Samo spominjanje riječi privatizacija u Hrvatskoj vjerojatno donosi mrak na oči mnogima. Možda i opravdano. Ne zaboravimo da je uistinu bilo mnogo nepravilnosti. Ipak, stanje uma našeg državno-političkog miljea je takvo da je privatizacija PTKMa dobra ideja. Postoje dva načina za razmišljati o tome. Dva vrlo dobra razloga zašto se država ne treba mješati u bilo kakvoj funkciji u kompanije poput Petrokemije.

[1] Prvo, država se ne treba baviti proizvodnjom ili prodajom gnojiva. PTKM proizvodi klasičan privatni proizvod (dobro) i ekonomski gledajući teško je argumentirano obraniti zašto bi se država trebala baviti proizvodnjom ili provizijom tog privatnog proizvoda, bilo u funkciji vlasnika, menadžer ili neke treće izmišljenje uloge. Istina, ekonomska teorija ima nešto za reći u vezi javne proizvodnje/provizije privatnih dobara. (Vidi ovdje i ovdje)

Gledajući sa normativne strane, razne tržišne nesavršenosti (eksternalije, ekonomije veličine (razmjera)…), te posebne karakteristike privatnih proizvoda – poput zdravstva - daju razloga za razmotriti državnu ulogu u proviziji privatnih proizvoda. Također, na pozitivnoj strani – zašto postoji javna (državna) provizija nekih privatnih proizvoda – znamo da se radi o političkj odluci, tj. barem u demokracijama o društvenom izboru nekog miksa javne i privatne provizije shodno biračkim preferencijama. Opet se uglavnom radi o privatnim proizvodima sa nekakvim posebnim karakteristikama. Osnovni proizvod PTKM – gnoj – teško da se kvalificira kao takav proizvod.

[2] No drugi razlog je daleko važniji – politika. Većinski državni udio vlasništva PTKM, kao i u mnogo drugih slučajeva, omogućuje direktno političko petljanje u poslovanje i operacije kompanije uvijek i samo na njenu štetu. Naravno sanacija štete onda ide iz poreznog novca. U Hrvatskoj je to pravilo, a ne iznimka. Premjer Milanović je lijepo i za promjenu osvježavajuće ‘priznao’ neodrživost i besmislenost takve situacije (u vezi HEPa iako naravno vrijedi i za druge državne kompanije).

Hrvatska ima izbor ovakvim načinom upropastiti korporacije koje se bave tim poslom pa ih onda sanirati novcem građana ili poraditi na tome da se građanima osigura posao i standard kako bi se bolje radilo i više ulagalo, kaže Milanović.

Još samo da ne ostane na lijepim riječima. Ne radi se toliko o državnom vlasništvu gdje svi porezni obveznici RH imaju pravo glasa i utjecaj na odluke vezane za kompaniju (prilično nemoguća situacija) već o političkom vlasništvu i kleptokraciji. Najmanji od svega radi se o nekakvoj “strateškoj važnosti” ili razvoju.

Prosječan birač nema šanse a ni mogućnosti znati što se u time kompanijama događa “ispod haube”,  niti birati svog predstavnika u nadzornom odboru. Sve ovisi o domaćem političaru. Ako potražimo po vijestima neće biti teško vidjeti tko se i kako se zapošljavao po nadzornim odborima. Da ne govorimo da dobit javnih kompanija nikada ne završi u džepu građana RH, na papiru većinskog vlasnika Petrokemije i sličnih državnih kompanija. Naravno svi gubitci HŽa i brodogradilišta redovno ‘završe’ u džepu građana.

Političari sve to znaju. Sindikati sve to znaju. Svatko gleda svoj osobni interes i to je u biti uredu! Ne treba očekivati i htjeti nešto drugačije u ovakvoj situaciji. Ne treba očekivati da sindikati okrenu ploču ili da dođu neki novi, dobronamjerni političari. Vjerojatno najefikasnije rješenje je uopće ne omogućiti da se razne kompanije nađu u ovakvoj situaciji, u lancima politike.

Državne kompanije u rukama političara postaju alat manipulacije, ekstraktivne institucije (Da li ih se u Hrvatskoj u posljednjih par godina može opisati nekako drugačije nego kao ekstraktivne institucije?) koje zamjenjuju političku moć za razvoj, kao što objašnjavaju Acemoglu i Robinson.

Ilustraciju toga imamo i u Hrvatskoj, baš u slučaju Petrokemije.

2008. sam pisao o PTKM koja je u medijima tada isto bila vrlo zastupljena, iako iz pogrešnih razloga. Sjetimo se, političarima se nije svidjelo najavljeno povećanje cijene umjetnih gnojiva i tako poljoprivednih proizvoda (iako su i te cijene više određene na svjetskom tržištu nego doma) pa su zauzeli nekakav stav tobože brige o potrošačima i ograničavali cijene umjetnih gnojiva i uvodili zabrane izvoza. Time su politički pritisci na PTKM direktno štetili njenom poslovanju i perspektivi razvoja. U vrijeme kad su cijena gnojiva na svjetskom tržištu bile najviše, kada je izvoz trebao donositi dobit (!) isti se zabranjivao iz čisto političkih razloga.

Sasvim identičan komentar koji sam imao onda, davne 2008., o PTKM vrijedi i danas. Onda, sve u režiji Vlada-Pankretić-Mesarić-Klaus. [Oprez Bakić! Slika Mesarića na linku! ] Od onda su neki otpali i nadajmo se da je Vlada zauzela drugačiji stav. Gornje reakcija premjera daje naslutiti da možda i je.

[3] Ako pak sva ta štetna politizacija kompanija u državnom vlasništvu nije dovoljan razloga da se država i politika uklone iz privatne proizvodnje i razvoja, da li nam utjecaj privatizacije u postkomunističkim zemljama središnje i istočne europe može poslužiti kao vodič i razuvijeriti nas od nekih mitova?

Da li se ikad zapravo pitamo, ‘što uopće znamo o efektu privatizacije u posljednjih 20 godina?’ Upravo o tom pitanju se bavi odličan rad Estrin-Hanousek-Kočenda-Svejnar The Effects of Privatization and Ownership in Transition Economies. (Journal of Economic Literature 2009, publikacija AEA) Vrijednost rada je u tome što je zapravo pregled 34 studije  o utjecaju privatizacije u CEE i CIS zemljama napisanih u razdoblju 1997-2007. Autori traže jasne odgovore na pitanja poput: Što kažu ozbiljna znanstvena empirijska istraživanja o efektu privatizacije za efikasnost, prihod i profitabilnost privatiziranih kompanija? Koji je utjecaj na ekonomski rast i output? Da li postoji razlika između privatizacije stranim ili domaćim vlasnicima i što je poželjnije?

Iz gornjeg rada:

• Privatizacija, posebice kada je popraćena komplementarnim reformama, može imati značajan pozitivan efekt na ekonomiju, BDP i ekonomski rast. Jedino što se još debatira je da li je bolja brža ili sporija privatizacija.
  
• Privatizacija ima pozitivan utjecaj na ukupnu produktivnost i rast iste. Efekt je slabiji prilikom privatizacije domaćim vlasnicima i jači kod privatizacije stranim vlasnicima. Efekt na produktivnost radnika je sličan efektu na ukupnu produktivnost.
  
• Koncentracija vlasnštva je bitan faktor. Većinski privatni vlasnik ima najveći pozitivan efekt na produktivnost. Utjecaj stranih vlasnika je jači od domaćih vlasnika, a efekt radničke privatizacije je nedovoljno značajan.
  
• Utjecaj privatizacije na profitabilnost je uglavnom pozitivan iako mali. Efekt varira između vrsta vlasništva, gdje domaće i strano vlasništvo ima pozitivan efekt, a radničko vlasništvo ili državno zadržavanje kontrolnog paketa (golden share) nije povezano sa rastom profita.
• Efekt privatizacije na level prihoda i obujam poslovanja kompanija je značajan i pozitivan u CEE zemljama. Opet strano vlasništvo ima jak pozitivan efekt, dok domaće nema značajan efekt.
  
• Efekt na zaposlenost je isto pozitivan, gdje je tendencija da privatizirane firme posebice u stranom vlasništvu povećaju ili ne smanje zaposlenost u odnosu na firme u državnom vlasništvu.
• Broj studija o utjecaju na plaće je mali, ali državno vlasništvo je povezano sa nižim plaćama i većom šansom neisplate.
• Privatizacija rezultira većem izvozu, Tobin Q, restrukturiranju, većoj šansi isplate dividendi i manjoj šansi neisplati duga.
  
• Niti jedan grad nije nesto nakon privatizacije.
  

Svakako pročitajte makar uvod i zaključak, dovoljno da vidite da se daleko kvalitetnije može raspravljati o privatizaciji i da vas razuvjeri od raznih mitova. [Bakić daj pročitaj rad kad stigneš i napiši par riječi. 10x više ljudi će pročitati i poslušati što ti kažeš.]

Primjetite da je ovo diametralno suprotan način razmišljanja od onog ‘uvaženih’ stručnjaka poput Ljube Jurčića ili Željka Klausa koji jednostavno znaju da je privatizacija PTKM loša za mnogo toga i koji nisu u stanju sročiti bolje argumente od bacanja blata na moguće kupce ili trenutne privatne vlasnike, pa i Vladu, konstatirati da se razvoj ne prepušta privatnicima i zaključiti da će cijeli jedan grad nestati.

Nema nikakvo razlog za vjerovati da su njihovi odgovori-iz-rukava i instinkt vrijedniji od kvalitetnih empirijskih studija. No to možemo pripisati njihovom nerazumjevanju, uskom razmišljanju, a i ideologiji. Potvrdu takvih odgovora-prije-pitanja nećete naći u mnogim studijama o privatizaciji.

