Neizbježno je, bar u demokratskim zemljama, da kad se raspravlja o ekonomskoj politici to znači mješanje ekonomije i politike. Kako kaže Thomas Sowell, ekonomski principi ostaju isti, ali šansa da će se potpuno primjeniti je znatno smanjena. To treba razumijeti. Mnogo puta i sami ekonomisti zaborave da ekonomske politike provode izabrani političari što znači da i njihove motivacije i ponašanje treba razumijeti, ne se samo žaliti na njih.

No nisu samo političari jedini kratkovidni. Birači, mediji a posebno interesne skupine poput sindikata, naklonjenji su razmišljati o ekonomskoj politici samo kroz jedan korak: koja je politika ili intervencija najpoželjnija, u danom trenutku, za rješavanje nekog društveno-ekonomskog problema. Rijetko kada se razmisli hoće li ta politika postići svoj cilj. Tako smo svjedoci raznim ekonomskim politikama koje ne samo da nikada zapravo ne donose rezultate za koje su načelno bile namjenjenje, već se u biti nikada ni ne preispitaju da li donose rezultate.

Jedan od razloga implementacije loših politika je upravo ne razmišljanje dalje od prvog koraka, iza neposrednih željenih namjera. Ne radi se samo o tome da određene politike neće postići željeni rezultat, već da li razumijemo mehanizme i karakteristike procesa koji sljede implementaciju određene politike.

Test toga je pitanje – “I što će se dogoditi onda”?

Pitanje možete postavljati ponovo i ponovo, sve dok ne dobijete suvisli odgovor koji uzima sve dobre i loše strane određene politike. Ekonomisti neće biti iznenađeni da manipuliranje cijenama i njihovo ograničavanje rezultira nestašicom. Oni koji ne razmisle dalje od prvog koraka “očitih” riješenja hoće.

Primjerice, uzmimo porast cijene benzina i prijedlog, koga drugog nego sindikata, kako da se ona “smanji”. Ako se Vlada odrekne 1.20kn (auto)cestarine cijena litre će pasti za 1.20kn. Ne samo da je izračun vjerojatno vrlo pogrešan, jer malo toga u tržišnim mehanizmima prati aritmetički izračun +/- gore-dolje, već je odličan primjer razmišljanja samo o prvom koraku.

Sarkastična reakcija ministra Čačić koji je pokazao da se može i mora razmišljati dalje od prvog, refleksnog, koraka kako “riješiti” neko pitanje je vrlo osvježavajuća. Posebice  Video odgovora pogledajte na linku.

‘Ako Vlada intervenira, to će biti ugrožavanje standarda građana. Čuo sam danas neke fantastične ideje sindikata da treba skinuti iz cijene benzina 60 lipa za ceste i 60 lipa autoceste. To je izvrsno! Bit će 1,20 kuna jeftinije gorivo, a onda ćemo iz budžeta otplaćivati kredite za ceste i autoceste, a da bismo budžet napunili, onda ćemo staviti neki novi porez u istom tom iznosu. To su ta genijalna rješenja’, kazao je (cinično) Čačić.

Nažalost daleko smo od redovite uporabe ovog jednostavnog pitanja i mentalne vježbe. Odgovori i riješenja se i dalje serviraju ad hoc, bez promišljanja, bez ekonomskih principa i razmišljanja unaprijed čemu zapravo vode. I to od onih od kojih se očekuje bolje. Ili možda ne više?

Ljubo Jurčić, u prilogu Otvorenog o Petrokemiji, 27.3. još jedan primjer razmišljanja samo o prvom koraku. Verbatim:

Petrokemija je više od obične kompanije. Petrokemija znači i Kutina. Bez Petrokemije vi nemate Kutine, a razvoj tog kraja ne može se prepustiti privatnom sektoru odnosno privatnom vlasniku jer ulazak privatnog vlasnika u Petrokemiji znači da on direktno ili indirektno uzima na sebe odgovornost za razvoj Kutinskog kraja. 

Novinar: Kako to da se državi niti jedno poduzeće ne isplati, a privatniku se isplati? [iako je ovo pitanje novinara blesavo, nemojmo na njega pikirati. Njegov je zadatak pitati 'sočna' pitanja za zanimljivu reportažu.]

Većina proizvodnje u Hrvatskoj je neisplativa zato što ekonomska politika stvara takve uvjete da se u Hrvatskoj ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti onda se riješenja nalaze u privatizaciji ili domaćim ili stranim investitorima i to ide na ruke privatnom sektoru, privatnim investitorima, koji zbog uvjeta koje je stvorila ekonomska politika umanje vrijednost tih kompanija i tako da potencijalno puno veću vrijednost dobivaju za puno manju cijenu ili puno manju vrijednost.

Jurčić političar ili Jurčić ekonomist? Ni jedno, već populist, što je posebno poražavajuće za netkog tko ima dokatorat iz ekonomije i paradira se po medijima kao stručnjak i spasitelj. Da je Jurčić i malo razmislio unaprijed i potražio odgovor na “što će se dogoditi onda” ne bi izvalio da privatizacija ide na ruku privatnom investitoru tako da on umanji vrijednost kompanija. Za zgroziti se. Zašto se ovo uopće našlo u prilogu Otvorenog?

Čitava posljednja rečenica je zagonetka zamotana u enigmu. Što je on tu samljeo? Zar nije PTKM pokazala da se u Hrvatskoj može proizvoditi i izvoziti? Zar domaći investitori smanjuju vrijednost PTKM jer ulažu u nju? Ne znam u kakvim su odnosima Čačić i on, ali bi Čačićevo sakrastično zapažanje da “imamo mi tih stručnjaka u našoj javnosti” i u ovom bi slučaju bile potpuno na mjestu.

P.S. Ako želite knjigu, a ‘kao’ niste vični internet pretraživanju, pošaljite mi email.

Unatoč tome što se nevidljiva ruka konstantno ističe kao jedan od najvažnijih doprinosa, sam Smith je toj metafori pridavao malo važnosti. U čitavom radu spominje se samo jednom. Bogatstvo Naroda je primarno bio “napad” na merkantilizam i tu je zadaću fantastično obavio. Usput je vjerojatno i začeo zasebno područje političke ekonomije i kasnije ekonomije.

Da li je knjiga relevantna i danas? Iako možemo reći, kao što povjesničari misli često kažu, da je čitava povijesti misli irelevantna, mislim da je Adam Smith koristan i danas.  Struje merkantilističke misli u Hrvatskoj, po kojima je uvoz svega loš i ‘nužnost’ domaćeg uzgoj banana samo očita istina, su još jake. Kako i zašo ne znam. (Tj. pravo pitanje je što se to predaje po fakultetima o međunarodnoj trgovini pravi je misterij.)

Nije anti-merkantilizam jedino gdje su njegove ideje korisne. O isprva neshvatljivim događajima i kolektivnim utjecajima poput ovih …

“Moramo   shvatiti  da  imamo višak pamuka, koji treba izvoziti. Zahtjevi tekstilne industrije da se zabrani izvoz pamuka su kratkovidni”,  izjavio je Nayan Mirani, potpredsjednik udruženja proizvođača i trgovaca pamukom.

Indija je drugi najveći proizvođač pamuka u svijetu, a u trenutku kada je uvela zabranu izvoza imala je naručeno 2,5 milijuna bala, prenio je BBC. Izvoz premašuje Vladine ciljeve, a dužnosnici tekstilne industrije smatraju da je zabrana neophodna radi sprečavanja pojave manjka na domaćem tržištu.

… Smith ima što reći.

“People of the same trade seldom meet together, even for merriment and diversion, but the conversation ends in a conspiracy against the public, or in some contrivance to raise prices. It is impossible indeed to prevent such meetings, by any law which either could be executed, or would be consistent with liberty and justice. But though the law cannot hinder people of the same trade from sometimes assembling together, it ought to do nothing to facilitate such assemblies; much less to render them necessary.” (Book I, Chapter X)

• Lingvist sa zadatkom.

EU je, prije svega, neoliberalni projekt, tj. tvorevina koja je osnovana i funkcionira gotovo isključivo u korist krupnog kapitala, ponajviše zapadnoeuropskog, tj. elita koje američki prosvjednici zovu “jedan posto”, a protiv interesa većine, tj. većine ljudi koje američki prosvjednici zovu “99 posto”.

Pa naravno! Kad nemaš objašnjenje, nekakav originalni uvid i još gore ne želiš pokušati steći nekakvo znanje, pozovi se na termin koji može značiti što god poželiš i poslužiti da ocrniš bilo kojeg (ideološkog) protivnika. Zamotaj to u nekakv trenutno popularni kontekts i moderni diskurs (ipak, lingvisti se specijaliziraju u tome) i voilà sve je jasno. “Kao.”

• Slično je i sa sljedećim člankom. Opet famozni, sveobjašnjavajući, yours truly “krupni kapital”, dežurni krivac za sve
  

No, prvi koraci su pokazali nesnalaženje. Prerano je suditi, on je u toj Vladi samo premijer. Želio bih da Milanović bude premijer i da vodi Vladu, i da vodi Vladu u interesu građana a ne krupnog kapitala, rekao je.

• Nešto u ova četiri članka ne drži vodu. (morate ih pričitati)
  

Tražili smo 10 radnika, burza nam poslala 25, javio se samo jedan.. a i on mora na operaciju 

Hrvatski radnici – lijeni, neobrazovani i rastrošni?

Preporod Hrvatske pošte – ipak se može!

Sindikati: Vlada gura nezaposlene u sivu ekonomiju

Ekonomisti razbijaju glavu oko ovakvih “fenomena” dok drugi jednostavno prizivaju demagogiju i “očita” objašnjenja klize sa jezika. BTW, profit je dakle dobra stvar ili je to sve uvjetovano da se radi o državnoj firmi? Kad državna firma ostvari profit onda palac gore, bez upitnika, može se, a kad privatnik traži zaradu i profit onda mora da su ‘makinacije’ u pitanju. (?)

• Frustrantni klišej za kraj.
  

Oppenheim: Najveći je problem gospodarstva što su nam banke u stranom vlasništvu

Najveća prepreka razvoju našega gospodarstva nije postojanje ili nepostojanje različitih mjera, nego činjenica da je 95 posto hrvatskog bankarstva u stranom vlasništvu i da njima ne upravljaju hrvatske uprave nego uprave u inozemstvu. Novca u zemlji imaju isključivo banke, a one ne žele financirati gospodarstvo nego isključivo stanovništvo, i to samo s debelim osiguranjem kao što je slučaj sa stambenim kreditima.

Ah. Ekonomski razvoj nije igra moralnosti uvjetovana nacionalnošću bankarskog sustava. Neki to jednostavno ne žele prihvatiti. Nije pretjerano teško pokazati da i kad novca ima do mile volje neće svi koji to žele dobiti kredit ili garancije. Što znači da bankom upravlja hrvatska uprava? U upravi sjede samo Hrvati? Garancije samo hrvatskim projektima? Od kud domaćoj banci ‘novac’ za te projekte? Domaći porezni obveznici snose rizik? Da li je cilj isto zarada (jer kad državna kompanija pa tako i banka ostvari profit to je odlična stvar; vidi gore.) ili samo financiranje svih ‘hrvatskih izvoznih pojekata’?

Jak i stabilan financijski sustav je važan za razvoj i može se simpatizirati sa kompanijama koje imaju potencijala i ideje za širenje poslovanja, a nemaju financijsku potporu koju priželjkuju doma. No problem ne leži u nacionalnom identitetu i upravi banaka.

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference¹ to mark the 20^th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.

Third, financial investors are schizophrenic about fiscal consolidation and growth.

They react positively to news of fiscal consolidation, but then react negatively later, when consolidation leads to lower growth—which it often does. Some preliminary estimates that the IMF is working on suggest that it does not take large multipliers for the joint effects of fiscal consolidation and the implied lower growth to lead in the end to an increase, not a decrease, in risk spreads on government bonds.  To the extent that governments feel they have to respond to markets, they may be induced to consolidate too fast, even from the narrow point of view of debt sustainability.

I should be clear here. Substantial fiscal consolidation is needed, and debt levels must decrease. But it should be, in the words of Angela Merkel, a marathon rather than a sprint. It will take more than two decades to return to prudent levels of debt.  There is a proverb that actually applies here too: “slow and steady wins the race.”

Upotreba riječi “shizofreni” je odlična. Dakle, ono o čemu nova Vlada koja planira (potrebnu) fiskalnu konsolidaciju mora voditi računa je da ne šokira ekonomiju. Zvuči čudo jer izgleda da je upravo to potrebno, u obliku pozitivnog šoka naravno, da je izvuče iz trenutne stagnacije. Ipak, fiskalna konsolidacija je vrlo delikatan posao u kojem ono što je dobro u očima financijskih tržišta u obliku kratkoročnih poboljšanja kamatnih stopa i rejtinga nije nužno i dobro za ekonomski oporavak zemlje. Može biti, ali nije zagarantirao da ako Hrvatska izbjegne sniženje rejtinga i kamatne stope za refinanciranje duga iznad 7% u sljedećih par mjeseci da će se i ekonomski oporaviti. Financijska tržišta to na kraju shvate i opet “kazne.”

Dva osnovna pitanja su (1) kojom metodom provesti konsolidaciju, prihodima ili rashodima i (2) koja je veličina tih poteza. Izjave koje se uglavnom vode osjećajno zadovoljvajućom i smirujućom “ništa se nitkome neće dogoditi” pričom, a ne kompliciranom istinom da to ipak neće biti tako, nisu produktivne. Čačić je više iskren od drugih.

Uz to, lekcije uspješnih fiskalnih konsolidacija drugih zemalja, poput Švedske, Kanade ili Irske koje se često spominju, nisu savršeno primjenjive za svaku zemlju. Ne smiju se ignorirati i treba ih razmotriti i izolirati ono što je polučilo dobre rezultate, ali biti vrlo svjestan da su sve bile dobrim dijelom specifične. I Hrvatska mora biti specifična. Na posljetku, za malu otvorenu zemlju poput Hrvatske još je važnije da li se i kako EU oporavlja. Sa recesijom u EU, fiskalna konsolidacija u Hrvatskoj biti će je daleko teža za provesti i bolnija za podnjeti.

Nažalost ovo stoji u suprotnosti sa nedavnim snažnim iskorakom guvernera Rohatinskog da je veći rez poželjniji od manjeg. Jeli? Ono što Blanchard govori je da mačku rep ipak ne bi trebalo “skratiti odjednom.”

“A deep and important contribution of the  discipline of economics is the insight that greed is neither  good nor bad in the abstract. When channeled into profit-maximizing, competitive, and innovative behavior under the auspices of sound laws and regulations, greed can act as  the engine of innovation and economic growth. But when  unchecked by the appropriate institutions and regulations, it will degenerate into rent-seeking, corruption, and crime.” …

“We agreed that the key factor in starting economic development is democracy.”

“We have done a lot of empirical work that shows a very  clear causal link between inclusive economic institutions— those that encourage participation by a broad cross section of  society, enforce property rights, prevent expropriation—and economic growth, Acemoglu asserts. …

We can  build states with infrastructure and law and order in which  people are confident and comfortable going into business
and relying on public services, but there is no political will  to do that. You would not need armies to implement such  a scheme—just a functioning bureaucracy to lay down the  institutional foundations of markets. …

This (njegovo istraživanje) will partly involve an account of how policies and institutions directly affect whether a society can embark on modern economic growth. These policies and institutions will determine  the society’s reward structure and whether investments are  profitable; its contract enforcement, law and order, and infrastructure; its market formation and whether more efficient  entities can replace those that are less efficient; and its openness to new technologies that may infringe on politically connected incumbents.”

Svi ovi citati imaju jako puno smisla ako razmišljate o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj, što je do nje dovelo i perspektivi za budućnost. Nažalost, puno govore i o trenutnom stanju hrvatske ekonomske misli i vrijednosti debata koje se trenutno vode. Dovoljno je usporediti, primjerice, zahtjeve i diskusije određenih grupacija ekonomista o ekonomskoj politici iz zadnjeg posta sa ovim gornjim uvidima o izvorima ekonomskog rasta. Uočljivo je koliko površno i neoriginalno pristupaju problemima izlaska iz recesije, novih investicija, ekonomskog rasta, i ostalih povezanih problema. Ovo bi trebao poslužiti kao jedan mali uvod za post o tematici političke ekonomije i ekonomskih problema koji obuzimaju Hrvatsku te kako ih nadvladati.

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin

To uistinu i jest “udžbeničko” pravilo i tradicionalna dogma, ali rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju u suprotnom smjeru. U pravilu nema gubljenja izbora i popularnosti. Citirani rad Alesine i ostalih nije prvi koji je to otkrio ili istražuje već ažurira istraživanje novim podacima i potvrđuje ono što znamo. Već imamo prvi i najzanimljiviji rad ove vrste u kojem baš Alesina, Perotti i Tavares 1998, analiziraju što se događa Vladama u OECD zemljama koje krenu sa snažnim fiskalnim konoslidacijama. Drugi riječima, sistematski analiziraju efekt fiskalne politike na popularnost i izborni (ne)uspijeh Vlade. Da li birači kazne Vlade koje vode snažnu fiskalnu prilagodbu i zatežu remen? Dokaza nema. Iza prihvaćene “konvencionalne mudrosti” nalazi se predpostavka da su birači naivni, neracionalni, da ne mogu prosuditi što je bolje. To ipak nije tako. Dapače, birači imaju dovoljno razumjevanja da shvate hitnost situacije i ne kazne političare. Kratki pregled istraživanja tih argumenta je iznio sam Alberto Alesina ranije ove godine.

• Nema jakih dokaza koji potvrđuju da iza fiskalne prilagodbe slijedi politički gubitak. Obrnuto protumačeno, nema dokaza da rastrošnija fiskalna politika znači i duži politički staž (obnova mandata).
• Rezovi u plaćama javnog sektora i u socijali ne povećava vjerojatnost pada Vlade. Vlade prežive češće kad režu potrošnju nego kad povećavaju poreze. Nema dokaza da vjerojatnost ostanka na vlasti pada kako Vlada smanjuje deficit.
• Popularnost Vlada ne padne odmah nakon implementacije fiskalne prilagodbe. Nedostaju rezultati koji bi ukazivali da smanjenje deficita (fiskalna prilagodba) značajno utječe na popularnost Vlade.
  
• Iako fiskalne prilagodbe ne znače i visoki politički trošak, ipak su teške. Postoje moguća objašnjenja zašto.

Alesina i ostali diskutiraju i načine fiskalne prilagodbe, odnosno da prilagodba (rezanje) na potrošnoj strani, ima uspiječnije i dugotrajnije posljedice od reformi na prihodovnoj strani. Nažalost, u Hrvatsoj se uglavnom razmišlja o potonjem, jer je (kao) 80% proračuna “zadano.”

No, sa argumentom postoje dva problem.

Prvo, istraživanja i rezultati za dugi niz godina koji sugeriraju da političari koji smanje deficit, dug, potrošnju i konsolidiraju fiskalni sustav u pravilu ne gube izbore vrijede za, tj. provedena su na, uzorcima razvijenih, uglavnom OECD, zemalja. Hrvatska tu ne spada. Hrvatska je “nova demokracija,” mlada sa, blago rečeno, malo vjerodostojnosti institucionalnih okvira fiskalne politike koji odlikuju zemlje OECDa. Što to znači? Primjetite obrnutu stranu zablude: kako Alesina kaže, ako je fiskalna prilagodba politički skupa, kao što tradicionalni pogled drži, onda bi fiskalna ekspanzija trebala biti politički nagrađena. To je premisa teorije političkog poslovnog ciklusa (ili “ekonomija izborne godine”) gdje Vlade koriste fiskalnu ekspanziju i manipuliraju proračun kao strateško sredstvo prije izbora. (Vidi ovdje.)

Iz radova Allan Drazena, čije je rezultate on sam prezentirao i na Dubrovačkoj konferenciji HNBa prije par godina, znamo da su politički poslovni ciklusi karakteristika novih demokracija, ne starih. Iako ima dosta suptilnih detalja, generalni rezultat je da birači u starim, iskusnijim, demokracijama kažnjavaju Vlade sa proračunskim deficitima, dok u novim demokracijama ne nagrađuju ali i ne kažnjavaju političare koji vode ekspanzivnu fiskalnu politiku prije izbora. Dokaza nema da u starim demokracijama političari uspiješno manipuliraju poslovni (proračunski) ciklus i fiskalnu politiku u izborne svrhe, isto kao što dokaza nema da fiskalna prilagodba sigurno znači politički gubitak. U novim demokracijama to je moguće. Djelomično zato jer su birači nedovoljno iskusni sa izbornom politikom/ekonomijom, a djelomično jer nemaju informacije dostupne biračima u razvijenim demokracijama. Zbog istih razloga, nije nužno da bi fiskalna prilagodba u Hrvatskoj prošla ne-kažnjeno. Samo ako razmislimo malo moguće se dosjetiti da bi sindikati određene društvene skupina bez trunke kritičnog razmišljanja kaznile vladajuće ako bi srezali potrošnju, prava, privilegije.

Stoga, i nažalost, teško je zaključiti da poučak vrijedi i za Hrvatsku. Mi nismo u toj grupi zemalja gdje birači kazne Vlade koje manipuliraju proračunsku politiku u izborne svrhe. Dapače, na prošlim izborima dogodilo se suprotno. Sigurno bi dobro bilo kad bi vrijedio, ali mislim da nije pogrešno reći da je manipuliranja fiskalne politike u hrvatskoj bilo i još uvijek je moguće bez političkog troška, tj. “poljubca smrti.”

Možda bi sljedeći izbori mogli biti interpretirani kao svojevrstan test koliko je hrvatska demokracija “nova” i koliko su hrvatski birači zreli, informirani i fiskalno odgovorni.

Drugo, kao i uvijek u ekonomiji, pitanje je (smjera) uzročnosti. Da li birači ne kažnjavaju (ili nagrađuju) političare koji provode teške fiskalne prilagodbe i smanjuju deficit jer ne vole fiskalnu rastrošnost ili direktno vide da takva prilagodba ne dolazi sa velikim troškom po standard ili zato jer fiskalnu konsolidaciju, smanjenje deficita i potrošnje, prati rast a ne recesija? Alesina je pobornik ovog drugog i zbog toga za njega pitanje timinga o fiskalnoj prilagodbi je suvišno. Po njegovim istraživanjima – koja su diskutabilna i probudila mnoge kontroverze u posljednjih godinu dana – rast je slijedio nakon “velikih, uvjerljivih i odlučnih” prilagodbi na potrošnoj strani proračuna. Ipak, i ako stavimo na stranu kontroverze oko rezultata Alesina i ostalih koautora, interpretacija uzročnih veza je otvoreno pitanje.  Primjerice, što ako je prilagodba posljedica popularnosti Vlade na mnogim drugim pitanjima i problemima? U tom slučaju Vlada si može priuštiti bolnu fiskalnu prilagodbu i proći “lišo” na izborima. Znači da fiskalna prilagodba nije imala utjecaja na izborni rezultat, već obrnuto. Također, što ako vrijeme prilagodbe nije izabrano od Vlade, već diktirano nužnošću? Zbog visine javnog duga prilagodba je neizbježna, ali visina i rast javnog duga neće direktno utjecati na vjerojatnost opstanka Vlade direktno. Što ako je prilagodba diktirana izvana, što za OECD zemlje znači Maastrichtski kriterij, a za hrvatsku bi vjerojatno značilo MMF? Da li birači drugačije reagiraju na fiskalnu prilagodbu te vrste od one koju započnu sami političari interno? Odgovor na to je nejasan. Zadovoljeni Maastrichtski kriterij donose nagradu – ulazak u EMU – što je pozitivno za popularnost Vlade pa stoga nije čudno da nedostaje negativna reakcija birača na rezanje deficita i fiskalnu prilagodbu. Da li bi nas MMF nagradio?

Pak još tragičnije je da se Kulića zove “uglednim” ekonomistom. Na planu zasluga i ostvarenja? U usporedbi sa guvernerom Rohatinskim?? Da li su novinari index.hr i ostali koji prenose ovakve gluposti kao ‘vijest’ upoznati sa time da sam Kulić naziva ekonomiste idiotima?

Zaista, da li bi ovo trebalo biti nekakva sprdnja ili ovi novinari zaista misle da za komentar o intervju guvernera Rohatinskog treba pitati man-of-the-year Kulića? Nitko kompetentniji od hrvatskih ekonomista?

Ali nije to ni zabrinjavajuće ni tužno, već samo proizvod takvog koalicijsko-sindikalno-interesnog upravljanja proračunom gdje su određene interesne grupe, ne baš najslabije, sa strateškom retorikom prenapuhale socijalnu komponentu svakog mogućeg reza, reforme, racionalizacije i sličnog pokušaja unaprijeđenja fiskalne situacije. Njihov cilj je bio samo zaštiti vlastite interese. Bojazni Vlade o rezovima kao “poljubcu smrti” su neopravdani. Da li itko od političara zna da ta konvencionalna hipoteza, kako drastični rezovi su “poljubac smrti” i vode u izborni porez uopće nije istinita, tj. za nju nema dokaza?

Ono što je zabrinjavajuće pa i jadno (da se ne ustručavam) je da likovi poput Ribića i sličnih sa njihovim blesavim, trećerazrednim argumentima i idejama dobivaju više pažnje i konkretne misli od jednog Rohatinskog.

Uistinu, da li će ova Vlada i općenito hrvatska politika uključujući i oporbu, ozbiljnije i sa strahom uzimati ideje Ribića, Matijaševića itd., ili Rohatinskog? Šta je bolje za zemlju?

No, što nisam onda spomenu i razjasnio je da postoje dvije vrste temelja i stoga dva tipa reformi. Ono što Šimuna zanima, a pretpostavljam i više ljudi, su sadašnje “parametrijske” definicije sustava, ponajviše prvog stupa. One se temelje na njemčakom sustavu bodova, ali ne potpuno implementiranom. Radi se o naprednim formulama za izračun mirovine na temelju cijeloživotnih primanja. Pod to spadaju “čvrsti principi formiranja mirovina iz prvog sustava.”

Itd, itd, uglavnom sve su to računovodstvene i aktuarske definicije temelja mirovina. Tako i danas, kao i mnogo puta u povijesti mirovinskog sustava, predstavljaju se “reforme” koje to u biti nisu jer predstavljaju “samo” aktuarske izmjene, npr. kažnjavanje za prijevremeno umirovljenje. Ne želim reći da one nisu važne, dobro određeni parametri pospješuju kvalitetu mirovinskog sustava, ali tu nije gdje leži najveći problem.

Drugi temelji su oni koji definiraju od kuda dolaze prihodi. Sada su uglavnom bazirani na PAYGO sistemu – od današnjih radnika prema današnjima umirovljenicima. Taj sistem je gotov, neodrživ i nikakve parametrijske “reforme” ga ne mogu spasiti jer ako nemaš što redistribuirati, nevažno je kako. Stoga, parametrijske definicije su poput sporednog sadržaja koji je važan (zbog efikasnosti i pravednosti) tek kad imamo održive ekonomske temelje mirovnskog sustava koji je u biti samo redistribucija prihoda/outputa. Na tom planu su golemi problemi, za mnoge zemlje ne samo Hrvatsku i na tom tragu je gornji link (da se ne ponavljam ovdje.) Dakle, možemo raspravljati i njemačkom izračunu bodova ili o tome od kud će prihodi za mirovine dolaziti za 10, 20 godina.

One koje zanima više pročitati o hrvatskom mirovnskom sustavu, njegovoj povijesti i reformama, preporučujem dva rada. Ovako, za ljetno čitanje.

Guardiancich  – Politička ekonomija mirovinskih reformi u Hrvatskoj 1991-2006.

Puljiz – Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive

U biti Hugh me preduhitrio sa opisom starenja stanovništva, jer meni je ovo zapelo za oko.

Mnogo moramo mijenjati i u mirovinskom sustavu. Premalo radimo, kada uzmete u obzir godine života koje su provedene na poslu i odlazak u mirovinu. Morat ćemo posebno tretirati ljude koji rade puni radni staž, za razliku od onih koji traže sve načine da ranije odu u mirovinu. Sada se iz doprinosa za mirovine prikupi oko 20 milijardi, a oko 16 milijardi za mirovine još moramo pronaći. Od ukupnog broja umirovljenika, samo oko 12% njih otišlo je u mirovinu s punim stažem. Promjene moraju biti radikalne.

Sasvim je nebitno tko je to rekao. Poanta je jasna. Nedostatak novca za mirovine u Rujnu je ništa veći problem nego što je guljenje banane.  Novca neće nedostajati jer će se posuditi. Što je zabrinjavajuće je da novac počne nedostajati svakog “Rujna”, a to našim fiskalnim autoritetima koji ne razumiju opasnost dinamike problema i stvaraju proračun od godine do godine, kao da se radi o nekakvom aritmetičkom računu, nije jasno. Istina, nije da se riješenja nalazi iz ugla, samo ga političari odbijaju prihvatiti i implementirati. Problem je kompleksniji, ali nedostatak diskusije, razumjevanja i skromnog priznanja da se ne zna što je zabrinjavajući.

Pridodajte tome da je odnos umirovljenika i radnika 1:1.28 sada i situacija je strašna. Uistinu, u usporedbi sa mnogim drugim zemljma, situacija je strašna. Od svih mogućih politka i riješenja kojima ekonomisti barataju i vole “savjetovati” u vezi raznih problema ovo je jedan gdje se svaki zagrcne. Jasnog napravi-ovo-da-bi-imao-ono poteza nema. Najbliži tome je “viši ekonomski rast.” Ne znam što se to može “mjenjati i u mirovinskom sustavu” da bi značajno unaprijedilo situaciju. Jedino što se može u mirovinskom promjeniti je radikalno ga transformirati iz paygo u potpuno osiguran sistem. No, i sa tom transformacijom mi i dalje imamo četvrtinu populacije u mirovini, a novih, mladih radnika koji će ih financirati nema i ne možemo ih stvarati nekakvom “reformom.”

Željko Ivanković u novoj Banci pak ima drugačije mišljenje. Reforme o kojima se razgovara su mit. Program ima mnoge nedostatke i nedorečenosti, Vlada nije dovoljno ozbiljna te povrh svega javnost ” slabo vjeruju u reforme, da je uopće riječ o reformama,…”

Hrvatska verzija via HNB.

Original na engelskom.

Ovaj graf je informativan.

7. Cjenovni i troškovni pokazatelji pokazuju da se konkurentnost pogoršavala u proteklim godinama. … Također, jedinični troškovi rada su rasli znatno brže u Hrvatskoj nego u trgovinskim partnerima – rast plaća u privatnom sektoru je vjerojatno bio potaknut brzim rastom plaća u javnom sektoru u godinama prije krize (tablica u tekstu). Stoga se ukupna razina plaća čini visokom u odnosu na razinu produktivnosti i dohotka u Hrvatskoj. To je odraz nekonkurentnog određivanja plaća i snažne prisutnosti sindikata u javnom sektoru koji zapošljava jednu četvrtinu radne snage, isključujući javna poduzeća.

Ne postoje mnogobrojna riješenja za ovakvo stanje,  pogotovo ne kratkoročna (recimo oko godinu dana).

Samo su dva koja su približno kratkoročnog tipa: ili se moraju rezati plaće i ograničavati njihov rast ili otpuštati. Otpuštanje je naravno kontra namjere i cilja ekonomskog oporavka. Ostaje nam dakle rezanje nominalnih plaća u privatnom i javnom sektoru. Iz grafa i objašnjenja trebalo bi biti jasno od kud treba krenuti, gdje je problem. Već znamo da sindikati ne žele ćuti, niti su spremni, ni za jedno ni za drugo, iako nešto treće ne nude. Čak se u biti bore za zadržavanje dohodovne politike kakva je u javnom sektoru, to je poanta referenduma.

Dogovornih riješenja nema. Dohodovna politika (za koju su kolektivni ugovori zamjenica) koja se vodila do sada u javnom sektoru je neodrživa i nije doprinijela povećanju konkurentnosti.

Općenito, da su i koliko Hrvatski troškovi rada viši od susjednih zemalja, trgovinskih partnera, pogledajte u Slici 4.

Tema puno, ali većina je mazanje očiju dnevnim političkim prepucavanjima, aferizacija svega i svačega, trabuljanja o nekakvom neoliberalizmu u Hrvatskoj (ne mogu to bolje opisati), krupnom kapitalu i tako (po staru) dalje sa ‘catchy’ frazama. (Je ok da sve ove velike-a-beskorisne riječi grupiram pod ‘kulićizam’?) Ja ne znam šta bi svi mediji radili da nema pola afera koja se “promoviraju.”

Iako nisam bio u mogućnosti komentirati i razglabati sve zanimljive teme i događaje posljednjih mjeseci, pratio ih jesam. Ipak nije se lako samo tako ubaciti u svaku diskusiju.  Tu bi dobro došla pomoć (još) vjernih čitatelja sa pitanjem i sugestijom na što se prvenstveno osvrnuti. Vidim da se dosta piše i kritizira najavljena porezna reforma.

To je dobro. Diskusije i debate su dobrodošle i nužne. Ali, da li uopće znamo koji je cilj porezne reforme, bilo naše sada i općenito svih, prije nego što kritiziramo? Da li smo svijesni nekih primjera porezne reforme u drugim zemljama ili stvarno mislimo da naša Vlada izmišlja toplu vodu? Razumijemo li motiv porezne reforme?

Čini mi se da svi imaju neku osobnu ideju što bi trebao biti cilj i što bi trebao biti motiv poreznih promjena, pa shodno tome i kritiziraju. To uglavnom rezultira prigovaranju o (vrlo subjektivnom viđenju) pravednosti reforme dok o drugim aspektima nema ni riječi. Ako nam je samo pravednost aspekt koji će voditi poreznu reformu, na vrlo lošem smo putu.

Da li znamo cilj sistema poreza i transfera i zašto i zašto ga trebamo mjenjati? Da li razumijemo sve posljedice porezne reforme ili se bavimo samo parcijalnim posljedicama i po tome ocjenjujemo kvalitetu ukupne reforme? Da li razumijemo ulogu, rezultate i poruke porezne teorije u izradi porezne politike? Da li razumijemo, znamo i prihvaćamo principe koji su podloga poreznoj reformi. Problem i pitanje motiva, cilja i ishoda je isto kod nas sada i u mnogim drugim zemljama gdje se išlo u poreznu reformu i fiskalnu konsolidaciju ili ona tek dolazi na red.

Što želim reći je da postoji razlika između debate i informirane debate. U slučaju porezne reforme/politike to je posebno izraženo zbog prirode problema. Porezna teorija nije namjenjena da se iz nje izvuku lagani zaključi te rezultati mogu biti prilično iznenađujući. Tranzicija iz porezne teorije u poreznu politiku nije jednostavna. Postoje ogromni izazovi u dizajnu porezne reforme i svaka misao da je “očito” kako se moglo “bolje” napraviti je samo slučajna.

Možda bi se u toj domeni morali malo više informirati. Nije pitanje samo pravednost već i efikasnost i mnogih agregatnih ekonomskih ishoda i posljedica koje je nemoguće predvidjeti kao i posljedica po sve ono što ne razumijemo. Pokušati ćemo ukazati na neke očite, ali i na neke ne toliko očite aspekte koje treba imati na umu. Stoga, pitanja bi bila od pomoći i dobro došla.

Nadalje, i prije našeg reformskog programa, cijela priča Grčke se nadvila nad europom pa i nama. Ja sam ovaj post počeo pisati prije tjedan dana, a onda se politika i stav EU prema Grčkoj mjenjala kontinuirano naposljetku rezultirajući velikim planom i velikim spasom. Čitava priča je sada kompleksnija nego prije samo par tjedana a kamoli prije par mjeseci. Tablica lijevo pokazuje kako su se drastično promjenile procjene o Grčkoj ekonomiji od početka godine.

Prosječnom građaninu u Hrvatskoj klimi nesigurnosti i napetosti oko ekonomskog stanja zemlje nije bilo teško postavljati ona ista pitanja kao i u slučaju Argentine. Doduše, u tom slučaju bila su pogrešna. Sa Grčkom malo su bliža ispravnim i ipak su opravdana. Da li je Hrvatska u opasnosti od Grčkog nazovimo sindroma? I o tome se pisalo i diskutiralo po medijima. Jedina opasnost sada je u biti pretakanje grčke krize na ostatak Europe pa tako i Hrvatske. Hrvatska nije u opasnosti da postane Grčka u neko dogledno vrijeme i pošto se nekakve ozbiljnije reforme u fiskalnoj politici pokreću u biti ne bi trebala postojati opasnost da postanemo Grčka. Hrvatska jest zadužena i u lošoj fiskalnoj situaciji – kratkoročnoj i dugoročnoj svakako. Za razliku od Grčke, Hrvatska još uvijek ima pristup vanjskim izvorima financiranja i sa odlučnim provođenjem najavljenih reformi to bi tako trebalo i ostati. Strana investitori nisu toliko kritični kao domaća javnost o Vladinom planu, iako ima dosta za poželjeti još.

Mnoge sličnosti sa Grčkom postoje, to je neupitno, pogotovo u domeni fiskalne politike, korupciji, zaduživanju, nekom mentalitetu “prava” na ovo i ono.  Sjeme Grčkih pogrešaka seže godinama unazad. Desetljećima. Stoga, ako išta, naučiti od Grka i njihovih pogrešaka je imperativ. Vremena imamo ali ne napretek. Možemo tako, ili …

… kad će “već jednom” netko od naših dičnih stručnjaka reći da je MMF kriv za sve u Grčkoj? Ili još “očiglednije” neoli …. bah, neću se truditi. (Grčka i neoliberalizam, usitinu?)

Dakle, imamo dva okvira za razmišljati o Grčkoj i Hrvatskoj – ili kao lekcija sa puno poruka kroz koje još trebamo pročešljati ili kao još jedna vježba mlaćenja po praznoj slami kulićizama.

Da krenem od Ivankovićeva originalnog uvodnika. Pozdravljam uvodnik zbog čistog i bezrezervnog iznošenja stava koji se slabo čuje u hrvatskoj poslovno-ekonomskoj domeni – da ipak nešto ne štima sa pristupom hrvatskih ekonomista hrvatskoj ekonomiji. To je, koliko sam uspio dohvatiti iz oba teksta, suština Ivankovićeve kritike. Određena verzija te kritike jest na mjestu, ali mislim da se u Ivankovićevoj verziji nalaze neke nekorektnosti i nedostaci što umanjuje njenu uvjerljivost. Šonje je vrlo korektno reagirao i ispravno ukazao na neke nedostatke Ivankovićeva argumenta. Slažem se sa njim da je Ivankovićeva slika o hrvatskim ekonomistima nepotpuna, ali ne i da su njihove slabosti “zamišljene.”

Samo uvođenje knjige Animal Spirits u argument pokazuje da Ivanković dovoljno razumije veću sliku, promišlja o tome što nedostaje u razumijevanju hrvatskih ekonomskih problema. I na pravom je tragu. Akerlof i Shiller ukazuju na neke nedostatke u razumjevanju ekonomskih fenomena svugdje, ne samo u hrvatskoj, tj. podsjećaju na neke zaboravljene lekcije. Ipak, ono na što Ivanković aludira kao problem je što akademski ekonomisti zovu, ponekad i omalovažavajuće, “gore-dolje ekonomijom”. Prof. Krugman je to pojasnio u par svojih knjiga. Radi se onoj vrsti ekonomije koju javnost vidi u medijima. Preokupacija posljednjim statističkim podacima i forsiranje mogućih i nemogućih zaključaka iz toga. Suhoparno, vjerojatno dosadno i limitirajuće u svojoj pronicljivosti ekonomskih poteškoća. Ivanković je u pravu, to je upravo, u dobroj mjeri, slučaj na hrvatskoj “ekonomskoj sceni”. Iznimke potvrđuju pravilo da se u većini nastupa u Otvorenom ili dnevnim komentarima ekonomskih zbivanja pojavljuju gore-dolje ekonomisti kojima je cilj propagiranje ove ili one interpretacije i sva sila onih “trebamo” rješenja.

Sve uredu do sada. Ivankovićve poruka nije radikalna, iako se neće dopasti mnogima. Međutim, gdje je Ivanković prepoznao određene slabosti, malo je i pregeneralizirao i zalutao u svojoj kritici. Nisu svi hrvatski ekonomisti ograničenog pogleda na mehanizme ekonomske aktvnosti i plitkog spektra znanja.

Potaknutim time, Velimir Šonje je ispravno reagirao i pokušao ispuniti neke rupe. U svom osvrtu dotaknuo se mnogo toga. Ponajviše, vrlo je točno da je korišetenje termina “standardni ekonomski modeli” vrlo neodređeno. Sva sila ih je, iz mnogih domena ekonomske znanosti te rasprava koji su to ne vodi ničem korisnom u ovoj situaciji. To nije poanta i cilj rasprave ovdje. Meni, nasuprot Šonji, nije očito da se Ivanković referira baš na teoreme blagostanja kad kaže “standardni ekonomski modeli.” Mislim da je bio dovoljno jasan što on smatra pod “standardni ekonomski modeli” u svom uvodniku. Limitirajmo se na to kako bi došli do nekih (zanimljivih) zaključaka. Ne treba ulaziti u dublje diskusije i primjere “koji su to još.” Uglavnom, nije poželjno koristiti termin “standardni ekonomski modeli” jer bi mogli pokrenuti raspravu i o recimo “autoregressive conditional heteroskedasticity” kao jednim od standardnih modela ili njegovoj “adekvatnosti”. (Razumljivo je ako ste se počešali po glavi.)

Šonje također ukazuje na jednu pojedinost koja se slabo čuje i razumije u Hrvatskoj. U pola slučajeva pak uopće nisu pravi ekonomisti koji su prezentirani u javnosti, već kako Šonje ukazuje oni koji spadaju pod domenu poslovne administracije, biznisa ili kako vam već drago. To što se kod nas svi koji završe ekonomski fakultet brendiraju kao diplomirati ekonomisti je blago rečeno uvredljivo i iritirajuće, ako i ne već čisto glupo. Ne razumijem zašto se na preddiplomskom studiju ne radi nikakva klasifikacija već se svi trpaju u isti bazen, a na diplomskom odmah postoji razlika između netkoga koji je dobio MBA i onoga sa magisterijem ekonomskih znanosti. Ako razumijemo da postoji razlika između ‘poslovne administracije’ i ‘ekonomike’, ona postoji i na prediplomskom studiju. Rekao bih da u takvom nepreciznom ustroju ekonomskog obrazovanja djelomično leži odgovor na problem “gerilske slike” ekonomske struke u Hrvatskoj. Nadalje, trebamo na umu držati onu pomalo grupu razliku koju sami ekonomisti rade, između makro i mikro ekonomista. Mislim da sam jednom vidio jednog mikroekonomista na televiziji da daje kratki intervju. Za druge koji nisu očiti makroekonomisti, a njih je vrlo malo, nisam siguran pod koju točno granu spadaju i čime se bave. (Ekipa sa IJF je vjerojatna iznimka.) Nedostatak raznovrsnosti ponude i razumijevanja da postoji raznolikost među ekonomistima je problem, da nisu svi stručni i kompetentni za sve, i na to također Ivanković aludira indirektno.

Ipak, bolje da se koncentriramo na, kako Šonje kaže, važnija pitanja koja su artikulirana kroz raspravu.

Dakle, kao odgovor na prvo pitanje Tko su “hrvatski ekonomisti”? predlažem da se prvenstveno razlikuju gore-dolje ekonomisti od onih akademskog tipa, koji kreću sa znanstvenim pristupom ekonomskim pitanjima, oni čije se diskusije i analize hrvatskih ekonomskih problema nalaze u stručnim časopisima, te su kao takve u biti nedostupne i nerazumljive široj javnosti. Na njih Šonje ukazuje kad kaže “poznati su mi brojni radovi hrvatskih ekonomista”. Nažalost ti brojni radovi i njihovi autori nisu poznati javnosti kao ni većini zakonodavaca. Nisu poznati ni mnogim novinarima, što je vidljivo u površnosti njihovog pisanja o određenoj temi o kojoj postoje stručni, objavljeni radovi koje nisu pogledali. (Ivanković je tu vjerojatno iznimka.) Nadalje, to su oni koji su tek do nedavno (do recesije) imali malo utjecaja na političke institucije; oni koji se ne pojavljuju u Otvorenom i sličnim dovoljno često da bi građani primjetili razliku.

Javnosti, a čini se i Ivankoviću, je pretežito poznata ona druga skupina, tkz. “gore-dolje” ekonomisti čija je primarna svrha komentiranje i verbiozna elaboracija najnovijih statističkih podataka, uglavnom makroekonomske prirode i potom iz njih izvlačenje prognoze što će se dogoditi sutra. Znamo kako to već ide – novi podatak o stanju poslovnog ciklusa, primjerice nezaposlenost ili industrijska proizvodnja, izađe i sutradan se u medijima pojave uvijek ista lica sa uvijek istim komentarom. (Banka magazin je vjerojatno mala iznimka.) Javnost sigurno misli da se upravo tim manje-više monotonim poslom bavi većina ekonomista. Ne, ne bavi se, oni čine posebniju skupinu ekonomista. Ivanković jasno ima na umu ovu drugu skupinu kad kaže da pod “hrvatskim ekonomistima” smatra:

U Hrvatskoj je omjer utjecaja u korist druge skupine pa se stvorila percepcija neadekvatnosti svih domaćih ekonomista i “standardnih modela” na koje se oslanjaju i kako ih je Ivanković označio. To je moguće, no to ne znači da je ta skupina ekonomista manje vrijedna, sposobna ili nužna, iako priroda njihovog posla i njihov nastup ostavljaju monoton dojam. Dapače. No u dobroj mjeri točno je što Ivanković kaže – samo interpretiranje brojčanih fenomena poslovnog ciklusa ne pridonosi mnogo razumjevanju mnogih ekonomskih problema Hrvatske i ne nudi mnogo na planu riješenja. Međutim, nije točno da je to “područje na koje su se suzili većina hrvatskih ekonomista.” Šonje je tu upravu – hrvatski ekonomisti, kao i oni mnogih drugih zemljama, vrlo su heterogena intelektualna skupina (Šonje ostavlja dojam da se radi o specifično hrvatskom fenomenu, s čime se ja ne slažem) većina njih se ne bavi samo šturom statistikom i dnevnim fenomenima poslovnog ciklusa, te Ivankovićeva “herojska” pretpostavka o jedinstvenosti hrvatskih ekonomista u korištenju “standardnih modela” je neadekvatna i nekorektna. Nedostatak poznavanja te razlike ostavlja mnogo za tražiti i interpretirati u Ivankovićevu uvodniku.

Mislim da je ova klasifikacija na tragu Šonjevog opisa heterogenosti ekonomista u hrvatskoj i djelomično zadovoljava naše potrebe razumjevanja i razlikovanja tko su “hrvatski ekonomisti.” Neću spominjati imena, ali čitatelji koji prate naš ekonomski roster trebali bi sa lakoćom razlikovati jednu skupinu od druge.

Posebno je zanimljiva druga tema diskusije – “upotreba matematičkih i statističkih modela u ekonomskoj znanosti”. Ivanković ima problem sa time. Mislim da je sigurno krivo protumačio matematiku i statistiku (nije isto kao i ekonometrija, ali dobro) kao uzroke neadekvatnosti razumijevanja teškoća hrvatskog gospodarstva. Ja ću pokušati ukazati zašto su oni nužnost i kako, suprotno Ivankovićevu stavu, znatno poboljšavaju naše razumijevanje. Pozicija Šonje mi je malo nejasna. Da li je podnaslov “Ekonomika koja se oslanja na statistiku i matematiku ne daje puno novoga” kao nekav vrsta ironičnog stava ili stvaran stav Šonje? Da li bi to trebao biti stav Ivankovića koji Šonje ističe kao neispravan?

Kažem da je tema posebno zanimljiva jer se, vrlo vjerojatno pukom slučajnošću, pojavila baš u ovom broju, baš koji dan prije smrti diva ekonomske znanosti Paula Samuelsona. Oni koji su upoznati bar malo sa Samuelsovim doprinosom (možda je bolja riječ transformacijom ekonomije) spojiti će dva i dva u tren. Najme Samuelsonov najveći doprinos je baš kao što ga je opisao Avinash Dixit:

He took numerous principles of economics that were hidden in obscure verbiage by previous generations, and reformulated them with crystal clarity in the language of mathematics. In the process he always found new results, many of which launched new fields, or revolutions in stagnant ones.

Istina, količina i utjecaj matematike u ekonomskoj znanosti je danas golema i nezadovoljstvo time raste. David Henderson u svojoj kolumni u WSJ povodom smrti Samuelsona kaže da je njegov pristup i matematizacija ekonomije bila “dvostruki blagoslov.” Matematika i ekonometrija mogu riješiti mnoge teoretske “drž-nedaj” prepirke i ponuditi daleko jasnije riješenje i odgovor onima koji su odgovorni za proveđenje ekonomske politike.

The upside is that Samuelson sometimes used math to resolve issues that had not been resolved at a theoretical level for decades. As fellow Nobel laureate Robert Lucas of the University of Chicago said in a 1982 interview, “He’ll take these incomprehensible verbal debates that go on and on and just end them; formulate the issue in such a way that the question is answerable, and then get the answer.”

Zanemariti tako nešto, pogotovo u Hrvatskoj prepunoj drž-nedaj prepirka bilo bi iznimno beskorisno. Samo razumijevanjem toga ne vidim u čemu bi bio problem sa matematikom i statistikom.

Krugmanova primjedba je da matematika mora biti sluga, a ne gospodar ekonomskoj znanosti. Znamo da je danas gotovo pa sasvim obrnuto. Matematika bi trebala biti jezik za ekonomsite i to je nit vodilja Samuelsonova pristupa; kutija alata koja sadrži pregršt teorema i zakona koji su u službi ekonomske znanosti. Oni koji se najbolje služe tom kutijom, danas, nažalost ili ne, imaju najbolje uspijeha. Kako Henderson ističe oni koji odlično razumiju ekonomske koncepte ponašanja u lošijoj su poziciji u odnosu na čiste matematičare. Ako debata oko snage, uloge i dosega matematike u ekonomiji jest stara i uvijek prisutna, nekada sa više nekad sa manje značaja, debata oko upotreba i nužnost kvantitativnih metoda u modernoj ekonomskoj znanosti je jednostavno zaključena, poglavito sa Samuelsonovim doprinosom.

Zašto? Zašto ne bi sve modele, koncepte, teorije i politike formulirali, objasnili i raspravili bogatim riječnikom, logikom, opširnim esejima umjesto kvantitativnim metodama? Prvo i najvažnije je jer svaka ekonomska teorija formulirana u dobar matematički model ima dvije bitne značajke. Sadrži precizno izražene rezulate koji su nam već poznati, koji su očiti, nešto što je intuitivno pa ih model osnaži i dokaže. No također sadrži neke nove, prije neviđene, ne-očite rezultate, neka iznenađenja koja unaprijede naše razumijevanje i znanje o određenoj teoriji, ponašanju, fenomenu. To je jednostvno nemoguće postići samo riječima, esejima i sličnim. Matematizacija daje precizno definiranje problema. Čak i kad ne možemo direktno kvantificirati sve fenomene i ključne faktore možemo ih emulirati dovoljno kvalitetno da dobijemo koristan uvid u ekonomsku aktivnost pod pitanjem i relevantne odgovore. Postoje bolje i lošije emulacije i možda one koje gosp. Ivanković poznaje nisu uvjerljive. Ali to nije razlog da odbacimo jedan od najkvalitetnijih načina razmatranja ekonomske problematike.

Standardna linija “napada” na prezentacijama znanstvenih radova, na seminarima i sličnom je postaviti pitanje “Koje su ne-očite implikacije tog modela?” Odgovor ili nedostatak istoga otkriva doseg i uspijeh rada. Drugo, često se čuje kao prigovor, pa i u Ivankovićevoj objekciji implicitno također, da je ekonomsko modeliranje nerealno, neuvjerljivo. (Ivanković koristi Barro studiju) To je bezvezna objekcija. Svaki model je abstrakcija realnosti. Reći da je matematički ekonomski model nerealan i da zbog toga nije dovoljno koristan je stoga promašena objekcija koja ne doprinosi ničem. Treće, jer nismo odvjetnici. Odvjetnicima treba sto stranica da objasne nešto što ekonomisti mogu u dvije. (šala)

Imam još jednu stvar za dodati koja bi trebala opširnije objasniti što matematizacija nudi, kako koristi. Točnije još jedno pitanje uz ona tri i potom moj odgvor. Pošto se post odužio stati ću ovdje i nastaviti nakon nove godine. Komentari su dobrodošli (email također) kako bi raspravu još kvalitetnije usmjerili.

Sve najbolje svim čitateljima u novoj “još težoj” 2010!

Šajatovićeva najnovija Ekonomalija je jedna (možda i jedina) koja mi se dopala i s kojom se slažem u dobroj mjeri. Neki detalji su mutni (kako i tko to je kupovao socijalni mir vanjskim zaduživanjem nije baš jasno), ali poanta je jasna i točna – došao je kraj socijalnom miru via proračun, sljedi konsolidacija proračuna koja će – jer nema bezbolnih fiskalnih konsolidacija – najvjerojatnije razbiti postojeći “društveni ugovor” i nadajmo se stvoriti novi, bolji, dugotrajniji. Šajatović je uzeo Thatcher kao jedan od boljih primjera koje bi Kosor mogla emulirati u tom procesu. Nadam se da nije samo zato jer su obje ‘premijerke’. Znači ipak se nešto kvalitetnog i upotrebljivog da naučiti iz Thatcherisma, ma koliko ono bilo plod specifičnog vremena i mjesta.

Još jednu poantu ne bi trebali smetnuti sa uma tokom sljedećeg razdoblja. To je da mnogo više toga stoji pod upitnikom od same proračunske konsolidacije za sljedeću godinu. Mogli bi reći da je čitav društveni konsenzus (ako je taj do sada uopće postojao) oko hrvatske demokracije pod upitnikom. To možda zvuči katastrofičarski – i meni to nije namjera, niti moj stav – ali ipak ne zaboravimo da demokracija nije konstanta, da je ne možemo uzeti zdravo-za-gotovo, te ne zaboravimo lekciju koju su neki političari kompetentniji od naših znali stoljećima unazad.

Democracy never lasts long. It soon wastes, exhausts and murders itself. There was never a democracy that did not commit suicide. – John Adams, Letter, April 15, 1814

Jedan od sigurnih načina i uvijeta da demokracija počini samoubojstvo je – da posudim Barry Ritholza – kad ljudi pronađu način da sami sebi izglasaju novac. To je otprilike stanje u kojoj se Hrvatska demokracija (fiskalna politička ekonomija) nalazila do sada, jer su vodeći političari kroz svoje glasačke skupine i kupovinu mira više vodili brigu o svojim kratkoročnim, političkim ciljeva, a manje o dobrobiti i napretku zemlje. Sadašnje tenzije i pritisci raznih skupina proizvod su toga sistema.

Dvije (boldane) stvari iz kolumne su mi ulovile oko:

Kolega Krešimir Raguž napravio je za ovaj broj Lidera opsežno istraživanje o planovima sindikalista, branitelja, umirovljenika, poljoprivrednika i studenata i o tome tko će ‘prvi na cestu’. Analizu vrijedi pročitati, jer će stajališta čelnika spomenutih skupina biti aktualna sljedećih mjeseci. Jedina dobra vijest za premijerku jest ta da su čak i unutar pojedinih skupina neslaganja tako velika da se time slabi moć ukupnog pritiska.Kad bi se zbrojilo protiv čega su sve interesne skupine, što traže, a što ne žele, lako bi se dalo zaključiti da nema tog programa koji bi mogao zadovoljiti sve apetite.

Nažalost, dobra vijest za Kosor je loša vijest za građane i čitav proces fiskalne konsolidacije. Neslaganja političkih skupina oko distribucjie tereta konsolidacije proračuna dovodi do zastoja. Upravo suprotno od mogućeg pritiska na Vladu, moćne društveno-ekonomske skupine, sa različitim distributivnim ciljevima, pokušavati će vršiti pritisak jedna na drugu jer znaju da mogu prebaciti teret promjene na neku drugu skupinu, te će tako isčekivati da druga popusti i kapitulira prije i snosi nesrazmjerne troškove konsolidacije. Taj “rat” jakih političkih skupina dovodi do bezizlazne situacije, onemogućuje provođenje stabilizacije i dolazi do odlaganja programa reforme, pogotovo teških i nepopularnih poteza, upravo u trenutku kada je reforma nužna, brzina i odlučnost prijeko potrebni. U ekonomskoj teoriji ta toerija je znana kao “war of attrition” i samo vrijeme će pokazati koja skupina će prevagnuti, a koja će priznati poraz i dozvoliti drugoj da odredi teret fiskalne konsolidacije. U tom području, klasičan je rad Alberto Alesina i Allan Drazen “Why are Stabilizations Delayed?”

Nasreću, Kosor tu situaciju može i “popraviti” ili makar poboljšati, sa ciljem ne odgađanja i odugovlačenja konsolidacije fiskalne politike za sljedeće razdoblje. Nasuprot programu koji bi pokušao zadovoljiti nečije apetite i zahtjeve, Vlada bi morala napraviti horizontalni program koji bi zadirao u sve stavke, sve zahtjeve, bez da zadovoljava ičije apetite. Cilj je da se svi žale. Ali baš svi. Jer ako se samo jedna ili dvije skupine žale na svoj teret prilagodbe, Vlada je pod pritiskom i ima problem, ali ako se svi žale, nitko nije izdvojen kao relativno veći ili manji gubitnik. Svi sudjeluju i svi snose bol konsolidacije fiskalne politike. Malo “naopakog” razmišljanja, jer znajmo da je fisklana konsolidacija umjetnost koliko i znanost.

Upravo način primjene poreznih stopa kod predloženog posebnog poreza na dohodak uzrokuje jednu anomaliju koju su odmah primijetili algebarski nastrojeni promatrači. U stručnom žargonu, radi se o pojavi granične porezne stope veće od 100%, a koja se inače izbjegava kod oporezivanja dohotka, pa tako i nije prisutna u slučaju našeg poreza na dohodak. O čemu je riječ? Granična porezna stopa (GPS) je omjer povećanja poreza i povećanja dohotka. Razmotrimo to na primjeru. Ako se dohodak obveznika poveća s 1.000 na 1.005 kuna (za 5 kuna), a porez s 200 na 201 kunu (za 1 kunu), to znači da je GPS jednaka 20% (=1/5×100%). Ako je GPS manja od 100%, povećanje dohotka rezultirat će povećanjem raspoloživog dohotka (dohotka umanjenog za porez). U tom slučaju isplati se imati veći dohodak. Međutim, ako je GPS veća od 100%, to znači da ćete uz veći dohodak dobivati manje novca (!). Drugim riječima, porez će pojesti svu dodatnu zaradu pa i više od toga.

Od dobro dizajniranog poreza očekuje se da GPS ne prelazi 100% ni za koju razinu porezne osnovice. Ipak, posebni porez na dohodak pri dva iznosa osnovice izaziva GPS veći od 100%, i to kod osnovica od 3.000 i 6.000 kuna. Naime, ako vam je osnovica 2.999 kuna, posebni porez iznosit će 0 kuna i dohodak nakon poreza će također biti jednak 2.999 kuna. Međutim, ako vam se osnovica poveća za 2 kune, na 3.001 kune, porez se povećava na 60 kuna; toliko se smanjuje dohodak nakon poreza i iznosi 2.941 kune, odnosno 58 kuna manje nego prije povećanja osnovice. Dakle, povećanje osnovice od dvije kune donijelo je smanjenje dohotka nakon oporezivanja od 58 kuna. Slično vrijedi i za sljedeći primjer. Ako osnovica naraste za dvije kune, s 5.999 kuna na 6.001 kunu, porez raste za 120 kuna. Drugim riječima, na određenim dohodovnim intervalima više se isplati imati manji dohodak nego veći.

Iz malog primjera vidljive su zamršenosti/problematike kod oporezivanja dohotka, nametanje novih poreza na dohodak i ad hoc dizajniranih poreza na dohodak, u usporedbi sa npr. porezom na potrošnju (kroz povećanje stope PDVa). Vidljivo je također upravo ono što autor pita u naslovu odlomka. Manji dohodak je zapravo viši dohodak jer bi radnik sa (neznatnim) povećanjem dohotka bio primoran platiti više poreza koji bi ga ostavio sa manje raspoloživog dohotka nego što je slučaj bio prije (neznatnog) povećanja dohotka. Tri su poante/posljedice toga.

Dizjaniranje takvog sustava je nepoželjno jer dolazi do rerangiranja dohodovnih razreda, kao što se istiće u radu.

Kao posljedica toga, druga poanta je da obveznici “gurnuti” u niže dohodovne razrede (kojima je smanjen raspoloživi dohodak) potaknuti su na evaziju poreznih obveza. Neprijavljivanje viših dohodaka, neprijavljivanje povišenih dohodaka, smanjanje postojećih na nekakve pred-porezne razine, sve to je na stolu i za očekivati. Ne zaboravimo da je krizni porez važeći do kraja 2010. te ne bi trebali biti iznenađeni postupnim povećanjem porezne evazije, plaćanja ispod stola, plavih kuverti i kako to već ide i sve što i do sada nije bi strano u kompenzacijskim odnosima. Po izračunu autora, najveće povećanje poreznog tereta snositi će oni sa dohotkom većim od 6700kn (plus 3.5%). Ako uzmemo gornji primjer, najveću nazovimo “šok vrijednost” kriznog poreza vidjeti će upravo oni sa najnižim dohodcima. Radnicima kojima bi se osnovica plaće trebala malo povećati sa ispod 3000 na malo iznad, odjednom će biti pogođeni kriznim porezom i ostati bez povećanja raspoloživog dohotka – dakle rerangiranje.

Da se ne vrtim u krug, treća poanta je da to smanjenje raspoloživog dohotka zbog dizajna i GPS od 100% nastaje u vrijeme recesije. (!) “Mnogo” nepoželjno za sve dohodovne razrede. Ipak, pogotovo je neprikladno što je taj potencijalni šok za one radnike sa najnižim dohotkom jer znamo da su ti radnici skloni potrošnji većeg dijela raspoloživog dohotka dok oni sa višim dohotkom dobar ili čak veći dio raspoloživog dohotka uštede. Tako, uvođenje ovako dizjaniranog “kriznog poreza” na dohodak u vrijeme recesije dodatno će utjecati na povlaćenje potrošaća, i to onih sa nižim primanjima koji su skloni potrošiti čitav raspoloživi dohodak. Naravno, svako poboljšanje u dizajnu ovog poreza kako bi se izbjegla 100% GPS unijelo bi komplikacije u porezni sistem. Uvijek postoji neki tradeoff. Ispada da bi se trebali nadati da će doći do povećanja porezne evazije, pogotovo kod radnika sa nižim primanjima, kako bi se moguće povećanje raspoloživog dohotka “pretočilo” i u povećanu potrošnju što nam je potrebo i dobrodošlo sada kako bi ublažilo/absorbiralo ukupno smanjenje potrošnje u zemlji od svih ekonomskih subjekata, a ne u porezne prihode države koji nisu iskorišteni u nikakve produktivne svrhe. Na posljetku to je i oblik anticiklična politika. Ovako, država smanjuje svoju potrošnju, i uvodi poreze, a još kao efekt toga može potencijalno oslabiti raspoloživi dohodak one grupe koja ga u biti cijelog potroši usred recesije – sve što još dodatno može i hoće produbiti recesiju. A što je bilo sa automatskim stabilizatorima?

Da li bi povećanje poreza na potrošnju kroz PDV bila blaža opcija po džep građana, mišljenja sam da bi. Porez na potrošnju je sa stajališta javnih financija efikasnija opcija od poreza na dohodak. Mislim da debata o tim opcijama nedostaje u Hrvatskoj. Nema dobrih opcija, sada ima samo manje loših. Od tih, temeljenje rebalansa i sljedećeg proračuna na smanjenju državnih rashoda i konsolidaciji je najpoželjnija opcija, dok diranje u raspoloživi dohodak građana je najgora. Vlada ide obrnuto.

“Temelj vođenja ukupne gospodarske politike uvijek se ogleda kroz strukturu proračuna i pogrešno je kretati prvenstveno s mjerama koje se bave povećanjem prihoda jer je to očuvanje dosadašnje politike. Put je u drastičnom smanjenju rashodovne strane proračuna. Problem hrvatskog fiskusa nije u prihodnoj strani proračuna nego u razini rashoda, a posebno u distribuciji tih rashoda koji, nažalost, ni u dovoljnoj ni u mogućoj mjeri nisu bili usmjereni u gospodarstvo. Novi rebalans proračuna morao bi biti rješenje do kraja 2010., a u tom bi se razdoblju izradila proračunska slika za idućih pet godina, što bi bio jasan pokazatelj kakvu Hrvatska ima viziju budućnosti. … “

Zašto Nadan Vidošević ne bi bio ministar financija? Zar ne bi tamo postigao više rezultata nego kao predsjednik republike?