Da krenem od Ivankovićeva originalnog uvodnika. Pozdravljam uvodnik zbog čistog i bezrezervnog iznošenja stava koji se slabo čuje u hrvatskoj poslovno-ekonomskoj domeni – da ipak nešto ne štima sa pristupom hrvatskih ekonomista hrvatskoj ekonomiji. To je, koliko sam uspio dohvatiti iz oba teksta, suština Ivankovićeve kritike. Određena verzija te kritike jest na mjestu, ali mislim da se u Ivankovićevoj verziji nalaze neke nekorektnosti i nedostaci što umanjuje njenu uvjerljivost. Šonje je vrlo korektno reagirao i ispravno ukazao na neke nedostatke Ivankovićeva argumenta. Slažem se sa njim da je Ivankovićeva slika o hrvatskim ekonomistima nepotpuna, ali ne i da su njihove slabosti “zamišljene.”

Samo uvođenje knjige Animal Spirits u argument pokazuje da Ivanković dovoljno razumije veću sliku, promišlja o tome što nedostaje u razumijevanju hrvatskih ekonomskih problema. I na pravom je tragu. Akerlof i Shiller ukazuju na neke nedostatke u razumjevanju ekonomskih fenomena svugdje, ne samo u hrvatskoj, tj. podsjećaju na neke zaboravljene lekcije. Ipak, ono na što Ivanković aludira kao problem je što akademski ekonomisti zovu, ponekad i omalovažavajuće, “gore-dolje ekonomijom”. Prof. Krugman je to pojasnio u par svojih knjiga. Radi se onoj vrsti ekonomije koju javnost vidi u medijima. Preokupacija posljednjim statističkim podacima i forsiranje mogućih i nemogućih zaključaka iz toga. Suhoparno, vjerojatno dosadno i limitirajuće u svojoj pronicljivosti ekonomskih poteškoća. Ivanković je u pravu, to je upravo, u dobroj mjeri, slučaj na hrvatskoj “ekonomskoj sceni”. Iznimke potvrđuju pravilo da se u većini nastupa u Otvorenom ili dnevnim komentarima ekonomskih zbivanja pojavljuju gore-dolje ekonomisti kojima je cilj propagiranje ove ili one interpretacije i sva sila onih “trebamo” rješenja.

Sve uredu do sada. Ivankovićve poruka nije radikalna, iako se neće dopasti mnogima. Međutim, gdje je Ivanković prepoznao određene slabosti, malo je i pregeneralizirao i zalutao u svojoj kritici. Nisu svi hrvatski ekonomisti ograničenog pogleda na mehanizme ekonomske aktvnosti i plitkog spektra znanja.

Potaknutim time, Velimir Šonje je ispravno reagirao i pokušao ispuniti neke rupe. U svom osvrtu dotaknuo se mnogo toga. Ponajviše, vrlo je točno da je korišetenje termina “standardni ekonomski modeli” vrlo neodređeno. Sva sila ih je, iz mnogih domena ekonomske znanosti te rasprava koji su to ne vodi ničem korisnom u ovoj situaciji. To nije poanta i cilj rasprave ovdje. Meni, nasuprot Šonji, nije očito da se Ivanković referira baš na teoreme blagostanja kad kaže “standardni ekonomski modeli.” Mislim da je bio dovoljno jasan što on smatra pod “standardni ekonomski modeli” u svom uvodniku. Limitirajmo se na to kako bi došli do nekih (zanimljivih) zaključaka. Ne treba ulaziti u dublje diskusije i primjere “koji su to još.” Uglavnom, nije poželjno koristiti termin “standardni ekonomski modeli” jer bi mogli pokrenuti raspravu i o recimo “autoregressive conditional heteroskedasticity” kao jednim od standardnih modela ili njegovoj “adekvatnosti”. (Razumljivo je ako ste se počešali po glavi.)

Šonje također ukazuje na jednu pojedinost koja se slabo čuje i razumije u Hrvatskoj. U pola slučajeva pak uopće nisu pravi ekonomisti koji su prezentirani u javnosti, već kako Šonje ukazuje oni koji spadaju pod domenu poslovne administracije, biznisa ili kako vam već drago. To što se kod nas svi koji završe ekonomski fakultet brendiraju kao diplomirati ekonomisti je blago rečeno uvredljivo i iritirajuće, ako i ne već čisto glupo. Ne razumijem zašto se na preddiplomskom studiju ne radi nikakva klasifikacija već se svi trpaju u isti bazen, a na diplomskom odmah postoji razlika između netkoga koji je dobio MBA i onoga sa magisterijem ekonomskih znanosti. Ako razumijemo da postoji razlika između ‘poslovne administracije’ i ‘ekonomike’, ona postoji i na prediplomskom studiju. Rekao bih da u takvom nepreciznom ustroju ekonomskog obrazovanja djelomično leži odgovor na problem “gerilske slike” ekonomske struke u Hrvatskoj. Nadalje, trebamo na umu držati onu pomalo grupu razliku koju sami ekonomisti rade, između makro i mikro ekonomista. Mislim da sam jednom vidio jednog mikroekonomista na televiziji da daje kratki intervju. Za druge koji nisu očiti makroekonomisti, a njih je vrlo malo, nisam siguran pod koju točno granu spadaju i čime se bave. (Ekipa sa IJF je vjerojatna iznimka.) Nedostatak raznovrsnosti ponude i razumijevanja da postoji raznolikost među ekonomistima je problem, da nisu svi stručni i kompetentni za sve, i na to također Ivanković aludira indirektno.

Ipak, bolje da se koncentriramo na, kako Šonje kaže, važnija pitanja koja su artikulirana kroz raspravu.

Dakle, kao odgovor na prvo pitanje Tko su “hrvatski ekonomisti”? predlažem da se prvenstveno razlikuju gore-dolje ekonomisti od onih akademskog tipa, koji kreću sa znanstvenim pristupom ekonomskim pitanjima, oni čije se diskusije i analize hrvatskih ekonomskih problema nalaze u stručnim časopisima, te su kao takve u biti nedostupne i nerazumljive široj javnosti. Na njih Šonje ukazuje kad kaže “poznati su mi brojni radovi hrvatskih ekonomista”. Nažalost ti brojni radovi i njihovi autori nisu poznati javnosti kao ni većini zakonodavaca. Nisu poznati ni mnogim novinarima, što je vidljivo u površnosti njihovog pisanja o određenoj temi o kojoj postoje stručni, objavljeni radovi koje nisu pogledali. (Ivanković je tu vjerojatno iznimka.) Nadalje, to su oni koji su tek do nedavno (do recesije) imali malo utjecaja na političke institucije; oni koji se ne pojavljuju u Otvorenom i sličnim dovoljno često da bi građani primjetili razliku.

Javnosti, a čini se i Ivankoviću, je pretežito poznata ona druga skupina, tkz. “gore-dolje” ekonomisti čija je primarna svrha komentiranje i verbiozna elaboracija najnovijih statističkih podataka, uglavnom makroekonomske prirode i potom iz njih izvlačenje prognoze što će se dogoditi sutra. Znamo kako to već ide – novi podatak o stanju poslovnog ciklusa, primjerice nezaposlenost ili industrijska proizvodnja, izađe i sutradan se u medijima pojave uvijek ista lica sa uvijek istim komentarom. (Banka magazin je vjerojatno mala iznimka.) Javnost sigurno misli da se upravo tim manje-više monotonim poslom bavi većina ekonomista. Ne, ne bavi se, oni čine posebniju skupinu ekonomista. Ivanković jasno ima na umu ovu drugu skupinu kad kaže da pod “hrvatskim ekonomistima” smatra:

U Hrvatskoj je omjer utjecaja u korist druge skupine pa se stvorila percepcija neadekvatnosti svih domaćih ekonomista i “standardnih modela” na koje se oslanjaju i kako ih je Ivanković označio. To je moguće, no to ne znači da je ta skupina ekonomista manje vrijedna, sposobna ili nužna, iako priroda njihovog posla i njihov nastup ostavljaju monoton dojam. Dapače. No u dobroj mjeri točno je što Ivanković kaže – samo interpretiranje brojčanih fenomena poslovnog ciklusa ne pridonosi mnogo razumjevanju mnogih ekonomskih problema Hrvatske i ne nudi mnogo na planu riješenja. Međutim, nije točno da je to “područje na koje su se suzili većina hrvatskih ekonomista.” Šonje je tu upravu – hrvatski ekonomisti, kao i oni mnogih drugih zemljama, vrlo su heterogena intelektualna skupina (Šonje ostavlja dojam da se radi o specifično hrvatskom fenomenu, s čime se ja ne slažem) većina njih se ne bavi samo šturom statistikom i dnevnim fenomenima poslovnog ciklusa, te Ivankovićeva “herojska” pretpostavka o jedinstvenosti hrvatskih ekonomista u korištenju “standardnih modela” je neadekvatna i nekorektna. Nedostatak poznavanja te razlike ostavlja mnogo za tražiti i interpretirati u Ivankovićevu uvodniku.

Mislim da je ova klasifikacija na tragu Šonjevog opisa heterogenosti ekonomista u hrvatskoj i djelomično zadovoljava naše potrebe razumjevanja i razlikovanja tko su “hrvatski ekonomisti.” Neću spominjati imena, ali čitatelji koji prate naš ekonomski roster trebali bi sa lakoćom razlikovati jednu skupinu od druge.

Posebno je zanimljiva druga tema diskusije – “upotreba matematičkih i statističkih modela u ekonomskoj znanosti”. Ivanković ima problem sa time. Mislim da je sigurno krivo protumačio matematiku i statistiku (nije isto kao i ekonometrija, ali dobro) kao uzroke neadekvatnosti razumijevanja teškoća hrvatskog gospodarstva. Ja ću pokušati ukazati zašto su oni nužnost i kako, suprotno Ivankovićevu stavu, znatno poboljšavaju naše razumijevanje. Pozicija Šonje mi je malo nejasna. Da li je podnaslov “Ekonomika koja se oslanja na statistiku i matematiku ne daje puno novoga” kao nekav vrsta ironičnog stava ili stvaran stav Šonje? Da li bi to trebao biti stav Ivankovića koji Šonje ističe kao neispravan?

