Potaknut raspravama o visokom obrazovanju u Sindikatu Znanosti Prof. Šikić si je dao truda i napisao par vrlo zanimljivih članaka o temi obrazovanja i ekonomskog razvoja. Bilo je i ranije zanimljivih tekstova o raspravama o reformi obrazovanja o kojima o kojima je vrijedilo raspravljati. Primjerice magazin Banka ima cijelu rubriku o reformi visokog obrazovanja vrijednu pažnje.

Prije nego čitate dalje, prvo pročitajte dva posta prof. Šikića “Ekonomski rast i obrazovanje”  i “Što je i ćemu služi školovanje”  koje komentiram i na odgovaram. Pogledajte i jedan od mojih starijih tekstova o obrazovanju i rastu. A i prvi esej od ona moja 4 je na istu temu.

Sažeto rečeno, u svoja dva teksta prof. Šikić kaže da (1) obrazovanje nije u službi ekonomskog rasta i efikasnosti te (2) funkcija obrazovanja je socijalizacija mladih, ekonomski razlozi su dio priče ali manje bitni.

Te teze prof. Šikić je potkrijepio relevantnim radovima i konkretnim podacima. Iako se možda ne slažete sa materijalom i brojkama koje je iznijeo (kao što se ja ne slažem jer su parcijalni) ipak je vrlo, vrlo dobro i pohvalno samo traženje i korištenje vanjske, relevantne literature.
Previše je “stručnjaka” koji odgovore javnosti na vrlo važna pitanja sipaju iz rukava kao sasvim “očita”, bez ikakvog korištenja referenci i akumuliranog znanja o tim pitanja. Ta tko se ne bi složio sa takvim samodostatnim znanjem? Možda par drugih stručnjaka koji su proveli desetke godina svog života u radu i istraživanju raznih ekonomskih i društvenih pitanja.

Jedno od tih je i utjecaj obrazovanja.
Koji je ekonomski značaj obrazovanja za pojedinca i zemlju? Koliki je povrat na obrazovanje? Uzimanje obrazovanja kao uzročnog faktora ekonomskog rasta je samo parcijalna analiza. Istovremeno su na snazi i mikro (osobe sa više obrazovanja imaju više plaće) i makro efekti i nije ih jednostavno raspetljati pogotovo kad institucionalna sredina pojedine zemlje igra značajnu ulogu.

Pogledajmo primjerice sljedeća tri grafa.

Sva tri otkrivaju prilično značajnu, pozitivnu korelaciju obrazovanja sa prihodom i plaćom.
Naravno, što i vrabci na grani znaju, korelacija ne znači i uzročnost. Upravo je ta uzročnost bila i još je predmet mnogih istraživanja.

Neki ekonomisti, poput Gary Beckera, gledaju na obrazovanje, niže i više, kao investiciju u ljudski kapital. Model po kojem akvizicija znanja i vještina vodi do veće produktivnosti i tako do višeg dohotka je dobro absorbirana i prilično intuitivan. Prof. Šikić (bazirano na njegovim tekstovima) i neki ekonomisti gledaju na taj pristup obrazovanju kao vrlo reduktivan. Malo toga što se nauči u nižim i višim školama je od praktične vrijednosti i nema direktan i značajan efekt na osobni prihod, kažu oni. Viša matematika, organska kemija itd., biti će kao produktivno znanje korisno samo malom broju ljudi i imati utjecaj na njihovu produktivnost u kompaniji ili državnoj agenciji. Zašto bi onda većina trebala učiti te predmete? Za te ekonomiste, poput Michaela Spenca, obrazovanje igra ulogu filtra. Uspiješno i duže obrazovanje služi kao selektivni mehanizam i signalizira postojanje produktivnih karakteristika radnika. U ovom slučaju, duže obrazovanje ni malo ne povećava produktivnost, već služi samo kao signal poslodavcima i jedino zbog toga razloga produktivnije (sposobnije) osobe biraju više obrazovanja. (I Becker i Spence su Nobelovci.)

Obrazovanje dakle može biti u ulozi povećanja ljudskog kapitala kroz stjecanje produktivnog znanja i/ili selekciji pojedinaca(ki). Moramo utvrditi kolika je važnost i efekt jedne i druge uloge kako bi razumijeli efekt obrazovanja na prihode, rast i naravno učinkovitost javne i privatne potrošnje na obrazovanje.

Prelazak iz teorije u procjene dovodi do problema. Šikić je u biti u pravu. Unatoč velikom interesu o relaciji obrazovanja i ekonomskog rasta te mnogim studijama o međunarodnim razlika ekonomskog rasta koje uključuju ljudski kapital, solidnih dokaza ima malo.
Kada ekonomisti pokušaju dokazati uzročnost obrazovanja i ljudskog kapitala na ekonomski rast problem postaje proniknuti što je prvo došlo, kokoš ili jaje? (problem endogenosti) Kvalitetno kvantificirati produktivne vještine relevantne za ekonomski rast je teško.

Dva su važna pitanja: (1) koja je veza između ljudskog kapitala i ekonomskog rasta te (2) kako mjeriti ljudski kapital. Postoji više mehanizama kroz koje ekonomisti misle da obrazovanje podiže ekonomski rast. Na osobnom levelu to je povrat kroz veći ljudski kapital, kao što je gore navedeno. Uz to, investicija u obrazovanje potiču pozitivne eksternalije kao inovacije i nove tehnologije.

Problem je da su investicije u obrazovanje povezane sa ukupnim prihodom zemlje, što znači da veza između investicija u obrazovanje i rasta može ići u suprotnom smjeru: zemlje koje su bogatije i/ili brže rastu mogu lakše i više investirati u obrazovanje i to je obično i slučaj. Obrazovanje vrijedi više tamo gdje se vještine u radu vrednuju više, što u biti ukazuje da uzročna veza ide iz ekonomskog rasta prema obrazovanju, a ne obrnuto. (Bils i Klenow)

Vrlo je teško otpetljati uzročni efekt obrazovanja na prihod od pozitivnog efekta prihoda na potražnju za obrazovanjem, zaključuju Krueger i Lindahl (2001) u svom opširnom pregledu istraživanja o obrazovanju i rastu.

Podaci o direktnim investicijama u obrazovanje su nedovoljno dostupni za mnoge zemlje što nas forsira na korištenje raznih proxy mjera. Jedna od uobičajenih je ‘prosječne godine školovanja’. Ali, uzimajući u obzir investicije u obrazovanje u čitavoj zemlji, godine obrazovanja su posljedica osobnog izbora. Taj izbor ovisi o povratu (kroz više plaće primjerice) na obrazovanje i stoga problem suprotne uzročno-posljedične veze iz gornjeg paragrafa još je i veći. Osim toga, prosječna godina obrazovanja jednako uzima u obzir dodatnu godinu osnovne škole kao i godinu specijalističkog studija na postdiplomskom levelu.Koja od tih godina je važnija kao mehanizam koji povezuje obrazovanje i ekonomski rast?

‘Prosječan broj godina školovanja’ i ‘broj upisanih’ u osnovnim ili srednjim školama su često korištene proxy mjere za ljudski kapital. Razne studije jesu pronašle značajnu i pozitivnu vezu između količine obrazovanja i ekonomskog rasta kroz više zemalja. Primjerice Barro (2001) koristeći prosječne godine srednjeg i visokog školovanja za muškarce od 25+ godina pokazuje pozitivan i značajan efekt na stope ekonomskog rasta. Ipak, te proxy varijable nisu dovoljno precizne kao mjere količine ili promjene ljudskog kapitala. (vidi rad ovdje)
Kao indirektne mjere, nisu vrlo usporedive između zemalja zbog različitosti obrazovnih sustava. Kvaliteta podataka varira previše od jedne zemalja do druge. Dostupni podaci o prosječnom školovanju, posebice za srednju i više škole, za mnoge zemlje je loše mjerena. Sve to zadaje velike briga oko kvalitete procjena.

Krueger i Lindahl (2001) opširno diskutiraju važnost i efekt grešaka u mjerenju obrazovanja i zaključuju da pogreške u mjerenju obrazovanja znatno oslabljuju procjene efekta školovanja na rast BDPa.

Zapravo ispada da nije pretjerano teško pokazati ekonomsku beskorisnost obrazovanja.
Teoretski možemo pretpostaviti da znanje nema nikakvog utjecaja na produktivnost i pokazati da će unatoč tome pojedinci izabrati određen, društveno neefikasan, level obrazovanja.
Empirijski je dovoljno uzeti nedovoljno adekvatne mjere obrazovanja i pokazati da ne postoji ni pozitivna korelacija sa ekonomskim rastom. Ako se još ograničimo samo na zemlje OECDa, iz monogih studija vidljiv je efekt ljudskog kapitala koji nije značajan, ponekad oko nule (Barro, 2001), a ponekad i negativan. (Islam, 2005)

Odgovor ekonomskog rasta na silni porast obrazovanja u drugoj polovici 20. st. je bio mali ili nikakav. Više studija je to dokumentiralo.
Studija Lanta Prichetta (zadnja verzija objavljena 2001) koju navodi prof. Šikić samo je jedna od njih. Na samo da ta studija nije pronašla pozitivnu vezu između rasta i obrazovanjam već je pronašla, iznenađujuće, negativnu i značajnu vezu. Neke druge studije poput Benhabib i Spiegel (1994) isto nisu pronašle vezu između per capita rasta BDPa i rasta broja godina školovanja radne snage.

Uistinu zagonetka. S obzirom na sve ove kompleksnosti, nije pretjerano iznenađujuće da razne procjene utjecaja obrazovanja na rast variraju.

Ipak, dva su izgledna riješenja/objašnjenja.

(1.) Da li količina formalnog školovanja u zemlji uistinu dobro reflektira koncept ljudskog kapitala? Teško da će se itko sa time složiti. Sigurno da količina znanja koju učenik dobije u godinu dana u hrvatskoj srednjoj školi nije isto kao i u Indoneziji, Kolumbiji, ili Koreji. Ako su matematičke i znanstvene vještine posebno bitne za ljudski kapital i radnu snagu, teško da su količina obrazovanja i investicije u obrazovanje dobar proxy baš za te vještine.
Zbog toga su se istraživanja okrenula kvaliteti obrazovanja kao boljem konceptu ljudskog kapitala i sukladno tome radne snage.

Koncentrirati se na kvantitetu školovanja kao proxy mjeri ljudskog kapitala je pre restriktivno.
Ako stvarno želimo usporediti utjecaj obrazovanja na ekonomski rast između zemalja onda moramo godine obrazovanja ili broj upisanih ili diplomiranih učenika uskladiti za kvalitetu znanja koju učenici dobiju u svakoj zemlji. Sve više studija je pokazalo da je kao mjera utjecaja obrazovanja na ekonomski rast, specifikacija kvalitete ljudskog kapitala važnija od kvantitete.

Upravo o tom problemu se bave radovi poput Hanushek-Kimko (2000) (vidi i ovdje) i Coulombe-Tremblay-Marchand (2004) (vidi i ovdje). Za razliku od mnogih drugih studija koje su praktički ignorirale probleme kvalitete obrazovanja, Hanushek-Kimko pažljivo mjere i kontroliraju efekte kvalitete.
Hanushek-Kimko konstruiraju novu mjeru kvalitete školovanja i pokazuju da uspoređeno na ovaj način, razlike između kvalitete radne snage imaju vrlo snažan efekt na ekonomski rast. Zanimljivo je da je kvaliteta radne snage značajan faktor u rastu čak i kad kvantiteta školovanja gubi na značaju. Iz više analitičkih specifikacija Hanushek-Kimko pokazuju da kvaliteta radne snage – mjerena komparativnim testovima matematičkih i znanstvenih vještina – ima “dosljednu, stabilnu i snažnu vezu sa ekonomskim rastom.”

Kvaliteta zamjenjuje kvantitetu obrazovanja u važnosti ljudskog kapitala za rast. Hanushek-Kimko su posebno posvetili pažnju uzročnoj vezi obrazovanja na rast. Kvalitetnija radna snaga i veća produktivnost su povezani sa obrazovanjem, ali rast ne uzrokuje veću kvalitetu kroz primjerice investiranje u škole. [Pogledajte i ovaj kratak i vrlo čitljiv rad Hanushek i Wößmann o kvaliteti obrazovanja i ekonomskog rasta u izdanju Svjetske Banke.]

Slične zaključke iznosi i rad Coulombe-Tremblay-Marchand o kojem sa već jednom davno i pisao. Povećanje matematičkih i pismenih vještina među stanovništvom znatno pridonosi višem BDP per-capita rastu. Opet ne iznenađuje da bolji podaci o korisnim vještinama ukazuju na veću važnost ljudskog kapitala za ekonomski rast. Direktne mjere ljudskog kapitala bazirane na rezultatima pismenosti su daleko bolje od mjera baziranih na godinama školovanja u regresijama ekonomskog rasta te pokazuju značajan pozitivan efekt na rast. Zanimljivo je da je njihov rad koncentriran samo na 14 zemalja OECDa.

Studija Lanta Prichetta je dobro znana, ali i daleko od definitivne riječi o utjecaju obrazovanja na ekonomski rast. Iskreno, bazirati mišljenje da obrazovanje nije važno za ekonomsku efikasnost na jednoj studiji je čisto blesavo. Iako rezultat koji upućuju na zaključak da obrazovanje nije toliko bitno za rast je prilično kontroverzan (što nije pomoglo da rad bude objavljen u niže rangiranom ekonomskom magazinu) i dobrim djelom proizlazi od načina izračuna, njegov rad nije loš. Bill Easterly u svojoj poznatoj knjizi “The Elusive Quest for Growth” prominentno diskutira taj rad i još neke.

(2.) Easterly je mišljenja da obrazovanje jest bitno, ali nije tajna uspjeha ili nekakv čarobni metak za ekonomski rast. Easterly je sasvim upravu što se toga tiče. Njegovo objašnjenje je bazirano na kontekstu. Prof. Šikić u svom zaključku navodi, kao važne za bogatstvo neke zemlje, “institucija koje podržavaju investicije i rizike”, “Financijski sustav koji će osigurati strpljivi kapital”, “Institucije druge šanse” i “Odgovoran i nekorumpiran politički sustav”. I Šikić je sasvim upravo što se toga tiče.

Ali Easterly je pronicljiviji od toga.
Ako za išta, onda za obrazovanje pogotovo vrijedi onaj ekonomski moto da ljudi reagiraju na poticaje. Kakva je politčko-ekonomska sredina u kojoj dolazi do porasta obrazovanja? Što obrazovani ljudi rade sa svojim vještinama? Da li je stjecanje obrazovanja dio želje za investiranjem u budućnost?
Easterly, u gore navedenoj knjizi, iznosi tri teze o neuspjehu obrazovanja da inducira rast u raznim međunarodnim usporedbama.

Bez uvjeta za investiranje u budućnost obrazovanje malo vrijedi. U ekonomija sa mnogo državne intervencije najprofitabilnija aktivnost je možda lobiranje što, iako legitimna demokratska aktivnost, može imati negativne posljedice za rast. Obrazovani ljudi mogu odlučiti da svoje vještine ‘uposle’ u redistributivne aktivnosti umjesto one koje potiču rast, poput onih koje je naveo prof. Šikić gore.

Drugo, administrativni ciljevi obrazovnog sustava ne stvaraju sami po sebi poticaje za investiranje u aktivnosti koje donose ekonomski rast. Easterly tu prepoznaje razliku između kvalitete obrazovanja kao faktora rasta za ekonomije u kojima postoji motivaciji za investiranje i onima koje stagniraju. (Inače ne diskutira kvalitetu obrazovanja previše.) U stagnirajućim ekonomijama učenici nisu motivirani za uspijehom, učitelji/profesori nisu ozbiljni a i roditelji povuku djecu za radni na farmi primjerice.

Treće, druge investicije komplementarne obrazovanju su isto bitne. “Stvarati vještine gdje ne postoje tehnologije koje ih mogu koristiti neće poticati ekonomski rast” kaže Easterly. A bez poticaja za rast i motivacija za investiranjem vještinama nedostaju tehnologije. Ponuda vještina kroz obrazovanje je ništa bez potražnje za istima. I tako ljudi emigriraju gdje postoji potražnja za njihovim vještinama. Ne zove se poglavlje bez razloga “Educated for What?“

Imam osjećaj da prof. Šikić zna za ove važne kontekstualne faktore, ali ih je zaobišao.
Svakako ako “svrha velikog dijela obrazovanja nikada nije ni bila ekonomska učinkovitost” (Šikić) te je objašnjenje visoke produktivnosti u “nevelikom utjecaju čak i višeg obrazovanja na ekonomsku produktivnost” (Šikić) postaje problematično objasniti silnu javnu potrošnju u (visoko) obrazovanje. Za profesore na javnim sveučilištima takvo argumentiranje postaje dvosjekli mač.

Kao nekakv zaključak moglo bi se reći da iako postoje problemi u mjerenju utjecaja obrazovanja na ekonomski rast i kontroverze oko rezultata, pogotovo kad ukazuju na negativan efekt obrazovanja na rast, posao nije završen. Da je sve tako ‘očito’ kao što se da naslutiti iz pisanja prof. Šikića ekonomisti i drugi ne bi razbijali glave oko ovakvih pitanja. Isto, prejednostavno je reći “kad budemo imali bolje podatke imati ćemo i bolji odgovor.” Bolji podaci, ali i bolja pitanje su bitni. Vrlo je nezahvalano tražiti vezu između obrazovanja i ekonomskog rasta bez da prvo kvalitetno formuliramo tezu. Možda je teza o količini obrazovanja svo ovo vrijeme bila krivo formulirana?
Da li je moguće objasniti dio ekonomskog rasta ne samo kroz količinu obrazovanja nego i kvalitetu? Da li promjene u razini obrazovanja ili kvaliteti obrazovanja, kad su svi drugi faktori jednaki, mogu objasniti promjene u stopi rasta? Problem je da svi drugi faktori nisu isti u svakoj zemlji, zar ne?

_________________________________________
Obrazovanje je tako opširna ekonomska tema da je nemoguće sve pokriti u jednom ovakvom postu. Ja ću se praviti da ove teme svih silno zanimaju i navesti par korisnih radova vrijednih paženje. Neki linkovi su već navedeni kroz tekst.

Claudia Goldin i Lawrence F. Katz – The Race between Education and Technology (Poglavlje 1)
Claudia Goldin i Lawrence F. Katz – The Race between Education and Technology (Poglavlje 8)
ERIC A. HANUSHEK AND DENNIS D. KIMKO - Schooling, Labor-Force Quality, and the Growth of Nations (AER 2000)
ERIC A. HANUSHEK and Ludger Wößmann – Education Quality and Economic Growth
ALAN B. KRUEGER and MIKAEL LINDAHL – Education for Growth: Why and For Whom? (JEL, 2001)
ROBERT J. BARRO – Education and Economic Growth
P. Aghion , L. Boustan , C. Hoxby, J. Vandenbussche – The Causal Impact of Education on Economic Growth: Evidence from U.S.

Argument je privlačan malo nejasan, ali i dovoljno ispravan. Svaka dodatna državna potrošnja podrazumjeva dodatno izdavanje obveznica što samo povećava tu „skupinu rentijera.“ Prihodi bi trenutno bili smanjeni, ali za 5 godina kada bi te obveznice i dalje bile u njihovom portfelju pritisak na državu bi se nastavio, još i veći. Ipak, Krugman važnije kaže sljedeće:

The process of influence doesn’t have to involve raw corruption (although that happens, too). All it requires is the tendency to assume that what’s good for the people you hang out with, the people who seem so impressive in meetings must be good for the economy as a whole. But the reality is just the opposite: creditor-friendly policies are crippling the economy. This is a negative-sum game, in which the attempt to protect the rentiers from any losses is inflicting much larger losses on everyone else. And the only way to get a real recovery is to stop playing that game.

Koliko ovo dobro opisuje hrvatsko politčko-ekonomsko stanje?

Mediji i javnosti u Hrvatskoj su koncentrirani na tu ‘sirovu’ korupciju – mito, plave kuverte u državnoj administraciji i aproprijacija poreznog novca za privatne svrhe, “zlouporaba javnih ovlasti radi ostvarenja privatnih probitaka.” OK, primitivci koji su krivi za te aktivnosti trebaju biti kažnjeni. Korupcija je u Hrvatskoj nacionalno pitanje, no korupcija je, ipak, samo dio priče i problema. Gdje je rentijerstvo raznih društvenih skupina u javnoj diskusiji? Da li ha prepoznajemo? Da li prepoznajemo kako je štetno za rast?

Rentijeri nisu samo „zli“ privatni bankari, investitori i korumpirani političari koliko god vas razni uvjeravali u suprotno. Mnogo društvenih skupina mogu biti rentijeri. Iako možda nemaju nikakve “javne ovlasti,” to su svi oni sa privatnim pristupom i utjecajem na političare, oni kojima odgovara zadržavanje statusa quo i oni koje primarno interesiraju aktivnosti redistribucije postojećih resursa umjesto stvaranje novih vrijednosti i proizvodne aktivnosti. Oni koji „misle“ da što je dobro za njih je dobro i za ostale i voljni su tim polu-argumentom ucjenjivati ostale. Znate da takvih skupina u Hrvatskoj ima, od raznih sindikalnih udruženja, umirovljeničkih skupina i poljoprivrednika. Znamo tko i kako je blokirao reformu Zakona o radu, koga se time zaštitilo i tko je time najviše dobio. Nažalost, izgubili su svi građani Hrvatske.

Primarno, jer stalno guraju nos gdje im nije mjesto i paradiraju se po svakoj društvenoj problematici, mislim da se posebice tu ističu sindikati. Gostovanje Vilima Ribića kod Stankovića u NU2 je idealan primjer potvrda toga.

Voditelj i urednik emisije u nekoliko je navrata prozivao Ribića zbog pretjerane suradnje s vladajućima te činjenice da nema većih sindikalnih prosvjeda.

Stanković nije jedini koji prigovara Ribiću. Nedavno je i Stjepan Kolarić, predsjednik sindikata grafičara,

optužio Ribića i da usko surađuje s vladajućom političkom opcijom, ističući da Sindikat znanosti prima znatna financijska sredstva od države za svoje povjerenike.

Ribić pak otvoreno kaže Stankoviću i javnosti:

Predizborna godina je za nas najpovoljnije vrijeme, kada možemo najviše toga osigurati. Ribić je izjavio da u izbornoj godini sindikati moraju biti u pregovaračkom procesu ili, kako ga neki nazivaju, trgovini s vlašću. To doslovno glasi: mi vama dajemo socijalni mir, vi nama povećanje prava.

Na jednoj strani, sindikalna retorika samo zvuči dobro – imamo plan za svih. Na drugoj, Ribić otvoreno pokazuje da ne vidi veću sliku i da ga ne zanima veća slika, već samo kalkulirano izvlačenje većih “prava” i resursa od ostatka društva.  Napokon iskren rentijer. Ribićevi sindikati ne nude ništa društvu osim ‘socijalnog mira’ stoga ne znam kako drugo ih nazvati nego trgovci-ucjenjivači. U teoriji igara, Ribićeve “prijetnje” bi bile non-credible i kao takve sigurno ne završni ishod. Nažalost naši političari ne znaju igrati tu igru. Neka sljedeća Vlada će valjda imati hrabrosti prozvati prijetnje socijalnim nemirom kao blef, jer sindikati ne mogu organizirati masovni prosvjed i zastoj zemlje pa da i plate sve članove da izađu na ulice. Treba prekinuti igru sa rentijerima u društvu.

Rentijerstvo, kao i korpucija, bilo direktno od političara, državnih službenika ili sindikata koji predstavljaju te državne službenike, kočnica je rastu i razvoju. Zašto i kako pokazali su, primjerice, Kevin M. Murphy, Andrei Shleifer i Robert W. Vishny u kratkom ali poznatom radu “Why Is Rent-Seeking So Costly to Growth?”

First, rent-seeking activities exhibit very natural increasing returns. That is, an increase in rent-seeking activity may make rent-seeking more (rather than less) attractive relative to productive activity. … Specifically, as more resources are allocated to rent-seeking, returns to production, as well as to rent-seeking, fall. Over some range, as more resources move into rent-seeking, returns to production may fall faster than returns to rent-seeking do, and so the attractiveness of production relative to rent-seeking will fall as well, even though both production and rent-seeking exhibit diminishing returns.

Iako je Portugal u daleko većim dugovima, ispada da je hrvatski ekonomski scenario u posljednjih deset godina bio sličan portugalskom. Rast godinama ispod prosjeka Europe, stare (tradicionalne) industrije pod pritiskom konkurencija sa istoka nisu imale snage energično dinamizirati ekonomiju, a nove, tehnološki napredne industrije su zaobišle obije ekonomije. Nije problem samo u sporoj birokraciji, pravosuđu, nesređenim zemljišnim knjigama itd. (Veliki) Dio objašnjenja leži i u obrazovanju, i to ne samo visokom. Da bi diplomirali na sveučilištu prvo treba završiti srednju školu, gimnaziju (što je jednako četverogodišnjoj, višoj srednjoj školi).

Da bi otplatio dug Portugal (Hrvatska) mora ostvariti dugoročni rast. Bez toga ništa. Bez obrazovane radne snage, koja ne emigrira iz zemlje, nema snažnog, dinamičnog rasta. Prema radu Hanusheka i Woessmann, da je Portugal podigao status obrazovanja do razine uspješnih Finaca (zemlja koja postiže najbolje rezultate među OECD studentima) dugoročna stopa rasta bila bi 1.5% viša.

Više o Portugalu i problemima lošeg obrazovanja u članku iz WSJ.

Rad Hanushek-Woessmann – How Much Do Educational Outcomes  Matter in OECD Countries?

Kratki rad o poreznoj politici za ekonomski opravak i rast je više informativan. Izazov je uravnotežiti kratkoročne potrebe oporavka i dugoročne potrebe rasta. Da li bi kratkoročne politike mogle oslabiti dugoročni rast?

Za dublje čitanje na kojem se i bazira gornja piramida:

-TAX AND ECONOMIC GROWTH (OECD Working Paper 620)

-DO TAX STRUCTURES AFFECT AGGREGATE ECONOMIC GROWTH? (OECD Working Paper 643)

The reviewed evidence and the empirical work suggests a “tax and growth ranking” with recurrent taxes on immovable property being the least distortive tax instrument in terms of reducing long-run GDP per capita, followed by consumption taxes (and other property taxes), personal income taxes and corporate income taxes.

U ovom govor Romer iznosi svoju ideju i projekt zbog kojeg je dao ostavku na profesorsku poziciju na Stanfordu. Ideja ide korak dalje od njegovog prijašnjeg rada o ulozi i izvoru tehnološke promjene u ekonomskom rastu i životnom standardu. Iako je tehnologija izvor našeg (relativnog) bogatstva i njena promjena diktira promjenu u životnom standardu, tehnologija – ovisno kako je i definiramo – nije dovoljna da bi objasnila i riješila probleme sporog ekonomskog rasta, siromaštva i (ogromnih) razlika u per capita prihodu. Ekonomisti su nešto slično već znali godinama. Dobra i loša pravila koja potiču poželjne i nepoželjne ideje, ponašanja i ishode u društvu su jednako važna. Romer ima ideju kako smisliti i implementirati sistem novih pravila koja bi dala izbor za zamjenu starih pravila, potaknula širenje novih ideja, novih tehnologija, inovacije i naposljetku bolji život.

Poglavlje 1: Global Prospects and Policies

Poglavlje 2: Country and Regional Perspectives

Klikni za uvećanje tablice.

“We don’t tell New Zealanders we can stop the global recession, because we can’t,” says Prime Minister John Key, leaning forward in his armchair at his office in the Beehive, the executive wing of New Zealand’s parliament. “What we do tell them is we can use this time to transform the economy to make us stronger so that when the world starts growing again we can be running faster than other countries we compete with.”

That idea — growing a nation out of recession by improving productivity — puts Mr. Key and his conservative National Party at odds with Washington, Tokyo and Canberra. Those capitals are rolling out billions of dollars in stimulus packages — with taxpayers’ money — to try to prop up growth.

…..

“We have been on a slippery slope,” Mr. Key says, pointing to the country’s slide to the bottom half of the Organization for Economic Cooperation and Development’s per-capita GDP rankings. “So we need to lift those per-capita wages, and the only way to really do that is through productivity growth driving efficiency in the country.” He talks at length about how to attract and retain talented workers. What does he think about populist arguments about the end of capitalism? “Nonsense!”

…..

Much of Mr. Key’s reform agenda hinges on his belief that he has to prepare his country to compete in the global economy. “The world, whether we like it or not, will become more and more borderless,” he says. That means Wellington is planted firmly behind free trade. “The sooner Doha is completed,” Mr. Key says, referring to stalled global trade talks, “the better from our point of view.”

Cijeli, vrlo zanimljivi razgovor pročitajte ovdje.

Dok je poznavanje i razumjevanje svih tehničkih problema reformi zahtjevan zadatak, problem je u suštini, kod svih tako i kod nas, samo jedan.

U nedavno objavljenim postovima na pollitika.com “Drugi stup mora pasti” i “Mirovinski sustav, pomozite…”, posebice u prvom, došlo je do zahuktale rasprave oko reformi mirovinskog sustava i stupova. Magarac je pokrenuo žustru i nabojitu raspravu sa svojim argumentom da drugi stup mora pasti. Osim što je u problematiku uključivao ideološke stavove i pristranosti pa su glava i rep teksta tematski nepovezani, te je nerazumljivo izvalačio neke zaključke i banalizirao ekonomsku tematiku i vezu, zaključak da drugi stup mora (tj. može) pasti je u biti točan. Ipak, ja sam dao negativnu ocijenu jer je argument pogrešan.

Par komentatora je pokušalo objasniti greške u razmišljanju, ali nisu se dovoljno dotakli suštinskog problema. Dobro, ali previše se diskutiralo oko tehničko-financijskih stvari. I danas vidim u novom Banka magazinu se ističu razni tehnički problemi dužine štednje, izbalansiranja stupova, izračuna mirovina i prinosa fondova. Ok, tehnički problemi postoje, legitimni su, kompleksni i ima ih mnogo, ali jedna je suština problema, na koju se vrlo brzo zaboravi ili uzme zdravo za gotovo, a o kojoj i ti tehnički problemi ovise.

Svaka zemlja, svake godine ima određenu količinu outputa – ukupna količina dobara i usluga proizvedenih za konzumiranje. Taj output mora nekako biti raspoređen za konzumaciju. Kolač se mora podjeliti. Sadašnji mirovinski sistem je zamišljen, kao i mnogim drugi zemljama, kao raspodjela tog outputa između sadašnjih, aktivnih radnika koji uglavnom stvaraju taj output i sve većeg broja umirovljenika koji ga uglavnom konzumiraju. Način na koji je to učinjeno je da su današnji benefiti umirovljenika financirani poreznim izdacima iz plaća radnog stanovništva – ili tkz. defined-benefit plan, što je kod nas prevedeno ako se ne varam definirana davanja. To isto zovemo pay-as-you-go sistem. Uglavnom, svrha mirovinskog sistema je raspodjela nacionalnog outputa između sadašnjih radnika i umirovljenika. Imajmo to na umu.

Iz već poznatih razloga, ne samo kod nas već i drugim zemljama, i koji sada nisu toliko bitni, pay-as-you-go sistem je neodrživ, a potreba podjele outputa između radnika i umirovljenika i dalje postoji i postojati će u budućnosti. To je povuklo potrebu za reformama. Uobičajeni prijedlog reforme je išao za time da radnici dio mirovinskih davanja iz plaća ulože u neki oblik individualne štednje – npr. mirovinski fondovi. Umjesto da samo financiraju sadašnju konzumaciju umirovljenika kroz poreze na plaću, radnici bi dio dopronosa uložili u dionice i obveznice i tako uštedili svoju mirovinu za budućnost, jer jednostavno ne mogu ovisiti o budućim radnicima koji bi trebali uzdržavati sve veći broj umirovljenika. Još kad bi mogli investirati isto koliko danas plaćaju u doprinosima komotno bi uštedili za mirovinu i ne bi bili teret ikome. Hmmm.

Magarac je ispravno osjetio da tu nešto ne miriše dobro. Ali tu i dolazi do nerazumjevanja koje je primjećeno kod njegovih argumenata.

Dok pay-as-you-go sistem daje umirovljenicima, da bi konzumirali output, implicitno pravo potraživanja na rad (kroz porez na plaće koji financiranju benefite), sistem baziran na individualnoj štednji kroz fondove daje umirovljenicima pravo potraživanja na kapital (kroz dionice i obveznice u mirovinskom fondu). Ali što nam to govori? Sa makroekonomskog gledišta, u suštini svejedno je koji pristup izaberemo jer i jedan i drugi su samo različiti načini preraspodjele istog kolača, i.e. outputa.

Do zabune dolazi kad se te obveznice i dionice u osobnom mirovinskom fondu počnu tretirati kao stvarni output za konzumiranje. One to svakako nisu, jer su dionice i obveznice kao financijska imovina samo komadi papira. A umirovljenici ne mogu konzumirati financijsku imovinu, već samo stvarni output. Više komada papira u nečijem mirovinskom fondu ne znači i više outputa (=dobara i usluga) za konzumaciju. Razmislite samo ako imate dionice da li ste išta bogatiji ukoliko Pliva, Ina, Podravka ili Adris jednostavno najave podjelu dionica 2-za-1. Umjesto 100 imate 200 komada papira, ali još uvijek možete konzumirati istu količinu outputa. Da bi došli do stvarnog outputa za konzumiranje morate prodati svoje “papire”. Naravno, kad bi svi to pokušali učiniti u isto vrijeme, otkrili bi da zarada od prodaje financijske imovine kupuje puno manje dobara i usluga nego što su očekivali. Na taj način, drugi stup bi uistinu pao.

Druga vrsta zabune, puno važnija i koju je magarac jasno iskazao, je misliti da svi doprinosi u mirovinske fondove kojim se kupuju dionice i obveznice stvaraju/povećavaju štednju, koja bi onda trebala financirati investicije u produktivnu imovinu, gospodarski rast i tako veći output u budućnosti. Sasvim je normalno da ljudi tako razmišljaju jer je intuitivno, jer se tako predstavlja u javnosti, a uostalom veća stednja je i cilj mirovinskih fondova ili drugog oblika individualizirane štednje.

Ali opet, dionice i obveznice su samo papiri. Stavljanje, nagomilavanje ako hoćete, više dionica i obveznica u mirovinski portfelj ne garantira veću štednju i sigurno ne garantira veći output za podjelu i konzumaciju u budućnosti. Ono što dionice i obveznice jesu jest legalna potraživanja na produktivnu imovinu, ali svakako nisu sama produktivna imovina ili sami output.

Da bi došli do većeg outputa u budućnosti, štednja i povećanje iste (gdje mislimo na nacionalnu štednju) jest ključno jer se kroz nju investira u rast i podiže nacionalni output u budućnosti. Samo postojanje mirovinskih fondova kao dio mirovnskog sustava, međutim, ne garantira veću štednju jer to ovisi o načinu kako se mirovinski fondovi financiraju. Dovoljno za reći je da kako bi povećali štednju moramo smanjiti sadašnju potrošnju. Netko je mora smanjiti. Ili će današnji radnici odvajati na stranu više, ili će se današnji umirovljenici trebati zadovoljiti manjim benefitima. O (ne)mogućnosti posljednjeg sam jednom davno nešto pisao.

Taj output je ključni problem, ključna točka, mirovinskog sustava kako god da se odlučimo strukturirati ga. Bez obzira da li imamo potpuni pay-as-you-go sistem baziran na radu i solidarnosti, ili sistem baziran potpuno na individualnoj štednji, tj. kapitalu, ili pak kombinaciju oboje, povećanje outputa kako bi se mogao podjeliti između radnika i umirovljenika u budućnosti će uvijek biti ključni zadatak i cilj. Tako, suprotno od zaključaka i diskusije magarca, količina outputa na kraju dana određuje naš mirovinski budžet koji će financirati buduće umirovljenike – ne količina obveznica i dionica, veličina mirovinskih fondova, broj umirovljenika, posjedovanje nekog oblika individualizirane štednje ili samo tradicionalnih benefita iz međugeneracijske solidarnosti. Nikakvo bogatstvo, sigurno ne financijsko bogatstvo u obliku dionica i obveznica, nije oslonac za mirovinski sustav, već samo output.

Ukoliko se ukupna količina proizvedenih dobara i usluga ne povećava, ne možemo garantirati više mirovine umirovljenicima bez da zakinemo radnike. Sve ostalo su mnogi tehnički problemi oko unaprijeđenja i usklađivanja, pogotovo u tranzicijskom razdoblju između postojećeg i novog sustava, ta pitanja jesu bitna, ali temeljni problem prilično je jasan.

Dakle, pretpostavke (implicitne ili eksplicitne) i linija razmišljanja o mešetarenju financijskim bogatstvom na kojima argument i zaključci magarca počivaju su pogrešne. Ja ga ne krivim. Svaka čast na raspravi i pisanju o ovoj važnoj temi. U drugom postu, kroz više dobrih pitanja, pokazana je veća doza senzibiliteta da je čitav problem reforme mirovinskog komplicirana stvar. (Zašto onda onako banaliziranje oko drugog stupa?) Na kraju, biti zbunjen oko mirovinskog sistema i reforme je sasvim normalno i ok. Kriza mirovinskog sustava je jedan od najvećih problema za zemlje diljem svijeta.

To će uljepšati brojne pokazatelje koji se iskazuju u odnosu na BDP. Što su glavne negativne implikacije?
- Tu je primarno riječ o tzv. izračunu pojma vlastitih sredstava, odnosno koncepta ‘gross national incomea’ (ukupnog nacionalnog dohotka). Na osnovi te veličine utvrđuju se obveze RH u smislu uplata u zajednički europski proračun, kao i njezina prava povlačenja određenih sredstava od EU. Dobar dio tih prava definiran je razinom razvijenosti ‘per capita’. Tako se uključivanjem sive ekonomije događa nekoliko procesa. S jedne strane, očekivano povećanje službenog BDP-a za približno 13 posto djeluje dobro jer smanjuje većinu agregata kojima se iskazuju vanjske neravnoteže. Udio vanjskog duga past će, primjerice, na oko 78 posto BDP-a (lani je bio 87,8 posto), udio deficita javnog sektora također će se smanjiti i općenito će se pokazati da je Hrvatska manje ranjiva nego što su dosad pokazivali standardni indikatori. S druge strane, uključivanjem sive ekonomije povećani BDP smanjuje prava Hrvatske na povlačenje novca iz EU i povećava njezine obveze u smislu uplata u zajednički europski proračun. Ima još jedna značajna karakteristika. Ovako kako je sada siva ekonomija distribuirana po djelatnostima, povećat će se (službena) razlika između slabije i jače razvijenih regija. Oni koji su razvijeniji bit će to još više, a oni slabije razvijeni bit će relativno još manje razvijeni. Dakle, povećat će se raspon razvijenosti, a to je uvijek negativno za politiku.

…. Vrlo brzo pokazat će se da postojeća regionalizacija Hrvatske nije dobra jer središnja statistička regija u kojoj je Zagreb, a koja zahvaća širok prostor, već će se pri kraju ove godine naći vrlo blizu razine razvijenosti od 75 posto prosjeka EU mjereno paritetom kupovne moći. To znači da će Hrvatska već u trenutku ulaska u EU biti lišena dobrog dijela prava povlačenja sredstava iz europskih strukturnih fondova.

No zanimljivije i važnije pitanje je ono prije ovog.

Može li se pritom izmjeriti doprinos reduciranja sive ekonomije?
- Kad se istraživanja kompletiraju, pokazat će se da je udio sive ekonomije posljednjih nekoliko godina padao prosječnom dinamikom od 0,3 posto godišnje. I to je ulazilo u službene stope BDP-a. Budući da je približno toliko rasta dolazilo zapravo od utjerivanja neslužbene u službenu zonu dugogodišnji prosjek stopa rasta će se korigirati, odnosno smanjiti za to zahvaćanje sive ekonomije.

Paradoksalno je da će korekcijom BDPa na više HDZ ubrati pozitivne bodova i isticati smanjenu ranjivost, dok je u isto vrijeme ono najvažnije za prosperitet i životni standard, dugogodišnja stopa rasta ekonomije, zapravo manja te nikakvog većeg prihoda neće biti od tog kao-povećanja BDPa. Neće valjda HDZ to isticati kao nekakav uspijeh u poboljšanju životnog standarda? Treba imati na umu da siva ekonomija nije uključena u službene podatke, ali prihodi iz sive zone (primjerice u djelatnosti turizma) već beneficiraju ljude “na terenu” godinama. BDP/capita će biti službeno veći, ali on je već tu uključivanjem sivih prihoda.

Drugim riječima, da bi se dovršila tranzicija i povećala dugoročna stopa rasta, potreban je konsenzus oko nužnosti reformi i promjene politike. Građenje tog konsenzusa je na izabranim predstavnicim, političarima, a oni su jednostavno nedovoljno zreli, vođeni populističkim i korporatističkim idejama.

Jutarnji je još u Rujnu ’07. imao članak o Mihaljekovom radu, te unatoč tome što je članak danas relativno star, tema, dapače, nije.

Mihaljek: ‘Nema pravog ekonomskog rasta zato što političari ne žele reforme’

Piše: Marina Klepo

ZAGREB – Je li predsjednik Stjepan Mesić u pravu kada kritizirajući Vladu tvrdi da sadašnja gospodarska politika nije dobra? Jesu li njegovi glavni argumenti za tu tvrdnju – rasprodaja imovine i stalni rast inoduga – ispravni? Dubravko Mihaljek, jedan od vodećih hrvatskih ekonomista zaposlen u Banci za međunarodna plaćanja u Baselu, ne slaže se s time.

Mihaljek, naime, smatra kako je jedan od najvećih problema Hrvatske činjenica da su političari zaokupljeni sporednim stvarima, poput nadmetanja tko će biračima ponuditi više stope rasta, dok ozbiljne reforme nitko ne želi provoditi.

U usporedbi sa zemljama srednje i istočne Europe (SEI), Mihaljekova analiza “Između Olimpa i brodoloma: viđenja hrvatske tranzicije u 2007. godini”, pokazuje da se Hrvatska ne razlikuje mnogo po makroekonomskim kretanjima. Najznačajnija razlika je u tome što ukupni ekonomski rast u Hrvatskoj posljednjih godina zaostaje.

U prosjeku iznosi 4,5 posto, dok se u zemljama regije kreće od 5 do 6 posto. Za sustizanje Grčke, Portugala i Španjolske – tri zemlje EU koje imaju niži dohodak i sličnu strukturu gospodarstva – Mihaljek procjenjuje da će Hrvatskoj trebati 29 godina, a računajući sivu ekonomiju i utjecaj pristupanja EU, to bi se  razdoblje smanjilo na 18 godina. Slovenija ih je, primjerice, već sustigla, baltičkim zemljama trebat će 6-10 godina, Mađarskoj 15, a Češkoj 17 godina. Uzroke zaostajanja Hrvatske, smatra, treba tražiti u sporijem provođenju strukturnih i tranzicijskih reformi.

Na ključno pitanje “koje bi mjere ekonomske politike mogle ubrzati ekonomski rast” Mihaljek odgovara da je najprije potrebno ispuniti glavni preduvjet: stvaranje konsenzusa oko provođenja reformi. Konsenzus, međutim, nije moguć, a razlozi su vrlo složeni: osim ekonomskih, tu su dublje društveno-političke, demografske i povijesno-kulturne dimenzije. Prema njegovu mišljenju, postoje tri fenomena koja priječe brži razvoj Hrvatske.

“Prvo, političari u Hrvatskoj još uvijek nisu odredili osnovne ekonomske zadaće države, osobito u područjima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture, znanosti, tehnologije”, ističe Mihaljek. Odgovornost za takvo stanje, smatra, dijelom snosi i ekonomska profesija, jer se previše koncentrirala na pitanja koja su manje značajna za dugoročni rast, poput tečaja i promjene industrijske strukture, a zapostavila je nepopularne, ali važne istraživačke teme kao što su reguliranje tržišnog natjecanja, subvencije, obrazovanje, javna uprava, socijalna politika, demografija…

Premda su političari skloni jednostavnim rješenjima kao što je “aktivna” tečajna i industrijska politika, Mihaljek upozorava da ona ne vode poželjnim visokim stopama rasta. Moderna teorija rasta govori da njima najviše pridonose “konkurentno gospodarsko okruženje, otovrenost u ekonomskih odnosima s inozemstvom i sposobnost brzog prihvaćanja novih tehnologija”. Stvaranju tih uvjeta pogoduju pak reforme obrazovnog sustava, mjere poticanja domaćih inovacija, istraživanja i razvoja, regulatorne reforme za razvoj tržišta, te restrukturiranje preostalih “strateških” sektora (energetika, transport, brodogradnja, poljoprivreda). “Mnoge od tih tema domaći ekonomisti izbjegavaju, što u konačnici podržava nesređeno stanje u tim važnim segmentima”, napominje Mihaljek.

Drugi fenomen koji primjećuje jest da javna uprava, osobito na lokalnoj razini, nije u stanju osigurati transparentnost i jednostavnost uvjeta poslovanja za potencijalne poduzetnike. Jedan od uzroka takvog stanja je loša obrazovna struktura i nedovoljna profesionalizacija u javnoj upravi.

Nesnalaženju javne uprave pogoduje i hiperprodukcija pravnih propisa, pa zbog velikog broja često nedorečenih, nejasnih i međusobno proturječnih propisa službenici ne znaju kako ih primjenjivati, a potencijalnim poduzetnicima nisu jasni poticaji za rad, investiranje i otvaranje radnih mjesta. “Bez tih osnovnih ekonomskih poticaja nema zdravog ekonomskog rasta, ni značajnijeg povećanja zaposlenosti u dugom roku”, kaže Mihaljek.

Kao treći faktor koji ograničava dugoročno ubrzanje rasta navodi delikatnu političku ravnotežu. “U uvjetima gdje ne postoji uvjerljiva parlamentarna većina, mali su izgledi da će zakonodavne vlasti postići sporazum oko pitanja vezanih uz reforme ‘druge generacije’, ističe Mihaljek, dodajući da izgledi za reforme na tim područjima presudno ovise o političkom konsenzusu, a on se trenutačno čini nedostižnim, i u Hrvatskoj, i u zemljama regije.

Stoga, ovaj ekonomist zaključuje da stope rasta postignute posljednjih godina najvjerojatnije neće biti premašene u srednjem roku, odnosno da hrvatskom gospodarstvu ne prijetiti brodolom, ali će još dugo biti daleko i od europskog Olimpa. S porukom da je Hrvatska osuđena na osrednjost političari će se teško pomiriti, ali očito nisu spremni ni učiniti mnogo više da bi promijenili percepciju o budućnosti Hrvatske.