Inflacija cijena hrane je dosegla godišnju stopu od 11% u 24 zemlje u razvoju 2007. godine, nasuprot 4.5% stopi u 2006. Hrvatska Vlada nije jedina koja se sjetila rješavati problem viših cijena hrane kroz dogovore i pritiske na trgovce i praćenje cijena kroz “Povjerenstva.” Možda je baš dobila ideju od Malezije koja je kreirala National Price Council za praćenje cijena i telefonsku liniju za žalbe. No, naša Vlada zasad još uvijek nije odlučila direktno kontrolirati cijene trgovaca ili ih smrzavati poput zemalja kao Argentina, Venezuela, Meksiko, Tajland, Kina, Rusije. Rusija zamrzava cijene kruha, jaja, mlijeka; Kina uvjetuje da proizvođaći traže dopuštenje od države prije podizanja cijena; Tajland kontrolira cijene ulja i pašte. Kod nas se ide na “dogovorno smanjenje” koje može imati samo privid bolje situacije. Zamrzavanje cijena – stara i loša taktika – bi imalo još gore posljedice za inflaciju jer bi stvorile pritisak da cijene skoče kad se ograničenja uklone i tako povećale inflatorna očekivanja javnosti. Uz to, pošto cijene djeluju kao signal, ukoliko su kontrolirane remete promjene u ponašanju potrošača koje mogu smanjiti inflaciju – potrošači bi zamjenili skuplje proizvode za one jeftinije. Upravo to se događa sa cijenom naftnih derivata koje mnoge zemlje subvenciraju, pojeftinjuju i tako potiču veću konzumaciju. Dugotrajne posljedice kontroliranja cijena će dodatno poremetiti poljoprivredno tržište, koje već pati od nedostatka oranica i opskrbe vodom, naštetiti proizvođačima napuštanjem nekih usjeva za visoko-subvencirane sirovine biogoriva (kukuruz, šećerna repa) uz stalno rastuću potražnju za hranom iz razvijenih zemalja.

    Nu, znači dvije vijesti koje su prošli tjedan ponajviše ulovile interes građana, hrana i kamate. Za danas samo prva, tj. povećanje cijene kruha (oko 10%) i brašna (20-25%) od 1. Kolovoza, a kako i ostale žitarice cijenovno rastu ove godine (ponajviše kukuruz) poskupiti će mlijeko, meso i mesne prerađevine, ulje - uglavnom osnovni prehrambeni proizvodi, iako neki spadaju u kategoriju luksuznijih. Vidimo da i mljekari žele povišicu. No ništa od toga ne bi trebalo biti iznenađujuće, već samo potvrda da smo otvorena ekonomija i da cijenovni pritisci koji utječu na hranu vani imaju utjecaj i na nas, da nismo izolirani. Ne možemo živjeti u svom malom svijetu i čitati o događajima koji se događaju drugima, ali ne nama. Tako ćemo samo postati lijeni Francuzi. Cijene hrane u svijetu su znatnije porasle ove godine primarno zbog porasta cijena kukuruza, pšenice a i nafte koja je već niz godina na visokim levelima (dani jeftine nafte su uglavnom prošli). Čak i riža, hrana koja se konzumira više od bilo koje druge u svijetu, je poskupila nekih 70% od 2001. Cijena pšenice jest porasla za nekih 35-45% u zadnjih godinu dana. (vidi grafove niže)

Prošlog petka pšenica je dostigla najvišu cijenu u posljednjih 11 godina (vidi graf niže). U Francuskoj cijena pšenice je iznad psihološke razine od €200, €213 po toni, a na Chicago Board of Trade (nedavno jedna od najvećih burzi u svijetu) $6.64/bushel.

    Kukuruz je isto tako na najvišim razinama u posljednjih 10 godina (vidi graf niže) iako je nedavno opao. Vrlo je vjerojatno da će cijena još porasti i zadržati se oko $4/bushel, zahvaljujući sve većoj potražnji za etanolom u Americi i Europi, koji se primarno proizvodi od kukuruza. U Brazilu se proizvodi od šećerne repe. Kukuruz je puno rašireniji input u proizvodnji prehrambenih proizvoda od pšenice. Utječe na cijene mnogo proizvoda; od stoke i pahuljica do bombona i gaziranih pića. Primjerice, viša cijena stočne hrane ima kao posljedicu višu cijenu stoke po glavi ali i da uzgajivači šalju stoku na tržište ranije, što znači manje mesa na tržištu danas (manja kilaža ako je krava ubijena rano) i moguće manje mesa na tržištu kasnije, što opet podiže cijenu mesa.

    Američki Department of Agriculture kaže da će prodajne cijene hrane porasti za 3.5% ove godine u Americi, a privatni analitičari procjenjuju i do 4.5%. Potpuna inflacija, ona koja uključuju hranu i energente, u Americi mjerena promjenom u indexu osobne potrošnje je bila na godišnjoj stopi od 4.4% u prvih pet mjeseci ove godine, što nikako nije na levelu stabilnih cijena, ali je zato temeljna inflacija (core inflation), koja isključuje hranu i energente, na relativno niskih 1.9% u Svibnju. Zanimljivo je da ništa od toga uglavnom nije bilo bitno PRIJE. Cijene hrane i energenata su vrlo “varljive” pa ekonomisti uglavnom odmahuju rukom na promjene. Cijene brzo i puno skoće, ali kasnije isto tako puno i padnu. Zbog toga se hrana i energija uklanja iz mjerenja inflacije i gleda se samo temeljna inflacija koja uklanja hranu i energiju, tj. “buku” iz razine cijena. No sada je situacija drugačija. Veliki interes za obnovljivom i zelenom energijom, ponajviše ethanolom kao nadomjestak nafti, neće imati samo kratkotrajni utjecaj na količinu kukuruza poput neke oluje, već dugotrajan efekt kroz sljedećih 10-tak godina. To će imati utjecaj na cijenu svih žitarica, pošto poljoprivrednici u svijetu koriste sve više zemljišta za kukuruz, a manje za ostale kulture. Ukoliko cijene hrane i energije ostanu visoko na duže vrijeme (više od godinu dana), mogle bi se preliti u temeljnu inflaciju i stvoriti puno veći problem od samo 10 postotnog povećanja cijene kruha.

    Treba razumijeti i biti upoznat sa ovakvim procesima i događajima, ne skakati na zaključke i populističke parole. Prema tome, rast cijena hrane u Hrvatskoj samo prati trend rasta cijena hrane u svijetu. Kako “Čo” kaže, formiranje cijena pšenice je prepušteno tržištu još unazad dvije godine, što znači da treba razumijeti da cijena nije više arbitralno uspostavljena od strane politike u dogovoru sa poljoprivrdnicima ili namjernim intervencijama države kroz zalihe, već ponudom i potražnjom između proizvođača i konzumenata pšenice. Cijene će se mijenjati, kao što se mijenjaju i za naftu i ne treba se čuditi i paliti javnost sa nekakvim parolama iz prošlosti (“socijalni proizvod”?). Glasnogovornik Hrvatskog “Departmenta od Agrikulture” Pavić kaže da se “čuo sa svima velikima” i da je povišenje cijena opravdano, pošto svijetske cijene pšenice jesu narasle na rekordne levele. Točno, pa ne znam čemu onda komentari Čobankovića kako će “Vlada nastojati stabilizirati tržište pšenice.” Kako to i koje tržište? Hrvatsko? A valjda jesu izbori….

    Naravno, nije moglo proći bez sindikata. Sve paranoične jadikovke sindikata su zapravo bezrazložne i nepotrebne. Sindikati su u ovome pronašli samo još jedan način da guraju i traže dodatne socijalne zaštita dohotka, (čitaj stagniranje) minimalne plaće i državne intervencije u tržište rada i na taj način sebi priskrbe veću političku moć. Za sindikate je sada kruh “temelj osnovnog životnog standarda,” više nije ni dobivanje posla ni plaća izgleda. Sutra kad mlijeko poskupi, ono će biti “temelj…” Rastuća realna plaća im nikada nije bila osnova boljeg života, da jest ne bi tražili održavanje statusa quo sa nefleksibilnim radnim zakonima koji otežavaju veće zapošljavanje. Žestoko se protive povećanju cijena kruha i hrane smatrajući to “inflatornim udarom.” Samo da smo na čisto, inflacija je agregatno povećanje razine cijena, ne povećanje samo prehrambenih proizvoda i ne samo kruha i brašna.

    No, ako kruh jest socijalni proizvod (iako ne znam definiciju takvog proizvoda) i ako Vlada stvarno nešto želi učiniti kako bi zaštitila ugrožene slojeve, a ne se samo nadala “da će se izbjeći udar na standard” neka zadrže nultu stopu PDVa na kruh i brašno (ćemu se EU buni i vjerojatno će doći do ukidanja) i još bolje neka ukinu PDV na SVE prehrambene proizvode. Ako je to možda preradilakno za našu socijalnu državu, onda neka makar znatno smanje PDV, na primjerice 10%, za sve prehrambene proizvode. “Ugroženi” slojevi ne žive samo od kruha i mlijeka, već kupuju svu hranu čija će cijena porasti kako rastu cijene žitarica i mesnih proizvoda i koja je relativno neelastična. PDV je linearan i ne progresivan porez, tako da pogađa najviše one sa manjim prihodima, tj. “ugrožene.” Ako se socijalna država brine za njih neka se odrekne svojih prihoda prvo i prepusti onima kojima i pripadaju, sve drugo je trošenje vremena, daha i resursa.

Sljedeći put o intervju sa Milanovićem u Lideru.

P.S. Vidim da se na pollitika.com razbacuju sa citatima JFKa, pa evo meni omiljenog. Možda bi “netki” koji su se družili po Americi recently mogli nešto i naučiti od poznatog Demokrata:

“The tax on capital gains directly affects investment decisions, the mobility and flow of risk capital … the ease or difficulty experienced by new ventures in obtaining capital, and thereby the strength and potential for growth in the economy.”

John F. Kennedy

    Evo sada par zanimljivosti. Kao što je B!K već pisao o Castrovoj kritici korištenja šećerne repe i općenito hrane za gorivo, ja malo proširujem taj događaj. The Economist je šokantno napisao i «heretički» se složio sa Castrom (što ja mislim da se nije dogodilo ikada prije). Cijeli tekst nećete moći pročitati na siteu Economist ako niste pretplatnik, ali zato ga možete ovdje.

    Novi broj utjecajnog Foreign Affairs kritizira proizvodnju etanola iz kukuruza, jer bi mogao ‘izgladniti’ siromašne. Svakako si sačuvajte članak dok je još besplatan online. Dva profesora sa Sveučilišta Minnesota objašnjavaju kako “ludilo” za etanolom potražuje sve više i više kukruza za proizvodnju. Visoke cijene nafte (benzina) čine jeftiniji etanol konkurentnim izvorom energije. Takva enormna potražnja zbog etanola dovest će inventar kukuruza do najnižih levela ove godine, iako je 2006 jedna od rekordnih godina po urodu. Naravno, u prehrambenoj industriji dolazi do šoka potražnje. Cijena bušela kukuruza je bila rekordnih $4.38 u Ožujku, najviša u zadnjih 10 godina. Profesori kažu “To možda zvuči kao nirvana za proizvođaće kukuruza, ali teško da je za potrošaće, pogotovo u siromašnim zemljanja u razvoju, koje će biti pogođene dvostrukim šokom ako cijene hrane i nafte ostanu visoke.” Za očekivati je da će nafta ostati skuplja. Visoke cijene kukuruza će nagnati poljoprivrednike da siju više kukuruza i tako će cijena s vremenom pasti donekle, no sije se manje riže i pšenice što će kao posljedicu imati manju ponudu i veće cijene. Najviše će patiti one siromašne zemlje koje su ovisne o uvoz nafte i pate od deficita hrane. Po procjenama UN FAO većina od 82 zemlje sa deficitom hrane uvozi naftu. Svakako pročitajte tekst jer sadži mnoštvo informacija! Koje su to zemlje sa deficitom hrane i problemom gladi pogledajte na ovoj interaktivnoj karti.

    Zašto se etanolu i kukuruzu ne piše dobro možete proćitati ovdje. Izgleda da Wall Street postaje skeptičan oko proizvodnje etanola. Visoke cijene kukuruza stavile su pritisak na dobit ADM, najvećeg proizvođaća etanola u Americi. ADM je rekao da je razlog visoke cijene kukuruza, a analitičari su skeptični zbog nadolazeće prevelike ponude u odnosu na potražnju etanola što će spustiti cijene. Glavni problem je nedostatak infrastrukture. Jučer se i UN zabrinuto oglasio po pitanju korištenja izvora hrane kao izvora energije. Visoke cijene hrane kao posljedica toga bi mogle nadoknaditi sve pozitivne efekte na klimatske promjene. Posebno se naglašava potencijalno negativni utjecaj na okoliš (prevelika potražnja za vodom i zemljom) i visoke cijene hrane. Opet cost-benefit analiza, no pitanje kakva. Taj izvještaj dolazi samo par dana nakon što su se “svi dogovorili” u Bangkoku da imamo sredstva i tehnologiju za spriješiti GZ.

    Nadalje, ako ste pratili šta od ekonomskih ili financijskih vijesti ovaj tjedan, vidjeli ste da je drugi najbogatiji čovijek na svijetu, one&only Warren Buffet održao svoju godišnju dioničarsku skupštinu. I imao je ponešto za reći po pitanju GZa, etanola i kukuruza. Charlie Munger, njegova desna ruka i dugogodišnji podpredsjednik kaže «Ja mislim da je pokretati automobile na kukuruz jedna od najglupljih ideja.» To je bio njegov odgovor na pitanje o cost-benefit analizi etanola. Rekao je da nema smisla podizati cijene hrane kako bi se uzgajao kukuruz za etanol. Isto vrijedi i za uzgajanje drugih kultura koje se mogu pretvoriti u etanol, primarno cassava u subsaharskoj Africi gdje je glavna hrana 200 milijuna ljudi i plamino ulje u Indoneziji. Za vidjeti je da li će visoke cijene tih roba potaknuti poljoprivrednike u tim zemljama da uzgajaju više, no imajmo na umu da podneblje nije uvijek naklono tim zemljama i poljoprivredi.

    Za kraj, u Bonnu se počelo raspravljati o novom protokolu koji bi zamjenio Kyoto koji ističe 2012. Valjda će ovaj biti bolja zamjena i realniji u smisli kako svijet funkcionira. Pratite ta i slična zbivanja na pristranom blogu IHT Business of Green, u izdanju ‘lijevoga’ New York Times.

    Sljedeći post je definitivno o Hrvatskim “Gospodarskim Izborima 2007.” Novih događaja ima po toj temi, a blog je ipak o tome u glavnom.