Tužne vijesti

autora/ice cronomy

Neće više biti Šainovih članaka u Subotnjem Jutarnjem. Šteta. Evo jedan dio iz njegovog rada Izazovi dugoročnog razvoja Hrvatske sa istoimene konferencije. Cijeli rad nastavite čitati ovdje.

IZAZOVI DUGOROČNOG RAZVITKA HRVATSKE U KONKURENTNOM OKRUŽJU

Prijelaz iz sistema (samoupravnog) socijalizma u novi društveno-ekonomski poredak zbio se munjevitom brzinom. Premda se radilo o doista fundamentalnim promjenama čitavog okruženja, te promjene u europskim zemljama nigdje nisu naišle na neki ozbiljniji otpor. Prethodne promjene društveno-ekonomskih sustava iziskivale su kud i kamo više vremena – čak i po nekoliko stoljeća – a bile su redovito praćene i dugotrajnim otporima. Ova se promjena odigrala ne samo izvanredno brzo već i iznenađujuće miroljubivo, bez značajnijih otpora i bez pojave nekakvih revolucionarnih metoda. Ukratko, čitav – grandiozno zamišljen – socijalistički projekt „šaptom padne“, a da nitko ni prstom ne makne! Jedina iznimka bili su ratovi na području bivše Jugoslavije, no oni doista nisu bili motivirani željom za očuvanjem nekakvih „socijalističkih tekovina“ već nastojanjima za zadržavanjem srpske hegemonije nad pretežnim dijelom bivše države.

Kamo nakon sloma socijalizma – da li natrag u XIX stoljeće ili ipak naprijed ?
Premda je nesporno da se nakon pada berlinskog zida i raspada nekadašnjih višenacionalnih socijalističkih zemalja (SSSR, SFRJ i ČSR) u svim bivšim socijalističkim zemljama, tijekom posljednjih petnaestak godina, izvanredno brzo oformio jedan bitno drugačiji društveno-ekonomski sistem još se nije afirmirao neki općenito prihvaćen naziv za taj novi sistem. Tradicionalni naziv „kapitalizam“ svima je dobro poznat, no ipak ga se općenito ne prihvaća. Ta pojava je vrlo znakovita i sigurno je ne treba pripisati nekakvom nemaru ili slučajnosti već činjenici da dobar dio autora koji prate razvitak gospodarskog i društvenog sistema u kojem živimo očigledno uviđaju da je riječ o izvanredno složenim i dalekosežnim promjenama, koje još traju pa stoga ni za novorođenče još nije pronađeno adekvatno ime. Očigledno, bit problema nije terminološke ili semantičke prirode, već suštinske. Sasvim sigurno, riječ je o promjenama epohalnih razmjera. Premda se sve to događalo pred našim očima, takorekuć još jučer, nastale promjene takvih su dimenzija da zahtijevaju još mnogo trezvenog promišljanja i razumijevanja njihovih implikacija.

Oni autori koji se, a priori, protive bilo kakvom obliku tržišne, privatno-vlasničke privrede, za novonastali sistem redovito koriste izrazito pejorativne nazive kao što su: „divlji/turbo kapitalizam“, „grabežljivi/predatorski kapitalizam“, “kapitalistička otimačina“, „privatizacijska pljačka“ ili tek nešto blaže termine kao što su „liberalni kapitalizam“ te „postkomunistički kapitalizam“. Druga grupa znatno je opreznija; riječ je o znatno brojnijoj grupi domaćih i inozemnih autora koji dosljedno preferiraju neutralnije termine kao što su: liberalna demokracija, tržišna privreda, otvorena tržišna privreda i slično. Ti autori neskloni su jednostavnom prihvaćanju naziva „kapitalizam“. Iz toga se nazire spoznaja da se suočavamo s jednim ipak drugačijim društveno-ekonomskim sistemom koji se još razvija ne samo u „zrelim“ razvijenim zemljama Zapada, te – utoliko složenije – i u bivšim socijalističkim zemljama, ali i u sve većem broju nekadašnjih „zemalja u razvoju“. Očigledno je, naime, da puka obnova ili restauracija kapitalističkog sistema kakav je u Europi i Americi postojao do početka drugog svjetskog rata više ne može udovoljiti zahtjevima vremena.

Za razliku od klasičnog kapitalizma XIX i prve polovine XX stoljeća, u kojem je još dominirala oštra podjela na malobrojnu skupinu kapitalista-poduzetnika i veliku masu slabo kvalificiranih radnika i seljaka, suvremeni gospodarski sistem oslanja se ne samo na neusporedivo veći broj samostalnih poduzetnika već sve više i na nove oblike „kapitala“, utjelovljene pod skupnim nazivima ljudski resursi („human capital“) te socijalni, kulturni ili socio-kulturni kapital. Uz fizički i financijski kapital u novonastalim okolnostima sustavno raste važnost svih čimbenika vezanih uz raspoloživost i formiranje stručnih znanja i radnih vještina te, naročito, područja vrhunske znanosti i istraživačkog rada. Ukratko, dostignuta razina razvitka „proizvodnih snaga“ zahtijeva i nameće bitne promjene u čitavom društveno-ekonomskom poretku.

