Arhiva za Veljača, 2012

29. Veljača 2012

Ne razumijem

autora/ice cronomy

Brzi pregled medijske i internet diskusije o nekim ekonomskim temama – proračunu, nezaposlenima, Vladinoj ekonomskoj politici  – otkriva potpuno nerazumljiv pristup i argumentaciju. U suštini argumenti, lišeni ikakvog značenja, utemeljeni su ne na nekakvom znanju već predrasudama. Obeshrabrujuće (a da ne govorim koliko je nemoguće držati jezik za zubima ponekad) što se neke osnove ekonomske ideje/principi nisu ulovile kao što bi se osnove ekonomske ideje trebale uloviti. U stilu Bakića, za mene su ove stvari “čuda.”

EU je, prije svega, neoliberalni projekt, tj. tvorevina koja je osnovana i funkcionira gotovo isključivo u korist krupnog kapitala, ponajviše zapadnoeuropskog, tj. elita koje američki prosvjednici zovu “jedan posto”, a protiv interesa većine, tj. većine ljudi koje američki prosvjednici zovu “99 posto”.

Pa naravno! Kad nemaš objašnjenje, nekakav originalni uvid i još gore ne želiš pokušati steći nekakvo znanje, pozovi se na termin koji može značiti što god poželiš i poslužiti da ocrniš bilo kojeg (ideološkog) protivnika. Zamotaj to u nekakv trenutno popularni kontekts i moderni diskurs (ipak, lingvisti se specijaliziraju u tome) i voilà sve je jasno. “Kao.”

No, prvi koraci su pokazali nesnalaženje. Prerano je suditi, on je u toj Vladi samo premijer. Želio bih da Milanović bude premijer i da vodi Vladu, i da vodi Vladu u interesu građana a ne krupnog kapitala, rekao je.

  • Nešto u ova četiri članka ne drži vodu. (morate ih pričitati)

Tražili smo 10 radnika, burza nam poslala 25, javio se samo jedan.. a i on mora na operaciju 

Hrvatski radnici – lijeni, neobrazovani i rastrošni?

Preporod Hrvatske pošte – ipak se može!

Sindikati: Vlada gura nezaposlene u sivu ekonomiju

Ekonomisti razbijaju glavu oko ovakvih “fenomena” dok drugi jednostavno prizivaju demagogiju i “očita” objašnjenja klize sa jezika. BTW, profit je dakle dobra stvar ili je to sve uvjetovano da se radi o državnoj firmi? Kad državna firma ostvari profit onda palac gore, bez upitnika, može se, a kad privatnik traži zaradu i profit onda mora da su ‘makinacije’ u pitanju. (?)

  • Frustrantni klišej za kraj.

Oppenheim: Najveći je problem gospodarstva što su nam banke u stranom vlasništvu

Najveća prepreka razvoju našega gospodarstva nije postojanje ili nepostojanje različitih mjera, nego činjenica da je 95 posto hrvatskog bankarstva u stranom vlasništvu i da njima ne upravljaju hrvatske uprave nego uprave u inozemstvu. Novca u zemlji imaju isključivo banke, a one ne žele financirati gospodarstvo nego isključivo stanovništvo, i to samo s debelim osiguranjem kao što je slučaj sa stambenim kreditima.

Ah. Ekonomski razvoj nije igra moralnosti uvjetovana nacionalnošću bankarskog sustava. Neki to jednostavno ne žele prihvatiti. Nije pretjerano teško pokazati da i kad novca ima do mile volje neće svi koji to žele dobiti kredit ili garancije. Što znači da bankom upravlja hrvatska uprava? U upravi sjede samo Hrvati? Garancije samo hrvatskim projektima? Od kud domaćoj banci ‘novac’ za te projekte? Domaći porezni obveznici snose rizik? Da li je cilj isto zarada (jer kad državna kompanija pa tako i banka ostvari profit to je odlična stvar; vidi gore.) ili samo financiranje svih ‘hrvatskih izvoznih pojekata’?

Jak i stabilan financijski sustav je važan za razvoj i može se simpatizirati sa kompanijama koje imaju potencijala i ideje za širenje poslovanja, a nemaju financijsku potporu koju priželjkuju doma. No problem ne leži u nacionalnom identitetu i upravi banaka.

25. Veljača 2012

Acemoglu & Robinson

autora/ice cronomy

Ako već niste, dodajte blog Daron Acemoglu and James Robinson u svoj blogroll/bookmark. Uvod nije potreban, ali ako vam već treba evo jedan odličan intervju sa Acemogluom o njegovom radu zajedno sa Robinsonom. Dobar uvod za predstojeću knjigu. Stvarno je čudo kako Acemoglu stiže sve to pisati. Ključna tema i zaključak ove knjige (iako je naravno nisam još pročitao) kao i njihove prve je sljedeći,

Daron Acemoglu and James Robinson conclusively show that it is man-made political and economic institutions that underlie economic success (or lack of it)

Ako vas posebno zanimaju radovi i ideje oko uloge “dobre države” u razvoju svakako se upoznajte i sa ove dvije knjige.

Još jedne isprike za malo pisanja. Uskoro!

19. Veljača 2012

Četiri eseja

autora/ice cronomy

Isprike za malo pisanja. Na putu sam još tjedan dana. Trudim se makar kad stignem neke postove započeti. Hvala na komentarima i upitima na email.

Portal moj-uspjeh.com nije više u funkciji, a da četiri kratka teksta koja sam napisao za njih ne postane neiskorišteno i nedostupno (zaboravljeno?) prebacio sam ih u pdf format. Redom po datumu objave:

    1. Obrazovanje Za Rast: Između Stvarnosti i Mita
    2. Je li Hrvatska Još u Recesiji? (grafove treba update-ati)
    3. Zemlja Nije Kompanija
    4. Bezveze Glupost

Cijeli PDF ovdje.


17. Veljača 2012

Grčka i Argentina – Mario Blejer i Guillermo Ortiz

autora/ice cronomy

Slučaj Argentine i devalvacija pesosa često se spominju kao usporedivi događaji – ono što je uspjelo Argentini, uspjeti će i Grčkoj. Da to možda i nije tako – iako je Grčka de facto bankrotirana zemlja, ako ne de jure – govore bivši centralni bankari Argentine i Meksika. Grčka će se lakše oporaviti unutar euro zone nego van (sa garantirano velikom deflacijom svakako) njihova je poruka.

Naravno da izlazak iz euro zone predstavlja ogromne probleme i ostavlja mnoga pitanja otvorena, poput da li ima smisla uvesti euro ili koji su benefiti toga, za druge zemlje koje nemaju euro. Stvari su se, je li, promjenile u posljednjih par godina.  No temeljno pitanje kod razmatranja uspješnosti svake nove politike nije koliki je trošak u odnosu na što je zemlja X napravila i postigla, već koliki je trošak u odnosu da se ništa ne napravi, tj. ostane na istom putu.

Given this grim outlook many analysts suggest that it would be better for Greece to exit the euro zone. They often cite Argentina’s exit from its currency board in 2002 as evidence of the benefits that would accrue to Greece if it reintroduced its own currency. It is true that following the peso devaluation, and after a painful (but short) adjustment period, Argentina enjoyed six years of rapid growth. But Argentina’s experience was singular. Strong export prices resulted in sustainable external surpluses, and prudent fiscal management ensured internal balance. Greece, on the other hand, cannot rely on favourable external conditions and is already in a deep, fiscally induced recession.

In practice, moreover, Argentina had no choice after defaulting but to ditch its peg since the currency board was a unilateral arrangement that did not envisage counterparty support or institutional safety nets. Unlike Argentina, Greece belongs to a formal multilateral arrangement that could provide the intensive care and official finance needed to smooth the adjustment. Indeed, we argue that an analysis of the costs incurred by Argentina strengthens the case for Greece to remain within the euro zone.

14. Veljača 2012

Najdraže za Valentinovo

autora/ice cronomy

Par poruka za Valentinovo d’économistes.

Ako ste više matematički tip onda bi trebali znati što ovo znači.

