Dell opened its Ireland plant in 1991, joining a wave of U.S. tech companies that needed a base in Europe to avoid import tariffs and control costs for transporting finished goods. Many chose Ireland because of a low corporate tax rate — estimated by the country’s Industrial Development agency at 12.5% compared with 30% in Germany and 39.5% in the U.S. The Irish government also gave Dell grants totaling €55 million ($78.2 million), according to a spokeswoman for the development agency.

Limerick saw the benefits. In addition to factory jobs, companies supplying components to Dell have provided several thousand more jobs, said Mr. Gilligan. (812. gradonačelnik Limericak) Limerick — once-known as “stab city” for its high crime rates — has begun redeveloping its decrepit public housing, and the city recently approved a €350 million downtown redevelopment project, he added.

Puno je puta rečeno kako je ovakva gubitaška hrvatska brodogradnja uteg za ekonomiju i prepreka razvoju via ulaska u EU.  Da bi ispravno i iskreno znali trošak koji gubitaši u državnim brodogradilištima donose Hrvatskoj ekonomiji treba sagledati oportunitetni trošak – ono što smo mogli dobiti umjesto dobivenog. Već sam jednom o tome pisao. Svaki naš izbor ekonomske aktivnosti – u ovom slučaju održavanje nekonkurentne, tehnološki zastarijele industrije brodogradnje na životu poreznim novcem – podrazumjeva oportunitetni trošak. On jednostavno, ali efektivno daje istinski trošak neke odluke mjereći vrijednost alternativne ekonomske aktivnosti od koje se implicitno ili eksplicitno odustalo. Boldana rečenica u citatu nam govori, npr., na koju se to alternativnu ekonomsku aktivnost mogao usmjeriti porezni novac. Milijuni eura u subvencijama su mogli ići u visokotehnološku granu proizvodnje kompjutera primjerice, u privlačenju svijetskog lidera poput Della ili koje druge elektro-kompanije sa benefitima većeg izvoza, produktivnosti eksternih benefita, umjesto proizvodnje neprofitabilnih tankera i kupovine socijalnog mira. Tradiciju elektrotehničke proizvodnje imamo kao i bazen potrebnog, a nekad i relativno cijenovno konkurentnijeg, ljudskog kapitala. U Hrvatskoj se danas proizvode kompjuteri, laptopi i mnoga ostala elektronička oprema. Možda ovakvo subvenciranje nije bilo moguće 1991. kao u Irskoj, no već ’98. se moglo odvažnije razmišljati i alternativnim ekonomskim aktivnostima koje ne bi bile neprofitabilne i dužničke sljedećih 10 godina. Samo misao.

Mrak je neki dan pisao o 10 mitova o započinjanju poduzetništva, zanimljiv post iz poduzetničke/početničke perspektive. Ova knjiga se isto bavi poduzetništvom, ali iz perspektive njegove vitalnosti za ekonomski rast i inovacije – tema koja je malo istraživana i inkorporirana u standardne teorije ekonomskog rasta. Prvo, što je uopće poduzetništvo? Za one koji započinju ili su već započeli the business, poduzetništvo je upravo to, samo-započinjanje, samo-zapošljavanje i preuzimanje rizika za uspijeh ili neuspijeh, bez obzira da rade isto što i 100 drugih poduzetnika. No, ekonomiste ta definicija ne zadovoljava, a nije ni legendarnog Peter Drukcera. Da bude jasno, takva forma replikativnog poduzetništva je svakako bitna i dobra jer je najbolji put iz siromaštva. Značajnija definicija je malo uža. Autori u knjizi definiriaju poduzetništvo i poduzetnika kao entitet, novi ili postojeći, koji nudi novi proizvod ili uslugu ili koji stvara i koristi novu metodu(e) da bi proizveo već postojeći proizvod sa manjim troškom. Kako Drucker kaže, “poduzetnici inoviraju.”

Što znači inovirati? Što je inovacija? Sigurno smo već čuli da je inovacija, osim samog patentiranja “novoga”, inovacija samo ako je uspiješno komercijalizirana. Upravo je tako autori teksta definiraju – brak novog znanja, utjelovljenog u izumu, i uspiješnog uvođenja na tržište. To nekako uvijek izbjegne onima koji definiraju inovaciju, misleći da je dosta patentirati svoj trud i rad u “labosu.” Broj patenata je nikakav pokazatelj uspiješnog poduzetništva ekonomije, i ne doprinosi njenom rastu ako oni skupljaju prašinu na polici. (Sorry FER.)

Što potiče takvu potpunu inovaciju, (patent+poduzetnik) nasuprot samo prvog djela? Par je faktora je koji pridonose inovaciji, ali u standardnoj teoriji inovacija je uglavnom, kako kažu autori, za ekonomiste kao “mana sa neba” i nema nekih politika koje mogu silno utjecati na taj proces. To je problematično za ekonomiste i za razumjevanje ekonomskog rasta. Da sada ne idem u tom smjeru, autori knjige pišu da je korisno razmišljati o ekonomiji kao “mašini rasta” kojoj treba gorivo za rast uz osnovne (primarne) elemente koji operiraju u harmoniji kako bi potaknuli poduzetništvo, inovaciju i time ekonomski rast. Ideje o ovakvoj poduzetničkoj ekonomiji (ili poduzetničkom kapitalizmu kako je autori zovu) kao najpoželjnijem obliku nisu nove. Joseph Schumpeter, jedan od najvećih ekonomista 20.st., je zapravo otac poduzetničkog kapitalizma i isticao je poduzetnike kao najbitnije elemente.

Sada dolazimo do zanimljivog djela. U Hrvatskoj se uglavnom priča u gorivu za rast – stabilna makroekonomija, pojedine poželjne makroekonomske politike (kako za koga), uglavnom zdrava fiskalna i monetarna politika u svrsi niske inflacije i stabilnosti. To nije mala stvar, no pošto je ekonomski rast dugoročni proces, zakonodavci malo obraćaju pažnju na elemente koji su dugoročno bitniji od samog goriva, a nemaju inicijalni efekt na biračko tjelo. To su, po autorima knjige, 4 elementa. Uspiješne “mašine rasta” kako bi rasle svojim punim potencijalom, moraju imati barem neke od tih elemenata.

1) U poduzetničkoj ekonomiji mora biti relativno jednostavno lagano formirati biznis, bez otežavajuće birokracije, “dozvolarenja” i sličnih beskorisnih procedura. Mora biti jednostavno i napustiti/otpustiti biznis kako poduzetnik ne bi bio obeshrabren uopće započeti. Dobro funkcionirajući financijski sustav kako bi se došlo do potrebnih sredstava za financiranje poduzetništva. Povrh svega, autori ističu fleksibilno radno zakonodavstvo kako poduzetnik ne bi imao problema privući radnu snagu ili otpustiti neproduktivne radnike.

2) Institucije moraju nagrađovati društveno korisnu poduzetničku aktivnost jednom kad je započeta. Ovdje je jednostavno najvažnija Vladavina Prava u vezi vlasništva i ugovora. Kako inače očekivati da pojedinci uzimaju rizike od gubitka?

3) Državne institucije ne smiju poticat (destimulirati) aktivnosti koje kao cilj imaju djeljenje ekonomskog kolača, umjesto da ga povećavaju. Društveno neproduktivne aktivnosti poput kriminala, rentijerstva (toga pogotov ima u HR), pretjeranih tužbi ili pak političkog lobiranja (koje je ipak legalno) su okrenute kao čisto distribucija bogatstva od Janka Marku.

4) Državne institucije moraju osigurati da uspiješni poduzetnici i etablirane kompanije nastave imati poticaje za inovirati i rasti – anti-monopolski zakoni plus otvorenost međunarodnoj trgovini koja automatski i brže od sudova tjera na inovaciju.

Jedna od zamjerki nekih čitatelja bio bi nedostatak obrazovanja kao bitnog elementa. Možda kao 5. element uz  ova 4 već prisutna. No, obrazovanje je precjenjeno, pogotovo visoko. Dakako da je važno, jer pridonosi ljudskom kapitalu, ali nije ključno u stvaranju uspiješne rastuće ekonomije. Visoko obrazovana radna snaga je izvor ljudskog kapitala za postojeće poduzetnike, te visoko obrazovani radnik je u boljoj poziciji da postane poduzetnik i inovator, ali visoki level obrazovanja ne garnatira visoki level poduzetništva i inovacije, a niti produktivnosti. Stanje visokog školstva u zemlji je manje bitno nego što se uvijek ističe. Radnici se adekvatno mogu obrazovati i na samom poslu. Dalje, da je obrazovanje ključno zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i naše susjedstvo Istočne Europe bi bile jedne od relativno najbogatijih i inovativnijih zemalja jer su imale i još imaju jedne od najboljih visoko školskih institucija. To nije tako jer je “kontekst bitan.” Politički i ekonomski sistem u tim zemljama je bio potpuno kontra poduzetništva i inovacije koja bi pridonjela dugotrajnom ekonomskom rastu, a negdje još uvijek i jest. Primjerice, Rusija je tipična oligarska ekonomija i kao takva ima male šane za zdravi dugoročni rast.

Sad bi trebali razmisliti i pitati neka pitanja. Koje i koliko od ovih elemenata Hrvatska posjeduje? Koje ne posjeduje uopće, a koje treba nadograditi? Da li su naši zakonodavci sposobni za ovo? Gdje je potreban hitna intervencija? Pravosuđe ili birokracija, “crvena traka”? Dalje, u knjizi se govori kako bi trebalo razvijati ove elemente pa ću o tome jednom kasnije kad prođem još kroz knjigu. Primjetite da ovo nije nedskriminirajuća lista raznih politika, poput Washingtonskoh Konsenzusa, već radni okvir koji zakonodavci trebaju imati na umu pri stvaranju politika i reformi te da su rezultati primarno dugoročno vidljivi. No, nema ništa važnije od dugoročne visoke stope rasta jer je čitav potencijal ekonomije iskorišten. Eto, ako ništa drugo, ovo je dobar početak za dobru raspravu i debatu.

P.S. Cijela knjiga je isto dostupna online, pa si je dl u PDFu i čitajte uz najbolje preporuke. Za pregled 4 vrste kapitalizma, dobri i loši, skiniti 4 poglavlje.

Hrvatska je nažalost opet loše prošla. To zvuči kao da nam je netko drugi kriv, a sami smo krivi, tj. oni koji nisu napravili dovoljno. Ali, bitno da je zabrana pušenja prioritet. To Sanader!

Priča je ove godine da se ukupna ekonomska sloboda u svijetu nije promjenila od prošle godine. Za 157 zemalja rezultat je gotov isti kao i prošle godine. No, bilo je uspiješnih reformatora koji su značajno skočili. Riječima Mary Anastasia O’Grady iz WSJ:

Yet the evidence is piling up that neither government nor multilateral spending on education and infrastructure are key to development. To move out of poverty, countries instead need fast growth; and to get that they need to unleash the animal spirits of entrepreneurs.

……

The nearby table shows the 2008 rankings but doesn’t tell the whole story. The Index also reports that the freest 20% of the world’s economies have twice the per capita income of those in the second quintile and five times that of the least-free 20%. In other words, freedom and prosperity are highly correlated.

……

Although overall global economic liberty did not expand, there were a few stars. Egypt was the most improved economy in the world, implementing major changes to its tax policies and business regulation environment and jumping to number 85 from 127th place last year. Mauritius was the second-best performer, moving into the top 20 from No. 34 last year. Trade liberalization and improved fiscal policies, including a flat tax, made Mongolia the third-best performer, and put it in the category of “moderately free” economies.

Three essays in the 2008 Index help illustrate why economic liberty matters to human progress. In “Economic Fluidity: A Crucial Dimension of Economic Freedom,” Carl Schramm, president of the Kaufmann Foundation, explains that growth-driving innovation results not only from sound macroeconomic policy, but also from dynamism at the micro level.

Most important is the interaction between “institutional, organizational and individual elements of an economy,” which gives rise to “the entrepreneurial energy and the speed of economic evolution.” Such “fluidity,” he writes, “facilitates the exchange and networking of knowledge across boundaries. This fosters both innovation and its propagation through entrepreneurship.”

Prošle godine Index je stvorio pravu buru reakcija u Hrvatskoj kad je Hrvatska pala sa 55. mjesta 2006. na 109. mjesto na globalnoj razini i 37. od 41 zemlje u Europskoj regiji izgubvši 0.9 od ukupnih bodova, što zbog promjene metodologije, što zbog ništa-se-nije-dogodilo-da-bi-napredovali. Hrvatska ekonomija je onda ocjenjena 55.3% slobodnom (100 znači najslobodnija) što je ispod europskog prosjeka od 67.5% i i spada u gurpu “uglavnom neslobodne” zemlje. Kako možete vidjeti iz grafa naših 10 sloboda niže, najbolje smo ocjenjeni u makroekonomskim parametrima, fiskalnoj i monetarnoj politici, a najlošije stojimo u institucionalnim faktorima poput lakoće poduzetništva, vlasničkih prava (pod kojim se gleda institucija pravosuđa), radnog zakona, korupcije, državnog “uplitanja.” Index i je kvalitativna mjera institucionalnih okvira u kojem poduzetnici, investitori i radnici donose odluke o ekonomskoj aktivnosti. S obzirom da smo pali i ove godine teško je da smo napredovali u bilo kojoj od sloboda.

Osim Hrvatske, podaci će biti predstavljeni i za Sloveniju te BiH. Index predstavlja 10 individualnih sloboda koje su vitalne za osobni i nacionalni prosperitet. Sad, sva ovakva rangiranja i ocjenjivana imaju svoje probleme (uglavnom političke prirode) i sive zone. No, to ne umanjuje njihovu važnost i utjecaj. Investicijske kuće ga koriste kao vodič i sve svjetske kuće prenose rezultate. Ja ću pisati o nekim zamjerkama za koji dan kada rezultati izađu i kad se malo prokomentiraju. Za one koje zanima, mogu pročitati rad Aleksandra Kešeljevića, Index Ekonomske Slobode – pregled i otvorena pitanja. (na engleskom). Nadam da će biti komentiranja u medijima. Kontraplana više nema, a dobro bi bilo vidjeti raspravu o rezultatima u prošlogodišnjem stilu na Otvorenom sa istim “glavnim” sudionicima.

Nego, vezano za Doing Business, primjetite ključna objašnjenja, bold i podcrtano, za razumjevanje izvješća. Iako su krajnje promjene vrlo bitne, brzina promjena može odlučiti mjesto na tablici. No taj postignuti rang nije bitniji od samih promjena tijekom zadnjih par godina. U tablici lijevo vidimo da smo najviše napredovali u dobivanju kredita, čak za 63 mjesta. Ako se sjećate u nedavnom Economic Freedom Report, upravo smo najvišu ocjenu dobili za regulaciju tržišta kredita (9.2 od 10) i to nam je od svih najbolje rangirano područje.

Odmah nakon dobivanja kredita, najviše smo napredovali u Plaćanju Poreza. Zbog toga sam izdvojio tablicu koja uspoređuje HR sa regijom i zemljama OECDa u vezi poreza koja poduzeća moraju plaćati, koliko im oni uzmu vremena i profita. Primjetite da vrlo dobro stojimo po nekim parametrima od regije. Država si mora omastiti brke, ali joj ne ide na čast da smo pali u dva ključna faktora za poslovanje: Zaštita Investitora i Provedba Ugovora. Nisam izdvojio tablicu za Zapošljavanje Radnika, ali kao što vidi iz gornje tablice, to nam je druga najlošija točka. Na indexu Teškoće Zapošljavanja imamo vrijednost 61 (100 je najlošije), skoro pa duplo gore od regije. I Troškovi Otpuštanja (mjereni u tjednima plaća) su nam dosta loši, sa 39 tjedana naspram 26.1 za regiju. Pojedinačne i detaljne tablice i indexe Hrvatske za sve parametre možete pronaći ovdje.

Egypt, Saudi Arabia Rise In World Bank Rankings

By BOB DAVIS
September 26, 2007; Page A6

WASHINGTON — Egypt and Saudi Arabia, long considered bureaucratic mazes, changed their laws and regulations to make it substantially easier to start and run businesses, according to a yearly World Bank report that tracks business reforms globally.

Among the top 10 “reformers” cited by the World Bank in its fifth-annual ranking were four countries from Central and Eastern Europe (Croatia, Macedonia, Georgia and Bulgaria); two from the Middle East (Egypt and Saudi Arabia); two from Africa (Ghana and Kenya); and China and Colombia. The bank has regularly lauded the Eastern European countries, China and Colombia for reducing barriers to business; the emergence of Saudi Arabia and Egypt is new. Egypt was listed as the top reformer, having made improvements in five of 10 categories affecting business tracked by the World Bank. Developing nations compete with one another to move up on the World Bank rankings of 178 nations, figuring a better ranking will mean additional investment and, ultimately, economic growth.

The report also becomes a way for the World Bank’s private-sector unit, International Finance Corp., to encourage economic ministries to press ahead with market-friendly changes. A computer simulation model on a World Bank Web site, www.doingbusiness.org, lets officials see how changes in, say, their bankruptcy or tax rules would likely affect their standings.

The World Bank guards the results of the overall rankings closely. Countries promote themselves in anticipation of better ratings. A week ago, a Kazakhstan economic official predicted his country would move up substantially from its 63rd slot because of the steps it had taken to make it easier for businesses to operate in the country. Instead, the country fell to No. 71 because the pace of overhaul in other countries was more rapid. The bank also added three countries to its rankings this year.

Among the 10 areas tracked by the World Bank are regulations involved in starting businesses, obtaining licenses, registering property, getting credit, paying taxes and closing businesses. Saudi Arabia, for instance, has been among the toughest places in the world to start a business. The country cut layers of bureaucracy and reduced the time to approve start-ups to 15 days from 39. Saudi Arabia jumped 15 places in the overall rankings to No. 23

Egypt slashed the minimum capital requirement to start a business to 10,000 Egyptian pounds ($1,800) from 50,000 Egyptian pounds. Two years ago in Croatia, it took 956 days to register property; now it takes 174 days, the World Bank report found.

There is no clear link between a country’s overall ranking and its economic well-being. China, the economic star of the past two decades, was in the middle of the pack this year at No. 83, while India, whose economy has taken off in the past few years, lagged behind at No. 120. Bank economists say a country’s ranking is less important than its change over the past several years. Two years ago, China was No. 108, and India was No. 138; their rise in the ranking reflects the progress they have made.

Venezuela was the country that has dropped the farthest in the rankings. In search of what President Hugo Chávez calls “21st Century Socialism,” Venezuela has nationalized industries and made it harder for companies to get export licenses and to fire workers, all of which discouraged investment outside the oil sector. Two years ago, the country was ranked No. 144; this year, it came in at No. 172.

Copyright © 2007 Dow Jones & Company, Inc. All Rights Reserved

    I ovako smo malo zanimljivi za strane investicije upravo zbog inertne politike bez vizije i hrabrosti za reformama (i.e. populista), lošeg pravosuđa i time slabih zaštita investicijskih prava, imovine i borbi protiv korupcije. Još nam trebaju otežavajući stavovi iz samovoljnih stavova. Ako probamo staviti Jurčićeve izjave u neki širi kontekst, možemo ih smatrati kao težnja za obranom od politički motiviranih stranih investicija. Upravo je slučaj u nekim zemljama EU. (pa što ne bi bio i kod nas kad ionako radimo sve što radi i kaže EU.) Njemačka kancelarka Merkel traži da se Europa brani od političkih investicija stranaca, ponajviše Kine, Rusije i zemalja Bliskog Istoka, zemlje pune stranih valuta i željom da ih investiraju negdje gdje bi zaradili veću dobit, ponajvišeu Zapadne zemlje. Drugi u EU, poput UK i Italije, odbijaju takve protekcionističke tendencije. Britanski ministar financija Alistair Darling kaže: “Mislim da bi bilo krivo za bilo koju vladu u pogledu bilo kakvog investicijskog prijedloga da kaže ‘To ne možeš raditi’ “. Ali, investicije o kojima se radi su kontrolirane od strane države kroz fondove pune stranog naftnog i izvoznog novca. Angela Merkel je zato predložila da i Europi treba tijelo poput američkog Odbora za Strane Investicije. Srpske investicije protiv kojih je Jurčić su pod privatnom kontrolom, ne državnim vrhom Srbije. Srbija je siromašna država i jedva da ima za investirati u sebe, a kamoli kroz fondove u druge “zapadne” zemlje. Tako da negativni stav o srpskom investiranju je protiv Srba, ne protiv eventualne političke motivacije iza tih investicija.

    Na stranu objašnjenja da su “rane još sviježe” pa ne bi trebalo “stvarati neugodu” građanima u istočnoj Slavoniji. Nije jasno da li se neugoda stvara samo građanima u Slavoniji ili svim građanima u Hrvatskoj i da li to znači da postoje rangovi hrvatskih građana i njihovih osjećaja u Jurčićevoj glavi? Što je sa drugim djelovima Hrvatske koji su bili pod okupacijom i agresijom? Isto tako, nije jasno da li se SDP vodi političkim ili ekonomskim faktorima pri odluci o prodaji državne tvrtke. Za Jurčića kao i ostale SDPovce, kapital nema nacionalnost no ipak kažu, “politički ne bi bilo oportuno prodati tvrtku iz Slavonije Srbima.” Premijerski kandidat je svjestan da su ovo privatne investicije kojima je rekao “ne” pa daje poslovno-ekonomsko objašnjenje koje je, da ne upotrijebim grublju riječ, komično.

    U objašnjenju njegove izjave o srpskom investiranju u RH, upozorava, i tako “zapravo” pokazuje “zabrinutost” za srpskog investitora u Slavoniji, da bi se mogao “susresti i sa problemom prozivanja za nacionalnu diskriminaciju ako bi otpuštao Hrvate ili zapošljavao Srbe” kako prenosi business.hr. Kako ne bi došlo do toga bolje je i da ne dođu, po Jurčići jeli. Ili, “da srpski kapital dođe u istočnu Slavoniju i, zbog tehnološkog viška, treba treba otpustiti nekog Hrvata, to bi postao politički problem, isto kao kada bi, zbog tehnoloških potreba, zaposlio nekog Srbina.” Naravno, uopće je smiješno objašnjavati da ozbiljni poduzetnici ili netko poput Miškovića ne zapošljavaju ili otpuštaju ljude na bazi nacionalnosti već u interesu postizanja veće dobiti. Za dobit i uspijeh poduzeća bitna je produktivnost, kompetentnost, inventivnost i cijena rada, ne nacionalnost. Jurčić ovdje pokazuje dozu jeftine ekonomije i populizma. Koliko mi je poznato ilegalna je bilo kakva diskriminacija pri zapošljavanju na bazi nacionalnosti. Da li je tako sa stranim investicijama? Jurčić postavlja pitanje “kako bi investitor sa političkim pristupom vodio efikasno svoju ekonomiju?” Vjerojatno slabo i nikako i zato investitor ne bi tako vodio svoju ekonomiju, tj. poduzeće. Za investitora naglasak je na efikasno vođenje poduzeća, ne politički pristup. Za Jurčića je možda obrnutno kad se radi o Srbima. Koji pametni investitor i poduzetnik, sa željom za većom dobiti, bi sam sebi stvarao neugode i narušavao imidž kod kupaca jer     firmu vodi na politički, a ne ekonomski sensibilan način? To je ravno upucati sam sebe u nogu. Sa takvim izjavama, Jurčić nudi SDPu i Hrvatskoj javnosti samo populizam, ne sensibilnu ekonomsku politiku.

    Meni još uvijek nije jasno da li se SDP ograđuje od ovih izjava, no očito je da pozicija svih SDPovaca nije konzistentna. Svi šute, ne žele pričati o ovome, demantirati ili preokrenuti. Ali, ako bolje razmislimo, možda ipak jest: investicije svih nacionalnosti su dobrodošle, ali neke su manje dobrodošle od drugih. Hmmm…

    SDP koji je dobro krenuo u kampanju sa ekonomskim temama i prijedlozima, čini se zaboravlja ili uopće ne zna poruku “It’s the economy stupid!” popularnu iz Clintonove prve kampanje 1990tih. Umjesto politiziranja i smješnih izjava oko ekonomske politike, SDPu bi bilo bolje da predloži svoj gospodarski program (već jednom!) i na njemu bazira kampanju i pobjedu. To je ipak jedino što će ljudima potencijalno omogućiti bolji život i to ih najviše i zanima. Ne, da li će se Srpski poduzetnici naći u problemima ako investiraju u Hrvatsku. Ovako, i ono što su započeli ispravno počinju mutiti i nepotrebno politizirati.

    U vremenima kad se srpski predsjednik ispričava Hrvatskoj za agresiju i rat, naš premjerski kandidat šalje negativan stav i poruke Srbiji. Odlika populista jest da obećavaju sve i svašta što ne mogu ostvariti, radi lakog i brzog dobivanja glasova ili potpore na sljedećim izborima (npr. Sanader na Splitskoj rivi). No, dugoročno to ima samo loše ekonomske i socijalne posljedice. Jurčić i SDP su možda smatrali da će ovakvim stavom brzo prikupiti glasove po istočnoj Slavoniji, no ne računaju na dugoročne posljedice takvog stava prema srpskom investiranju u Hrvatskoj, naravno ukoliko im cilj nije to potpuno onemogućiti. Isto tako čini se ne razmišljaju o posljedicama za investiranje Hrvatskih kompanija u Srbiju, duplo veće tržište od našeg. U sljedećim mjesecima, Srbija planira privatizirati nacionalnu energetsku kompaniju NIS i nacionalnu aviokompaniju JAT. Pretpostavimo da hrvatska poduzeća i fondovi nisu još dovoljno jaki i bogati da postanu konkurenti na tim natječajima. Pretpostavimo da i jesu, ne bi pobijedili jer će Ruski Lukoil i Aeroflot pobijediti kao nagrada za podršku Beogradu oko nezavisnosti Kosova. No, privatizacija će biti još i manjih, gdje Hrvatske kompanije mogu učestvovati i legitimno pobijediti na bazi dobrih investicijskih ponuda. Rusija već dobiva topli prijem, iako se nalazi na samo 18. mjestu prema FDI u Srbiji. Da li će Hrvatske kompanije dobiti topli primjer ako se Srpskim zabrani dolaza iz političkih razloga? Vlada i politika bi trebale biti u funkciji hrvatskog biznisa, ne otežavajuća okolnost. Hrvatska se nalazi na 11. mjestu sa ukupno oko $118 milijuna FDI-a do kraja 2006. godine. (Pravi broj je vjerojatno veći od službenog jer mnoge firme investiraju kroz poduzeća-kćeri ili filijale. Isto vrijedi i za druge zemlje.)

    Na drugom kraju Hrvatske, u Istri, Milanović pozdravlja na talijanskom i kaže da će prenjeti Istarske vrijednosti na ostatak Hrvatske. Jedna od tih vrijednosti u Istri je i puno veći level tolerancije. Ja bih trebao znati jer sam autohtoni Istrijan. Ne vidim kako SDP zamišlja prenjeti pozitivnu toleranciju na ostatak Hrvatske dok se u isto vrijeme zalaže za negativan i politički motiviran stav i to upravo prema Srpskom investiranju, upravo tamo gdje je najmanje potreban. Tako razmišlja glasač u Istri. Slavko Linić je sam prije par dana izjavio da bi “bilo sramotno” da se ulasku bilo čijeg kapitala u Hrvatsku postavljaju političke prepreke, što izgleda Jurčić upravo čini. Čini se da čovjek koji pretendira za premjera Hrvatske sa SDP-om ima zajednička samo socijal-demokratska načela u ekonomiji, dok politički je upitno gdje stoji po mnogim pitanjima.

Index mjeri i sažima podatke o ekonomskoj slobodi u pet ključnih područja, koja su posebno potom razbijena u manje pokazatelje:

1. Veličinu Države: Potrošnju, Poreze i Poduzeća – Povišenje državne potrošnje u odnosu na osobnu, kućnu i poslovnu, znači da državno odlučivanje zamjenjuje osobno i ekonomska sloboda pada.
2. Pravna Struktura i Prava na Sigurnost Imovine – Najvažnija zadaća države, kako bi osobe mogle prisustvovati u ekonomskom procesu. Konzistentno sa ekonomskom slobodom su vladavina prava, sigurnost imovinskih prava, neovisno sudstvo, nepristrani sudovi.
3. Pristup Pouzdanom Novcu – Nedostatak zdravog novca narušava dobit iz trgovine i onemogućava normalno planiranje za budućnost.
4. Sloboda Međunarodnog Trgovanja – Slobodna trgovina znatno pridonosi modernom životnom standardu.
5. Regulacija Kredita, Rada i Biznisa – Regulacije ograničavaju pristup tržištima i umanjuju slobodu dobrovoljne razmjene i na taj način umanjuju ekonomsku slobodu.

Zemlje sa manje poreza, jakim vlasničkim pravima, malo regulacija i zdravim novcem postižu najbolji rezultat, tj. bliže 10 kao najvišoj ocjeni.

    Prije nego što vidimo kako Hrvatska stoji u Indeksu, malo općenitih, ali važnih, objašnjenja. Prvo, svaki ekonomist zna da “politička demokracija” nije jednako “ekonomska sloboda” i kako izvještaj kaže, ljudi čestu upotrebljavaju oba izraza netočno, a mnogo puta namjerno tako da bi zbunili javnost i na neprihvatljiv način (čitaj malouman) utjecali na javnu raspravu. Demokracija se odnosi na političku slobodu, na slobodne izbore predstavnika (gdje ja baš i ne smatram da smo silno slobodni) i mogućnost sudjelovanja u političkom procesu (glasanje, lobiranje, sloboda govora). Ekonomska sloboda znači slobodna interakcija kroz razmjenu i trgovanje. Pojedinci su slobodni odlučiti kako iskoristiti i razviti svoje produktivne vještine, kako ih razmjeniti na tržištu, kako trgovati za dobra i usluge i zadržati “plodove svoga rada” i tako poboljšati svoj život. Slobodno glasanje za ovu ili onu stranku ne donosi direktno poboljšanje životnog standarda, već samo indirektno kroz programe tih stranaka ako oni povećaju ekonomsku slobodu. Demokracija može omogućiti pravo na privatno vlasništvo, no bez čvrste zaštite tih prava kao i same imovine pojedinac teško može slobodno koristiti takvo vlasništvo u ekonomske svrhe. Iz toga je vidljivo da zemlja može imati visoki level političke slobode, a niski ekonomske slobode; zemlja može biti visoko demokratska, a u isto vrijeme provodi ekonomsku politiku koja ograničava ekonomske slobode ili je zadržala postavke ekonomske politike koje ograničavaju ekon. slobodu iz nekog prošlog sistema. Primjer koji Economic Freedom of the World Report daje je Indija koja je od svog osamostaljenja bila demokracija ali je sve do 1990tih imala vrlo niski level ekonomske slobode što ju je koštalo višeg životnog standarda. Primjer u suprotnom smjeru je Hong Kong, koji je bio kolonija sve do 1990tih, ali zbog visoke ekonomske slobode (koju je zadržao do danas unatoč Kini) nalazi se na samom vrhu životnog standarda. Hong Kong je zadržao prvu poziciju u Economic Freedom Index.

    Drugo, razlike između političke i ekonomske slobode odnose se na način kako se postiže međusobni dogovor. Demokracija se bazira na vladavini većine koja odlučuje, a manjina se mora prilagoditi. U ekonomski slobodnom procesu, mogućnost dogovora i zajednička korist su baza interakcije. Kada se zajednički dogovor postiže na bazi zajedničke koristi, kao osnova ekonomske slobode, i jedna i druga strana će biti “pobjednici.” U političkom procesu ne dolazi do takve rezolucije. Iako proces odlučivanja za neki projekt, reformu, stvaranje nekog poduzeća u nekoj regiji može politički biti demokratski (kroz razno razna gospodarsko-socijalna vijeća) manjina se mora prilagoditi i povrh svega platiti poreze iako projekt u pitanju im ne donosi nužno korist. Na taj način, politički proces stvara “pobjednike” i “gubitnike.” No što je najbitnije, pošto je politički proces kratkovidan kako bi se postigli ubrzani i vidljivi reultati, često obećani kroz političke kampanje, ne postoji garancija da će dobit “pobjednika” premašiti troškove nametnute na “gubitnike.”

Prosječni reultat ekonomskih sloboda svih zemalja se povećao sa 5.4 1980. godine, na 6.6 2005. Hrvatska se nalazi na 82. mjestu od 141 2005. godine, za koju je ovo izvješće objavljeno. “Zaradila” je ocjenu 6.4, malo veću nego 2004. kada je postigla 6.2, ali još uvijek ispod prosjeka svih zemalja. Kroz 2001., ’02., ’03. godinu, Hrvatska je stagnirala na 6.0.

To 82. mjesto djelimo sa drugim zemljama, Dominikanskom Republikom, Rumunjskom i što je najviše porazno Iranom. Odmah ispod nas nalazi se Kina. Zanimljivo je da se relativno bogatija Slovenija nalazi niže na 91. mjestu sa 6.1 bodom.

Od gore navedne 5 ključnih područja, Hrvatska je najviše napredovala u posljednjem, Regulacija Kredita, Rada i Biznis, gdje dobivamo ocjenu 7 i zauzimamo 42. mjesto. Unutar tog područja najviše smo napredovali u regulaciji tržišta kredita kredita gdje dobivamo visokih 9.2 bodova (od mogućih 10) i zauzimamo 21. mjesto.

Od 5 ključnih područja najlošije stojimo (već pogađate) sa prvim, Veličina Države. Ocjena je 4.4 i nalazimo se na 125. mjestu. Najbolje stojimo u trećem, Pouzdanost Novca, gdje nosimo dobrih 8.2 boda i zauzimamo 75. mjesto. Bodovi za 2005. i 3 godine prije vidljivi su iz grafa i tablice niže.

    Kad pogledamo graf niže koji uspoređuje Hrvatsku sa zemljama regije i drugim sa kojima se uspoređujemo vidimo da se nalazimo dosta niže u odnosu na svih njih, no Hrvatska je na blago uzlaznoj putanji dok neke druge zemlje, Češka, Estonija, Irska, Mađarska stagniraju, ali primjerice Rumunjska i Bugarska se nalaze na bržoj uzlaznoj putanji i mogle bi nas prestići ako već i nisu. Estonija i Irska su već na visokom levelu sa gotovo 8 bodova i zauzimaju 8. i 9. mjesto u ukupnom poretku.

Nedavno su mrak i CNN “prigodno” komentirali na vijest, objavljena na vijest.net, da je Martina Dalić samo tako olako i zanemarivo reagirala na komentar i upozorenje Joel Anand Samy-a da bi investicije i kompanije mogle otići u susjedne države koje provode strukturalne i porezne reforme prijateljske investitorima u odnosu na Hrvatsku gdje se te teme ni ne načimu pošteno. To su zemlje kao BiH, Srbija, a možda i Albanije koja je sada uvela Flat-Tax od 10%, najniži u jugoistočnoj Europi. Po Martini Dalić, ako investitori žele ići u neku od tih zemalja, umjesto u Hrvatsku, trebali bi ih “pustiti.” Nitko ne drži te investitore da odu naravno, slobodni su ići tamo gdje bi maksimizirali dobit. No Hrvatska bi ih trebala držati, a ne “pustiti”! Držati ih sa zdravom, poticajnom i neopterećujućom poslovnom klimom. Izgleda da je Dalić krivo shvatila riječ i pojam liberalizma, za koji se retorikom HDZ zalaže, koji ne znači da se slobodno puštaju investitori iz zemlje, već da investitori slobodno dolaze i ostaju. Eh….semantika.

Gospodin Samy je dobro upozorio na opasnost da investitori počnu odlaziti ili zaobilaziti ako se poslovna klima u RH ne poboljša. Rekao je to Martini Dalić, na što je ona tako glupo reagirala, za vrijeme posjeta Hrvatskoj Rogera Helmera, člana Europskog Parlamenta iz Ujedinjenog Kraljevstva. Na svojim web stranicama, kako je Mrak već pisao, gosp. Helmer je napisao “notu” o svome posjetu Hrvatskoj i nevjerovanju o ispadu Dalićke koja je u potpunom denial modu što se tiče problema gospodarstva. Njegov posjet je organizirao Adriatic Institute for Public Policy iz Rijeke, onaj koji se zalaže za temeljnije i strukturalnije reforme u našem gospodarstvu, najznačajnije i medijski najeksponiranije je uvođenje Flat Tax-a. Na njihovim web stranicama je najava da će se 6. Srpnja, 2007 u Londonu održati konferencija u suradnji sa gosp. Helmer-om, Croatia at the Crossroads na kojoj bi trebali govoriti Vesna Škare Ožbolt, Nataša Srdoč i Anand Samy, Robert Maričak i sam gospodin.

No, ono što možda niste znali jer nije bilo u medijima je da se ta konferencija već jednom održala. Početkom Svibnja (Maja ako je netkome draže) oko 40 ljudi je prisustvovalo konferenciji pod istim nazivom, isto u organizaciji Adriatic Instituta, u Washingtonu, u sjedištu Heritage Foundation. I Srdoč i Samy su bili dio panela, kao i gosp. Tim Kane, jedan od autora poznatog “Index of Economic Freedom.” Razlog zašto ova konferencija nije dospijela u medije, iako su novinari bili pozvani i prisustvovali, je da je dio konferencije bio off record i Heritage je tražio da se ništa ne objavi sa diskusije. Srećom ja nisam novinar. Gospodin Kane je nakon službene off record diskusije panela stručnjaka primio par pitanja i odgovorio on record.

Razlog zašto je Hrvatska rangirana drastična 54 mjesta niže u 2007. u donosu na 2006. godinu u Indexu je djelomično zbog promjena metodologije izračuna bodova rekao je gospodin Kane. Ali djelomično jer u Hrvatskoj “vidimo mješanu vreću” visokih poreza i visoke nezaposlenosti, pogotovo za mlade koja je oko 25%. Ekonomska politika koja nikako nema smisla ako se želi osloboditi ekonomija i smanjiti nezaposlenost. Nakon njega je on record govorio Anand Samy, upravo o problemima zašto stranci ne investiraju u Hrvatsku unatoč njenim potencijalima, misleći pogotovo na Greenfield FDI investicije. Upravo u njima, kao najpotrebnijim, Hrvatska je iza svojih konkurenata na istoku. Nije bilo samo riječ o poreznoj politici, već o korupciji (koja je i sama djelomično posljedica porezne politike) prevelikoj državi u gospodarskim sektorima koji su na Zapadu u privatnim rukama i naravno pravosuđu. “Investitori odlaze tamo gdje je vladavina zakona i zaštita vlasništva” kaže Samy, nastavljajući da sa ovom izmješanom ekonomskom politikom gdje “država bira ekonomske pobjednike i gubitnike” umjesto slobodnog tržišta “Hrvatska ekonomija će se udvostručiti tek za 20 godina.” Mislim da je to neprihvatiljivo i ako ne volite Adriatic Institute. U svojim objašnjenjima o ovom blogu sam naveo da je status quo u Hrvatskoj posljedica tog crony kapitalizma i beneficira samo povlaštene, one na vlasti. Samy kaže isto, “status quo beneficira privilegirane. Dio je crony kapitalizma.“

Ispravno je istaknuo da je najisplativija i najsigurnija investicija u Hrvatskoj ona u velike shopping centre, cash-and-carry, zato jer ima najmanje dodira sa državom. Sve investicije proizvodnog i infrastrukturalnog tipa zahtjevaju previše interakcije sa državom, što u ovom našem sistemu samo još više cementira instituciju korupcije. Infrastrukturalne investicije su ovisne o “plaćanju često nepouzdane Hrvatske države” tako da se investitori okreću tamo gdje je krajnji platiša privatni kupac. Tipičan primjer problema sa investiranjem u Hrvatskoj je Američki Hrvat Matt Sertić koji je prisustvovao na konferenciji. Matt je predsjednik i direktor Applied Ceramics Inc. kompanije u Kaliforniji i jedan od donora Adriatic Institutu. Govorio je malo o svom projektu i problemima na koje nailazi o otvaranju high-tech pogona u Hrvatskoj te obajsnio da je njegova investicija primarno zbog emocija i ljubavi prema domovini. “Američki Hrvati uglavnom ne ulažu u Hrvatsku sa svojim glavama, vec sa srcem.” To su naši “strani” investitori koji unatoč problemima ulažu u Hrvatskoj. Ali stranci, koji bi mogli biti većina ulagaća, ne ulažu srcem u “svoju domovinu” već glavom, a eto Dalićka bi ih velikodušno puštala da odu. I ona je na mjestu državne tajnice za strategiju razvoja? Svašta.

Uglavnom, vidjeti ćemo što će se u Londonu 6.7. pričati, tko će sve još biti prisutan i da li će doprijeti do političara da ne budu u denial modu.

Ne želim zvučati pretjerano kritički. Zato prvo, male čestitke što se Vlada Republike Hrvatske (VRH) odrekla prihoda. Odreći se nekih prihoda je dobar način da država ne zaglibi sa konstantnim rastom rashoda, na neke “društveno poželjne” programe, bilo da ih javnost traži ili ne. Javnost, bar Hrvatska, još uvijek misli da je sva državna potrošnja na socijalne programe dobra i poželjna, tj. da nema troškova. No to ipak nije tako. Fiskalna disciplina i ograničavanje državne potrošnje je zdrava ekonomska politika. Zato manje prihoda u državnu kasu je dobra stvar….za početak. Isto tako male čestitke što je VRH odlučio upotrijebiti sofisticiraniji instrument da utječe na cijenu benzina. Umjesto umjetno-administrativnog određivanja cijena, na uštrb INA-e kao šta je prije bila praksa, VRH je izgleda naučio neke osnove ekonomije. Adaptirao se tržišnom gospodarstvu, pa makar i malo. Tu su čak napredniji i od velikih zapadnih sila gdje se država ne bi odricala svojih prihoda, već bi tražila da se silne naftne kompanije odreknu svojih (svojevremeno i kod nas praksa) ili krenula u kampanju da odviknu javnost od pretjerane vožnje, tj. smanje potražnju za naftom.

Svakako da snižavanje i održavanje nižih cijena benzina sa manjim porezima u skupoj europi (nasuport Sj. Amerike) je pohvalno. No evo i malo kritika, tj. zašto niža cijena benzina može polučiti i ne tako dobre rezultate. Cijena utječe kao glavni poticaj na potrošaće, pa sa nižom cijenom količina potržanje za benzinom će biti veća, jeftiniji je. Sama ta povećana potražnja može podići cijenu nafte na svjetskom tržištu. Naravno to ne vrijedi za Hrvatsku koja konzumira relativno zanemarivih 102 000 barela na dan. Ipak, sa većim izgaranjem benzina dolazi i do više štete za okoliš, zdravlje a i veće gužve na cesti. Veća upotreba naftnih derivata samo povećava našu ovisnost o stranoj nafti, nešto što amerikanci dobro znaju i pokušavaju se odteretiti toga. Zato i postoje prijedlozi da se zapravo poveća cijena benzina sa većim porezom na benzin. Amerika i tako ima jedan od najmanjih omjera poreza na cijenu benzina. Cilj je smanjiti količinu benzina i diversificirati u nove, po mogućnosti, zelene izvore energije, ali koji bi naravno bili cijenovno konkurentniji.

No dobro je da se VRH odriče svojih prihoda, a ne prisiljava INA-u na to. INA, ideja je, će uložiti svoje prihode u nužnu modernizaciju svojih pogona i time postići efiasniju proizvodnju i omogućiti jeftiniji benzin na tržištu.