Archive for Veljača, 2009

27. Veljača 2009

“Rebalans je mjera, ostalo su dodaci”

autora/ice cronomy

Famoznih 10 anti-recesijskih mjera još zvačem, ali jasno je da se primarna “mjera” rebalans proračuna tek treba dogoditi i još je nepoznato kako će izgledati. Branka Stipić iz Jutarnjeg je to najbolje opisala jednom rečenicom – Rebalans je mjera, ostalo su dodaci.

Zato će idući mjesec biti buran, a sve dok rebalans ne bude dovršen, Hrvatska neće moći reći da ima pravi paket antirecesijskih mjera. Sljedećih devet mjera, nakon te prve, samo je zgodan dodatak toj prvoj i najvažnijoj.Tih preostalih devet mjera imaju, prije svega, psihološku važnost. Poruka su hrvatskoj i svjetskoj javnosti da se i ovdje nešto ozbiljno radi kako bi se isplivalo iz ekonomske krize i poduka svima nama što je važno.

Mislim da su neke prve reakcije tipa “odlične mjere”, “fenomenalno” ishitrene i preuveličane. Kao što je Dragan Kovačević sinoć u prilogu Otvorenog rekao, Vlada je puno toga ovdje trebala raditi godinama unazad, nisu ovo neke posebne mjere. Sve osim rebalansa. Mislim, zašto je ukidanje ili samo smanjenje lokalnih parafiskalnih nameta antirecesijska mjera? Razumljivo je zašto se sada to traži, ali zašto ne prije 5 godina? I onda su bile problem i onda su se poslodavci bunili i tražili njihovo ukidanje. Zažto se to onda nije zvalo “razvojne mjere”? I tako još par stvari….


26. Veljača 2009

Ipak je uspio!

autora/ice cronomy

“Topson” se ipak dočepao Arene. He he!

tarena1

tarena2

26. Veljača 2009

“Da li u Hrvatskoj vlada kult preraspodjele, a ne proizvodnje?”

autora/ice cronomy

… pita Poslovni, kao reakcija na Vidoševićevo predavanje u kojem je izjavio:

“Kod nas je kriza prvenstveno u mentalnoj sferi, jer je društvo složeno prema gubitniku. Njegujemo kult raspodjele umjesto kulta stvaranja, pa tako i u gospodarstvu glavne zvjezde nisu oni koji proizvode i izvoze, nego oni koji su blizu “oltaru”, koji grade most, cestu ili dvoranu i žive od preraspodjele”

Ne znam još što i kako misliti o Vidoševiću, koji figurira i kojeg se promiče za predsjedničkog kandidata. Mene ni malo ne briga u koliko uprava sjedi i kolika mu je mjesečna plaća. Zveketanje oko toga je bez ikakve koristi i interesa meni. No, od njegovih ideja bi nešto moglo biti ili nebiti. Zbog toga mi je zanimljiv. Više puta kaže prilično pametne i interesante stvari, a onda dosta puta kaže i neke, blago rečeno, za počešati se po glavi.

Ipak, ova gornja je svakako vrlo dobra i vrlo točna! Prilog u tome ide i odgovor Željka Lovrinčevića u intervjuu u novom broju Lidera.

Veći su problemi ipak na rashodovnoj strani, a u to se premijer ne usudi dirati…
- Tu imate tri velike skupine koje determiniraju političku retoriku u potpunosti. Imate 1,2 milijuna umirovljenika, branitelja s obiteljima oko pola milijuna, oko 300 tisuća zaposlenih u javnom sektoru. To je zajedno približno dva milijuna ljudi i politička će retorika dobrim dijelom biti određena odnosom prema tima trima skupinama, u mnogo manjoj mjeri odnosom prema gospodarstvu. Jedini je način da se razbije taj začarani krug korištenja alibija poput MMF-a ili kroz ugrađivanje automatskih ograda u proračun već kod rebalansa. Ako definirate gornje limite za rast plaća i mirovina, proračun bi bio neosjetljiv na lijevu ili desnu vlast.

Osim ovih zaposlenih u javnom sektoru (ali samo djela njih, ne svih) koji nešto vjerojatno i stvaraju svojim radom, većina ostalih ovisi o čistoj preraspodjeli godišnjeg outputa. (Neki od umirovljenika i branitelja rade, makar i na crno, pa se neke koristi od toga za ekonomiju i proračun i stvaraju.) Tako ne samo politička retorika ili “kult”, već usitinu politička ekonomija kod nas orijentirana je na preraspodjelu putem proračuna. Dok proračun i je dobrim djelom u funkciji preraspodjele outputa, problem za nas, naše uvijete, kapacitete i nivo postignutog razvoja, je preveliki opseg te funkcije. Stvaranje dohotka i unaprijeđenje efikasnosti, isto funkcija države i proračuna, pa čak i učinkovitosti same državne uprave, zauzima sporednu ulogu.

Lovrinčević je već jednom davno (u jednoj emisiji) “ošinuo” političare sa istom poantom. Diskusija je bila o predizbornim programima stranaka ali poanta vrijedi do dan danas.

“… u suštini se radi o preraspodjeli najvećim djelom. Koja socio-ekonomska grupa, na koji način će participirati  u rezultatima rasta RH, tog dohotka koji proistječe. … Kad vidite takvu vrstu stranačkih programa, znate da imate jeda opći problem u društvu.” Željko Lovrinčević, emisija Kontakt, Svibanj 2007

26. Veljača 2009

Njihov problem je naš problem

autora/ice cronomy

Daniel Gros na VoxEU.org blogu piše o težini i posljedicama problema Istočne Europe za “jezgru” Europe. Ističe kako su manji problem deficiti na tekućim računima platne bilance zemalja Istočne Europe; tečajni padovi bi ih mogli ispraviti za neke zemlje. Po njegovom mišljenju, čak i pretjerane deprecijacije valuta velikih zemalja ne bi stvorile nesnošljive probleme za bankovne bilance i kućanstva izložena valutnom riziku. (Hrvatska se tu nigdje ne spominje illi uklapa u rad.) Tako umjesto potpomognutih financiranja tekućih računa, zalaže se za uspostavljanje fonda za financijsku stabilnost koji bi kreditirao korporacije i kapitalizirao banke Istočne Europe jer za njihovu stabilnost, i tako čitave europe po mišljenju autora, protok kredita je nužno potreban.

As if core Europe did not have enough problems of its own, a new threat has arisen – collapse of the European periphery. The deteriorating foreign exchange and financial conditions of satellite countries in the euro area – from the Baltic region to Eastern Europe, Turkey and Ukraine, not to mention the imploded Icelandic financial system – add yet another source of uncertainty.

Their problems are our problems

The problems in Eastern Europe weigh particularly on the financial solidity of EU banks. EU banks provided the backbone of the banking and financial system in those countries and therefore they are now much exposed to the consequences of mounting capital flights and currency attacks in those countries.

EU banks are not yet strong enough to face additional losses from this front since, despite huge government rescue plans; they have in aggregate received little new capital (less than €200 billion for the entire euro zone). The Bank of International Settlements estimates that European banks hold somewhat more than $600 billion of cross-border claims on emerging European economies (probably 90% of the reported total of around $700 billion).1

When all European banks run for the exit (e.g. by refusing to roll over credit lines that come due or to extend further credit to their subsidiaries), they will be increasing their own losses.

….

Systemic stress requires a systemic response by the EU: The EFSF

In this environment of continuing systemic stress on the banking system, the case-by-case approach at the national level must be abandoned in favour of an ambitious EU-wide approach. The EU should set up a massive European Financial Stability Fund (EFSF). Given the scale of the problem facing European banks, the fund would probably have to be of substantial scale, involving about 5% of EU GDP or around €500–700 billion.2 This is more than might be needed for Eastern Europe, but the crisis is certain to get worse before a recovery begins, and it would be better to have such an instrument ready to face further emergencies. Most of the funds (say, 80%) would probably be used to provide credits (or buy existing ones at a discount), the remainder would be for capital injections, which would make the European Investment Bank (EIB) a major shareholder in the Eastern European subsidiaries of EU banks and probably also a major shareholder of in those EU banks most exposed to Eastern European risk. Eastern European banking systems would effectively be ‘Europeanised’.

Ostatak teksta i grafova ovdje.

24. Veljača 2009

Nazire li se to razum …

autora/ice cronomy

… umjesto ishitrenih osjećaja? Istina je da nam u ekonomskoj politici trebaju čvrste glave i meka srca, no teško je dokučiti što je kod nas prevladavlo u posljednje vrijeme. Čvrstih glava među onima koji ipak nešto znače je bilo malo – nonšalantno, bez borbe, se odbacila mogućnost uravnoteženog proračuna; dapače najaviolo se blago povećanje deficita; specijalni interesi i zahtjevi su predvladali. A i namjera da se tako bude mekog srca je samo to, namjera. Sad kad stolica postaje vruća čvrste glave čini se prevladavaju.

Kako se i očekivalo, porezni prihodi padaju, a donedavno, jer rasprava i donošenje proračuna nije bilo tako davno, očekivao se službeni rast BDPa za ovu godinu od 2%, što je trebalo omogućiti bar isti nivo prihoda poreza za ovu godinu. (?) Čak mislim da se prognozirao godišnji rast prihoda od 5.5%. (realni?) (??) Uglavnom, sad je jasno da će se to izjaloviti . Polančec je već nedavno plasirao informaciju da će deficit proračuna ipak biti veći od planiranog.

Šuker je napomenuo da su u razdoblju do 19. veljače prihodi od PDV-a podbacili 10 do 12 posto, što trenutno iznosi 500 do 600 milijuna kuna, koliko su ukupno manji prihodi u odnosu na isto razdoblje lani.

Podbacili su i prihodi od trošarina, no doprinosi vezani na plaće su 5,8 posto veći nego lani, prihodi od poreza na dobit su 4,5 posto veći, a treba još vidjeti što je s trošarinama od naftnih derivata.

Prostora za povećanje poreznog opterećenja kako bi se skupilo još više prihoda je malo i sa vrlo nesigurnim rezultatima. Priče o lakim prihodima uvođenjem ovog ili onog poreza na primjerice mobilne impulse, su priče za malu djecu. Niti je siguran izvor prihoda koji se prognozira iz toga, niti je nametanje toga bez troška. Isto vrijedi i za porez na imovinu, kojeg je bilo nemoguće kvalitetno uvesti i provoditi bez osobnog identifikacijskog broja.

Jedino pravo riješenje za uravnoteženje proračuna, koje je trebalo doći godinama unazad, je famozna racionalizacija rashoda proračuna. (Odgovor Šukera je sigurno “Onda sami sastavite proračun!”)

Zato je dobro vidjeti da se čvrste glave pojavljuju i to iste one glave koje su prijetile štrajkom i tužbama ukoliko ne dođe do obećanog povećanja plaća. Samo da je ozbiljno.

Sindikati su spremni i na zamrzavanje plaća ako postoje opravdani razlozi ekonomske naravi, izjavio je sindikalni predstavnik u GSV-u Vilim Ribić, no pritom se svi trebaju solidarno odricati, a ne samo zaposleni u javnim i državnim službama. Na novinarski upit postoje li sada opravdani razlozi ekonomske naravi za zamrzavanje plaća Ribić je odgovorio potvrdno, ali uz ogradu kako je to njegovo osobno mišljenje koje ne moraju prihvatiti ostali sindikalci.

Eh, tko bi rekao da sada postoje razlozi a prije dva mjeseca nisu postojali razlozi. Nešto se promjenilo u međuvremenu? Uz sve zamjerke sindikalcima koji su se protivili smanjenju proračunskih rashoda za ovu godinu kroz smanjenje plaća u javnom sektoru, u jednoj stvari su, tj. Ribić, u pravu. Osim kroz reforme socijalnih programa, najveće uštede za porezne obveznike, koje su se godinama mogle ostvarivati, se nalaze u glomaznim, subvencijama bez rezultata.

… a trebalo bi preispitati i subvencije, taj “ogroman rudnik od devet milijardi kuna”, čija je upotreba vrlo neučinkovita, smatra Ribić.

Znači, ipak se može imati i čvrstu glavu.

21. Veljača 2009

Tko razumije, a tko ne

autora/ice cronomy

Minutu i pol kratki i jednostavni video o kuni i “duhovima” deprecijacije možete vidjeti ovdje. Rohatinski na najsažetiji mogući način objašnjava i pokazuje razumijevanje što deprecijacija stvarno znači i u čemu je problem – o očekivanjima, povjerenju i značajnom gubitku istog čim duh izađe iz lampe. U njegovo razumijevanje možemo imati povjerenja. Svakako pročitajte i govor u kojem je rekao istu stvar, dostupan na HNBovim stranicama. Jedan mali dio:

Počet ću od tvrdnje, koja nije dolazila samo iz bankarskih krugova, da u uvjetima otežanog inozemnog zaduživanja nema smisla inzistirati na ograničenju rasta kreditnih plasmana banaka, posebice u situaciji kad same banke planiraju niži rast plasmana u 2009. nego što im to limiti omogućavaju. Naravno, bilo je i ocjena da zbog limita neke banke moraju prestati s odobravanjem kredita. No, krajem siječnja ove godine u odnosu na prosinac 2007. godine, koji je baza za Odluku o ograničenju rasta plasmana banaka, plasmani banaka stanovništvu i poduzećima povećani su za 11,2 posto. Kako je limit rasta bio 13 posto, banke su u siječnju imale dovoljno sredstava za normalni rast kredita. No, “kvaka” je u valutnoj klauzuli, zbog koje svaka značajnija deprecijacija tečaja kune povećava nominalnu vrijednost kredita, odnosno snižava limite banaka. Kod valutne klauzule u euru to nije problem, jer je kuna u proteklih 13 mjeseci u odnosu na euro deprecirala svega 0,7 posto. Problem je deprecijacija kune u odnosu na švicarski franak od 12,3 posto. Zbog toga su se banke s većim udjelom kredita indeksiranih u švicarskim francima našle u situaciji da su im limiti postali “preniski”, pa i da usporavaju rast plasmana kako ne bi morale upisivati blagajničke zapise. …

… Dakle, u rastu ukupnih plasmana banaka ne vidimo nikakvo ograničenje povezano s djelovanjem regulative, naravno, uz uvjet da tečaj ostane stabilan. No, čini se da ta očekivanja ne dijele neke banke i mislim da je nedavno spominjanje deprecijacije tečaja kao vrlo izvjesne bilo u funkciji pojačavanja zahtjeva banaka da se ukinu limiti na plasmane. Uz snažnu deprecijaciju, zadržavanje limita zaista bi moglo dovesti do kreditnog sloma u zemlji. No, to nije realna opcija.

Drugi i treći zahtjev banaka odnose se na povećanje kunske likvidnosti, a u pozadini je želja bankara da se emisijskom aktivnošću HNB-a osiguraju dodatni izvori likvidnosti za nastavak rasta plasmana, neovisno od činjenice što su sva dosadašnja iskustva pokazala da takva visoka kunska likvidnost izaziva izravne pritiske na deprecijaciju tečaja kune.

Uz to, vidio sam članak Šajatovića u novom Lideru. Ovo upada u oči:

Teško je vjernike jake kune preko noći uvjeriti da je riječ o lažnom božanstvu, ali zar sve zemlje u okruženju, u kojima nacionalne valute dramatično slabe, vode bedaci? Ili je hrvatska ekonomija toliko jača od mađarske, slovačke, pa i britanske?

Cijeli članak je prilično površno pisanje, ali gornji citat pokazuje, nasuprot guvernera Rohatinskog, temeljno nerazumijevanje problema. Sve tri zemlje su razvijene zemlje. Članice su Europke Unije i OECDa. Još ako i uzmemo Mađarsku kao možebit u sivoj zoni po nekim kriterijima, što Slovačka radi u ovom “argumentu” o nacionalnim valutama? Slovačka ima euro kao nacionalnu valutu. Velika Britanija je pak uz spomenuta članstva velika i razvijena ekonomija. Sve to skupa u biti znači da su standardi i očekivanja međunarodnih tržišta u vezi tečaja, pogotovo za Britaniju i Slovačku od navedenih, sasvim drugačija od onih za Hrvatsku. Relaksirani i potpuno plivajući tečaj je prilično dobra opcija za razvijene zemlje jer tržišta imaju puno povjerenje u njihove ekonomije, oporavak i političku stabilnost. Dapače, i veliki padovi valuta tih razvijenih zemalja se zapravo vide kao dobra prilika za jeftinu kupnju tih valuta, a ne kao ekonomski i politički krah. Ništa od toga ne vrijedi za Hrvatsku u biti, kojoj i samo članstvo u NATOu visi o niti. Čak i da stojimo relativno bolje u odnosu na neke razvijene zemlje po pitanju deficita tekućeg računa, fisklanog deficita, inflacije i duga, tržišta nam opet neće pružiti jednaku dozu povjerenja, već će svaka ozbiljnija tečajna trzavica biti popraćena percepcijom nepovjerenja i lošeg mišljenja. Šajatović jednostavno ne razlikuje između nas i njih pa dolazi do paušalnih argumenata. A razlika postoji.

Oznake: ,
21. Veljača 2009

Oh, oh

autora/ice cronomy

U posljednjih tjedan dana došlo je do prave navale vijesti o ekonomijama i valutama Istočne Europe. Sve priče se vrte oko bojazni za veliku zaduženost tih zemalja, pogotovo u stranim valutama, te usporavanja ekonomskog rasta što će samo otežati otplatu dugova. U isto vrijeme, deprecijacije valuta diljem Istočne europe bi mogle povećati tu zaduženost. Kod nas još kolaju ideje da će deprecijacija omogućiti rast kroz nekakav čarobni izvoz u ovo doba. Ovo je samo posljednja vijest u nizu.

Latvia’s Government Is the Latest in Europe to Fail

Nation’s Latest Turmoil Over Economy, Following Leadership Collapses in Belgium and Iceland, Sparks New Fears of Contagion

By ALAN CULLISON

Latvia’s prime minister and cabinet resigned Friday, making it the third European government, after Iceland and Belgium, to be toppled by the economic crisis.

The fall of the Baltic country’s center-right coalition government — following weeks of political instability as the Latvian economy nosedives after years of strong growth — deepens worries that eastern Europe’s economic problems could send fresh shockwaves to its neighbors in the west.

Latvia’s Prime Minister Ivars Godmanis, who resigned, and President Valdis Zatlers, attend a news conference in Riga Friday. The government coalition collapsed, making it the third government to fall victim to the global financial crisis.

Latvian President Valdis Zatlers called for talks to patch together a new government, after accepting the resignation of Prime Minister Ivars Godmanis, in office since December 2007. He stepped down after the two largest parties in the ruling coalition said they had lost confidence in him.

Analysts say the political turmoil likely spells trouble for a €7.5 billion ($9.5 billion) International Monetary Fund loan program Latvia agreed to last year, which has helped underpin Latvia’s currency, the lat.

The government collapse could scuttle an unpopular austerity program that Latvia agreed to in order to avoid a currency devaluation. In January, social and political tensions exploded into some of the worst rioting since the collapse of the Soviet Union on 1991.

Any devaluation of the lat would likely have a knock-on effect elsewhere in the Baltics and in Scandinavia, whose banks were big lenders to Latvia and other Baltic states in the form of euro-denominated loans.

The turmoil in Latvia comes amid fears that weakening currencies in Eastern Europe could cause new defaults with western banks, and worsen the economic spiral in Europe. Shares of Scandinavian banks sank on news of the government resignation Friday, as did the value of the Swedish currency, the kronor.

Latvia’s news comes after the economic crisis also claimed the governments of Belgium and Iceland. In late January, Iceland’s leadership resigned after virtually the nation’s entire banking system collapsed and the island’s currency went into free fall.

On Friday came new data that the contraction in Europe is accelerating. A major purchasing managers index measuring private-sector activity in the euro zone hit a record low in January, the Markit Economics research firm said.

The data coincided with another report showing French business confidence in January at its lowest ebb since sentiment was first gauged in 1976.

European Union finance ministers are planning to discuss the Eastern European banking sector and “possible coordinated action” on Sunday at a summit of EU leaders of the Group of 20 nations in Berlin, a senior German finance ministry official said Friday.

ee_db2009

He added that this coordination would include the World Bank, European Investment Bank and European Bank of Reconstruction and Development. Increasing funds from the IMF would also be an option, he said, as the organization has around $200 billion at its disposal for bailout efforts and is seeking to more than double that.

Analysts have warned that Latvia is a particularly weak link in East Europe’s financial system because of an overvalued currency and large private sector debt denominated in euros.

The government last year turned to the IMF and a consortium of European countries for its loan to cover a ballooning current-account deficit. As part of the agreement, Latvia decided to resist a devaluation and launch an austerity program.

The economy’s decline has accelerated under the plan, with output falling more than 10% in the fourth quarter of 2008 from the previous year, meeting a common yardstick for a depression. On Wednesday the Finance Ministry predicted that gross domestic product would fall 12% this year.

Latvia’s president had pressured the government to cut back on the number of ministries to win back public trust. But the coalition of four ruling parties had been unable to reach a consensus.

If Latvia devalues its currency, Lithuania and Estonia, whose economies are closely entwined with Latvia’s, would likely follow suit.

—Andrea Thomas and Paul Hannon contributed to this article.

Write to Alan Cullison at alan.cullison@wsj.com


18. Veljača 2009

Danijel Nestić o antirecesijskim mjerama

autora/ice cronomy

Danijel Nestić sa Ekonomskog Instituta piše povodom predstavljanja antirecesijskih mjera EI. (Graf iz prezentacije. Prezentacija je dostupna na stranicama EI.)

ei_antirArgument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.

Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.

Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.

Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007.  U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.

Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.

Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.

18. Veljača 2009

Rohatinski na presici se obraća javnosti i još možda netkome

autora/ice cronomy

Po pisanju business.hr, guverner Rohatinski bi danas oko 11 sati trebao održati press konferenciju na kojoj će pojasniti neke stvari i prokomentirati aktualna monetarna, fiskalna, tečajna pitanja. Listen up! Ovo nije samo običan PR event. Moglo bi biti zanimljivo.

Oznake: ,
17. Veljača 2009

Luković puca u prazno …. za sada

autora/ice cronomy

Priča o tečaju je beskonačna priča. Pa tako i ovaj najnoviji istup Lukovića u kojem se bacio na temu devalvacije kune bez jasnog cilja nema kraja ako krenemo u dužinu i širinu. Možda je to Luković i htio. Lukovićeva izjava je možda dizajnirana sa određenim ciljem, ali ja se neću sada upuštati u žargonsku diskusiju čega i koliko je ZABA ili njena banka-majka short i long.

Odgovor naravno nije trebalo dugo čekati. Rohatinski mu je dobro očitao bukvicu, što je i red. Ravnateljica Ekonomskog Instituta Sandra Švaljek je to sažeto opisala.

Guverner HNB-a Željko Rohatinski radi na očuvanju stabilnosti financijskog sustava i smatram da je njegov stav ispravan. Zakonska je obveza središnje banke, i ujedno njena osnovna funkcija, voditi računa o stabilnosti cijena, koja bi bila narušena slabljenjem tečaja. Svako slabljenje tečaja djelovalo bi ne samo na stabilnost cijena nego i na povećane teškoće u otplati dugova svih sektora, uključujući i kućanstva. Suočavanje s recesijom ne smije počivati na napuštanju financijske stabilnosti koje može samo po sebi stvoriti dodatne nepovoljne učinke.

HNB kao ozbiljna i iskusna centralna banka (što se ne može reći za sve banke u tržištima u nastajanju pa možemo biti ponosni da imamo pametnu i neovisnu centralnu banku) se sigurno neće “igrati tečaja.” To je zato jer razumije dalekosežne posljedice tečajne politike. One idu puno dalje od argumenata zaduženosti i klauzula već poznatih javnosti. Glavni i zakonski cilj HNBa je održavanje stabilnosti cijena i potpuno su glupi zahtjevi (više nekadašnji nego sadašnji) da HNBa namješta tečaj zbog ovih ili onih interesnih skupina sa rizikom više stope inflacije. HNB razumije svoj mandat, da bi ga mogao izvršavati mora biti kredibilan pa si ne može dozvoliti upuštanje u nekakve eksperimente bez jasnog isohda a koji bi svakako podgrijali inflaciju i tako sami sebi napravili “samoubojstvo iz zasjede.” Kao institucija zadužena za stabilnost ekonomije HNB motri utjecaje koje bi viša stopa inflacije, slabija kuna i ostali šokovi imale na čitav level ekonomske aktivnosti, ne samo na pojedine izvozne skupine ili jednu ili dvije banke.

No dobro, ipak, velike banke su “malo” posebnije. Da je predsjednike neke prerađivačke kompanije (brodogradnja, kemija) lamentirao o “prejakoj” kuni, problem bi bio daleko manji nego kad predsjednik uprave najveće banke koji tako nesmotrenim izjavama potencira nesigurnost, smanjuje povjerenje, povećava rizik povrata i podgrijava paniku…i to sada! Mislim da se Rohatinski još i dobro suzdržao. Naime, mogao je Lukovića upitati, sa malo više tona u glasu, gdje je to on bio u posljednjih 20 godina i zar ništa ne zna, kao bankar, o tržišnoj psihologiji, očekivanjima, špekulacijama i valutnim krizama. (Alternativa je da zna jako puno što nas vodi nazad na “cilj” ovih izjava.)

Da, možda zvuči malo prepotentno. I ne, možda Rohatinski nema toliko oštar karakter. Ali kad netko u funkciji predsjednika uprave najveće banke u Hrvatskoj sugerira da pad tečaja od desetak ne bi bio pretjerano zabrinjavajući za banke, nije dovoljno samo počešati se po glavi. Zar Luković ne zna da u posljednjih 15 godina zemlje u razvoju od Meksika, Tajilanda, Indonezije, preko Rusije, Brazila, Argentine ne mogu očekivati isti tretman kao i razvijene zemlje koje imaju slobodni, plutajući tečaj? Kakvih “desetak posto”? Prvo bi Luković trebao pokazati da je kuna precijenjena desetak posto. Ali ako se to i ustanovi kao činjenica, bilo kakv pokušaj devalvacije/deprecijacije, koliko god ona bila kontrolirana i umjerena, tj. sa ciljem da bude umjerena, prouzročiti će ogroman pad u pouzdanju i srušiti valutu. Nikakvih “desetak” posto se neće dogoditi. U toj “igri pouzdanja” kako je Krugman naziva, se sada nalazimo i koju državne institucije, ponajviše HNB igraju.

Još ne tako davno, pisalo se da se teško može u stručnim krugovima pronaći “sugovornika koji bi se javno izjasnio” za potez slabljenja kune. Eto, Luković je potvrdio da je iznimka. Dok je Luković usamljen u svojim izjavama, možda je to samo i bio pucanj u prazno. Ali… ako razmišljanja o deprecijaciji i prizivanje iste, tj. postavljanja je kao relevantnu opciju, raste iz dana u dan i sugovornici su, osim ostalih, predsjednici uprava velikih banka, rasti će i uvjerenje/vjerojatnost da će se to i dogoditi. Jednostavno nitko ne želi držati bilo koju valutu koja se nalazi na rubu pada ili koja će se strmoglaviti. Najbolji – ili možda najgori zapravo – dio te priče je da se taj strmoglavi pad može dogoditi mimo fundamentalnih makroekonomskih pokazatelja koji mogu biti u solidnom stanju ili čak dapače polako pokazivati popravljanje temeljne ekonomske slike. Ukratko, činilo bi se da gubitak povjerenja u valutu neke zemlje bi bila posljedica lošeg ekonomskog stanja i vođenja zemlje, pa bi vođenje ekonomske politike koja unaprijeđuje temeljne ekonomske pokazatelje odvratila gubitak povjerenja u valutu. No nije dovoljno voditi zdravu ekonomsku politiku da bi se izbjegao spekulativni napad na valutu, jer kako su nam valutne krize posljednjih desetljeća pokazale, zemlje u razvoju mogu biti podložne tkz. samoostvarujućim špekulativnim napadima (self-fulfilling speculative attacks). Ako tržišta i investitori vjeruju i očekuju da će doći do valutne krize u zemlji, da će valuta značajno deprecirati, bez potrebe da to ekonomski pokazatelji podržavaju, zato jer se očekivanja tako formiraju to će se i dogoditi i ona će gurnuti zemlju u valutnu krizu. Ta očekivanja o značajnom padu valute postaju fundamentalni ekonomski pokazatelj. Očekivanja će se sama od sebe ostvariti, pa će se “nezabrinjavajućih desetak posto” deprecijacije pretvoriti u samoostvarujuće proročanstvo valutne krize. Nekakav povod, nekakva provokacija, nekakav okidač će postojati i to može biti financijska kriza u nekoj drugoj zemlji, ekonomska kriza u susjednoj zemlji i raspad valutnog sistema u susjedstvu (efekt zaraze) ili nesmotrena izjava visoko pozicioniranog službenika u javnom ili privatnom sektoru.

Zato HNB i Rohatinski ne sjede skrštenih ruku čekajući da Vlada provede neke antirecesijske mjere, drži deficit pod kontrolom, popravlja likvidnost i ostale temeljne pokazatelje…već se sama angažira u oblikovanju tržišnog povjerenja i percepcija oko valute. Te tako mora odgovarati na i uzimati za vrlo ozbiljno brzoplete izjave raznih individuao koji kao da su sa kruške pali.

Oznake: , ,
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 968 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: