Arhiva za ‘Banke i Financije’

13. Srpanj 2013

Iz Arhiva – Švicarci na Hrvate 2007.

autora/ice cronomy

Čitajući odličan članak Milana Deskara-Škrbića u Banka Magazinu ne mogu se otrgnuti dojmu da su banke zaslužile izgubiti ovaj spor oko kredita u ‘švicarcima’ i kamatnih stopa itd. Ne jer imam nešto protiv banaka ili njihove prakse ili jer mislim da su namjerno obmanjivale svoje klijente ili učinile nešto “krivo”, već jednostavo, kako se meni čini, jer se nisu uspjele oduprijeti argumentima na osnovi kojih je sudac Dobronić donjeo nepravomoćnu presudu. Zbog šlampavosti obrane.

Sudac Dobronić se poziva na studiju MMF-ovih ekonomista iz 1997. o kretanju švicarskog franka, odbacuje utjecaj financijske krize i recesije u EU i SADu, drži da je aprecijacija švicarskog franka bila zadana stvar, zicer, te da je i sama financijska kriza bila predvidljiva, citirajući Krugmana.

Usudio bih se reći da uz par dana pripreme jedan dobar prediplomski student ekonomije bi mogao replicirati na netočne navode svih ovih teza i dati protu primjere i argumente. Ta nije ovo prvi slučaj nepredvidljivosti kretanja tečaja. Uostalom to je upravo što je Škrbić i napravio.

No, pitam se da li je ili zašto nije do toga došlo u sudnici? Nisam bio u sudnici i slušao sve ove argumente (vjerojatno bi mi pozlilo vrlo brzo) ali pretpostavljam da su neki od ovih argumenata vjerojatno izneseni tokom suđenja i (možda) raspravljani. (?) Ako nisu i ako je sudac Dobronić donio presudu čitajući Krugmana i neke mutne i slabo zapažene radove MMF-ovih ekonomista, čemu onda čitavo suđenje?  Zbog povreda Zakona o zaštiti potrošača?

Ako se diskutiralo o ovim tezama, pravo pitanje je što su odvjetnici banaka radili, kako su se pripremali i kako replicirali na ove argumente odvjetnicima udruge Franak, pravnicima koji do jučer, po njihovim riječima, nisu znali da li je krivulja potražnje silazna ili uzlazna. Što su odvjetnici banka radili, s kim su se konzultirali? Zar nemaju te banke neke stručne i obrazovane analitičare i ekonomiste (neke čini mi se sa prilično zvučnim imenima) koji su mogli i trebali pripremiti odgovore također bazirane na ekonomiji tečaja, financijskih kriza i recesija?

Ovako, ispada da je šaćica ekonomski slabo potkovanih pravnika mahala nekakvim malo ili nimalo relevantnim radom MMF-ovih ekonomista za razdoblje 2007. do danas i zauvijek promjenila hrvatsko bankarstvo, bila presuda pravomoćna ili ne. Možda je bilo moguće pronaći rad – publicirani rad u akademskom časopisu, ne samo radnu verziju – koji ističe probleme i nemogućnost predviđanja kretanja tečaja, analizira stabilnost eur/chf tečaja do izbijanja krize u EU itd.

Ovo je naravno potpuno glupo pitanje, stoga ulovite se za nešto prije nego pročitate ostatak rečenice, ali kako to da ti isti  ekonomisti koji su “predvidjeli” aprecijaciju franka 1997. nisu predvidjeli krizu i recesiju 2008.? Čudno kako ta predviđanja (ne)funkcioniraju u ekonomiji. Poanta je da što god se “moglo” predvidjeti o kretanju tečaja ili krizi, “moglo” se predvidjeti i nešto drugo. U nekakvim seminarskim dvoranama konstatacija suca Dobronića da je bilo moguće predvidjeti aprecijaciju franka bilo bi dočekano sa, ahm, rezervacijom, ali zasigurno i sa protutezom da je franak mogao ostati stabilan ili oslabiti u odnosu na euro zbog ovog ili onog razloga. 

Primjerice, čisto da se besramno samopromoviram, Dobronić nije trebao kopati po radu iz 1997. da bi konstatirao da će franak aprecirati, već je mogao pročitati što sam napisao na ovom blogu davnog Rujna 2007. o popularnosti kredita u francima ili sa valutnom klauzulom, mogućnosti jačanja franka i rasta referentne kamatne stope za franke, te kako “Ne bi bilo iznenađujuće da kamate na kredite s valutnom klauzulom u Švicarskim francima porastu još jednom do kraja (2007.) godine.

Mogući mehanizam je onda bio jačanje franka zbog podizanja referentne kamatne stope (3-mjesečni Libor) Švicarske Narodne Banke “kako bi smanjila raskorak između kamatnih stopa na ostale valute, poskupila franak i tako učinila carry-trade manje privlačnim” (citiram sam sebe ovdje). Zbog toga, “predividio” sam onda da podizanje “švicarske kamatne stope zbog veće inflacije i smanjivanja carry-trade, osjetiti će se i u Hrvatskoj kao i drugim zemljama centralne i istočne Europe.”

No, nisam bio toliko sposoban predvidjeti financijsku i dužničku krizu u EU, skandal i krah Libora ili aprecijaciju švicarskog franka zbog njegove percepcije kao najsigurnije valute. Ipak, učinilo mi se onda da:

Postoji zabrinutost da špekulacije sa valutama mogu destabilizirati ekonomije istočne Europe u kojima su hipotekarni krediti indeksirani ili denominirani u francima i vrlo popularni. Dok se tipični investitori na tržišu valuta znaju zaštiti od gubitaka u carry-trade spekulacijama i mogu brzo likvidirati svoje pozicije, obična kućanstva nisu u mogućnosti to napraviti, a neka nisu ni svijesna u što se upuštaju. Hipotekarni krediti su uglavnom u domaćoj valuti, ali indeksirani za franak ili neku drugu valutu. Ako su krediti u “švicarcima” izdani sa plivajućom kamatom, porast Švicarskih kamata će povećati kamate na postojeće kredite. Kad bi vrijednost franka porasla u odnosu na kunu dužničko opterećenje obitelji koja zarađuje u kunama, a ima zajam u francima, bi se povećalo (bilo zbog rasta vrijednosti franka ili nekakve umjetne devalvacije kune).

Kuna je zapravo malo i ojačala u odnosu na franka u to vrijeme. No, unatoč mojim sposobnostima predviđanja ili možda zbog njih, to nije odvratilo ni moje roditelje od uzimanja kredita sa klauzulom u franku te su i oni potom iskusili neugodnosti vezane za potpuno “predvidljivo” jačanje švicarskog franka.

Vo’ se veživa za roge, a čovik za besidu! A ča san ti ja reka 2007. mama? (Forši ta poslovica nima veze sa gornjim tekstom, ma mi se istešo pježa.)

04. Ožujak 2013

Slab potez lošeg ministra u još gore vrijeme

autora/ice cronomy

Palac gore za prioritete u recesiji Slavko!

Kad sam pročitao o najavi ministra Linića da ograniči “prevelike” minuse na tekućima računima građana, prva pomisao je bila “zašto sad?” Dobro, prvo je bilo “zašto uopće?” Ali jednakom brzinom sam sebi odgovorio “pa naravno.” Što drugo očekivati od političara koji uvijek misle da znaju bolje, da  pomažu i kad ih građani nisu pitali za pomoć. Samo Liniću i ekipi može biti jasno kako je ovakvo zadiranje u ekonomske slobode građana opravdano i čemu služi. Ministra Linića, utoliko da ih i razumije, za ekonomske slobode nije briga. Taj svoj stav je i sam potvrdio.

Hrvatske Vlade i političari još nisu pokazali da razumiju svoju zadaću i ciljeve u demokratskom društvu i tržišnoj ekonomiji – štiti nas jedne od drugih, a ne samih od sebe.

Ali recimo, kao, da je Linićev paternalizam u biti ispravan; na mikroekonomskom levelu u jednom dužem roku, ograničavanje odozgo relativno najskupljeg kredita u obliku minusa na tekućem računu na samo jednu plaću, ima dobre posljedice za građane i podiže njihovo blagostanje. Ovo je samo hipoteza naravno, moja tenedencija bi bila u suprotnom smjeru ukoliko se ne pokaže drugačije nekim rigoroznim izračunom. No, ni u tom slučaju nije jasno da li je intervencija u obliku dikatata i zabrane nužno najbolja politika koja će postići željeni rezultat. Možda samo treba promjeniti neke poticaje i ljudi će promjeniti ponašanje. (Ekonomisti iz bihevioralne škole ekonomije bi imali dosta za reći o ovakvim problemima i tematici.) Ali sa makroekonomske strane postavlja se pitanje zašto sad?

Zašto je u recesiji ovaj potez prioritet? Da li je netko iz Vlade promislio o mogućim i realnim ekonomskim posljedicama, makar u kratkom roku? (Koji je drugi rok političarima bitan?)

Naime, vrijeme dugotrajne recesije u kojoj građani sami pokreću proces razduživanja – stezanje remena smanjenjem potrošnje, otplaćivanje prijašnjih dugova i povećanjem neto štednje  -  vjerojatno je najmanje poželjno vrijeme za još dodatno i arbitralno “pomaganje” građana u saniranju svojih dugova. Kućanstva to već i sama rade. U grafu lijevo, iz HNBove Financijske HNBfs1Stabilnosti za Prosinac 2012, taj je proces razduživanja jasno vidljiv. U vremenu rastuće nezaposlenosti, nesigurnosti zaposlenja, pada realne plaće (osim rezanja plaća i inflacija je na neugodnoj razini), te valutnim i kamatnim rizicima kojima su mnoga izložena, kućanstva  smanjuju investicije i potrošnju kako bi umanjjili rizik nemogućnosti otplate kredita i gubitka imovine. Ljudi nisu blesavi.

Za one građane koji su minuse koristili da bi mjesečno pokrili financiranje troškova života i potrošnju, spajanje kraja sa krajem, dodatno forsiranje da smanje minuse od dvije ili tri plaće na samo jednu, u roku od recimo godine dana, dovesti će do dodatnog stezanja remena. U tom kratkoročnom razdoblju prilagodbe, građani bi mogli biti primorani “pretvoriti” minus u nenamjenski gotovinski kredit i potom ga ijsplatiti. To znači dodatni pad osobne potrošnje, negativni efekt na ukupnu potražnju i tako pad prihoda od PDVa.

Isto što guverner Vujčić i Predrag Bejaković sa IJF govore.

Zanimljivo je da su obični, nenajamski gotovinski krediti, sa kamatnom stopom nižom od one na minuse, bili dostupni svo vrijeme tokom kojeg su se građani oslanjali na minuse na tekućem računu. Zašto ih građani onda nisu uzimali? Možemo diskutirati o financijskoj pismenosti građana, ali objašnjenje je vjerojatno jednostavnije.

Ljudi su racionalna bića koja reagiraju na poticaje i važu dostupne opcije (trade-offs). Troškovi i benefiti nečega odrediti će za koju opciju će se ljudi opredijeliti i kako će se ponašati. Kada nešto postane skuplje u novcu, vremenu i trudu manje će to raditi i kupovati. Kada neki proizvod postane jeftiniji, jednostavniji i dostupniji koristiti će ga više. Iako su minusi relativno najskuplji kredit, pristupačni su i ‘jeftini’ za dobiti. Gotovinski kredit, iako nosi manju kamatu, zahtjeva vrijeme aplikacije, obrade, jamce (!) i nesigurnost dobivanja. Nije teško shvatiti u kojem smjeru su poticaji išli i zašto građani vole minus na tekućem računu. Zapravo zdravorazumska odluka s obzirom da su banke na jednu ruku zagulile dobivanje jednostavnih nenamjenskih kredita, a na drugu ruku olakšale kreditiranje minusa na tekućem računu.

Dugoročno vjerojatno neće doći do znatnih promjena u potrošnji građana nakon što se priviknu na novi sistem sa relativno manje opcija za mjesečni kućni budžet. Oni koji su stalno bili u minusu, nisu nikada ni zatvarali taj proračun već stalno refinancirali postojeći minus i plaćali kamatu na to. U krajnosti, uvijek se živilo i trošilo tu jednu mjesečnu plaću. No, u vrijeme recesije, kada privatni sektor već samovoljno steže remen, taj kratkoročni efekt postaje problematičan i vjerojatno najlošije vrijeme za takvu paternalističku intervenciju.

Ako svi manje više imaju dostupan minus u visini jedne plaće, pitanje je koliko je građana koji su imali visoke dozvoljene minuse (2-3 plaće), koliko ih je koristilo za održavanje neke nužne osobne potrošnje i krpanje rupa, a koliko ih je koji su koristili minuse u visini od 2-3 plaće  za potrošnju na luksuz, ili ono što je Thorstein Veblen zvao ‘updaljiva’ potrošnja (conspicuous  consumption)?

Oni sa nižim plaćama, kojima minus služi za pokrivanje osnovnih mjesečnih troškova i krpanje rupa, banke su odobrile manje dopuštene minuse, dok su onima sa višim prihodima kojima je minus u biti nepotreban banke odobravale  više minuse. No, neki sa kojima sam razgovarao rekli su da visina plaće i nije presudni faktor u odobravanju minusa i njegove visine. Jedan od možda i važnijih je redovnost isplate plaće, a ponekad i ugovor o radu koristi, dok god se uredno može servisirati kamata na odobreni minus. Koliko je redovna plaća redovna pojava  u Hrvatskoj? (Dobro pitanje i naslov za rad na tu temu.) Horor priče o neisplati plaća svima su dobro poznate, ponekad i na osobnom primjeru, da u biti više nisu ni ni nove, ni tragične nego jednostavno stanje stvari.

Mislim da su tragični Linićevi prioriteti. U recesiji, “za raju” Linić pokazuje zube bankama, ograničava dopušteni minus, što će teže pogoditi one sa nižim primanjima koji više ovise o tim minusima od mjeseca na mjesec i kratkoročno loše utjecati na raspoloživi dohodak, dodatno potaknuti razduživanje i smanjenje osobne potrošnje. Više štete nego koristi. U isto vrijeme Linić, ostali ministri i sve prijašnje Vlade nisu u stanju  osigurati da se plaće u privatnom sektoru isplaćuju na vrijeme, što naravno ima direktan efekt na domaću potražnju jer bez plaće, raspoloživog dohotka nema ni osobne potrošnje. Ekonomski elementarno. Radnici koji šest mjeseci nisu vidjeli plaću, teško da su je mogli i potrošiti.

29. Veljača 2012

Ne razumijem

autora/ice cronomy

Brzi pregled medijske i internet diskusije o nekim ekonomskim temama – proračunu, nezaposlenima, Vladinoj ekonomskoj politici  – otkriva potpuno nerazumljiv pristup i argumentaciju. U suštini argumenti, lišeni ikakvog značenja, utemeljeni su ne na nekakvom znanju već predrasudama. Obeshrabrujuće (a da ne govorim koliko je nemoguće držati jezik za zubima ponekad) što se neke osnove ekonomske ideje/principi nisu ulovile kao što bi se osnove ekonomske ideje trebale uloviti. U stilu Bakića, za mene su ove stvari “čuda.”

EU je, prije svega, neoliberalni projekt, tj. tvorevina koja je osnovana i funkcionira gotovo isključivo u korist krupnog kapitala, ponajviše zapadnoeuropskog, tj. elita koje američki prosvjednici zovu “jedan posto”, a protiv interesa većine, tj. većine ljudi koje američki prosvjednici zovu “99 posto”.

Pa naravno! Kad nemaš objašnjenje, nekakav originalni uvid i još gore ne želiš pokušati steći nekakvo znanje, pozovi se na termin koji može značiti što god poželiš i poslužiti da ocrniš bilo kojeg (ideološkog) protivnika. Zamotaj to u nekakv trenutno popularni kontekts i moderni diskurs (ipak, lingvisti se specijaliziraju u tome) i voilà sve je jasno. “Kao.”

No, prvi koraci su pokazali nesnalaženje. Prerano je suditi, on je u toj Vladi samo premijer. Želio bih da Milanović bude premijer i da vodi Vladu, i da vodi Vladu u interesu građana a ne krupnog kapitala, rekao je.

  • Nešto u ova četiri članka ne drži vodu. (morate ih pričitati)

Tražili smo 10 radnika, burza nam poslala 25, javio se samo jedan.. a i on mora na operaciju 

Hrvatski radnici – lijeni, neobrazovani i rastrošni?

Preporod Hrvatske pošte – ipak se može!

Sindikati: Vlada gura nezaposlene u sivu ekonomiju

Ekonomisti razbijaju glavu oko ovakvih “fenomena” dok drugi jednostavno prizivaju demagogiju i “očita” objašnjenja klize sa jezika. BTW, profit je dakle dobra stvar ili je to sve uvjetovano da se radi o državnoj firmi? Kad državna firma ostvari profit onda palac gore, bez upitnika, može se, a kad privatnik traži zaradu i profit onda mora da su ‘makinacije’ u pitanju. (?)

  • Frustrantni klišej za kraj.

Oppenheim: Najveći je problem gospodarstva što su nam banke u stranom vlasništvu

Najveća prepreka razvoju našega gospodarstva nije postojanje ili nepostojanje različitih mjera, nego činjenica da je 95 posto hrvatskog bankarstva u stranom vlasništvu i da njima ne upravljaju hrvatske uprave nego uprave u inozemstvu. Novca u zemlji imaju isključivo banke, a one ne žele financirati gospodarstvo nego isključivo stanovništvo, i to samo s debelim osiguranjem kao što je slučaj sa stambenim kreditima.

Ah. Ekonomski razvoj nije igra moralnosti uvjetovana nacionalnošću bankarskog sustava. Neki to jednostavno ne žele prihvatiti. Nije pretjerano teško pokazati da i kad novca ima do mile volje neće svi koji to žele dobiti kredit ili garancije. Što znači da bankom upravlja hrvatska uprava? U upravi sjede samo Hrvati? Garancije samo hrvatskim projektima? Od kud domaćoj banci ‘novac’ za te projekte? Domaći porezni obveznici snose rizik? Da li je cilj isto zarada (jer kad državna kompanija pa tako i banka ostvari profit to je odlična stvar; vidi gore.) ili samo financiranje svih ‘hrvatskih izvoznih pojekata’?

Jak i stabilan financijski sustav je važan za razvoj i može se simpatizirati sa kompanijama koje imaju potencijala i ideje za širenje poslovanja, a nemaju financijsku potporu koju priželjkuju doma. No problem ne leži u nacionalnom identitetu i upravi banaka.

22. Veljača 2011

Zašto Hrvatska nema domaće banke?

autora/ice cronomy

Pravo pitanje je zašto bi imala.

Čitam članak u Vanity Fair o Irskoj – prema ‘uputama’ Bakića. Ne mogu a ne biti cinik (dobro, nije da mi je baš teško) i pomisliti da dobro da Hrvatska nema sve (vodeće) banke poput Irske u domaćim rukama.

Irske banke, neke stare i preko sto godina, su bile u domaćem vlasništvu, a opet su isto uspjele baciti Irsku unazad za 20-30 godina sa svojom kreditnom politikom – kreditirajmo i kupujmo ‘samo’ domaće. Političari su prvo indirektno potpomagali njihovu ludost u napuhivanju balona sa slabom regulacijom, a potom i direktno potopile Irsku sa garancijom svih tih gubitaka. Pola od svakog dolara uloženg je izgubljeno.

U Hrvatskoj je, naravno, svima problem upravo to što nemamo domaćih banaka. Bar onih velikih, jakih. Prodali smo ih sve strancima. Domaća banka – u biti poistovjetljena sa državnom – je “jedini način kako investirati u sve one važne projekte u koje strane banke ne žele. Ne možemo se razviti kad smo prodali sve ‘naše’ banke i sada smo dužnici strancima.” Dirljiv argument. Što bi mi to napravili sa domaćom/državnom bankom? Teško se oteti dojmu da bi domaće banke, pogotovo ako su pod ingerencijom hrvatskih političara, bile nekakva garancija razborite i razvojne kreditne politike da uspješnim ishodom. Bolje da ih nema.

P.S. ako imate $25 viška svakako kupite i pročitajte The Big Short Michaela Lewisa. Kratki dio objavljen isto u Vanity.

05. Travanj 2009

Švaljek i Škreb na konferenciji

autora/ice cronomy

Gledam malo i tražim što se sve govorilo na TEBovoj konferenciji “Kako se suprostaviti krizi?” Zanimljivo i vrlo bitno pitanje za Hrvatsku.

29. Ožujak 2009

Kao naručeno o privatizaciji-nacionalizaciji banaka

autora/ice cronomy

bank-nationPošto dugujem komentar o privatizaciji/nacionaliziciji banka vezano za Škegrov nastup u Nu2, ne želim ovdje dužiti previše, samo ukazati na kratki članak u NYT ekonomskog kolumnista David Leonharda koji odlično sumira vrste i motive nacionalizacije banaka. Vrlo je lako nenamjerno pobrkati prave razloge i ciljeve nacionalizacije banaka te ono što se zbiva u jednoj zemlji iskoristiti za političke ciljeve u drugoj. To je ono što se dogodilo u Nu2 sa Škegrom i Stankovićem i oko čega je bilo najžustrije rasprave.

Izdvojeno:

There are really two different kinds of nationalization. The first draws on a belief that the government can run large enterprises more justly and efficiently than self-interested capitalists can. This is the nationalization of Lenin, Chávez and Mitterrand, and its record is pretty dismal. France’s economy staggered through the 1980s, as government-run banks backed political pet projects that didn’t work out.

The second version of nationalization is the one that today’s advocates point to. It is a temporary takeover born out of crisis. Sweden pursued this kind of strategy in the early 1990s to clean up its banking system. Even the United States has nationalized banks on occasion, including IndyMac Bank last year.

11. Ožujak 2009

Nisu kreditni rizici svih zemalja Istočne Europe jednako loši

autora/ice cronomy

U tipičnom primjeru mentaliteta “elektronskog krda” posljednjih tjedana svi su skočili na vagon da je čitava Istočna Europa (sve banke) u podjednakim kreditnim problemima. No kreditna rejting agencija Moody’s, koja je i pokrenula taj vagon, upozorava da to nije tako i traži više razlikovanja među kreditnim rizicima. Rizici su veći u zemljama koje su posljednjih godina imale ubrzani rast domaćeg kreditiranja, te u onima koje bi mogle izgubiti izvore stranog zaduživanja. Nažalost, Hrvatska je upravo među njima. (I da ispravimo autora: Hrvatska se ne nada postati članicom EU u dogledno vrijeme, a sigurno ne ovo ljeto)

Utjeha? Moody’s je zabrljao puno rejtinga u zadnje vrijeme. Da su barem u krivu i sada.

Iz WSJ:

Moody’s ratings agency, which triggered a storm of selloffs and criticism last month with a warning on banks exposed to Eastern Europe, called Tuesday for more differentiation of credit risks in the region.

The call came as several European Union finance ministers meeting in Brussels said the EU should do more to help Eastern Europe, where the downturn has hit particularly hard, though the EU has continued to resist creating any new fund for the region.

A new report by Moody’s Investors Service Inc. said risks were highest in economies that have experienced rapid domestic credit growth and those that may not be able to rely on external support. The report targeted Romania, Bulgaria and Croatia, all rated Baa3, as particularly vulnerable to credit-rating downgrades.

“There is no justification for treating all Central and Eastern European governments as if their creditworthiness was uniform,” said Pierre Cailleteau, managing director of Moody’s sovereign risk group.

Romania will become the latest country from the region to seek a financial rescue package from the EU, the International Monetary Fund and the World Bank, Romanian and IMF officials said Monday. It follows fellow EU members Hungary and Latvia, as well as non-EU countries Ukraine and Serbia.

Croatia’s central-bank Governor Zeljko Rohatinski said his country’s government would need to slash spending and cut fiscal deficits to zero to avoid an IMF bailout. Mr. Rohatinski said the former Yugoslav nation’s gross domestic product is likely to contract between 2% and 3% in 2009. Croatia hopes to join the EU this summer.

Investors have punished financial assets around emerging Europe, citing persistent current-account deficits and the need to refinance large amounts of short-term loans, as wealthier economies are retrenching.

Last week, six central banks in the region issued an unusual joint statement protesting the way analysts had painted regional markets — from relatively stable Poland to struggling Ukraine — as the same.

The Moody’s report said the fate of sovereign ratings in the region will now depend on how the euro-zone banks that control may regional lenders respond to calls to maintain funding flows, and whether the EU will offer help.

EU leaders, including several from Eastern Europe, recently rejected a proposal from Hungary to set up a special fund for the region. The EU has provided €9.6 billion ($12 billion) to Hungary and Latvia as part of IMF-led bailouts, drawing from a €25 billion EU fund for economies in trouble. Finance ministers from Sweden and Britain said Tuesday that the EU should do more, but the bloc continues to say that it will treat countries on a case-by-case basis.

—Natasha Brereton and Adam Cohen contributed to this article.

Write to Christopher Emsden at chris.emsden@dowjones.com

Printed in The Wall Street Journal, page A11 – MARCH 11, 2009

Oznake: ,
01. Ožujak 2009

Istočna Europa dobiva $31.2 (€24.5) za spas

autora/ice cronomy

Tri banke/institucije, najveći multinacionalni investitori i zajmodavci u Istočnoj Europi, EBRD, World Bank i European Investment Bank daju €24.5 za spas bankarskog sektora i kreditiranja biznisa Centralne i Istočne Europe. “Davanja” se sastoje od zajmova, kupovanja učešća i direktnog kreditiranja malih i srednjih poduzeća, kroz dvogodišnji plan. Za vidjeti je još koliko će Hrvatska dobiti od tog ne pretjerano značajnog iznosa, te koliko će si Dr. Spin pripisati zasluga za “osiguravanje sredstava” iako ga u biti spašavaju . Pod stavkom 5. antirecesijskih mjera za HBOR se traži dodatnih 400 mil. upravo ovim putem. Da li traženje tih sredstava ovisi o rebalansu i općenito koliko-si-sami-možemo-pomoći principu?

Iz communiquea tri institucije:

This initiative complements national crisis responses and will deploy rapid, large-scale and coordinated financial assistance from the International Financial Institutions to support lending to the real economy through private banking groups, in particular to small and medium-sized enterprises. The financial support will include equity and debt finance, credit lines, and political risk insurance.

The response takes into account the different macroeconomic circumstances in and financial pressures on countries in eastern Europe, acknowledging the diversity of challenges stemming from the global financial retrenchment.

EBRD President Thomas Mirow said: “The institutions are working together to find practical, efficient and timely solutions to the crisis in eastern Europe. We are acting because we have a special responsibility for the region and because it makes economic sense. For many years the growing integration of Europe has been a source of prosperity and mutual benefit and we must not allow this process to be reversed.”

Dalje članak sa MarketWatch.com

NEW YORK (MarketWatch) — The World Bank and two other multinational institutions issued a joint pledge Friday to provide up to 24.5 billion euros ($31.2 billion) to support the banking sector in Eastern Europe and fund lending to businesses.
Analysts, however, were skeptical that the size of the announced support would be enough to address the region’s vast economic woes.
The move by the World Bank, the European Bank for Reconstruction and Development, and the European Investment Bank comes as Eastern European countries struggle to meet massive, foreign-denominated debt obligations. The International Monetary Fund has already provided loans to Latvia, Hungary, Serbia, Ukraine and Belarus.
Formerly robust inflows of cash have dried up amid the global economic crisis, and the region’s currencies have come under heavy pressure — a situation some economists see as a potential repeat of the Asian financial crisis of the 1990s.
Investors have grown increasingly concerned in recent days about the exposure of Western European corporations, including banks, to fragile Eastern European economies. The vulnerability of Western banks, particularly those based in Austria and Sweden, was spotlighted by ratings agency Moody’s Investors Service last week.
‘Time to come together’
The three organizations, the largest multilateral investors and lenders in Eastern Europe, said the package is designed to support lending to the real economy through private banking groups. Support will include equity and debt finance, credit lines and political-risk insurance.
“This is a time for Europe to come together to ensure that the achievements of the last 20 years are not lost because of an economic crisis that is rapidly turning into a human crisis,” said World Bank President Robert Zoellick, according to a statement from that institution.
Under the plan, the European Investment Bank is to provide about 11 billion euros in lending to small and midsize businesses in the central, eastern and southern parts of Europe. Some 5.7 billion euros are available for “rapid disbursement,” with an additional 2.8 billion euros set for approval by the end of April and further funds expected to follow, the bank said.
Meanwhile, the EBRD has committed to provide up to 6 billion euros for the financial sector in 2009 and 2010 through equity and debt finance, loans to banks and directly to small and medium-size businesses and trade finance.
The World Bank is to provide about 7.5 billion euros in support.
“For many years the growing integration of Europe has been a source of prosperity and mutual benefit, and we must not allow this process to be reversed,” said EBRD President Thomas Mirow in a statement.
Most of the ex-communist countries in Central and Eastern Europe have joined the European Union, thereby deepening their political and economic integration with the west.
Dominique Strauss-Kahn, managing director of the IMF, said the joint initiative “will assist individual financial institutions and sectors, while IMF lending will continue to support countries at the macroeconomic level.”
“Both aspects are important building blocks in the broader multilateral and bilateral efforts to support the region,” Strauss-Kahn said in a statement.
‘Small change’
Analysts, however, expressed skepticism whether the announced support would be enough.
“This money is really small change,” Timothy Ash, head of CEEMEA research at Royal Bank of Scotland. Total European bank exposure to Emerging Europe runs in excess of $1.5 trillion, he said.
“Given the scale of the problems, it will take a big-ticket program — a mini-TARP for the region — to pull the current collective negative market psychosis around,” Ash said, referring to the Troubled Asset Relief Program adopted by the American government to help the banking sector.
Oznake:
21. Veljača 2009

Oh, oh

autora/ice cronomy

U posljednjih tjedan dana došlo je do prave navale vijesti o ekonomijama i valutama Istočne Europe. Sve priče se vrte oko bojazni za veliku zaduženost tih zemalja, pogotovo u stranim valutama, te usporavanja ekonomskog rasta što će samo otežati otplatu dugova. U isto vrijeme, deprecijacije valuta diljem Istočne europe bi mogle povećati tu zaduženost. Kod nas još kolaju ideje da će deprecijacija omogućiti rast kroz nekakav čarobni izvoz u ovo doba. Ovo je samo posljednja vijest u nizu.

Latvia’s Government Is the Latest in Europe to Fail

Nation’s Latest Turmoil Over Economy, Following Leadership Collapses in Belgium and Iceland, Sparks New Fears of Contagion

By ALAN CULLISON

Latvia’s prime minister and cabinet resigned Friday, making it the third European government, after Iceland and Belgium, to be toppled by the economic crisis.

The fall of the Baltic country’s center-right coalition government — following weeks of political instability as the Latvian economy nosedives after years of strong growth — deepens worries that eastern Europe’s economic problems could send fresh shockwaves to its neighbors in the west.

Latvia’s Prime Minister Ivars Godmanis, who resigned, and President Valdis Zatlers, attend a news conference in Riga Friday. The government coalition collapsed, making it the third government to fall victim to the global financial crisis.

Latvian President Valdis Zatlers called for talks to patch together a new government, after accepting the resignation of Prime Minister Ivars Godmanis, in office since December 2007. He stepped down after the two largest parties in the ruling coalition said they had lost confidence in him.

Analysts say the political turmoil likely spells trouble for a €7.5 billion ($9.5 billion) International Monetary Fund loan program Latvia agreed to last year, which has helped underpin Latvia’s currency, the lat.

The government collapse could scuttle an unpopular austerity program that Latvia agreed to in order to avoid a currency devaluation. In January, social and political tensions exploded into some of the worst rioting since the collapse of the Soviet Union on 1991.

Any devaluation of the lat would likely have a knock-on effect elsewhere in the Baltics and in Scandinavia, whose banks were big lenders to Latvia and other Baltic states in the form of euro-denominated loans.

The turmoil in Latvia comes amid fears that weakening currencies in Eastern Europe could cause new defaults with western banks, and worsen the economic spiral in Europe. Shares of Scandinavian banks sank on news of the government resignation Friday, as did the value of the Swedish currency, the kronor.

Latvia’s news comes after the economic crisis also claimed the governments of Belgium and Iceland. In late January, Iceland’s leadership resigned after virtually the nation’s entire banking system collapsed and the island’s currency went into free fall.

On Friday came new data that the contraction in Europe is accelerating. A major purchasing managers index measuring private-sector activity in the euro zone hit a record low in January, the Markit Economics research firm said.

The data coincided with another report showing French business confidence in January at its lowest ebb since sentiment was first gauged in 1976.

European Union finance ministers are planning to discuss the Eastern European banking sector and “possible coordinated action” on Sunday at a summit of EU leaders of the Group of 20 nations in Berlin, a senior German finance ministry official said Friday.

ee_db2009

He added that this coordination would include the World Bank, European Investment Bank and European Bank of Reconstruction and Development. Increasing funds from the IMF would also be an option, he said, as the organization has around $200 billion at its disposal for bailout efforts and is seeking to more than double that.

Analysts have warned that Latvia is a particularly weak link in East Europe’s financial system because of an overvalued currency and large private sector debt denominated in euros.

The government last year turned to the IMF and a consortium of European countries for its loan to cover a ballooning current-account deficit. As part of the agreement, Latvia decided to resist a devaluation and launch an austerity program.

The economy’s decline has accelerated under the plan, with output falling more than 10% in the fourth quarter of 2008 from the previous year, meeting a common yardstick for a depression. On Wednesday the Finance Ministry predicted that gross domestic product would fall 12% this year.

Latvia’s president had pressured the government to cut back on the number of ministries to win back public trust. But the coalition of four ruling parties had been unable to reach a consensus.

If Latvia devalues its currency, Lithuania and Estonia, whose economies are closely entwined with Latvia’s, would likely follow suit.

—Andrea Thomas and Paul Hannon contributed to this article.

Write to Alan Cullison at alan.cullison@wsj.com


17. Veljača 2009

Luković puca u prazno …. za sada

autora/ice cronomy

Priča o tečaju je beskonačna priča. Pa tako i ovaj najnoviji istup Lukovića u kojem se bacio na temu devalvacije kune bez jasnog cilja nema kraja ako krenemo u dužinu i širinu. Možda je to Luković i htio. Lukovićeva izjava je možda dizajnirana sa određenim ciljem, ali ja se neću sada upuštati u žargonsku diskusiju čega i koliko je ZABA ili njena banka-majka short i long.

Odgovor naravno nije trebalo dugo čekati. Rohatinski mu je dobro očitao bukvicu, što je i red. Ravnateljica Ekonomskog Instituta Sandra Švaljek je to sažeto opisala.

Guverner HNB-a Željko Rohatinski radi na očuvanju stabilnosti financijskog sustava i smatram da je njegov stav ispravan. Zakonska je obveza središnje banke, i ujedno njena osnovna funkcija, voditi računa o stabilnosti cijena, koja bi bila narušena slabljenjem tečaja. Svako slabljenje tečaja djelovalo bi ne samo na stabilnost cijena nego i na povećane teškoće u otplati dugova svih sektora, uključujući i kućanstva. Suočavanje s recesijom ne smije počivati na napuštanju financijske stabilnosti koje može samo po sebi stvoriti dodatne nepovoljne učinke.

HNB kao ozbiljna i iskusna centralna banka (što se ne može reći za sve banke u tržištima u nastajanju pa možemo biti ponosni da imamo pametnu i neovisnu centralnu banku) se sigurno neće “igrati tečaja.” To je zato jer razumije dalekosežne posljedice tečajne politike. One idu puno dalje od argumenata zaduženosti i klauzula već poznatih javnosti. Glavni i zakonski cilj HNBa je održavanje stabilnosti cijena i potpuno su glupi zahtjevi (više nekadašnji nego sadašnji) da HNBa namješta tečaj zbog ovih ili onih interesnih skupina sa rizikom više stope inflacije. HNB razumije svoj mandat, da bi ga mogao izvršavati mora biti kredibilan pa si ne može dozvoliti upuštanje u nekakve eksperimente bez jasnog isohda a koji bi svakako podgrijali inflaciju i tako sami sebi napravili “samoubojstvo iz zasjede.” Kao institucija zadužena za stabilnost ekonomije HNB motri utjecaje koje bi viša stopa inflacije, slabija kuna i ostali šokovi imale na čitav level ekonomske aktivnosti, ne samo na pojedine izvozne skupine ili jednu ili dvije banke.

No dobro, ipak, velike banke su “malo” posebnije. Da je predsjednike neke prerađivačke kompanije (brodogradnja, kemija) lamentirao o “prejakoj” kuni, problem bi bio daleko manji nego kad predsjednik uprave najveće banke koji tako nesmotrenim izjavama potencira nesigurnost, smanjuje povjerenje, povećava rizik povrata i podgrijava paniku…i to sada! Mislim da se Rohatinski još i dobro suzdržao. Naime, mogao je Lukovića upitati, sa malo više tona u glasu, gdje je to on bio u posljednjih 20 godina i zar ništa ne zna, kao bankar, o tržišnoj psihologiji, očekivanjima, špekulacijama i valutnim krizama. (Alternativa je da zna jako puno što nas vodi nazad na “cilj” ovih izjava.)

Da, možda zvuči malo prepotentno. I ne, možda Rohatinski nema toliko oštar karakter. Ali kad netko u funkciji predsjednika uprave najveće banke u Hrvatskoj sugerira da pad tečaja od desetak ne bi bio pretjerano zabrinjavajući za banke, nije dovoljno samo počešati se po glavi. Zar Luković ne zna da u posljednjih 15 godina zemlje u razvoju od Meksika, Tajilanda, Indonezije, preko Rusije, Brazila, Argentine ne mogu očekivati isti tretman kao i razvijene zemlje koje imaju slobodni, plutajući tečaj? Kakvih “desetak posto”? Prvo bi Luković trebao pokazati da je kuna precijenjena desetak posto. Ali ako se to i ustanovi kao činjenica, bilo kakv pokušaj devalvacije/deprecijacije, koliko god ona bila kontrolirana i umjerena, tj. sa ciljem da bude umjerena, prouzročiti će ogroman pad u pouzdanju i srušiti valutu. Nikakvih “desetak” posto se neće dogoditi. U toj “igri pouzdanja” kako je Krugman naziva, se sada nalazimo i koju državne institucije, ponajviše HNB igraju.

Još ne tako davno, pisalo se da se teško može u stručnim krugovima pronaći “sugovornika koji bi se javno izjasnio” za potez slabljenja kune. Eto, Luković je potvrdio da je iznimka. Dok je Luković usamljen u svojim izjavama, možda je to samo i bio pucanj u prazno. Ali… ako razmišljanja o deprecijaciji i prizivanje iste, tj. postavljanja je kao relevantnu opciju, raste iz dana u dan i sugovornici su, osim ostalih, predsjednici uprava velikih banka, rasti će i uvjerenje/vjerojatnost da će se to i dogoditi. Jednostavno nitko ne želi držati bilo koju valutu koja se nalazi na rubu pada ili koja će se strmoglaviti. Najbolji – ili možda najgori zapravo – dio te priče je da se taj strmoglavi pad može dogoditi mimo fundamentalnih makroekonomskih pokazatelja koji mogu biti u solidnom stanju ili čak dapače polako pokazivati popravljanje temeljne ekonomske slike. Ukratko, činilo bi se da gubitak povjerenja u valutu neke zemlje bi bila posljedica lošeg ekonomskog stanja i vođenja zemlje, pa bi vođenje ekonomske politike koja unaprijeđuje temeljne ekonomske pokazatelje odvratila gubitak povjerenja u valutu. No nije dovoljno voditi zdravu ekonomsku politiku da bi se izbjegao spekulativni napad na valutu, jer kako su nam valutne krize posljednjih desetljeća pokazale, zemlje u razvoju mogu biti podložne tkz. samoostvarujućim špekulativnim napadima (self-fulfilling speculative attacks). Ako tržišta i investitori vjeruju i očekuju da će doći do valutne krize u zemlji, da će valuta značajno deprecirati, bez potrebe da to ekonomski pokazatelji podržavaju, zato jer se očekivanja tako formiraju to će se i dogoditi i ona će gurnuti zemlju u valutnu krizu. Ta očekivanja o značajnom padu valute postaju fundamentalni ekonomski pokazatelj. Očekivanja će se sama od sebe ostvariti, pa će se “nezabrinjavajućih desetak posto” deprecijacije pretvoriti u samoostvarujuće proročanstvo valutne krize. Nekakav povod, nekakva provokacija, nekakav okidač će postojati i to može biti financijska kriza u nekoj drugoj zemlji, ekonomska kriza u susjednoj zemlji i raspad valutnog sistema u susjedstvu (efekt zaraze) ili nesmotrena izjava visoko pozicioniranog službenika u javnom ili privatnom sektoru.

Zato HNB i Rohatinski ne sjede skrštenih ruku čekajući da Vlada provede neke antirecesijske mjere, drži deficit pod kontrolom, popravlja likvidnost i ostale temeljne pokazatelje…već se sama angažira u oblikovanju tržišnog povjerenja i percepcija oko valute. Te tako mora odgovarati na i uzimati za vrlo ozbiljno brzoplete izjave raznih individuao koji kao da su sa kruške pali.

Oznake: , ,
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 940 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: