Puno govora i razmišljanja o poreznoj politici danas.

Romney je objavio svoju poreznu prijavu, Obama drži State of the Union u kojem će govoriti o nejednakosti. Sve su to pitanja porezne politike, kako je učiniti pravednijom i efikasnijom.

Mankiw-ov članak u NYT govori upravo o reformi porezne politike. Sve ono što je rekao u Chicagu i kako sam prenio u izvještaju iz Chicaga, prošireno. Dobar rezime temeljnih točaka s kojima se velika većina ekonomista slaže.

Da li se i (naši) političari slažu? Javnosti?

Ali, zbunjuju me najave i medijsko žongliranje dvijema, u biti različitima, temama. Jedno je kao ‘prvi potez’ fiskalna konsolidacija koja naravno ide kroz proračun, a druga je najava porezne reforma. Istina, i jedna i druga tema se križaju preko proračuna, ali nisu nužno jednake svrhe i svakako ne prioriteta.

Prvo, najavljena porezna reforma nove Vlade kao glavni cilj ima pravičniju raspodjelu poreznog tereta. Ne mogu ne zaključiti da je glavna ideja učiniti porez progresivnijim i to je uredu. No, povećanje stope PDV baš i ne ide u tom smjeru.  Najave nekog budućeg ministra da je PDV “najpravedniji” od svih poreza su “zanimljive”. (!) PDV je u biti regresivan porez, što će reći da porezni teret povećanja PDV najviše pogađa one sa nižim primanjima. Siromašniji bi osjetili najveći gubitak jer većinu svog prihoda potroše i to na osnovne namirnice i proizvode.

Drugo, temeljna ideja PDVa je efikasno ubiranje prihoda. Uspješne fiskalne konsolidacije su primarno bazirane na smanjenu rashoda. Zasad je više govora o podizanju stope PDVa, a manje o rezanju rashoda. Istina, još je rano. No, podići PDV za 2% je vrlo jednostavno, gotovo preko noći. Diskusije i odluke oko rezanja rashoda nisu tako jednostavne i potrajati će tjednima. Mjesecima, ako računamo da se ne može čitava fiskalna prilagodba napraviti preko jednog proračuna.

Pošto je 3/4 proračunskog rashoda redistributivno, rekli bi neki “zadano”, koji se dakle vraća nazad ljudima kroz zdravstveno, mirovinsko, socijalu i subvencije, građane treba uvjeriti u dobrobit smanjenja te redistribucije. Potpora javnosti je ključna za uspješnu fisklanu prilagodbu, a Vlada je mora osigurati kroz iskren dijalog i transparentnost. Mislim da se možemo složiti da se to očekuje od ove nove Vlade. Umjesto moguće povećanje stope PDVa poželjno je da smanjenje deficta i javnog duga postane glavna briga javnosti. To se neće postići ako se politička energija koncentrira na ispitivanje reakcija javnosti o povećanju PDVa. HNB, uz smanjenje rashoda, predlaže i povećanje PDVa što je jaka potpora struke, ali Vladi treba snažna potpora javnosti. Neki mi kažu da PDV na 25% i nije tako strašno, no da li je politički prioritet?

Željko Lovrinčević je potpuno u pravu kad kaže “Ne bi se smjelo dogoditi da povećanje PDV-a bude kompenzacijska mjera za neuspjeh smanjivanja rashoda.” Uspjeh nije zagarantiran i treba ga izgraditi. Zasad vjerujem da Milanović za to ima snage. Ohrabrujuće je da se o smanjenju rashoda ipak ozbiljno razmišlja.

One najuspješnije fisklane konsolidacije, kako kaže Paolo Mauro i co-autori u novoj knjizi “Chipping Away at Public Debt” o (ne)uspjesima prijašnjih fisklanih prilagodbi, temeljno su preispitale ulogu države i njenu potrošnju kako bi se utvrdilo gdje smanjiti a gdje leži najveća vrijednost za utrošeni porezni novac. Jednostavno povećanje stope PDVa nije ni porezna reforma ni temelj uspješne fiskalna prilagodbe te stoga ne bi trebalo ispucavati vrijedan politički kapital i medijski prostore na tome.

Komentirajući uvođenje novog kriznog nameta na sve plaće Rohatinski je kazao kako povećanje porezne stope uvijek predstavlja rizik jer se često događalo da su prihodi bili manji od onih na koje se računalo. Ekonomski to baš i nije optimalno rješenje, iako ima nekih socijalnih prednosti, u smislu da zahvaća sve, a ne samo javni sektor, poručuje guverner.

I guverner HNB-a Željko Rohatinski upozorava na to da je svako povećavanje poreza rizično jer praksa pokazuje kako to povećava poreznu evaziju, odnosno izbjegavanje plaćanja poreza. Zato je, ističe Rohatinski, s ekonomskog aspekta prihvatljivije smanjivati rashode, nego povećavati poreze.

Primjetili ste ako ste čitali svu silu vijesti oko novog rebalansa proračuna da se oko dogovora uglavnom slažu vladajući političari, koalicijske stranake i “socijalni partneri” dok se ne slažu ekonomisti. (Ne mislim na one koji traže devalvaciju kune. Oni kao da u nekoj drugoj Hratskoj -bez valutne klauzule- žive.) To je iz vrlo jednostavnog razloga. Kao što je i Rohatinski rekao – što možemo uzeti kao konsenzus ekonomista – prihvatljivije je smanjenje rashoda (govorimo o proračunskim rashodima) nego nametanje novih poreza u potrazi za novim izvorima prihoda. Da je smanjivanje proračunskih rashoda poželjnije, dugoročnije ispravnije i sa većim rezultatima postoje i solidni dokazi.

Ali kao i mnogo puta kroz povijest, ekonomiste se ne sluša. Slično kao i većina ekonomista, generalno objašnjenje Ljube Jurčića - da problem nije u poreznom sustavu, da svako nastojanje povećanja prihodovne strane proračuna dovodi do erozije porezne baze, te da je svaka ovakva mjera bez popratnog poticaja proizvodnji recesijska – stoji. Ali to nije poanta. Naravno da svako uvođenje novih poreza i nameta u ovoj situaciji smanjuje kupovnu moć i “želju” za kupnjom i da je to nepoželjno. Mi se sada nalazimo u paradokslanoj situaciji, gdje usred recesije moramo smanjivati proračunske rashode i povećavati prihode, i to bi svima trebalo biti jasno. Sve ekonomske politike u tom smjeru imaju nepoželjne posljedice za ekonomsku aktivnost i jesu recesijske, a ne antirecesijske. Međutim i među tim “paradokslanim” izborima recesijskih mjera ima boljih i gorih izbora. (Koji su to “snažni instrumenti povećanja proizvodnje” u sljedećih 6. mj. kao antirecesijke mjere nitko od ekonomista, pa ni Jurčić, ne navodi, samo da je to nužno.)

Poanta je da država, kako bi svoje financije dovela u red i preživjela jesen, mora i smanjiti rashode i tražiti privremeno veće prihode da se “pokrpa rupa”. Oboje je nužno i ekonomski, ali i zbog političke realnosti oko stvaranja društvenog konsenzusa. Da bi uvođenje reda u fiskalnu politiku bilo kvalitetnije i efektivnije, rebalans se mora bazirati na reduciranju rashoda, uz dodatak privremenog povećanja prihoda kroz npr. viši PDV, viša trošarina ili neki drugi porez na potrošnju. Vladin prijedlog i “dogovor” je međutim sasvim obrnutog karaktera. Povećanje prihoda se bazira primarno na lošijem izboru porezu na dohodak (krizni porez na >3000kn), potom manje na porezu na potrošnju (PDV od 24%) a rezanje rashodovne strane proračuna je manji dio na koji se računa. Tako, za očekivati je da će za par mjeseci, ako ne i za par tjedana, ovaj “dogovor”, čije posljedice još duže vrijeme ne možemo ni znati sa sigurnošću (npr. mislim da porast sive ekonomije i porezne evazije kao posljedice ovog “kriznog poreza” neće biti tako lako riješivo jedno kad krizno stanje proračuna prođe) dovesti nas u nepovoljniji ishod od svih nepovoljnih ishoda koje smo mogli birati.

Ako Vlada želi napraviti bolji potez rebalansom sa boljim ishodom i vjerojatno nešto manjim troškom u izgubljenoj ekonomskoj aktivnosti, mora okrenuti ploču i bazirati rebalans na rezanju svojih rashoda a potom na traženju dodatnih privremenih prihoda. Bolje da vladajući stavite na stranu reizbore jer su ih i ovako već izgubili. Nemaju što izgubiti radikalnijim mjerama rezanja rashoda.

Financijska previranja u središnjoj i istočnoj Europi i fiskalna politika u Hrvatskoj.

Nisam stigao puno pročitati i planiram provesti nedjeljno popodne uz njega, kao predah od diskusije oko “besplatnog” visokog školstva. (Ni s tim nismo još završili.) Ipak, evo onako lijeno par zaključnih paragrafa.

Učinkovitost proračunske ekspanzije u ublažavanju recesije također ovisi o otvorenosti ekonomije. Fiskalni multiplikatori obično su niži u malim i otvorenijim gospodarstvima, gdje se relativno velik dio sredstava namijenjen privatnim subjektima troši na uvoz umjesto na robu i usluge domaće proizvodnje (MMF, 2008). Čini se da se Hrvatska prilično dobro uklapa u taj opis.

Osim toga, veće zaduživanje države uključuje istiskivanje privatnog sektora iz ponude domaćih kredita. Banke i drugi domaći ulagači za vrijeme recesije često daju prednost posjedovanju državnih obveznica kao relativno sigurnoj imovini koja daje visoke prinose. To pak istiskuje ulaganje u privatnu imovinu kao što su zajmovi poduzećima i stanovništvu.

Ukratko, rizici za održivost i učinkovitost fiskalne ekspanzije u Hrvatskoj trenutačno su vrlo veliki. Popuštanje pred populističkim pritiscima i upuštanje u fiskalnu ekspanziju u sadašnjoj situaciji, na rubu krize, moglo bi opasno ugroziti makroekonomsku i financijsku stabilnost te gurnuti gospodarstvo još dublje u krizu umjesto da ga iz nje izbavi.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

Očito je nekoliko “autoriteta” u području ekonomske politike suglasno sa suludom idejom o povećavanju PDV-a. Da situacija bude još paradoksalnija, ti autoriteti tu suludu ideju koja za izravnu posljedicu ima pad standarda hrvatskih potrošača iznose u epicentru tutnjave recesije globalnog gospodarstva kada se razvijene zemlje svijeta poput Velike Britanije odlučuju na antirecesijsku fiskalnu politiku rezanja svoje stope PDV-a.

Neki analitičari ipak su se usudili iznijeti mišljenje suprotno gore citiranim zagovaranjima više stope PDV-a.

“Rebalans proračuna nužno je tražiti na rashodovnoj strani. Iskustvo nas uči da će državni aparat uvijek potrošiti sav novac koji se prikupi, a pitanje je hoće li se kvaliteta javnog sektora zbog ekstra prikupljenog novca povećati. Upravo zbog toga rješenje treba tražiti u smanjivanju proračunskih izdataka, a ne u prevaljivanju tereta uravnoteživanja državnog proračuna na hrvatskog potrošača”, za SEEbiz je izjavio politički analitičar Davor Gjenero.

Istina je da u žarištu globalne kreditne krize Hrvatska mora smanjivati proračunski deficit i deficit platne bilance te refinancirati otplatu svojih dugova. Zbog toga je nužno provesti fiskalnu konsolidaciju i srezati sve suvišne proračunske izdatke, a do povećavanja proračunskih prihoda kao posljedice povećavanja konkurentnosti hrvatskog gospodarstva dugoročno će dovesti tržišni mehanizam.

Ukoliko se hrvatska Vlada ipak odluči na povećavanje PDV-a izvršit će izravan udar na kupovnu moć građana Hrvatske i na konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Preciznije, uvođenje PDV-a za posljedicu bi imalo izravno otimanje kuna iz džepova potrošača da bi se nahranila glomazna i neefikasna državna aparatura podobnih.

Ukoliko država želi povećati porezne prihode može slobodno povećati carine na uvoz roba i usluga te carinske pristojbe, može povećati posebne poreze na uvezena motorna vozila i ostala luksuzna dobra, može povećati porez na alkohol, kavu i duhanske prerađevine, može povećati porez na dohodak od kapitala ili povećati porez na dohodak imućnijih građana, ali nikako u žarištu recesije ne smije povećati PDV.

Gjenerov stav je “u sridu” i potpuno se slažem. Naravno zdravije bi bilo smanjivati i racionalizirati rashodovnu stranu i graditi suficite u dobrim vremenima, u onih “sedam zlatnih godina.” Sada je opasnost socijalnih nezadovoljstava i političke osvete na izborima velika pa je normalno da netki kažu da niti jedna Vlada to neće učiniti pa do smanjenja potrošnje neće doći. Uostalom, ni za ekonomsku aktivnost u kratkom roku znatno smanjenje državne potrošnje nije poželjna, a uopće nije stimulativno. Naravno, ni povećanje poreza nije poželjno sa pogleda poreznih obveznika/birača, ali ni sa pogleda ekonomske aktivnosti. (Škegro se ne zauzima za povišenje PDVa u sada, u ovakvoj situaciji.)

