Mnogo je problematika i mutnih zona oko mirovinskog sustava u gotovo svakoj zemlji u svijetu. Teško ih je sve sintezirati i na sve se osvrnuti. Diskusije i oštre debate oko mirovinskog sustava, njegovog financiranja i njegove budućnosti su izronile posljednjih desetljeća zbog jednostavnog problema: veći dio stanovništvo stari, odlazi u mirovinu i živi duže u odnosu na broj novih radnika koji bi trebao financirati taj segment društva. Negdje je problem umirovljenje tkz. “baby boomers”, a negdje, kao kod nas, panično je veliki demografski deficit (već spomenut ovdje) i već sada jedan od najgorih omjera umirovljenika/osiguranika. Uglavnom, prepoznavanje tog problema dovelo je do reformi i novih alata kojima bi se trebala osigurati ili barem pridonjeti održivosti mirovinskog sustava. Ali naravno, potezi reforme, rasprave oko istih i potencijalna riješenja su vrlo tehnička, nedovoljno upućenima (što nije nužno njihova krivica) su nerazumljiva iako razumiju temeljni problem neodrživosti postojećeg sustava, a onda uz to rasprave su zapaprene političkim ideologijama i pristranostima što samo muti čitavu diskusiju. Pa tako i nedavno kod nas.
Dok je poznavanje i razumjevanje svih tehničkih problema reformi zahtjevan zadatak, problem je u suštini, kod svih tako i kod nas, samo jedan.
U nedavno objavljenim postovima na pollitika.com “Drugi stup mora pasti” i “Mirovinski sustav, pomozite…”, posebice u prvom, došlo je do zahuktale rasprave oko reformi mirovinskog sustava i stupova. Magarac je pokrenuo žustru i nabojitu raspravu sa svojim argumentom da drugi stup mora pasti. Osim što je u problematiku uključivao ideološke stavove i pristranosti pa su glava i rep teksta tematski nepovezani, te je nerazumljivo izvalačio neke zaključke i banalizirao ekonomsku tematiku i vezu, zaključak da drugi stup mora (tj. može) pasti je u biti točan. Ipak, ja sam dao negativnu ocijenu jer je argument pogrešan.
Par komentatora je pokušalo objasniti greške u razmišljanju, ali nisu se dovoljno dotakli suštinskog problema. Dobro, ali previše se diskutiralo oko tehničko-financijskih stvari. I danas vidim u novom Banka magazinu se ističu razni tehnički problemi dužine štednje, izbalansiranja stupova, izračuna mirovina i prinosa fondova. Ok, tehnički problemi postoje, legitimni su, kompleksni i ima ih mnogo, ali jedna je suština problema, na koju se vrlo brzo zaboravi ili uzme zdravo za gotovo, a o kojoj i ti tehnički problemi ovise.
Svaka zemlja, svake godine ima određenu količinu outputa – ukupna količina dobara i usluga proizvedenih za konzumiranje. Taj output mora nekako biti raspoređen za konzumaciju. Kolač se mora podjeliti. Sadašnji mirovinski sistem je zamišljen, kao i mnogim drugi zemljama, kao raspodjela tog outputa između sadašnjih, aktivnih radnika koji uglavnom stvaraju taj output i sve većeg broja umirovljenika koji ga uglavnom konzumiraju. Način na koji je to učinjeno je da su današnji benefiti umirovljenika financirani poreznim izdacima iz plaća radnog stanovništva – ili tkz. defined-benefit plan, što je kod nas prevedeno ako se ne varam definirana davanja. To isto zovemo pay-as-you-go sistem. Uglavnom, svrha mirovinskog sistema je raspodjela nacionalnog outputa između sadašnjih radnika i umirovljenika. Imajmo to na umu.
Iz već poznatih razloga, ne samo kod nas već i drugim zemljama, i koji sada nisu toliko bitni, pay-as-you-go sistem je neodrživ, a potreba podjele outputa između radnika i umirovljenika i dalje postoji i postojati će u budućnosti. To je povuklo potrebu za reformama. Uobičajeni prijedlog reforme je išao za time da radnici dio mirovinskih davanja iz plaća ulože u neki oblik individualne štednje – npr. mirovinski fondovi. Umjesto da samo financiraju sadašnju konzumaciju umirovljenika kroz poreze na plaću, radnici bi dio dopronosa uložili u dionice i obveznice i tako uštedili svoju mirovinu za budućnost, jer jednostavno ne mogu ovisiti o budućim radnicima koji bi trebali uzdržavati sve veći broj umirovljenika. Još kad bi mogli investirati isto koliko danas plaćaju u doprinosima komotno bi uštedili za mirovinu i ne bi bili teret ikome. Hmmm.
Magarac je ispravno osjetio da tu nešto ne miriše dobro. Ali tu i dolazi do nerazumjevanja koje je primjećeno kod njegovih argumenata.
Dok pay-as-you-go sistem daje umirovljenicima, da bi konzumirali output, implicitno pravo potraživanja na rad (kroz porez na plaće koji financiranju benefite), sistem baziran na individualnoj štednji kroz fondove daje umirovljenicima pravo potraživanja na kapital (kroz dionice i obveznice u mirovinskom fondu). Ali što nam to govori? Sa makroekonomskog gledišta, u suštini svejedno je koji pristup izaberemo jer i jedan i drugi su samo različiti načini preraspodjele istog kolača, i.e. outputa.
Do zabune dolazi kad se te obveznice i dionice u osobnom mirovinskom fondu počnu tretirati kao stvarni output za konzumiranje. One to svakako nisu, jer su dionice i obveznice kao financijska imovina samo komadi papira. A umirovljenici ne mogu konzumirati financijsku imovinu, već samo stvarni output. Više komada papira u nečijem mirovinskom fondu ne znači i više outputa (=dobara i usluga) za konzumaciju. Razmislite samo ako imate dionice da li ste išta bogatiji ukoliko Pliva, Ina, Podravka ili Adris jednostavno najave podjelu dionica 2-za-1. Umjesto 100 imate 200 komada papira, ali još uvijek možete konzumirati istu količinu outputa. Da bi došli do stvarnog outputa za konzumiranje morate prodati svoje “papire”. Naravno, kad bi svi to pokušali učiniti u isto vrijeme, otkrili bi da zarada od prodaje financijske imovine kupuje puno manje dobara i usluga nego što su očekivali. Na taj način, drugi stup bi uistinu pao.
Druga vrsta zabune, puno važnija i koju je magarac jasno iskazao, je misliti da svi doprinosi u mirovinske fondove kojim se kupuju dionice i obveznice stvaraju/povećavaju štednju, koja bi onda trebala financirati investicije u produktivnu imovinu, gospodarski rast i tako veći output u budućnosti. Sasvim je normalno da ljudi tako razmišljaju jer je intuitivno, jer se tako predstavlja u javnosti, a uostalom veća stednja je i cilj mirovinskih fondova ili drugog oblika individualizirane štednje.
Ali opet, dionice i obveznice su samo papiri. Stavljanje, nagomilavanje ako hoćete, više dionica i obveznica u mirovinski portfelj ne garantira veću štednju i sigurno ne garantira veći output za podjelu i konzumaciju u budućnosti. Ono što dionice i obveznice jesu jest legalna potraživanja na produktivnu imovinu, ali svakako nisu sama produktivna imovina ili sami output.
Da bi došli do većeg outputa u budućnosti, štednja i povećanje iste (gdje mislimo na nacionalnu štednju) jest ključno jer se kroz nju investira u rast i podiže nacionalni output u budućnosti. Samo postojanje mirovinskih fondova kao dio mirovnskog sustava, međutim, ne garantira veću štednju jer to ovisi o načinu kako se mirovinski fondovi financiraju. Dovoljno za reći je da kako bi povećali štednju moramo smanjiti sadašnju potrošnju. Netko je mora smanjiti. Ili će današnji radnici odvajati na stranu više, ili će se današnji umirovljenici trebati zadovoljiti manjim benefitima. O (ne)mogućnosti posljednjeg sam jednom davno nešto pisao.
Taj output je ključni problem, ključna točka, mirovinskog sustava kako god da se odlučimo strukturirati ga. Bez obzira da li imamo potpuni pay-as-you-go sistem baziran na radu i solidarnosti, ili sistem baziran potpuno na individualnoj štednji, tj. kapitalu, ili pak kombinaciju oboje, povećanje outputa kako bi se mogao podjeliti između radnika i umirovljenika u budućnosti će uvijek biti ključni zadatak i cilj. Tako, suprotno od zaključaka i diskusije magarca, količina outputa na kraju dana određuje naš mirovinski budžet koji će financirati buduće umirovljenike – ne količina obveznica i dionica, veličina mirovinskih fondova, broj umirovljenika, posjedovanje nekog oblika individualizirane štednje ili samo tradicionalnih benefita iz međugeneracijske solidarnosti. Nikakvo bogatstvo, sigurno ne financijsko bogatstvo u obliku dionica i obveznica, nije oslonac za mirovinski sustav, već samo output.
Ukoliko se ukupna količina proizvedenih dobara i usluga ne povećava, ne možemo garantirati više mirovine umirovljenicima bez da zakinemo radnike. Sve ostalo su mnogi tehnički problemi oko unaprijeđenja i usklađivanja, pogotovo u tranzicijskom razdoblju između postojećeg i novog sustava, ta pitanja jesu bitna, ali temeljni problem prilično je jasan.
Dakle, pretpostavke (implicitne ili eksplicitne) i linija razmišljanja o mešetarenju financijskim bogatstvom na kojima argument i zaključci magarca počivaju su pogrešne. Ja ga ne krivim. Svaka čast na raspravi i pisanju o ovoj važnoj temi. U drugom postu, kroz više dobrih pitanja, pokazana je veća doza senzibiliteta da je čitav problem reforme mirovinskog komplicirana stvar. (Zašto onda onako banaliziranje oko drugog stupa?) Na kraju, biti zbunjen oko mirovinskog sistema i reforme je sasvim normalno i ok. Kriza mirovinskog sustava je jedan od najvećih problema za zemlje diljem svijeta.
Cronomy.org 