U tom kontekstu javlja se i potreba stvaranja potpuno novih institucija i institucionalnih rješenja koje moraju preuzeti bitno drugačije obveze nego što ih ima tradicionalna državna birokracija. Vjerojatno najvažnija institucionalna promjena zbiva se na – izvanredno važnom – području mirovinskog osiguranja. Budući da tradicionalni sistem međugeneracijske solidarnosti – sasvim sigurno – ne može više udovoljiti zahtjevima i potrebama sve većeg broja, sve starijih, umirovljenika nameće se potreba sustavnog prijelaza na sistem kapitalizirane štednje za svakog budućeg umirovljenika. Time praktički čitavo stanovništvo postaje zainteresirano za uspješan razvitak tržišta kapitala. Istovremeno se izmiče/urušava podloga za tradicionalni sukob između rada i kapitala. Tko je na tako nešto mogao i pomisliti prije nepunih dvadesetak godina?

Nedvojbeno je, dakle, da se čitavo okruženje u kojem se razvijaju suvremene razvijene zemlje a time i Hrvatska temeljito razlikuje ne samo od kapitalističkog sistema kakav je postojao do drugog svjetskog rata ali i od sistema tzv. „socijalne države“,t.j. nekakvog „socijalno-pravičnog“ kapitalizma, poznatog pod nazivima: „država blagostanja“ „Welfare State“, „Soziale Marktwirtschaft“ i tome slično. Te varijante „kapitalizma“ razvile su se nakon drugog svjetskog rata, uglavnom pod okriljem laburističkih i socijaldemokratskih vlada u zemljama Zapadne Europe. Vizija nekakvog, blagog ili mekog!, „socijalno-kapitalističkog“ poretka ostala je međutim u predodžbama brojnih hrvatskih građana, pa su se – shodno tome – formirala i odgovarajuća optimistička očekivanja. No, čitavo okruženje, koje je svojevremeno pogodovalo izrastanju i održavanju takvih sistema naglo se promijenilo, a baš to je u Hrvatskoj -iz ovih ili onih razloga – ostalo uglavnom nezapaženo.

Naravno, i za Hrvatsku vrijedi banalna činjenica da može opstati i prosperirati jedino u svijetu kakav doista je, a taj se svijet temeljito razlikuje od naših predodžbi, formiranih tijekom posljednjih tridesetak godina. Glavnina dubokih promjena u zemljama tržišnih ekonomija dogodila se tijekom posljednjih tridesetak godina, t.j.upravo u onom razdoblju u kojem se Hrvatska borila za vlastitu opstojnost i državno-pravnu samostalnost. Nije stoga nikakvo čudo što je dobar dio dalekosežnih promjena do kojih je u međuvremenu u svijetu došlo u Hrvatskoj ostao previđen ili neadekvatno uočen. Promjene o kojima je riječ morale bi ipak – naročito profesionalnim ekonomistima – biti dobro poznate, no one u nas to izgleda nisu. Tu pojavu možemo, jednim dijelom, objasniti inercijom naših „ekonomskih stručnjaka“, ali i činjenicom da je najvećim dijelom riječ o promjenama čije su implikacije izrazito nepopularne. Za potrebe ovog rada možemo ih sistematizirati.

Dr. Ante Čičin-Šain



About these ads

3 Komentara to “Tužne vijesti”

  1. RIP. Jesi mozda slucajno gledao vecerasnje otvoreno? Bilo je o krizi. Uglavnom jedini pametan gost je bio koliko sam skuzio Ante Babić koji je bio i jedini ekonomist tamo mislim. Komentari ostalih su bili liberalno trzisno gospodarstvo je gotovo, drzave trebaju upravljati gospodarstvom nesto u tom smislu, voditeljica pita da li se vracamo ponovno u socijalizam valjda ne zna sto to znaci, ovo je pocetak kraja globalizacije itd. Jedan gost je bio neki publicist i bivsi ministar vanjskih poslova a druge nisam skuzio bas. Ekonomski analiticar iz Beca je isto bio ok.

  2. Gledao sam ga da. Otvoreno je bilo odlično. Najbolje ove godine, a i voditeljica je bila na visini zadatka. 5 takvih Otvorenih na godinu bi trebala biti minimalna norma. Napokon da nije bilo Kulića ili Jurčića u jednoj takvoj emisji.
    Svi su ekonomisti, (Gligorov iz Beča je zapravo zbog godina “staža” najrespektabilniji među njima) osim možda Mršića koji je onako negdje na pola.

  3. Nije mi se svidio onaj keynesijanc sa trosi, trosi i trosi. :) Mislim jos bi i rekao da ne zivimo na dug i da imamo jaku proizvodnju. Ovo s trosi, trosi i trosi mogu japanci a ne mi. :)

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 946 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: