Državne i međunarodne Donorsko-Razvojne Agencije (od sad samo DORA), njih 48, ocjenjeno i rangirano je u pet dimenzija koje bi karakterizirale idealnu agenciju, kad bi tako nešto postojalo – fragmentacija, selektivnost, neefektivni kanali pomoći i trošak. Same DORAe su suglasne o nužnosti kvalitete u ta četiri elementa, kao i petog, vjerojatno najvažnijeg: transparentnost.

Transparentnost agencije daje uvid u njenu operaciju, alokaciju/operaciju pomoći (i.e. gdje novac odlazi), njene troškove, postignute ciljeve i naravno pristupačnost svih tih informacija javnosti. One agencije koje su dobile niske ocjene za transparentnost ne izvještavaju dobro gdje novac odlazi – u koje zemlje, koje sektore. Transparentnost je vidljiva i koliko kvalitetno agencije odgovaraju na upite javnosti telefonom, emailom – upravo jedan od načina kojim su Easterly i Pfutze tražili podatake. Gotovo sve UN-ove agencije su ovdje rangirane kao najlošije.

Fragmentacija daje uvid u stupanj specijalizacije pojedine agencije. Znamo da je veća specijalizacija bolja – donosi veću produktivnost i niže troškove – kako za državne agencije i privatne kompanije, tako i za DORAe. Unatoč tome, DORAe su relativno fragmentirane sa previše zemalja, previše sektora, previše projekata u pojedinoj zemlji. Fragmentacija po projektu, previše donora u jednom projektu, je isto nepoželjna.

Selektivnost, jednostavno govori kamo se pomoć upućuje i što DORAe (ne)izbjegavaju. Korumpirane, diktatorske zemlje i zemlje koje nisu siromašne (poput Hrvatske) vs. uistinu siromašne zemlje na dnu prihodovne tablice. Primjerice, Svjetska Banka ima urede u svakoj od middle-income zemalja poput Hrvatske ili egzotičnijih poput Brazila. No nema urede i administraciju u zemljama kojim najviše treba pomoć, poput Centralne Afričke Republike ili Chada.

Kriterij neefektivnih kanala vanjske pomoći gleda tipove pomoći (u hrani ili u tehničkoj pomoći) i koliko je uvjeta povezano uz vanjski pomoć. Tri tipa pomoći se smatraju lošim i DORAe bi se tih trebale kloniti  – pomoć sa uvjetom obavezne reciprocitetne kupovine od donatora, pomoć u hrani i tehnička pomoć.

Elementom troškova pokušali su dati uvid u administrativne/operativne troškove DORAa u odnosu na fond vanjske pomoći, te omjer pomoći po zaposleniku. Imati visoki omjer (>100%) operativnih troškova prema pomoći je nepoželjno. Ukazuje da agencija troši više na administrativne troškove nego što daje u vanjskoj pomoći – što izgleda besmisleno. UN agencija za razvoj (UNDP) je jedna od najgorih u tom pogledu. No, iako je mjerenje troškova bitno, autori napominju da su podaci u radu od nedovoljnog povjerenja, ponajviše zbog šire nedostupnosti podataka o troškovima. (Opet zbog slabe transparentnosti i odgovornosti većine DORA, pogotovo multinacionalnih poput UN.)

Uzimajući konsenzus DORAa oko ovih elemenata najbolje prakse kao standard, Easterly i Pfutze su analizirali i ocjenili koliko se one drže tih deklariranih načela, tj. koliko su blizu tom standardu.

Unatoč određenim subjektivnim mjerenjima (koje autori priznaju) i hendikepu nedovoljno kvalitetnih podataka, Easterly i Pfutze su rangirali DORAe. Autori priznaju da su zaključci pomalo i paradokslani – dostupni podaci su loši; pokazatelji o praksi DORA, na osnovu tih podataka, su slabi.

Ja sam napravio slike djelova tablice, gdje su vidljive najbolje i najgore agencije. Najbolja je, malo ironično pošto Easterly skoro najviše nju kritizira, ispala International Development Association (dio Svjetske Banke). Druga je Britanska agencija, treća, četvrta, peta su sve multilateralne razvojne banke. Naglasak na banke jer upravo one proizlaze kao najbliže najboljim praksama u distribuciji pomoći.

“The broad pattern that emerges from our evidence is that development banks tend to be closest to best practices for aid, the UN agencies perform the worst on these dimensions, and bilaterals are spread out all along in between.”

Tri agencije na dnu su UNWFP, UNHCR i Global Environmental Facility. Možda se i vama kao i meni čini da je uključivanje UNHCRa kao humanitarne a ne razvojne agencije malo neprimjereno, pa sa razlogom Nicholas van Praag, glasnogovornik UNHCR prosvjeduje o ishodu. Ipak, UN je institucija pod najvećim političkim utjecajima i najmanje odgovorne itkome o ishodu svojih programa.

Ako ja nisam dovoljno naglasio loš ishod UNovih agencija, možda blog Real Time Economics je -UN Stinks. Uz to, RTE donosi reakcije rangiranih agencija – dobrih i loših.

Nadalje, kao što Easterly odgovara, iako je neka statistika u radu vjerojatno kriva, takva mora biti s obzirom na neadekvatne podatke ponuđene javnosti/istraživačima od samih agencija. Želite bolje rezultate, omogućite bolji uvid u praksu vanjske pomoći, je poruka. Problem je naravno da više podataka bi potencijalno otkrilo još gore stanje od sadašnjeg. Uglavnom, razlozi za ovakve ishode su ostavljeni za buduća istraživanja i revizije uz, valjda, kvalitetnije i opsežnije podatke.

Zaključak rada:

“Our findings on aid best practice tend to confirm a number of long-standing complaints about foreign aid. The aid effort is remarkably splintered ito many small efforts across all dimensions-number of donors giving aid, number of countries receiving aid from each donor, and number of sectors in which each donor operates. A lot of aid still goes to corrupt and autocratic countries, and to countries other than those with the lowest income. Aid tzing, the use of food aid-in-kind, and the heavy use of tehnical assistance continue to persis in many aid agencies, despite decades of complaints about these channels being ineffective. In addition, some agencies have remarkably high overhead costs.”

Evo, čisto da vam malo pokvarim raspoloženje ako ste još u blagdanskom mentalitetu, ali i da malo mućnete glavom. Dok je većina nas uživala u galonima piva (i vina) za ove blagdane, to nažalost nije praksa svugdje u svijetu. Sigurno nisu uživali u Zimbabveu gdje jedno pivo košta $1 milijun Zimbaveanskih dolara, tj. upravo onoliko prikazano na slici. Po službenom Mugabeovom tečaju to je negdje oko US$33. Naravno, službena stopa kao i da ne postoji osim za brzo bogaćenje onih koji imaju pristup velikim količinama gotovine. Po cijeni dolara na crnom tržištu to pivo je u Studenom bilo oko $1, a danas je već manje od c25 zahvaljujući najvišoj hyperinflaciji na svijetu. Ne zna se točno kolika je – Mugabeova centralna banka drži službenu stopu na 7 982% godišnje (i ponosno je pokazuje na internetu!!), no realna stop hyperinflacije je oko 15 000% godišnje po procjenama nezavisnih stručnjaka. Uzrok hyperinflaciji i katastrofi života u nekad relativno bogatoj zemlji po Afričkim standardima je pomahnitalo printanje novca od strane vladajućeg diktatora. Da li su naši vladajući ’90tih uništili svoju zemlju? Da li smo mogli proći gore? Da li mi živimo u uništenoj/osiromašenoj zemlji?

Da je Hrvatska socijalna politika neracionalna je poznato i razumljivo svima onima koji su moralli ili moraju se “baviti” njome i onima koji samo vide i čitaju razne priče. No ne treba misliti da je na zapadu silno bolje. Relativno jest naravno, ali država i birokracija rade greške, nisu efikasni (procedure predugo traju). Točno je da aktivna i fleksibilna socijalna politika nedostaje Hrvatskoj, ali je krivo i mutno isticanje da se za socijalu troši malo. Tj. Stubbs kaže da se za najugroženije izdaje malo, tek 24% BDPa. “Malo” “previše” i slični opisi su subjektivne prirode i ne dokazuju vrijednost i zaslužnost potrošnje. Socijalna Zaštita čini 39% proračuna i najviša je stavka državne potrošnje. Sve to možda i nije puno i u rangu je ostalih europskih zemalja, ali o adekvatnosti veličine potrošnje na neki socijalni program ne može se odgovoriti samo na principu koliko se troši i odlika tog programa. Što ako privatni sektor i tržište može efikasnije (uz manji društveni trošak) ponuditi socijalnu uslugu iste kvalitete? Za Hrvatsku gdje, kaže gosp. Stubbs, imamo velikih problema sa podacima i skrivenim troškovima, odgovor i radovi na tom pitanju bi bili ogroman korak.
No, ni odgovor na to pitanje ne zadovoljava ono glavno, koliko je točno previše ili premalo za socijalu? Troškovi uistinu jesu skriveni, jer krivo je trošak socijale mjeriti samo u veličini potrošnje na istu. Troškovi su i ekonomski. Ekonomski trošak mjeri, slično kao i oportunitetni trošak, koliko bi određeni input vrijedio u sljedećoj najboljoj upotrebi, tj. koliko gubimo ne proizvodnjom nečeg alternativnog. Ekonomski trošak tako reflektira izgubljenu mogućnost. Pošto se socijalna potrošnja financira iz prikupljenog poreza, ekonomski trošak mjeri kako prikupljanje poreza iskrivljuje i umanjuje ekonomski korisno ponašanje i aktivnosti. Tako da realni trošak socijalne potrošnje, mjeren kroz trošak prikupljanja poreza, uključuje sva iskrivljenja u distribciji potrošnje, alokaciji štednje, ponudi rada, investicija kompanija. Prema tome, kad mislimo o pravim troškovima socijale moramo misliti (i mjeriti!) kako distorzije poreza utječu na ponudu i potražnju dobara, usluga i faktora proizvodnje. Različite porezne stope na različite vrste aktivnosti koje stvaraju prihod često iskrivljuju ekonomske odluke i tako pridonose manjem ukupnom prihodu.

I da ne zaboravimo, socijala ne ulazi u BDP, mjeru bogatstva naroda. Socijalna potrošnja je ništa drugo već transfer već postojećeg prihoda između određenih društvenih grupa; zato se zovu transferi jeli, ne razmjenjuju se za dobra i usluge. Gosp. Stubbs je u pravo da najviše dobivaju najglasniji, umirovljenici i branitelji, što možda nije optimalno, ali je sastavni dio demokracije. Hrvatska država preraspoređuje oko 45% BDPa, više od drugih zemalja istočne i centralne Europe sa prosjekom 38%. Prosječna potrošnja zemalja istočne i centralne europe je 40% dok Hrvatske 50%. (vidi graf)

U vrlo siromašnim zemljama, cilj je podići dohotke iznad granice siromaštva od $1-2 na dan i stvoriti sistem koji će to održati i nadalje povećati. U zemljama u razvoju, koje su izašle iz teškog siromaštva cilj je isto smanjiti siromaštvo i udio onih što Stubbs i ostali zovu “najugroženiji.” Broj takvih ovisi o prosječnom BDP po stanovniku i levelu nejednakosti u društvu. Države poput Nigerije znamo da imaju relativno visoki BDP/stanovniku, no zbog u isto vrijeme ekstremne nejednakosti u društvu, imaju visok udio siromaštva. Da bi to ispravili, treba rasti i smanjiti nejednakosti u isto vrijeme. Gosp. Stubbs je u pravu utoliko što kaže da rast BDPa nije dovoljan i da ne osigurava bolje mogućnosti automatski, ali u krivu što ga stavlja iza socijalne politike i zapravo prema riječima u intervju moglo bi se zaključiti da potpuno umanjuje važnost rasta. Rast je onaj koji će smanjiti siromaštvo i “najugroženije” u ekonomiji, no da li će to biti automatski ovisi o vezi sa nejednakošću u društvu. Ukoliko rast BDPa nema utjecaj na nejednakost, što u Europi nema, u prosjeku je dobar za siromašne i najugroženije. Veza između rasta BDPa i siromaštva je izrazito negativa. Posljednjih par desetljeća, a ponajviše nakon pada socijalističkih i planskih ekonomija, naglasak je prvenstveno na rastu BDPa kao mjeri smanjenja siromaštva, manje na samoj redistribuciji kroz socijalu. Po najjednostavnijem objašnjenju, rast ekonomije omogućava veće porezne prihode kroz više novostvorenih radnih mjesta, kroz povećanje kupovne moći i štednje. Viši rast stvara više radnih mjesta nego što se izgubi i omogućava rast plaća, što je najbolja socijalna politika.

Primjetite kako novinarka postavlja “trik” pitanje (da li namjerno illi slučajno ne znam) o tome što će trpiti: sigurnost ili ekonomija. Krivo je reći sigurnost i krivo je odvajati jedno od drugoga i pretpostavljati da postoji ili sigurnost ili rast ekonomije.Niti jedna država ili vlada sa bilo kakvom socijalnom politikom ne može garantirati, a kamoli priskrbiti sigurnost. Bolje je reći zaštita, uostalom tako se i zove u proračunu. Zaštita znači socijalnu mrežu koja će vas uloviti i spasiti od iznenadnih šokova van vaših utjecaja (gubitka posla i time prihoda). No taj spas je i privremeni i kao takav ne može stvarati ovisnost. Mreža kao mreža ne može držati sve veće količine koje u nju upadnu, a nikada ne izađu. Na kraju će puknuti.Socijalna naknada za izgubljeni prihod može biti do 80% tog prihoda i trajati godinu dana, ali ne može biti besplatna. Kao što Sanja Crnković Pozajić kaže, nezaposleni bi tu naknadu trebali odraditi. U Kanadi primjerice traže da aktivno provedete određeni broj sati na tjedan tražeći posao i to dokumentirate. Ovisno o vašoj stručnoj spremi, ne možete odbijati ponude za posao jer gubite pravo na naknadu. Primarni zadatak socijale je prema tome stvaranje mogućnosti, osposobljavanje i postavljanje nazad u radnu snagu ili poduzetništvo. Bezgranična i čista redistribucija, privremena umirovljenja su politički dobra, ali malo koristi čini otpuštenima, 45 godišnjim umirovljenicima i čitavom društvu.

Isticanje da Albanija raste 7-8% na godinu, a Njemačka samo 1% i još uvijek je život bolji u Njemačkoj je pak krajnje blesavo. (Sorry) Mislim da već i vrapci znaju da siromašne i relativno slabo razvijene ekonomije rastu brže. Naravno da taj inicijali brži rast ne omogućava odmah bolji životni standard, ali je najsigurniji i najbolji put ka tome. Učinak konvergencije, zbog kojeg slabije razvijene ekonomije rastu brže od razvijenih sa istim investicijama, isto ima posljedicu da smanji nejednakosti među državama/regijama. Bez ubrzanog rasta, to bi bilo nemoguće. Hrvati rade duže od razvijenih europljana jer imaju manju produktivnost. Sa većom produktivnošću i prihodi će biti veći. To je imperativ u svakoj ekonomiji, ne samo našoj.

Vlade i političari u svijetu su shvatili u zadnjih 20 godina da je najbolja socijalna politika zapravo ekonomski rast. Ti pogledi su tentativno vidljivi i kod naših političara danas. Počinje se odavati “priznanje” da nema riješenja socijalnim problemima umirovljenika i branitelja bez većeg ekonomskog rasta. Da li netko u javnosti vjeruje da bi i jedna od obećanih, planiranih projekata i programa bilo koje Vlade bio moguć bez ekonomskog rasta? No, i dalje se ponajviše radi o socijalnim programima i ciljevima redistributivne prirode, nasuprot programima ostvarivanja mogućnosti i time većeg rasta prihoda. Tu mislim da je Paul Stubbs u pravu i da upravo na to misli kad kaže da postoje neracionalnosti u našem sustavu; da je 40% umirovljenika ispod 65 godina, da radno sposobni branitelji su poslani doma i ne moraju više raditi. Druga neracionalnost po Stubbs-u su silna umirovljenja 1990tih koja su za cilja imala samo kupovati socijalni mir i glasove. Nažalost, “korigiranje” te situacije nema. Hrabar bi bio onaj političar koji bi to tražio, ali ne bi bio političar dugo. Neka gosp. Stubbs proba, kad je već “preživio” Iron Lady. Kad se pasta za zube jednom istisne van, teško ju je više vratiti unutra. Osim samih neracionalnosti zbog loših, političkih poteza, Hrvatsko društvo ima teški sindrom demografskog deficita. Po tome imamo sličnosti Japana i Kine u isto vrijeme. Japansko stanovništvo je već staro, ali bogato. No problem je tko će održati i rasti to bogatstvo i obećane mirovine (socijalna davanja!) sada kad ima sve manje radno sposobnih mladih. U Japanu, 2030. očekuju da će mirovinski sustav imati 2 radnika za svakog umirovljenika. Hrvatska već danas ima 1.43 radnika po umirovljeniku, a nismo ni blizu Japanskog BDPa po stanovniku. Kina je, relativno nama, siromašnija, ali mlada zemlja. Nešto smo bogatiji od Kine, rastemo sporije, što je i za očekivati, ali imamo i starije stanovništvo poput Japana. Izazov za Kinu je da se obogati prije nego njeno stanovništvo ostari. Što je za nas izazov kad smo već stari, a nismo bogati? Socijala?

Ja bi se držao Stubbs-ove zemljakinje koja kaže: “A large income is the best recipe for hapiness I ever heard of.”

Jane Austen

    Evo sada par zanimljivosti. Kao što je B!K već pisao o Castrovoj kritici korištenja šećerne repe i općenito hrane za gorivo, ja malo proširujem taj događaj. The Economist je šokantno napisao i «heretički» se složio sa Castrom (što ja mislim da se nije dogodilo ikada prije). Cijeli tekst nećete moći pročitati na siteu Economist ako niste pretplatnik, ali zato ga možete ovdje.

    Novi broj utjecajnog Foreign Affairs kritizira proizvodnju etanola iz kukuruza, jer bi mogao ‘izgladniti’ siromašne. Svakako si sačuvajte članak dok je još besplatan online. Dva profesora sa Sveučilišta Minnesota objašnjavaju kako “ludilo” za etanolom potražuje sve više i više kukruza za proizvodnju. Visoke cijene nafte (benzina) čine jeftiniji etanol konkurentnim izvorom energije. Takva enormna potražnja zbog etanola dovest će inventar kukuruza do najnižih levela ove godine, iako je 2006 jedna od rekordnih godina po urodu. Naravno, u prehrambenoj industriji dolazi do šoka potražnje. Cijena bušela kukuruza je bila rekordnih $4.38 u Ožujku, najviša u zadnjih 10 godina. Profesori kažu “To možda zvuči kao nirvana za proizvođaće kukuruza, ali teško da je za potrošaće, pogotovo u siromašnim zemljanja u razvoju, koje će biti pogođene dvostrukim šokom ako cijene hrane i nafte ostanu visoke.” Za očekivati je da će nafta ostati skuplja. Visoke cijene kukuruza će nagnati poljoprivrednike da siju više kukuruza i tako će cijena s vremenom pasti donekle, no sije se manje riže i pšenice što će kao posljedicu imati manju ponudu i veće cijene. Najviše će patiti one siromašne zemlje koje su ovisne o uvoz nafte i pate od deficita hrane. Po procjenama UN FAO većina od 82 zemlje sa deficitom hrane uvozi naftu. Svakako pročitajte tekst jer sadži mnoštvo informacija! Koje su to zemlje sa deficitom hrane i problemom gladi pogledajte na ovoj interaktivnoj karti.

    Zašto se etanolu i kukuruzu ne piše dobro možete proćitati ovdje. Izgleda da Wall Street postaje skeptičan oko proizvodnje etanola. Visoke cijene kukuruza stavile su pritisak na dobit ADM, najvećeg proizvođaća etanola u Americi. ADM je rekao da je razlog visoke cijene kukuruza, a analitičari su skeptični zbog nadolazeće prevelike ponude u odnosu na potražnju etanola što će spustiti cijene. Glavni problem je nedostatak infrastrukture. Jučer se i UN zabrinuto oglasio po pitanju korištenja izvora hrane kao izvora energije. Visoke cijene hrane kao posljedica toga bi mogle nadoknaditi sve pozitivne efekte na klimatske promjene. Posebno se naglašava potencijalno negativni utjecaj na okoliš (prevelika potražnja za vodom i zemljom) i visoke cijene hrane. Opet cost-benefit analiza, no pitanje kakva. Taj izvještaj dolazi samo par dana nakon što su se “svi dogovorili” u Bangkoku da imamo sredstva i tehnologiju za spriješiti GZ.

    Nadalje, ako ste pratili šta od ekonomskih ili financijskih vijesti ovaj tjedan, vidjeli ste da je drugi najbogatiji čovijek na svijetu, one&only Warren Buffet održao svoju godišnju dioničarsku skupštinu. I imao je ponešto za reći po pitanju GZa, etanola i kukuruza. Charlie Munger, njegova desna ruka i dugogodišnji podpredsjednik kaže «Ja mislim da je pokretati automobile na kukuruz jedna od najglupljih ideja.» To je bio njegov odgovor na pitanje o cost-benefit analizi etanola. Rekao je da nema smisla podizati cijene hrane kako bi se uzgajao kukuruz za etanol. Isto vrijedi i za uzgajanje drugih kultura koje se mogu pretvoriti u etanol, primarno cassava u subsaharskoj Africi gdje je glavna hrana 200 milijuna ljudi i plamino ulje u Indoneziji. Za vidjeti je da li će visoke cijene tih roba potaknuti poljoprivrednike u tim zemljama da uzgajaju više, no imajmo na umu da podneblje nije uvijek naklono tim zemljama i poljoprivredi.

    Za kraj, u Bonnu se počelo raspravljati o novom protokolu koji bi zamjenio Kyoto koji ističe 2012. Valjda će ovaj biti bolja zamjena i realniji u smisli kako svijet funkcionira. Pratite ta i slična zbivanja na pristranom blogu IHT Business of Green, u izdanju ‘lijevoga’ New York Times.

    Sljedeći post je definitivno o Hrvatskim “Gospodarskim Izborima 2007.” Novih događaja ima po toj temi, a blog je ipak o tome u glavnom.