(x^2+y^2-1)^3-x^2y^3=0

11. Veljača 2012

Protivljenje svrsishodnoj reformi

autora/ice cronomy

Iako ne govori točno o kojoj MMFovoj studiji se radi, Večernji prenosi da se Hrvatska nalazi u samom vrhu rashoda mirovinskog sustava sa 10.6% BDPa Unatoč tome ne možemo se pohvaliti standardom umirovljenika. Stoga…

Kao najefikasniju mjeru ograničavanja troškova mirovinskih sustava, MMF ističe povećanje zakonske dobi umirovljenja. Koristi od te mjere su brojne: veća razina zaposlenosti, veća osobna potrošnja, veće mirovine…

Ako su sve te koristi realne i ostvarive – što bi trebalo potvrditi i referencirati kao npr. ovim – zašto je opozicija povećanju dobi umirovljenja velika?

Neki prošli postovi o mirovinskom sustavu i reformi.

“Reforme” i reforme mirovinskog sustava

Zabune i dileme oko Mirovinskog

 


Oznake: ,
06. Veljača 2012

7 lekcija o tranziciji iz komunizma

autora/ice cronomy

Andrei Shleifer za VoxEU.org piše o sedam stvari koji je naučio o tranziciji iz komunizma.

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference1 to mark the 20th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.


1 The International Institute for Applied Systems Analysis, based in Austria.

05. Veljača 2012

Trebamo radikalne reforme i smanjivanje prava

autora/ice cronomy

Rohatinski je kao i uvijek jasan i kredibilan.

Guverner … poručuje kako bi Vlada morala imati na umu da sada ne definira politiku samo za ovu godinu i ovogodišnji proračun.

»Nije riječ samo o proračunu za jednu godinu, nego o početku vođenja dugoročno održive fiskalne politike koja će još daleko više dobiti na značenju ulaskom u Europsku uniju. Zato je bitno da se potrebna fiskalna konsolidacija ostvaruje mjerama trajnog karaktera, a ne tek kratkoročnim odustajanjem od pojedinih izdataka. Za to su potrebne radikalne strukturne reforme, uključujući smanjivanje pojedinih prava, o kojima se zasad još malo govori«, upozorava Rohatinski. Uvjeren je da su građani toga svjesni i da neće biti velikog otpora tome.

Na par načina možemo interpretirati ove izjave. Zlonamjerni će reći da se Guverner previše gura u fiskalnu politiku, nešto što je van njegovog mandata. Ovo je standardni prigovor političara kojima smeta kad se centralni bankari petljaju u fiskalnu domenu.

Ipak, Rohatinski je vjerojatno samo iskren i svojim komentarom i strukom želi korektno ukazati na smjer. Na zalasku svog mandata želi utjecati na kvalitetu razvoja fiskalne konsolidacije  i pokušati potaknuti političare i javnost na mozganje oko boljih i lošijih fiskalnih poteza.

Također, Rohatinski uživa ugled i poštovanje većine javnosti. Stogae, posebno je zanimljivo da komentari oko smanjenja prava dolaze baš u vrijeme kad su MMFovci u gradu. Milanović i Linić su vjerojatno čuli tu poruku između ostalih direktno od njih, ali bolje je da netko drugi osima političara to predstavi javnosti. Netko je treba zagrijati, pripremiti, pridobiti.

Rohatinski je i prije bio jasan i otvoren o potrebnim reformama, ali prije nije bilo političke volje ni umijeća za tako nečim. Sada postoji realna šansa. Ne čudi dakle  da neki koji nakon samo tri tjedna na poslu već paušalno kritiziraju Vladu i predstavljaju negativnu perspektivu su uklonjeni.


04. Veljača 2012

Zablude o radu

autora/ice cronomy

Zašto 20-satni radni tjedan kao ni prijevremeno umirovljenje nemaju nikakvog smisla kao politike smanjenja nezaposlenosti. Link na još jedan članak koji sam napisao za portal Moj Uspjeh.

Oznake:
01. Veljača 2012

Loše i dobre strane proračunskog prijedloga

autora/ice cronomy

Dvije pretpostavke za primjetiti u Vladinim smjernicama za izradu proračuna: prva, herojsko očekivanje (želja) 0,8% ekonomskog rasta ove godine i druga, povratka na putanju ekonomskog rasta “uz izostanak jačih izvanjskih gospodarskih turbulencija” (direktan citat iz Smjernica).

Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 786 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: