Argument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.

Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.

Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.

Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007.  U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.

Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.

Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.

Još par dana bezbrižne zabave i druženja, a onda bi se mogli početi i brinuti. Prihodi su najzanimljivi dio pororačuna za 2009. a evo punjenje usporava u 3 kvartala ove godine, kad je ekonomski rast bio sigurno veći nego što ćemo imati kroz isto razdoblje 2009. Porezni prihodi podbacuju, a što možemo očekivati sljedeće godine. Vlada računa na rast BDPa od 2% u 2009. dok privatne institucije računaju na rast između 0.5 – 1%. HNB računa na 1%. Rast od 1% je za neke i “utjeha”. Iz Poslovnog:

Iz kvartala u kvartal podaci o izvršenju proračuna potvrđuju usporavanje tempa punjenja državne blagajne. Prihodi državnog proračuna nakon devet mjeseci još bilježe solidan rast u odnosu na isto lanjsko razdoblje (sa 87 milijardi veći su od lanjskih za sedam milijardi), ali dinamika je znatno sporija nego u prvom i drugom tromjesečju.

S devetomjesečnim podacima međugodišnje stope rasta prvi put pokazuju i zaostajanje za tempom rasta predviđenim rebalansom za 2008. A loše je pritom to što će upravo s podacima za listopad, studeni i prosinac stići potvrda znatnijeg usporavanja u punjenju proračuna. Slabiju poreznu berbu sugeriraju statistički podaci koji su dostupni s manje vremenskog odmaka, poput kretanja u trgovini na malo. Na to je upozorio i ministar financija Ivan Šuker za nedavnog donošenja proračuna za 2009., ističući kako bi prema trenutnom tempu punjenja proračuna ispalo da već jesmo u recesiji.

Hrvatska nema službeno tijelo koje datira recesiju, ali i bez službenog glasa ne znači da nismo u počecima recesije. Upravo trgovina na malo je jedan od bitnijih pokazatelja, a bilježi realni pad u trećem kvartalu. Ne zaboravimo da nije nužno potrebno zadovoljiti onu šablonsku definiciju od “dva uzastopna kvartala negativnog rasta” da bi ekonomija bila u recesiji. Vrhunac poslovnog ciklusa označava kraj rasta (ekspanzije) i nakon toga sljedi silazna putanja, tj. recesija. Ponekima, vrhunac ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj dostignut je još krajem 2007. U 3. kvartalu 2009., za vrijeme turističke sezone, rast može biti 2% a u svim ostalim stagnirati ili čak zabilježiti blagi pad od -0.5%. U takvim uvijetima nikakvi poslovi osim sezonskih neće biti stvoreni. Miriše na recesiju.

Evo jedan zanimljivi članak o Kineskom kapitalizmu i reformi.

The Lessons From 30 Years of Chinese Reform

One of the greatest economic booms in history, but an emerging turn back to the left.

Thirty years ago this week, Deng Xiaoping and the Chinese Communist Party turned their backs on Maoism and embarked on a reform program that led to the most remarkable period of wealth creation the world has ever seen. From today’s vantage point this process appears surprisingly smooth. But it hasn’t been, and still isn’t.

Deng Xiaoping, 1978.

Above all, there has never been total agreement in Beijing about the wisdom or course of reform. Nor has there been a clear road map. Rather, especially under Deng, it was a fairly personal process. He could launch reform because in 1978 China was in a state of ideological and economic exhaustion, and internal opposition to “following the capitalist road” was weak. The adoption of pragmatism as a guiding principle was popular because people were so fed up with political campaigns and class struggle.

Deng also played a crucial role as “paramount leader” at key moments in the 1980s and early ’90s, pushing through changes using his personal prestige when reform seemed to founder. In the early stages, economic reforms created many winners and very few losers, as private enterprises started small, coexisting with the state-owned industrial dinosaurs.

In Deng’s famous phrase, China’s policy makers adopted a gradualist approach, “crossing the river by feeling for the stones.” Small-scale experiments often led to success on a national scale, such as allowing farmers to keep what they produced from private plots and the establishment of special economic zones along the coast. The major involvement of foreign enterprises in the Chinese economy was never planned. It simply evolved. But the lack of a reform blueprint also led to some notable failures. China’s stock market remains dysfunctional because it started as a no-cost source of money for state-owned enterprises. Allowing the market to become a viable source of capital for entrepreneurs would hurt these companies and those who own their overpriced shares.

This gradualist approach, and the underlying lack of consensus, had political consequences. During the 1980s, reformist and hard-line forces within the Communist Party still fought over the pace of reform, and intellectuals had a modicum of freedom to debate. The crackdown after the 1989 Tiananmen Square massacre sharply reined in that debate, but within a few years economic reform and growth were back on track. By the mid-’90s, the party successfully recast itself as a collection of society’s elites from all backgrounds, including entrepreneurs. The only competition over policy was between technocratic elites and leaders of patronage networks, while the government bought the allegiance of intellectuals with improvements in their lifestyles.

China became a remarkably laissez-faire economy in the late 1990s and early 2000s. The government’s revenues as a share of GDP shrank to around 11%, from 31% in 1978. At the same time, Beijing unilaterally cut tariffs and joined the World Trade Organization, while shrinking the public sector. In the space of a few years starting in the 1990s, inefficient, state-owned enterprises shed about one-third of their workforce, by some estimates 60 million jobs. As a result, for about three decades the “socialist market economy” churned out double-digit growth year after year.

Unfortunately this run is coming to an end, and not just because of the global financial crisis. Today the pendulum is swinging back toward ideological competition and big government. With the country still without a true consensus on the virtues of free-market reform, the communists-turned-capitalists are morphing into European-style social democrats.

In the late 1990s, the bureaucrats set out to re-establish their power. Beijing fixed a target of restoring national revenue to 20% of GDP by improving the tax collection system. Last year, revenue hit 20.8% of GDP, growing by 32.4%, far ahead of economic growth of 11.4%.

Spending has risen just as fast, and this is now part of an ideological shift back toward statism. Government leaders portray themselves as the answer to every problem, expressing their willingness to use public resources to help those left behind by the new prosperity, rather than counting on new businesses to create jobs. While China’s social safety net remains small in comparison to European countries, it is expanding rapidly. Given that China remains a poor country and has a rapidly aging population, this may not be sustainable.

Meanwhile, after welcoming foreign trade and investment to a degree seldom seen in a developing country, Beijing is quietly shifting tack to impose some nontariff barriers to foreign products and investment. The state is pushing the creation of new national champions, enterprises that are tied to the government by various ownership structures and enjoy generous financing from the state-owned banks. A new labor law goes far beyond basic workplace protections, incentivizing workers to organize and instigate disputes with management.

All of this is reducing the opportunities open to the true private sector, which has been the engine of China’s rapid growth. As growth slows and the politically well-connected cadre managers enjoy the lion’s share of opportunities, inequality and resentment grow. If this prompts the government to expand spending further to buy off the discontented, the virtuous cycle of economic reform could turn into a vicious cycle of ever greater government intervention.

In the political sphere, the close alignment of government and business elites means that any emerging opposition to the Communist Party will likely be antibusiness. We already see evidence of this. Among intellectuals, a nationalist movement advocating greater government control of the economy — known as the “new left” — is the hottest trend.

None of this means that China is necessarily going to reverse course after 30 years of reform. But the straight-line projections some have drawn of the country’s growth are too optimistic. The drawbacks of the Communist Party’s monopoly on power are becoming more evident, as vested interests protect their control of the economy by holding back development of the banking system and stock market.

The coming year is expected to be critical, both economically and politically. China’s export-dependent economy is especially vulnerable to a global slowdown. But the Communist Party has shown itself adept at adjusting to new challenges. We can expect that the feeling for the stones will continue, even as the pace of reform slows.

Mr. Restall is the editor of the Far Eastern Economic Review

To će uljepšati brojne pokazatelje koji se iskazuju u odnosu na BDP. Što su glavne negativne implikacije?
- Tu je primarno riječ o tzv. izračunu pojma vlastitih sredstava, odnosno koncepta ‘gross national incomea’ (ukupnog nacionalnog dohotka). Na osnovi te veličine utvrđuju se obveze RH u smislu uplata u zajednički europski proračun, kao i njezina prava povlačenja određenih sredstava od EU. Dobar dio tih prava definiran je razinom razvijenosti ‘per capita’. Tako se uključivanjem sive ekonomije događa nekoliko procesa. S jedne strane, očekivano povećanje službenog BDP-a za približno 13 posto djeluje dobro jer smanjuje većinu agregata kojima se iskazuju vanjske neravnoteže. Udio vanjskog duga past će, primjerice, na oko 78 posto BDP-a (lani je bio 87,8 posto), udio deficita javnog sektora također će se smanjiti i općenito će se pokazati da je Hrvatska manje ranjiva nego što su dosad pokazivali standardni indikatori. S druge strane, uključivanjem sive ekonomije povećani BDP smanjuje prava Hrvatske na povlačenje novca iz EU i povećava njezine obveze u smislu uplata u zajednički europski proračun. Ima još jedna značajna karakteristika. Ovako kako je sada siva ekonomija distribuirana po djelatnostima, povećat će se (službena) razlika između slabije i jače razvijenih regija. Oni koji su razvijeniji bit će to još više, a oni slabije razvijeni bit će relativno još manje razvijeni. Dakle, povećat će se raspon razvijenosti, a to je uvijek negativno za politiku.

…. Vrlo brzo pokazat će se da postojeća regionalizacija Hrvatske nije dobra jer središnja statistička regija u kojoj je Zagreb, a koja zahvaća širok prostor, već će se pri kraju ove godine naći vrlo blizu razine razvijenosti od 75 posto prosjeka EU mjereno paritetom kupovne moći. To znači da će Hrvatska već u trenutku ulaska u EU biti lišena dobrog dijela prava povlačenja sredstava iz europskih strukturnih fondova.

No zanimljivije i važnije pitanje je ono prije ovog.

Može li se pritom izmjeriti doprinos reduciranja sive ekonomije?
- Kad se istraživanja kompletiraju, pokazat će se da je udio sive ekonomije posljednjih nekoliko godina padao prosječnom dinamikom od 0,3 posto godišnje. I to je ulazilo u službene stope BDP-a. Budući da je približno toliko rasta dolazilo zapravo od utjerivanja neslužbene u službenu zonu dugogodišnji prosjek stopa rasta će se korigirati, odnosno smanjiti za to zahvaćanje sive ekonomije.

Paradoksalno je da će korekcijom BDPa na više HDZ ubrati pozitivne bodova i isticati smanjenu ranjivost, dok je u isto vrijeme ono najvažnije za prosperitet i životni standard, dugogodišnja stopa rasta ekonomije, zapravo manja te nikakvog većeg prihoda neće biti od tog kao-povećanja BDPa. Neće valjda HDZ to isticati kao nekakav uspijeh u poboljšanju životnog standarda? Treba imati na umu da siva ekonomija nije uključena u službene podatke, ali prihodi iz sive zone (primjerice u djelatnosti turizma) već beneficiraju ljude “na terenu” godinama. BDP/capita će biti službeno veći, ali on je već tu uključivanjem sivih prihoda.