Kažem da je tema posebno zanimljiva jer se, vrlo vjerojatno pukom slučajnošću, pojavila baš u ovom broju, baš koji dan prije smrti diva ekonomske znanosti Paula Samuelsona. Oni koji su upoznati bar malo sa Samuelsovim doprinosom (možda je bolja riječ transformacijom ekonomije) spojiti će dva i dva u tren. Najme Samuelsonov najveći doprinos je baš kao što ga je opisao Avinash Dixit:

He took numerous principles of economics that were hidden in obscure verbiage by previous generations, and reformulated them with crystal clarity in the language of mathematics. In the process he always found new results, many of which launched new fields, or revolutions in stagnant ones.

Istina, količina i utjecaj matematike u ekonomskoj znanosti je danas golema i nezadovoljstvo time raste. David Henderson u svojoj kolumni u WSJ povodom smrti Samuelsona kaže da je njegov pristup i matematizacija ekonomije bila “dvostruki blagoslov.” Matematika i ekonometrija mogu riješiti mnoge teoretske “drž-nedaj” prepirke i ponuditi daleko jasnije riješenje i odgovor onima koji su odgovorni za proveđenje ekonomske politike.

The upside is that Samuelson sometimes used math to resolve issues that had not been resolved at a theoretical level for decades. As fellow Nobel laureate Robert Lucas of the University of Chicago said in a 1982 interview, “He’ll take these incomprehensible verbal debates that go on and on and just end them; formulate the issue in such a way that the question is answerable, and then get the answer.”

Zanemariti tako nešto, pogotovo u Hrvatskoj prepunoj drž-nedaj prepirka bilo bi iznimno beskorisno. Samo razumijevanjem toga ne vidim u čemu bi bio problem sa matematikom i statistikom.

Krugmanova primjedba je da matematika mora biti sluga, a ne gospodar ekonomskoj znanosti. Znamo da je danas gotovo pa sasvim obrnuto. Matematika bi trebala biti jezik za ekonomsite i to je nit vodilja Samuelsonova pristupa; kutija alata koja sadrži pregršt teorema i zakona koji su u službi ekonomske znanosti. Oni koji se najbolje služe tom kutijom, danas, nažalost ili ne, imaju najbolje uspijeha. Kako Henderson ističe oni koji odlično razumiju ekonomske koncepte ponašanja u lošijoj su poziciji u odnosu na čiste matematičare. Ako debata oko snage, uloge i dosega matematike u ekonomiji jest stara i uvijek prisutna, nekada sa više nekad sa manje značaja, debata oko upotreba i nužnost kvantitativnih metoda u modernoj ekonomskoj znanosti je jednostavno zaključena, poglavito sa Samuelsonovim doprinosom.

Zašto? Zašto ne bi sve modele, koncepte, teorije i politike formulirali, objasnili i raspravili bogatim riječnikom, logikom, opširnim esejima umjesto kvantitativnim metodama? Prvo i najvažnije je jer svaka ekonomska teorija formulirana u dobar matematički model ima dvije bitne značajke. Sadrži precizno izražene rezulate koji su nam već poznati, koji su očiti, nešto što je intuitivno pa ih model osnaži i dokaže. No također sadrži neke nove, prije neviđene, ne-očite rezultate, neka iznenađenja koja unaprijede naše razumijevanje i znanje o određenoj teoriji, ponašanju, fenomenu. To je jednostvno nemoguće postići samo riječima, esejima i sličnim. Matematizacija daje precizno definiranje problema. Čak i kad ne možemo direktno kvantificirati sve fenomene i ključne faktore možemo ih emulirati dovoljno kvalitetno da dobijemo koristan uvid u ekonomsku aktivnost pod pitanjem i relevantne odgovore. Postoje bolje i lošije emulacije i možda one koje gosp. Ivanković poznaje nisu uvjerljive. Ali to nije razlog da odbacimo jedan od najkvalitetnijih načina razmatranja ekonomske problematike.

Standardna linija “napada” na prezentacijama znanstvenih radova, na seminarima i sličnom je postaviti pitanje “Koje su ne-očite implikacije tog modela?” Odgovor ili nedostatak istoga otkriva doseg i uspijeh rada. Drugo, često se čuje kao prigovor, pa i u Ivankovićevoj objekciji implicitno također, da je ekonomsko modeliranje nerealno, neuvjerljivo. (Ivanković koristi Barro studiju) To je bezvezna objekcija. Svaki model je abstrakcija realnosti. Reći da je matematički ekonomski model nerealan i da zbog toga nije dovoljno koristan je stoga promašena objekcija koja ne doprinosi ničem. Treće, jer nismo odvjetnici. Odvjetnicima treba sto stranica da objasne nešto što ekonomisti mogu u dvije. (šala)

Imam još jednu stvar za dodati koja bi trebala opširnije objasniti što matematizacija nudi, kako koristi. Točnije još jedno pitanje uz ona tri i potom moj odgvor. Pošto se post odužio stati ću ovdje i nastaviti nakon nove godine. Komentari su dobrodošli (email također) kako bi raspravu još kvalitetnije usmjerili.

Sve najbolje svim čitateljima u novoj “još težoj” 2010!

Kratki odgovor, kao što ste i mogli predpostaviti ako imate i malo zdravog ekonomskog razuma – ne osigurava. Uz to, iako IRO pjeva hvalospjeve studentskoj inicjativi, traži da se rasprava odmakne od samog zagovaranja ukidanja školarina i pokrene u smjeru reforme ukupne studentske potpore sa naglaskom na socijalnoj strukturi. Poanta rada Farnella kojeg su mediji prenjeli i citirali, ali selektivno (primjerice ovdje), je da:

U zemljama u kojima postoji „tradicija“ istraživanja trendova u visokom obrazovanju, postoje detaljni izračuni svih ovih troškova (8). U Hrvatskoj, nažalost ne postoje niti okvirne procjene. No čak iz grubih procjena troškova hrvatskih studenata može se jasno zaključiti da kombinacija administrativnih troškova i životnih troškova predstavljaju puno veći trošak nego što je godišnji iznos školarine. I to usprkos činjenici da neki studenti (8%) imaju subvencioniran smještaj i prijevoz, te da gotovo svi imaju subvencioniranu prehranu i besplatno zdravstveno osiguranje.  …

U tom kontekstu, čak uz potpuno besplatno visoko obrazovanje postoji opasnost da si potencijalni studenti ne mogu priuštiti studiranje zbog nedostatka financijskih sredstava. Dakle, ako govorimo o financijskim preprekama i o jednakosti pristupa – školarine su samo dio problema.  …

Rezultati pokazuju da nepostojanje školarina – za što se pretpostavlja da olakšava pristup obrazovanju – nije dovoljno za rješavanje slabog pristupa visokom obrazovanju za sve. Paradoksalno, one zemlje koje imaju najviše školarine uspijevaju osigurati širi pristup visokom obrazovanju nego neke od zemalja koje uopće nemaju školarine. Stoga je jasno da osim pitanja školarine, kvalitetni i sveobuhvatni sustavi studentske potpore igraju presudnu ulogu u povećavanju pristupa visokom obrazovanju.

Stoga, zašto se studentska inicijativa nije osvrnula na “paradoks” – ili da kažemo neugodnu istinu? – i zašto se ne žale na, blago rečeno, neadekvatnost studentskih potpora koje bi im ne samo povećale pristup već i poboljšale kvalitetu studiranja? (Rad OECDa iz kojeg su podaci i usporedbe o zemljama sa visokim ili niskom školarinama i levelom potpora je ovdje. Iako ima naslov Education at a glance rad je 500+ stranica i svakako je odličan izvor i pregled podataka o međunarodnim sistemima obrazovanja.)

Sljedeći to pitanje, ostao sam prilično razočaran ‘kolumnom’ Karin Doolan, koja je zapravo predavanje održano na FFZG u sklopu blokade. Za Doolan sam prvi put čuo nakon članka u Večernjem “Studiraju samo djeca bogatih”. Ne znam da li je Doolan etiketirala tko su bogati a tko ne bazirano na verbalnom odgovoru ili je to djelo novinara, ali ništa od toga nije nešto već od prije nismo znali. Prožimajuće nejednakosti u pristupu visokom obrazovanju (i ne samo pristupu već i ishodu) je bilo i prije tranzicije, u socijalizmu. One su nakon tranzicije, nakon što se raspao perverzan i korumpiran način raspodjele i financiranja visokog obrazovanja koji je beneficirao dobro povezano elitu, samo izašle na vidjelo. (Npr. vidi ovdje)

Uglavnom, što me neugodno iznenadilo je da je mlada Doolan, obrazovana i sa iskustvom iz više od jedne zemlje, na ovako banalan i pogrešan način predstavila pitanja neoliberalizma i visokog obrazovanja, dok bi se upravo od nje očekivalo da uokviri raspravu na intelektualno zdravijim nogama i manje se bavi čistim ideološkim i pristranim udvoravanjem publici na FFZG. Mislio sam da će upravo Doolan imati umjeće i volju rasprsnuti neke iluzuje o tržišnoj orijentaciji i financiranju visokog obrazovanja i ključnoj ulozi za ekonomski razvoja. Nema razloga da se žalbe studenata ne uvaže i složi sa njihovim nezadovoljstvima, a da se u isto vrijeme skrene njihova pažnja i istakne važnost ne samo uključenosti i nekog oblika jednakosti, već i nužnosti i efikasnosti ishoda i rezultata sveučilišnog sustava obrazovanja, kako agregatnog ishoda za zemlju i njen ekonomski rast tako i individualno za buduće prihode i karijere diplomanata. Umjesto toga, Doolan je gotovo pa okarakterizirala ulogu visokog obrazovanja u ekonomskog razvoju kao nepoželjnom jer, ukoliko se sveučilište bazira na tržišnoj orijentaciji i efikasnosti (i.e. tržišno sveučilište) teži, kako Doolan kaže citirajući određeni rad finskih autora, na “ekonomskoj profitabilnosti” sadržaja vođeno isključivo argumentom ekonomske koristi.

To jednostavno nije istina već je nepotrebno zastrašivanje i iskrivljavanje tematike. Ja sam studirao na više takvih “tržišnih” sveučilišta kao što je i Doolan i ni u kojm slučaju nisam vidio da su sadržaji, smjerovi ili slično bili ukinuti zbog neprofitabilnosti. Ne zamišljam da su smjerovi poput komparativne književnosti, povijesti umjetnosti ili pak lingvistike ili arheologije nešto silno profitabilni ili posjeduju snažnu “ekonomsku logiku postojanja.” Da li su ti smjerovi ukinuti na izrazito “tržišnim sveučilištima”? Da li je njihova važnost umanjena? Da li je interes za njih umanjen u zemljama sa “tržišnim sveučilištima”? Dapače, sveučilišta koja su tržišno orijentirana su bila prva koja su uvela nove sadržaje u tim smjerovima ili pak potpuno nove smjerove, pritom uzimajući određenu dozu rizika. Uz to, uopće ne zamišljam da bi sveučilište trebalo biti profitabilna institucija.

Tako, Doolan se nije ni malo osvrnula na onaj paradoks gdje zemlje sa izrazito “tržišnim sveučilištima” (uglavnom Anglo-Saxonske iako i neke Nordijske) imaju ne samo širi pristup, već i bolje ishode. Nasuprot tome i dokazima, Doolan ih vidi kao prijetnju socijalno osjetljivog pristupu sveučilišnom obrazovanju i “autonomiji sveučilišta i znanosti općenito”. Doolan jest istaknula/napomenula da diskurs koji vlada bolonjskim dokumentima nije logika profita i koncepcija tržišnog sveučilišta. Odnos je kompleksniji i čitava Bolonja nije neoliberalan projekt. Međutim, nije rekla jasno da je to pogrešno, čini se (ističem čini se) da joj smeta spominjanje riječi kao “kompetitivnost”, “doprinos sveučilišta ekonomskom razvoju”, “mobilnost rada” te, izbor koji predstavlja studentima i javnosti je i dalje crno-bijeli – ili neoliberalna tržišna, nepravedna, darvinistička orijentacija ili društveno pravedno, socijalno osjetljivo visoko obrazovanje. Ne mora biti tako. (Da nigdje i nije bi trebalo govoriti nešto, ali…)

Priznajem, imam refleksivnu reakciju kad se u hrvatskoj počne trubiti o neoliberalizmu jer se posve pogrešno raspravalja i banalizira čitava tematika i efekti. (Imam dojam da kod prosječnog građanina razumjevanje graniči sa onim razumjevanja teorije zavjere.) No to sada nije tema. Možemo ukloniti tu riječ, a ideje koje je Doolan iznjela, bazirane na svom razmišljanju ili nečijim drugim…:

• U prvom dijelu se u kratkim crtama iznose neke od reperkusija neoliberalizma u obrazovanju, s posebnim naglaskom na tzv. ekonomsku profitabilnost obrazovnih sadržaja.
• Ovdje će se istaknuti pitanje eliminacije ekonomski „neprofitabilnih“ sadržaja. Naime, prema navedenim obrazovnim aspektima neoliberalizma možemo primijetiti da je sveučilište koje se zagovara iz neoliberalne perspektive „tržišno sveučilište“ vođeno profitom.
• Neka od pitanja koja se iz „profitne“ orijentacije nameću su: trebaju li pripadnici sveučilišta biti robovi profita?
• Ono što neoliberalizam nameće je svojevrsni socijalni darvinizam – najjači će uspjeti, a u kontekstu znanstvenih i nastavnih područja najjači postaju oni koji odgovaraju isključivo na ekonomski razvoj… (analogija tržišta i Darvinove selekcije i evolucije je pogrešna, iako vrlo tipična za one koji znaju malo o tržišnoj ekonomiji)
• …studentske prosvjede posljednjih tjedana valja prepoznati i kao borbu ne samo za sadašnje i buduće studente u pogledu plaćanja studija, već i upozorenje na prijetnju akademskog kapitalizma autonomiji sveučilišta i znanosti općenito u definiranju svojih istraživačkih ciljeva.
• Ja želim ono visoko obrazovanje koje kvalitetnu nastavu i „izvrsne“ obrazovne ishode postiže na socijalno osjetljiv način, te ono u kojemu ne dominira mentalitet kratkoročne maksimizacije profita.

… su i dalje ipak samo parole (tipično za hrvatske diskusije) i preideološke da bi poslužilo bilo kakvom unaprijeđenju rasprave i reforme politike visokog obrazovanja sa vrlo jasnim pitanjem – kako to postići? Šteta. Neću sada dužiti (ili već jesam?) pokušati ću se duže osvrnuti uskoro.

Post je dopunjen i sada, na zahtjev, objavljen i na pollitika.com.

Sanaderovu izjavu (koju ne treba posebno prenositi ovdje) da ne prihvaća argument o otpuštanju radnika zbog zabrane rada Nedjeljom jer trgovački sektor nije zapošljavao ljude da rade samo Nedjeljom, već zato jer su bili potrebni, je vrlo lako okarakterizirano biserom. Odmah je bilo jasno da Premijer baljezga, jer kad na silu uskratiš pravo na rad i trgovinu trgovcima i radnicima, tj. potezom penkale smanjiš potrebu za radom jer si potezom penkale zabranio potražnju za uslugom ne određeni dan, netko će platiti bez obzira da li je to Nedjelja, Petak ili Svetak. Jednostavno nema besplatnog ručka na bilo koji dan u tjednu. Postojanje besplatnog ručka, odnosno neke politike koja je bez troška je za ekonomiste utopija. Žalosna istina je da se ovakvi potezi (konkretno u ovom slučaju bez nekog svjetskog primjera koji je meni poznat), programi i državno forsirano reguliranje u svrhu “zaštite radnika” (a zapravo je dodvoravanje interesnim skupinama) na kraju slome preko leđa radnika.

To je jednostavno stari, dobri i uvijek prisutan “zakon nenamjernih (neželjenih) posljedica” kojeg se ekonomisti drže što je više moguće, a političari naravno ne. Zakon kaže da nepredviđene posljedice mogu dodati (što se često i obistini) ukupnom trošku nekog programa ili regulative da se on ne isplati i ne preporuča iako postigne željene rezultate. Dakako morali bi se prvo složiti što točno označava željene rezultate. U ovom slučaju lako je reći da je rezultat postignut ako to znači da su trgovine nedjeljom zatvorene i radnici doma. No, česta greška u reviziji uspiješnosti nekog programa je da se procjena vrši na bazi namjere tog programa, a ne na bazi stvarnih uzrokovanih posljedica/rezultata koje uključuju predviđene i nepredviđene. Nimalo lagan zadatak i svakako ne jedan koji bi trebali provoditi političari koji su po definiciji skloni spinu.

Nadalje, Sanader je prije davanja te izjave morao biti svjestan da se ne zapošljavaju i plaćaju toliko osobe koliko njihova ponuda radnih sati. Isti broj radnih sati Nedjeljom može raditi 1, 2 ili 5 radnika. Stvar je dogovora i poštivanja ugovora. U idealnom svijetu svatko bi trebao biti u mogućnosti ponuditi radnih sati koliko želi na što bi poduzetnici odgovorili sa svojom željenom potražnjom za radnim satima i kroz proces pregovaranja došlo bi se do neke ravnoteže. U idealnom svijetu, također, bilo bi moguće da radnici sami odluče kako je radni tjedan predug i da preferiraju tjedno raditi manje sati u zamjenu za određenu manju tjednu zaradu, tako da nema nikakve potrebe za državnim uplitanjem i prisilnim smanjenjem radnih sati. U našem manje-nego-idealnim svijetom država određuje ukupni dopušteni fond radnih sati radnicima i poduzećima. Kad se on još silom i skrati, što je nešto drugo od pada prosječnog godišnjeg broja radnih sati koji su osjetile sve zemlje OECDa tokom 20. stoljeća, poduzetnici s pravom prigovaraju da im je smanjenje broja radnih sati podiglo troškove i umanjilo potencijalnu zaradu, a radnici su ostavljeni bez jasnih neto benefita, dapače, vrlo moguće sa nenadanim i neželjenim snažnim efektom smanjenja zarade i zaposlenosti.

Izgleda da se nije pretjerano promišljalo o efektu ovakve regulativne politike i da manja zarada radnika i poduzeća te mogući gubitak zaposlenosti nisu bili smatrani kao posljedice. Posljedica, neželjenih pogotovo, će biti i one su uistinu razne uz mnogo nesigurnosti. Ovu ekonomsku politiku Vlade i sindikata opisali bi kao permanentni negativni šok na radne sate koji će utjecati, ovisno o jačini šoka, na (a) realni BDP (vjerojatan pad, no ovisi o vremenskom razdoblju); (b) zaposlenost (vjerojatan trajni pad); u skladu sa realnim BDPom na (c) realne plaće (vjerojatan pad no ovisi o fleksibilnosti plaća i efektu na realni BDP). Sad, efekt nije isti u svim zemljama, pa čak ni regijama. Moglo bi možda doći i do privremenog porasta realnog BDPa i realnih plaća, kao posljedice skraćivanja radnih sati, no to bi vjerojatno bilo kratkog vijeka. Na mikro razini efekti na zaposlenost i realne plaće bi se razlikovali po sektorima, ako dozvolimo da nisu svi homogeni. No to sve iziskuje opširniju analizu, kojoj ovdje nije mjesto.

Ovaj put drago mi je čuti kvalitetno suprostavljanje opozicije lošem djelu zakona i tražiti da se država potrudi i pozabavi onim za što je zadužena, umjesto krenuti linijom manjeg otpora i zabrana.

Esdepeovci smatraju da je Vlada odgovorna, jer se zabranama ne može riješiti problem neprimjene zakona te da je pitanje rada trgovina nedjeljom riješila neprincijpijelno podilazeći određenim lobijima, skupinama i vlastitim stranačkim interesima.

Zakoni i regulative koje štite radnička prava na isplatu plaća se moraju moći provoditi kroz pravosudni sistem, (Law and Order baby!) umjesto da se prisilno zabrani rad svima kako bi se uklonila mogućnost kršenja zakon. Kao da na druge dane ne može doći do kršenja radničkih prava. Opačić je to dobro opisala u Otvorenom.

Vlada mora propisati pravila igre i postaviti sustav koji će osigurati poštenu igru. Kad inspekcija da prijavu, više od 60 posto prijava ode u zastaru ili se da najniža financijska kazna. Kada bi poslodavac platio milijun kuna radniku, ne bi mu palo na pamet kršiti prava radnika. Sve je samo stvar političke volje – komentirala je Opačić.

Milijun kuna je pretjerana kazna i povukla bi svoje “neželjene posljedice”, ali ideja je na mjestu. Kritika opozicije i zahtjevanje da se zabrana ukine je dobra na tri nivoa (bez da razmišljamo o svim mogućim posljedicama). Prvo, u skladu sa gornjim citatom, zabrana je očito kršenje prava na rad i samo prividna zaštita radnika jer je Vladino riješenje “brigo moja prijeđi na drugoga.”

Drugo, točno je da je zabrana došla u prilično loše vrijeme. Ukupna količina radnih sati, ne samo u trgovačkom sektoru već i u ostalim, je već ugrožena zbog slabe ekonomske aktivnosti i realne prijetnje recesije. Proces je intuitivan i prirodan. Zbog pada potražnje poslodavci skraćuju radni tjedan. Trebali ste samo pratiti vijesti da vidite da se to već događa u svijetu. Radnicima će se možda svidjeti kraći radni tjedan, ali neće manja tjedna zarada. Ova politika zabrane rada Nedjeljom – kao umjetnog skraćivanje radnog tjedna – u sljedećih 6 mjeseci je tako samo doljevanje ulja na vatru. I bez zvaničnog pada BDPa, ekonomski rast manji od 1% je recesijski što znači da neto nova radna mjesta neće biti stvorena i fond sati će biti skraćen. Da, otpušteni mogu pronaći novo zaposljenje na duži rok pa zabrana ne mora imati neto negativne posljedice na zaposlenost, ali izgledi su im narušeni u sadašnjoj ekonomskoj situaciji. A dugoročno moramo analizirati i efekt ovakve zabrane i skraćivanje radnog tjedna na stvaranje novih radnih mjesta, ne samo ukidanje postojećih. Dugoročno obično nije u fondu riječi političara.

Treće, malo suptilnije, je jasno traženje da se zakona ne testira na građanima. Naime, ekonomisti kao društveni znanstvenici su u nemogućnosti provoditi eksperimente sa ekonomskim politikama na građanima i iz njih izvlačiti zaključke. Kad bi se bar moglo, zaključci ekonomske znanosti bili bi vjerojatno čvršći od postojećih. Ali iz recimo “moralnih” razloga to je nemoguće provesti. Sve do sada dakako! U emisjij Otvorenog, predstavnica sindikata Dragica Mišeljić je puno puta zatražila da se prvo sačekaju “službeni” podaci i barem koji mjesec provedbe zakona, a tek onda ide u reviziju i možda ukidanje zabrane/dozvole na rad (čitajte kako vam paše). Izgleda da sinidkate ne zamaraju izgledni određeni gubitci zaposlenja i prihoda kao izravnih posljedica zabrane. Možemo li onda testirati na građanima još koju ekonomsku politiku da definiramo posljedice? Možda rezanje svih poreza za 50%? Oslobađanje plaćanja svih poreza na godinu dana jedan nasumce izabrani grad? Ajde neka bude Vukovar, da vidimo koliko će populacija i lokalni BDP skočiti u godinu dana. Ili kad već diskriminiramo među sektorima kod zabrane rada Nedjeljom, možemo diskriminirati među sektorima i u poreznoj politici. Zli špekulanti na burzi će plaćati dvostruki porez na sve svoje prihode godinu dana, a radnici u tekstilnoj industriji neće plaćati porez na ukupne osobne prihode. Kakav bi bio utjecaj na promjenu BDPa u godinu dana? Ako ništa drugo, ovaj potez Vlade će u budućnosti poslužiti ekonomistima kao dobar slučaj za studiranje agregatnih implikacija posebne radne regulative na troškove koje poduzeća i radnici moraju snositi tokom prilagodbe radne snage.

Nažalost, uz sve pohvale SDPu na protivljenju ovoj zabrani rada, bilo je i glupih izjava iz njihovih redova ovaj tjedan. Koliko Sanader pokazuje ekonomskog nerazumjevanja, toliko mu Slavko Linić parira.

Saborski zastupnik Socijaldemokratske stranke (SDP) Slavko Linić ocijenio je da su štete učinjene gospodarstvu zbog isključenja plina enormne i da će se još povećati interventnim uvozom plina te da je za to odgovorna Vlada, a gospodarstvenicima je poručio da za štetu nastalu u njihovu poslovanju tuže državu.

Za sada, definitivno biser godine, a nismo nego 2 tjedna u novoj. Linić je uvijek dobrom dozom bio politikant, ali kakva budalaština je pak ovo. Drugim riječima, porezni obveznici tužite sami sebe. Uvijek je fascinantno čuti izjave ili objašnjenja u kojima je država kriva, treba snositi posljedice te ako treba i platiti kaznu. Jer po toj nekoj teoriji,  kad je prisilimo tužbom da plati štetu, država će platiti svojim novcem. Ili je ideja da će Ministri i zastupnici platiti iz svog džepa? Osim što država nema ni lipe svog novca, što mnogima ne dopire do glave. Generalno govoreći, sav prihod države dopire iz poreza sada ili u budućnosti. I kada država posudi novac izdavanjem obveznica, možemo razmišljati da svaki deficit danas znači viši porezi koji će to isplatiti u budućnosti. Država nije neki zasebni akter, tamo negdje izvan ekonomske sfere ili “iza duge.” Država je ubačena u krug ekonomske aktivnosti i svoje prihode crpi iz primarnih aktera poduzeća i građana, bez obzira čije stranke ministar je u Ministarstvu Financija. Tako kada država treba isplatiti milijunske kazne zbog silnih tužbi, novac koji isplati dolazi iz poreznih prihoda radnika, potrošača, poduzetnika, vlasnika ne iz vedra neba ili Linićevih iluzija. Ironija bi bila da SDP osvoji sljedeći mandat i na naplatu dobije silne odštete gospodarstvenicima zbog plinske krize. Ne bi se valjda iznenadili kad bi račun došao na adresu Ministarstva Financija, a ne na adresu HDZa?

Kritika da Vladina energetska politika nije bila kvalitetna u svim ovim godinama je jedna stvar. Ali i da je Vlada kriva za postojeće plinsko stanje, potpuna je glupost da gospodarstvenici tuže državu koja bi onda morala platiti odštete tako da bi uzela od gospodarstvenika/radnika/potrošača Petra da bi dala gospodarstveniku/radniku/potrošaču Pavlu. Tako, gospodarstvenici tužite državu, ali nemojte biti iznenađeni tko će na kraju platiti odštete. (Samo što ja mislim da poduzetnici imaju više mozga od Linića.)

Jedna od premisa je bila da se o socijalizmu kao alternativnom ekonomskom sistemu u Hrvatskoj nije moglo raspravljati jer se htjelo odmaknuti od i prekinuti sa ne tako davnom prošlosti. Latin je valjda mislio na političku i akademsku zajednicu koja je izbjegavala te rasprave. Uglavnom, sada zbog krize kapitalizma – koji je riječima Latina “zasnovan na liberalnoj tržišnoj ekonomiji” što upućuje na to da se pod kapitalizmom smatra političko i ekonomskom društveno uređenje, tj. da postoji i kapitalizam bez tržišne ekonomije -  socijalizam se kao društveno uređenje navodno pojavljuje kao alternativa. Znači, vidljivo je da su kapitalizam i socijalizma predstavljeni kao ukupna, ekonomska i politička, društvena uređenja, ne samo kao ekonomski sistemi koji služe ka nekom cilju. Ja nisam svijestan da je kapitalizam kao društveno uređenje u krizi u većini država svijeta i da se aktivno planira u glavama birača da ga smjene u korist alternative. Pogotovo ne socijalizma. Financijska kriza je ne mali problem te usporavanje gospodarskog rasta i porast nezaposlenosti je svakako nepoželjno, no Kina, po mnogima najkapitalističkih zemalja danas, nema namjeru napustiti svoj ekonomski sistem i politiku i vratiti se Velikom Skoku Naprijed.

Zapravo, izmjenična upotreba termina socijalizam i kapitalizam je bila ponešto zbunjujuća jer nije bilo jasno što se točno mislilo pod njima. Socijalizam, a po tom pitanju ni kapitalizam, nijednom tokom emisije nije definiran u ekonomskom smislu, onako kako bi ja to odmah formirao u glavi. Zapravo, socijalizam se predstavio kao oblik društvenog uređenja i tako je razgovor, na moje razočaranje, više bio usmjeren u sociološkom i povijesnom smjeru nego ekonomskom. Latin je upitao gosta dr. Branka Caratana da objasni, na primjeru Švedske kako to socijalizam i kapitalizam može postojati u isto vrijeme na istom mjestu, pošto je našoj javnosti to zbunjujuće. Švedska ima tržišnu kapitalističku ekonomiju, a primjer je uspiješnog socijalističkog pokreta jer je ona uspijela zadržati “programe socijalne reforme” i državne intervencije u sve pore društva uz visoku ekonomsku efikasnost. Po tome, reklo bi se da visoki porezi i visoka potrošnja na programe društvenog blagostanja zadovoljava definiciju socijalizma tokom emisije. Ne bi se baš složio i razmišljanja bi sigurno varirala, ali nije mi cilj polemizirati. Ustvari, smatram da je nepotrebno polemizirati oko definicija i naziva Švedskog društvenog uređenja socijalizmom. Ljudi u Hrvatskoj brzo pokazuju na Švedsku kao primjer socijalističkog sistema, a zaboravljaju da je ekonomski ipak kapitalištička ekonomija slobodnog tržišta, privatnog vlasništva, potpuno otvorena za dotok stranih investicija, radne snage i međunarodnu trgovinu. Jasno je rečeno da Švedska ima specifično jaku socijalnu državu koja ipak počiva i, još važnije, izgrađena je na kapitalističkim temeljima. U ekonomskoj literaturi i terminima to je poznato kao Nordijski model, ne socijalizam. Jeffrey Sachs je gostovao na Bloombergu prije neki dan (link na mp3) govoreći o nordijskom modelu i nije ga nijednom nazvao socijalizmom.

Uz to što je Švedska prikazana kao idealno (socijalističko) društveno uređenje, istaknuto je kao bitna stvar  da Švedska ima i iznimno visoku “ekonomsku efikasnost.” Konkretnije u uvodu je rečeno:

Švedska je zemlja koja je uspjela zadržati ekonomsku efikasnost, a istodobno zadržati na visokoj razini programe socijalnih reformi.

Nažalost, kao što sam i predvidio bilo je malo razgovora o toj efikasnosti. Ekonomska efikasnost je uobičajena, svakodnevna riječ za produktivnost – jedan od najvažnijih koncepata i predmeta u ekonomiji. (Ekonomisti na poseban način razmljišljaju o konceptu efikasnosti.) Od posebnog je značaja da je baš produktivnost spomenuta. Prvo, mislim da je cilj u emisiji bio ukazati gledateljima na to da se može biti zemlja sa snažnim socijalističkim pokretom, ili kako je u emisiji prikazano imati socijalizam, a u isto vrijeme imati iznimno visoku produktivnost/efikasnost. Drugo, značajno je jer se unatoč iznimnoj važnosti koju produktivnost ima za standard života jedne zemlje (oprez ovdje!), ona se najmanje spominje i diskutira u medijima i društvu. Nažalost u Hrvatskoj se dramatično malo spominje, u usporedbi sa razvijenima zemljama gdje se također malo spominje, ali više nego kod nas. Ekonomske diskusije se vrte oko kredita, vanjskog duga, deficita (državnog i vanjskog), industrijske proizvodnje i naravno Sv. turističke sezone. Kad dođe, ako dođe, do viška u državnom proračunu diskusija će se okrenuti; javnost će pobuniti da ih država oporezuje previše (s pravom).

Produktivnost je tako iznimno malo zastupljena u ekonomskoj diskusiji, a ona je na kraju dana najvažniji faktor za porast životnog standarda, te je u stvarnosti razlika u produktivnosti zaslužna za većinu razlike u prosječnom životnom standardu među zemljama. Nisu porezi, nisu vanjski (ne)dug, nije postojanje državne banke, nije brodogradnja, nije turistička sezona, nisu programi blagostanja. Ta pitanja su bitna samo utoliko koliko utječu na produktivnost ili produktivnost utječe na njih. Koji je naš političar ikad pokrenuo raspravu o podizanju produktivnosti, faktorima koji utječu na produktivnost ili to uopće imao kao cilj tokom izborne kampanje? (Nigdje političari nemaju produktivnost kao izborni cilj zbog škakljive povezanosti sa zaposlenošću.) Krivica za nebrigu o predmetu produktivnosti djelomično leži i na hrvatskim ekonomistima koji o produktivnost i uzrocima njenog (ne)poboljšanja ne komuniciraju javnosti značajno. Tako spominjanje i uvođenje teme produktivnosti u jednoj ovako prominentnijoj emisiji, ma koliko kratko i vrlo površno, je korak naprijed.

Što je uopće produktivnost? Bez puno filozofije, produktivnost je jednostavno količina outputa koji možemo proizvesti sa danom količinom inputa; mjeri koliko možemo proizvesti sa dostupnom količinom radnika, tehnologije i ostalih resursa. Veća produktivnost je bolja i poželjna jer omogućuje da se više dobara i usluga proizvede iz iste količine dostupnog rada, kapitala, resursa i znanja. Tako je produktivnost ključan faktor za povećanje životnog standarda, ne državna potrošnja na socijalne programe ili radni odnosi. Zato onaj oprez prije.

Unatoč tome, nešto drugo se izlagalo u Latinici i informiralo gledatelje. Na početku emisije prikazana je reportaža o Švedskoj vrsti socijalizma. Može se sumirati da su dvije teme vodile reportažu – uvijeti na radu i tržište rada u Švedskoj (što ekonomisti zovu industrijski ili radni odnosi), te socijalni programi i državno subvencioniranje. Radni odnosi su kasnije ponovno prominentno prikazani u reportaži o tvornici stakla Vetropack d.d. u Zagorju. Riječima Latina, u njoj sve izgleda kao da je u socijalizmu, a iz reportaže saznajemo da je taj zaključak izveden opet zbog radnih odnosa – poštivanje petogodišnjih kolektivnih ugovora koji reguliraju povećanje plaća, bonuse, dodatno zdravstveno osiguranje, a i edukaciju. Nakon reportaže, Latin je upitao gosta emisije, jedan od direktora u Vetropacku Damir Gorup, zašto se kompanija odlučila za “pomalo mekani, pomalo socijalistički pristup” u organizaciji poduzeća. Odgovor je bio nedvosmislen – u pozadini svega je pitanje efikasnost, tj. produktivnost.

U pozadini svega sigurno je produktivnost radnika, ali nažalost kroz reportaže i rasprave gostiju, o produktivnosti gledatelji ništa korisnog nisu saznali. Čak ni od Stanislava Antića, bivšeg direktora legendarno uspiješnog SASa, nismo saznali ništa o produktivnosti SASa, samo o 3.5 puta većim “republičkim” plaćama i raznim bonusima radnicima. Nostalgija za mase, jer na primjeru jednog poduzeća, ili par njih, nije moguće provoditi zaključke da je ondašnji socijalizma u Hrvatskoj bio efikasniji od današnjeg kapitalizma.

Zapravo, od svih informacija iznesenih, većina gledatelja će sigurno ishitreno skočiti na zaključak da zbog “mekanih, socijalističkih pristupa” bilo u Vetropacku d.d. ili Švedskoj, produktivnost je visoka. Nekako se čini prirodno da visoka produktivnost koju građani Švedske posjeduju ide ruku pod ruku sa visokim levelom socijalne potrošnje (socijalizam kako ga Latinica predstavlja) i “mekanim” pristupom u radnim odnosima. Države sa visokom produktivnošću radnika imaju i najugodnije, najudobnije radne odnose – sindikati su jaki, kolektivni ugovori dominiraju, naknada za nezaposlenost je visoka, sigurnost posla je veća, bolovanja duža i visoko plaćena. Zadovoljni radnici dobro i rade. Činjenica je i da Nordijske zemlje imaju visoku radnu produktivnost, iz godine u godinu višu čak i od zemalja sa liberalinijim, tvrđim, industrijskim odnosima, manjom zaštitom radničkih prava i manjom razinom “socijalizma” u kapitalizmu. Ta činjenica se u Hrvatskoj olako ističe kao vrlo očita i prema tome kao ispravna paradigma za uvođenje u Hrvatskoj. Pa tko pametan to ne bi htio!?

No, ekonomisti tu brzo namirišu dobro, staro i njima utuvljeno pravilo – korelacija ne znači i kauzacija. U cijeloj toj priči o socijalizmu, radnim odnosima nekad i danas, nema nikakvih informacija o tome da li industrijski odnosi i visoka socijalna potrošnja u stilu Švedske uzrokuju višu produktivnost. Samo postojanje i veličina korelacije ne znači da postoji i uzročno-posljedična veza. Radni odnosi su mekši i državna potrošnja na socijalne programe je puno veća, u Švedskoj, ostalim Nordijskim zemljama i Z. Europi, no to ne znači da to i uzrokuje veću produktivnost. U grubljoj verziji, ekonomisti ovo nazivaju pseudo-ekonomijom. Na to vrlo temeljno pravilo je bitno ukazati i podsjećati jer se vrlo često, tokom diskusija o potrebi restrukturiranja radnih odnosa u Hrvatskoj, ukazuje na primjer nordijskih zemalja koje su pune zaštite radničkih prava, visoke socijalne potrošnje, a opet imaju visoku produktivnost.

Da, Hrvatske radne odnose treba promisliti i Hrvatski radnici moraju biti produktivniji, ali upiranje prsta na primjerice Švedske industrijske odnose i visoku produktuivnost njenih radnika ne govori nam ništa o tome kako to postići. Postoje puno bolji kandidati za objašnjenja visoke produktivnosti, koji je zapravo i uzrokuju – vještine kojima su radnici opremljeni, tehnologija kojom raspolažu i level inovacije. Bez poboljšanja ta tri faktora, nikakva količina i kvaliteta radnih odnosa iz bilo koje zemlje neće uzrokovati rast produktivnosti hrvatskog radnika i time njegovog životnog standarda. Povećanje životnog standarda se ne može izzakonodaviti odozgo.

Biti ću malo neoprezan i reći da nedvojbeno načini i poticaji kojima menadžeri i poslodavci motiviraju svoje radnike imaju utjecaja i veze sa produktvnosti radnika, ali voljan sam kladiti se da je to više indirektne i spore i mutne prirode. Žestoka debata političkih stranaka i sindikata, i njihovo samopouzdanje oko radnih odnosa i zakonskog okvira (meki vs. tvrdi) i njihovih utjecaja na radničku produktivnost je pretjerana. Nitko zapravo nema dovoljno uvjerljivih dokaza o vezi radnih odnosa i produktivnosti radnika.

Vezano za pitanje i nedorečenosti o uzročno-posljedično odnosu, je i staro pitanje što je došlo prije – kokoš ili jaje? Da li je Švedska postala zemlja sa jakim socijalističkim pokretom prije nego što je podigla svoju produktivnost i postala razmjerno bogata zemlja? Sumnjam. Dr. Branko Caratan je u emisiji naglasio da se Švedski socijalni model ne može samo tako emulirati/provesti u Hrvatskoj. Može biti pouka za određene probleme, ali naš je dohodak po stanovniku daleko niži od Švedskog da bi si mogli priuštiti Švedska riješenja i model. Taj visok dohodak koji Šveđani uživaju je postignut visokom produktivnošću. Znači, ipak je ona na prvom mjestu, kako bi radnici onda uzdržavali nordijski socijalni model. Kod nas sve naopako.

Poanta – pripazite na pseudo ekonomska objašnjenja jednostavnih načina poboljšanja životnog standarda.

P.S. Ja nisam sve prokomentirao, ali svi gosti su rekli pametne i zanimljive stvari.

Međunardoni dolasci – nakaradno. Ovdje vrijedi opis Denisa Kuljiša u članku u Jutarnjem, o kojem sam pisao ovo ljeto. Sve je ograđeno šperpločama, uključujući prilaz kontroli putovnica i nakon toga čekaonicu za prtljagu. Drvena vrata kroz šper-zid, sa znakom zabrane otvaranja, ograđuju odlaske i dolaske. “Samo se krpa i majstoriše.” Zašto??

Domaći odlasci – strašno nakaradno; Kad sam ja čekao, kasno navečer, posljednji let, terminal je bio osvjetljen sa 7 golih žarulja, (bez ijedne lampe, svjetiljke, lustera) od toga 4 su bile obične 100W (a možda i manje). Uz žarulje, svjetlo je davalo i par ekrana iznad gateova. Naravno instalirane rasvjete nije moglo ni biti kad terminal nema pravi strop. Sve žice, kablovi i cijevi su bile na izložbi, a u pozadini crni, kao tek zagoren zid. Terminal nema wc, pa ako vam zatreba morate nazad iza osiguranja i onda opet kroz osiguranje. Osjećaj trećeg svijeta.

Domaći dolasci – dobro i jednostavno (valjda zato jer je i novo). Na dolascima i ne treba biti puno filozofije, ali bar da se ne hoda po šperločama. Međunarodni odlasci – ispada da je i jedini terminal koji je reprezentabilan i međunarodno usporediv. Sa barom, duty-freeom i (vrlo važno!) lako dostupnim wc-om.

Naravno da ovakvo izdanje zavrijeđuje renovaciju, tj. izgradi novo. Nema se šta više krpariti po “starom”. Sada je legitimno pitanje što i za koliko izgraditi. O potrebi i razlogu nove zgrade za Pleso sam već pisao. Kao i posljedicama izgradnje nepotrebno skupih arhitektonskih remekdjela – troškovi se na kraju svale na avio kompanije i letače. To svakako nije način za privuči više kompanija i više letača. A u slučaju Plesa, potencijalna situacija je još gora jer će novu zgradu financirati Vlada poreznim novcem svih građana Hrvatske i grad bez ikakve odgovornosti za potrošnju, a potom troškovi otplate kredita biti svaljeni na opet poreznike/letače.

Problem je jednostavan. Veliki gradovi (ili hoćemo-biti-veliki-grad poput Zagreba) troše prevelike svote novca, a ponekad i poreznog novca, za izgradnju aerodrosmkih katedrala, dok bi jednostavnije i jeftinije zgrade, koje ne opterećuju naknadno putnike glomaznim naknadama za isplatu troškova izgradnje, služile istoj svrsi. Pa tako i u Hrvatskoj sa izgradnjom €300 milijunskog novog Plesa.

Neidhardt – Novi putnički terminal učinit će zagrebačku zračnu luku vrhunskim svjetskim aerodromom i prvorazrednim obilježjem suvremenog identiteta Zagreba i Hrvatske.

Identitet nije svrha aerodroma! Zato se IATA pobunila i rekla “Ne želimo plaćati katedrale!” Članak (ispod) od prije 2 i pol godine u WSJ objašnjava probleme političke ekonomije izgradnje aerodroma, tko ih plaća, tko i što bi ih trebalo isplaćivati, tj. kroz koje prihode (ne porezne) te ustrojstvo aerodroma.

Politics & Economics: Airport Improvements Stir Up Fights Over Fees; Tussle at Charles de Gaulle Underlines Brewing Tension Between Operators, Airlines

Adam Cohen. Wall Street Journal. (Eastern edition). New York, N.Y.: Apr 25, 2006.

ROISSY, FRANCE — Charles De Gaulle Airport has become the latest front in a global battle in which air carriers have attacked airports from Toronto to Tokyo for lavish spending and fat fees that airlines and their passengers end up paying.

The conflict underlines a struggle over who should pay for airport- infrastructure improvements and raises questions about whether airports are best run with public or private funding.

Charles de Gaulle’s owner, Aeroports de Paris SA, which yesterday said it filed for an initial public offering, is raising the fees it charges airlines in order to fund more than 1 billion euros ($1.23 billion) in infrastructure improvements.

Airlines, led by Air France-KLM, are furious that the airport’s fees have climbed 26.5% during the past five years and are slated to rise another 5% over each of the next five years. They are calling on the European Union to regulate airport charges.

In the U.S., airports are government-owned and rely largely on public funds — a mix of federal money and tax-free municipal-bond issues — and investments by airlines, which often build their own terminal buildings. That doesn’t make them inexpensive, however. Airlines rank New Jersey’s Newark Liberty International and New York’s John F. Kennedy International as two of the most expensive airports in the world.

In Europe, where many airports were originally state-owned, governments recently have turned to privatization, following the example of the United Kingdom, which sold off London’s airports in 1987.

While many of Europe’s airports have been privatized and weaned from state funds, Charles de Gaulle’s owner, Aeroports de Paris, is a latecomer. It was changed from a state entity to a state-owned company last year. It is now a for-profit business, receiving no direct public subsidies. The company plans to collect 500 million euros to 600 million euros by selling off less than half of its shares. The French state plans to keep a controlling stake in the company.

Aeroports de Paris is renovating Charles de Gaulle’s Terminal 1, expanding Terminal 2 to accommodate more traffic and Airbus’s new double-decker A380 and building a train to link the terminals. When Terminal 1 opened in 1974, the windowless concrete doughnut with moving walkways suspended in clear plastic tubes was considered avant- garde. But the terminal now handles almost twice as many passengers as initially planned.

“This place is confusing and outdated,” said Colorado native Jeremy Turpen, on his way to Tanzania to climb Mount Kilimanjaro. He motioned toward the jumble of signs and crowded check-in counters in an area of the terminal that hasn’t been redone with sleek flat-screen displays and space-saving counters.

Making the terminal less confusing and adding modern amenities like wireless Internet access will take four years and cost 250 million euros, according to Aeroports de Paris. Company officials complain that airlines asked for these improvements but are unwilling to pay for them.

European airport operators say their charges reflect costly investments. Airlines say Charles de Gaulle, Athens International, Toronto’s Pearson International and other airports are spending too much to build architectural masterpieces when cheaper, simpler terminals would suffice. “We don’t want to pay for cathedrals,” said Giovanni Bisignani, head of the International Air Transport Association, the airline lobby leading the push for a single European regulator.

IATA also says Aeroports de Paris is violating international aviation rules that bar airports from charging for infrastructure before it is built. Mr. Bisignani charges that, ahead of Aeroports de Paris’s public offering, the French government is “fattening up the airport to sell it at a higher price.”

EU Transport Commissioner Jacques Barrot recently met with airlines and airport operators to discuss the tension and “hopes they will work out the problem themselves,” said spokesman Stefaan De Rynck. If not, he says the EU could step in this fall with a proposal for regulation.

Airlines contrast Charles de Gaulle with London’s Heathrow, Europe’s busiest airport. Heathrow is owned by BAA PLC, which was the world’s first big privatized airport company in 1987. Like Aeroports de Paris, BAA needs government permission to raise its charges.

Mr. Bisignani noted that the U.K.’s Civil Aviation Authority has allowed BAA to raise prices but only at a modest rate, encouraging the airport company to find revenue elsewhere. He said the U.K. regulator keeps BAA on a tight leash, while a similar French authority established last year rubber-stamped Aeroports de Paris’s requested price increase.

French Civil Aviation Authority spokeswoman Marie Bertin said the company is “making a lot of big investments.” She said the issue is complicated because Air France, which was only recently privatized, didn’t pay anything to use the airport for many years.

BAA, which owns seven U.K. airports, last year made a profit of GBP 672 million ($1.2 billion). Much of this income came from its airports’ retail shops, parking fees and property leases to hotels and offices. Of Heathrow’s GBP 936 million in total revenue last year, less than half came from airline charges, according to Duncan Bonfield, BAA’s director of corporate communications.

Heathrow also is making massive infrastructure investments, with roughly GBP 450 million budgeted for improvements linked to accommodating the Airbus A380, Mr. Bonfield said. The airport also is building a GBP 4.2 billion fifth terminal due to open in 2008. To fund these investments, Heathrow will raise its charges according to a formula cleared by the CAA — inflation plus 6.5% a year until 2008.

Charles de Gaulle is turning to Heathrow’s business model, where retail shops and airline charges both drive income. The Paris airport only started focusing on retail income three years ago, when Pierre Graff took over as Aeroports de Paris chairman, company officials say. Since 2003, income from retail shops like a Veuve Clicquot champagne boutique has climbed to 20% of the airport’s total revenue from 5%

Dell opened its Ireland plant in 1991, joining a wave of U.S. tech companies that needed a base in Europe to avoid import tariffs and control costs for transporting finished goods. Many chose Ireland because of a low corporate tax rate — estimated by the country’s Industrial Development agency at 12.5% compared with 30% in Germany and 39.5% in the U.S. The Irish government also gave Dell grants totaling €55 million ($78.2 million), according to a spokeswoman for the development agency.

Limerick saw the benefits. In addition to factory jobs, companies supplying components to Dell have provided several thousand more jobs, said Mr. Gilligan. (812. gradonačelnik Limericak) Limerick — once-known as “stab city” for its high crime rates — has begun redeveloping its decrepit public housing, and the city recently approved a €350 million downtown redevelopment project, he added.

Puno je puta rečeno kako je ovakva gubitaška hrvatska brodogradnja uteg za ekonomiju i prepreka razvoju via ulaska u EU.  Da bi ispravno i iskreno znali trošak koji gubitaši u državnim brodogradilištima donose Hrvatskoj ekonomiji treba sagledati oportunitetni trošak – ono što smo mogli dobiti umjesto dobivenog. Već sam jednom o tome pisao. Svaki naš izbor ekonomske aktivnosti – u ovom slučaju održavanje nekonkurentne, tehnološki zastarijele industrije brodogradnje na životu poreznim novcem – podrazumjeva oportunitetni trošak. On jednostavno, ali efektivno daje istinski trošak neke odluke mjereći vrijednost alternativne ekonomske aktivnosti od koje se implicitno ili eksplicitno odustalo. Boldana rečenica u citatu nam govori, npr., na koju se to alternativnu ekonomsku aktivnost mogao usmjeriti porezni novac. Milijuni eura u subvencijama su mogli ići u visokotehnološku granu proizvodnje kompjutera primjerice, u privlačenju svijetskog lidera poput Della ili koje druge elektro-kompanije sa benefitima većeg izvoza, produktivnosti eksternih benefita, umjesto proizvodnje neprofitabilnih tankera i kupovine socijalnog mira. Tradiciju elektrotehničke proizvodnje imamo kao i bazen potrebnog, a nekad i relativno cijenovno konkurentnijeg, ljudskog kapitala. U Hrvatskoj se danas proizvode kompjuteri, laptopi i mnoga ostala elektronička oprema. Možda ovakvo subvenciranje nije bilo moguće 1991. kao u Irskoj, no već ’98. se moglo odvažnije razmišljati i alternativnim ekonomskim aktivnostima koje ne bi bile neprofitabilne i dužničke sljedećih 10 godina. Samo misao.

…pad potrošnje cigareta “kasni” za rastom cijene. To je očito na grafovima, tako da će država ipak profitirati.

Ne znamo točno što znači profitirati ovdje, pa ćemo pretpostaviti da podrazumjeva barem dovoljno prikupljenih sredstava koji će pokriti većinu troškova liječenja bolesti kao posljedica pušenja. Odnosno, ono što su iz Ministarstva Zdravstva i htjeli postići uvođenjem poreza na cigarete. To je optimistično možda, možda slučaj u kratkom roku. Dugoročno, država sigurno ne može financirati svoju potrušnju u zdravstvu iz poreza na cigarete i neće profitirati. Što Puzz smatra pod “kašnjenjem” je u stvari razlika između cijenovne elastičnosti potražnje – koliko snažno se potražena količina promjeni nakon promjene cijene – na kratki rok i na dugi rok. Kratkoročno potražnja je prilično neelastična i većina ljudi sigurno ne prestaje pušiti ubrzo nakon povećanja, te malo tko smanji broj konzumiranih cigareta. Na taj način država i može “zaraditi” na porezu na cigarete. Dugoročno je cjenovni efetk jači i ljudi prestaju pušiti, odnosno znatno smanje broj popušenih cigareta. To je uistinu vidljivo na grafovima iz posta. Recimo da su procjene cijenovne elastičnosti za cigaretama -0.4 kratkoročno i -0.75 dugoročno.

Ali, držati se samo cijenove elastičnosti u prognozama poreznog prihoda je, iako vrlo komotno za izračun, vrlo optimističan scenarij. Kad bi Ministarstvo Zdravstva računalo na porezne prihode samo na osnovu elastičnosti, osim što bi bili slabi prognozeri, vrlo brzo bi se našli u danas sličnim financijskim poteškoćama. Odmah nakon uvođenje visokog poreza ili znatnog povećanje postojećeg potaknuti će pušače, koji su ponajviše iz nižeg prihodovnog razreda, da kupe cigarete preko granice. Možda u BiH ili Srbiji, gdje su jeftinije. Naravno, osim što će pojedinci ići preko za šteku, dvije, ići će i kombiji za 100 šteka. Tj., šverc i crna tržišta će se povećati i dodatno protegnuti resurse na granici. Uz to, prodaja cigareta na internetu gdje bi se mogao izbjeći porez bi se sigurno povećala. To bi negativno pogodilo trgovce cigaretama. Sve bi to moglo kompromitirati ono kratkoročnu neelastičnost potražnje za cigaretama na koju računaju u ministarstvu. Legalna kupovina cigareta u Hrvatskoj bi mogla puno brže pasti već u prvoj godini nakon uvođenja poreza, jer će ga pušači, stariji pogotovo, pokušati izbjeći ne da prestanu ili smanje pušenje, već da traže jeftinije kutije drugdje.

Primjerice, država Maryland je podigla porez na cigarete na $2 prošle godine. Ni godinu dana nakon toga, prodaja cigareta je pala 25%. Pušači su jednostavno otišli u susjednu državu kupiti cigarete. (Članak nakon ovog posta objašnjava problem. Bold je moj.) Kod nas nije tako jednostavno prelaziti granicu i kupovati jeftinije cigarete, ali zato imamo šverc kojem nismo neskloni na ovim prostorima s obzirom na države sa kojim graničimo.

REVIEW & OUTLOOK – The Wall Street Journal

Cigarette Tax Burnout

August 11, 2008

Politicians in Annapolis are scratching their heads wondering what happened to all those chain smokers who were supposed to help balance Maryland’s budget. Last year the legislature doubled the cigarette tax to $2 a pack to pay for expanded health-care coverage. Eight months later, cigarette sales have plunged 25% and the state is in fiscal distress again.

A few pols are pretending to be happy that 30 million fewer cigarette packs have been bought in the state so far this year. As House Majority Leader Kumar Barve put it, fewer people smoking is “a good thing.” Yes, except that Maryland may be losing retail sales more than smokers. Residents of Maryland’s Washington suburbs can shop in nearby Virginia, where the tax is only 30 cents a pack, and save at least $15 per carton.

The Maryland pols are so afraid this is true that they’ve made it a crime for residents to carry two packs of cigarettes that weren’t purchased in the state. In other words, the state says it’s legal to smoke, so long as you use cigarettes that the government can tax and thus become a financial partner in your bad habit. But if you dare to buy smokes across state lines, you can be fined.

Maryland is only the latest state to prove the folly of trying to finance government with a tax on a shrinking pool of smokers. In New York City and State, tobacco taxes have been raised so many times that the retail cost can exceed $9 a pack — about double the national average. Few budget-savvy smokers in the Big Apple pay that tax. Patrick Fleenor, an expert on tobacco taxes at the Tax Foundation, estimates that there is “now a 75% gap between cigarette sales in the city and cigarette consumption.” In other words, three out of four cigarettes are bought elsewhere or are contraband. Out-of-state purchases, tax-free Internet sales and a cigarette black market are booming.

In New Jersey, about 40% of the Marlboros and Virginia Slims that are lit up escape the $2.57-a-pack tax. In Washington State, evasion was so rampant that the legislature decided in 2005 to lower the 75% tax on cigars and other tobacco products as a way to raise revenue and help state retailers.

Members of Congress, please take note. Democrats are planning one more pre-election go at a $35 billion children’s health program expansion (S-chip) funded by a 61-cent per pack tobacco tax increase. They justify the new levy as a “sin tax.” OK, but if Americans don’t start sinning a whole lot more, states and Uncle Sam are going to go broke.

See all of today’s editorials and op-eds, plus video commentary, on Opinion Journal.

Nazivati novo i veće oporezivanje cigareta i pušača oporezivanje “rizičnog ponašanja” jednostavno nije ispravno. Cilj koji ministar želi postići zasigurno nije oporezivati “rizično ponašanje.” Ministri nisu kvalificirani određivati za građane što je to “rizično ponašanje” niti imaju na to pravo. Da, pušenje spada pod kategoriju “rizičnog ponašanja”, ali i stotine drugih ponašanja je rizično pa ih je ipak nemoguće, a i nedopustivo oporezivati. Kako je Milton Friedman rekao, “Ne vjerujem da država ima ikakvo pravo reći mi što da stavljam u moju glavu.” Bloger Zombix se posebno ulovio baš tog termina i iznio mnoštvo drugih “rizičnih ponašanja”, te svalio drvlje i kamenje na ministra. (Doduše njegov ukupni argument je prilično loš i nerazumljiv, no do toga ćemo doći kasnije.) Primjerice, vožnja autom je rizična, relativno na vožnju avionom. Veća je vjerojatnost da će te poginuti u auto nego u avionu. Sa pojmom “rizičnog ponašanja” političari si nepotrebno stvaraju problem oko kreiranja zakona i usmjeravaju diskusiju u zbunjujući i krivi smjer.

Osim tog problema semantike, oko kojeg se nema potrebe iznimno uzrujavati, ministrov prijedlog je na mjestu i recimo da je cilj koji želi postići poželjan. Poželjno je smanjenje zloupotrebe određenih substanca, tj. “štetnu ovisnost” o njima. U ovom slučaju radi se o cigaretama, pa ću se na njima zadržati, no isti principi, ista pravila vrijede i za alkohol i blage i teške droge.

Alkohol i cigarete se u neformalnom, svakodnevnom ekonomskom smislu smatraju običnim legalnim dobrima koja se proizvode i kupuju na slobodnom tržištu. To ipak nije posve točno. Zbog svojih svojstava kao substance sklone prekomjernoj upotrebi i ovisnosti od posebnog su interesa za ekonomsku, legalnu i zdravstvenu politiku. Dakle cigarete, za razliku od običnih dobara, posjeduju dvije posebne karakteristike. Prva je da su ovisne. Ovisnost, konkretno, znači da prošla povećana konzumacija vodi do povećane trenutne konzumacije. Mnoga dobra su i mogu biti ovisna – slušanje muzike, čitanje stripova, PEZ bomboni ili padobranstvo. Ali, ovisnost o tim dobrima ne vodi do loših posljedica u budućnosti i nije štetna za korisnika i druge u okolini. Pušenje cigareta je štetno za korisnika i ljude u njegovoj okolini i to označava drugu karakteristiku substanca sklona zloupotrebi – konzumacija cigareta šteti korisniku i drugima. Voilà “štetna ovisnost.” Nije isto što i “rizično ponašanje” i Vlade se ne bi trebala služiti tim opširnim izrazom.

Šteta samom pušaču, ili supružniku jer se obitelj smatra jedinicom koja donosi odluke, predstavlja interni trošak. Pušači su obično svijesni štete samom/oj sebi, iako mogu biti slabo informirani, ali mogu i ignorirati taj interni trošak. Šteta koju pušači svojim ponašanjem stvaraju za nepušače predstavlja eksterni trošak. Često citirani eksterni trošak je šteta koju trudnice koje puše nanose svojoj djeci, troškovi za nepušače u krugu pušača na radnom mjestu i javnim prostorima su isto dobro dokumentirani, ili pak šteta za mlađu djecu u obiteljima pušača (djeca ne participiraju u donošenju odluka unutar obitelji pa se ne može smatrati internim troškom). Ti eksterni troškovi podrazumjevaju iznimno narušeno zdravlje i stoga povećanu potražnju za zahtjevnom medicinskom njegom. Novorođenčadi primjerice često trebaju neonatalnu intenzivnu njegu i pate dugoročne fizičke i mentalne posljedice. Kod odraslih zbog pasivnog pušenja dolazi do problema pretilosti, bolesti dišnog trakta, srca i također razne vrste karcinoma. U Americi se procjenjuje da dodatnih 3000 nepušača umre od karcinoma pluća i 10tak tisuća umre od srčanih i dišnih bolesti kao posljedica pasivnog pušenja. Za zapamtiti kod eksternih troškova je da ih pušači stvaraju jer u određenim sistemima, konkretno našem, ne plaćaju premiju za zdravstveno osiguranje, ili je ta premija nedovoljno visoka, zbog svoje ovisnosti, a zahtjevaju pretjerano korištenje medicinskih usluga.

Zbog postojanja i ignoriranja tih troškova država možda ima pravo na intervenciju i donošenje određenih regulativnih politika u vezi ovisnih substanca kako bi potaknula i korigirala ponašanje. Predpostaviti ćemo da ima u svim okolnostima čisto da ne kompliciram diskusiju. Cilj tih regulacija je otežati i smanjiti potražnju za štetnim ovisnim proizvodom poput cigareta. Regulirana je minimalna dob potrebna za kupovanje cigareta, restrikcija reklamiranja duhanskih proizvoda, zabrana pušenja na javnim  mjestima, u državnim zgradama, školama, posebno su designirana mjesta za prodaju duhana (pojedine trgovine ili posebna mjesta u trgovinama). Korištenje posebnih poreza je isto oblik regulacije. Način na koji regulacija i porezi utječu na smanjenje potražnje je da povećavaju punu cijenu cigareta.

Puna cijena uključuje monetarni i nemonetarni dio. Nemonetarni dio je kompleksniji za kvantificirati (pa neću ulaziti u to sada) jer predstavlja trošak u vremenu i čekanju za kupiti cigarete, razne restrikcije i kazne koje su možda prisutne te novčana vrijednost negativnih zdravstvenih posljedica i medicinske njege koju zahtjevaju.

Poseban porez (akciza) koji se u ovom slušaju predlaže utječe na (i.e. povećava) monetarni dio cijene, tj. cijenu koju korisnik cigareta plaća novcem. Na tu se cijenu svi fokusiraju, pušači i nepušači, jer je jednostavna brojčana vrijednost, svakodnevno gledaju u cijenu kutije cigareta, znaju koliko ih košta u određenom periodu, računaju koliko svog prihoda će odvojiti na cigarete itd. Dakle, kad se govori o cijeni cigareta, u javnosti, u medijima, među političarima u velikoj većini slučajeva se misli na cijenu u novcu. Političari se fokusiraju na novčanu cijenu cigareta jer je jednostavno mogu manipulirati (i.e. povećati) putem poreza i tako zbog poznate veze potražnje i cijene nastojati utjecati na konzumaciju cigareta. U Americi federalna i državna akciza čini oko 40% cijene cigareta. I da budemo precizniji, cijena koja je bitna je realna cijena cigareta – cijena cigareta podjeljena sa Indeksom Potrošačkih Cijena.

Zbog činjenice da su “štetne ovisnosti” (ne “rizična ponašanja”) osjetljive na cijenu, cilj Vlada diljem svijeta je kroz povećanje poreza smanjiti tu “štetnu ovisnost”. Zapravo, cilj naše Vlade, bazirano na onome što je Ministar Milinović rekao, je sakupiti određeni prihod iz poreza na duhan kako bi se pomoglo zdravstvenom sustavu u liječenju bolesti pušenja. To je poželjan i razumljiv cilj, ali im vjerojatno neće uspijeti onako kako se nadaju – ili kako Zombix misli da hoće. Mnoštvo empirijskih dokaza ukazuje na važnost novčane cijene u određivanju potražnje za cigaretama. Mnoge studije pokazuju na snažan negativni efekt cijene na potražnju za cigaretama. Generalni zaključak je da će uvođenje ili povećanje akcize za stalno povećati cijenu cigareta i tako imati značajan negativni efekt na potražnju za cigaretama – porezi nisu “bezveze.” Dva grafa niže to ilustriraju. U prvom se vidi povećanje realnih cijena cigareta između 1975.-2003. Dva razdoblja povećanja realne cijene su posebno uočljiva. Između 1980.-1992. cijena je porasla 88% kao posljedica povećanja federalne akcize tri puta. Između 1972.-2003 cijena je porasla za 72% kao posljedica povećanja federalne akcize dva puta, pojedinih državnih poreza i parnice 46 država protiv proizvođača cigareta. U drugom grafu vidi se smanjenje rate pušenja između 1975.-2003. (Klikni za uvećanje)

Povećanje cijene cigareta objašnjava većinu promjene u količini pušenja. Bloger Zombix ističe to i priznaje da “su sva istraživanja do sada pokazala da se povećanjem cijene cigareta direktno utječe na broj pušača i da pušači puno lakše prestaju pušiti kad se cijena kutije cigareta povisi.” Iz tog razloga vjerojatno je da oporezivanje štetne ovisnosti poput pušenja neće donjeti prihode kojima se Ministarstvo nada. Svako dodatno povećanje poreza kako bi se “ulovio” željeni prihod će dodatno utjecati na smanjenje broja pušača. I to je uredu, jer porezni prihodi i nisu primarni razlog zašto oporezivati “štetnu ovisnost”.

Dakle, uvođenje i povećanje posebnog poreza na cigarete povećava cijenu cigareta; država koristi porez upravo sa namjerom da povisi cijenu cigareta i tako utječe na smanjenje pušenja. Dostupna empirijska istraživanja potvrđuju da kako realna cijena cigareta raste njihova konzumacija opada.

Razumljiv, ali nejasan i krivi argument

Osim opravdane zbunjenosti i nelagode sa pojmom “rizično ponašanje”, Zombixov argument protiv poreza je mutan, a ono što i jest razumno je pogrešno i nema smisla. Poznato je da su pušači iznimno defanzivni o svojoj ovisnosti, pa je razumljiv način i posebno obojan riječnik kojim se Zombix služi u opisu prijedloga Ministra zdravstva.

Morao sam mnogo puta čitati njegovu argumentaciju da vidim što mu to točno smeta i sa čime se ne slaže. (Ignorirao sam sve neutemeljene, paranoične teorije zavjere). Ne možeš nešto kontra-argumentirati kad i ni ne znaš što je pisac htio reći. Iako Zombix priznaje i razumije da viša cijena cigareta smanjuje pušenje, pa čak to i priželjkuje, izgleda, čini mi se, da mu je neprihvatljiv način povećanja cijene i svaljivanje toga na pušača. Nigdje nije objašnjeno zašto je to glup način. Uz to stav bloger je da “rizična ponašanja” treba dodatno naplaćivati ali ne oporezivanjem jer to neće podići cijenu cigareta (?), neće smanjiti pušenje (?) novac od poreza neće ići u zdravstvo (?). Sve je to ništa drugo nego posljedica nerazumjevanja kako poseban porez utječe na cijenu cigareta, kako nitko drugi osim pušača ne može to platiti, te kako je upravo cilj uvođenja poreza da potrošači plate dodatni trošak! Bilo da se to zvalo porez na pušenje, porez na rizično ponašanje ili porez na štetnu ovisnost, promjena naziva ne mjenja krajnji efekt i cilj.

Jedna tema koja je sigurna i jasna kroz argument je protivljenje da duhanska industrija, točnije TDR, izbjegne svako povećanje cijena i priželjkivanje da korporacije plaćaju liječenja negativnih posljedica pušenja, zato jer one omogućuju to rizično ponašanje i stoga one su odgovorne za rizično ponašanja. TDRu bi također trebalo podići troškove podizanjem trošarina na duhan. Uz to, stvaraju “abnormalnu” zaradu. (?) Kaže:

Slažem se da se rizična ponašanja dodatno naplaćuju ali ne na ovako glup način i ne samo nekima nego svima… ili nikome. Ovo je prebacivanje odgovornosti sa onih koji omogućuju rizično ponašanje i na njemu ostvaruju abnormalnu zaradu na sve ostale, naplatite duhanksoj industriji svaku kunu liječenje posljedica.

Na stranu argument da bi, po ovoj besmislenoj logici, i automobilske kompanije onda trebala plaćati liječenje posljedica vožnje i auto nesreća (a one čak i ne zarađuju abnormalnu zaradu!) jer vožnja automobilom je rizično ponašanje. Zaboravimo to. Recimo da se udari na TDR i još koju stranu kompaniju, pokrene se parnica i tuži ih se za sve troškove liječenja štetnih posljedica pušenja posljednjih 15 godina. To je ono što nam treba! Ako prosječno godišnje košta 4 milijarde kn za liječenje posljedica pušenja, u grubo bi se tražilo sigurnih 60 milijardi kuna od TDRa i ostalih. Vjerojatno bi se išlo na veći iznos, jer će cijena budućih liječenja biti još i viša, koji bi se isplaćivao kroz par godina. Tako bi duhanske korporacije platile liječenje posljedica pušenja i pušače to ništa ne bi koštalo! Da, ali ne baš.

Primjer nije abstraktan, već se stvarno dogodio. Godine 1998. 46 američkih država je postiglo dogovor sa najvećim duhanskim kompanijam oko niza tužbi zbog štetnih posljedica pušenja i vraćanja javnog novca koji su države utrošile na liječenje zdravstvenih posljedica pušenja. Dogovor je bio da će kompanije platiti oko $200 milijardi državama. No, što je pravni dogovor predstavljao i kako bi ga trebalo proučavati je jednostavno kao porast poreza na cigarete.

Kompanije igraju ulogu skupljača poreza, ali ako išta znamo o porezima, znamo da ih kompanije ne plaćaju. Porez mogu platiti samo ljudi – vlasnici (dioničari), radnici i najčešće kupci. Stvarni porezni teret je drugdje (uglavnom na potrošačima) ovisno o cijenovnim elastičnostima potražnje. Uzmimo da je cjenovna elastičnost potražnje za cigaretama oko -0.3 (prilično neelastična potražnja), što znači da će nakon svakog porasta cijene, potražena količina cigareta pasti. Konkretni dogovor je dodao $0.30 po svakom paketiću cigareta, ili 15% povećanje cijene. Elastičnost -0.3 pomnožimo sa povećanjem cijene 0.15 i znamo da će potražnja za cigaretama pasti za 4.5%. Umjesto 24 milijarde paketića, prodati će se oko 22.9 milijardi na godinu. 22.9 milijardi x $0.30 daje oko $6.87 milijardi poreza na godinu koji duhanske kompanije “prikupiti.” Platiti će ga gotovo u potpunosti potrošači duhana, i.e. pušači. Stvarni krajnji iznosi dogovora su bili oko $13 milijardi poreza na godinu za države i troška od oko $1 milijarde za duhanske kompanije.

Najveći gubitnici – isti oni pušači zbog kojih se parnica pokrenula. A mislili smo da će pušači bez troška čekati nekakav karcinom u starosti. Da bi priča bila još zanimljivija – mnogo, ako ne i većina, pušača je u niskom prihodovnom razredu što bi značilo da su ova povećanja cijene vrsta regresivnog poreza. (Što manje imaš, više plaćaš.)

No, dogovor je imao kao cilj smanjenje pušenja među mladima, pogotovo tinejđerima, što je uvijek politički poželjno. Pošto mladi, primjerice srednjoškolska populacija imaju veću elastičnost potražnje za cigaretama od odraslih, -0.5 i višu, povećanje cijene cigareta će dovesti do još većeg pada potražnje. (-0.5 x 0.15= -7.5%). Možda ipak nešto dobrog.

P.S. Nisam spomenuo ništa o važnim temama elastičnosti, kratkoročnoj i dugoročno, kao ni o racionalnom modelu ovisnosti, ili dobnim, prihodovnim i obrazovnim skupinama pušača. Njihove reakcije na povećanje cijena su različite.

P.P.S. Zašto bi bilo teško otkriti tko je pušač, a tko nije? Samo pušači kupuju i plaćaju cigarete na kioscima, u trgovinama ili automatima. Ja baš i nemam naviku kupiti cigarete da bi mogao gledati u njih.

(Garfovi su iz rada Michael Grossman – INDIVIDUAL BEHAVIORS AND SUBSTANCE USE: THE ROLE OF PRICE.)