Izračuni su pojednostavljeni jer se baziraju na jednokratnoj promjeni cijena “nužnih” dobara – hrane i goriva, uz pretpostavku da ljudi ne promjene količinu kupljenih dobara. To zvuči tautološki.

Riječ “nužno” (“need” na engleskom) se ne bi trebala koristiti u analizama, recimo, ozbiljnijeg, važnijeg karakter. Trebalo bi je što više izbjegavati. Da, hrana je svakodnevna potreba i u svakodnevnom govoru ljudi kažu da je nužnost. To nije sporno. Ali, u svakodnevnom neformalnom razgovoru nužnost je samo intenzivirana verzija riječi želja, ispravnija riječ za ekonomske analize. Sad, znam da to zvuči zbunjujuće, pogotovo za neekonomski trenirane, a možda i politički nekorektno, ali i hranu i gorivo ljudi žele.

“Nužno” implicira neelastičnu krivulju potražnje. Drugim riječima izračuni su bazirani na vertikalnoj krivulji potražnje – što automatski podrazumjeva da se cjena mjenja, količina potražnje ne. Vertikalne krivulje potražnje ne postoje. Nije pogrešno reći da dosta ljudi, u svakodnevici, ipak tako razmišlja, pogotovo primjerice oko cijena goriva za koje se ne vidi kako u kratkom roku smanjiti količinu. No, dugoročni odgovor na višu cijenu će biti drugačiji i snažniji od kratkoročnog.

Da, potražnja za hranom i gorivom (čak za svim energentima) je vrlo inelastična, pogotovo u kratkom razdoblju, ali još uvijek nije potpuno inelastična/vertikalna, te ljudi promjene i nastoje promjeniti količinu i vrstu kupljenih dobara. Vremenska dimenzija prilikom reakcije na više cijene je bitna, kao i načini na koje ljudi odgovaraju na više cijene. Većina potrošača moći će i hoće potražiti i substituirati jeftinije prehrambene proizvode, manje kvalitete, za one skuplje, veće kvalitete i tako smanjiti količinu određenih kupljenih prehrambenih dobara. Želju za određenim kvalitetnijim prehrambenim dobrima substituirati će kupnjom proizvoda manje kvalitete. Neće prestati jesti određenu kaloričnu vrijednost hrane na dan, ali će promjeniti kvalitetu unosa i tako reagirati i nastojati izbjeći više cijene. Kod goriva je to manje moguće. Nije lako mjenjati između benzina, dizela ili plina kao pogonskog goriva u kratkom roku. Nastojanja za izbjegavanjem visokih cijena goriva će biti subtilnija i vremenski ovisnija – manje će se voziti na duže relacije, većina kupovine će se nastojati napraviti tokom jedne vožnje, više će se koristiti javni prijevoz, a dugoročno će se kupiti štedljivija auta. Kod cijene goriva, vremenska dimenzija promjena postaje vrlo važna. Uostalom, ovaj Osvrt spominje:

“Treba li država uvoditi mjere kompenziranja cjelokupnog stanovništva u slučaju rasta cijena nekih proizvoda? Ne, stav je autora. Rast cijena hrane i energenata posljedica je neravnoteža na globalnom tržištu i na to ne možemo utjecati. Većina građana prilagodit će se rastu cijena „nužnih“ proizvoda tako što će smanjiti kupnje nekih drugih, „manje nužnih“ proizvoda. Najugroženijima, odnosno onima koji su si jedva mogli priuštiti „nužna“ dobra i prije poskupljenja, država može dodatno pomoći u okviru postojećih ciljanih instrumenata socijalne pomoći jer je iz analize koja slijedi vidljivo da se njima putem sustava poreza na dohodak ne može pomoći.”

U izračunima se koriste prosječni godišnji iznosi osobne potrošnje po članu kućanstva i kućanstva su svrstana “u pet skupina s jednakim brojem pojedinaca (kvintilne skupine).” Umjesto prosječnih iznosa, kvalitetnija mjera srednjeg iznosa osobne potrošnje i dohotka je median. Ovako, dohodovne kvintilne skupine sa prosječnim iznosima mogu prikazati iskrivljena mjerenja. Primjerice, najviša kvintilna skupina ima prosječni godišnji raspoloživi dohodak 46,226 KN i prosječnu godišnju potrošnju od 36,441. Tu se uzimaju u obzir 10% najbogatijih, 1% najbogatijih, a i 0.01% najbogatiji u društvu. Razlika u potrošnji i dohotku tih skupina je nesrazmjerna, pa je prosjek za kvintilnu grupu iskrivljeno prikazan izračun. (Zbog nedostatka ID broja kvalitetniji podaci o imovini i prihodima su nedostupni, pa razlika u dohotku i potrošnji može biti još i veća što stvara još već nesrazmjer u mjerenju prosjeka.)

No dobro, osim mojih malih opaski i razmatranja osvrt je u pravu kod kvalitativne procjene kompenzacija i smjera porezne politike. Smanjenje poreza treba sljediti smanjenje državne potrošnje. Racionalizaciju te potrošnje treba sprovoditi među napuhanim, paternalističkim programim i ukidanjem snadbjevanja neefikasnih državnih gubitaša. Za to treba vizija i politički …um… cohones. Autor Osvrta kaže:

Treba li država snižavati poreze? Država bi morala snižavati ukupno porezno opterećenje, ali ono mora biti praćeno odgovarajućim smanjenjem rashoda. Proces smanjenja poreza i rashoda u ukupnom BDP-u treba biti postupan i trajan, neovisan o tzv. dnevno-političkim razmatranjima i ad hoc odlukama. ….

…. Predložena mjera smanjenja poreza donekle će povećati raspoloživi dohodak većine građana i olakšati posljedice „cjenovnog udara“. No, treba ustrajati na daljnjim smanjenjima poreznog tereta, također i smanjenjem stopa u sustavu poreza na dohodak i drugih poreza u okviru smanjivanja javnih rashoda. Do sniženja poreza ne treba dolaziti samo povodom rasta cijena „nužnih“ proizvoda, već to treba biti neovisan, višegodišnji osmišljeni proces prilagodbe fiskalnog sustava.

Naposljetku, autor pita što država može učiniti u vezi ubrzog rasta cijena energenata i hrane?

“Kako onda država može pomoći u okruženju rastućih cijena hrane i energenata? Jednostavno – nastavkom započetih procesa privatizacije i liberalizacije, ukidanjem subvencija i zakonskih monopola povlaštenim poduzećima, smanjivanjem poreza/rashoda i općenito povlačenjem iz gospodarskog područja. Svime time povećava se konkurencija na tržištu, a zatim investicije i proizvodnja što rezultira smanjenjem cijena dobara i usluga. Veća privatna inicijativa također će pojačati fleksibilnost gospodarstva i sposobnost prilagodbe promjenama u globalnom okruženju.”

Odgovor je točan, ali vrijedi dugoročno. Ova Vlada se nije iskazala idejama i pokušajima da liberalizira, ukida subvencije, smanji rashode, racionalizira rashode i smanji svoj udio u gospodarstvu. Politikebazirane na ovim principima ne pokazuju kratkoročno pozitivne rezultate, rezultate koji bi bili vidljivi do sljedećih parlamentarnih izbora. Kratkoročno država može posezati samo za ovakvim poreznim preslaganjima koja malo kome koriste i dugoročno nemaju efekta na životni standard.

P.S. Zašto IJF piše Aktualne Osvrte kad su dužinom i temama ekvivalentni blogu? Zar nije jednostavnije otvoriti blog i zadužiti 5-6 suradnika da jednom na dan napiše post oko aktualne teme? Blog bi, po mom mišljenju, daleko više doprinosio javnom diskursu oko tema kojima se IJF bavi i stavova za koje se zalaže.

U razvijenim zemljama taj udio je između 10% i 20%; u zemljama u razvoju doseže i 65%. Primjerice u eurozoni taj udio je 14.7%; u Hrvatskoj udio je 27.7%. Zbog nižeg levela razvoja u Hrvatskoj (prihodovnog statusa većine građana), to je gdje se inflacija najviše osjeća prilikom mjesečne kupovine. Čak i u razvijenim zemljama, poput UKa, hrana je jedini dio gdje se vidi inflacija. Index bez hrane je u deflaciji. No, to objašnjenje/analiza utjecaja cijene dobara na ukupnu inflaciju je već poznata (osim možda Vladi koja je učinila gaf početkom godine i napala komunalije kao primarnog krivca za inflaciju).

Sirova nafta probija rekorde što dovodi do povećanja cijene benzina i dizela. Poljoprivredne sirovine za čitavu 2007. su značano porasle. Cijena žita je porasla za 100%, riže za 45%, soje za 70%. U posljednjih godinu dana cijena žita u Hrvatskoj je opet porasla 100% prema DZSu. Oba faktora utječu na cijene industrijskih prehrambenih proizvoda. Ali, ta dva faktora ne mogu biti jedina koji utječu na cijene prehrambenih proizvoda, a vjerojatno je (iako ne možda sigurno bez kvalitetnih podataka) da nisu ni dominantna.

Ipak, sve dok cijene ta dva faktora rastu dozvoljeno je, čini se, povećavati cijene gotovo svih industrijskih proizvoda. Što najviše zabrinjava građane posebice relativno siromašnije, zbog gore navedenog udjela prehrane u potrošačkoj košarici, je povećanje cijena prehrambenih proizvoda, tj. inflacija cijena hrane. Prošli tjedan najavljeno je ponovno povećanje cijene kruha, kao svakodnevnog i time socijalno osjetljvog prehrambenog proizvoda (googlaj bread riots). Jasno je da je u takvoj atmosferi javnost nezadovoljna i zabrinuta oko daljnjih pritisaka na cijenu hrane. Udio prehrane u izdacima siromašnijih kućanstava je velik, te znatno povećanje cijena prehrane može ugroziti ukupni standard tih građana ukoliko ne dođe do usporednog porasta dohotka. Idealna situacija za medijsko paničarenje i politikansko „populičarenje“.

Nafta ne može biti dominatni faktor u proizvodnji kruha i ostalih pekarskih proizvoda i glavno opravdanje za znatna povećanja cijene kruha. Pekare su i proizvođači i prodavači svojih proizvoda, prečesto u istim objektima bilo malih pekara ili dio velikih lanaca da bi citiranje troškova prijevoza bio zadovoljavajući razlog povećanje cijena. (To ne znači da uopće nema razloga ili da nafta ne igra veću ulogu u nekim drugim sektorima.)

Cijene poljoprivednih proizvoda (sirovina), sa svojom stopom rasta u posljednih dvije godine isto probijaju rekorde, pa predstavljaju lako iskoristitivo opravdanje, kao glavni uzrok,za povećanja cijena industrijskih prehrambenih proizvoda. Svakako da je došlo do prelijevanja rasta cijena poljoprivrednih sirovina na rast cijena prehrambenih proizvoda. Teško je reći upravo za poljoprivredne proizvode da nisu ključni faktor u rastu cijena prehrambenih proizvoda. No da li su?

Da li cijena hrane, u obliku poljoprivrednog proizvoda, ima veze sa hranom, u obliku industrijskog proizvoda? Da bi dobili jasnu perspektivu o potrošnji kućanstava na hranu i naknadno o inflaciji cijena hrane, trebali bi razlikovati (i usporediti) između količine potrošene na hranu i količine novca koju poljoprivrednici prime. Primjerice, ako poljoprivredne sirovine dominiraju u cijenu hrane, povećana potrošnja građana na hranu rezultirala bi povećanjem prihoda koji poljoprivrednici prime zbog povećanog konzumiranja poljoprivrednih sirovina. Da li je do toga došlo, trebalo bi prokopati po podacima, što ja neću sada učiniti.

Nadalje, trebalo bi rasčlaniti troškove hrane na više komponenti osim energije i poljoprivrednih sirovina. Ekonomisti iz švicarske banke UBS su napravili takvu analizu za zemlje OECDa. Iako Hrvatska ne spada u rang zemalja OECDa još, ovakva analiza može i za Hrvatsku, kao zemlju relativno više kupovne moći, kvalitetnije usmjeriti i informirati raspravu oko inflacije cijena hrane. (pažnja Otvoreno) Čak i ako Hrvatsku promatramo čisto kao zemlju u razvoju, ovakva analiza razjašnjava inflaciju cijena hrane.

Što je analiza UBSa pronašla/otkrila? Ništa revolucionarno novo, osim da hrana nije hrana. Kad se usporedila količina koju građani potroše na prehranu i količina koju prime poljoprivrednici za sirovine, otkrili su da u većini zemalja OECDa otprilike samo 20% potrošnje na hranu odlazi na poljoprivredne sirovine. Čak i za mlijeko, za koje se ističe da bi trebalo biti sirovina samo po sebi, ironično manje od 50% potrošnje u trgovini otpada na mlijeko. Više od 50% su drugi faktori. Znači, između 50-80% troška koji potrošači plaćaju na blagajni za određeni prehrambeni proizvod je trošak drugih faktora osim poljoprivredne sirovine.

Većina tog ne-sirovinskog troška (oko 80%) je rad. Trošak rada dominira u razvijenim zemljama OECDa. To može zvučati čudno insiderima i direktori prehrambenih proizvođača bi vjerojatno brzo citirali mnogo manje brojke za trošak rada u svoju obranu. Analiza navodi da negdje oko 15-20% troška spada pod plaću. Kod nekih proizvođača, poput pekara i mljekara gdje je udio sirovina relativno velik i gdje nema velikih troškova na transport ili marketing ili pak ambalaže, to možda i jest slučaj. No to je pojednostavljivanje u većini slučajeva. Novac potrošen na marketing je većinom novac potrošen na rad. Plaćanje transporta je opet uglavnom plaćanje rada – oko 70% navodi analiza. Kupovina zasebne ambalaže je opet većinom plaćanje rada. Dakle, kad ih rasčlanimo na komponente rada, većina troškova koji ulaze u kupljenu hranu u zemljama OECDa (kao sinonima za razvijene, bogate zemlje) je rad.

Hrvatska je zapravo negdje između te razvijene, bogate zemlje OECDa (developed) i zemlje u razvoju (emerging/developing market). Ja bih rekao da je Hrvatska dovoljno slična bar nekim OECD zemljama da se ova analiza može uglavnom komotno primjeniti i na nju.

Da jest još uvijek zemlja u razvoju, razmatranje potrošnje na hranu bilo bi donekle drugačije. Kod zemalja u razvoju dolazi do porasta u potrošnji na prehrambene proizvode bez istovremenog porasta konzumirane količine poljoprivrednih sirovina ili barem bez znatnog/istog porasta u količini sirovina. To je tako jer rast potrošnje na hranu zapravo znači rast potražnje za industrijski procesiranom hranom.

Imajući na umu prije spomenute troškove takve hrane u razvijenim zemljama, ovakav porast potrošnje na prehrambene proizvode znači porast potrošnje i konzumacije rada u obliku procesiranja, seviranja i transporta hrane umjesto kupovine čistih sirovina poput žitarica, mesa i povrća. To opet vodi do rada kao rastućeg troškovnog faktora u hrani. Za razvijene zemlje OECDa poljoprivredne sirovine nisu toliko bitne za cijene hrane, kao što se na prvi pogled čini.

Hrvatska svakako je prihodovno iznad mnogih zemalja u razvoju gdje tjedna konzumacija hrane predstavlja kupovinu čistih poljoprivrednih sirovina. Hrana tamo znači poljoprivredna sirovina. Hrana u Hrvatskoj, kao i u zemljama OECDa, uglavnom znači procesuirani prehrambeni proizvodi gdje troškovno dominira rad, ne cijena poljoprivredne sirovine ili nafte. Koja slika sa ovog linka više odgovara slici prosječne Hrvatske obitelji – slika1 ili slika2?

Što to znači za inflaciju cijena hrane, pogotovo u Hrvatskoj? Kao što UBSova analiza/izračun navodi, bez da ulazimo u silne brojke, postoji snažna veza između rasta prosječnih troškova poljoprivrednih sirovina te troškova rada i inflacije cijena hrane pri proizvođačima i inflacije cijena hrane kod potrošača. UBSova analiza (opet, usmjerena na OECD) naglašava da postoji vrlo malo odgode u prijenosu većih cijena na potrošaće. Prijenos je doduše jači pri proizvođačima hrane nego pri trgovačkim lancima gdje je ta moć prijenosa cijene (pass-through) nejasna u nekim zemlja. Hrvatska je čini se jedna od tih zemalja. Poslovni je, u onom istom članku, napisao “osluškujući puls domaćih proizvođača hrane rast cijena je neizbježan” uz daljenje objašnjenje da trgovački lani ne mogu više povećavati cijene zbog konkurencije.

No, tamo gdje cijene poljop. sirovina rastu i gdje cijena rada raste, potrošačke cijene hrane će također rasti u isto vrijeme. Ishod ove godine i sljedeće primjerice bio bi da ukoliko cijene sirovina rastu isto kao 2007. i ako je rast cijene rada isti kao 2007. inflacija hrane bila bi relativno stabilna – UBS napominje to za zemlje OECDa. Čini se da i u Hrvatskoj vrijedi sličan zaključak ako uzmemo u obzir da je ukupna inflacija od Siječnja stabilna na 5.7-5.8%. Inflacija hrane je zapravo moderirala ovaj posljednji mjesec.

Uz to, ukoliko gospodarstvo očekivano uspori i čak raste ispod svog potencijala ove i sljedeće godine, a mnoge razvijene zemlje već rastu ispod potencijala dok se za Hrvatsku predivđa rast negdje na granici potencijalnog, rasta plaća bi isto usporio te bi vjerojatno došlo i do pada inflacije hrane. UBS očekuje pad inflacije hrane u zemljama G7 s obzirom da je dominantni trošak potrošnje na hranu u tim zemljama rad prilikom procesiranja i proizvodnje prehrambenog proizvoda.

UBSovo istraživanje možete čuti na podcastu ovdje, a sažetak u FT ovdje.

Petrokemija (većinski državna kompanija koja kotira na burzi) je najavila novo povećanje cijena gnojiva. Prvo je najavljeno 24%. Političari, od Predsjednika pa do Ministra svi vrsni menađeri, su odmah reagirali. To nije bilo prihvatljivo. Mesić traži analizu da se vidi “da li su poskupljenja bila potrebna.” Ministar Pankretić proziva i čuva glavu jer su seljaci hitro najavili povećanje cijena pšenice, što bi diglo kruh na 10kn. (Nema očito ljepljivih cijena )

– Ne želim biti odgovoran za rast cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a ovakvo poskupljenje umjetnog gnojiva zasigurno će to izazvati – rekao je.

Min. Poljoprivrede smatra ovakvo povećanje neprihvatljivim. Kao. A ja mislim da cijena nafte od $115/barel nije prihvatljiva, pa ako mi Pankretić ili određeno Ministarstvo može reći do koje cijene povećanje cijene jest uredu bio bih vrlo zahvalan. Usput ubacite i cijenu bakra u analizu. (!)

Nakon pritiska političkog vrha (koji je ipak većinski vlasnik) Petrokemija je najavila povećanje cijena od samo 18%, ispod obećanih 19% na sastanku Ministarstva Dogovorne Ekonomije, nedovoljno da pokrije troškove, pa će se gubitci povećati. Loše vijesti za dioničare, neki od kojih bi uskoro trebali biti i sami radnici. (BTW, to nije nikakvo obećanje kako Vlada objavljuje jer su Petrokemija i druge neke kompanije u kontrolnom državnom vlasništvu.)

Predsjednik Mesić, vječiti nevjernik u tržište i managere, traži analizu opravdanosti tih poskupljenja. Da se ne radi valjda o nečijem hiru, da li su direktori Petrokemije neopravdano odlučili o podizanju cijena? Tko zna, možda ipak znaju šta rade, ali čisto da gubimo malo njihovo vrijeme ajmo analizu.

Što je bolje opravdanje nego poskupljenje sirovina od kojih se proizvode gnojiva. Znam, možda je to već dosadno čuti, ali to je jednostavno tako. Nije valjda da su naši političari čuli samo za poskupljenja nafte i metala? A što je sa manje poznatim kemijskim sirovinama poput fosfata, sumpura i drugih koji se koriste u proizvodnji gnojiva? Petrokemija je navela da je “cijena sumpora danas šest puta, klorida 1,5 puta, a fosfata čak 6,5 puta veća u odnosu na kraj prošle godine.” Iz grafa se vidi prosječna cijena tone fosfata u US za Travanj svake godine. Boom je i više nego očit.

Cijene široko korištenog inputa u gnojivu poput raznih kalijevih spojeva (na engleskom zvani potash) dostižu rekordne cijene od čak $750 po toni za zemlje Lat. Amerike i Južne Azije. U Srijedu najveći proizvođači potasha objavili dogovor sa Kineskom kompanijom za proizvodnju gnojiva Sinofert Holding, za cijenu od $576/toni, što je tri puta veća cijena nego lani! Kina je najveći konzumator gnojiva. Najveća svjetska kompanija i lider industrije u proizvodnji dotičnog potasha i gnojiva PotashCorp of Sask. dostiže rekordne tržišne vrijednosti (oko $63 milijarde ovog tjedna).

Globalna potražnja i cijene hrane rastu, što povlači za sobom povećanu globalnu potražnju za umjetnim gnojivom. Općenito, troškovi poljoprivednog uzgoja (materijala i sirovina) su visoki i intenzivno rastu sada. Ponuda gnojiva i ključnih inputa je pod pritiskom; potražnja negdje vjerojatno prelazi trenutno dostupnu ponudu. Uz kemikalije i proizvođači poljopr. opreme podižu cijene nakon godina bez značajnih pomaka te prenose veće troškove na poljoprivrednike jer su, zbog visokih poljoprivrednih cijena, u poziciji platiti više. Uglavnom, riječima kanadskog FinancialPost-a, “gnojivo postaje najseksi proizvod” za posjedovati ove godine. (Ne znam koliko gnoj i sexy idu zajedno.) Interes za kompanijama u proizvodnji umjetnih gnojiva je ogroman. Upravo zbog toga Merryl Lynch je izradio novi investicijski proizvod koji prati 10 kompanija proizvođača gnojiva iz novih tržišta Rusije, Izraela, Egipta i Turske.

Ali hrvatska Petrokemija svakako nije među njima. Hrvatska Petrokemija neće okusiti globalni boom u cijenama umjetnih gnojiva. Ne zato jer nije sposobna biti među novim kompanijama i natjecati se za udio na svjetskom tržištu, već zbog standardnih problema u hrvatskom gospodarstvu koje su eto ovaj tjedan simbolizirali naši političari. Ukratko, uplitanje države u sektore i grane što joj nije zadaća, gdje je ona loš “manager”, političari su loši vlasnici, vrše neprimjerene i samo politički opravdane “pritiske”, te ne čine dobro nitkome osim svojoj reputaciji. I naravno, standardno nepovjerenje u kvalitetu donesenih odluka manager trgovačkih društava. Potvrda je to i komentar ministra Pankretića. (Komentar uz prijetnju?) Od Petrokemije se traži odricanje od profita (ponovo u Hrvatskoj!) zbog neke arbitralno određene odgovornosti.

Upravo ovako političko primoravanje na gubitke i tako odricanje od profita je potpuni nonsense. Na jednu ruku, Pankretić traži da Petrokemija uloži napore i smanji troškove proizvodnje i kompenzira visoke cijene inputa, što može u kratkom roku postići smanjenjem proizvodnje/otpuštanjem radnika. Nijedno od toga nije zasigurno prihvatljivo Vladi. Manja proizvodnja-ponuda znači i povećanje cijene, upravo ono što se želi izbjeći, te nadoknađenje većim uvozom. Umjesto da Petrokemija bude veći izvoznik zbog rastuće globalne potražnje. U dužem roku kompanija može uložiti u modernizaciju pogona kako bi postigla veću produktivnost i tako smanjila troškove. No tu treba stvarati i profit koji bi reinvestirala, a ovakvim naguravanjem država onemogućuje stvaranje dobiti. Uostalom, Petrokemija je odgovorna donositi dobit i povećati cijenu dionica malom djelu privatnih dioničara. Državu kao većinskog vlasništva to očito nije briga. I tako se vrtimo u krugu besmislenog upravljanja i državne intervencije.

Neke izjave iz Ministarstva Poljoprivrede su isto malo nejasne, bar meni jer nisam poljoprivrednik pa me možete ispraviti.

Dodatan udar na cijene gnojiva izazvao bi velik pritisak na rast cijena poljoprivrednih proizvoda s teškim posljedicama za standard građana i mogući utjecaj na inflaciju, kažu u Ministarstvu poljoprivrede.

Ali, taj pritisak na rast cijena poljoprivrednih proizvoda dolazi iz vana ovako i onako, i bez povećanja cijene gnojiva; zbog sve veće globalne potražnje za hranom nove srednje klase u zemljama u razvoju (više mesa znači i veća potražnja za žitaricama), vremenskih nepogoda, poticanje biodisela i proizvodnje goriva iz hrane (etanol). Također, Mini.Polj. navodi da bi se i sjetvene površine smanjile, što možda i ima smisla ukoliko zasađena površina funkcija cjene gnojiva. Imam osjećaj da je ipak funkcija poticaja po zasađenoj površini i cijene kulture na tržištu. Uostalom, poljoprivrednici kupuju gnojivo da bi dobili veći urod iz zemljišta. Ukoliko se smanji površina, zapravo bi trebalo biše gnojiva kako bi se približili istoj razini proizvodnje, pa bi potražnja za gnojivom dodatno porasla pritiščući cijenu.

Umjetno gnojivo ne smije poskupiti u Hrvatskoj zbog socijalnog mira, ne zato jer to svima donosi dobro. Nulta stopa PDVa na kruh će se morati ukinuti (nažalost!) te Vlada kupuje socijalni mir gdje može, koliko dugo može. Kratko i jasno. Gubitci u državnoj kompaniji će se morati sanirati poreznim novcem (kroz subvencije ili slično) ili će se kompanija zadužit da pokrije troškove ili će pak obujam proizvodnje smanjiti, što bi moglo značiti otpuštanje radnika (da li će to odobriti Ministarstvo?); dionice će izgubiti na vrijednosti što će najviše pogoditi male dioničare. Da je Petrokemija u poziciji samostalno odlučivati i postavljati cijene, bez Ministarskog odobravanja i prijetnji (navodno, Min. nema zakonske ovlasti spriječiti moguće povećanje od 24%), do toga ne bi trebalo doći te bi kompanija vodila brigu o konkurentnosti, kvaliteti i mogućem izvozu na globalno tržište gladno umjenih gnojiva i sličnih proizvoda. Jedna Kina je najveći konzumator umjetnog gnojiva na svijetu, ali nije mogla utjecati na neizbježno povećanje cijene inputa gnojiva od $400. Eto jedan Pankretić i jedna Hrvatska Vlada je mogla spriječiti prirodno povećanje, iako navodno, Min. nema zakonske ovlasti spriječiti moguće povećanje od 24%, 44% ili 100%.

Ima ili nema, cijene poljoprivrednih inputa će ići gore za svjetske i domaće farmere, što će ih primorati da povećaju cijene kako bi proširili vlastitu proizvodnju. Jedini način da cijene gnojiva padnu je veća proizvodnja. Analitičari su jednoglasni da u svijetu veću proizvodnju može postići samo PotashCorp. Domaći pad cijena može se (možda) dogoditi uz veću proizvodnju/ponudu, novom tehnologijom i većom produktivnošću kako bi se kompenzirali veći ulazni troškovi sirovina određeni svjetskim cijenama. Za to su potrebne zdrave kompanije koje mogu reinvestirati dobit i da je ona sigurna od političkog pritska i uplitanja. Upravo ono što fali u Hrvatskoj i što se još dugo ne vidi na horizontu. Na kraju dana, pravu cijenu će platiti potrošači, dioničari, poreznici, ….. a “uspijeh” će proglasiti država i Povjerenstvo za praćenje cijena.

“If you put the federal government in charge of the Sahara desert, in 5 years there’d be a shortage of sand.” – Milton Friedman

…………………………………………

Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.

Inflacija cijena hrane je dosegla godišnju stopu od 11% u 24 zemlje u razvoju 2007. godine, nasuprot 4.5% stopi u 2006. Hrvatska Vlada nije jedina koja se sjetila rješavati problem viših cijena hrane kroz dogovore i pritiske na trgovce i praćenje cijena kroz “Povjerenstva.” Možda je baš dobila ideju od Malezije koja je kreirala National Price Council za praćenje cijena i telefonsku liniju za žalbe. No, naša Vlada zasad još uvijek nije odlučila direktno kontrolirati cijene trgovaca ili ih smrzavati poput zemalja kao Argentina, Venezuela, Meksiko, Tajland, Kina, Rusije. Rusija zamrzava cijene kruha, jaja, mlijeka; Kina uvjetuje da proizvođaći traže dopuštenje od države prije podizanja cijena; Tajland kontrolira cijene ulja i pašte. Kod nas se ide na “dogovorno smanjenje” koje može imati samo privid bolje situacije. Zamrzavanje cijena – stara i loša taktika – bi imalo još gore posljedice za inflaciju jer bi stvorile pritisak da cijene skoče kad se ograničenja uklone i tako povećale inflatorna očekivanja javnosti. Uz to, pošto cijene djeluju kao signal, ukoliko su kontrolirane remete promjene u ponašanju potrošača koje mogu smanjiti inflaciju – potrošači bi zamjenili skuplje proizvode za one jeftinije. Upravo to se događa sa cijenom naftnih derivata koje mnoge zemlje subvenciraju, pojeftinjuju i tako potiču veću konzumaciju. Dugotrajne posljedice kontroliranja cijena će dodatno poremetiti poljoprivredno tržište, koje već pati od nedostatka oranica i opskrbe vodom, naštetiti proizvođačima napuštanjem nekih usjeva za visoko-subvencirane sirovine biogoriva (kukuruz, šećerna repa) uz stalno rastuću potražnju za hranom iz razvijenih zemalja.

Prva je sasvim očita. Oni koji su pročitali moj prekjučerašnji post, djelomično prenesen iz HNBovog Biltena, vidjeli su da su cijene prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda najviše doprinjele rastu inflacije prije Prosinca, pa ne znam zašto je posebno iznenađujuće da je to bilo tako i u Prosincu. U Listopadu je posebno veliki utjecaj cijene prehrane na stopu inflacije imao rast cijena samih poljoprivrednih proizvoda, iako veći udio imaju cijene prehrambenih sirovina. Zašto porast cijena poljoprivrednih proizvoda, ako su one rasle na svim globalnim tržištima, nije opravdan, Sanader nije objasnio. Porast cijena oba faktora u proizvodnji maloprodajnih prehrambenih proizvoda prelio se na cijene tih proizvoda, a pošto najveći ponder u potrošačkoj košarici ima upravo hrana, ona znatno utječe na povećanje ukupne inflacije. Suma sumarum, ono što nam je Povjerenstvo otkrilo već smo znali i čuli, pa ne vidim gdje je tu iznenađenje. Sanader kao da ne čita ni dnevne novine, a kamoli publikacije HNBa. Što će nam uopće Povjerenstvo za ovake informacije?

Druga zamjerka je možda malo subtilnija od prve i nadograđuje ju. Povjerenstvo je osnovano kako bi se ustvrdilo koje cijene su išle gore najviše i pridonjele povećanju inflacije najviše. Vlada, partneri ili javnost su mislili da će to biti komunalne usluge i to im je bio prvi izbor. Prstom su upirali u gradove i njihovo povećanje komunalnih usluga, a Sanader je branio Agrokoru čast. Sad je odjednom obrnuto. “Fascinantno.” Treba pogledati dugoročni graf indeksa potrošačkih cijena (IPC) opet iz HNBovog Biltena i vidjeti da je utjecaj promjene cijena usluga u IPC puno manji od utjecaja promjene cijena dobara. IPC ponajviše ovisi o promjeni cijene dobara, kao što vidimo za 2001. i 2002. godinu kad su cijene usluga rasle između 6 i 8% neko vrijeme, a ukupni IPC je padao zbog pada cijena dobara. Ili pak u prošloj godini kad je stopa rasta cijena usluga sa 2.8% u Srpnju pala na 2.3% u Listopadu, a u isto vrijeme je ukupni IPC porastao jer je stopa rasta cijena dobara sa 1.9% u Srpnju došla na 4.8% u Listopadu. Vlada je zbog meni nepoznatog razloga očekivala da će upravo cijene usluga biti najveći doprinos inflaciji. (Neinformiranost?)

Pod trećom zamjerkom bi htio reći jednu stvar, a to su dvije. Sanader zahtjeva da trgovci vrate dio svojih profita onima u društvu “na kojima zarađuju i tako da smanji cijene.” Prvo, i glavno, trgovci ne stvaraju profit na netkome u društvu. To bi značilo da dobivaju zaradu bez uzvratne transakcije, bez da prodaju nešto, da ne rade za zaradu ili pojednostavljeno, da izrabljuju društvo. To je i više nego krivo. Kupac, kao što mu samo ime kaže, kupi nešto od trgovca. Kupac tako pribavi željeni proizvod koji je spreman i voljan platiti trgovcu koji je pak spreman i voljan prodati taj proizvod. Po Sanaderovim riječima ispada da je trgovina “zero sum game” što je vrlo krivo i u svrsi prikupljanja najjeftinijih političkih bodova. Čim političari počnu okrivljavati profit za probleme društva i ekonomije postaje jasno da su totalno bezidejni i traže populističke izlike. Nije ni čudo da ne mogu zaposliti i zadržati dva ekonomista u križ.

Druga stvar u ovoj priči je važnija. Upravo vraćanje dijela profita društvu od strane trgovaca (kroz niže cijene) je najgora moguća stvar. Kakv je to uopće zahtjev Sanadera? Profit znaći posao. Firme koje financijski dobro stoje investiraju, zapošljavaju i šire poslovanje. Dobra zarada uglavnom znači i veće zapošljavanje, kao i veće plaće radnicima. (Smanjenje doprinosa iz plaća je jedna druga priča.) Ne samo da se zapošljava više i širi poslovanje, profit kompanije investiraju u modernije pogone i tehnologiju kako bi postali produktivniji i konkurentiji. Veća produktivnost radnika drži pritiske na trošak rada, koji znatno utječu na ukupnu inflaciju, nižim. Veća produktivnost znači veći kapacitet ekonomije i veća potencijalna stopa rasta. Itd., itd…

Ako već netko treba vratiti dio zarade društvu to je zapravo Vlada, tj. država. Upravo ona zarađuje na društvenoj dobiti kroz porezno sankcionirano otimanje i za to daje za uzvrat uvijek manje nego što uzima. Ako Sanader brine o standarnu građana, neka smanji pdv na hranu kao što dosta zemalja čini, odrekne se Vladine dobiti i vrati zarađeni novac radnicima u džep. To sam pisao i ljetos kad se počelo lamentirati oko cijena hrane. Uz smanjenu državnu potrošnju, došlo bi i do manjeg uplitanja u ekonomiju. Ovakvi jeftini zahtjevi u uplitanje mogu samo smanjiti konkurentnu sposobnost kompanija, jer umjesto da reinvestiraju dobit, ona bi se samo rapodjelila.

Ali mi izgleda, kao što opis ovog bloga kaže, ne možemo preći preko socijalističkog mentaliteta stalne preraspodjele prihoda u ekonomiji i populizma radi skupljanja političkih bodova.

U medijima i raznim politikantskim diskusijama rasprave i pitanja se uvijek svode na Vladu i što ona može/mora učinit. Sve nešto o fiskalnoj politici, o državnim instrumentima, o sindikatima i prosvjedima. Nitko, pa ni Otvoreno, da bi pitao konkretnija pitanja ili pak ono najbolje, nazvao HNB i postavio 3 pitanja o toj prosinačkoj inflaciji. Ako netko nešto zna o inflaciji to je HNB i monetarna “Vlada”, a ne sindikati i ministri financija, uvijek ista lica u Otvorenom. Ako i gospoda iz HNB ne bi javno nastupala i komentirala na televiziji, što je i praksa u ostatku svijeta, ima ekonomista koji su radili u centralnoj banci ili su pak bivši guverneri, pa se može njih pozvati i sa njima diskutirati. To je moja zamjerka dosadašnjim raspravama. A da ne ostane samo na zamjeci i lamenitranju što je običaj u Hrvatskom društvu, evo moj mali doprinos ka bolje razumjevanju nedavnih cijenovnih pomaka. HNB, kao i ostale centralne banke, je vrlo ozbiljna institucija i njeno razumjevanje ekonomije mora biti kvalitetno, faktički točno, ne politikantsko jer su neovisni o Vladi i pošto djelatnike HNBa nije strah gubitka izbora njihovo objašnjenje je realno, bez muljanja. HNB se mora pridržavati i raznih međunarodnih standarda u prikazu i sakupljanju podataka. Ako međunarodne financijske kuće vjeruju tim podacima nema razloga zašto javnost ne bi. Drugim riječima, nema spina radi bombastičnih naslova u novinama. HNB je jedina institutcija u Hrvatskoj kojoj je glavni posao imati najbolje razumjevanje hrvatske ekonomije i njenog monetarnog sektora. A inflacija je ipak “uvijek i svugdje monetarni fenomen.” Ovo je iz posljednjeg HNBovog Biltena izašlog prošlog Četvrtka.

Okvir 1. Utjecaj kretanja cijena prehrane na kretanje
ukupnog indeksa potrošačkih cijena u Hrvatskoj
Od sredine trećeg tromjesečja 2007. godine bilježi se
znatno ubrzanje inflacije u Hrvatskoj. To je, prije svega, bilo
rezultat povećanja godišnje stope promjene cijena prehrane
s 1,3% u srpnju na 8,1% u listopadu, zbog čega se izravan
doprinos poskupljenja prehrane ukupnoj inflaciji potrošačkih
cijena povećao s 0,4 postotna boda u srpnju na 2,2 postotna
boda u listopadu. Takva su kretanja bila posljedica
nepovoljnog utjecaja suše te povećanja cijena prehrambenih
sirovina na svjetskom tržištu (ponajprije žitarica, uljarica i
mlijeka). Suša je utjecala na izrazit rast cijena poljoprivrednih
proizvoda u kolovozu i rujnu, što je uz nepovoljan učinak
baznog razdoblja dovelo do povećanja godišnje stope
promjene cijena poljoprivrednih proizvoda s 1,4% u srpnju
čak na 20,0% u listopadu. Stoga se više od polovine spomenutog
doprinosa cijena prehrane ukupnoj godišnjoj inflaciji
u listopadu odnosi na poljoprivredne proizvode, premda je
udio poljoprivrednih proizvoda u košarici za izračun ukupnog
indeksa potrošačkih cijena (IPC) bitno manji od udjela
industrijskih prehrambenih proizvoda (6,0% naprama
21,7%). Rast cijena prehrambenih sirovina na svjetskom
tržištu te ovogodišnja suša u Hrvatskoj prelili su se u razdoblju
od kolovoza do listopada 2007. godine i na porast maloprodajnih
cijena ostalih prehrambenih proizvoda – kruha
i proizvoda od žitarica, ulja, mlijeka i mliječnih prerađevina
te mesa, međutim njihov je porast bio blaži u usporedbi s
onim poljoprivrednih proizvoda.
Rast potrošačkih cijena prehrane zabilježen je tijekom
2007. i na globalnoj razini, zbog povećanja cijena prehrambenih
sirovina na svjetskom tržištu. Tako su tijekom 2006.
cijene prehrambenih sirovina (mjerene agregatnim HWWI
indeksom) porasle za 22,0%, pri čemu su rastom od 50,9%
prednjačile žitarice. Taj se trend nastavio i u prvih deset
mjeseci 2007., pa je godišnja stopa rasta prehrambenih sirovina
u listopadu dosegnula 35,1%, a najveći je godišnji
rast cijena bio onaj uljarica i ulja, 62,5%. Osim toga, izrazito
je snažan na svjetskom tržištu tijekom prvih devet mjeseci

2007. bio rast cijena mliječnih proizvoda (81,3% mjereno
indeksom cijena prehrambenih sirovina Organizacije UN-a
za hranu i poljoprivredu – FAO), prije svega zbog znatnog
rasta cijena stočne hrane. Među činiteljima na strani ponude
koji su utjecali na rast cijena prehrambenih sirovina
ističu se nepovoljne vremenske prilike (suše odnosno poplave)
i stočne bolesti. Tako je, primjerice, zbog suše u ljeto
2006. smanjena proizvodnja pšenice u Australiji, najvećem
izvozniku te poljoprivredne kulture, za 60%. Na rast cijena
prehrambenih sirovina utjecala je, s druge strane, povećana
potražnja za prehrambenim sirovinama radi njihova korištenja
u proizvodnji biogoriva te rast potražnje zemalja u
razvoju, napose Kine i Indije. Na rast cijena prehrambenih
sirovina utjecali su i drugi činitelji: rast cijena sirove nafte,
povećanje vozarina, deprecijacija tečaja američkog dolara
te špekulativna ulaganja investicijskih fondova. Stanje
na svjetskom tržištu prehrambenih proizvoda dodatno su
otežavale male zalihe prehrambenih sirovina, zbog čega su
njihove cijene vrlo osjetljive na neočekivane promjene u ponudi
i potražnji. To je bila posljedica politike liberalizacije
tržišta prehrambenih sirovina u velikom broju zemalja, odnosno
smanjenja državnih zaliha tih proizvoda.
Porast cijena prehrambenih sirovina prelio se s određenim
vremenskim pomakom na maloprodajne cijene
pre hrambenih proizvoda u Hrvatskoj i u brojnim drugim
zemljama.

Godišnja stopa promjene cijena prehrane (koje
ulaze u izračun harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena
– HIPC) u eurozoni povećala se s 2,0% u srpnju na 3,9%
u listopadu, pri čemu su u listopadu najviše godišnje stope
rasta cijena prehrane ostvarene u Sloveniji (13,3%), Austriji
(6,6%), Španjolskoj (5,6%) i Njemačkoj (4,9%). Trend porasta
godišnje stope promjene cijena prehrane bio je tijekom
2007. vidljiv i u većini zemalja Europske unije priključenih
u pretposljednjem i posljednjem valu, gdje se godišnja stopa
promjene cijena prehrane u listopadu kretala od 6,0%, koliko
je zabilježeno u Poljskoj, čak do 23,1% u Bugarskoj.
Udio (ponder) prehrane u košarici za izračun indeksa
potrošačkih cijena znatno određuje veličinu izravnog
učinka povećanja cijena prehrane na rast ukupne inflacije

potrošačkih cijena u pojedinoj zemlji. Ponder prehrane u
košarici za izračun harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena
u eurozoni za 2007. iznosi 14,3%, dok je taj ponder u
košarici za izračun indeksa potrošačkih cijena u Hrvatskoj
znatno veći te iznosi 27,7%. Niži stupanj gospodarskog
razvoja, kakav je u Hrvatskoj, i relativno visoka razina cijena
prehrambenih proizvoda bitno su utjecali na spomenutu
razliku u veličini pondera prehrane14. Poznato je da
postoji negativna korelacija između BDP-a po stanovniku
i udjela prehrane u izdacima kućanstava, odnosno da kućanstva
u siromašnijim zemljama troše relativno više novca
na prehranu15. Stoga je razina BDP-a po stanovniku činitelj
koji prilično utječe na razlike među pojedinim zemljama u
ponderima koje prehrana ima u košarici za izračun njihovih
indeksa potrošačkih cijena.

Međutim, vidljivo je da je ponder prehrane u indeksu
potrošačkih cijena viši u Hrvatskoj nego u zemljama koje
imaju sličnu ili nižu razinu BDP-a po stanovniku (Slovačka,
Poljska, Letonija, Litva i Bugarska).16 Jedan od bitnih
razloga, koji su utjecali na to da je udio izdataka za prehranu
u ukupnim izdacima kućanstava veći u Hrvatskoj, jest

visoka razina cijena prehrane u Hrvatskoj u usporedbi sa
spomenutim zemljama. Tako su cijene prehrane u Hrvatskoj
dosegnule u 2006. godini 87% razine cijena u EU-27,
a cijene prehrane u, primjerice, Poljskoj i Bugarskoj samo
65%, odnosno 55% prosjeka EU-27.