Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin

Hrvatska verzija via HNB.

Original na engelskom.

Ovaj graf je informativan.

7. Cjenovni i troškovni pokazatelji pokazuju da se konkurentnost pogoršavala u proteklim godinama. … Također, jedinični troškovi rada su rasli znatno brže u Hrvatskoj nego u trgovinskim partnerima – rast plaća u privatnom sektoru je vjerojatno bio potaknut brzim rastom plaća u javnom sektoru u godinama prije krize (tablica u tekstu). Stoga se ukupna razina plaća čini visokom u odnosu na razinu produktivnosti i dohotka u Hrvatskoj. To je odraz nekonkurentnog određivanja plaća i snažne prisutnosti sindikata u javnom sektoru koji zapošljava jednu četvrtinu radne snage, isključujući javna poduzeća.

Ne postoje mnogobrojna riješenja za ovakvo stanje,  pogotovo ne kratkoročna (recimo oko godinu dana).

Samo su dva koja su približno kratkoročnog tipa: ili se moraju rezati plaće i ograničavati njihov rast ili otpuštati. Otpuštanje je naravno kontra namjere i cilja ekonomskog oporavka. Ostaje nam dakle rezanje nominalnih plaća u privatnom i javnom sektoru. Iz grafa i objašnjenja trebalo bi biti jasno od kud treba krenuti, gdje je problem. Već znamo da sindikati ne žele ćuti, niti su spremni, ni za jedno ni za drugo, iako nešto treće ne nude. Čak se u biti bore za zadržavanje dohodovne politike kakva je u javnom sektoru, to je poanta referenduma.

Dogovornih riješenja nema. Dohodovna politika (za koju su kolektivni ugovori zamjenica) koja se vodila do sada u javnom sektoru je neodrživa i nije doprinijela povećanju konkurentnosti.

Općenito, da su i koliko Hrvatski troškovi rada viši od susjednih zemalja, trgovinskih partnera, pogledajte u Slici 4.

Tomislav Petrov na SEEbiz je dao mali osvrt na Otvoreno o proračunu. Ipak, ono što je opisao je fskalna teorija, fiskalna politika je nešto drugo.

Ivan Šuker: Krizni porez ideja jedne sindikalne središnjice

Napomenuo je da uvođenje kriznog poreza nije izvorna ideja Vlade, već jedne sindikalne središnjice koja nije pristala na smanjenje plaća pa je predložila porez koji će zahvatiti sve zaposlene.

Ma naravno. Još kad bi mogli glasati za te sindikate koji nam donose zakone, pa ih smjeniti na sljedećim izborima… Valjda je bilo samo pitanje vremena kada će se odgovornost za harač prebaciti na druge. Neiznenađuje.

Iz Jutarnjeg. Vladine antirecesijske mjere uzrokuju pad BDP-a

Prema procjeni bonitetne kuće Dun & Bradstreet, smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza u kontekstu recesije pogoršat će opseg gospodarskog pada u Hrvatskoj.

To je, tvrde, pogoršalo nervozu među investitorima koji više ne znaju kojim će se putem ubuduće kretati politika.

Ne treba nam “procjena” kroz nekakvu fancy ultra kompleksnu analizu da bi znali kako je smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza sve suprotno od onoga što bi bila antirecesijska, stimulativna mjera. Te mjere nisu dizajnirane kako bi potaknule gospodarstvo na oporavak, kako bi ga vratilo na uzlaznu putanju bar kratkoročno. To su stabilizacijske mjere kako fiskalni sistem ne bi krahirao. Nemaju nikakvu poticajnu funkciju. Iznenađuje me da se nekako posebno ističe da su “Vladine antirecesijke mjere imale kontraefekt.” Pa da. Ne treba ih zvati antirecesijske mjere jer one to nisu i ne treba očekivati da će one stimulirati gospodarsku aktivnost i uzrokovati rast BDPa. Ne govorim ja to u smislu “kontra Vlade”, jednostavno to je priroda stvari, to su očekivani učinci ovakvih mjera i Vlada nije imala puno izbora što napraviti u ovoj situaciji, ove godine. No, uzroke ove situacije treba tražiti godinama unazad.

Naime, iako je već početkom jeseni 2008. bilo jasno da je zavladala svjetska recesija od koje ni Hrvatska ne može biti pošteđena, Vlada je krajem 2008. isuviše optimistično planirala proračun za 2009. Vlada je tada već znala da imamo neodrživo veliku javnu potrošnju i da nam u 2009. dospijeva gotovo 11 mlrd kuna javnog duga (što prikazuje puna linija u grafikonu, desna skala). Vlada je morala znati da je daljnje zaduživanje neodgovorno prema budućim – sve malobrojnijim – naraštajima koji će te dugove morati otplaćivati, te da će pretjerano zaduživanje države kočiti razvoj privatnog sektora kako zbog otežanog financiranja tako i zbog neminovnog povećanja poreznog opterećenja. Međutim, pod pritiskom raznih interesnih skupina proračun za 2009. planiran je kao u najboljim danima gospodarskog rasta, tj. porast prihoda sa 116,1 na 124,6 mlrd kuna i porast rashoda sa 118,4 na 127 mlrd kuna uz deficit od 2,4 mlrd kuna. Takav plan proračuna se ubrzo pokazao neodrživim. Stoga je u rebalansima koji su uslijedili, čak u uz uvođenje novih poreza i povišenje stope PDV-a Vlada morala planirati značajna smanjenja prihoda (od 124,6 mlrd kuna planiranih u prosincu na 112,2 mlrd kuna planiranih u srpnju), jer prihodi se jednostavno zbog recesije ne ostvaruju. Nažalost, Vlada nije imala snage značajnije smanjiti i rashode (sa 127 mlrd kuna planiranih u prosincu smanjila ih je na 121 mlrd kuna planiranih u srpnju), već se odlučila za značajno povećanje zaduživanja (vidi isprekidanu liniju u grafikonu, desna skala). Posljedica takvog neodgovornog fiskalnog ponašanja – kako prethodnih vlada u razdoblju 5% godišnjeg rasta BDP-a 2002- 07, tako i ove vlade pri planiranju i rebalansima proračuna za 2009. – je da smo od 2,4 mlrd kuna deficita državnog proračuna planiranih krajem 2008. došli do planiranog deficita od 9,3 mlrd kuna u kolovozu 2009.

Cijeli Osvrt i grafikon pogledajte ovdje.

Ivan Šuker: MMF je pohvalio Vladine antirecesijske mjere

Odbor izvršnih direktora MMF-a u svom je pismu upućenom ministru financija Ivanu Šukeru i guverneru Željku Rohatinskom pohvalio Vladu zbog brzih i koordiniranih mjera koje su pomogle da Hrvatska izdrži prvi udar svjetske krize, a Vladin rebalans proračuna ublažio je pak udar na socijalno osjetljive kategorije i trgovačka društva.  Tim se citatima iz pisma MMF-a pohvalio ministar Ivan Šuker danas na 13. Nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu u Šibeniku.

Ok, već smo znali da će se dogoditi. Nije bilo kompleksno za predvidjeti. Iako se (možda) ne radi o besramnom spinu, Vlada je ‘pošteno’ pretvorila MMFove riječi u hvalospjev. Čak i sa zaostatkom nije im problem sami sebe po leđima potapšati. A trebalo bi škoditi ne samo ugledu, već i situaciji u zemlji jer iako su neke mjere potegnute u jeku financijske krize pomogle da se ona ne prelije u krizu u Hrvatskoj (primjerice podizanje limita osiguranih depozita), ništa više od toga se nije dogodilo. Od onih 10 antirecesijskih mjera, ničeg nema u provedbi. Odugovlačilo se sa implementacijama. Ta ekonomsko vijeće se nije sastalo skoro 2 mjeseca do prije neki dan! Gdje se onda odlučivalo i raspravljalo o implementaciji? A rebalans proračuna, ta ‘antirecesijska’ mjera koja se ističe kao jedina provedena, je ipak stabilizacijska mjera, sa ciljem da loša situacija ne postane još gora jer je usmjeren na učinke recesije (popularne “krize” kod nas) po proračun (pad prihoda proračuna i porast određenih izdataka), umjesto da je proračun usmjeren na učinke recesije po ekonomsku aktivnost.

Nema ničeg realnog stimulativnog u rebalansu, slično fiskalnom stimulusu. Ako nešto i jest, samo je kratkoročne, psihološke prirode i odavno se zaboravilo. Poduzetnici imaju preče, dnevne problem i gdje je njima rebalans od prije 3 mjeseca. Ne treba očekivati klasični fiskalni stimulus, ali nemojte ni rebalans proračuna zvati antirecesijskom mjerom kao da je mogao spriječiti recesiju ili pak od toga graditi kamen temeljac za nekakav preokret.

Međutim, ono što Šuker ne govori, je ono što Rohatinski govori. U svom govoru prije kojih mjesec dana, Rohatinski je jasno naglasio što je bilo i što se očekuje u HNBu.

Dakle, gledano u cjelini, monetarni sektor je izdržao prvi udar financijske krize i postupno se konsolidira. Međutim, on više nema kapacitet da podržava dosadašnju dinamiku rasta agregatne potražnje, niti su same banke spremne neselektivno nastaviti s ekspanzivnom politikom ponude kredita. Za razliku od njega, realni sektor još uvijek pada, ali to nije isključivo posljedica aktualne financijske krize, već je rezultat postupnog kumuliranja više faktora i započinje još početkom 2008. godine. Tako se industrijska proizvodnja još od ožujka prošle godine smanjuje po prosječnoj trendnoj stopi od 0.7% mjesečno, dok je BDP praktički stagnirao tijekom cijele prošle godine na desezoniranoj razini iz zadnjeg tromjesečja 2007. godine.

…

Dakle, za razliku od monetarnog sektora koji se konsolidira, realni sektor se tek nalazi pred najtežim problemima. Njihov osnovni uzrok su pad agregatne potražnje i povećana nelikvidnost, a niti jedan od tih problema nije primarno iniciran monetarnim činiteljima, niti je posljedica samo eksternih uzroka. Međutim, u rješavanju tih problema, realni sektor se sada suočava s izraženim monetarnim i financijskim ograničenjima, koja je u značajnoj mjeri sam izazvao.

Šuker je tako djelomično u pravu kad kaže da je Hrvatska izdržala prvi udar financijske krize. Isto kaže i Rohatinski. Ali Šuker ne govori ništa o realnom sektoru koji sada (1) pati  i pada (2) ne vidi svjetlo na kraju tunela. A ne vidi ga ni Vlada jer da ima suvislih ideja, Šuker ne bi na Savjetovanje dolazio sa starom slavom već novim prijedlozima, potencijalnim politikama i mjerama. Nečime. Bilo čime.

Uz to još, ako ste pročitali čitav govor Rohatinskog, znate tko je to “obranio” Hrvatsku od prvog udara financijske krize i tko zapravo zaslužuje pohvalu za pravovremenu intervenciju i mjere, sve ono što Šuker pripisuje Vladi a nekako ostavlja HNB po strani. Ne samo da je stara slava, nego je i ne zaslužena.

Percepcija krize široko je ekspandirala u listopadu 2008., prvenstveno povezana s padom burze, nakon kojeg se očekivao financijski kolaps širih razmjera. To se nije dogodilo, jer je monetarni sustav reagirao brzo i efikasno, upravo na načelima anticikličnosti.

…

Dakle, ukupni neto input likvidnosti od strane HNB-a i inozemnih banaka (450+1115+2131+200) iznosio je 3896 mil. eura, što odgovara vrijednosti od oko 8% BDP-a. Trećina tih sredstava je izravno ili neizravno plasirana državi za podmirivanje domaćih obveza i otplatu inozemnog duga, dok je ostatak usmjeren na održavanje likvidnosti u poslovanju banaka s drugim sektorima.

Pritom je istaknuta neodrživost daljnjeg modela oporezivanja dobitka jer i država treba snositi rizik neuspješnog pravosuđa koje ne štiti poduzetnike u ostvarenju svojih ugovornih prava. Na kraju im još taj imovinski gubitak bude oporeziv s obzirom na ozakonjenu pretpostavku da se svatko mora brinuti u naplati svojih potraživanja. Taj cinizam dolazi na vidjelo osobito sada kad progresivno raste otpis potraživanja jer ne postoji način da se dugovi naplate.

Vjerujem da je i ovaj problem dobro poznat poduzetnicima i zaposlenicima. (iz istog članka)

Profesor Jakša Barbić govorio je o slučajevima proboja odgovornosti članova društva kad poduzeće koriste za ciljeve koje inače ne bi mogli postići, kao nabavljena je imovina koja se privatno koristi kao da je njegova, a zbog toga se (zbog prezaduženosti) ne mogu platiti dobavljači. Ako vjerovnik dokaže zloporabu, vjerovnici imaju pravo zahtijevati putem suda da takve obveze članovi društva podmire

Dok u nizu drugih zemalja zahvaćenih ekonomskom krizom padaju vlade i raspisuju se izvanredni izbori na kojima pobjedu odnosi opozicija, HDZ na sredini Vladina mandata pobjeđuje u 14 županija.  Jedni tumače da u kriznim situacijama, kad se boje za sutrašnjicu, građani ne žele  promjene i radije biraju ostanak u poznatoj situaciji, makar ona bila i loša.

….

Osim toga, analitičari upozoravaju da je HDZ-ova Vlada vezala uz proračun golem broj ljudi, od rodilja do branitelja, koji se boje da bi mogli biti žrtve mogućeg kresanja javne potrošnje.

Dok danas, Sanader je pokazao da mu ništa ne valja i da malo razumije o alternativama i opcijama koji bi mogao iskoristiti, te izmišlja toplu vodu.

Premijer nije odolio a da ne pecne političke takmace, pa je poručio da ovo nije vrijeme za eksperimente i za stavljanje budućnosti na bubanj.

– Neće nas iz krize izvući stari i propali socijalistički recepti novih poreza, devalvacija nacionalne valute ni prijedlozi neoliberalnih skupina koje se zauzimaju za jednake poreze bogatima i siromašnima – rekao je Sanader. Umjesto takvih, kako je rekao ekstrema, Vlada je razvila model socijalno-tržišnog gospodarstva.

– Socijalno-tržišno gospodarstvo u krizi se nameće kao rješenje za reforme međunarodnog gospodarstva i za razvitak novoga tipa kapitalizma – zaključio je Sanader. Ministar gospodarstva Damir Polančec pak najavio je da će njegovo ministarstvo iz svog proračuna ove godine prvi put izbrojiti 65 milijuna kuna za pomoć izvoznicima.

Prvo. Da li je Sanaderu jasno, s obzirom na prvi citat iznad, da je on najveći socijalist?

Drugo. Ovo da je “Vlada razvila model socijalno-tržišnog gospodarstva” bode u oči. Ako su performanse posljednjih 5 godina Vladinog razvijanja socijalno-tržišnog gospodarstva ikakva indikacija, jao si ga nama sa takvim “rješenjem”. To rješenje po Sanaderu otprilike ide ovako: “tržišno” radite, investirajte i zarađujte što bolje i više možete, bez puno osnovne pomoći potpore od države, jer sami kao poduzetnici, investitori i radnici znate najbolje što? kako? i za koga?. Onda kad zaradite i privredite mi ćemo vam “socijalno” uzeti veliki dio jer sami ne znate kako i što sa tim zarađenim novcem. Mi ćemo to bolje od vas.

Uvijek ona ista stara priča da jednostavno nema zdrave alternative u Hrvatskoj.

Ondašnji post mi se odužio, ali bilo je nemoguće zanemariti treću temu koju je Stanković načeo sa Škegrom – i gdje je vjerojatno bilo najžustrije – privatizacija banaka.

Uopće je bedasta rasprava da li je ili ne trebalo privatizirati domaće banke. A Stanković baš u to i to provokativno – treba nam državna banka, zašto smo ih privatiziral baš sve i zašto sada ne nacionaliziramo kad eto i amerikanici “to” rade. Amerikanci “to” ne rade, ali uredu. Sve u duhu dobrog i zabavnog novinarstva, ako ne baš informativnog.

Nije sada bitno da Stanković nije upoznat sa teorijom bankarstva, bankarskih kriza ili benefita koje su strane banke participirajući u privatizaciji donijele. Nije njegova zadaća da bude toliko informiran. Uloga stranih banaka u Hrvatskoj (generalno, bilo kroz ulazak ili ulogu u privatizaciji) je ostvarila mnoge benefite za domaću ekonomiju – unaprijeđena je alokacija resursa, omogućen efikasniji transfer sredstava od štediša prema investitorima, omogućen jeftiniji pristup izvorima financiranja i manji spread kamatnih stopa, unaprijeđena je efikasnost i konkurentnost domaćih banaka, te stabilizacija i normalizacija ekonomske aktivnosti.

Javnost se voli loviti za razne aritmetičke nedosljednosti kod sanacije i prodaje banaka, ali nije spremna provjeriti rezultate ili ih prihvatiti iz analiza troškova i benefita. Nije ih spreman prihvatiti u argumentu i raspravi, ali svojim ponašanjem, gdje bez ikakvih problema koristi usluge stranih banaka, javnost ih prihvaća svojim ponašanjem. Slično tome se ponio i Stanković u emisiji sa “za sanaciju se koristio novac poreznik obveznika” argumentom. Pretpostavka je da je tako učinjeno nešto vrlo loše, nemoralno, postignuto malo ili ništa i da je postojao bolji i naravno pravedniji način.

Ali, to nije tako jasno kao što mediji vole prikazivati jer ovisi o ciljevima “najboljeg” načina za riješavanje bankarske krize. A usuglašenog dogovora oko “najboljeg” načina za riješavanje financijske, bankarske krize nema jer mnogo toga ovisi o primarnom cilju koji se želi postići i tako o politikama i taktikama za kojima se posegne. Nesuglasije vidimo i danas, za vrijeme ove najnovije financijske krize. Ali ja sam siguran da mnogi u hrvatskoj znaju kako je riješiti.

Primjerice, da, mogli smo se koncentrirati na umanjivanje fiskalnog troška bankarske krize u Hrvatskoj – to je legitiman cilj. Na taj načina izbjegla bi se većina zamjerki da je tokom riješavanja te krize, sa početkom u 1998., korišten golem novac poreznih obveznika. Ok, ali to ima svoje posljedice i drugačije troškove u obliku sporije rezolucije krize i većih troškova za ekonomiju.

Međutim, država će namjerno ostvariti golemi fisklani izdatak, sa velikim troškom za porezne obveznike, ako je pak cilj riješavanje bankarske krize i obnavljanje funkcionirajućeg kreditnog sustava kako bi se ubrzao oporavak, tj. kako bi se što je više moguće smanjili troškovi i efekti krize za realnu ekonomiju (izgubljeni output, rast nezaposlenosti). Ekonomski rast se neće vratiti bez uspostavljanja zdravog, solventnog i privatnog bankarskog sustava. Tako, za razmisliti je, ako ništa drugo, da je fiskalni trošak (bruto isto kao i neto) tijekom pet godina nakon početka bankarske krize u Hrvatskoj bio 6.9% BDPa, dok je izgubljeni output u tri godine od početka krize, u odnosu na trend prije krize, bio 0%. Da li nam to što govori? Možda. Država je provodila ekspanzivnu fiskalnu politiku tokom te tri godine nakon početka krize, sa prosječnim proračunskim deficitom od -5.19% BDPa. (Iako je to vrlo neprecizna mjera položaja fiskalne politike.) Neto trošak za državu rekapitalizacije banaka tokom tri godine nakon početka krize je 3.2% BDPa. Najmanja realna stopa rasta BDPa zabilježena tokom krize je -1.5% u 1999. (po novim izračunima DZSa) a znamo i sami da je bilo i drugih faktora koji su utjecali na pogoršanje ekonomske aktivnosti te godine.

(Podaci su iz baze podataka o bankarskim krizama između 1970. i 2007. – MMFov rad iz Rujna 2008.)

Uglavnom, poanta za zapamtiti, za novinare i širu javnost je da iako postoje određeni ciljevi tijekom rezolucije bankarske krize, postoje i nužni kompromisi među njima. Nešto se mora izabrati, nešto mora biti primarni cilj, kako bi se mogle izabrati i implementirati određene politike. Kako bi identificirali cilj tijekom rezolucije financijske krize moramo biti svijesni da postoji  i ključni “trade-off” – realokacija sredstava/bogatstva od poreznika prema bankama može imati značajne pozitivne učinke na pokretianje investicija i ekonomske aktivnosti, ali također ima i velike (možda i ogromne) direktne troškove za porezne obveznike. (Isto vidi rad gore.) Moramo biti svjesni, ali i informirani da postoje ti “trade-offs”.

Ulazak stranih banaka na domaće tržište i privatizacija domaćih banaka nije eliminirala sve probleme i dovela je do nekih drugih, nepoželjnih efekata, međutim, omogućila je rezoluciju bankarske krize, značajno pridonjela uspostavljanju modernnog bankarskog sistema i što je posebice važno, a čemu javnost ne pridodaje veliku pažnju, normalizirala je funkcioniranje kreditnog sistema – ključnog elementa funkcionalne, dinamične i rastuće ekonomije.

Ali da se udaljimo od svega toga, što je uglavnom prepirka oko povijesti i neproduktivno upiranje prstom, a već smo zaključili da je kod nas teško raspravljati ovakve osjetljive teme bez bacanja blata, pitanje “čemu nacionalizirati?” i odgovor su najvažniji. Argument za nacionalizaciju u Hrvatskoj nema nikakve veze sa argumentom u Americi. Američki bankarski sistem je na “life support” i država igra svoju predviđenu ulogu u spašavanju financijskog sustava od potpunog urušavanja, kad drugi elementi podbace.

Argumentacija oko državnih banaka se odmah zamuti kad se poistovjeti domaća i državna banka. Ljudima je to isto, pa ako nije državna nije ni domaća. Možemo li se dogovoriti da su banke u Hrvatskoj domaće jer, bez obzira što je strani vlasnik, radi se o štednji i depozitima stanovnika Hrvatske za koje, do određenog iznosa, jamči Hrvatska država, tj. porezni obveznici. Državna bi bila ona pod prstom političara.

Uglavnom, nisam upoznat sa niti jednim kvalitetnijim, razrađenijim prijedlogom i politikom struke u Hrvatskoj zašto nam treba državna banka. Na koji to način bi nam pospiješila ili ubrzala razvoj? Koju bi to funkciju obnašala, a da je privatne banke ne mogu? Tipični argumenti se svode na upiranje prsta u strane, privatizirane strane banke koje nemaju interesa ulagati u naš razvoj, proizvodnju i izvoz, pa nam eto treba jedna jaka državna banka koja će “lako” sve te nedostatne zajmove za razvoj pokrpati. Naravno, sve pod direktivom vrlih nam političara, jer imaju tako vrsnu reputaciju za umijeće, efikasnost i poštenje. Određeni ekonomisti tako predlažu da država kupi nazad, preko burze, jednu od banaka koja je privatizirana. Dakle, u tome se vidi riješenje problema slabog ulaganja u proizvodnju i orijentiranost na izvoz; želi se ići linijom manjeg otpora vjerujući da će se tako ‘nekako’ ubrzati rast. (Oni gluplji argumenti se svode na okrivljavanje stranih banaka da nas žele kolonizirati i tako nam onemogućiti razvoj pa to treba razbiti nacionalizacijom ili resuverenizacijom.)

Škegro je pritiskao Stankovića da kaže “što bi vi to sa državnom bankom” ili “šta bi to napravili” oni koji kažu da je to dobro, no prije tih pitanja je i dalje zašto uopće državna banka? Koliko god prva pitanja bila zanimljiva, ne možemo tek tako dozvoliti da se ‘zašto’ neargumentirano preskoči. (btw, Škegrin odgovor je sasvim na mjestu jer nažalost to tako kod nas ide. Mi nismo Japan ili neki sličan primjer.) Dvije točke. Prvo (samo tentativno i ‘wonky’) razmislimo o teoriji koja kaže da banke prate svoje klijente. Poduzeća iz susjednih zemalja CEE ulazila su u ta nova tržišta tih zemalja kako bi sudjelovala u privatizaciji postojećih ili formaciji novih kompanija. Banke iz tih istih susjednih zemalja pratile su ta poduzeća kao svoje klijente. Na taj način bi nastavile poslovnu suradnju kreditirajući svoje stare klijente i njihove nove akvizicije na novom tržištu, a uz to i same su imale interes proširiti se na nova tržišta. Možemo naslutiti da su tako nova i privatizirana proizvodna poduzeća u zemljama CEE imale pristup ne samo stranoj, zapadnoj stručnosti, već i stranom kapitalu, a i automatski stranom izvoznom tržištu.

Ali kod nas nije došlo mnogo (ispravite, dopunite ako griješim ili zaboravljam) stranih, etabliranih, jakih proizvodnih poduzeća sa zapada koja su mogla i znala restrukturirati ona naša tehnološki zastarjela proizvodna poduzeća iz prošlog sistema, pa su tako izostale i banke koje su pratile i financirale svoje klijente. Primjerice, HT je jedna od većih i važnih privatizacija gdje je strana, velika kompanija (u prvoj fazi) iskazala interes. Ali HT je uslužna kompanija, koja svoje usluge ne izvozi pa njemačka banka koja bi pratila svog klijenta u akviziciji opet ne bi kreditirala domaću proizvodnju i izvoz. Strane banke iz susjedstva jesu došle kod nas i sudjelovale u privatizaciji domaćih banaka, ali na svoju inicijativu i kao posljedica bankarske krize, ne prateći svoje klijente i kreditirajući sve njihove projekte u Hrvatskoj. A mnogi od tih projekata bi bile investicije u proizvodnju koja se može i izvoziti. Dakle, naša ‘stara’ proizvodna poduzeća propadala su neiskorištena i nerestrukturirana zbog još jednog razloga osim već poznatih – rat, gubitak starih istočnih tržišta, korupcija.

Drugo, pogledajmo tablicu niže. Dvije zemlje, Češka i Slovačka primjerice imaju još veći udio stranog vlasništva banaka i financijskih institucija od Hrvatske. A te dvije zemlje su i česti primjeri kvalitetne transformacije i razvoja proizvodnje, efikasnih reformi i privlačenje greenfield FDI, te tako i realtivno velikog izvoza. Pogotovo Slovačka, sa dalekosežnim strukturnim reformama, dramatičnim porastom FDI, proizvodnjom i npr. izvozom automobila – ishodima o kojima mi sanjamo. Ali, kako je sve to uspijela bez državne banke!? Kako je uspjela tako značajno ubrzati catch-up bez velike, jake državne banke? Što je to dobro učinila, reformirala, dozvolila da je postigla dvoznamenkaste stope rasta, postala članica EU, OECDa, (kao i Češka) te od ove godine i članicom euro zone, unatoč privatnim bankama u većinskom stranom vlasništvu baš kao što ih i mi imamo? Teorije zavjere nezainteresiranosti stranih banaka za domaću proizvodnju u Hrvatskoj mi se tako čine još gorim od onog političkog nabacivanja blata u vezi privatizacije.

Naravno, jedna tablica ne potvrđuje ili dokazuje ništa, jer nije dovoljna, a i zato jer ima kontra primjera (Slovenija), ali pitanje je ipak intrigantno posebice kad bi na njega odgovorili oni koji tvrde da nama obavezno treba državna banke za investicije i razvoj. Kako to da ‘njima’ nije trebala državna banka, dok nama eto treba jer sa ovim što imamo ne znamo što bi? Zašto moramo izmišljati toplu vodu?

Sad je samo pitanje vremena kad će Vlada i iskoristit ovu “ocjenu” i besramnim spinom pretvoriti je u MMFove hvalospjev i “eto vidite da i MMF odobrava politiku i hvali poteze naše (HDZove) Vlade.” Vlada mora iskoristiti moment za spin brzo, jer službeno izvješće ove konzultacije će ubrzo i izaći i neke druge, ne toliko pozitivne poruke MMFa koje se već duže vrijeme, ali pogotovo sada, potiskuju od ove iste Vlade izaći će na vidjelo. Iscprnija ocjena stanja, i to ne samo za sljedećih par mjeseci, umjesto par pridjeva će biti u izvješću. Vlada ima dovoljno razuma pa neće reći da nam teče med i mlijeko samo zato jer je MMF zadovoljan, ali će se detalji za koje se ne želi čuti i koji se kose sa politikom neinventivnog, rastrošnog populizma ignorirati. Stoga, stroga kontrola potrošnje je sada dobro došla, ali čim se bolja vremena vrate i proračun počne puniti, javna potrošnja će samo nastaviti bujati kao što je i dosada.Do nove krize, do nove panike.

Tako, iako se i na konferenciji moglo ukratko čuti, sada neće biti govora o neefikasnom (skupom i nekvalitetnom) javnom sektoru, nužnosti reforme javnih usluga i dugoročnom fiskalnom problemu/deficitu. (Što vodi na pitanje što će se rezati prilikom drugog rebalansa koji i MMF očekuje (?))

Nije trebalo očekivati da će MMF iznjeti lošu ocjenu i pokuditi Vladu – za to nema nekih razloga odmah nakon koliko-toliko korisnog rebalansa, a i bilo bi kontra-produktivno za zemlju kojoj treba “Good Housekeeping” pečat kako bi uspiješno refinancirala dugove. Sve je to igra psihologije. MMFu naravno nije bitno koja stranaka provodi rebalans već da li je nešto korisno postignuto u vezi likvidnosti, da li će biti utjecaja na očekivanja i pouzdanje da ne dođe do “odljeva” ili će pak MMF morati spašavati situaciju. U kratkom roku poruka je da je postignuto, a u dužem razdoblju uvijek isti problemi čekaju iza ugla.

Švaljek je sasvim u pravu da rebalans nije nikakva antirecesijska mjera, već ‘samo stabilizacijska’. Više toga bi se tu moglo reći i određene nijasne u načinu razmišljanja ekonomista i Vlade bi se izrazile, ali dovoljno je naglasiti da za puni oporavak nismo u mogućnosti puno napraviti sami. Preciznije, ne smijemo napraviti puno toga sami zbog tog visokog vanjskog duga, ali i zbog percepcije i pouzdanja financijskih tržišta.

Po njezinoj najavi, EIZ će u novom izdanju svoje publikacije Croatian Economic Outlook svoju raniju prognozu o padu BDP-a u 2009. godini od 1,4 posto korigirati na stope pada između 2 i 3 posto. Prognoza instituta bit će nepovoljnija od Vladine, koja računa na pad od 2 posto, kaže Švaljek.

Ovo ne bi trebalo iznenaditi nikoga. Zar ne bi bilo bolje da EI ‘pogriješi’ u svojim tmurnijim prognozama nego da Vlada pogriješi svojim projekcijama na kojim bazira očekivanja prihoda i potpom rashoda proračuna? 

I Marko Škreb, glavni ekonomist PBZa, je isto izlagao na konferencij i dao intervju Jutarnjem. Kaže:

Tvrdite, kao i mnogi drugi, da svijet nakon krize više neće biti isti. Je li to kraj liberalnog kapitalizma?

- Liberalni kapitalizam s početka 21. stoljeća je gotov. Čeka nas znatno jača regulacija financijskih sustava, posebno nebankarskog sektora, neće biti trgovanja derivatima kao do sada…

I pitanje i odgovor malo iritiraju jer daju pogrešnu sliku o kapitalizmu. Pitanje kako će svjetska ekonomija izgledati nakon ove financijske krize koja se prelila u duboku svjetsku recesiju je vrlo dobro pitanje ne samo za salonske rasprave već i za političare koji novim politikama i regulacija mogu utjecati na odgovor. Ali, do nikakvog kraja neće doći jer nema veze sa liberalnim ili neliberalnim kapitalizmom. Škreb je trebao ispraviti novinarku i reći da ona zapravo misli na financijski kapitalizam i njegovu budućnost kad postavlja takvo pitanje, ne “cijeli” dinamični ekonomski sistem koji osim financija uključuje i realni, proizvodni i uslužni, sektor.

Pitanje se odnosi primarno na razvijene zemlje, a daleko manje na nas. Od sredine ’80tih, kada smo mi (i istočna europa) ubrzano i sigurno nazadovali u ekonomiji i politici, razvijene zemlje su zakoračile i cca. 25 godina dug ‘bull market’. Posljedica toga je da su financije i financijska tržišta postala sinonimi za ekonomiju. Ono što se zbivalo na financijskim tržištima je ukazivalo na uspijeh ili neuspijeh ekonomije, a investicijski bankari, traderi i hedge-fond menadžeri su, zajedno sa njihovim institutcijama, postali superzvijezde. Kapitalizma koji je pokretao globalnu ekonomiju kroz Nylongkong je primarno bio tkz. financijski kapitalizma.

Nije pogrešno reći da je sada najvjerojatnije došao kraj tom financijskom kapitalizmu i viđenju ekonomije kroz , no to ne znači da je došao kraj nekakvom liberalnom kapitalizmu ili da jedno ima veze sa drugim. Fokus prebaciti na onaj drugi dio kapitalizma - realnu ekonomiju. U tom smislu, sa razlikovanjem te dvije strane kovanice koja se sada preokrenula, najvjerojatnije je za očekivati, kao što je Škreb i rekao, veću regulaciju aktera na financijskim tržištima i obuzdavanja prije nereguliranih sektora (npr. shadow banking). No ne treba očekivati da će država skočiti (nazad) u nacionalizaciju najvećih industrija, energetskih pogona, direktive u inovacije, kapaciteta, industrijske strukture ili da će se vratiti u doba hiperaktivizma sa idejom da zaustavi ili oteža natjecanje u tržištima dobara i faktora ili hiperregulative. Ako su neki financijski instrumenti, mehanizmi ili (ne)bankarski sektori loše funkcionirali, ne znači da je došlo vrijeme za regulirati veličinu sendviča u avionu kako bi se prigušila inovacija i konkurencija. Ako je potrebno nacionalizirati neke banke kako bi se sanirale i kako bi se spriječio slom, ne znači da treba nacionalizirati i avio kompaniju.

Edmund Phelps ima vrlo dobro objašnjenje o načinu i greškama u razmišljanju o kapitalizmu.

The preponderance of economists have not understood very well the embryonic theory of the desirability of a well-functioning capitalism – capitalism in countries where it can function well. What passes for such a theory among economists with a libertarian leaning is an argument for a free-market economy in the sense of an economy with a very small government. This argument is based on neoclassical theory, in which there is little for the government to do! In this view, all that is required for a well-functioning economy is the establishment of private property rights, including the right to own and manage capital and the “rule of law”; with these minimal institutions in operation, the economy will surely navigate the optimum path of intertemporal equilibrium. But this argument has nothing to do with capitalism. Capitalism is all about novelty, exploration, innovative ventures and discovery – features absent from neoclassical theory.

… Crkva će osnovati fond solidarnosti iz kojega će dijeliti pomoć materijalno ugroženim obiteljima, a planira se i otvaranje lanca SOS prodavaonica. S druge strane, obustavlja se većina investicija, a sav će se novac usmjeravati prema Caritasu.

Nositelj crkvenog antirecesijskog programa je Caritas, koji je prije dva tjedna organizirao dvodnevni skup za ravnatelje biskupijskih Caritasa. – Pozvali smo ekonomiste, financijaše, sindikate, sve koji su nam mogli pomoći u analizi ove krize.

Posljednja tri mjeseca pod velikim smo pritiskom građana. Obraćaju nam se oni koji nemaju za režije, koji su ostali bez posla i ne mogu otplaćivati rate kredita. Uglavnom je riječ o financijskoj pomoći, premda se povećala i potreba za pomoći u hrani – rekla je s. Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.

Pogotovo zbog toga što država nije u poziciji provoditi slične fiskalne mjere kako bi ublažila negativne posljedice makroekonomskih oscilacija. Naime, u vremenima recesije važnu ulogu u suzbijanju nepovoljnih kretanja ukupne potražnje igraju automatski fiskalni stabilizatori – suma naknada za nezaposlene poraste jer nezaposlenost raste, zbog manjih dohodaka građani padnu u niže porezne razrede, količina povrata poreza poraste. Sve to automatski ublažava pad potražnje, ekonomske aktivnosti i socijalnu dramu poput gore navednog. (Utoliko, Vladina borba protiv porasta automatskog deficita koji nastaje zbog recesije bi mogla izgledati nepoželjno.) Količina isplaćenih naknada za nezaposlene će se vjerojatno povećati, ali sada bi možda bilo i vrijeme za povećati iznos te naknade. Sanader je to odlučio napraviti u najlošije vrijeme, 2007. u izborne-populističke svrhe. Sada, za Vladu su neke druge mjere prioritet, nešto zbog takvih njihovih grešaka, a nešto zbog toga jer nemaju izbora. Uglavnom, ove crkvene fiskalne mjere su dobrodošle i makar novac i ovako i onako dobiven iz proračuna koristi na korisniji način.

Two years after having one of the lowest birth rates in the world, Georgia is enjoying something of a baby boom, following an intervention from the country’s most senior cleric.

At the end of 2007, in a move to reverse the Caucasian country’s dwindling birth figures, the head of the Georgian Orthodox Church, Patriarch Ilia II, came up with an incentive. He promised to personally baptise any baby born to parents of more than two children. There was only one catch: the baby had to be born after the initiative was launched.

The results are, in the words of the Georgian Orthodox Church, “a miracle”. The country’s birth rate increased by nearly 20% during 2008 – a rate four times faster than the previous year. Many parents say they took the decision to have another child on the basis of the Patriarch’s incentive.

Zanimljivo. Iako je 80% stanovništva Hrvatske katoličke vjere, kao što je 80% Gruzijaca pravoslavne, nažalost sigurno je da isti prijedlog kardinala Bozanića ne bi polučio iste rezultate. (Kad i bi, bojim se da bi Crkva tu vidjela dobru priliku za zaradu za svako krštenje, što izgleda pravoslavci nisu.)

Korektno i bitno je je pitati da li se radi samo o intertemporalnoj substituciji – obitelji/žene će samo imati djecu ranije, ne nužno i više djece. No, za male zemlje, sa iznimno niskom stopom nataliteta, kojima prijeti demografski (pa tako i ekonomski) kolaps u obliku dvostruko manjeg stanovništva za par desetljeća, to pitanje postaje sporedno. Jedna od tih zemalja je i Hrvatska i kritična demografska projekcija je jedina, vjerojatno najvažnija, dugoročna prijetnja za budućnost Hrvatske. Nešto radikalnije treba učniti, pa i ako su rezultati nejasni.

Paradoksalno je da je državni aktivizam (uglavnom sa negativnim rezultatima) prisutan gdje mu nije mjesto, u mnogobrojnim ekonomskim i socijalnim sferama, a u demografskoj gdje država jedina vjerojatno može značajnije i korisno utjecati na stopu nataliteta se drži postrani. Pošto poticaj na Gruzijski način ne bi polučio rezultate u Hrvatskoj, što drugo možemo pokušati? Kao i u mnogim drugim pitanjima, Estonija možda ima lekciju za nas. Estonci su osmislili odvažan poticaj da podignu svoju stopu nataliteta – počeli su plaćati žene da imaju djecu. Mehanizam je malo sofisticiraniji od mog ‘sirovog’ opisa i podrazumjeva tkz. “majčinsku plaću” – žene u radnom odnosu, što je većina žena u Estoniji, koje nakon poroda ostanu doma, plaćene su čitavu prijašnju plaću za 15 mjeseci, do iznosa od otprilike 1500 eura na mjesec. Nije loše s obzirom da je prosječna neto mjesečna plaća u Estoniji oko 500 eura.

I Hrvatskoj postoje određeni iznosi za rodilje (i neke proimjene su se najavljivale za ovu godinu) ali sa puno kraćima vremenskim limitima i manjim iznosima (1600 do 2500 kuna) teško da bi to mogli smatrati poticajima poput naknada u Estoniji. Iako se konačna ocjena ovih poticaja može vidjeti tek nakon više godina, određeni tentativni rezultati u Estoniji se naziru. Stopa fertilnosti (prosječan broj djece koje žena ima tokom života) se popela sa 1.4 2004. kad je program pokrenut na 1.7 2008. I to je i dalje ispod 2.1, potrebnih za održavanje sadašnjeg broja stanovnika, ali izgleda da pravi poticaji donose i rezultate. Estonci bi to sigurno rekli. Mnoge žene u Estoniji otvoreno kažu da ne bi imale djete ili još jedno, bez ovih izdašnih poticaja. No Estonija nije stala samo na ovome i gleda (ako već i nije implementirala nove politike) za daljnje poticanje stope fertilnosti.

Hrvatska stopa je efektivno stagnirala u međuvremenu i tako će vjerojatno i ostati ukoliko se ne uvedu značajni, ozbiljni poticaji koji prepoznavaju ozbiljnost demografske situacije. Nešto ekvivalentno Estonskom programu – 12 do 15 mjeseci naknade nakon rođenja, u punom iznosu prijašnje plaće uz značajniji dodatak, isto do limita 1500 eura na mjesec bez ustručavanja. Umjesto u razna druga društvena područja gdje Vlada gura prste i subvencira bez rezultata, ovo je svakako područje gdje bi se trebala preusmjeriti sredstva pa i ako se ne može znati da li će poticaji biti potpuno uspiješni. Rizik ako se ne učini ništa je ogroman.

Drugačiji ishod visi o tankim nitima -  vrijeme za plasiranje obveznica na vanjska tržišta nije najbolje. Da smo u fisklanoj poziciji izdržati još koji mjesec dok se stanje na tržištima ne poboljša, vjerojatno bi uz daleko manje poteškoće i manje nepoželjnih politika prodali strane obveznice. Za očekivati je sada da će  turistička sezona, kao i druge kompotente potražnje ove godine, podbaciti. (iako ne bi trebali biti iznenađeni na ljeto ako se iz Vlade jave da nisu očekivali toliki pad sezone.) Pitanje je jedino koliko bi nam ovo pomoglo? MMF neće riješavati probleme za nas, pogotovo ne one koji se već godinama vuku kao teret za fiskalnim stanjem u zemlji.

To će ovisiti ne samo o rezanju javne potrošnje, nego i o uspješnosti skorog plasmana euroobveznica te o prvim rezultatima turističke sezone. Bude li bilo problema s tim, sklapanje novog stand-by aranžmana s MMF-om prilično je izgledno, kaže naš sugovornik.

- Sada ne bi imalo smisla ići u sklapanje stand-by aranžmana bez povlačenja sredstava jer je novac skup i nema ga na tržištu – objasnio je naš izvor. Prema njegovu mišljenju, novi bi se aranžman mogao sklopiti najranije početkom ljeta.

Dobro ste produljili temu. Samo naprijed. Podsjetilo me na pitanje koje je puzz imao prije koji mjesec, o razlici i pristupu ekonomskom obrazovanju u Hrvatskoj i vani (misleći zbog nekog razloga na ameriku, kao da se u drugim zemljama ne daje velika važnosti ekonomskom obrazovanju.). I u toj obrazovnoj kulturi i pristuput treba tražiti neke korijene o ozbiljnosti ekonomije i važnosti ekonomske misli u hrvatskom društvu i politici.

Samuelson je upitan da imenuje jedan ekonomski zakon, ne misao. Svačija misao može za određenu osobu biti točna i netrivijalna. Nije baš ista stvar, zar ne? Uglavnom…

Ekonomisti nisu skupina “koja ima riješenja ali je vlada ignorira.” To je simplifikacija predloženog. U kratkom roku jednostavno nema “riješenja” koje itko ima, već samo ovih ili onih poteza koji mogu poboljšati situaciju, ublažiti negative posljedice ili (možda najvažnije) spriječiti da nastane još gora situacija.

U kratkom roku se ne mogu riješavati interni problemi koji muče Hrvatsku. A na “probleme” (da se tako pojednostavljeno izjasnim i grupiram sva pitanja) uvezene iz vana naša Vlada ne može utjecati mnogo. Ne treba očekivati da će Vladina fiskalna politika nekako efikasno utjecati na te uvezene faktore. Od Vlade ne treba očekivati da implementira neke konkretne, ciljane poteze sljedeći tjedna ili mjesec. Znači ja ne kritiziram Vladu zbog “ne slušanja” na tom kratokoročnom planu jer tu puno opcija i nema. (I to je naravno veliki problem za nas kao i za mnoga druga tržišta u nastajanju.)

Ali, ekonomisti imaju određenu količinu testiranog i uspostavljenog znanja, predložene poteze i razriješenja koja bi vodila ka potencijalno poželjnim, efikasnijim ishodima, koja daju određene rezultate – na više područja. I tu ne govorimo samo o prijedlozima i teorijama na kojima su domaći ekonomisti radili, već od davna poznate propozicije. (npr. godinama subvenciranje istih, tehnološko zaostalih, nereformiranih, korumpiranih gubitaša nije *baš* poželjno – evo još jedne točne i netrivijalne “misli” ).

Poanta je da Hrvatska izabrana politika ne daje veliku važnost ekonomskoj misli i kritici, već radije operira na povuci-potegni ekonomiji i vrlo mekanom i populitičkom pristupu. Ekonomika (iako ja ne volim koristiti taj domaći termin) je ipak malo sofisticiranije od toga. Tako, ja ne tvrdim da su prijedlozi/savjeti ekonomista puni mudrosti i riješenja, već da Vlada nije spremna poslušati sofisticiranije prijedloge. Kad bi bila politički spremna “zagristi tvrdi orah” ekonomskih problema, ozbiljno i pošteno pristupiti reformama i zatvoriti vrata populizmu i korupciji, “tvrde glave” ekonomista bi došle do izražaja. Uspostavio bi se kvalitetniji balans između tvrdih glava i mekih srca koji je potreban za postizanje dobrih rezultata. To je ta hipoteza.

Ali hipoteza ide i dalje od toga. Starac iznosi dosta zanimljivih i bitnih razmišljanja i sa nekima bi se složio. Malo ste se dotakli normativne vs. pozitivne, a Starac je to lijepo sumirao. Ali, ja ne mislim da je potreban fokus na tome. Nije za papke, ali je važnije od toga za javnost i budućnost je uloviti se u koštac sa onim što ne znamo – sa nedostatkom empirijskih istraživanja u mnogim sivim zonama. I da se uzme ekspertiza ekonomista  prilikom odlučivanja, zakonodavci ne bi trebali biti pod utjecajem njihovih mišljenja. Odluke i zakoni se tako ne trebaju donositi na bazi mišljenja, već empirijskih istraživanja, testiranog, uspostavljenog znanja. Možemo utjecati i promjeniti ono što znamo i razumjemo – slično kao i u medicini.

Nisam baš siguran da domaći ekonomisti ne znaju koja im je uloga/svrha u društvu i da ne sudjeluju u skladu sa tom funkcijom. Možda zbog manjka valorizacije dolazi do veće doze apatičnosti i zatvaranja u uski krug? Kako bilo, ne mogu se složiti da su ekonomisti najodgovorniji za zbivanja u Hrvatskoj u posljednjih 20tak godina. Jednostavno je to preekstremna konstatacija – sa izravnog i neizravnog pogleda – i trebala bi biti poprilično potkrijepljenja (što bi uzelo vremena i prostora ovdje.) Neizravno – da li nisu dovoljno komunicirali sa i u javnosti oko ekonomskih problema i pitanja u zemlji i nisu ih dovoljno razumjevali? Vjerojatno, jer je javnost zainteresirana i volja diskutirati ekonomske teme koje se tiču svakodnevnog života, umjesto politikanskih.

Izravno – da li nisu dovljno jasno i glasno pokušali utjecati na politiku? Možda se može konstruirati argument, ali mislim da je labav. Niti su sjedili na važnim, utjecajnim pozicijama u vlasti. Niti su ima dane slobodnije ruke, a i njihovi savjeti padaju na gluhe uši u većini. To što Sanader ide u Opatiju svake godine i što naruči studiju o Pelješkom mostu je jedna stvar, a ozbiljno uzimanje ekonomista je druga.Da su “masovno sudjelovali…” je isto hiperbola. To bi naše ekonomiste učinilo iznimkom u svijetu, jer ni u razvijenim zemljama ekonomisti nisu toliko zastupljeni. Znači jedino taj neizravni pristup na i preko javnosti ima nekog smisla. Izravna odgovornost ovisi i o kvaliteti i kvantiteti potražnje, ne samo ponude.

Možda bi trebalo rasčlaniti argument generacijski, na stare i nove ekonomiste -  stariji su ja mislim oni koji su daleko više kreirali javnu svijest na jedan dogmatski način. Možemo uzeti primjer privatizacije gdje su stariji, ja bih rekao, bili brzi i bezrezervni u dogmatskim, normativnim, opisima, napadima i neslaganjima. Njihov pristup je, koliko je meni jasno, daleko normativniji i dogmatičan od pristupa mlađih. Isto tako bi gledao prvo u starije za “zanemarivanjem raznolikosti svjetske ekonomske znanosti, drukcijih pogleda na stvarnost.” Da li je uopće realno (bilo) očekivati drugačije? Ako ne, onda ih ne treba ni držati toliko odgovornim za stanje. Mlađi su ipak malo više rezervirani i manje dogmatični u svom pristupu i mogu promjeniti pristup i poglede.

Ok, moram stati opet iz očitih “dužinskih” razloga.

Državni proračun je u dramatičnoj situaciji: njegovi prihodi u 2009. godini biti će za oko 11 milijardi kuna manji nego što je to očekivala vlada. Iako uvijeno, o krahu proračunskih planova počelo se govoriti i u Banskim dvorima.

Sumnjam da se tek sada u Vladi počinje pričati o krahu planova. Mislim da ne bi trebalo biti ni trunke sumnje da je posljednja tri mjeseca Vlada namjerno tratila vrijeme sa pričama, uvjeravanjima, prodavanjem nada i pustih želja vezano za proračnske prihode i rebalans. To je zapravo još i pozitivnije mišljenje nego što bi neki bili voljni iskazati prema Vladi. Razlog tomu je da ako ne razmišljamo na tako pozitivniji način, jedina druga opcija, jedino drugo objašnjenje, je da je Vlada i MiFin potpuno nesposobni, neopremljeni i nezainteresirani za realno, nestranačko vođenje fisklane politike; vođenu pozitivnim ekonomskim principima i teorijama više nego normativnim. Ako je tako, jao si ga nama. Meni je za sada to teško tako prihvatiti, jer iako ima neizglađenih kadrova, ima i visoko obrazovanih i sposobnih. Naravno, problem je da je fiskalna politika potpuno ispolitizirana pa sofisticiraniji, stručni kadrovi gube glas pred krutim političkim.

Još u Prosincu kad je proračun objavljen u javnosti, politički refleksivno skočilo se na rashodovnu stranu. Gdje, za što, kome novac ide; koja afera se nazire; koja netransparantnost je sada na *vidjelu*. Polako, rekao sam. Da vidimo prvo pod kojom stopom ekonomskog rasta je prognoziran prihod proračuna, jer, ovaj put, ove godine, zanimljvije i važnije će biti vidjeti kako će se Vlada nositi, kako će reagirati, na neizbježni pad prihoda u 2009. Toga u proračunu (kao i štošta drugog zanimljivog i važnog) nije bilo, ali je objavljeno da je Vladina prognozirana stopa ekonomskog rasta 2% za ovu godinu. Huh!  Znači u vrijeme kad se kaos na financijskim tržištima diljem svijeta tek počeo smirivati, ali duboka svjetska recesija u 2009. nagovještati, te se čak govorilo o vjerojatnosti još jedne Velike Depresije, naša Vlada je usvojila 6.5% nominalno veći rashod proračuna, odrekla se uravnoteženog proračuna i prognozirala realni ekonomski rast od 2% za ovu godinu. To su bile prave bikovske prognoze za ekonomski najgoru godinu od samostalnosti i s obzirom na nezavidan položaj i percepciju u kojoj se Hrvatska nalazi. Ekonomisti nisu vjerovali u rast BDPa pa tako ni u rast proračunskih prihoda. Vladina računica je bila sve (=politička) samo ne realna.

Ali priča nije stala na tome. Kako je glas neslaganja sa najavljenom prognozom i proračunom rastao, pogotovo od stručnih glasova više nego od opozicije, rasla je i nerealnost odgovora Vlade oko stanja i promjena.

Odbacivao se do daljnjega nužno potrebni, realni rebalans proračuna – jer struka očito ne zna šta priča. Vlada je ustrajala u svojih 2% ekon. rasta za ovu godinu, iako je sve više prognoza, uključujući i HNBovu, govorilo o realnom padu. Tražilo se da se prvo pričeka statističke podatke o punjenju proračuna. Čemu? Nečije samo prognoze nisu dovoljno dobre, Vlada barata sa boljima. Proračun nije predvidio recesiju, pa će je on uzeti u obzir tek kad se ona dogodi i tek, kao sada, kad voda dolazi do ušiju. Tako je Sanader tvrdio da nije najavljeno nikakvo stezanje remena. Tvrdilo se da se situacija mjenja gotovo pa dnevno, pa je nemoguće kvalitetno prognozirati proračunske promjene ili poduzeti sada neke “anti” mjere. Da prije tri mjeseca, kad se sastavljao proračun, (misleći dakle na studeni) nije bilo crnih prognoza kao “danas”, da se nije očekivala ovakva slaba ekonomska aktivnost. Da su prva dva tjedna nedovoljna za ozbiljne projekcije o proračunskim prihodima, pogotovo od PDVa. Bio je to politički cirkus kako ga je oporba nazvala i slaba analiza uz izgovore, odugovlačenja i dobru dozu prijetnji. Pa i sada se prijeti da neće biti dovoljno za plaće ili da će se mirovinskim fondovima zagorčati život.

I to bi trebalo biti umirujuće za potrošaće te poboljšati njihova očekivanja za budućnost, uz sve negativne vijesti koje dolaze o padu proizvodnje, porastu nezaposlenosti? Koliko uopće Vlada razumije što ovdje uistinu radi? U ovom trenutku, očekivanja strane i domaće javnosti (investicijske i potrošačke) su gotovo pa sve. A Vladin Rx – prijeti. Uistinu? Kakav amaterizam!

Dakle još sredinom Veljače Vlada je živjela pod nerealnim očekivanjima i pokazivala dobru dozu nerealnog shvaćanja situacije. Evo što je Sandra Švaljek rekla u razgovoru za Večernji:

Komunicirate s ljudima koji vode državu i nacionalnu ekonomiju. Biste li rekli da se pod utjecajem krize mijenjaju njihova shvaćanja?
– Mislim da se i dalje previše živi u uvjerenju da će stvari biti dobre i da nema nužne spremnosti za promjene ponašanja.

Vlada je živjela u mjehuru, dok se ekonomska aktivnost kretala po predviđenom smjeru – ubrzano pogoršanje. Taj smjer, ne veličinu oscilacija, su analitičari i ekonomisti realno predvidjeli koncem godine i očekivali, pa tako i nezadovoljstvo kad je Vladin proračun nonšalantno predvidio rast BDPa, rast prihoda (i to od potrošnje!) i uopće nije dozvoljavao da će doći do pada u 2009. Sve u suprotnosti sa realnom situacijom. “O čemu oni to pričaju” bi bila generička reakcija u privatnim krugovima. Tri mjeseca je Vlada potratila na PR i pumpala ipak-će-biti-dobro mjehur u kojem je operirala, dok on nije napokon sada i prsnuo.  Prepucavanje oko veličine i da li će uopće biti oscilacija u ekonomskoj aktivnosti pa tako i proračunskim prihodima su bila bespredmetna, jer se nije uopće prihvaćao negativni smjer kojim je ekonomija krenula. Kao da se PRom to može preokrenuti ili oscilacije ublažiti.

Realno bi bilo da se krenulo u sastavljanje proračuna sa predpostavkom 0% rasta ekonomije, bez obzira što su neke strane institucije imale prilično bikovske prognoze za zemlju i regiju. Na tome se trebalo bazirati prihode i rashode proračuna, pa tri mjeseca ne bi bilo traćeno na prepucavanja, opovrgavanje ili pokušavanje svrgavanje odgovornosti na nekog drugog. (Zapravo negdje u studenom prijedlog proračuna je pokazivao izjednačenu prihodovnu i rashodovnu stranu.) Očekivanja prihoda bi bila realno manja i time se moglo prezentirati i uvjeravati javnost na nužnost smanjenja potrošnje i uštede na rashodovnoj strani. Kako bi se deficit što više umanjio, kad već postoji neki konsenzus da je to u korist Hrvatske sada, u značajnije rezove krenulo bi se ranije te bi se vjerojatno neki već ostvarili. Vjerojatnost da se izbjegne drama oko proračuna, i to baš pred koji mjesec kad se planira zaduživanje na stranim tržištima, bi tako bila veća. Sada je pak Vlada ocrnjena jer je odbijala shvatiti ozbiljnost situacije i suočena vjerojatno sa još gorom situacijom.

Dakle, umjesto da je smanjenje/racionalizacija proračunskih rashoda pokrenuto u jednom sporijem, ali ustaljenom, redovnom ritmu, prilikom donošenja proračuna, sada nakon izgubljena 3 mjeseca javlja se potreba za vrlo ubrzanima i naglim rezovima, što jednostavno garantira gadnu recesiju.

Zašto tek sada dolazi do saznanja da rasta BDPa neće biti, pa tako ni većih proračunskih prihoda? Opet kažem, mislim da je Vlada namjerno ignorirala sva ranija upozorenja i prognoze jer nije htjela da se loše vijesti prelome preko njenih leđa, zbog nadolazećih izbora odbijala je suočiti se sa rapidno pogoršavajućim stanjem i nositi teret nepopularnih, ali nužnih, zahvata na svojim leđima, pumpala je biti-će-dobro mjehur dok se on sada nije rasprsnuo. Jednostavno je bila u denial mode. To je bilo neodogovorno ponašanje. Ništa dobroga od toga nije došlo, već se sada suočavamo sa dramom koja se potencijalno mogla izbjeći da su tvrde glave prevagnule i da se u rashodovnu stranu zagrizlo ranije i puno ozbiljnije. Ako Vlada ni sada ne bude spremna na rezove i racionalizaciju potrošnje, te nastavi svoj otpor ulaženje u nejednostavne reforme, signalizirati će nastavak će nedogovornog ponašanja. Za izbjegavanje recesije je ionako prekasno.

Neko drugo objašnjenje bi bilo prestrašno i ja se nadam da nije točno. Značilo bi da u Vladi i MiFin. na najvišim pozicijama izvršne vlasti, stvarno nemamo (dovoljno) sposobne, neusavršene i/ili nekvalificirane kadrove za riješavanje situacije, povlačenje kvalitetnih poteza i preuzimanje odgovornosti u fisklanoj politici. Oni stvarno ne znaju što učiniti. I dok je do sada optuživanje za nesposobnost bilo plod političkog nadmetanja i politikanstva (i još u dobroj mjeri jest), u ovoj situaciji bi pravi i veliki troškovi tog nedostatka intelektualnog kapaciteta došli na naplatu i koštali svih nas daleko više.

Nesposobnost Sanaderove ekipe da shvati kako je rješenje u promjeni matrice na kojoj je dosad živjela, da se država mora pokriti s onim što ima, sve češće rezultira idejama da rješenje nije u novom budžetu, nego u novoj vlasti. Ekonomist Željko Lovrinčević na to pitanje odgovara: – Moglo bi se dogoditi da SDP-u dopadne isti posao koji je odradio 2000. godine. To jest da, harmonizirajući Hrvatsku s njezinim mogućnostima, smanjuje plaće, reže socijalna davanja, plaća račune koje je HDZ-ova vlast svojim rasipničkim ponašanjem napravila. Tko bi se trgao za takvu poziciju?

Meni su pak potpuno nejasne kalkulacije troškova i benefita sa kojima Sanader i ostali barataju u vezi proračuna, recesije i izbora. Zbog nadolazećih izbora se odugovlači sa značajnijim preinakama u proračunu, iako je to samo fasada. U isto vrijeme očekivanja javnosti da će stvari krenuti na bolje, te da će upravo Vlada igrati glavnu ulogu i predvoditi oporavak tako da vrati kontrolu nad vlastitim “rasipničkim ponašanjem”, se ne mijenja. Da li Sanader barata nekekakvim izbornim kalkulacijama koje su samo njemu jasne? Možda se čeka na nekakav čudesni obrat u ekonomskoj slici koji će onda Vlada sebi kreditirati? A možda benefita odugovlačenja uopće nema – Vlada je jednostavno u magli što se nazire iz kontradiktornih i neusklađenih izjava.  Ili je možda Sanader jedan od rijetkih političara koji znaju da je ekonomska politika puna neizvjesnosti i sa malo zajamčenih rezultata, pa je bolje i ne provoditi?