Puno govora i razmišljanja o poreznoj politici danas.

Romney je objavio svoju poreznu prijavu, Obama drži State of the Union u kojem će govoriti o nejednakosti. Sve su to pitanja porezne politike, kako je učiniti pravednijom i efikasnijom.

Mankiw-ov članak u NYT govori upravo o reformi porezne politike. Sve ono što je rekao u Chicagu i kako sam prenio u izvještaju iz Chicaga, prošireno. Dobar rezime temeljnih točaka s kojima se velika većina ekonomista slaže.

Da li se i (naši) političari slažu? Javnosti?

Ali, zbunjuju me najave i medijsko žongliranje dvijema, u biti različitima, temama. Jedno je kao ‘prvi potez’ fiskalna konsolidacija koja naravno ide kroz proračun, a druga je najava porezne reforma. Istina, i jedna i druga tema se križaju preko proračuna, ali nisu nužno jednake svrhe i svakako ne prioriteta.

Prvo, najavljena porezna reforma nove Vlade kao glavni cilj ima pravičniju raspodjelu poreznog tereta. Ne mogu ne zaključiti da je glavna ideja učiniti porez progresivnijim i to je uredu. No, povećanje stope PDV baš i ne ide u tom smjeru.  Najave nekog budućeg ministra da je PDV “najpravedniji” od svih poreza su “zanimljive”. (!) PDV je u biti regresivan porez, što će reći da porezni teret povećanja PDV najviše pogađa one sa nižim primanjima. Siromašniji bi osjetili najveći gubitak jer većinu svog prihoda potroše i to na osnovne namirnice i proizvode.

Drugo, temeljna ideja PDVa je efikasno ubiranje prihoda. Uspješne fiskalne konsolidacije su primarno bazirane na smanjenu rashoda. Zasad je više govora o podizanju stope PDVa, a manje o rezanju rashoda. Istina, još je rano. No, podići PDV za 2% je vrlo jednostavno, gotovo preko noći. Diskusije i odluke oko rezanja rashoda nisu tako jednostavne i potrajati će tjednima. Mjesecima, ako računamo da se ne može čitava fiskalna prilagodba napraviti preko jednog proračuna.

Pošto je 3/4 proračunskog rashoda redistributivno, rekli bi neki “zadano”, koji se dakle vraća nazad ljudima kroz zdravstveno, mirovinsko, socijalu i subvencije, građane treba uvjeriti u dobrobit smanjenja te redistribucije. Potpora javnosti je ključna za uspješnu fisklanu prilagodbu, a Vlada je mora osigurati kroz iskren dijalog i transparentnost. Mislim da se možemo složiti da se to očekuje od ove nove Vlade. Umjesto moguće povećanje stope PDVa poželjno je da smanjenje deficta i javnog duga postane glavna briga javnosti. To se neće postići ako se politička energija koncentrira na ispitivanje reakcija javnosti o povećanju PDVa. HNB, uz smanjenje rashoda, predlaže i povećanje PDVa što je jaka potpora struke, ali Vladi treba snažna potpora javnosti. Neki mi kažu da PDV na 25% i nije tako strašno, no da li je politički prioritet?

Željko Lovrinčević je potpuno u pravu kad kaže “Ne bi se smjelo dogoditi da povećanje PDV-a bude kompenzacijska mjera za neuspjeh smanjivanja rashoda.” Uspjeh nije zagarantiran i treba ga izgraditi. Zasad vjerujem da Milanović za to ima snage. Ohrabrujuće je da se o smanjenju rashoda ipak ozbiljno razmišlja.

One najuspješnije fisklane konsolidacije, kako kaže Paolo Mauro i co-autori u novoj knjizi “Chipping Away at Public Debt” o (ne)uspjesima prijašnjih fisklanih prilagodbi, temeljno su preispitale ulogu države i njenu potrošnju kako bi se utvrdilo gdje smanjiti a gdje leži najveća vrijednost za utrošeni porezni novac. Jednostavno povećanje stope PDVa nije ni porezna reforma ni temelj uspješne fiskalna prilagodbe te stoga ne bi trebalo ispucavati vrijedan politički kapital i medijski prostore na tome.

For the taking: four wide-body Airbus jets, a state lottery, a state horse-racing concession and sports book, stakes in a casino, several ports, a national post office, two water companies, a nickel miner and smelter, a munitions maker, electricity and gas monopolies, a telecommunications operator, shares in a half dozen banks, hundreds of miles of roads, a defunct airport, old Olympic venues and thousands of acres of land, including magnificent stretches of Greece’s famed coast.

Grčka se guši u dugovima ne samo jer je godinama javna potrošnja bila previsoka, već jer je trošila daleko iznad svojih mogućnosti. To znači, da bi Grčka izašla iz ove situacije smanjenje javne potrošnje je jedna nužna politika/reforma, ali ne i dovoljna. Ne radi se samo o “reži ovdje, reži ondje.”  Povećanje mogućnosti zemlje – potencijal ekonomije da stvara produktivnija, nova radna mjesta, zaradu i porezne prihode – je isto toliko važno ako ne i važnije za rješenje krize, ali i za njeno spriječavanje. Uostalom, zato je i Grčka upala u krizu. Tržišta su izgubila povjerenje da Grčka može isplatiti sve svoje dugove zbog trome ekonomije. Recesija je dodala sol na ranu.

I jedan od ciljeva privatizacije jest razvoj. Ne samo rasprodaja sa ciljem brzog prihoda državne blagajne, već razvoj. Brojne lokacije, zapuštena infrastruktura i neučinkovite državne kompanije mogu stvoriti radna mjesta i time porezne prihode tijekom niza godina. Godinama je Grčka pokušavala, ali ne baš za ozbiljno. Besmislena regulativna pravila, birokratski zahtjevi, sudstvo ostavljali su akumuliranu državnu imovinu neiskorištenom i blagajnu praznom. Problemi sa kojima se investitori u Grčkoj susreću su gotovo isti kao i u Hvatskoj – nesređene zemljišne knjige, spora administracija, lokalni “zahtjevi” i politikanstvo itd…

Primjer u Istri je golf igralište Marlera. Svaka godina, a ima ih već desetak, koja je izgubljena za razvoj terena je godina u kojoj nisu zaposleni radnici, nije bilo zarade i nije bilo poreznih uplata. Odustajanja od novih (proizvodnih) projekata isto nisu nepoznanica. Grčka ima više svojih “Marlera.”

Više o Grčkoj privatizaciji u članku i videu iz WSJ – vjerojatno najbolji koji sam do sada pročitao o Grčkoj krizi jer jednostavno ide dalje od samih “kriznih brojki” u predočavanju stvarnih problema Grčke, a zaduženost i kriza su samo posljedica tih problema. Pouka za Hrvatsku je mislim jasna. Ne želimo upasti u probleme kao i Grčka jer Hrvatsku EU neće spašavati. Samo rezanje javne potrošnje nije dovoljno, razvoj potencijala zemlje da stvara nova, produktivnija radna mjesta, porezne prihode i tako održi javnu potrošnju je nužan. Svakako želimo imati što manje “Marlera.”

(Video nisam mogao staviti direktno ovdje jer je u flash formatu a WordPress je izbirljiv. Svakako pogledajte kratku reportažu o razvojnim kočnicama Grčke koje su iste kao i hrvatske.)

Kratki video je dobar uvod u svu silu problematike optimalnih poreza. Argumenata za i protiv ima svakakvih sa svih strana (vidi video), ali kvalitetna rasprava započinje postavljanjem važnih pitanja. Počnimo sa pitanjima za što želimo uvesti ili podići poreze, za koju vrstu redistribucije, za koji društveni program, za koje javno dobro i koliko to kao građani vrednujemo. Ne pitajte, kao što je uglavnom praksa u Hrvatskoj, koliko će se proračun pokprati ili koliko visoko oporezivati bogate. Porezi nisu ‘za državu.’ To nisu glavne mjere dobrog poreznog sustava. Ako se državni proračun mora stalno krpati i ‘dopunjavati’ problem nije u porezima ili nedostatku istih. (via Mankiw, jer se on u njemu pojavljuje.)

Kratki rad o poreznoj politici za ekonomski opravak i rast je više informativan. Izazov je uravnotežiti kratkoročne potrebe oporavka i dugoročne potrebe rasta. Da li bi kratkoročne politike mogle oslabiti dugoročni rast?

Za dublje čitanje na kojem se i bazira gornja piramida:

-TAX AND ECONOMIC GROWTH (OECD Working Paper 620)

-DO TAX STRUCTURES AFFECT AGGREGATE ECONOMIC GROWTH? (OECD Working Paper 643)

The reviewed evidence and the empirical work suggests a “tax and growth ranking” with recurrent taxes on immovable property being the least distortive tax instrument in terms of reducing long-run GDP per capita, followed by consumption taxes (and other property taxes), personal income taxes and corporate income taxes.

