Logika toga se na prvi pogled čini jasna. Mala smo ekonomija, ne možemo proizvesti sve što želimo, a da bismo uvozili moramo izvoziti.

Međutim meni se ne sviđa taj propovjednički ton o životu iznad svojih mogućnosti kao o nečem što je 1) kronično, 2) sveprisutno i 3) nemoralno.

Prvo, nije kronično. Uvoz nije nipošto fiksna kategorija. Nevjerojatno brzo se izbalansira sam od sebe. U prva tri mjeseca ove godine uvoz automobila se prepolovio, po nekoj gruboj računici to je 40 000 x 15 000 = 600 000 000 eura uvoza manje ove godine.

Kada ne bismo imali ništa čime se može trgovati (tradeables) nego živjeli od prodaje parcela uz Jadran i konobarenja, to ne bi bila katastrofa. Dobra sezona? Novi auto. Loša sezona? Biciklom na posao.

2) Nije sveprisutno. Ne žive svi ljudi iznad svojih mogućnosti. Podsjećam da Hrvatska ima visoke razine štednje, tipične za nestabilne sustave (Talijani štede više od Šveđana).

3) Nije nemoralno. Ljudi ne uvoze automobile zato jer su zli ili budale pa im netko drugi treba pametovati što da rade. Neki to rade ali kad-tad stvari sjednu na svoje mjesto.

Ključno je to što bi se sve prilagodbe događale svakodnevno i time bile “glatke” da nije slona u staklani koji se zove država.

Ona djeluje prociklički, stvara balone, dugoročno na dug održava standard raznih skupina na visokim razinama i rasipa novac na sve strane. S obzirom na svoju veličinu jedno država kad zatetura potrese cijelu ekonomiju. To je jedini igrač koji troši kronično, na sve strane, i nemoralno.

Treba donijeti ustavni zakon o nultom državnom deficitu a primitke iz proračuna indeksirati ne na plaće ili inflaciju nego veličinu proračuna.

Pa ako nakon toga i dalje budemo država bez izvoza, to neće kuhati dok ne pukne nego će prilagodbe biti neprimjetne.