Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference¹ to mark the 20^th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.

Paul Anthony Samuelson (May 15, 1915 – December 13, 2009)

Naime, ako pogledate Nobelove nagrade dodjeljene ženama, svega 35 žena u odnosu na 754 muškaraca je primilo nagradu. Ono što je vrlo vidljivo je da u kronološki posljednjoj nagradi – za ekonomiju – nema niti jedne ekonomistice. Kviz pitanje – koja ekonomistica zaslužuje dobiti Nobelovu? Nije čudno ako ne znate ime napamet.

Razloga za to ima i bez argumenta seksizma Nobelovog vijeća. Naime, ekonomska znanost je dugo bila slabo zastupljenja ženama – bazen za izbor je bio plitak i kratak. Citat iz newslettera Committee on the status of Women in the Economics Profession, AEA.

Economics long has been a male-dominated profession, but it is changing. In the 1960s fewer than fi ve percent of new economics Ph.D.s was female. That fraction has risen steadily since the Vietnam War period, to around nine percent over the 1970s, 16 percent in the 1980s, 23 percent during the 1990s, and, most recently, about 31 percent in 2005.

Naravno sad je pitanje zašto. U prvoj polovici 20. stoljeća najeminentnija institucija – “the” institucija – za studij ekonomije je bilo Cambridge Sveučilište. Iako i danas vrlo cijenjeno, izgubilo je na svojoj ekonomskoj renominiranosti. U odnosu na to doba, dosta. Također unutar Cambridgea, Kings College, gdje je bilo sjedište moći ekonomske misli od Marshalla do Keynesa, bilo je mjesto rezervirano samo za muškarce. (između mnogih ostalih collega) All-male institucija, koja nije primala studentice niti primala žene kao članove (Fellow) što je značilo da ne mogu biti profesorice, ostalo je takvo sve do kasnih 1970tih. (1972. je počeo primati studentice) Cambridge se također držao Oxbridge tradicije gdje je svaki odjel imao mali, limitirani broj profesorskih mjesta, koji bi se prenjeli dalje na nasljednike tek nakon umirovljenja ili smrti dotadašnjeg profesora. Tako je nakon umirovljenja prof. Alfreda Marshalla sa Kingsa njegovo profesorsko mjesto otišlo Arthuru C. Pigou.

Naravno tu je i sporno pitanje tripos testa. Žene u to ranije doba nisu mogle uzeti tripos test u ekonomiji i tako službeno dobiti diplomu ekonomistice. Alfred Marshall je glasao protiv inicijative da se ženama (par njih na Cambridgeu) dozvoli polaganje tripos testa iz ekonomije, iako je to isključivalo njegovu supurgu, Mary P. Marshall, ekonomisticu i ko-autoricu sa svojim poznatim suprugom.

U takvoj muškoj, monopolnoj atmosferi, za žene je bilo gotovo pa nemoguće kvalificirati se kao ekonomistica. K tome ako ste bili oštra jezika i grubog i gorkog stava, šanse su bilo još manje. Tek 1965. godine je poznata Joan Robinson postala članica i profesorica Girton Collega, i to nakon što je njen suprug E.A.G Robinson, dotadašnji profesor, otišao u mirovinu i nakon što je predavala tamo od 1928. Godine 1979. nakon što je Kings ukino ‘zabranu’ na žene prof. Joan Robinson je postala prva žena počasna članica Kings Collega (Honorary Fellow of Kings College). Četiri godine prije njene smrti.

Profesorica Joan Robinson je vjerojatno jedina do sada koja je sigurno trebala dobiti Nobelovu nagradu iz ekonomije a nije. (Rosa Luxemburg je moguća druga iznimka, iako je sasvim drugo razdoblje, drugi pristup, druga povijest.) Da je žena stavlja još veću težinu na taj ishod; možda bi baš njena nagrada otvorila put za više žena u ekonomskoj znanosti i nagrađivanju. Robinson je najveća Nobelovka koja to nije bila.

Polemika da li je Nobelova nagrada uskraćena Joan Robinson jer je žena se i dalje vodi. Nedostatak intelektualne moći svakako nije jedna od faktora jer tu stoj rame uz rame sa drugima koji su dobili Nobelovu. Iako su važnost njenog rada i rezultata u ekonomiji zasigurno zaslužili dodjelu, mnogi misle da je upravo njen eklektični stil i mnoštvo tema kojima se bavila zapravo onemogućili dodjelu. Ostaviti ću da sami pronađete i pročitate više o njenom opsegu tema i teorija. Dovoljno je spomenut da je njen najpoznatiji rad The Economics of Imperfect Competition iz 1933. i danas prisutan i jedan od temelja današnje mikroekonomije i svi koji su slušali taj predmet imaju malo J. Robinson u sebi iz teorije nesavršene (monopolističke) konkurencije. J.Robinson je prva definirala i makroekonomiju kao “teoriju čitavog outputa.” J. R. je pripadala uskoj grupi međunarodno priznatih ekonomista; svakako najpoznatiji član poslijeratne Cambridge-ove škole ekonomije.

Međutim, nije jednostavo za zaključiti da je seksizam Nobelovog vijeća primarni uzrok. Više faktora nisu joj išli u prilog. Prvo, tu je bio njen karakter i odnos prema struci. Mnogi su je ili voljeli jer je bila fantastičan profesor ili je nisu moglu pogledati u oči. Nikada nije propuštala predavanja, radna etika je bila fantastična, pisanje i analitika lucidna. Međutim, bez dlake na jeziku ju je moj profesor, njen učenik ranih 50tih, iako pun hvale i poštovanja između ostalih opisao kao “bitch economists.” J.R. je bila oštrog uma, ali još oštrijeg jezika. Nije se ustručavala ulaziti u konflikt gdje bi sigurno pobjedila argumentima, ali se zamjerila. Bez problema je vodila osvete protiv onih koje nije voljela ili ih zvala budalama. (fools) Osim većine ekonomista, to je posebno uključivalo američke ekonomsite. Osim Paula Samuelsona, J.R. nije trpila gotovo ništa američko. (barem u ranijim, debatnim godinama) Samuelson je bio dostojan usporedbe sa englezima koje je cjenila, iako je i on ponekad bio “netrpljiv.” Za neoklasičnu sintezu Keynesianisma koja se proširila svjetom nakon 2.svj. rata, ne malom zaslugom upravo Samuelsona, Robinson je skovala termin “bastard Keynesianism.” I Schumpeter je bio voljen “američki” ekonomist (iako očigledno iz Austrije.) J.R. je bila privržena onim ekonomistima i studentima koji su mogli možda ili već jesu bili socijalisti poput indijaca i azijata, a što amerikanci nisu mogli biti.

J.R. je bila socijalist ne samo tradicionalno po ideološkom uvjerenju kao britanska intelektualka, već militanti socijalist. Iako mnogi za klasu iznad od mnogih socijalističkih ekonomista, odbacila bi mnoge tradicionalne ekonomiste kao “prah” ako su imali različito političko uvjerenje i različite vrijednosti od njenih. Svoju militantnost je otkrivala sve više kako je starila. Otvoreno je hvalila Mao-vu Kinu i čak Kim-ovu Sjevernu Koreju. (Ne znam za stav prema Jugoslaviji ili primjerice Branku Horvatu. Slobodnoj dodajte ako znate nešto.) I danas neki misle da imenovanja na Cambridgeu koje su Robinson i R.F. Kahn (njen dugogodišnji suradnik) napravili svojih zadnjih godina po ideološkoj liniji nisu bila akademski najbolja.

J.R. je svojim tvrdim i uskim stavom i odnosom prema mnogima napravila mnogo neprijatelja. To što je bila žena i ostavila mnoge u dominantno muškoj profesiji osakaćene i uvrijeđene samo je pridodalo pristranosti. Nobelovo vijeće je vjerojatno bilo pristrano u nedodjeljivanju nagrade 1975., ali ne toliko jer je Robinson bila žena već zbog njenog posebnog karaktera, osobne politike i vrijednosti.

Iako je cijeli post zanimljiv, previše je paušalnosti. Već u drugom paragrafu potpuno se pogrešno predstavlja nekakav Keynes-Smith konflikt tako da Smithu pripisuješ nekakve ideje koje nemaju veza sa njim. Adam Smith nema nikakve veze sa slobodnim tržištem, o tome nije pisao. Ljudi, među kojima i naši ekonomisti za ideološke potrebe, često uspoređuju nevidljivu ruku i slobodno tržište iako to nema veze jedno sa drugim niti je Smith tako razmišljao. Smith nema nikakve veze sa punom zaposlenošću ili nekakvom analizom agregatne potražnje – općenito ideja makroekonomije zaposlenosti Keynesa ili nekog modernog ekonomista je bila nepoznata Smithu. Adam Smith isto nema nikakve veze sa “laissez faire”. Za njega to nije bilo relevantno i nije se držao te politike, tako da stavljanje “čuvene Smithove” ispred je pogrešno. Nema veze sa njim. Cijeli taj dio je brkanje naranča i banana.
Pošto je FDR umro 1945. uzeti ću kao “mali” tipo da je *on* osnovao Council of Econ. Advisers 1946. (CEA je osnovan ’46.)
Usporedno sa trabunjanjem oko Smitha, dijelovi oko Keynesa su bolji i korektniji. Mnogi koji ne znaju zašto su Hayek i pogotovo Friedman dobili nobelove će možda pitati. Koji znaju neće jer znaju da nema veze sa pojednostavljenim, paušalnim ideologijama koje se često prezentiraju po medijima. Asocijacije na Chicago boys, USSR i neke druge zemlje su i više nego slobodno interpretiranje povijesti. Ali dobro. Ne, nije došlo do potpunog zaborava Keynesa. Keynesova ekonomija nikada nije izgubila na relevantnosti koliko je izgubila utjecaja koji se sada vraća zbog situacije u svijetu. A izgubila je utjecaja zbog njenog iskorištavanja za neke pseudo-socijalističke svrhe i maltretiranja preko onoga za što je namjenjena. Keynesova teorija ima i neke greške koje su se pokušale ispraviti. Mehanizmi kojima država može/mora utjecati na ekonomiju su namjenjeni njenoj stabilizaciji u posebnim slučajevima – poput u slučaju Velike Depresije i pogotovo kad je monetarna politika izgubila utjecaj na potražnju – kao što je to danas u nekim zemljama. Plan G onda stupa na scenu. Svako širenje opsega tih državnih/fiskalnih mehanizama na nekakav razvoj i državnu intervenciju i mješanje u ekonomsku aktivnost u svako doba je natezanje i donjeti će više štete nego koristi.

Ja nisam svjestan, pa me slobodno ispravite, ali mislim da se do sada nije progovorilo na ovaj način o nekim temama i grupacijama ljudi vezanim za recentniju ekonomsku povijest Hrvatske. Bilo je dosta toga “bez dlake na jeziku”. Žustrije i ozbiljnije je krenulo nakon onog priloga o povijesti ekonomskih kriza u Hrvatskoj.

Stanković usitinu jest loš ekonomist, ali to mu ne treba uzeti za zlo, već iz toga uzeti nešto i naučiti. Ekonomija je važna. I prevažna da bi se ostavila paušalnim, političkim i pseudo-ekonomskim interpretacijama. Posebno me se dojmilo da je Škegro bez previše ustručavanja ukazao na još neke “loše ekonomiste” (figurirane u prilogu) i njihove bedastoće bez obzira koliko su to respektabilni akademici i osobe iz javnog života. Čak nije ni toliko bitno da li su ili koliko loši ekonomisti, već koliko se u suštini ekonomska tema i ekonomsko pitanje, politički interpretira. Kako je Škegro rekao “… opet politika.” Sve je nabubreno politikom, parolama te jeftinim ideološkim zveketanjem se pokušava diskreditirati politika i povijest koja se netkome nije svidjela; a struka ostaje po strani, razvodnjena do granice neefikasnosti za vođenje ekonomske politike i nevažnosti za javno mišljenje. Taj sentiment je jasno izrazila i Katarina Ott u jučerašnjem novom Osvrtu IJFa.

Tako je posebno zanimljivo kako se Škegro obrušio na Slavka Kulića, tj. na često citiranje njega kao nekakvog relevantnog, modernog ekonomista što on svakako nije, te sa svojim ideološki zamagljenim umom nema što kvalitetnog za doprinjeti diskusiji o privatizaciji ili nekoj sličnoj temi. To se moglo vidjeti i neki dan u Otvorenom, a ovakva potvrda Škegre je dobrodošla. Ako se netko blesavo i omalovažavajuće odnosi prema nekoj temi i osobama-stručnjacima, zašto ne uzvratiti istim oružjem. Ja sam uvijek držao da je Kulić klaun jer uistinu ne znam za što je kompetentan ili relevantan osim za bedastoće. Problem je da se takve individue paradiraju po medijima kao nekakvi stručnjaci i nedaj bože da se nešto loše o njima kaže.

Nadalje, na istoj liniji da i ja budem bez dlake na jeziku, što me iritira kod gosp. Jurčića, u prilogu jedini ekonomist kojeg se neprekidno paradira po medijima, je da sa pozadinom i znanjem akademskog ekonomista njegova objašnjenja i komentari svode na površne, političke izjave i promocije, bez imalo više stručnosti koja bi u ideali mogla nešto prosvjetliti javnosti.

Tako, kao da se Jurčić koristi samo titulom i zvanjem, ali ne i znanjem. Zato ga nisam mogao smisliti kao Premjera ili bilo kojeg “funkcionara” Vlade i utoliko se budalaštine u njegovim izjavama javljaju i više nego je potrebno ili za očekivati. Pošto je Jurčić javna, politička individua, saborski zastupnik, očekivalo bi se više, a ne manje, njegove stručnosti u diskusijama i komentarima. Kao što Škegro kaže, o ozbiljnim ekonomskim stvarima bi trebali govoriti ozbiljni, moderno obrazovani, ekonomisti. Jurčić bi trebao figurirati kao jedan i tako diskutirati, ali uvijek, po mom mišljenju, stavlja političke interese i poene ispred stručnih.

Škegro se raspričao i o PDVu. Njegove ideje i objašnjenja vezano uz PDV i poreznu politiku su sve na mjestu. PDV je pametan način oporezivanja i valjda do sada već znamo, što sam ja napisao par puta ili što je čak i IJF pisao, oporezivanje potrošnje je daleko poželjnije od oporezivanja prihoda, plaća, kapitalne dobiti, dobiti, imovine. Prednost Hrvatskog poreznog sustava jest da se oslanja na oporezivanje potrošnje, a ipak ne toliko prihoda. Znači, Škegro, kao i jučer Katarina Ott iz IJF, dobro kaže da ukoliko treba povećati prihode proračuna, ili nadoknaditi manjak zbog manjih doprinosa što je Škegro uzeo kao razlog, to treba doći iz povećanje PDVa, ne uvođenje nekih selektivnih poreza ili značajnijim mjenjanjem poreznog sustava. To je neupitno.

Ali ja ipak imam problem sa time. Država se jednostavno nije pokazala kao dovoljno razborit korisnik novca poreznih obveznika. Priču već svi znamo. Netransparentnost potrošnje je jedan problem, IJF je o tome dosta pisao i pričao. Vrlo neefikasna državna potrošnja na ili neučinkovite programe ili nereformirane programe ili općenito državna potrošnja koja nije potrebna. Neučinkovita potrošanje se kreće od javne nabave (natječaji, kao za Škegrov primjer telefonskih usluga) do golemih programa zdravstvenog sistema koji se godinama crvene ili pak povećavanje ovih i onih prava. Tu je i čitava priča o nekorisnim subvencijama sa milijardama kuna za posrnule industrije i kupovanje socijalnog mira. Nisam siguran koliko se potrošačkog viška dobiva plaćanjem te cijene socijalnog mira. Ili pak nedostatak jačih zahvata u reformu lokalne samouprave koja ovisi o prihodima iz centralne države. Postoji određena doza razumjevanja da se troši novac poreznih obveznika, ali je ona vrlo mala, a javni glas zaštite interesa poreznih obveznika je nepostojeći. Tako moj problem je, zašto “njima političarima” davati više “našeg” novca kad su i ovako neefikasni, nezasitni i nedovoljno pažljivi u potrošnji i ovog prihoda koji imaju, te su tromi i nedovoljno angažirani u zaštiti interesa poreznih obveznika. To podrazumjeva ne samo preveliku potrošnju, već i preslabe rezultate i kvalitetu javnih usluga za potrošeni novac.

Porezni sustav baziran na oporezivanju potrošnje kroz PDV je efikasan i pametan, pa zar ne bi reciprocitetno i državna potrošnja trebala biti pametna i efikasna? Ako znamo da kako bi se dobila jedna kuna poreznog prihoda, treba oporezivati više od jedne kune i ako se visina porezne stope definira na rashodovnoj strani, onda neka Vlada prvo dovede svoju kuću u red, a zatim pita za više prihoda. Ne može naopako.

Privatizacija je bila posebna tema razgovora. Naravno Škegro je, za one koji ne znaju, napisao odličan rad “Kako je privatizacija spasila Hrvatsku” i bez obzira da li se slažete, rad morate pročitati. Privatizacija je vjerojatno najprominentnija tema oko koje se stvara najviše paušalnih ocjena, emocionalno nabijenih argumenata, neslaganja i budalaština. Prvo, Stanaković je pokazao emocionalno nabijene argumente i pseudo-ekonomiju. Da, neke činjenice su točne, ali su i dalje samo to, činjenice. Najlakše je reći da je 400 ili 500 tisuća ljudi ostalo bez posla zbog privatizacije ili nakon privatizacije ili nakon što je Škegro posao Ministar, i postići će se željeni efekt kod javnosti. Ali u ekonomiji to tako ne ide. Zašto i kako je izgubilo posao je daleko složenije pitanje. Primjerice, da li bi svi ti radnici posao izgubili i bez prisustva pretvorbe i privatizacije? Svi uzimaju zdravo za gotovo da “naravno ne bi”, ali to je pogrešno. Uzročno-posljedična veza nije uvijek čista kao dan, a mora se ustanoviti, te samo postojanje korelacije, koliko god ona visoka bila ne znači i postojanje uzročno posljedične veze. Ja sam jučer izašao iz kuće i počela je padati kiša. I što sad? Odgovor onih koji vjeruju jednostavnim, paušalnim objašnjenjima uzročno-posljedične veze sa privatizacijom je da bi trebao prestati izlaziti iz kuće.

Stanković se služio manipulacijom brojeva kako bi izvukao reakciju gosta. Dobro. No, problem je da javnost iz toga, a ne iz stručnih radova, isčitava zaključke i uzročno-posljedične veze oko procesa i ishoda privatizacije. Evo što je Škegro napisao u svom radu iz 2007.

“A što su na sve ovo rekli domaći nezavisni ekonomisti? Što pokazuju njihova znanstvena istraživanja? Nažalost, njihov glas se gotovo i ne čuje. Ozbiljnih empirijskih, na brojkama zasnovanih znanstvenih istraživanja koja bi uzimala u obzir i mjerila pojedinačne doprinose svih bitnih čimbenika za vrijeme procesa privatizacije jednostavno nema. Stoga ih treba napraviti. Tek tada će rasprave o bivšim i budućim privatizacijama imati smisla, tek tada, kada izađu iz sfere nabacivanja blatom za postizanje političkih poena.”

Paradoksalno je da je privatizacija navodno tako važna i zastupljena tema, da se nju krivi za ovo i za ono i da se nju koristi za razne političke obračune (zastare, gonjenja, itd.), a da jasnih, zanimljivih, emiprijskih ekonomskih radova koji makar potiču složenije razumjevanje istine oko posljedica i uzročnih veza privatizacije u Hrvatskoj u biti nema. Revizija ne spada u tu kategoriju jer je ona samo klasifikacija svih natječaja itd. Zašto ih nema je isto toliko zanimljiv fenomen kao i sama privatizacija. Mislim da se neki razlozi mogu tražiti i u tome da bi se tokom stručnih istraživanja počeli razotkrivati i rušiti neki stari mitovi koji se proteži još iz stare Juge te bi neke neugodne istine počele izlaziti na vidjelo.

Drugo, Jurčićeva “budalaština” oko privatizacije i proizvodnje. To je Jurčićev stari argument kako je privatizacija loše provedena jer se poduzeća nisu kupovala radi proizvodnje. Škegro je izvrsno (!) istaknuo – “što te briga zašto on kupuje” ako je ponuđena najviša cijena na transparentnom natječaju. Cilj natječaja kod privatizacije, kao i kod svih drugih dan danas, je dobiti najvišu ponudu i prodati (ili obrnuto, najnižu cijenu i kupiti). Ako su ispoštivani uvjeti natječaja, njegova svrha je postignuta. Što se događa nakon toga, što vlasnik radi sa svojom imovinom se nas više ne tiče. Ako u uvijete natječaja uključimo takve neke zahtjeve da se proizvodnja mora nastaviti i svi radnici zadržati, natječaji neće uspijeti i postići svoj cilj! Ako je vlasnik odlučio srušiti tvornicu elektronike i posaditi banane to je njegovo pravo i ima razloga za to. No Jurčićev argument je veća besmislica i bez toga i pokazuje kako unatoč svojoj stručnosti Jurčić bi rađe postizao političke golove. Za njega je problem da je netko kupio po nižim cjenama, da bi prodao po višim i kao tu nije bilo ničeg dobrog. Znači arbitraža koja je stotinama godina već prisutna u svijetu, bi u Hrvatskoj trebala biti preokrenuta. Kupi skupo da bi prodao jeftino ili jednostavno budi u neprestanom gubitku ali samo da si kupio skupo od države. Jer tako bi nešto bolje postigli? Tako bi postigli da vlasnik kupi “radi proizvodnje”?

Post mi se odužio, pa se neću sada ovdje osvrnuti na treći dio rasprave o privatizaciji – privatizacija banaka. Poseban post ću o tome.

Zamjerka Škegru je samo u onom djelu razgovora oko problema mirovinskog sustava i stupova. Previše se koncentrirao na promjenama u porezu, a premalo na pravom i uistinu jedinom riješenju tog problema. Promjene u poreznom sustavu – smanjenje doprinosa za mirovinsko i povećanje PDVa – je samo popratna mjera koja bi nas trebala prenjeti preko neminovnog razdoblja manjih kombiniranih mirovina za određenu skupinu nadolazećih umirovljenika. Pravo riješenje leži samo u povećanju outputa, pa je stoga povećanje produktivnosti radnika/osiguranika imperativ svake Vlada, sadašnje i buduće. Veća produktivnost radnika znači i veći output koji se može djeliti. Reorganizacija poreznog tereta je samo djeljenje tog outputa. Već sam pisao o tome, pa ću tu stati i završiti.

Ali, istina je da je rebalans glavna mjera i da se još na to čeka. Znaći tek nakon par tjedana će se moći dati bolja “evaluacija.”

Uglavnom, zanimljivo je vidjeti što je imao za reći u emisiji Nedjeljom u dva. Ako ste je propustili kao ja, dostupna je ovdje.

IZAZOVI DUGOROČNOG RAZVITKA HRVATSKE U KONKURENTNOM OKRUŽJU

Prijelaz iz sistema (samoupravnog) socijalizma u novi društveno-ekonomski poredak zbio se munjevitom brzinom. Premda se radilo o doista fundamentalnim promjenama čitavog okruženja, te promjene u europskim zemljama nigdje nisu naišle na neki ozbiljniji otpor. Prethodne promjene društveno-ekonomskih sustava iziskivale su kud i kamo više vremena – čak i po nekoliko stoljeća – a bile su redovito praćene i dugotrajnim otporima. Ova se promjena odigrala ne samo izvanredno brzo već i iznenađujuće miroljubivo, bez značajnijih otpora i bez pojave nekakvih revolucionarnih metoda. Ukratko, čitav – grandiozno zamišljen – socijalistički projekt „šaptom padne“, a da nitko ni prstom ne makne! Jedina iznimka bili su ratovi na području bivše Jugoslavije, no oni doista nisu bili motivirani željom za očuvanjem nekakvih „socijalističkih tekovina“ već nastojanjima za zadržavanjem srpske hegemonije nad pretežnim dijelom bivše države.

Kamo nakon sloma socijalizma – da li natrag u XIX stoljeće ili ipak naprijed ?
Premda je nesporno da se nakon pada berlinskog zida i raspada nekadašnjih višenacionalnih socijalističkih zemalja (SSSR, SFRJ i ČSR) u svim bivšim socijalističkim zemljama, tijekom posljednjih petnaestak godina, izvanredno brzo oformio jedan bitno drugačiji društveno-ekonomski sistem još se nije afirmirao neki općenito prihvaćen naziv za taj novi sistem. Tradicionalni naziv „kapitalizam“ svima je dobro poznat, no ipak ga se općenito ne prihvaća. Ta pojava je vrlo znakovita i sigurno je ne treba pripisati nekakvom nemaru ili slučajnosti već činjenici da dobar dio autora koji prate razvitak gospodarskog i društvenog sistema u kojem živimo očigledno uviđaju da je riječ o izvanredno složenim i dalekosežnim promjenama, koje još traju pa stoga ni za novorođenče još nije pronađeno adekvatno ime. Očigledno, bit problema nije terminološke ili semantičke prirode, već suštinske. Sasvim sigurno, riječ je o promjenama epohalnih razmjera. Premda se sve to događalo pred našim očima, takorekuć još jučer, nastale promjene takvih su dimenzija da zahtijevaju još mnogo trezvenog promišljanja i razumijevanja njihovih implikacija.

Oni autori koji se, a priori, protive bilo kakvom obliku tržišne, privatno-vlasničke privrede, za novonastali sistem redovito koriste izrazito pejorativne nazive kao što su: „divlji/turbo kapitalizam“, „grabežljivi/predatorski kapitalizam“, “kapitalistička otimačina“, „privatizacijska pljačka“ ili tek nešto blaže termine kao što su „liberalni kapitalizam“ te „postkomunistički kapitalizam“. Druga grupa znatno je opreznija; riječ je o znatno brojnijoj grupi domaćih i inozemnih autora koji dosljedno preferiraju neutralnije termine kao što su: liberalna demokracija, tržišna privreda, otvorena tržišna privreda i slično. Ti autori neskloni su jednostavnom prihvaćanju naziva „kapitalizam“. Iz toga se nazire spoznaja da se suočavamo s jednim ipak drugačijim društveno-ekonomskim sistemom koji se još razvija ne samo u „zrelim“ razvijenim zemljama Zapada, te – utoliko složenije – i u bivšim socijalističkim zemljama, ali i u sve većem broju nekadašnjih „zemalja u razvoju“. Očigledno je, naime, da puka obnova ili restauracija kapitalističkog sistema kakav je u Europi i Americi postojao do početka drugog svjetskog rata više ne može udovoljiti zahtjevima vremena.

Za razliku od klasičnog kapitalizma XIX i prve polovine XX stoljeća, u kojem je još dominirala oštra podjela na malobrojnu skupinu kapitalista-poduzetnika i veliku masu slabo kvalificiranih radnika i seljaka, suvremeni gospodarski sistem oslanja se ne samo na neusporedivo veći broj samostalnih poduzetnika već sve više i na nove oblike „kapitala“, utjelovljene pod skupnim nazivima ljudski resursi („human capital“) te socijalni, kulturni ili socio-kulturni kapital. Uz fizički i financijski kapital u novonastalim okolnostima sustavno raste važnost svih čimbenika vezanih uz raspoloživost i formiranje stručnih znanja i radnih vještina te, naročito, područja vrhunske znanosti i istraživačkog rada. Ukratko, dostignuta razina razvitka „proizvodnih snaga“ zahtijeva i nameće bitne promjene u čitavom društveno-ekonomskom poretku.

U tom kontekstu javlja se i potreba stvaranja potpuno novih institucija i institucionalnih rješenja koje moraju preuzeti bitno drugačije obveze nego što ih ima tradicionalna državna birokracija. Vjerojatno najvažnija institucionalna promjena zbiva se na – izvanredno važnom – području mirovinskog osiguranja. Budući da tradicionalni sistem međugeneracijske solidarnosti – sasvim sigurno – ne može više udovoljiti zahtjevima i potrebama sve većeg broja, sve starijih, umirovljenika nameće se potreba sustavnog prijelaza na sistem kapitalizirane štednje za svakog budućeg umirovljenika. Time praktički čitavo stanovništvo postaje zainteresirano za uspješan razvitak tržišta kapitala. Istovremeno se izmiče/urušava podloga za tradicionalni sukob između rada i kapitala. Tko je na tako nešto mogao i pomisliti prije nepunih dvadesetak godina?

Nedvojbeno je, dakle, da se čitavo okruženje u kojem se razvijaju suvremene razvijene zemlje a time i Hrvatska temeljito razlikuje ne samo od kapitalističkog sistema kakav je postojao do drugog svjetskog rata ali i od sistema tzv. „socijalne države“,t.j. nekakvog „socijalno-pravičnog“ kapitalizma, poznatog pod nazivima: „država blagostanja“ „Welfare State“, „Soziale Marktwirtschaft“ i tome slično. Te varijante „kapitalizma“ razvile su se nakon drugog svjetskog rata, uglavnom pod okriljem laburističkih i socijaldemokratskih vlada u zemljama Zapadne Europe. Vizija nekakvog, blagog ili mekog!, „socijalno-kapitalističkog“ poretka ostala je međutim u predodžbama brojnih hrvatskih građana, pa su se – shodno tome – formirala i odgovarajuća optimistička očekivanja. No, čitavo okruženje, koje je svojevremeno pogodovalo izrastanju i održavanju takvih sistema naglo se promijenilo, a baš to je u Hrvatskoj -iz ovih ili onih razloga – ostalo uglavnom nezapaženo.

Naravno, i za Hrvatsku vrijedi banalna činjenica da može opstati i prosperirati jedino u svijetu kakav doista je, a taj se svijet temeljito razlikuje od naših predodžbi, formiranih tijekom posljednjih tridesetak godina. Glavnina dubokih promjena u zemljama tržišnih ekonomija dogodila se tijekom posljednjih tridesetak godina, t.j.upravo u onom razdoblju u kojem se Hrvatska borila za vlastitu opstojnost i državno-pravnu samostalnost. Nije stoga nikakvo čudo što je dobar dio dalekosežnih promjena do kojih je u međuvremenu u svijetu došlo u Hrvatskoj ostao previđen ili neadekvatno uočen. Promjene o kojima je riječ morale bi ipak – naročito profesionalnim ekonomistima – biti dobro poznate, no one u nas to izgleda nisu. Tu pojavu možemo, jednim dijelom, objasniti inercijom naših „ekonomskih stručnjaka“, ali i činjenicom da je najvećim dijelom riječ o promjenama čije su implikacije izrazito nepopularne. Za potrebe ovog rada možemo ih sistematizirati.

Dr. Ante Čičin-Šain

Profesor na Columbia Sveučilištu i autor knjige U.S. Bank Deregulation in Historical Perspective (kratke recenzije ovdje i ovdje), uzvraća u WSJ omiljenim popularnim objašnjenjima da je kriza plod deregulacije. Ta objašnjenja su zapravo politikantske prirode, a dolaze posebice kako je izborna godina sa ljevice. Machiavelli daje razlog za to. No dovoljno su jaka da odjekuju i u Hrvatskoj, gdje javnost zna povijest američkog bankarstva koliko ja jahati na slonu. (priznajem da ne znam) Puno je jednostavnije izmisliti jednostavno objašnjenje nego mukotrpno studirati sadašnje i povijesne događaje kako bi dobili ispravnu sliku realnosti.

Calomiris pita koja je to točno deregulacija uzrok današnje financijske krize? Većina na ljevici odmah skoči na 1999. (vidi prošli post), no taj deregulativni Act je vjerojatno pomogao više nego bilo koja regulacija u ovoj krizi. Da bi neka određena deregulacija bila jedini uzrok današnje financijske oluje, morali bi vjerovati da se sistem urušio zbog jednog jedinog faktora; jedne greške u sistemu. Korijeni krize su u mnogim područjima – monetarna politika kao gorivo, državno uplitanje u tržište nekretnina, ali naravno i privatne greške. Calomiris ukazuje i na iskrivljene poticaje umjerenju rizika i prudencijalne mjere Basel Komiteta. Ne zaboravimo da su par godina unazad hedge fondovi bili u centru pažnje kao mamutni neregulirani brodovi novca i rizika, a danas predstavljaju mnogo manji rizik od financijskih institucija sa stogodišnjom tradicijom. Proći će neko vrijeme da bi se uspostavio puni, ispravni konsenzus o tome što se dogodilo. Iako će sigurno usljediti privremena ear sa više novih regulativa (nekih dobrih ali i loših), “Deregulacija je kriva za sve” jednostavno nije taj konsenzus. Potrebno ga je uspostaviti jer jedino tako se može dizajnirati kvalitetna reforma kako bi se izbjegla ista situacija ponovo. Uz to, trebalo bi imati na umu da postoji razlika između državnig aktivizma i (de)regulacije.

Most Pundits Are Wrong About the Bubble

The repeal of Glass-Steagall has helped us weather the storm.

By CHARLES W. CALOMIRIS

It’s grind-your-favorite-axe day on the network news shows. The financial crisis is all the fault of dreaded “deregulation,” shout some pundits; others blame the “small government” mentality of the Bush administration and Republicans in Congress.

But haven’t federal and state tax revenues been growing even faster than home prices in most places in the U.S. over the past eight years? Hasn’t the problem with our government’s fiscal affairs been enormous growth in spending and entitlements not seen since the days of LBJ? Congressional Democrats — along with a surprising number of pork-barrel Republicans — demanded nonwar spending on a Great Society scale and the president gave in to buy their votes for the war.

As for the evils of deregulation, exactly which measures are they referring to? Financial deregulation for the past three decades consisted of the removal of deposit interest-rate ceilings, the relaxation of branching powers, and allowing commercial banks to enter underwriting and insurance and other financial activities. Wasn’t the ability for commercial and investment banks to merge (the result of the 1999 Gramm-Leach-Bliley Act, which repealed part of the 1933 Glass-Steagall Act) a major stabilizer to the financial system this past year? Indeed, it allowed Bear Stearns and Merrill Lynch to be acquired by J.P. Morgan Chase and Bank of America, and allowed Goldman Sachs and Morgan Stanley to convert to bank holding companies to help shore up their positions during the mid-September bear runs on their stocks.

Even more to the point, subprime lending, securitization and dealing in swaps were all activities that banks and other financial institutions have had the ability to engage in all along. There is no connection between any of these and deregulation. On the contrary, it was the ever-growing Basel Committee rules for measuring bank risk and allocating capital to absorb that risk (just try reading the Basel standards if you don’t believe me) that failed miserably. The Basel rules outsourced the measurement of risk to ratings agencies or to the modelers within the banks themselves. Incentives were not properly aligned, as those that measured risk profited from underestimating it and earned large fees for doing so.

That ineffectual, Rube Goldberg apparatus was, of course, the direct result of the politicization of prudential regulation by the Basel Committee, which was itself the direct consequence of pursuing “international coordination” among countries, which produced rules that work politically but not economically. International cooperation, in case you haven’t heard, is exactly what the French and the Germans now say was missing in the past few years.

So why blame deregulation and small government? The social psychologist Gustav Jahoda says that unreasonable beliefs often arise in circumstances where people lack control and need to believe in something to get them through a highly stressful situation. And a fellow named Machiavelli might help us to understand a different reason for simplistic explanations.

Here is the non-stress-relieving truth. Severe financial crises have occurred in many countries — roughly 100 over the past 30 years — and even on a global scale many times before. About 2,000 years ago, Tiberius solved an early global financial crisis by making huge zero-interest loans to Roman banks. Sound familiar? These unusual events often reflect a confluence of different circumstances; for the most part they are not the inevitable result of a single, foreseeable fault in the system.

So what really happened and what should we do to make things better? The current financial crisis, like many in the past, had its roots in several areas: loose monetary policy (from 2002-2005, the real fed-funds rate was persistently negative to a degree not seen since the mid-1970s); government subsidies for leverage in real estate (the list is a long one, but the government’s role in Fannie and Freddie tops it); and many other errors by the public and private sector, including longstanding flaws in prudential regulation (see aforementioned Basel rules).

As we try to devise solutions to the regulatory problems, there is plenty of room for improvement and lots of sensible ideas about how to proceed — all of which have been around for a long time. The single most important reform that is needed is the restoration of discipline in the measurement of risk within the banking system.

Academics have been calling for reforms — especially a minimum subordinated debt requirement that would create ongoing, market-based measurement of true bank risk — for many years. In fact, a study of that reform was mandated by the Gramm-Leach-Bliley Act of 1999. Although the study by the Federal Reserve indicated that the reform would be extremely helpful, the big banks successfully lobbied to avoid the imposition of discipline on their risk taking.

The starting point for reform is to begin with a dispassionate and informed assessment of what happened. History is messy, and the careful study of facts offers little satisfaction for one-note Johnnies. It’s easier to just invent one’s own history than to study the real thing (which may explain why invention is so much more popular).

All this reminds me of an old Doonesbury comic strip in which a history teacher tries to shock his class by telling them outrageous made-up facts, only to find that they finally seem to be taking notes. Neither Jahoda nor Machiavelli would be surprised.

Mr. Calomiris, a professor at Columbia Business School, is the author of “U.S. Bank Deregulation in Historical Perspective” (Cambridge University Press, 2006).

malo   donos

NYT ima dobar video (kliknite na sliku za link) o usporedbi današnje financijske krize sa Velikom Depresijom, te da li su i koliko Vlade naučile lekcije 30tih (ako sam dobro shvatio kod nas VD se često naziva Velikom Krizom). Uz to, dva novinara komentiraju državnu intervenciju, što mogu učiniti, potrebi za novom regulacijom i koliko se ovo razlikuje od vladajuće politike (što uopće nije slobodno tržište kao što mnogi misle, već više sliči na politički kapitalizam).Za očekivati je da će doći do određenih promjena u ekonomskoj filozofiji prema financijsom sektoru.

Nakon video valjalo bi pročitati par linkova koji produbljuju diskusiju ove dvojce komentatora. Razgovora o tome još nema, no mnogi već brinu o dugoročnim posljedicama državnog ulaska u banke i njihovih politika kreditiranja. Iako se radi o vrlo limitiranom, zapravo pasivnim investiranjem američke države u banke kako bi ih rekapitalizirale (bez glasačkog prava ili mjesta u upravi)  uvaženi William Poole, dugogodišnji predsjednik St.Louis Fed, brine da će država pokušati usmjeriti kreditiranje banke u politički oportunom smjeru. Primjer Freddie i Fannie. To bi bila katastrofa.

Some banks need more capital not to expand lending, but to shore up the existing balance sheet. It would be a terrible mistake for Treasury to direct banks participating in its capital-infusion program to expand credit in particular directions, or in the aggregate. Exhibit A: Fannie Mae and Freddie Mac, both now wards of the state. Do we need further exhibits? Federal credit allocation will be an unmitigated disaster.

Banks will not want to play this game. Treasury’s new program provides that a bank can exit by repurchasing Treasury shares with newly raised private capital. Given the program’s distasteful features and future dangers, banks may want to exit as soon as they can to escape potential federal intrusion into their lending practices. Only weak banks, after all, may remain in the program — a direct consequence of Treasury’s strong-arm tactics. Such an outcome would be unfortunate, as many banks do need more capital.

Some will dismiss my comments as reflecting exaggerated concerns. I well remember, though, how those advocating wage-price guideposts in the 1960s dismissed fears of full-blown wage-price controls. But when comprehensive controls became politically convenient for President Richard Nixon, he imposed them in 1971.

Edmund Phelps u članku koji sam reproducirao ovdje jučer kaže da bankarski sistem mora biti više okrenut poslovnom sektoru i njegovim šansama za razvoj, ne nekretninama i kratkoročnosti. Posve poželjno, no ukoliko poslovni sektor i poduzetništvo bude pod prevelikom državnom rukom, banke će se opet naći u situaciji kreditirati ogromnu potrošnju. (ne da ne bi trebale kreditirati potrošnju uopće) U velikoj mjeri to je upravo što se događa i u Hrvatskoj, i oni koji drže da bi državna banka riješila taj naš “problem” zagovaraju upravo ono što Poola gore zabrinjava.

Protiv političkog kapitalizma su i austrijanci (i.e. ekonomisti austrijanci za koje gajim određene, više nostalgične, simpatije). Ovo ljeto, prije svih nedavnih najvećih previranja i povijesnih bankorta, Jeff Frankels je na svom blogu napisao memorabilni post – “No atheists in foxholes, No libertarians in financial crises.” Bob McTeer, isto dugogodišnji predsjednik Dallas Feda je proširio raspravu na osobnu dilemu oko ekonomske filozofije. “You got to do what you got to do.” Citat iz Frankela ispod.

So what’s my point? Not to argue that governments should intervene always (nor that they should intervene never). The lesson for government officials is that wherever they choose to draw the bailout line – one hopes the line strikes an intelligent balance between the short-run advantages of ameliorating a serious financial crisis and the longer-run disadvantages of moral hazard — they should think through the system ahead of time. They should take the appropriate regulatory precautions during the boom times, which correspond to the bailouts that will inevitably come during the busts.

…It should not come as a surprise to high officials that there are such things as financial crises anymore than it should come as a surprise to soldiers that there are such things as bombs. Human nature must be accepted for what it is.   But in the case of  high officials, it shouldn’t be necessary for them to alter their fundamental beliefs when crisis strikes, in the absence of truly unforeseeable developments.

Calomiris i Wallison ukazuju da su u razdoblju 2004.-2007. ta dva poduzeća bila najveći kupci subprime i Alt-A hipoteka (Alt-A su niša iznad subprime ali još uvijek ne Prime ‘A’, hipoteke. Naziv je kratica za Alternative A). Na taj način izrazito su stimulirala razvoj tržišta nekvalitetnih, suboptimalnih hipoteka koje su se poslje pretvorile u “toksički” dug. Korijeni takvih odluka Fannie & Freddie sežu iz više faktora. Oba poduzeća su imala implicitnu državnu garanciju dugova, što ima je u očima tržišta dozvoljavalo da posuđuju po povlaštenom tretmanu i taj novac koriste za kupovinu hipoteka i hipotekarnih izvedenica. Nakon što su 2003/04. otkriveni skandali u obje firme, Kongres ih je pritisnuo da objasne svoju vrijednost društvu zbog koje uživaju povlastice poreznog novca i državne zaštite. No, nisu samo skandali bili razlog pritiska. Ekonomske studije su pokazale da Fannie i Freddie nisu postizale svoje nominalne ciljeve, tj. svojom kupoprodajnom aktivnošću na hipotekarnim tržištima omogućavale smanjenje kamatnih stopa na hipoteke za kupce. Neki od uzroka današnjih problema, po nekim komentatorima i analitičarima, je i Community Reinvestment Act kojeg je Kongres donio 1995. Cilj je bio spriječiti diskriminaciju u bankovnom poslovanju protiv siromašnijih četvrti i obavezati banke na poslovanje kroz čitavo tržište. Banke i ostale financijske institucije su zbog toga bile primorane posuđivati i stvarati mogućnosti za hipotekarno kreditiranje i kreditno nepodobnim klijentima, a uz to dozvoljena je sekuritizacija subprime hipoteka.

Argument koji su Fannie & Freddie dale u svoju obranu je da vrijednost koju pružaju je cijenovno dostupno stanovanje (affordable housing). Argument je bio hvale vrijedan – obitelji koje se ne bi kvalificirale za hipoteke jer nisu kreditno sposobne će ovako dobiti šansu za kupiti kuću, i ispuniti Američki san, jer će Fannie i Freddie kupiti njihove riskantnije hipotekarne zajmove na sekundarnom tržištu. Kongres je to pozdravio, progledao kroz prste i nastavio politiku implicitne državne zaštite. No da bi Fannie i Freddie potvrdile tu vrijednost za društvo pod čijom izlikom su se provukle, trebale su agresivnije kupovati subprime i Alt-A hipoteke. Kao što već čitatelji znaju, te hipoteke se izdaju (pogotovo subprime) riskantnijim kupcima, nižeg prihodovnog razreda i većeg kreditnog rizika, čija vrijednost je klabirala nakon prsnuća nekretninskog mjehura. Subprime i Alt-A su 2003. činile 8% svih postojećih hipoteka. U 2006. taj postotak je već bio na 20%. Zbog povećane potražnje za tim vrstama hipoteka primarni izdavatelji su srozavali standarde pod kojima su posuđivali novac sve riskantnijoj klijenteli. To je bilo vrijeme kada su nastali ninja loans – No Income, No Job, No Asset; kada su klienti bili primamljeni vrlo niskim početnim kamatama i uplatama, neznajući da će kasnije vrijednost tih uplata naglo skočiti i staviti ih u situaciju da ne mogu uplaćivati mjesečne rate.

Kao što i priliči izbornoj sezoni, autori iznose i neke politčke optužbe na račun Demokrata (oba imaju mjesto u konzervativnom AEI), koji sada pozivaju na pojačanu regulaciju dok su 2005. prešutili, uključujući Obamu, predloženi regulacijski paket za Fannie i Freddie. Demokrati optužuju i deregulacije za sadašnje probleme. Postoji razlika između deregulacije u raznim ekonomskim sektorima – nema potrebe da država regulira veličinu sendviča u avio kompanijama – i deregulacije u bankarskom sustavu ili pak postojanje zastarijelog regulativnog okvira za financijski svijet nekog drugog vremena. Drugim riječima, nepostojanje ikakvog regulativnog okvira, kao što je jučer iznio Christopher Cox, za određene instrumente (over-the-counter derivatives) kao faktor u današnjoj krizi nije isto što i smanjivanje postojećih regulacija. Neke vrste deregulacije su se pokazale i dobrodošlim u posljednje vrijeme – da Glass-Steagall Act nije ukinut 1999. i tako dopušteno spajanje komercijalnih sa investicijskim bankama, Merrill Lynch ne bi bio kupljen od BoA, već bi bankrotirao. Zanimljiv je i podatak da su 4 najveća primatelja Fannie Mae i Freddie Mac doprinosa u predizbornoj kampanji u razdoblju 1989.-2008. četiri Demokrata: Christopher Dodd, John Kerry, Barack Obama i Hillary Clinton.  (Članak u nastavku)

OPINION     *SEPTEMBER 23, 2008

Blame Fannie Mae and Congress For the Credit Mess

Many monumental errors and misjudgments contributed to the acute financial turmoil in which we now find ourselves. Nevertheless, the vast accumulation of toxic mortgage debt that poisoned the global financial system was driven by the aggressive buying of subprime and Alt-A mortgages, and mortgage-backed securities, by Fannie Mae and Freddie Mac. The poor choices of these two government-sponsored enterprises (GSEs) — and their sponsors in Washington — are largely to blame for our current mess.

How did we get here? Let’s review: In order to curry congressional support after their accounting scandals in 2003 and 2004, Fannie Mae and Freddie Mac committed to increased financing of “affordable housing.” They became the largest buyers of subprime and Alt-A mortgages between 2004 and 2007, with total GSE exposure eventually exceeding $1 trillion. In doing so, they stimulated the growth of the subpar mortgage market and substantially magnified the costs of its collapse.

It is important to understand that, as GSEs, Fannie and Freddie were viewed in the capital markets as government-backed buyers (a belief that has now been reduced to fact). Thus they were able to borrow as much as they wanted for the purpose of buying mortgages and mortgage-backed securities. Their buying patterns and interests were followed closely in the markets. If Fannie and Freddie wanted subprime or Alt-A loans, the mortgage markets would produce them. By late 2004, Fannie and Freddie very much wanted subprime and Alt-A loans. Their accounting had just been revealed as fraudulent, and they were under pressure from Congress to demonstrate that they deserved their considerable privileges. Among other problems, economists at the Federal Reserve and Congressional Budget Office had begun to study them in detail, and found that — despite their subsidized borrowing rates — they did not significantly reduce mortgage interest rates. In the wake of Freddie’s 2003 accounting scandal, Fed Chairman Alan Greenspan became a powerful opponent, and began to call for stricter regulation of the GSEs and limitations on the growth of their highly profitable, but risky, retained portfolios.

If they were not making mortgages cheaper and were creating risks for the taxpayers and the economy, what value were they providing? The answer was their affordable-housing mission. So it was that, beginning in 2004, their portfolios of subprime and Alt-A loans and securities began to grow. Subprime and Alt-A originations in the U.S. rose from less than 8% of all mortgages in 2003 to over 20% in 2006. During this period the quality of subprime loans also declined, going from fixed rate, long-term amortizing loans to loans with low down payments and low (but adjustable) initial rates, indicating that originators were scraping the bottom of the barrel to find product for buyers like the GSEs.

The strategy of presenting themselves to Congress as the champions of affordable housing appears to have worked. Fannie and Freddie retained the support of many in Congress, particularly Democrats, and they were allowed to continue unrestrained. Rep. Barney Frank (D., Mass), for example, now the chair of the House Financial Services Committee, openly described the “arrangement” with the GSEs at a committee hearing on GSE reform in 2003: “Fannie Mae and Freddie Mac have played a very useful role in helping to make housing more affordable . . . a mission that this Congress has given them in return for some of the arrangements which are of some benefit to them to focus on affordable housing.” The hint to Fannie and Freddie was obvious: Concentrate on affordable housing and, despite your problems, your congressional support is secure.

In light of the collapse of Fannie and Freddie, both John McCain and Barack Obama now criticize the risk-tolerant regulatory regime that produced the current crisis. But Sen. McCain’s criticisms are at least credible, since he has been pointing to systemic risks in the mortgage market and trying to do something about them for years. In contrast, Sen. Obama’s conversion as a financial reformer marks a reversal from his actions in previous years, when he did nothing to disturb the status quo. The first head of Mr. Obama’s vice-presidential search committee, Jim Johnson, a former chairman of Fannie Mae, was the one who announced Fannie’s original affordable-housing program in 1991 — just as Congress was taking up the first GSE regulatory legislation.

In 2005, the Senate Banking Committee, then under Republican control, adopted a strong reform bill, introduced by Republican Sens. Elizabeth Dole, John Sununu and Chuck Hagel, and supported by then chairman Richard Shelby. The bill prohibited the GSEs from holding portfolios, and gave their regulator prudential authority (such as setting capital requirements) roughly equivalent to a bank regulator. In light of the current financial crisis, this bill was probably the most important piece of financial regulation before Congress in 2005 and 2006. All the Republicans on the Committee supported the bill, and all the Democrats voted against it. Mr. McCain endorsed the legislation in a speech on the Senate floor. Mr. Obama, like all other Democrats, remained silent.

Now the Democrats are blaming the financial crisis on “deregulation.” This is a canard. There has indeed been deregulation in our economy — in long-distance telephone rates, airline fares, securities brokerage and trucking, to name just a few — and this has produced much innovation and lower consumer prices. But the primary “deregulation” in the financial world in the last 30 years permitted banks to diversify their risks geographically and across different products, which is one of the things that has kept banks relatively stable in this storm.

As a result, U.S. commercial banks have been able to attract more than $100 billion of new capital in the past year to replace most of their subprime-related write-downs. Deregulation of branching restrictions and limitations on bank product offerings also made possible bank acquisition of Bear Stearns and Merrill Lynch, saving billions in likely resolution costs for taxpayers.

If the Democrats had let the 2005 legislation come to a vote, the huge growth in the subprime and Alt-A loan portfolios of Fannie and Freddie could not have occurred, and the scale of the financial meltdown would have been substantially less. The same politicians who today decry the lack of intervention to stop excess risk taking in 2005-2006 were the ones who blocked the only legislative effort that could have stopped it.

Mr. Calomiris is a professor of finance and economics at Columbia Business School and a scholar at the American Enterprise Institute. Mr. Wallison, a senior fellow at the American Enterprise Institute, was general counsel of the Treasury Department in the Reagan administration.

The looming bankruptcy of Lehman Brothers and the forced sale of Merrill Lynch, two of the greatest names in finance, marks the end of an era. But what’s next?

Cycles of economic fashion are as old as business cycles, and are usually caused by deep business disturbances. “Liberal” cycles are followed by “conservative” cycles, which give way to new liberal ones, and so on. Liberal cycles are characterized by government intervention and conservative cycles by government retreat. A long liberal cycle stretched from the 1930s to the 1970s, followed by a cycle of deregulation that seems to have run its course.

With the nationalization of American mortgage giants Fannie Mae and Freddie Mac, and the February nationalization of Britain’s Northern Rock, governments are stepping in again. The heady days of conservative economics are over for now.

Each cycle is triggered by crisis. The last liberal cycle, associated with the New Deal and economist John Maynard Keynes, was triggered by the Great Depression, although it took massive wartime government spending to get it properly going. During this era, governments in the capitalist world managed and regulated their economies to maintain full employment and moderate business fluctuations. The new conservative cycle was triggered by 1970s inflation. Milton Friedman, the economic guru of that era, asserted that the deliberate pursuit of full employment was bound to fuel inflation. Governments should concentrate on keeping money “sound” and leave the economy to look after itself. The “new classical economics” taught that, in the absence of egregious government interference, economies would gravitate naturally to full employment, greater innovation and higher growth rates.

The current crisis reflects the massive buildup of bad debt that became apparent with the subprime crisis, which has now spread to the whole credit market. “Think of an inverted pyramid,” investment banker Charles Morris has written. “The more claims are piled on top of real output, the more wobbly the pyramid becomes.”

When the pyramid starts crumbling, taxpayers must step in to refinance the banking system, revive mortgage markets and prevent economic collapse. But once government intervenes on this scale, it usually stays for a long time.

At issue is the oldest unresolved dilemma in economics: Are market economies “naturally” stable or do they need to be stabilized by policy? Keynes emphasized the flimsiness of the expectations on which economic activity in decentralized markets is based. The future is inherently uncertain; investor psychology is fickle.

“The practice of calmness, of immobility, of certainty and security, suddenly breaks down,” Keynes wrote. “New fears and hopes will, without warning, take charge of human conduct.” This is the “herd behaviour” that George Soros has identified as the dominant feature of financial markets. It is the government’s job to stabilize expectations.

The neo-classical revolution held that markets were much more cyclically stable than Keynes believed, that the risks in all market transactions can be known in advance, that prices will therefore always reflect objective probabilities.

Such market optimism led to deregulation of financial markets in the 1980s and 1990s, and the subsequent explosion of financial innovation that made it “safe” to borrow larger and larger sums on the back of predictably rising assets. The just-collapsed credit bubble, fuelled by so-called special investment vehicles, derivatives, collateralized debt obligations and phony triple-A ratings, was built on the illusions of mathematical modelling.

Liberal cycles, historian Arthur Schlesinger believed, succumb to the corruption of power, conservative cycles to the corruption of money.

Both have their characteristic benefits and costs. But if we look at the historical record, the liberal regime of the 1950s and 1960s was more successful than the conservative regime that followed. Except for China and India, whose economic potential was unleashed by market economics, economic growth was faster and much more stable in the Keynesian golden age than in the age of Friedman; its fruits were more equitably distributed; social cohesion and moral habits better maintained. These are serious benefits to weigh against some business sluggishness.

Of course, history never repeats itself exactly. Circuit-breakers are in place nowadays to prevent a 1929-style slide. But when the system seizes up as it has now, we are clearly in for a new round of regulation.

The cycles in economic fashion show how far economics is from being a science. One cannot think of any natural science in which orthodoxy swings between two poles. What gives economics the appearance of a science is that its propositions can be expressed mathematically by abstracting from the real world.

The classical economics of the 1920s abstracted from the problem of unemployment by assuming that it did not exist. Keynesian economics, in turn, abstracted from the problem of official incompetence and corruption by assuming that governments were run by omniscient, benevolent experts. Today’s “new classical economics” abstracted from the problem of uncertainty by assuming it could be reduced to measurable, hedgeable risk.

A few geniuses aside, economists frame their assumptions to suit existing states of affairs, then invest them with an aura of permanent truth. They are intellectual butlers, serving the interests of those in power, not vigilant observers of shifting reality. Their systems trap them in orthodoxy.

When events coincide with their theorems, the orthodoxy they espouse enjoys its moment of glory. When events shift, it becomes obsolete. As Charles Morris wrote: “Intellectuals are reliable lagging indicators, near-infallible guides to what used to be true.”

Lord Skidelsky is professor emeritus of political economy at Warwick University, England, and author of a prize-winning Keynes biography.

Ranih osamdesetih godina 20. veka u beogradskim disidentskim krugovima intenzivirane su rasprave o mogućnosti demokratizacije zemlje, odnosno unapređenja ljudskih prava, slobode govora, političkog udruživanja. Sa sovjetskom ”perestrojkom” i ”demokraskim gibanjima” u većini ostalih zemalja istočnog bloka, u drugoj polovini osamdesetih, ovi zahtevi postaju glasniji. Sve češće se postavlja pitanje da li je uvođenje demokratskog sistema vlasti ključ za rešenje nagomilanih političkih, nacionalnih i ekononskih problema, i uopšte za opstanak multietničke (kon)federativne zajednice.

Nema sumnje da bi puna demokratija, koju zajednička jugoslovenska država u nijednom momentu svog postajanja (1918-1991/92) nije iskusila barem svojim mehanizmima omogućila nenasilno rešavanje konflikata i pravljenje mnogobrojnih kompromisa. Međutim, mišljenje je autora da Jugoslavija, prosto, nije mogla opstati kao država u demokratskim uslovima, jer ona nije bila dugoročni, strateški projekat nijednog jugoslovenskog naroda, osim Srba, koji su je, opet, posmatrali na način (nešto blaže od ”proširene Srbije”), koji nije bio po volji ostalim narodina..

Ekonomski razlozi su bili značajan element rasprave unionista i secesionista od njenog nastanka Jugoslavije (npr. famozna Bićanićeva ”Istina”) pa do uzavrelih rasprava krajem osamdesetih (”ko koga iskorišćava”) ali se, ipak, može tvrditi da su dominantan uticaj na tok i rasplet krize imali drugi činioci (nacionalni, istorijski, kulturološki). Vrlo je realistično pretpostaviti da bi da je zemlja demokratizovana i privredno de-etatizovana ekonomski faktori u većoj meri podupirali stanovišta onih koji se zalažu za kakvu-takvu zajednicu (npr. konfederalnog tipa). Naime, indikativno je da je u SFRJ, i pored malog udela međurepubličkih investicija, često loše koordinacije razvojnih politika, dupliranja kapaciteta, nezadovoljavajućeg dejstva ”ekonomije obima” (zbog delimične isparcelisanosti tržišta), razmena između republika bila veća od eksterne i znatno iznad potencijalne razmene koju pokazuje tzv. gravitacioni model.

Krajem osamdesetih značajna grupa intelektulalaca (među njima mnogi ugledni ekonomisti) smatrala je da će ekonomske reforme sa liberalizacijom, odnosno demokratizacijom ”spasiti” Jugoslaviju (bilo kao federaciju ili konfederaciju). Polazili su od teze bi ubrzana itntegracija zemlje u EU i svetsko tržište, odnosno zamena socijalističkog mekim kapitalističkim poretkom mogla da ubrza ekonomski rast i blagostanje svih njenih naroda. Naravno, njihove postavke zasnivale su se i na brojinim referentnim ekonomskim studijama, koje su pokazivale da demokratije ”donose” brži privredni rast od alternativnih, manje liberalnih režima.

Projekat reformske federalne Vlade iz 1989. je propao; otpor većine republičkih rekovodstava (ili diktatora) bio je suviše snažan, dok je ubrzo i nasilno rešavanje konflikata već uzimalo prve žrtve.

Da li je to bila šansa koja to nije bila? U neku ruku da, Jugoslavija se nije mogla sačuvati ka država, eventualno samo kao labavi savez, ali se rat sigurno mogao izbeći, i njene naslednice su već mogle biti članice EU sa nivoom BDP neuporedivo višim  u odnosu na ovaj danas. Ovde valja imati u vidu da bi tranziciona recesija bila neizbežna, ali da npr. srpska privredna aktivnost ne bi za tri godine pala na polovinu, već bi neizbežno ”prizemljenje” (iskusile su ga baš sve zemlje u tranziciji) bilo mnogo blaže i oporavak mnogo brži.  (Ostatak posta na blogu)

Ja baš čitam memoare Dušana Bilandžića, “Povijest Izbliza“. Nisam stigao daleko, ali je i više nego zanimljivo, pogotovo kao podsjetnik na umjetnost države. Čini se kao da se Jugoslavija samouništavala, što implicitno, što eksplicitno, a ne samoupravljala. Teško da je ekonomija mogla biti oslon za spas. Primjerice unos za

31. VIII. 1989. (str. 335)

Drugi dan štrajka željezničara. Uznemiren sam. Prijeti općenarodni nemir. Vlastodršći to ne vide. Desetljećima donose rezolucije o samoupravljanju, demokraciji, tržištu, i snažnoj stimulaciji privatnog sektora, ali ništa od toga ne ostvaruju. Ne daju javni otpor nego tiho opstruiraju proklamiranu politiku. Bez radikalne smjene postojećih partijsko-državnih struktura, neće biti riješenja.

Komentari povijesno upućenijih?