Tema puno, ali većina je mazanje očiju dnevnim političkim prepucavanjima, aferizacija svega i svačega, trabuljanja o nekakvom neoliberalizmu u Hrvatskoj (ne mogu to bolje opisati), krupnom kapitalu i tako (po staru) dalje sa ‘catchy’ frazama. (Je ok da sve ove velike-a-beskorisne riječi grupiram pod ‘kulićizam’?) Ja ne znam šta bi svi mediji radili da nema pola afera koja se “promoviraju.”

Iako nisam bio u mogućnosti komentirati i razglabati sve zanimljive teme i događaje posljednjih mjeseci, pratio ih jesam. Ipak nije se lako samo tako ubaciti u svaku diskusiju.  Tu bi dobro došla pomoć (još) vjernih čitatelja sa pitanjem i sugestijom na što se prvenstveno osvrnuti. Vidim da se dosta piše i kritizira najavljena porezna reforma.

To je dobro. Diskusije i debate su dobrodošle i nužne. Ali, da li uopće znamo koji je cilj porezne reforme, bilo naše sada i općenito svih, prije nego što kritiziramo? Da li smo svijesni nekih primjera porezne reforme u drugim zemljama ili stvarno mislimo da naša Vlada izmišlja toplu vodu? Razumijemo li motiv porezne reforme?

Čini mi se da svi imaju neku osobnu ideju što bi trebao biti cilj i što bi trebao biti motiv poreznih promjena, pa shodno tome i kritiziraju. To uglavnom rezultira prigovaranju o (vrlo subjektivnom viđenju) pravednosti reforme dok o drugim aspektima nema ni riječi. Ako nam je samo pravednost aspekt koji će voditi poreznu reformu, na vrlo lošem smo putu.

Da li znamo cilj sistema poreza i transfera i zašto i zašto ga trebamo mjenjati? Da li razumijemo sve posljedice porezne reforme ili se bavimo samo parcijalnim posljedicama i po tome ocjenjujemo kvalitetu ukupne reforme? Da li razumijemo ulogu, rezultate i poruke porezne teorije u izradi porezne politike? Da li razumijemo, znamo i prihvaćamo principe koji su podloga poreznoj reformi. Problem i pitanje motiva, cilja i ishoda je isto kod nas sada i u mnogim drugim zemljama gdje se išlo u poreznu reformu i fiskalnu konsolidaciju ili ona tek dolazi na red.

Što želim reći je da postoji razlika između debate i informirane debate. U slučaju porezne reforme/politike to je posebno izraženo zbog prirode problema. Porezna teorija nije namjenjena da se iz nje izvuku lagani zaključi te rezultati mogu biti prilično iznenađujući. Tranzicija iz porezne teorije u poreznu politiku nije jednostavna. Postoje ogromni izazovi u dizajnu porezne reforme i svaka misao da je “očito” kako se moglo “bolje” napraviti je samo slučajna.

Možda bi se u toj domeni morali malo više informirati. Nije pitanje samo pravednost već i efikasnost i mnogih agregatnih ekonomskih ishoda i posljedica koje je nemoguće predvidjeti kao i posljedica po sve ono što ne razumijemo. Pokušati ćemo ukazati na neke očite, ali i na neke ne toliko očite aspekte koje treba imati na umu. Stoga, pitanja bi bila od pomoći i dobro došla.

Nadalje, i prije našeg reformskog programa, cijela priča Grčke se nadvila nad europom pa i nama. Ja sam ovaj post počeo pisati prije tjedan dana, a onda se politika i stav EU prema Grčkoj mjenjala kontinuirano naposljetku rezultirajući velikim planom i velikim spasom. Čitava priča je sada kompleksnija nego prije samo par tjedana a kamoli prije par mjeseci. Tablica lijevo pokazuje kako su se drastično promjenile procjene o Grčkoj ekonomiji od početka godine.

Prosječnom građaninu u Hrvatskoj klimi nesigurnosti i napetosti oko ekonomskog stanja zemlje nije bilo teško postavljati ona ista pitanja kao i u slučaju Argentine. Doduše, u tom slučaju bila su pogrešna. Sa Grčkom malo su bliža ispravnim i ipak su opravdana. Da li je Hrvatska u opasnosti od Grčkog nazovimo sindroma? I o tome se pisalo i diskutiralo po medijima. Jedina opasnost sada je u biti pretakanje grčke krize na ostatak Europe pa tako i Hrvatske. Hrvatska nije u opasnosti da postane Grčka u neko dogledno vrijeme i pošto se nekakve ozbiljnije reforme u fiskalnoj politici pokreću u biti ne bi trebala postojati opasnost da postanemo Grčka. Hrvatska jest zadužena i u lošoj fiskalnoj situaciji – kratkoročnoj i dugoročnoj svakako. Za razliku od Grčke, Hrvatska još uvijek ima pristup vanjskim izvorima financiranja i sa odlučnim provođenjem najavljenih reformi to bi tako trebalo i ostati. Strana investitori nisu toliko kritični kao domaća javnost o Vladinom planu, iako ima dosta za poželjeti još.

Mnoge sličnosti sa Grčkom postoje, to je neupitno, pogotovo u domeni fiskalne politike, korupciji, zaduživanju, nekom mentalitetu “prava” na ovo i ono.  Sjeme Grčkih pogrešaka seže godinama unazad. Desetljećima. Stoga, ako išta, naučiti od Grka i njihovih pogrešaka je imperativ. Vremena imamo ali ne napretek. Možemo tako, ili …

… kad će “već jednom” netko od naših dičnih stručnjaka reći da je MMF kriv za sve u Grčkoj? Ili još “očiglednije” neoli …. bah, neću se truditi. (Grčka i neoliberalizam, usitinu?)

Dakle, imamo dva okvira za razmišljati o Grčkoj i Hrvatskoj – ili kao lekcija sa puno poruka kroz koje još trebamo pročešljati ili kao još jedna vježba mlaćenja po praznoj slami kulićizama.

Ivan Šuker: Krizni porez ideja jedne sindikalne središnjice

Napomenuo je da uvođenje kriznog poreza nije izvorna ideja Vlade, već jedne sindikalne središnjice koja nije pristala na smanjenje plaća pa je predložila porez koji će zahvatiti sve zaposlene.

Ma naravno. Još kad bi mogli glasati za te sindikate koji nam donose zakone, pa ih smjeniti na sljedećim izborima… Valjda je bilo samo pitanje vremena kada će se odgovornost za harač prebaciti na druge. Neiznenađuje.

Iz Jutarnjeg. Vladine antirecesijske mjere uzrokuju pad BDP-a

Prema procjeni bonitetne kuće Dun & Bradstreet, smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza u kontekstu recesije pogoršat će opseg gospodarskog pada u Hrvatskoj.

To je, tvrde, pogoršalo nervozu među investitorima koji više ne znaju kojim će se putem ubuduće kretati politika.

Ne treba nam “procjena” kroz nekakvu fancy ultra kompleksnu analizu da bi znali kako je smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza sve suprotno od onoga što bi bila antirecesijska, stimulativna mjera. Te mjere nisu dizajnirane kako bi potaknule gospodarstvo na oporavak, kako bi ga vratilo na uzlaznu putanju bar kratkoročno. To su stabilizacijske mjere kako fiskalni sistem ne bi krahirao. Nemaju nikakvu poticajnu funkciju. Iznenađuje me da se nekako posebno ističe da su “Vladine antirecesijke mjere imale kontraefekt.” Pa da. Ne treba ih zvati antirecesijske mjere jer one to nisu i ne treba očekivati da će one stimulirati gospodarsku aktivnost i uzrokovati rast BDPa. Ne govorim ja to u smislu “kontra Vlade”, jednostavno to je priroda stvari, to su očekivani učinci ovakvih mjera i Vlada nije imala puno izbora što napraviti u ovoj situaciji, ove godine. No, uzroke ove situacije treba tražiti godinama unazad.

(P.S. Već na prvom grafu nalazimo se na drugom mjestu. Da li je utjeha da su Slovenci ispred nas? Ali čekaj….harač nije uračunat.)

Upravo način primjene poreznih stopa kod predloženog posebnog poreza na dohodak uzrokuje jednu anomaliju koju su odmah primijetili algebarski nastrojeni promatrači. U stručnom žargonu, radi se o pojavi granične porezne stope veće od 100%, a koja se inače izbjegava kod oporezivanja dohotka, pa tako i nije prisutna u slučaju našeg poreza na dohodak. O čemu je riječ? Granična porezna stopa (GPS) je omjer povećanja poreza i povećanja dohotka. Razmotrimo to na primjeru. Ako se dohodak obveznika poveća s 1.000 na 1.005 kuna (za 5 kuna), a porez s 200 na 201 kunu (za 1 kunu), to znači da je GPS jednaka 20% (=1/5×100%). Ako je GPS manja od 100%, povećanje dohotka rezultirat će povećanjem raspoloživog dohotka (dohotka umanjenog za porez). U tom slučaju isplati se imati veći dohodak. Međutim, ako je GPS veća od 100%, to znači da ćete uz veći dohodak dobivati manje novca (!). Drugim riječima, porez će pojesti svu dodatnu zaradu pa i više od toga.

Od dobro dizajniranog poreza očekuje se da GPS ne prelazi 100% ni za koju razinu porezne osnovice. Ipak, posebni porez na dohodak pri dva iznosa osnovice izaziva GPS veći od 100%, i to kod osnovica od 3.000 i 6.000 kuna. Naime, ako vam je osnovica 2.999 kuna, posebni porez iznosit će 0 kuna i dohodak nakon poreza će također biti jednak 2.999 kuna. Međutim, ako vam se osnovica poveća za 2 kune, na 3.001 kune, porez se povećava na 60 kuna; toliko se smanjuje dohodak nakon poreza i iznosi 2.941 kune, odnosno 58 kuna manje nego prije povećanja osnovice. Dakle, povećanje osnovice od dvije kune donijelo je smanjenje dohotka nakon oporezivanja od 58 kuna. Slično vrijedi i za sljedeći primjer. Ako osnovica naraste za dvije kune, s 5.999 kuna na 6.001 kunu, porez raste za 120 kuna. Drugim riječima, na određenim dohodovnim intervalima više se isplati imati manji dohodak nego veći.

Iz malog primjera vidljive su zamršenosti/problematike kod oporezivanja dohotka, nametanje novih poreza na dohodak i ad hoc dizajniranih poreza na dohodak, u usporedbi sa npr. porezom na potrošnju (kroz povećanje stope PDVa). Vidljivo je također upravo ono što autor pita u naslovu odlomka. Manji dohodak je zapravo viši dohodak jer bi radnik sa (neznatnim) povećanjem dohotka bio primoran platiti više poreza koji bi ga ostavio sa manje raspoloživog dohotka nego što je slučaj bio prije (neznatnog) povećanja dohotka. Tri su poante/posljedice toga.

Dizjaniranje takvog sustava je nepoželjno jer dolazi do rerangiranja dohodovnih razreda, kao što se istiće u radu.

Kao posljedica toga, druga poanta je da obveznici “gurnuti” u niže dohodovne razrede (kojima je smanjen raspoloživi dohodak) potaknuti su na evaziju poreznih obveza. Neprijavljivanje viših dohodaka, neprijavljivanje povišenih dohodaka, smanjanje postojećih na nekakve pred-porezne razine, sve to je na stolu i za očekivati. Ne zaboravimo da je krizni porez važeći do kraja 2010. te ne bi trebali biti iznenađeni postupnim povećanjem porezne evazije, plaćanja ispod stola, plavih kuverti i kako to već ide i sve što i do sada nije bi strano u kompenzacijskim odnosima. Po izračunu autora, najveće povećanje poreznog tereta snositi će oni sa dohotkom većim od 6700kn (plus 3.5%). Ako uzmemo gornji primjer, najveću nazovimo “šok vrijednost” kriznog poreza vidjeti će upravo oni sa najnižim dohodcima. Radnicima kojima bi se osnovica plaće trebala malo povećati sa ispod 3000 na malo iznad, odjednom će biti pogođeni kriznim porezom i ostati bez povećanja raspoloživog dohotka – dakle rerangiranje.

Da se ne vrtim u krug, treća poanta je da to smanjenje raspoloživog dohotka zbog dizajna i GPS od 100% nastaje u vrijeme recesije. (!) “Mnogo” nepoželjno za sve dohodovne razrede. Ipak, pogotovo je neprikladno što je taj potencijalni šok za one radnike sa najnižim dohotkom jer znamo da su ti radnici skloni potrošnji većeg dijela raspoloživog dohotka dok oni sa višim dohotkom dobar ili čak veći dio raspoloživog dohotka uštede. Tako, uvođenje ovako dizjaniranog “kriznog poreza” na dohodak u vrijeme recesije dodatno će utjecati na povlaćenje potrošaća, i to onih sa nižim primanjima koji su skloni potrošiti čitav raspoloživi dohodak. Naravno, svako poboljšanje u dizajnu ovog poreza kako bi se izbjegla 100% GPS unijelo bi komplikacije u porezni sistem. Uvijek postoji neki tradeoff. Ispada da bi se trebali nadati da će doći do povećanja porezne evazije, pogotovo kod radnika sa nižim primanjima, kako bi se moguće povećanje raspoloživog dohotka “pretočilo” i u povećanu potrošnju što nam je potrebo i dobrodošlo sada kako bi ublažilo/absorbiralo ukupno smanjenje potrošnje u zemlji od svih ekonomskih subjekata, a ne u porezne prihode države koji nisu iskorišteni u nikakve produktivne svrhe. Na posljetku to je i oblik anticiklična politika. Ovako, država smanjuje svoju potrošnju, i uvodi poreze, a još kao efekt toga može potencijalno oslabiti raspoloživi dohodak one grupe koja ga u biti cijelog potroši usred recesije – sve što još dodatno može i hoće produbiti recesiju. A što je bilo sa automatskim stabilizatorima?

Da li bi povećanje poreza na potrošnju kroz PDV bila blaža opcija po džep građana, mišljenja sam da bi. Porez na potrošnju je sa stajališta javnih financija efikasnija opcija od poreza na dohodak. Mislim da debata o tim opcijama nedostaje u Hrvatskoj. Nema dobrih opcija, sada ima samo manje loših. Od tih, temeljenje rebalansa i sljedećeg proračuna na smanjenju državnih rashoda i konsolidaciji je najpoželjnija opcija, dok diranje u raspoloživi dohodak građana je najgora. Vlada ide obrnuto.

Komentirajući uvođenje novog kriznog nameta na sve plaće Rohatinski je kazao kako povećanje porezne stope uvijek predstavlja rizik jer se često događalo da su prihodi bili manji od onih na koje se računalo. Ekonomski to baš i nije optimalno rješenje, iako ima nekih socijalnih prednosti, u smislu da zahvaća sve, a ne samo javni sektor, poručuje guverner.

I guverner HNB-a Željko Rohatinski upozorava na to da je svako povećavanje poreza rizično jer praksa pokazuje kako to povećava poreznu evaziju, odnosno izbjegavanje plaćanja poreza. Zato je, ističe Rohatinski, s ekonomskog aspekta prihvatljivije smanjivati rashode, nego povećavati poreze.

Primjetili ste ako ste čitali svu silu vijesti oko novog rebalansa proračuna da se oko dogovora uglavnom slažu vladajući političari, koalicijske stranake i “socijalni partneri” dok se ne slažu ekonomisti. (Ne mislim na one koji traže devalvaciju kune. Oni kao da u nekoj drugoj Hratskoj -bez valutne klauzule- žive.) To je iz vrlo jednostavnog razloga. Kao što je i Rohatinski rekao – što možemo uzeti kao konsenzus ekonomista – prihvatljivije je smanjenje rashoda (govorimo o proračunskim rashodima) nego nametanje novih poreza u potrazi za novim izvorima prihoda. Da je smanjivanje proračunskih rashoda poželjnije, dugoročnije ispravnije i sa većim rezultatima postoje i solidni dokazi.

Ali kao i mnogo puta kroz povijest, ekonomiste se ne sluša. Slično kao i većina ekonomista, generalno objašnjenje Ljube Jurčića - da problem nije u poreznom sustavu, da svako nastojanje povećanja prihodovne strane proračuna dovodi do erozije porezne baze, te da je svaka ovakva mjera bez popratnog poticaja proizvodnji recesijska – stoji. Ali to nije poanta. Naravno da svako uvođenje novih poreza i nameta u ovoj situaciji smanjuje kupovnu moć i “želju” za kupnjom i da je to nepoželjno. Mi se sada nalazimo u paradokslanoj situaciji, gdje usred recesije moramo smanjivati proračunske rashode i povećavati prihode, i to bi svima trebalo biti jasno. Sve ekonomske politike u tom smjeru imaju nepoželjne posljedice za ekonomsku aktivnost i jesu recesijske, a ne antirecesijske. Međutim i među tim “paradokslanim” izborima recesijskih mjera ima boljih i gorih izbora. (Koji su to “snažni instrumenti povećanja proizvodnje” u sljedećih 6. mj. kao antirecesijke mjere nitko od ekonomista, pa ni Jurčić, ne navodi, samo da je to nužno.)

Poanta je da država, kako bi svoje financije dovela u red i preživjela jesen, mora i smanjiti rashode i tražiti privremeno veće prihode da se “pokrpa rupa”. Oboje je nužno i ekonomski, ali i zbog političke realnosti oko stvaranja društvenog konsenzusa. Da bi uvođenje reda u fiskalnu politiku bilo kvalitetnije i efektivnije, rebalans se mora bazirati na reduciranju rashoda, uz dodatak privremenog povećanja prihoda kroz npr. viši PDV, viša trošarina ili neki drugi porez na potrošnju. Vladin prijedlog i “dogovor” je međutim sasvim obrnutog karaktera. Povećanje prihoda se bazira primarno na lošijem izboru porezu na dohodak (krizni porez na >3000kn), potom manje na porezu na potrošnju (PDV od 24%) a rezanje rashodovne strane proračuna je manji dio na koji se računa. Tako, za očekivati je da će za par mjeseci, ako ne i za par tjedana, ovaj “dogovor”, čije posljedice još duže vrijeme ne možemo ni znati sa sigurnošću (npr. mislim da porast sive ekonomije i porezne evazije kao posljedice ovog “kriznog poreza” neće biti tako lako riješivo jedno kad krizno stanje proračuna prođe) dovesti nas u nepovoljniji ishod od svih nepovoljnih ishoda koje smo mogli birati.

Ako Vlada želi napraviti bolji potez rebalansom sa boljim ishodom i vjerojatno nešto manjim troškom u izgubljenoj ekonomskoj aktivnosti, mora okrenuti ploču i bazirati rebalans na rezanju svojih rashoda a potom na traženju dodatnih privremenih prihoda. Bolje da vladajući stavite na stranu reizbore jer su ih i ovako već izgubili. Nemaju što izgubiti radikalnijim mjerama rezanja rashoda.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

Očito je nekoliko “autoriteta” u području ekonomske politike suglasno sa suludom idejom o povećavanju PDV-a. Da situacija bude još paradoksalnija, ti autoriteti tu suludu ideju koja za izravnu posljedicu ima pad standarda hrvatskih potrošača iznose u epicentru tutnjave recesije globalnog gospodarstva kada se razvijene zemlje svijeta poput Velike Britanije odlučuju na antirecesijsku fiskalnu politiku rezanja svoje stope PDV-a.

Neki analitičari ipak su se usudili iznijeti mišljenje suprotno gore citiranim zagovaranjima više stope PDV-a.

“Rebalans proračuna nužno je tražiti na rashodovnoj strani. Iskustvo nas uči da će državni aparat uvijek potrošiti sav novac koji se prikupi, a pitanje je hoće li se kvaliteta javnog sektora zbog ekstra prikupljenog novca povećati. Upravo zbog toga rješenje treba tražiti u smanjivanju proračunskih izdataka, a ne u prevaljivanju tereta uravnoteživanja državnog proračuna na hrvatskog potrošača”, za SEEbiz je izjavio politički analitičar Davor Gjenero.

Istina je da u žarištu globalne kreditne krize Hrvatska mora smanjivati proračunski deficit i deficit platne bilance te refinancirati otplatu svojih dugova. Zbog toga je nužno provesti fiskalnu konsolidaciju i srezati sve suvišne proračunske izdatke, a do povećavanja proračunskih prihoda kao posljedice povećavanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva dugoročno će dovesti tržišni mehanizam.

Ukoliko se hrvatska Vlada ipak odluči na povećavanje PDV-a izvršit će izravan udar na kupovnu moć građana Hrvatske i na konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Preciznije, uvođenje PDV-a za posljedicu bi imalo izravno otimanje kuna iz džepova potrošača da bi se nahranila glomazna i neefikasna državna aparatura podobnih.

Ukoliko država želi povećati porezne prihode može slobodno povećati carine na uvoz roba i usluga te carinske pristojbe, može povećati posebne poreze na uvezena motorna vozila i ostala luksuzna dobra, može povećati porez na alkohol, kavu i duhanske prerađevine, može povećati porez na dohodak od kapitala ili povećati porez na dohodak imućnijih građana, ali nikako u žarištu recesije ne smije povećati PDV.

Gjenerov stav je “u sridu” i potpuno se slažem. Naravno zdravije bi bilo smanjivati i racionalizirati rashodovnu stranu i graditi suficite u dobrim vremenima, u onih “sedam zlatnih godina.” Sada je opasnost socijalnih nezadovoljstava i političke osvete na izborima velika pa je normalno da netki kažu da niti jedna Vlada to neće učiniti pa do smanjenja potrošnje neće doći. Uostalom, ni za ekonomsku aktivnost u kratkom roku znatno smanjenje državne potrošnje nije poželjna, a uopće nije stimulativno. Naravno, ni povećanje poreza nije poželjno sa pogleda poreznih obveznika/birača, ali ni sa pogleda ekonomske aktivnosti. (Škegro se ne zauzima za povišenje PDVa u sada, u ovakvoj situaciji.)

Povišenje PDVa bi imalo negativne posljedice za ukupnu ekonomsku aktivnost i hrvatske potrošaće kao što Petrov piše, pogotovo u vremenima već nabubrene nesigurnosti i prikočene potrošnje. Ali, problem je da mi ne možemo puno napraviti u vezi tog problema koristeći se standardnim tehnikama fiskalne stimulacije ili monetarne relaksacije. I.e. mi nismo Velika Britanija i standardni Keynesovi alati njima dostupni i dozvoljeni nama zapravo nisu.

Smanjenje državne potrošnje i deficita na vrat na nos, te čak uravnoteženje proračnu se radi zbog očuvanja povjerenja u kreditnu sposobnost države da otplati svoje dugove – jer se za koji mjesec ide na vanjska tržišta po nova sredstva jer se na domaćem ne želi istiskivati privatne domaće sektore. Koliko bi se tog istiskivanja dogodilo i u kojem omjeru je pitanje za diskusiju. Znači, nije toliko da ne možemo, nego ne smijemo raditi to šta razvijena, moderna VB čini. HNB drži čvrstu monetarnu politiku sa istom idejom – kako bi očuvala povjerenje u kunu, jer potencialna hiperdevalvacija ne bi donjela puno dobrog. Kako god okreneš, nema dobrih opcija i što je dobro za očuvanje povjerenja u kunu i kreditni rejting, nije dobro za očuvanje povjerenja u ekonomiju. (Naravno logično je da bi jedno trebali ići sa drugim.) VB je uvidjeli greške Treasury View-a, a mi idemo upravo u tom smjeru, ne nužno jer u njega vjerujemo, već zato jer “moramo.” Da li je to “ludost”? Možda, ali je “racionalna ludost”.

Malo toga, ako išta, nam ostaje na raspolaganju za popravljanje i stimuliranje realne ekonomske aktivnosti. Djelomično je to jer nismo vodili kvalitetnu fiskalnu politiku u posljednjih 7 godina, nismo napunili škrinju u skladu sa nalogom teorije, a djelomično jer smo u škripcu kao zemlja/tržište sa statusom “u razvoju.” I tako je dilema što napraviti u vezi ekonomske politke s kojom se suočavamo velika. To nema toliko silno veze sa strankom na vlasti koliko se pridaje po medijima i salonskim raspravama. (Ima malo veze, ali isto bi nam bilo da je SDP pobjedio na zadnjim izborima.) Stanje u čitavom svjetu je loše, a uz to mi zbog naše etikete moramo igrati na povjerenje umjesto stimulacije.

Ja nisam svjestan, pa me slobodno ispravite, ali mislim da se do sada nije progovorilo na ovaj način o nekim temama i grupacijama ljudi vezanim za recentniju ekonomsku povijest Hrvatske. Bilo je dosta toga “bez dlake na jeziku”. Žustrije i ozbiljnije je krenulo nakon onog priloga o povijesti ekonomskih kriza u Hrvatskoj.

Stanković usitinu jest loš ekonomist, ali to mu ne treba uzeti za zlo, već iz toga uzeti nešto i naučiti. Ekonomija je važna. I prevažna da bi se ostavila paušalnim, političkim i pseudo-ekonomskim interpretacijama. Posebno me se dojmilo da je Škegro bez previše ustručavanja ukazao na još neke “loše ekonomiste” (figurirane u prilogu) i njihove bedastoće bez obzira koliko su to respektabilni akademici i osobe iz javnog života. Čak nije ni toliko bitno da li su ili koliko loši ekonomisti, već koliko se u suštini ekonomska tema i ekonomsko pitanje, politički interpretira. Kako je Škegro rekao “… opet politika.” Sve je nabubreno politikom, parolama te jeftinim ideološkim zveketanjem se pokušava diskreditirati politika i povijest koja se netkome nije svidjela; a struka ostaje po strani, razvodnjena do granice neefikasnosti za vođenje ekonomske politike i nevažnosti za javno mišljenje. Taj sentiment je jasno izrazila i Katarina Ott u jučerašnjem novom Osvrtu IJFa.

Tako je posebno zanimljivo kako se Škegro obrušio na Slavka Kulića, tj. na često citiranje njega kao nekakvog relevantnog, modernog ekonomista što on svakako nije, te sa svojim ideološki zamagljenim umom nema što kvalitetnog za doprinjeti diskusiji o privatizaciji ili nekoj sličnoj temi. To se moglo vidjeti i neki dan u Otvorenom, a ovakva potvrda Škegre je dobrodošla. Ako se netko blesavo i omalovažavajuće odnosi prema nekoj temi i osobama-stručnjacima, zašto ne uzvratiti istim oružjem. Ja sam uvijek držao da je Kulić klaun jer uistinu ne znam za što je kompetentan ili relevantan osim za bedastoće. Problem je da se takve individue paradiraju po medijima kao nekakvi stručnjaci i nedaj bože da se nešto loše o njima kaže.

Nadalje, na istoj liniji da i ja budem bez dlake na jeziku, što me iritira kod gosp. Jurčića, u prilogu jedini ekonomist kojeg se neprekidno paradira po medijima, je da sa pozadinom i znanjem akademskog ekonomista njegova objašnjenja i komentari svode na površne, političke izjave i promocije, bez imalo više stručnosti koja bi u ideali mogla nešto prosvjetliti javnosti.

Tako, kao da se Jurčić koristi samo titulom i zvanjem, ali ne i znanjem. Zato ga nisam mogao smisliti kao Premjera ili bilo kojeg “funkcionara” Vlade i utoliko se budalaštine u njegovim izjavama javljaju i više nego je potrebno ili za očekivati. Pošto je Jurčić javna, politička individua, saborski zastupnik, očekivalo bi se više, a ne manje, njegove stručnosti u diskusijama i komentarima. Kao što Škegro kaže, o ozbiljnim ekonomskim stvarima bi trebali govoriti ozbiljni, moderno obrazovani, ekonomisti. Jurčić bi trebao figurirati kao jedan i tako diskutirati, ali uvijek, po mom mišljenju, stavlja političke interese i poene ispred stručnih.

Škegro se raspričao i o PDVu. Njegove ideje i objašnjenja vezano uz PDV i poreznu politiku su sve na mjestu. PDV je pametan način oporezivanja i valjda do sada već znamo, što sam ja napisao par puta ili što je čak i IJF pisao, oporezivanje potrošnje je daleko poželjnije od oporezivanja prihoda, plaća, kapitalne dobiti, dobiti, imovine. Prednost Hrvatskog poreznog sustava jest da se oslanja na oporezivanje potrošnje, a ipak ne toliko prihoda. Znači, Škegro, kao i jučer Katarina Ott iz IJF, dobro kaže da ukoliko treba povećati prihode proračuna, ili nadoknaditi manjak zbog manjih doprinosa što je Škegro uzeo kao razlog, to treba doći iz povećanje PDVa, ne uvođenje nekih selektivnih poreza ili značajnijim mjenjanjem poreznog sustava. To je neupitno.

Ali ja ipak imam problem sa time. Država se jednostavno nije pokazala kao dovoljno razborit korisnik novca poreznih obveznika. Priču već svi znamo. Netransparentnost potrošnje je jedan problem, IJF je o tome dosta pisao i pričao. Vrlo neefikasna državna potrošnja na ili neučinkovite programe ili nereformirane programe ili općenito državna potrošnja koja nije potrebna. Neučinkovita potrošanje se kreće od javne nabave (natječaji, kao za Škegrov primjer telefonskih usluga) do golemih programa zdravstvenog sistema koji se godinama crvene ili pak povećavanje ovih i onih prava. Tu je i čitava priča o nekorisnim subvencijama sa milijardama kuna za posrnule industrije i kupovanje socijalnog mira. Nisam siguran koliko se potrošačkog viška dobiva plaćanjem te cijene socijalnog mira. Ili pak nedostatak jačih zahvata u reformu lokalne samouprave koja ovisi o prihodima iz centralne države. Postoji određena doza razumjevanja da se troši novac poreznih obveznika, ali je ona vrlo mala, a javni glas zaštite interesa poreznih obveznika je nepostojeći. Tako moj problem je, zašto “njima političarima” davati više “našeg” novca kad su i ovako neefikasni, nezasitni i nedovoljno pažljivi u potrošnji i ovog prihoda koji imaju, te su tromi i nedovoljno angažirani u zaštiti interesa poreznih obveznika. To podrazumjeva ne samo preveliku potrošnju, već i preslabe rezultate i kvalitetu javnih usluga za potrošeni novac.

Porezni sustav baziran na oporezivanju potrošnje kroz PDV je efikasan i pametan, pa zar ne bi reciprocitetno i državna potrošnja trebala biti pametna i efikasna? Ako znamo da kako bi se dobila jedna kuna poreznog prihoda, treba oporezivati više od jedne kune i ako se visina porezne stope definira na rashodovnoj strani, onda neka Vlada prvo dovede svoju kuću u red, a zatim pita za više prihoda. Ne može naopako.

Privatizacija je bila posebna tema razgovora. Naravno Škegro je, za one koji ne znaju, napisao odličan rad “Kako je privatizacija spasila Hrvatsku” i bez obzira da li se slažete, rad morate pročitati. Privatizacija je vjerojatno najprominentnija tema oko koje se stvara najviše paušalnih ocjena, emocionalno nabijenih argumenata, neslaganja i budalaština. Prvo, Stanaković je pokazao emocionalno nabijene argumente i pseudo-ekonomiju. Da, neke činjenice su točne, ali su i dalje samo to, činjenice. Najlakše je reći da je 400 ili 500 tisuća ljudi ostalo bez posla zbog privatizacije ili nakon privatizacije ili nakon što je Škegro posao Ministar, i postići će se željeni efekt kod javnosti. Ali u ekonomiji to tako ne ide. Zašto i kako je izgubilo posao je daleko složenije pitanje. Primjerice, da li bi svi ti radnici posao izgubili i bez prisustva pretvorbe i privatizacije? Svi uzimaju zdravo za gotovo da “naravno ne bi”, ali to je pogrešno. Uzročno-posljedična veza nije uvijek čista kao dan, a mora se ustanoviti, te samo postojanje korelacije, koliko god ona visoka bila ne znači i postojanje uzročno posljedične veze. Ja sam jučer izašao iz kuće i počela je padati kiša. I što sad? Odgovor onih koji vjeruju jednostavnim, paušalnim objašnjenjima uzročno-posljedične veze sa privatizacijom je da bi trebao prestati izlaziti iz kuće.

Stanković se služio manipulacijom brojeva kako bi izvukao reakciju gosta. Dobro. No, problem je da javnost iz toga, a ne iz stručnih radova, isčitava zaključke i uzročno-posljedične veze oko procesa i ishoda privatizacije. Evo što je Škegro napisao u svom radu iz 2007.

“A što su na sve ovo rekli domaći nezavisni ekonomisti? Što pokazuju njihova znanstvena istraživanja? Nažalost, njihov glas se gotovo i ne čuje. Ozbiljnih empirijskih, na brojkama zasnovanih znanstvenih istraživanja koja bi uzimala u obzir i mjerila pojedinačne doprinose svih bitnih čimbenika za vrijeme procesa privatizacije jednostavno nema. Stoga ih treba napraviti. Tek tada će rasprave o bivšim i budućim privatizacijama imati smisla, tek tada, kada izađu iz sfere nabacivanja blatom za postizanje političkih poena.”

Paradoksalno je da je privatizacija navodno tako važna i zastupljena tema, da se nju krivi za ovo i za ono i da se nju koristi za razne političke obračune (zastare, gonjenja, itd.), a da jasnih, zanimljivih, emiprijskih ekonomskih radova koji makar potiču složenije razumjevanje istine oko posljedica i uzročnih veza privatizacije u Hrvatskoj u biti nema. Revizija ne spada u tu kategoriju jer je ona samo klasifikacija svih natječaja itd. Zašto ih nema je isto toliko zanimljiv fenomen kao i sama privatizacija. Mislim da se neki razlozi mogu tražiti i u tome da bi se tokom stručnih istraživanja počeli razotkrivati i rušiti neki stari mitovi koji se proteži još iz stare Juge te bi neke neugodne istine počele izlaziti na vidjelo.

Drugo, Jurčićeva “budalaština” oko privatizacije i proizvodnje. To je Jurčićev stari argument kako je privatizacija loše provedena jer se poduzeća nisu kupovala radi proizvodnje. Škegro je izvrsno (!) istaknuo – “što te briga zašto on kupuje” ako je ponuđena najviša cijena na transparentnom natječaju. Cilj natječaja kod privatizacije, kao i kod svih drugih dan danas, je dobiti najvišu ponudu i prodati (ili obrnuto, najnižu cijenu i kupiti). Ako su ispoštivani uvjeti natječaja, njegova svrha je postignuta. Što se događa nakon toga, što vlasnik radi sa svojom imovinom se nas više ne tiče. Ako u uvijete natječaja uključimo takve neke zahtjeve da se proizvodnja mora nastaviti i svi radnici zadržati, natječaji neće uspijeti i postići svoj cilj! Ako je vlasnik odlučio srušiti tvornicu elektronike i posaditi banane to je njegovo pravo i ima razloga za to. No Jurčićev argument je veća besmislica i bez toga i pokazuje kako unatoč svojoj stručnosti Jurčić bi rađe postizao političke golove. Za njega je problem da je netko kupio po nižim cjenama, da bi prodao po višim i kao tu nije bilo ničeg dobrog. Znači arbitraža koja je stotinama godina već prisutna u svijetu, bi u Hrvatskoj trebala biti preokrenuta. Kupi skupo da bi prodao jeftino ili jednostavno budi u neprestanom gubitku ali samo da si kupio skupo od države. Jer tako bi nešto bolje postigli? Tako bi postigli da vlasnik kupi “radi proizvodnje”?

Post mi se odužio, pa se neću sada ovdje osvrnuti na treći dio rasprave o privatizaciji – privatizacija banaka. Poseban post ću o tome.

Zamjerka Škegru je samo u onom djelu razgovora oko problema mirovinskog sustava i stupova. Previše se koncentrirao na promjenama u porezu, a premalo na pravom i uistinu jedinom riješenju tog problema. Promjene u poreznom sustavu – smanjenje doprinosa za mirovinsko i povećanje PDVa – je samo popratna mjera koja bi nas trebala prenjeti preko neminovnog razdoblja manjih kombiniranih mirovina za određenu skupinu nadolazećih umirovljenika. Pravo riješenje leži samo u povećanju outputa, pa je stoga povećanje produktivnosti radnika/osiguranika imperativ svake Vlada, sadašnje i buduće. Veća produktivnost radnika znači i veći output koji se može djeliti. Reorganizacija poreznog tereta je samo djeljenje tog outputa. Već sam pisao o tome, pa ću tu stati i završiti.

U recesiji ili ne, Hrvatska ima problema s kojima bi se morala suočavati čak i bez svjetske recesije. Hrvatska predugo živi iznad svojih mogućnosti i računi sve više dolaze na naplatu, a u uvjetima svjetske recesije su i sve skuplji. U doba prosperiteta ni jedna se hrvatska vlada nije zamarala sređivanjem fiskusa, obuzdavanjem rasta javnog sektora te provođenjem institucionalnih reformi. To je npr. činila Estonija koja sad zahvaljujući solidnim zalihama može provoditi ekspanzivnu fiskalnu politiku da se odupre recesiji i ne mora provoditi restriktivne mjere kojima bi situaciju još i pogoršala. Hrvatska pak mora u najgorim mogućim okolnostima popravljati konkurentnost, smanjivati deficit proračuna i platne bilance te prikupljati sredstva za otplatu dugova. Po tko zna koji put valja naglasiti da nema druge nego smanjivati potrošnju. Pritom treba ciljano smanjivati rashode koji najviše opterećuju proračun – plaće u javnom sektoru i izdatke za mirovinsko, zdravstveno i socijalu koji čine oko 70% ukupnih državnih rashoda.

Srž i bit fiskalne konsolidacije je rashodovna strana, a Vlada se time nije bavila. Ta priča je zapravo proračunska bajka i ima svoj početak i kraj. Neki mediji su prenjeli provokativan naslov da Ott kaže kako se treba povisiti stopa PDVa. Ne, ne treba ako se smanje rashodi koji najviše opterećuju proračun. Povećanje stope PDVa u odnosu na uvođenje ili povećanje drugih poreza je daleko bolja opcija, ali to nije bit priče! Pročitajte cijeli Osvrt ovdje.

Valjalo bi se možda osvrnuti i na uvijek prisutne sulude ideje o devalvaciji, na ograničavanje rada nedjeljom, ali nemoguće je sve obuhvatiti. Svakako valja spomenuti i Međunarodni monetarni fond. Ako smo kadri sami provesti fiskalnu konsolidaciju onda nam Fond ne treba. Ako je ne provedemo, morat ćemo zvati Fond, a onda će on poduzeti – fiskalnu konsolidaciju.

Da, nemoguće je sve obuhvatiti u pdf Osvrtu, ali možda u blogu IJFa? Možda se kroz blog par puta na tjedan može osvrnuti na temem kako dolaze? Ideje o drugom stupu – blog osvrt. Porezi na SMS poruke – blog osvrt. Trošarine na mobitele – blog osvrt. Zazivanje MMFa – blog osvrt. Nerad nedjeljom – blog osvrt. Devalvacija – blog osvrt. Mislim da ideja za osvrt ima na pretek, a baš mehanizam bloga bi omogućio da se potražnja za osvrtom na sve te sulude ideje uskladi sa njihovom ponudom.

UPDATE - Donji članak iz WSJ baziran je na nizu radova Prof. Ehrlich-a i njegovih kolega na Sveučilištu Buffalo o mirovinskim sustavima, posljedicama, utjecajima i otvorenim pitanjima. Neke radove o pitanjima mirovinskih sustava možete pronaći na posvećnoj web stranici Prof. Ehrlich-a. Također, molim vas pogledajte njegov komentar na dnu ovog posta gdje ističe još više radova novijeg datuma i njegovu stranicu na RePEc. Gary Becker-a, nadam se, ne treba previše prezentirati, ipak, njegova RePEc stranica je ovdje.

Social security: Foreign lessons

By Gary S. Becker and Isaac Ehrlich

Wall Street Journal – Mar 30, 1994

Social security — once widely regarded as
the diadem of the modern welfare state — has lost much of its glitter
in recent years. This is largely because the systems in the U.S. and
many other Western countries are facing major financial problems — not
this year or in the next few, but sometime early in the next century.

The difficulties are not an inevitable outcome of the basic concept,
but rather of the way it has been implemented. Western countries have
by and large adopted a defined-benefits pay-as-you-go system in which
the benefits to retirees are paid from concurrent contributions by
active workers. Asian countries, by contrast, have relied much less on
such systems.

Hong Kong and Taiwan so
far have had no mandatory pension schemes; South Korea has only
recently introduced a modest one; while Singapore, Malaysia, and 20
other Asian countries have relied mainly on a central provident fund.
This is a fully funded forced-savings plan that ties retirees’ benefits
to their own contributions. These contributions are accumulated in
individualized accounts managed by the government.

Chile and a few other countries have also adopted systems that mandate
contributions to individual accounts. In these retirement protection
systems, private funds compete for the right to manage individual
accounts. Since these systems have the advantage of competition among
private companies, they are superior to government-managed central
provident fund systems, which are in turn much better than
pay-as-you-go systems.

If workers
contribute 10% of their earnings during their working lives, they can
build up a substantial nest egg in a retirement protection system. For
example, a 3% real rate of return on savings for a period of 40 years
will ensure a pension after retirement of almost two-thirds of annual
real earnings for the subsequent 15 years. This 10% contribution is
only two-thirds of the current combined contribution by employers and
employees to Social Security in the U.S.

The government should have the obligation to add to the retirement
incomes of people who have not built up a sufficient fund over their
working lives to stay above the poverty level in retirement. This
obligation to provide a safety net for older people explains why it may
be desirable to mandate worker contributions. A mandate prevents young
people from neglecting to provide for their old age when they can count
on the government to help them out if they lack sufficient savings when
they are old.

Pay-as-you-go systems,
unlike fully funded plans, provide benefits to the elderly that are
tied not strictly to their own lifetime contributions, but mainly to
taxes on younger generations of active workers. These systems depend
critically on the support ratio — the number of people in the prime
labor-force-participation age groups of 20 to 64 available to support
the pensions of those age 65 and over. These support ratios have been
falling throughout the developed world.

In the U.S. the ratio has declined from 7.1 in 1950 to 4.7 in 1990, and
it is expected to drop to 3.3 in the year 2020. In West Germany the
rate is expected to fall to under 3 in 2020, and in Japan it may reach
as low as 2.

The support ratio has
declined partly because adult mortality has fallen, and partly because
birth rates are now very low. The average couple in most rich countries
produces fewer than two children; in Germany, Japan and some others, it
produces only about 1.5 children.

The
aging of the population implies that growing government spending would
be required to finance the cost of any given level of per-capita
benefits to retired people. As a result, higher taxes will have to be
imposed on relatively fewer workers. All the projections suggest that
unless benefit levels are reduced significantly, by the year 2025
government spending on social security will increase greatly as a
fraction of national output in the U.S. and other rich countries. In
the early 1970s it was estimated that a tax rate of 65% on earnings
would be needed in Chile to produce the full menu of mandated benefits
to the elderly. No wonder Chile went on to pioneer the privatization of
a pay-as-you-go system into a retirement protection system.

Quite apart from their financial difficulties, pay-as-you-go systems
also hurt the real economy. The underlying philosophy of these systems
is that society can behave like an extended family in which parents,
children and grandchildren engage in mutually beneficial transfers. But
in a family setting, different generations share in the industriousness
and productivity of one another. Parents’ old-age pleasure and material
comfort are directly linked to the productivity and success of
themselves and their children and grandchildren, while children are
also helped by the parents. A pay-as-you-go system does not have this
linkage.

Parents’ social security
entitlements are largely independent of their own contributions to the
social fund, and they are entirely independent of their children’s
contributions. This encourages families to decrease the support they
provide each other, and rely instead on government aid. It also
encourages reductions in birth rates, since parents become less
dependent on their own children for old-age support. But this decline
in family size puts further strains on the financial health of a
pay-as-you-go system.

Neither the
adverse financial consequences nor the harmful real effects of the
pay-as-you-go system need occur under fully funded schemes. Since
retirement payments are proportional to the worker’s accumulated
contributions, and the accumulated reserves are invested in financial
instruments that tend to yield a competitive rate of return, these
systems do not have the same effect on birth rates and aggregate
economic performance. Trends in fertility and longevity may still
affect market interest rates earned on deposits, but they do not have
other direct effects on fully funded schemes.

To ensure the success of a private system, it is desirable to leave the
business of management to private annuity companies that compete for
customers with their pension products. Governments should monitor the
behavior of these funds and require minimum levels of capital. The main
deficiency of a Singapore-style central provident fund is that the
government becomes a major investor and owner of private equity, since
it manages huge accumulating balances.

The evolution of the Singaporean central provident fund provides an
instructive lesson. The mandated combined contributions of employees
and employers rose to a peak of 50% of earnings in 1984, and are
currently set at the still exorbitant level of 40%. This
government-monopolized system has yielded a real return to workers of
only 2% a year from 1961 to 1992 — much less than what private equity
markets yielded in Singapore or elsewhere in Asia.

With the government running out of profitable investment options, a
partial privatization has already taken place in Singapore. Workers are
allowed to withdraw increasing amounts of their accumulated balances
prior to retirement for housing, education and health outlays, and more
recently also for investment in stocks, bonds and even gold.

A privately managed retirement system may seem wholly impractical and
out of touch with political reality. But this is precisely what Chile
has been doing for 13 years, since people there became fed up with the
public system. Several private funds actively compete in Chile for the
right to manage the savings that workers are required to put aside for
their old age. Government regulations require private management funds
to have minimum capitalization, and they limit investments to
particular categories of securities.

Although expenses were high during the early years in Chile, they have
fallen sharply over time as experience with the system has grown. The
inflation-adjusted annual rate of return on investments from 1981 to
1990 was more than 12%. And the pensions awarded so far under this
system have been generous compared with those offered by the old system.

Gradual Integration

Hong Kong’s 1992 draft proposal to establish a community-wide
retirement protection system is similar in spirit to the Chilean
system, but the government recently turned away from this promising
idea by proposing instead a pay-as-you-go system. Fortunately, mounting
public criticism may still revive the earlier plan. A few other
countries have either introduced a Chilean-style system or are
considering doing so.

Of course, older
workers in the U.S. who have been contributing to the traditional
Social Security system for many years will have to be gradually
integrated into a privatized system. Chile offered older workers the
option of either remaining in the pay-as-you-go system or transferring
into the privatized system and receiving a bond valued in proportion to
their accumulated past contributions. The transition there went
smoothly — perhaps because the bond values were rather generous — and
practically all older workers opted out of the traditional system.

The U.S. has done little to privatize its state enterprises. Its
privatization movement should begin with one of America’s most
significant industries: provision of security for elderly people.

—

Mr. Becker, 1992 Nobel Prize winner in economics, is a professor at the
University of Chicago and a fellow at the Hoover Institution. Mr.
Ehrlich is a professor at the University of Buffalo and visiting
professor at Hong Kong University of Science and Technology.

Gore je stara afilijacija iz 1994. Sadašnja afilijacija prof. Ehrlicha je:

Dr. Isaac Ehrlich, SUNY & UB Distinguished Professor
and Chair of Economics, Melvin H. Baker Professor of
American Enterprise, Director, Center of Human Capital,
Editor-in-Chief, Journal of Human Capital,
Research Associate, NBER

Prva je bila da je ovo čisto politikanstvo, ili stručnijom frazom nazvano tkz. crvena haringa ili red herring. Red herring je pažljivo i namjerno plasirana fraza ili tema kako bi se odvratila pažnja i promjenio fokus diskusije sa mnogo važnije, neposredne teme na neku drugu popularniju, no isto važnu temu. Bez obzira na vezu izmežu dvije teme, cilj je originatora svakako zbuniti i odvući raspravu u manje važnom smjeru. (vidi ovdje i ovdje) Mislim da je to prilično točan opis što se dogodilo jučer i što je htio biti fokus jučerašnjem sastanka Ekonomskog Vijeća. Ako ne znate što je Sanader predložio kao antirecesijske mjere to je uredu, jer to nije ni bio cilj prenjeti u javnost. Recesija je, traže se mjere poboljšanja situacije i i spriječavanja klizanja u veće probleme, a pošto je Vlada ne potpuno bezidejna (ima dovoljno populističkih ideja), već nedovoljno pripremljena za reagiranje i promjene pokušati će skrenuti diskusiju sa najvažnije teme na isto važnu temu, ali sada vrlo sporednu.

Tako da (ne mogu vjerovati da ću ovo reći) ali Linić je bio sasvim u pravu jučer. Nemojmo o ovome ni raspravljati sada niti na ovaj način na koji je Sanader to predstavio. Ipak…

U postu neki dan, sam ukazao na opće prihvaćenu i razumljivu činjenicu da je problem održivosti i reforme mirovinskog sustava gotovo svugdje u svijetu jedan od najtežih problema za riješiti. Od toga ne treba bježati ili još gore nijekati. Ali u Hrvatskoj politici, bar sa vladajućima, pristup viđen u zadnjih par dana je da se mogu povući jednostavni, tehnički i zakonski potezi i riješiti problem na dobrobit svih i bez troška itkome. Jednostavno će se zakonom omogućiti prešaltanje obveza iz drugog, u prvi, država će preuzeti obvezu i naravno novac. I danas vidim da se argumentiraju objašnjenja sa nekim aritmetičkim izračunima, poreznim stopama koje bi zakinule proračun, (što samo ukazuje da je Ministar Šuker dobar računovođa i bez vizije i razumjevanja za fiskalnu politku) ukazivanjem na male prinose i velike troškove mirovinaca. Neki argumenti stoje, neki su banalni a neki jednostavno pogrešni.

Prinosi su loši zbog xy razloga, pa kad poglavnik računovođa počne objašnjvati koliki bi bili prinosi uz određene kamate i određeni rok, umjesto ovoga što imamo sada, postavlja se pitanje zašto nije sam manager investicijskog fonda koji bi donosio te prihode. I država bi mogla imati takav fond pa bi Šuker moga pokazati svoje CFA sposobnosti. O da, on to nema. U vrijeme kad su financijska tržišta diljem svijeta, uključujući i nas, pala depresivno nisko, potpuno je banalno iznositi koliko su fondovi izgubili. Dakako, moguće je opako zaraditi i kad sva dionička tržišta padaju, ali preduvijet je da sami fondovi mogu slobodnije investirati i upravljati investicijskim sredstvima. Kad ih ograničih da 60% dostupnih sredstava mogu investirati u 1.5 instrument i vezati novac, rasprave o uspijesima i neuspijesima mirovinaca ne služe mnogo čemu. Naravno, kao i uvijek, nije isključeno zašto je garnitura baš sada izabrala razglabati o tome.

Sanader je još i bolji o Šukera i Polančeca u svojim izjavama o “promašaju drugog stupa.” Vjerojatno nenadmašen u svojoj vidovitosti i odbacljivosti struke. Ne znam kako to Sanader vidi da je drugi stup “promašaj”? Na osnovu jedne studije koju eto imam pred sobom i koja se nedavno prominentno pojavila u medijima i koja kaže da će tek 2035. mirovine iz drugog stupa biti isplative? (Iako je iz rada vidljio da bi kombinirana mirovina treba bili veća od samo I. stupa još nešto ranije) Jedna studija je i dalje samo jedna studija. Nigdje ne kaže, na žalost Sanadera, da je drugi stup promašaj. Uz svu njenu vrijednost, zanimljivost i sve dobre namjere autora, ono što kaže je da se analiza ciljeva mirovinske reforme bazira na “projekcijama budućih kretanja.” Konkretnije iz dotičnog rada:

Procjena dugoročnih učinaka povećanja stope doprinosa za 2. stup na povećanje mirovina iz dvodijelnog sustava prilično je nepouzdana. Zbog kumulativnih učinaka stope prinosa na povećanje vrijednosti mirovinske štednje, neznatne razlike u visini procijenjene buduće prosječne godišnje stope prinosa mirovinskih fondova i drugih parametara o kojima ovisi razina mirovina iz 2. stupa mogu u dugom razdoblju rezultirati velikim razlikama u iznosima tih mirovina. Stoga procjene navedene u ovom radu treba promatrati unutar uzetih pretpostavki te se pouzdanijim mogu smatrati naznačeni trendovi nego intenzitet promjena u promatranom razdoblju.

Ovo bi bio klasični disklaimer koje svako ovako istraživanje i svaki investicijski fond sadrži (uz male preinake riješnika ovisno o tipu). To je valjda svim jasno i bez da su pogledali rad. I to je više nego što je potrebno ulaziti u tehničke detalje mirovinskog sustava, ali ilustrira da se olako uzima ono što garnituri paše, a odbacuju teme i potpuno zanemaruju stavke koje ne pašu (koje nisu dovoljno populističke? nisu dovoljno paternalističke?) Nego, što je ono Sanader rekao jučer na sjednici Ekonomskog Vijeća?

Nećemo rebalans proračuna raditi na bazi projekcija, nego na bazi statističkih podataka prvog kvartala. Citiram: “Na temelju statističkih pokazatelja, a ne projekcija … na temelju egzaktnog pristupa.” E da. Projekcije o prihodima i rashodima proračuna 3-4 mjeseca unaprijed nisu dovoljno egzaktne, ali radovi koji proiciraju prihode mirovinskih fondova (bez obzira da li je ovaj gornji rad ili neki interni) 30 godina unaprijed dovoljno su precizni da bi se donosili zaključci o uspiješnosti, promašaju i promjeni drugog stupa. Budalaštine. Sad to konkurira za glupost godine.

Trebalo bi spomenuti da je postojanje određenog broja budućih umirovljenika ulovljenih u sredini reforme i bez dovoljno dugog razdoblja da uštedi u drugom stupu normalna pojava. Bilo je neizbježno da se pojavi ta grupa umirovljenika tokom pretvorbe mirovinskog sustava iz potpuno državnog (kako je Linić lijepo rekao “socijalističkog”) u kombinirani državni i privatni sustav. Nije lako i besplatno riješiti tu dilemu, ali se trebao očekivati problem u tranzicijskom periodu kada dolazi do trade-offa između sadašnjosti i budućnosti. No ovo nije razlog i ne daje pravo Vladi da razmontira drugi stup i dosadašnju reformu koja potom ugrožava dodatnu skupinu sljedećih umirovljenika, itd itd. Od stvarnog tehničkog problema koji bi potencijalno značio nepopularne poteze (u krajnjem slučaju zaduživanje kao bi se prevesalo taj period), Vlada stvara politički problem i riješava ga populističkim mjerama koje potencijalno ugrožavaju čitavu privredu i mnogo više ljudi. Slaba im je taj cost-benefit kalkulacija.

Trebalo bi spomenuti i ključni, najveći problem Hrvatske ekonomije o kojem ovisi i mirovnski, i zdravstveni i općenito standard života. Nije vanjska zaduženost, nije deficit tekućeg računa, nije deficit proračuna (još strukturni kolko’ tolko’, ali ne gotovinski), nisu porezno opterećenje i porezna raspodijela, već negativna demografska slika koja i više nego Vlada razumije ugoržava egzistenciju ekonomske aktivnosti i životnog standarda u zemlji. Bilo koji superlativ koji izaberete ne objašnjava dovoljno snažno katastrofu koja očekuje buduću radnu snagu na kojoj počiva svaka zemlja.

Bolje da stanem jer mi teme i pitanja dolaze same od sebe a sada nije vrijeme za dužinu.

BTW, uz svo izbjegavanje nepopularnih poteza i reformi, koliko je uopće garnitura popularna? Mislim da im je povrat na uloženi trud mali, pa se ta politika “pokazuje promašenom.”

“Namjera mi je bila olakšati sebi poreznu situaciju. Ništa više.”

Iako izjava zvući kao biser, nije besmislena. U maniri vrsnog intelektualca, Banac se bavio jedinim zanimanjem  koje donosi nagradu. Možda i J. M. Keynes ima biser godine.

“The avoidance of taxes is the only intellectual pursuit that carries any reward.” – John Maynard Keynes

…pad potrošnje cigareta “kasni” za rastom cijene. To je očito na grafovima, tako da će država ipak profitirati.

Ne znamo točno što znači profitirati ovdje, pa ćemo pretpostaviti da podrazumjeva barem dovoljno prikupljenih sredstava koji će pokriti većinu troškova liječenja bolesti kao posljedica pušenja. Odnosno, ono što su iz Ministarstva Zdravstva i htjeli postići uvođenjem poreza na cigarete. To je optimistično možda, možda slučaj u kratkom roku. Dugoročno, država sigurno ne može financirati svoju potrušnju u zdravstvu iz poreza na cigarete i neće profitirati. Što Puzz smatra pod “kašnjenjem” je u stvari razlika između cijenovne elastičnosti potražnje – koliko snažno se potražena količina promjeni nakon promjene cijene – na kratki rok i na dugi rok. Kratkoročno potražnja je prilično neelastična i većina ljudi sigurno ne prestaje pušiti ubrzo nakon povećanja, te malo tko smanji broj konzumiranih cigareta. Na taj način država i može “zaraditi” na porezu na cigarete. Dugoročno je cjenovni efetk jači i ljudi prestaju pušiti, odnosno znatno smanje broj popušenih cigareta. To je uistinu vidljivo na grafovima iz posta. Recimo da su procjene cijenovne elastičnosti za cigaretama -0.4 kratkoročno i -0.75 dugoročno.

Ali, držati se samo cijenove elastičnosti u prognozama poreznog prihoda je, iako vrlo komotno za izračun, vrlo optimističan scenarij. Kad bi Ministarstvo Zdravstva računalo na porezne prihode samo na osnovu elastičnosti, osim što bi bili slabi prognozeri, vrlo brzo bi se našli u danas sličnim financijskim poteškoćama. Odmah nakon uvođenje visokog poreza ili znatnog povećanje postojećeg potaknuti će pušače, koji su ponajviše iz nižeg prihodovnog razreda, da kupe cigarete preko granice. Možda u BiH ili Srbiji, gdje su jeftinije. Naravno, osim što će pojedinci ići preko za šteku, dvije, ići će i kombiji za 100 šteka. Tj., šverc i crna tržišta će se povećati i dodatno protegnuti resurse na granici. Uz to, prodaja cigareta na internetu gdje bi se mogao izbjeći porez bi se sigurno povećala. To bi negativno pogodilo trgovce cigaretama. Sve bi to moglo kompromitirati ono kratkoročnu neelastičnost potražnje za cigaretama na koju računaju u ministarstvu. Legalna kupovina cigareta u Hrvatskoj bi mogla puno brže pasti već u prvoj godini nakon uvođenja poreza, jer će ga pušači, stariji pogotovo, pokušati izbjeći ne da prestanu ili smanje pušenje, već da traže jeftinije kutije drugdje.

Primjerice, država Maryland je podigla porez na cigarete na $2 prošle godine. Ni godinu dana nakon toga, prodaja cigareta je pala 25%. Pušači su jednostavno otišli u susjednu državu kupiti cigarete. (Članak nakon ovog posta objašnjava problem. Bold je moj.) Kod nas nije tako jednostavno prelaziti granicu i kupovati jeftinije cigarete, ali zato imamo šverc kojem nismo neskloni na ovim prostorima s obzirom na države sa kojim graničimo.

REVIEW & OUTLOOK – The Wall Street Journal

Cigarette Tax Burnout

August 11, 2008

Politicians in Annapolis are scratching their heads wondering what happened to all those chain smokers who were supposed to help balance Maryland’s budget. Last year the legislature doubled the cigarette tax to $2 a pack to pay for expanded health-care coverage. Eight months later, cigarette sales have plunged 25% and the state is in fiscal distress again.

A few pols are pretending to be happy that 30 million fewer cigarette packs have been bought in the state so far this year. As House Majority Leader Kumar Barve put it, fewer people smoking is “a good thing.” Yes, except that Maryland may be losing retail sales more than smokers. Residents of Maryland’s Washington suburbs can shop in nearby Virginia, where the tax is only 30 cents a pack, and save at least $15 per carton.

The Maryland pols are so afraid this is true that they’ve made it a crime for residents to carry two packs of cigarettes that weren’t purchased in the state. In other words, the state says it’s legal to smoke, so long as you use cigarettes that the government can tax and thus become a financial partner in your bad habit. But if you dare to buy smokes across state lines, you can be fined.

Maryland is only the latest state to prove the folly of trying to finance government with a tax on a shrinking pool of smokers. In New York City and State, tobacco taxes have been raised so many times that the retail cost can exceed $9 a pack — about double the national average. Few budget-savvy smokers in the Big Apple pay that tax. Patrick Fleenor, an expert on tobacco taxes at the Tax Foundation, estimates that there is “now a 75% gap between cigarette sales in the city and cigarette consumption.” In other words, three out of four cigarettes are bought elsewhere or are contraband. Out-of-state purchases, tax-free Internet sales and a cigarette black market are booming.

In New Jersey, about 40% of the Marlboros and Virginia Slims that are lit up escape the $2.57-a-pack tax. In Washington State, evasion was so rampant that the legislature decided in 2005 to lower the 75% tax on cigars and other tobacco products as a way to raise revenue and help state retailers.

Members of Congress, please take note. Democrats are planning one more pre-election go at a $35 billion children’s health program expansion (S-chip) funded by a 61-cent per pack tobacco tax increase. They justify the new levy as a “sin tax.” OK, but if Americans don’t start sinning a whole lot more, states and Uncle Sam are going to go broke.

See all of today’s editorials and op-eds, plus video commentary, on Opinion Journal.

from www.cato.org posted with vodpod

Economic success-among individuals, firms, products and countries-is often unexpected and unpredicted. William Easterly will draw on insights from Nobel laureate Friedrich Hayek to explain why prediction is difficult, success is rare and failure is common; the advantages of decentralized decision making to discover what works best in the market and in public policy; and the need to rely on dispersed and local knowledge, rather than government planning, for poor countries to achieve growth.