Uglavnom, zašto Mars i Jupiter? Fred Thompson, znate glumac iz serije “Law and Order” i bivši senator iz Tennesija, ih je spomenuo i to sa razlogom. Jedan od mogućih Republikanskih kandidata na predstojećim izborima pokazuje da NASA tvrdi da se Mars, Jupiter i Pluto zagrijavaju, isto kao i Zemlja. Sarkastično kaže da ni jedni nisu potpisali Kyoto pa su određeni ljudi, ne nužno znanstvenici, počeli misliti da vanzemaljci voze velike SUVe i drže A/C na minimumu, time zagrijavajući svoje planete. Cijeli kratki citati možete pronaći ovdje, na stranicama NYT. Naravno, iza toga se krije, oni koje prate i zanimaju se dublje o svemu u vezi globalnih klimatskih promjena znaju to, da je Sunce jedno od velikih faktora kod globalnog zagrijavanja (GZ u nastavku), koje se očito zbiva i na drugim planetima. Nije samo CO2 i ljudska ruka već i povećana Sunčeva aktivnost, a i jezgra zemlje. Mrak me tu malo preduhitrio kad je napisao o i ukazao na dobar dokumentarac “The Great Global Warming Swindle.” Ja sam ga imao već u favorites. Svakako treba pogledati, ali naravno kao sa svime uzeti i zrno soli. Ja spadam u onu skeptičnu manjinu koja ne prihvaća olako da se GZ događa isključivo zbog emisija CO2 i ljudske aktivnosti. Prije sam pisao o toj temi i rekao sam da GZ postoji, ja to ne osporavam i nemam se namjeru uzaludno prepucavati. No da li je zbog CO2 je druga priča. I u onom dokumentarcu a i u drugim sličnim medijskim izlaganjima znanstvenici i klimatolozi sa reputacijom, neki čak i iz famoznog Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC) otvoreno preispituju teoriju i loše dokaze da CO2 uzrokuje klimatske promjene. I naš poznati i kredibilni znanstvenik, Velimir Pravdić (članak u Jutarnjem) kaže da nije potpuno jasno zašto se događaju klimatske promjene i otvoreno sumnja u CO2 kao glavni uzrok. Slično je i sa znanstvenicima koji su prije sudjelovali u IPCCu a sada su skeptični zbog nedostatka dokaza i krivog tumačenja.

    – Mislim da ne treba objašnjavati predugo i široko kako nema jasne uzročno posljedične veze između CO2 i GZ. Ako malo više i dublje pratite zbivanja oko primjetili ste taj argument u medijima, istim onim medijima koji bombastično pišu o GZ jer, pa mediji su jel tako, treba napuhati da bi se prodalo. Empirijski je prikazano i svaki klimatolog to zna da kroz povijest se level CO2 u atmosferi digne nakon što se temperatura povisi, znači potpuno suprotno od uobičajenog Gorovskog objašnjenja da je CO2 narastao od početka Industrijske Revolucije i sada to uzrokuje veće temperature i GZ. Zašto taj argument nema nikakvog utjecaja na debate znanstvenika i klimatologa ja ne znam. Znam samo da sam ga čuo puno puta. Isto tako sam čitao do prije koju godinu da u jednoj američkoj saveznoj državi, čini mi se Michigan no nisam 100% siguran sada, se nalazi čak 15 instituta za istraživanje klime! Svi dobivaj i lobiraju za novac iz Kongresa i svima je jedino u interesu da tako i ostane. Da li je potrebno 15 istih tipova instituta koji rade na istom problemu u jednoj saveznoj državi ja isto ne znam. Znam da je jako loše trošenje resursa, a i Kongres je to znap pa je zategnu malo “novčarku.”

    – Nadalje, prije se na široko koristio famozni graf hokejskog štapa, tkz. Hockey Stick. (Mala sličica ovdje Hockey Stick) Konstruirao ga je klimatolog Michael Mann sa University of Virginia i dugo je bio temeljni nosač dokaza da je GZ posljedica ljudske aktivnosti i jedan od povoda Kyoto ugovora. Prikazuje, kao što vidite, temperature u zadnjih 1000 godina i veliki swing na gore u zadnjem stoljeću. Graf, iako oku primamljiv i sa velikim impaktom na javnost i debatu, je manje više diskreditiran i sam UN koji ga je podržavao je preispitivo ispravnost grafa i njegovog izračuna. Problem se stvorio kad je kanađanin Stephen McIntyre, “konzultant za minerale” (valjda nekakav geolog kako bi ja rekao), počeo preispitivati ispravnost grafa i pronašao veće greške u izračunu. Tvrdio je 2005 da su Mann i njegovi suradnici koristili loše statističke metode i time dobili beznačajne rezultate. Naravno skepticizam je bio veliki, no ubrzo su znanstvenici i UN pregledali njegov rad i konsenzus je izašao da je “hokejski štap,” prije nikada provjeravan, uistinu loše konstruiran. Prije toga gosp. Mann je trebao ispraviti neke manje greške u izračunu i iako se uporno borio protiv diskreditacije grafa izgubio je. Problem je da graf u obliku hokejskog štapa se može proizvesti iz manje više bilo kojeg seta brojki koristeći određene statističke formule, iako se takav graf ne nalazi u setu. Ako pogledate zadnji IPPC Report nećete pronaći “štap” unutra, za razliku od prijašnjih izvještaja.

    To su samo dvije crtice o legitimnim problemima i debatama oko GZa. Ono što je sada zanimljivo nama koji prate ovo a i svima bi trebalo biti je nadolazeći (6.-8. Lipnja) G8 sastanak tokom kojeg će klimatske promjene biti jedna od glavnih tema. Raspravljati će se o njima jer treba sastaviti novi ugovor u nadolazećim godinama da nadomjesti Kyoto koji ističe 2012. Amerika je već odbacila neke pritiske Europe, konkretnije Njemačke, kako razmišljati i tretirati klimatske promjene. Jasno je da ne žele ponovo jedan ugovor poput Kyota koji je sa svojim striktnim vremenskim rasporedima i oštrim kvotama potpuno odvojen od realnosti i ekonomskih posljedica. Europska pozicija je da GZ treba napasti oštro, sa visokim ciljevima smanjenja emisije CO2 (50% ispod levela 1990) i valjda time temeprature, 2C stupnja manje do 2050. Merkelica tu podržava Blaira. Američka pozicija je da su oštri i arbirtalni ciljevi, grube kvote i vremenski rokovi štetni i ekonomsko “samoubojstvo”, a to pogotovo stoji kad se Kina i Indija ne obavezuju na ništa od toga. Kyoto upravo zbog toga i nije uspio u ničem predviđenome. Nije se znalo tko pije a tko plaća u svijetu.

    Ako niste svijesni kako je to ozbiljno ili mislite da je to samo Busheva pozicija, Al Gore je isto tako pričao 1997 upravo prije nego je Kyoto ugovor trebao biti potpisan. Tada je rekao da “Amerika neće ratificirati ugovor iz Kyota bez participacije ključnih zemalja u razvoju.” Evo linka vijesti iz 1997, pri dnu stranice, da ne bude da izmišljam. Za razliku od većine političara govorio je istinu. On i Clinton nikada nisu uputili ugovor na ratifikaciju. hehe…

    Zato onaj Hladni Rat u naslovu. Vodi se mali hladni rat izmeđi Europe i Amerike oko novog ugovora i načina kako se boriti protiv GZ. Svaka ima svoje ciljeve i kako ih postići. Europa tipično vuće više na idealizam i moral, misleći da je zalaganje dovoljno, Amerika na empiriju i ekonomiju, držeći da je primjena nove tehnologije jedini odgovor. Europa odlučno traži da se svi razgovori i ugovori održe unutar UN-a i svi se toga drže. “One size fits all” strategija. Amerika smatra da su samostalni putevi i strategije kako doći do dogovorenih ciljeva puno praktičniji put sa većom šansom uspijeha. Kyoto ugovor je potvrda toga, jer i oni koji su ga ratificirali nisu se držali dogovorenog i nisu postigli njegove ciljeve. 

    U jučerašnjoj najavi, upravo pred G8 sastanak, Bush je zatražio da se vodeće zemlje u svijetu, njih 15 uključujući Kinu i Indiju, sastanu i dogovore oko ciljeva (do kraja godine) i ispravnih načina borbe protvi GZa. Zatražio da se stavi na stol svo znanje o novim tehnologijama i kako ih koristiti. Rezale bi se i trošarine na razmjenu tih tehnologija. Svaka zemlja bi bila slobodna stvoriti svoje načine i politiku da dosegne ciljeve i ne bi bilo međunarodnog tijela ili ovrha, što znaći neće se ići na jedan isti standard za sve. To je bio slučaj do sada. Ono što odskaće na prvi pogled od prošlosti, kada se Busheva administracija nije pretjerano zalagala oko problema GZa i potpuno odbacila Kyoto, je da se sada pokazuje želja da se odrede određeni ciljevi i pokuša ih se dostići. Još uvijek se odbija Cap-and-trade sistem, no postoji želja da se dođe do dobrog lobalnog dogovora. Želi se biti dio globalnog poduhvata. Merkelica je zadovoljna, a i Blair hvali istup i misli da “po prvi put imamo šansu dobiti (urediti) ispravno global riješenje.” Naravno, treba se složiti oko načina i za to bi bili sastanci na koje je pozvao Bush. Bloger Is it Getting Warmer konstatira da je na kraju uvijek “bolje pričati nego ne pričati” kad se radi sa političarima.

    No nema se još puno šta reći i analizirati. Sljedeći tjedan je G8 gdje će više toga izaći u javnost. Do onda ću još nešto o ovome napisati, nešto malo usmjerenije, pa onda o samom G8. U svakom slučaju mislim da je potez na bolje i u dobro smjeru. Oni koji kritiziraju, zeleni, uvijek to rade na isti način, maloumno i kratkovidno. Predsjednik Friends of the Earth udruge, Brent Blackwelder, kaže da je ovo “samo pokušaj da se prikaže briga oko GZ bez išta učiniti u biti.” Ekspert za klimu Greenpeacea Charlie Kronick i dalje tvrdi da je “emsije CO2 jedino moguće smanjiti pomoću cap-and-trade mehanizma, a Bush je to odbio već u startu tako da postoje kontradikcije u ovoj njegovoj deklaraciji.” Zelene uvijek nešto smeta, koliko dobro namjerno bilo i usmjereno ka donošenju nekog konkretnog, izvedivog i ispravnog načina. Za njih postoji samo jedno radikalno riješenje, bez obzira i brige oko ekonomskog utjecaja, pa tako možemo i očekivati uvijek iste kritike. No ja ću se i oglušiti na to jer je jednostavno gubljenje vremena pratiti jedne te iste kritike i promašene radikalne prijedloge.

    Za kraj, do G8, ostavljam jedan video “zadatak” i jednu zanimljivost. Pošto će uglavnom Amerika imati odlučujući utjecaj, a odmah nakon nje Kina, na bilo kakav novi ugovor koji će nadomjestiti Kyoto, valjalo bi znati malo dublje kako se sve odvijalo 80tih i 90tih u vezi GZa i potom Kyota u Američkoj politici. Na stranicama tv kuće PBS možete pogledati čitav dokumentarac o “Vrućoj Politici” nedavno prikazan. Pa koga zanima neka pogleda, čisto informativno o tijeku događaja, akterima tri administracije, njihovim pozicijama i interesima. Isto tako ovdje možete pogledati poziciju današnjih kandidata u izborima za predsjednika 2008.

    A što se tiče zanimljivosti, prije sam rekao da mediji igraju jednu od najvećih uloga u napuhavanju i šok efektu GZa. E pa tokom 1970tih je bila ista priča, samo u suprotnom smjeru. Problem je bilo globalno zahlađenje i novo ledeno doba koje je prijetilo masovnom glađu. Mislite da izmišljam? Odite do sveučilišne knjižnice i pretražujte naslove na naslovnoj New York Timesa u bazi podataka tokom 1970tih. Ja ovdje prilažem samo jedan članak iz Newsweeka iz 1975. Newsweek Cooling World

    Evo sada par zanimljivosti. Kao što je B!K već pisao o Castrovoj kritici korištenja šećerne repe i općenito hrane za gorivo, ja malo proširujem taj događaj. The Economist je šokantno napisao i «heretički» se složio sa Castrom (što ja mislim da se nije dogodilo ikada prije). Cijeli tekst nećete moći pročitati na siteu Economist ako niste pretplatnik, ali zato ga možete ovdje.

    Novi broj utjecajnog Foreign Affairs kritizira proizvodnju etanola iz kukuruza, jer bi mogao ‘izgladniti’ siromašne. Svakako si sačuvajte članak dok je još besplatan online. Dva profesora sa Sveučilišta Minnesota objašnjavaju kako “ludilo” za etanolom potražuje sve više i više kukruza za proizvodnju. Visoke cijene nafte (benzina) čine jeftiniji etanol konkurentnim izvorom energije. Takva enormna potražnja zbog etanola dovest će inventar kukuruza do najnižih levela ove godine, iako je 2006 jedna od rekordnih godina po urodu. Naravno, u prehrambenoj industriji dolazi do šoka potražnje. Cijena bušela kukuruza je bila rekordnih $4.38 u Ožujku, najviša u zadnjih 10 godina. Profesori kažu “To možda zvuči kao nirvana za proizvođaće kukuruza, ali teško da je za potrošaće, pogotovo u siromašnim zemljanja u razvoju, koje će biti pogođene dvostrukim šokom ako cijene hrane i nafte ostanu visoke.” Za očekivati je da će nafta ostati skuplja. Visoke cijene kukuruza će nagnati poljoprivrednike da siju više kukuruza i tako će cijena s vremenom pasti donekle, no sije se manje riže i pšenice što će kao posljedicu imati manju ponudu i veće cijene. Najviše će patiti one siromašne zemlje koje su ovisne o uvoz nafte i pate od deficita hrane. Po procjenama UN FAO većina od 82 zemlje sa deficitom hrane uvozi naftu. Svakako pročitajte tekst jer sadži mnoštvo informacija! Koje su to zemlje sa deficitom hrane i problemom gladi pogledajte na ovoj interaktivnoj karti.

    Zašto se etanolu i kukuruzu ne piše dobro možete proćitati ovdje. Izgleda da Wall Street postaje skeptičan oko proizvodnje etanola. Visoke cijene kukuruza stavile su pritisak na dobit ADM, najvećeg proizvođaća etanola u Americi. ADM je rekao da je razlog visoke cijene kukuruza, a analitičari su skeptični zbog nadolazeće prevelike ponude u odnosu na potražnju etanola što će spustiti cijene. Glavni problem je nedostatak infrastrukture. Jučer se i UN zabrinuto oglasio po pitanju korištenja izvora hrane kao izvora energije. Visoke cijene hrane kao posljedica toga bi mogle nadoknaditi sve pozitivne efekte na klimatske promjene. Posebno se naglašava potencijalno negativni utjecaj na okoliš (prevelika potražnja za vodom i zemljom) i visoke cijene hrane. Opet cost-benefit analiza, no pitanje kakva. Taj izvještaj dolazi samo par dana nakon što su se “svi dogovorili” u Bangkoku da imamo sredstva i tehnologiju za spriješiti GZ.

    Nadalje, ako ste pratili šta od ekonomskih ili financijskih vijesti ovaj tjedan, vidjeli ste da je drugi najbogatiji čovijek na svijetu, one&only Warren Buffet održao svoju godišnju dioničarsku skupštinu. I imao je ponešto za reći po pitanju GZa, etanola i kukuruza. Charlie Munger, njegova desna ruka i dugogodišnji podpredsjednik kaže «Ja mislim da je pokretati automobile na kukuruz jedna od najglupljih ideja.» To je bio njegov odgovor na pitanje o cost-benefit analizi etanola. Rekao je da nema smisla podizati cijene hrane kako bi se uzgajao kukuruz za etanol. Isto vrijedi i za uzgajanje drugih kultura koje se mogu pretvoriti u etanol, primarno cassava u subsaharskoj Africi gdje je glavna hrana 200 milijuna ljudi i plamino ulje u Indoneziji. Za vidjeti je da li će visoke cijene tih roba potaknuti poljoprivrednike u tim zemljama da uzgajaju više, no imajmo na umu da podneblje nije uvijek naklono tim zemljama i poljoprivredi.

    Za kraj, u Bonnu se počelo raspravljati o novom protokolu koji bi zamjenio Kyoto koji ističe 2012. Valjda će ovaj biti bolja zamjena i realniji u smisli kako svijet funkcionira. Pratite ta i slična zbivanja na pristranom blogu IHT Business of Green, u izdanju ‘lijevoga’ New York Times.

    Sljedeći post je definitivno o Hrvatskim “Gospodarskim Izborima 2007.” Novih događaja ima po toj temi, a blog je ipak o tome u glavnom.

    Nadam se da ako imamo dosta političara koji ne znaju pokrenuti ovu ekonomiju, bar je neće još usporiti ili utopiti sa zakonima kako bi dosegli neke arbitralne level iz Kyoto ugovora.
Procjene su za sada, neslužbene očito, da će nas koštati između $80 i $100 milijuna na godinu. Očekujte i više. Da li je to relativno puno, previše? Prosudite sami. Vi će te to i platiti, tj. mi kao potrošaći i poreznici.
Da se radi o čistom političkom zahtjevu EU da potpišemo Kyoto kao uvijet pristupa je valjda jasno svima. Hrvatski Kyoto sigurno neće doprinjeti ublažavanju globalnog zatopljenja. No, moramo po direktivi “dogovora” smanjiti emisiju staleničkih plinova. To se jedino može postići na dva načina:

• Efikasnijim korištenjem energije.
  
• Postepenom zamjenom fosilnih izvora obnovljivim izvorima.

    Jednostavno ograničenje emisija znači i ograničenje proizvodnje i korištenje energije, što potom znači dugoročno smanjenje ekonomskog razvoja i životnog standarda. Oba načina su hvale vrijedna, a prvi je nužno potreban. Bez!Komentara, kao bloger specijaliziran za energiju, piše o oba, pa tamo možete pronaći dosta informacija o energetskoj strani tih prijedloga. No naravno, postoji i ekonomska strana. I tu stvari postaju zanimljive.

    Da bi ekonomija rasla i povećavala životni standard potrebna joj je energija. Da bi proizvodili BDP potrebna nam je energija. Da bi smanjivali BDP ne treba nam energija, treba na Kyoto. Hehe, šali na stranu. Kao posljedica većeg ekonomskog rasta i razvoja je veća potražnja za energijom. Znaći vidimo da nije moguće samo tako srezati proizvodnju energije, kako bi smanjili emisije, a da pritom ne srežemo i realan gospodarski rast i životni standard.

No moguće je usporiti i smanjiti potražnju za energijom, bez da smanjimo BDP, putem veće efikasnosti korištenja energije. Primjerice Danska (link samo za pretplatnike, a za ostale prilažem pdf članka Danska) je u zadnjih 30-tak godina, točnije od naftnog šoka 1970tih, održala potrošnju energije stabilnom i konstantnom kao posljedicu veće energetske efikasnosti, UZ dvostruko povećanje BDPa. Danska je danas samo-dostatna u energiji i izvozi naftu, plin i električnu energiju. Samo da bude jasno odmah od početka, to košta. Jeli, nema besplatnog ručka. Pročitajte iz članka koja je cijena postizanja samo-dostatne efikasnosti.

    Povećanje efikasnosti iskorištavanja energije kod kućanstava podrazumjeva sve one lijepe prijedloge koje bi Trošimir trebao poduzeti. Da li hoće ipak ne ovisi samo o njegovoj dobroj volji, već o stanju novčanika i poticajima od strane države. Sigurno da nitko od nas ne želi imati “sexy” ciglenu fasadu, no da bi je dovršili, i time poboljšali efikasnost, trebaju penezi. Hrvatski potrošaći su i ovako prezaduženi, a koliko će se ljudi zaduživati radi energetske efikasnoti ne može se reći ili znati, no sigurno je da većina nema ušteđevinu sa strane koju će potrošiti (investirati) kako bi imali energetski štedljive domove. Većina se zadužuje za kupnju proizvoda za koje ne mogu izdvajati iz plaće i time se povećava vanjski dug zemlje. Dizanje kredita da bi se povećala energetska efikasnost doma bi potencijalno još podigla taj vanjski dug u kratkom roku. Dugoročno je moguće da bi troškovi efikasnije kuće isplatili sami sebe kroz jeftinije energetske račune, no “otom potom.” Puno ovisi ne samo o reklamama na TV-u nego o realnim poticajima da potrošaći to doista i sprovedu. Ako je bilo koja vlada ozbiljna sa takvim planovima neka snizi poreze i trošarine na određene štedljive kućanske proizvode i izolacijske materijale koji koriste nove, napredne tehnologije, kako bi nižim cijenama dala poticaj kućanstvima za energetsku efikasnost.

    Energetsku efikasnost ekonomije mjerimo Energetskom Intenzivnošću (Energy Intensity za one koje će to pogledati na wikipediji, hehe). To je ekonomsko mjerilo koliko energije je potrebno za proizvesti $1 BDPa ili koliko tona ekvivalentne nafte je potrebno za proizvesti 1 milijun eura BDP. Možda bi B!K moga bolje objasniti što je to ekvivalentna nafta (oil equivalent) da se ja ne gubim u nejasnim objašnjenjima. Veća energetska intenzivnost znaći i veći trošak pretvaranja energije u BDP. Evo grafa iz priloženog članka koji uspoređuje Dansko iskorištavanje energije sa US i UK.

    Razlike u intenzitetu proizlaze iz mnogih čimbenika, veličina zemlje, stanovništva, ovisnost i dostupnost pojedinog izvora itd. Jedan od njih je i životni standard. Države sa većim životnim standardom će imati i relativno veći intenzitet u odnosu na one sa nižim životnim standardom, tj. zemljama 3. svijeta. No ako usporedimo razvijene zemlje dosta razlika proizlazi iz razlika u efikasnosti korištenja energije. Primjerice, Hrvatska u 2004. je imala veći intenzitet od Amerike, 436.79 nasuprot 308.59. To nikako ne znači da mi imamo viši standard, već da koristimo više Kg ekvivalentne nafte za svakih 1000 eura BDP. To nas čini osjetljivijim prilikom mogućeg energetskog šoka (visoka cijena nafte).

    Gdje Hrvatska stoji sa svojom energetskom intenzivnošću? Na stranicama Eurostata možete dobiti te informacije. Na ovom linku kliknite na prvu sličicu pod stavkom “View the Data” i otvoriti će se tablica sa podacima za sve Europske zemlje kao i neke druge. Možete čak i sami kreirati svoj graf. Ja sam to učinio, uspoređujući Hrvatsku energetsku intenzivnost sa uglavnom našim susjednim i konkurentnim zemljama.

    Na oba grafa u biti se vidi da što idemo više na istok energetska intenzivnost je veća. Kad bi imali podatke za Ukrainu primjerice bila bi dalje od Bugarske. Naravno, neke razlike proizlaze iz relativnih razlika u veličini zemlje, broju stanovnika i različitoj klimi. No neke su i zbog manjih standarda korištenja energije i ubrzanog rasta ekonomije. Znamo da Slovačka i Estonija rastu puno brže od nas, pa time imaju i veću potražnju za energijom dok u isto vrijeme su manje efikasni. Kad bi naglo podigli svoje standarde korištenja energije kako bi dostigli primjerice Kyoto kvote ili tome slično, usporili bi svoj ekonomski rast i razvoj. S jedne strane, mi smo u prednosti jer nam treba manja količina energije da proizvedemo $1 BDPa u odnosu na njih, a sa druge sporije rastemo. Kad bi naša ekonomija pokazale veće performanse (7-8% na godinu) i potražnja za energijom bi rasla puno brže.

     Izazov je biti efikasniji u korištenju fosilnih goriva upotrebom novih, naprednih tehnologija kako bi smanjili ovisnost o fosilnim izvorima i CO2 emisije i naravno rasti brže u isto vrijeme. Nikako nam nije u interesu samo limitirati emisije CO2 radi GZa ili Kyoto protokola. To je ekvivalentno upucati sam sebe u nogu.

    Nisam se ovdje osvrnuo na obnovljive izvore energije i njihovu ekonomiju kao nadomjestak fosilnim kako bi smanjili emisije stakleničkih plinova. O tome više jedan drugi put. Za sada samo mali podatak o etanolu (ili ethanol, kako vam draže) koji se često spominje kao nadomjestak benzinu. Etanol se mješa sa benzinom kako bi dobili E85. Iowa Renewable Fuels Association, pro-etanol grupa, procjenjuje da E85 mora biti najmanje 20-30 centi jeftiniji po galonu da bi bio konkurentan benzinu. Nedavne cijene u Iowa državi su bile $2.18 za benzin i $1.97 za E85. E85 je manje energetski intenzivan od benzina (ovo je sada drugi tip energetske intenzivnosti, kemijska definicija ne ekonomska), što znaći da vozači dobiju 25% manje milja po galonu (ili km po litri) u odnosu na benzin. Krajnja godišnja cijena za tankanje jednog prosječnog SUVa je $2364 sa E85, a $1935 sa benzinom. To je i bez ičega da sam rekao o problemima inflacije, gladi i etičnosti kao posljedica korištenja hrane kao goriva. Update sljedi…

Više informacija o etanolu možete dobiti na website-u IRFA, US Department of Energy i Facts on Fuel

Hrvatska je ratificirala Kyoto, a ja kasnim sa komentarom. Tj. ne kasnim toliko slučajno koliko namjerno. Čekao sam da vidim šta će se reći o tome u našim medijima, pa na kraju ništa. Više, mi se čini, da su rekli blogeri nego mediji. Što je pohvalno! (Mali update: Vidim Hloverka je pričala o tome pa ću se osvrnuti kasnije na to). No što to zapravo znači za Hrvatsku, tj. za hrvatsko gospodarstvo i okoliš? Kyoto je primarno namjenjen smanjenju emisija CO2 i ostalih ispušnih plinova kao funkcija usporavanja globalnog zatopljenja i poboljšanju okoliša. Lijepo. Da li će možda smanjenje plinova u Hrvatskoj pomoći smanjenu globalnog zatopljenja? Ni malo. Da li će se hrvatski okoliš i atmosfera poboljšati? Ne nadajte se. Da li je bilo potrebno da RH ratificira Kyoto? Ne baš.

Dosta se pisalo po hrvatskim blogovima o nedavnom Kyoto sporazumu i GZu Hrvatskoj. (BezKomentara i Liby, G. Vidan, Pollitika) Većina pametno (dobar je ovaj na Pollitika.com iako malo pre-pristran) i sa uzvišenim ciljem. Pisalo se i pričalo o Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC) i famoznoj Sternovoj studiji iz Velike Britanije. Sve je to pohvalno i dobro da se diskutira o problemima GZa. No malo se diskutira o sljedećim koracima; kako promjeniti kurs GZu, kako smanjiti emisije CO2 a da se ne smanji ili drastično uspori level ekonomskg rasta, razvijenosti i životni standard?? Svi se love za Kyoto i njegove prijedloge, misleći da je jedini ispravan i može to postići. Naravno, ili nažalost, ne može. Ovo je samo jedan od mnogih grafova i priča koji pokazuju koliko zapravo Kyoto protokol (ne)može postići. Troškovi su jednostavno ogromni naspram mogućih mizernih benefita 100 godina unaprije.

Prije nego se digne na mene kuka i motika, želio bih naglasiti da nisam protiv politike zaštite i poboljšanja okoliša, nisam mrzitelj prirode ili skeptik globalnog zatopljenja (GZ nadalje), kao ni kontra ideja novih obnovljivih izvora energije i ne radim za energetsku kompaniju. GZ i uzrokovanje staklenika je stvarno, evidentirano i treba nastaviti sa akcijama i politikama (policies na engleskom da ne mislite na «politiku») da se uspori i riješi taj problem, bez obzira koliko velik ili mali problem bio. Naime, nitko ne sjedi skrštenih ruku i odlučno govori NEĆU! poput djeteta u vrtiću, pa čak ni vama omražena Amerika, tj. Bush. Nitko, naravno, osim onih političara koji su potpisali i ratificirali Kyoto, npr. Kanada. Njihov obraz pred biračima je čist, iako nebo nije. Kao da je za Clintona bolje bilo. Kad je potpisao Kyoto ugovor Senat ga je odbio ratificirati sa 100-0, tj. obje stranke su ga decidirano odbacile, no o tome se nikada ne priča u Hrvatskoj.* (see below) Bitno je maloumno blaćenje naroda. Zar nam još toga nije dosta??

Što to ne valja sa ugovorom iz Kyota? Dosta toga, a to su dvije stvari.
Prvo, Kyoto traži da se smanje emisije CO2, znači da se smanji zagađivanje atmosfere kako bi se smanjio efekt staklenika i GZ. No to je kao u računovodstvu upisivati na samo JEDNU stranu. (single entry bookkeeping) A naravno postoje DVIJE strane, dva unosa. Kad smanjujemo zagađenje, smanjujemo u isto vrijeme ekonomsku aktivnost čovjeka i time njegov živući standard. Stavljanjem blokade (plafona) na količinu konzumiranja energije utječemo negativno na samo funkcioniranje gospodarstva, i.e. na stvaranje poslova i sve cijene. Uz pravilni dvostruki unos prepoznajemo smanjenu konzumaciju energije (i manji životni standard) sa smanjenom emisijom. EU-ovo trgovanje CO2 je relativno uspješno upravo iz razloga da ne smanjuje konzumaciju energije. Da budemo konkretniji, proizvoljno blokiranje emisija rezultirati će slabijim ekonomskim rastom i izgubljenim poslovima što obično inicira recesije i depresije. To je uz teoretsku pretpostavku da blokade proizvodnje i kvote postižu željeni efekt i zapravo uvijek funkcioniraju. To je naravno naivno i krivo, što svaki pametan ekonomist zna.
Drugo, Kyoto ugovor se bazira na vrlo naivnom pogledu kako svijet funkcionira. Upravo to se odnosi na male države sa otvorenom ekonomijom, poput Hrvatske. Hrvatska kao mala država sa svojim relativno malim okolišem može u teoriji postići smanjenje stakleničkih plinova, što bi poboljšalo okoliš beneficirajući na taj način sve građane u Hrvatskoj, iako bi se smanjio standard života u isto vrijeme. U stvarnosti, okoliš i atmosferu «koriste i djele» svi na zemlji, pa tako da Hrvatska i postane apsolutno čista bez ikakvog zagađenja ne bi imalo nikakvog utjecaja na globalno zatopljenje. Isto vrijedi i za druge države, bez diskriminacije po veličini.

Protiv globalnog zatopljenja se treba boriti sa zdravoumnom i znastvenom politikom. Tvrda, prirodna znanost je dokazala da GZ postoji i realan je problem. (Zanemariti ću sada «klimu straha» kojom se to postiglo) Sljedeći korak je znanstveno-ekonomski dokazati troškove i benefite određenih politika borbe protiv GZ. Trgovanjem CO2 ili porezom na emisije, uglavnom nekim tržišnim mehanizmom jer znamo da je slobodno tržište puno bolji alokator od arbitralnih kvota i ugovora. Ugovor iz Kyota je jednostavno prenaivan i ekonomski loša politika za sve građane bilo koje zemlje (čak bi više platile siromašnije zemlje u razvoju od bogatijih, zato je Kyoto njih i ignorirao). Većina se uvijek šablonski, bez ikakvog dubljeg razmišljanja lovi za SAD i Australiju koje odbaciju Kyoto ugovor, i sa pravom. Nitko ne spominje one zemlje koje su potpisale ugovor i ratificirale ga, a nisu u bilo kojem smislu poduzele nešto da ga i sprovedu. I opet s pravom! Eto primjerice Kanada, tj. Liberali (što bi kod nas bilo SDP u malo boljem smislu) su ratificirali ugovor 2002, pet godina nakon što su ga potpisali. Obavezako je Kanadu da smanji emisije 6% ispod levela 1990. U međuvremenu, emisije su porasle 30% iznad levela 1990. No neću sada o zanimljivoj Kanadskoj politici. Evo grafa kako je to “trebalo” izgledati za Kanadu po državnom govoru.

U drugom djelu ću se obratiti na IPCC, politiku iza njega, Sternovo famozno izvješće i njegovu kritiku.

* Umjesto da ispravljam post koji su već neki pročitali dajem ovdje ispravku netočnog navoda. Provjerio sam i pitao i Senat nikada nije odbio sa 100-0 Kyoto jer ga Clinton nikada nije poslao u Congress za svo svoje vrijeme kao predsjednik. 1997 Senatori Byrd i Hagel su napisali rezoluciju S.98 (pogledajte na dno stranice kad otvorite link) koja se protivi potpisivanju i ratificiranju Kyoto protokola ili bilo kojeg takvog ugovora koji obavezuje samo razvijene zemlje na spuštanje razina CO2, a ne nerazvijene zemlje i koji bi imali ozbiljne štetne posljedice za ekonomiju. Senat je usvojio tu rezoluciju i glasao protiv Kyoto protokola sa 95-0.