Povišenje PDVa bi imalo negativne posljedice za ukupnu ekonomsku aktivnost i hrvatske potrošaće kao što Petrov piše, pogotovo u vremenima već nabubrene nesigurnosti i prikočene potrošnje. Ali, problem je da mi ne možemo puno napraviti u vezi tog problema koristeći se standardnim tehnikama fiskalne stimulacije ili monetarne relaksacije. I.e. mi nismo Velika Britanija i standardni Keynesovi alati njima dostupni i dozvoljeni nama zapravo nisu.

Smanjenje državne potrošnje i deficita na vrat na nos, te čak uravnoteženje proračnu se radi zbog očuvanja povjerenja u kreditnu sposobnost države da otplati svoje dugove – jer se za koji mjesec ide na vanjska tržišta po nova sredstva jer se na domaćem ne želi istiskivati privatne domaće sektore. Koliko bi se tog istiskivanja dogodilo i u kojem omjeru je pitanje za diskusiju. Znači, nije toliko da ne možemo, nego ne smijemo raditi to šta razvijena, moderna VB čini. HNB drži čvrstu monetarnu politiku sa istom idejom – kako bi očuvala povjerenje u kunu, jer potencialna hiperdevalvacija ne bi donjela puno dobrog. Kako god okreneš, nema dobrih opcija i što je dobro za očuvanje povjerenja u kunu i kreditni rejting, nije dobro za očuvanje povjerenja u ekonomiju. (Naravno logično je da bi jedno trebali ići sa drugim.) VB je uvidjeli greške Treasury View-a, a mi idemo upravo u tom smjeru, ne nužno jer u njega vjerujemo, već zato jer “moramo.” Da li je to “ludost”? Možda, ali je “racionalna ludost”.

Malo toga, ako išta, nam ostaje na raspolaganju za popravljanje i stimuliranje realne ekonomske aktivnosti. Djelomično je to jer nismo vodili kvalitetnu fiskalnu politiku u posljednjih 7 godina, nismo napunili škrinju u skladu sa nalogom teorije, a djelomično jer smo u škripcu kao zemlja/tržište sa statusom “u razvoju.” I tako je dilema što napraviti u vezi ekonomske politke s kojom se suočavamo velika. To nema toliko silno veze sa strankom na vlasti koliko se pridaje po medijima i salonskim raspravama. (Ima malo veze, ali isto bi nam bilo da je SDP pobjedio na zadnjim izborima.) Stanje u čitavom svjetu je loše, a uz to mi zbog naše etikete moramo igrati na povjerenje umjesto stimulacije.

UPDATE - Donji članak iz WSJ baziran je na nizu radova Prof. Ehrlich-a i njegovih kolega na Sveučilištu Buffalo o mirovinskim sustavima, posljedicama, utjecajima i otvorenim pitanjima. Neke radove o pitanjima mirovinskih sustava možete pronaći na posvećnoj web stranici Prof. Ehrlich-a. Također, molim vas pogledajte njegov komentar na dnu ovog posta gdje ističe još više radova novijeg datuma i njegovu stranicu na RePEc. Gary Becker-a, nadam se, ne treba previše prezentirati, ipak, njegova RePEc stranica je ovdje.

Social security: Foreign lessons

By Gary S. Becker and Isaac Ehrlich

Wall Street Journal – Mar 30, 1994

Social security — once widely regarded as
the diadem of the modern welfare state — has lost much of its glitter
in recent years. This is largely because the systems in the U.S. and
many other Western countries are facing major financial problems — not
this year or in the next few, but sometime early in the next century.

The difficulties are not an inevitable outcome of the basic concept,
but rather of the way it has been implemented. Western countries have
by and large adopted a defined-benefits pay-as-you-go system in which
the benefits to retirees are paid from concurrent contributions by
active workers. Asian countries, by contrast, have relied much less on
such systems.

Hong Kong and Taiwan so
far have had no mandatory pension schemes; South Korea has only
recently introduced a modest one; while Singapore, Malaysia, and 20
other Asian countries have relied mainly on a central provident fund.
This is a fully funded forced-savings plan that ties retirees’ benefits
to their own contributions. These contributions are accumulated in
individualized accounts managed by the government.

Chile and a few other countries have also adopted systems that mandate
contributions to individual accounts. In these retirement protection
systems, private funds compete for the right to manage individual
accounts. Since these systems have the advantage of competition among
private companies, they are superior to government-managed central
provident fund systems, which are in turn much better than
pay-as-you-go systems.

If workers
contribute 10% of their earnings during their working lives, they can
build up a substantial nest egg in a retirement protection system. For
example, a 3% real rate of return on savings for a period of 40 years
will ensure a pension after retirement of almost two-thirds of annual
real earnings for the subsequent 15 years. This 10% contribution is
only two-thirds of the current combined contribution by employers and
employees to Social Security in the U.S.

The government should have the obligation to add to the retirement
incomes of people who have not built up a sufficient fund over their
working lives to stay above the poverty level in retirement. This
obligation to provide a safety net for older people explains why it may
be desirable to mandate worker contributions. A mandate prevents young
people from neglecting to provide for their old age when they can count
on the government to help them out if they lack sufficient savings when
they are old.

Pay-as-you-go systems,
unlike fully funded plans, provide benefits to the elderly that are
tied not strictly to their own lifetime contributions, but mainly to
taxes on younger generations of active workers. These systems depend
critically on the support ratio — the number of people in the prime
labor-force-participation age groups of 20 to 64 available to support
the pensions of those age 65 and over. These support ratios have been
falling throughout the developed world.

In the U.S. the ratio has declined from 7.1 in 1950 to 4.7 in 1990, and
it is expected to drop to 3.3 in the year 2020. In West Germany the
rate is expected to fall to under 3 in 2020, and in Japan it may reach
as low as 2.

The support ratio has
declined partly because adult mortality has fallen, and partly because
birth rates are now very low. The average couple in most rich countries
produces fewer than two children; in Germany, Japan and some others, it
produces only about 1.5 children.

The
aging of the population implies that growing government spending would
be required to finance the cost of any given level of per-capita
benefits to retired people. As a result, higher taxes will have to be
imposed on relatively fewer workers. All the projections suggest that
unless benefit levels are reduced significantly, by the year 2025
government spending on social security will increase greatly as a
fraction of national output in the U.S. and other rich countries. In
the early 1970s it was estimated that a tax rate of 65% on earnings
would be needed in Chile to produce the full menu of mandated benefits
to the elderly. No wonder Chile went on to pioneer the privatization of
a pay-as-you-go system into a retirement protection system.

Quite apart from their financial difficulties, pay-as-you-go systems
also hurt the real economy. The underlying philosophy of these systems
is that society can behave like an extended family in which parents,
children and grandchildren engage in mutually beneficial transfers. But
in a family setting, different generations share in the industriousness
and productivity of one another. Parents’ old-age pleasure and material
comfort are directly linked to the productivity and success of
themselves and their children and grandchildren, while children are
also helped by the parents. A pay-as-you-go system does not have this
linkage.

Parents’ social security
entitlements are largely independent of their own contributions to the
social fund, and they are entirely independent of their children’s
contributions. This encourages families to decrease the support they
provide each other, and rely instead on government aid. It also
encourages reductions in birth rates, since parents become less
dependent on their own children for old-age support. But this decline
in family size puts further strains on the financial health of a
pay-as-you-go system.

Neither the
adverse financial consequences nor the harmful real effects of the
pay-as-you-go system need occur under fully funded schemes. Since
retirement payments are proportional to the worker’s accumulated
contributions, and the accumulated reserves are invested in financial
instruments that tend to yield a competitive rate of return, these
systems do not have the same effect on birth rates and aggregate
economic performance. Trends in fertility and longevity may still
affect market interest rates earned on deposits, but they do not have
other direct effects on fully funded schemes.

To ensure the success of a private system, it is desirable to leave the
business of management to private annuity companies that compete for
customers with their pension products. Governments should monitor the
behavior of these funds and require minimum levels of capital. The main
deficiency of a Singapore-style central provident fund is that the
government becomes a major investor and owner of private equity, since
it manages huge accumulating balances.

The evolution of the Singaporean central provident fund provides an
instructive lesson. The mandated combined contributions of employees
and employers rose to a peak of 50% of earnings in 1984, and are
currently set at the still exorbitant level of 40%. This
government-monopolized system has yielded a real return to workers of
only 2% a year from 1961 to 1992 — much less than what private equity
markets yielded in Singapore or elsewhere in Asia.

With the government running out of profitable investment options, a
partial privatization has already taken place in Singapore. Workers are
allowed to withdraw increasing amounts of their accumulated balances
prior to retirement for housing, education and health outlays, and more
recently also for investment in stocks, bonds and even gold.

A privately managed retirement system may seem wholly impractical and
out of touch with political reality. But this is precisely what Chile
has been doing for 13 years, since people there became fed up with the
public system. Several private funds actively compete in Chile for the
right to manage the savings that workers are required to put aside for
their old age. Government regulations require private management funds
to have minimum capitalization, and they limit investments to
particular categories of securities.

Although expenses were high during the early years in Chile, they have
fallen sharply over time as experience with the system has grown. The
inflation-adjusted annual rate of return on investments from 1981 to
1990 was more than 12%. And the pensions awarded so far under this
system have been generous compared with those offered by the old system.

Gradual Integration

Hong Kong’s 1992 draft proposal to establish a community-wide
retirement protection system is similar in spirit to the Chilean
system, but the government recently turned away from this promising
idea by proposing instead a pay-as-you-go system. Fortunately, mounting
public criticism may still revive the earlier plan. A few other
countries have either introduced a Chilean-style system or are
considering doing so.

Of course, older
workers in the U.S. who have been contributing to the traditional
Social Security system for many years will have to be gradually
integrated into a privatized system. Chile offered older workers the
option of either remaining in the pay-as-you-go system or transferring
into the privatized system and receiving a bond valued in proportion to
their accumulated past contributions. The transition there went
smoothly — perhaps because the bond values were rather generous — and
practically all older workers opted out of the traditional system.

The U.S. has done little to privatize its state enterprises. Its
privatization movement should begin with one of America’s most
significant industries: provision of security for elderly people.

—

Mr. Becker, 1992 Nobel Prize winner in economics, is a professor at the
University of Chicago and a fellow at the Hoover Institution. Mr.
Ehrlich is a professor at the University of Buffalo and visiting
professor at Hong Kong University of Science and Technology.

Gore je stara afilijacija iz 1994. Sadašnja afilijacija prof. Ehrlicha je:

Dr. Isaac Ehrlich, SUNY & UB Distinguished Professor
and Chair of Economics, Melvin H. Baker Professor of
American Enterprise, Director, Center of Human Capital,
Editor-in-Chief, Journal of Human Capital,
Research Associate, NBER

Pojedinost koja se malo iznosi kroz sve diskusije oko pregovora i ulaska u EU ili adaptiranja eura je jednostavno da to nije riješenje za sve ekonomske i društvene probleme u zemlji. Koristi obaju članstva su veće od troškova, pogotovo inicialnih. Ulazak u EU i euro zonu otvara mogućnosti trgovine na velikom i stabilnom tržištu, slobodnijem protoku resursa i izolira nas od valutnih rizika. Ali u isto vrijeme ne riješava probleme konkurentnosti, prevelike zaduženosti (kreditne krize) ili solventnosti države. Primjerice iz članka:

Now, in the middle of the worst economic downturn since the euro’s birth, a new view is emerging — especially as the creditworthiness of Greece, Spain and Portugal, one after the other, has been downgraded. The view is that the balm of euro membership allowed these countries to gloss over serious economic problems that have now roared to the fore.

“Membership is not a panacea for a country’s social and economic problems,” said Simon Tilford, the chief economist at the Center for European Reform in London.

“In fact, there has been a huge divergence in competitiveness that shows up in massive trade imbalances,” he said, comparing Greece with the wealthier euro countries. “While Greece may have been insulated from the risk of a currency crisis, there is also the risk of a credit crisis and a collapse of confidence in its solvency.”

While sharing a currency with some of the mightiest economies in the world helped Europe’s poorer nations share in the wealth, a boon during boom times, in hard times the rules of membership are keeping them from doing what countries normally do to ride out economic storms, including enormous spending.

Treba biti pažljiv i sa razmišljanje i stavom, pogotovo ako ga se političari drže, da ulaskom u euro zonu (ili EU) postajemo članica sa jednakim pravima. Sam ulazak je ponosan i koristan čin, ali prvo ćemo postati članica na periferiji čije ponašanje i poslušnost pravilima će biti pažljivo promatrano. Perspektiva za ekonomski razvoj ostaje u našim rukama i potezi Vlade će biti nagrađeni ili kažnjeni na sofisticarnijem levelu od samih rudimentarnih izbora svake 4 godine. Veliki u europskoj komisiji neće mijenjati pravila “samo za nas” i europska tržišta neće reagirati blaže jer smo novi u EU, jer smo slabije razvijeni i tome slično. Kao nova članica na periferiji, održavanje stabilnosti u lošim vremenima će nam biti zapravo teže, a u dobrim vremenima ćemo se morati razborito ponašati razumijeći da samo zato jer smo u EU i imamo euro nismo i na istom levelu bogatstva. Upravo to je zamka.

So Germany, France and the Scandinavian countries are mounting billion-dollar stimulus plans and erecting fences to protect their banks. But the peripheral economies are being left to twist in the market winds.

With the need for stimulus to deal with the severe downturn, these countries find themselves caught in an awful policy bind: credit is available, but only at punitive rates; and further borrowing not only breaks with European Commission dictates but raises broader questions about their solvency.

Bond and currency speculators have demonstrated that they intend to punish countries with dubious economic prospects, just as they have punished banks. Yields are skyrocketing on the debt of peripheral European economies with growing deficits. The British pound has plummeted because of a lack of confidence in plans to shore up British banks.

Neke od tih ekonomija na periferiji euro zone – Grčka, Portugal, Španjolska, Irska – su donedavno bile zvijezde ekonomskog razvoja. Španjolska, a i Irska, su bile najveći stvaraoci poslova u bloku, a sada Španjolska očekuje pad BDPa od 2% u 2009. i najveću nezaposlenost u euro zoni, od 16%. Kreditni rejting joj je već smanjen, a isto se očekuje i za Irsku i Portugal. Za Irsku se očekuje pad od 5%. Grčka, gdje je svemoguća Vlada ponajviše odgovorna za javni dug od 90% BDPa, je vjerojatno najgore pogođena. No sada kada je ekonomska aktivnost u slobodnom padu i antirecesijski stimulus nužan u svim zemljama euro zone, neke zemlje euro zone su više jednake od drugih. Graf niže pokazuje koliko više neke zemlje euro zone moraju platiti za svoja zaduživanja i koliko manje povjerenje uživaju, iako su do jučer uživale status zvijezda.

Post je dopunjen i sada, na zahtjev, objavljen i na pollitika.com.

Sanaderovu izjavu (koju ne treba posebno prenositi ovdje) da ne prihvaća argument o otpuštanju radnika zbog zabrane rada Nedjeljom jer trgovački sektor nije zapošljavao ljude da rade samo Nedjeljom, već zato jer su bili potrebni, je vrlo lako okarakterizirano biserom. Odmah je bilo jasno da Premijer baljezga, jer kad na silu uskratiš pravo na rad i trgovinu trgovcima i radnicima, tj. potezom penkale smanjiš potrebu za radom jer si potezom penkale zabranio potražnju za uslugom ne određeni dan, netko će platiti bez obzira da li je to Nedjelja, Petak ili Svetak. Jednostavno nema besplatnog ručka na bilo koji dan u tjednu. Postojanje besplatnog ručka, odnosno neke politike koja je bez troška je za ekonomiste utopija. Žalosna istina je da se ovakvi potezi (konkretno u ovom slučaju bez nekog svjetskog primjera koji je meni poznat), programi i državno forsirano reguliranje u svrhu “zaštite radnika” (a zapravo je dodvoravanje interesnim skupinama) na kraju slome preko leđa radnika.

To je jednostavno stari, dobri i uvijek prisutan “zakon nenamjernih (neželjenih) posljedica” kojeg se ekonomisti drže što je više moguće, a političari naravno ne. Zakon kaže da nepredviđene posljedice mogu dodati (što se često i obistini) ukupnom trošku nekog programa ili regulative da se on ne isplati i ne preporuča iako postigne željene rezultate. Dakako morali bi se prvo složiti što točno označava željene rezultate. U ovom slučaju lako je reći da je rezultat postignut ako to znači da su trgovine nedjeljom zatvorene i radnici doma. No, česta greška u reviziji uspiješnosti nekog programa je da se procjena vrši na bazi namjere tog programa, a ne na bazi stvarnih uzrokovanih posljedica/rezultata koje uključuju predviđene i nepredviđene. Nimalo lagan zadatak i svakako ne jedan koji bi trebali provoditi političari koji su po definiciji skloni spinu.

Nadalje, Sanader je prije davanja te izjave morao biti svjestan da se ne zapošljavaju i plaćaju toliko osobe koliko njihova ponuda radnih sati. Isti broj radnih sati Nedjeljom može raditi 1, 2 ili 5 radnika. Stvar je dogovora i poštivanja ugovora. U idealnom svijetu svatko bi trebao biti u mogućnosti ponuditi radnih sati koliko želi na što bi poduzetnici odgovorili sa svojom željenom potražnjom za radnim satima i kroz proces pregovaranja došlo bi se do neke ravnoteže. U idealnom svijetu, također, bilo bi moguće da radnici sami odluče kako je radni tjedan predug i da preferiraju tjedno raditi manje sati u zamjenu za određenu manju tjednu zaradu, tako da nema nikakve potrebe za državnim uplitanjem i prisilnim smanjenjem radnih sati. U našem manje-nego-idealnim svijetom država određuje ukupni dopušteni fond radnih sati radnicima i poduzećima. Kad se on još silom i skrati, što je nešto drugo od pada prosječnog godišnjeg broja radnih sati koji su osjetile sve zemlje OECDa tokom 20. stoljeća, poduzetnici s pravom prigovaraju da im je smanjenje broja radnih sati podiglo troškove i umanjilo potencijalnu zaradu, a radnici su ostavljeni bez jasnih neto benefita, dapače, vrlo moguće sa nenadanim i neželjenim snažnim efektom smanjenja zarade i zaposlenosti.

Izgleda da se nije pretjerano promišljalo o efektu ovakve regulativne politike i da manja zarada radnika i poduzeća te mogući gubitak zaposlenosti nisu bili smatrani kao posljedice. Posljedica, neželjenih pogotovo, će biti i one su uistinu razne uz mnogo nesigurnosti. Ovu ekonomsku politiku Vlade i sindikata opisali bi kao permanentni negativni šok na radne sate koji će utjecati, ovisno o jačini šoka, na (a) realni BDP (vjerojatan pad, no ovisi o vremenskom razdoblju); (b) zaposlenost (vjerojatan trajni pad); u skladu sa realnim BDPom na (c) realne plaće (vjerojatan pad no ovisi o fleksibilnosti plaća i efektu na realni BDP). Sad, efekt nije isti u svim zemljama, pa čak ni regijama. Moglo bi možda doći i do privremenog porasta realnog BDPa i realnih plaća, kao posljedice skraćivanja radnih sati, no to bi vjerojatno bilo kratkog vijeka. Na mikro razini efekti na zaposlenost i realne plaće bi se razlikovali po sektorima, ako dozvolimo da nisu svi homogeni. No to sve iziskuje opširniju analizu, kojoj ovdje nije mjesto.

Ovaj put drago mi je čuti kvalitetno suprostavljanje opozicije lošem djelu zakona i tražiti da se država potrudi i pozabavi onim za što je zadužena, umjesto krenuti linijom manjeg otpora i zabrana.

Esdepeovci smatraju da je Vlada odgovorna, jer se zabranama ne može riješiti problem neprimjene zakona te da je pitanje rada trgovina nedjeljom riješila neprincijpijelno podilazeći određenim lobijima, skupinama i vlastitim stranačkim interesima.

Zakoni i regulative koje štite radnička prava na isplatu plaća se moraju moći provoditi kroz pravosudni sistem, (Law and Order baby!) umjesto da se prisilno zabrani rad svima kako bi se uklonila mogućnost kršenja zakon. Kao da na druge dane ne može doći do kršenja radničkih prava. Opačić je to dobro opisala u Otvorenom.

Vlada mora propisati pravila igre i postaviti sustav koji će osigurati poštenu igru. Kad inspekcija da prijavu, više od 60 posto prijava ode u zastaru ili se da najniža financijska kazna. Kada bi poslodavac platio milijun kuna radniku, ne bi mu palo na pamet kršiti prava radnika. Sve je samo stvar političke volje – komentirala je Opačić.

Milijun kuna je pretjerana kazna i povukla bi svoje “neželjene posljedice”, ali ideja je na mjestu. Kritika opozicije i zahtjevanje da se zabrana ukine je dobra na tri nivoa (bez da razmišljamo o svim mogućim posljedicama). Prvo, u skladu sa gornjim citatom, zabrana je očito kršenje prava na rad i samo prividna zaštita radnika jer je Vladino riješenje “brigo moja prijeđi na drugoga.”

Drugo, točno je da je zabrana došla u prilično loše vrijeme. Ukupna količina radnih sati, ne samo u trgovačkom sektoru već i u ostalim, je već ugrožena zbog slabe ekonomske aktivnosti i realne prijetnje recesije. Proces je intuitivan i prirodan. Zbog pada potražnje poslodavci skraćuju radni tjedan. Trebali ste samo pratiti vijesti da vidite da se to već događa u svijetu. Radnicima će se možda svidjeti kraći radni tjedan, ali neće manja tjedna zarada. Ova politika zabrane rada Nedjeljom – kao umjetnog skraćivanje radnog tjedna – u sljedećih 6 mjeseci je tako samo doljevanje ulja na vatru. I bez zvaničnog pada BDPa, ekonomski rast manji od 1% je recesijski što znači da neto nova radna mjesta neće biti stvorena i fond sati će biti skraćen. Da, otpušteni mogu pronaći novo zaposljenje na duži rok pa zabrana ne mora imati neto negativne posljedice na zaposlenost, ali izgledi su im narušeni u sadašnjoj ekonomskoj situaciji. A dugoročno moramo analizirati i efekt ovakve zabrane i skraćivanje radnog tjedna na stvaranje novih radnih mjesta, ne samo ukidanje postojećih. Dugoročno obično nije u fondu riječi političara.

Treće, malo suptilnije, je jasno traženje da se zakona ne testira na građanima. Naime, ekonomisti kao društveni znanstvenici su u nemogućnosti provoditi eksperimente sa ekonomskim politikama na građanima i iz njih izvlačiti zaključke. Kad bi se bar moglo, zaključci ekonomske znanosti bili bi vjerojatno čvršći od postojećih. Ali iz recimo “moralnih” razloga to je nemoguće provesti. Sve do sada dakako! U emisjij Otvorenog, predstavnica sindikata Dragica Mišeljić je puno puta zatražila da se prvo sačekaju “službeni” podaci i barem koji mjesec provedbe zakona, a tek onda ide u reviziju i možda ukidanje zabrane/dozvole na rad (čitajte kako vam paše). Izgleda da sinidkate ne zamaraju izgledni određeni gubitci zaposlenja i prihoda kao izravnih posljedica zabrane. Možemo li onda testirati na građanima još koju ekonomsku politiku da definiramo posljedice? Možda rezanje svih poreza za 50%? Oslobađanje plaćanja svih poreza na godinu dana jedan nasumce izabrani grad? Ajde neka bude Vukovar, da vidimo koliko će populacija i lokalni BDP skočiti u godinu dana. Ili kad već diskriminiramo među sektorima kod zabrane rada Nedjeljom, možemo diskriminirati među sektorima i u poreznoj politici. Zli špekulanti na burzi će plaćati dvostruki porez na sve svoje prihode godinu dana, a radnici u tekstilnoj industriji neće plaćati porez na ukupne osobne prihode. Kakav bi bio utjecaj na promjenu BDPa u godinu dana? Ako ništa drugo, ovaj potez Vlade će u budućnosti poslužiti ekonomistima kao dobar slučaj za studiranje agregatnih implikacija posebne radne regulative na troškove koje poduzeća i radnici moraju snositi tokom prilagodbe radne snage.

Nažalost, uz sve pohvale SDPu na protivljenju ovoj zabrani rada, bilo je i glupih izjava iz njihovih redova ovaj tjedan. Koliko Sanader pokazuje ekonomskog nerazumjevanja, toliko mu Slavko Linić parira.

Saborski zastupnik Socijaldemokratske stranke (SDP) Slavko Linić ocijenio je da su štete učinjene gospodarstvu zbog isključenja plina enormne i da će se još povećati interventnim uvozom plina te da je za to odgovorna Vlada, a gospodarstvenicima je poručio da za štetu nastalu u njihovu poslovanju tuže državu.

Za sada, definitivno biser godine, a nismo nego 2 tjedna u novoj. Linić je uvijek dobrom dozom bio politikant, ali kakva budalaština je pak ovo. Drugim riječima, porezni obveznici tužite sami sebe. Uvijek je fascinantno čuti izjave ili objašnjenja u kojima je država kriva, treba snositi posljedice te ako treba i platiti kaznu. Jer po toj nekoj teoriji,  kad je prisilimo tužbom da plati štetu, država će platiti svojim novcem. Ili je ideja da će Ministri i zastupnici platiti iz svog džepa? Osim što država nema ni lipe svog novca, što mnogima ne dopire do glave. Generalno govoreći, sav prihod države dopire iz poreza sada ili u budućnosti. I kada država posudi novac izdavanjem obveznica, možemo razmišljati da svaki deficit danas znači viši porezi koji će to isplatiti u budućnosti. Država nije neki zasebni akter, tamo negdje izvan ekonomske sfere ili “iza duge.” Država je ubačena u krug ekonomske aktivnosti i svoje prihode crpi iz primarnih aktera poduzeća i građana, bez obzira čije stranke ministar je u Ministarstvu Financija. Tako kada država treba isplatiti milijunske kazne zbog silnih tužbi, novac koji isplati dolazi iz poreznih prihoda radnika, potrošača, poduzetnika, vlasnika ne iz vedra neba ili Linićevih iluzija. Ironija bi bila da SDP osvoji sljedeći mandat i na naplatu dobije silne odštete gospodarstvenicima zbog plinske krize. Ne bi se valjda iznenadili kad bi račun došao na adresu Ministarstva Financija, a ne na adresu HDZa?

Kritika da Vladina energetska politika nije bila kvalitetna u svim ovim godinama je jedna stvar. Ali i da je Vlada kriva za postojeće plinsko stanje, potpuna je glupost da gospodarstvenici tuže državu koja bi onda morala platiti odštete tako da bi uzela od gospodarstvenika/radnika/potrošača Petra da bi dala gospodarstveniku/radniku/potrošaču Pavlu. Tako, gospodarstvenici tužite državu, ali nemojte biti iznenađeni tko će na kraju platiti odštete. (Samo što ja mislim da poduzetnici imaju više mozga od Linića.)

Još par dana bezbrižne zabave i druženja, a onda bi se mogli početi i brinuti. Prihodi su najzanimljivi dio pororačuna za 2009. a evo punjenje usporava u 3 kvartala ove godine, kad je ekonomski rast bio sigurno veći nego što ćemo imati kroz isto razdoblje 2009. Porezni prihodi podbacuju, a što možemo očekivati sljedeće godine. Vlada računa na rast BDPa od 2% u 2009. dok privatne institucije računaju na rast između 0.5 – 1%. HNB računa na 1%. Rast od 1% je za neke i “utjeha”. Iz Poslovnog:

Iz kvartala u kvartal podaci o izvršenju proračuna potvrđuju usporavanje tempa punjenja državne blagajne. Prihodi državnog proračuna nakon devet mjeseci još bilježe solidan rast u odnosu na isto lanjsko razdoblje (sa 87 milijardi veći su od lanjskih za sedam milijardi), ali dinamika je znatno sporija nego u prvom i drugom tromjesečju.

S devetomjesečnim podacima međugodišnje stope rasta prvi put pokazuju i zaostajanje za tempom rasta predviđenim rebalansom za 2008. A loše je pritom to što će upravo s podacima za listopad, studeni i prosinac stići potvrda znatnijeg usporavanja u punjenju proračuna. Slabiju poreznu berbu sugeriraju statistički podaci koji su dostupni s manje vremenskog odmaka, poput kretanja u trgovini na malo. Na to je upozorio i ministar financija Ivan Šuker za nedavnog donošenja proračuna za 2009., ističući kako bi prema trenutnom tempu punjenja proračuna ispalo da već jesmo u recesiji.

Hrvatska nema službeno tijelo koje datira recesiju, ali i bez službenog glasa ne znači da nismo u počecima recesije. Upravo trgovina na malo je jedan od bitnijih pokazatelja, a bilježi realni pad u trećem kvartalu. Ne zaboravimo da nije nužno potrebno zadovoljiti onu šablonsku definiciju od “dva uzastopna kvartala negativnog rasta” da bi ekonomija bila u recesiji. Vrhunac poslovnog ciklusa označava kraj rasta (ekspanzije) i nakon toga sljedi silazna putanja, tj. recesija. Ponekima, vrhunac ekonomske aktivnosti u Hrvatskoj dostignut je još krajem 2007. U 3. kvartalu 2009., za vrijeme turističke sezone, rast može biti 2% a u svim ostalim stagnirati ili čak zabilježiti blagi pad od -0.5%. U takvim uvijetima nikakvi poslovi osim sezonskih neće biti stvoreni. Miriše na recesiju.

Evo jedan zanimljivi članak o Kineskom kapitalizmu i reformi.

The Lessons From 30 Years of Chinese Reform

One of the greatest economic booms in history, but an emerging turn back to the left.

Thirty years ago this week, Deng Xiaoping and the Chinese Communist Party turned their backs on Maoism and embarked on a reform program that led to the most remarkable period of wealth creation the world has ever seen. From today’s vantage point this process appears surprisingly smooth. But it hasn’t been, and still isn’t.

Deng Xiaoping, 1978.

Above all, there has never been total agreement in Beijing about the wisdom or course of reform. Nor has there been a clear road map. Rather, especially under Deng, it was a fairly personal process. He could launch reform because in 1978 China was in a state of ideological and economic exhaustion, and internal opposition to “following the capitalist road” was weak. The adoption of pragmatism as a guiding principle was popular because people were so fed up with political campaigns and class struggle.

Deng also played a crucial role as “paramount leader” at key moments in the 1980s and early ’90s, pushing through changes using his personal prestige when reform seemed to founder. In the early stages, economic reforms created many winners and very few losers, as private enterprises started small, coexisting with the state-owned industrial dinosaurs.

In Deng’s famous phrase, China’s policy makers adopted a gradualist approach, “crossing the river by feeling for the stones.” Small-scale experiments often led to success on a national scale, such as allowing farmers to keep what they produced from private plots and the establishment of special economic zones along the coast. The major involvement of foreign enterprises in the Chinese economy was never planned. It simply evolved. But the lack of a reform blueprint also led to some notable failures. China’s stock market remains dysfunctional because it started as a no-cost source of money for state-owned enterprises. Allowing the market to become a viable source of capital for entrepreneurs would hurt these companies and those who own their overpriced shares.

This gradualist approach, and the underlying lack of consensus, had political consequences. During the 1980s, reformist and hard-line forces within the Communist Party still fought over the pace of reform, and intellectuals had a modicum of freedom to debate. The crackdown after the 1989 Tiananmen Square massacre sharply reined in that debate, but within a few years economic reform and growth were back on track. By the mid-’90s, the party successfully recast itself as a collection of society’s elites from all backgrounds, including entrepreneurs. The only competition over policy was between technocratic elites and leaders of patronage networks, while the government bought the allegiance of intellectuals with improvements in their lifestyles.

China became a remarkably laissez-faire economy in the late 1990s and early 2000s. The government’s revenues as a share of GDP shrank to around 11%, from 31% in 1978. At the same time, Beijing unilaterally cut tariffs and joined the World Trade Organization, while shrinking the public sector. In the space of a few years starting in the 1990s, inefficient, state-owned enterprises shed about one-third of their workforce, by some estimates 60 million jobs. As a result, for about three decades the “socialist market economy” churned out double-digit growth year after year.

Unfortunately this run is coming to an end, and not just because of the global financial crisis. Today the pendulum is swinging back toward ideological competition and big government. With the country still without a true consensus on the virtues of free-market reform, the communists-turned-capitalists are morphing into European-style social democrats.

In the late 1990s, the bureaucrats set out to re-establish their power. Beijing fixed a target of restoring national revenue to 20% of GDP by improving the tax collection system. Last year, revenue hit 20.8% of GDP, growing by 32.4%, far ahead of economic growth of 11.4%.

Spending has risen just as fast, and this is now part of an ideological shift back toward statism. Government leaders portray themselves as the answer to every problem, expressing their willingness to use public resources to help those left behind by the new prosperity, rather than counting on new businesses to create jobs. While China’s social safety net remains small in comparison to European countries, it is expanding rapidly. Given that China remains a poor country and has a rapidly aging population, this may not be sustainable.

Meanwhile, after welcoming foreign trade and investment to a degree seldom seen in a developing country, Beijing is quietly shifting tack to impose some nontariff barriers to foreign products and investment. The state is pushing the creation of new national champions, enterprises that are tied to the government by various ownership structures and enjoy generous financing from the state-owned banks. A new labor law goes far beyond basic workplace protections, incentivizing workers to organize and instigate disputes with management.

All of this is reducing the opportunities open to the true private sector, which has been the engine of China’s rapid growth. As growth slows and the politically well-connected cadre managers enjoy the lion’s share of opportunities, inequality and resentment grow. If this prompts the government to expand spending further to buy off the discontented, the virtuous cycle of economic reform could turn into a vicious cycle of ever greater government intervention.

In the political sphere, the close alignment of government and business elites means that any emerging opposition to the Communist Party will likely be antibusiness. We already see evidence of this. Among intellectuals, a nationalist movement advocating greater government control of the economy — known as the “new left” — is the hottest trend.

None of this means that China is necessarily going to reverse course after 30 years of reform. But the straight-line projections some have drawn of the country’s growth are too optimistic. The drawbacks of the Communist Party’s monopoly on power are becoming more evident, as vested interests protect their control of the economy by holding back development of the banking system and stock market.

The coming year is expected to be critical, both economically and politically. China’s export-dependent economy is especially vulnerable to a global slowdown. But the Communist Party has shown itself adept at adjusting to new challenges. We can expect that the feeling for the stones will continue, even as the pace of reform slows.

Mr. Restall is the editor of the Far Eastern Economic Review

…pad potrošnje cigareta “kasni” za rastom cijene. To je očito na grafovima, tako da će država ipak profitirati.

Ne znamo točno što znači profitirati ovdje, pa ćemo pretpostaviti da podrazumjeva barem dovoljno prikupljenih sredstava koji će pokriti većinu troškova liječenja bolesti kao posljedica pušenja. Odnosno, ono što su iz Ministarstva Zdravstva i htjeli postići uvođenjem poreza na cigarete. To je optimistično možda, možda slučaj u kratkom roku. Dugoročno, država sigurno ne može financirati svoju potrušnju u zdravstvu iz poreza na cigarete i neće profitirati. Što Puzz smatra pod “kašnjenjem” je u stvari razlika između cijenovne elastičnosti potražnje – koliko snažno se potražena količina promjeni nakon promjene cijene – na kratki rok i na dugi rok. Kratkoročno potražnja je prilično neelastična i većina ljudi sigurno ne prestaje pušiti ubrzo nakon povećanja, te malo tko smanji broj konzumiranih cigareta. Na taj način država i može “zaraditi” na porezu na cigarete. Dugoročno je cjenovni efetk jači i ljudi prestaju pušiti, odnosno znatno smanje broj popušenih cigareta. To je uistinu vidljivo na grafovima iz posta. Recimo da su procjene cijenovne elastičnosti za cigaretama -0.4 kratkoročno i -0.75 dugoročno.

Ali, držati se samo cijenove elastičnosti u prognozama poreznog prihoda je, iako vrlo komotno za izračun, vrlo optimističan scenarij. Kad bi Ministarstvo Zdravstva računalo na porezne prihode samo na osnovu elastičnosti, osim što bi bili slabi prognozeri, vrlo brzo bi se našli u danas sličnim financijskim poteškoćama. Odmah nakon uvođenje visokog poreza ili znatnog povećanje postojećeg potaknuti će pušače, koji su ponajviše iz nižeg prihodovnog razreda, da kupe cigarete preko granice. Možda u BiH ili Srbiji, gdje su jeftinije. Naravno, osim što će pojedinci ići preko za šteku, dvije, ići će i kombiji za 100 šteka. Tj., šverc i crna tržišta će se povećati i dodatno protegnuti resurse na granici. Uz to, prodaja cigareta na internetu gdje bi se mogao izbjeći porez bi se sigurno povećala. To bi negativno pogodilo trgovce cigaretama. Sve bi to moglo kompromitirati ono kratkoročnu neelastičnost potražnje za cigaretama na koju računaju u ministarstvu. Legalna kupovina cigareta u Hrvatskoj bi mogla puno brže pasti već u prvoj godini nakon uvođenja poreza, jer će ga pušači, stariji pogotovo, pokušati izbjeći ne da prestanu ili smanje pušenje, već da traže jeftinije kutije drugdje.

Primjerice, država Maryland je podigla porez na cigarete na $2 prošle godine. Ni godinu dana nakon toga, prodaja cigareta je pala 25%. Pušači su jednostavno otišli u susjednu državu kupiti cigarete. (Članak nakon ovog posta objašnjava problem. Bold je moj.) Kod nas nije tako jednostavno prelaziti granicu i kupovati jeftinije cigarete, ali zato imamo šverc kojem nismo neskloni na ovim prostorima s obzirom na države sa kojim graničimo.

REVIEW & OUTLOOK – The Wall Street Journal

Cigarette Tax Burnout

August 11, 2008

Politicians in Annapolis are scratching their heads wondering what happened to all those chain smokers who were supposed to help balance Maryland’s budget. Last year the legislature doubled the cigarette tax to $2 a pack to pay for expanded health-care coverage. Eight months later, cigarette sales have plunged 25% and the state is in fiscal distress again.

A few pols are pretending to be happy that 30 million fewer cigarette packs have been bought in the state so far this year. As House Majority Leader Kumar Barve put it, fewer people smoking is “a good thing.” Yes, except that Maryland may be losing retail sales more than smokers. Residents of Maryland’s Washington suburbs can shop in nearby Virginia, where the tax is only 30 cents a pack, and save at least $15 per carton.

The Maryland pols are so afraid this is true that they’ve made it a crime for residents to carry two packs of cigarettes that weren’t purchased in the state. In other words, the state says it’s legal to smoke, so long as you use cigarettes that the government can tax and thus become a financial partner in your bad habit. But if you dare to buy smokes across state lines, you can be fined.

Maryland is only the latest state to prove the folly of trying to finance government with a tax on a shrinking pool of smokers. In New York City and State, tobacco taxes have been raised so many times that the retail cost can exceed $9 a pack — about double the national average. Few budget-savvy smokers in the Big Apple pay that tax. Patrick Fleenor, an expert on tobacco taxes at the Tax Foundation, estimates that there is “now a 75% gap between cigarette sales in the city and cigarette consumption.” In other words, three out of four cigarettes are bought elsewhere or are contraband. Out-of-state purchases, tax-free Internet sales and a cigarette black market are booming.

In New Jersey, about 40% of the Marlboros and Virginia Slims that are lit up escape the $2.57-a-pack tax. In Washington State, evasion was so rampant that the legislature decided in 2005 to lower the 75% tax on cigars and other tobacco products as a way to raise revenue and help state retailers.

Members of Congress, please take note. Democrats are planning one more pre-election go at a $35 billion children’s health program expansion (S-chip) funded by a 61-cent per pack tobacco tax increase. They justify the new levy as a “sin tax.” OK, but if Americans don’t start sinning a whole lot more, states and Uncle Sam are going to go broke.

See all of today’s editorials and op-eds, plus video commentary, on Opinion Journal.