————————————————————-

Kao i davne 2008. Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.

For the taking: four wide-body Airbus jets, a state lottery, a state horse-racing concession and sports book, stakes in a casino, several ports, a national post office, two water companies, a nickel miner and smelter, a munitions maker, electricity and gas monopolies, a telecommunications operator, shares in a half dozen banks, hundreds of miles of roads, a defunct airport, old Olympic venues and thousands of acres of land, including magnificent stretches of Greece’s famed coast.

Grčka se guši u dugovima ne samo jer je godinama javna potrošnja bila previsoka, već jer je trošila daleko iznad svojih mogućnosti. To znači, da bi Grčka izašla iz ove situacije smanjenje javne potrošnje je jedna nužna politika/reforma, ali ne i dovoljna. Ne radi se samo o “reži ovdje, reži ondje.”  Povećanje mogućnosti zemlje – potencijal ekonomije da stvara produktivnija, nova radna mjesta, zaradu i porezne prihode – je isto toliko važno ako ne i važnije za rješenje krize, ali i za njeno spriječavanje. Uostalom, zato je i Grčka upala u krizu. Tržišta su izgubila povjerenje da Grčka može isplatiti sve svoje dugove zbog trome ekonomije. Recesija je dodala sol na ranu.

I jedan od ciljeva privatizacije jest razvoj. Ne samo rasprodaja sa ciljem brzog prihoda državne blagajne, već razvoj. Brojne lokacije, zapuštena infrastruktura i neučinkovite državne kompanije mogu stvoriti radna mjesta i time porezne prihode tijekom niza godina. Godinama je Grčka pokušavala, ali ne baš za ozbiljno. Besmislena regulativna pravila, birokratski zahtjevi, sudstvo ostavljali su akumuliranu državnu imovinu neiskorištenom i blagajnu praznom. Problemi sa kojima se investitori u Grčkoj susreću su gotovo isti kao i u Hvatskoj – nesređene zemljišne knjige, spora administracija, lokalni “zahtjevi” i politikanstvo itd…

Primjer u Istri je golf igralište Marlera. Svaka godina, a ima ih već desetak, koja je izgubljena za razvoj terena je godina u kojoj nisu zaposleni radnici, nije bilo zarade i nije bilo poreznih uplata. Odustajanja od novih (proizvodnih) projekata isto nisu nepoznanica. Grčka ima više svojih “Marlera.”

Više o Grčkoj privatizaciji u članku i videu iz WSJ – vjerojatno najbolji koji sam do sada pročitao o Grčkoj krizi jer jednostavno ide dalje od samih “kriznih brojki” u predočavanju stvarnih problema Grčke, a zaduženost i kriza su samo posljedica tih problema. Pouka za Hrvatsku je mislim jasna. Ne želimo upasti u probleme kao i Grčka jer Hrvatsku EU neće spašavati. Samo rezanje javne potrošnje nije dovoljno, razvoj potencijala zemlje da stvara nova, produktivnija radna mjesta, porezne prihode i tako održi javnu potrošnju je nužan. Svakako želimo imati što manje “Marlera.”

(Video nisam mogao staviti direktno ovdje jer je u flash formatu a WordPress je izbirljiv. Svakako pogledajte kratku reportažu o razvojnim kočnicama Grčke koje su iste kao i hrvatske.)

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

Ondašnji post mi se odužio, ali bilo je nemoguće zanemariti treću temu koju je Stanković načeo sa Škegrom – i gdje je vjerojatno bilo najžustrije – privatizacija banaka.

Uopće je bedasta rasprava da li je ili ne trebalo privatizirati domaće banke. A Stanković baš u to i to provokativno – treba nam državna banka, zašto smo ih privatiziral baš sve i zašto sada ne nacionaliziramo kad eto i amerikanici “to” rade. Amerikanci “to” ne rade, ali uredu. Sve u duhu dobrog i zabavnog novinarstva, ako ne baš informativnog.

Nije sada bitno da Stanković nije upoznat sa teorijom bankarstva, bankarskih kriza ili benefita koje su strane banke participirajući u privatizaciji donijele. Nije njegova zadaća da bude toliko informiran. Uloga stranih banaka u Hrvatskoj (generalno, bilo kroz ulazak ili ulogu u privatizaciji) je ostvarila mnoge benefite za domaću ekonomiju – unaprijeđena je alokacija resursa, omogućen efikasniji transfer sredstava od štediša prema investitorima, omogućen jeftiniji pristup izvorima financiranja i manji spread kamatnih stopa, unaprijeđena je efikasnost i konkurentnost domaćih banaka, te stabilizacija i normalizacija ekonomske aktivnosti.

Javnost se voli loviti za razne aritmetičke nedosljednosti kod sanacije i prodaje banaka, ali nije spremna provjeriti rezultate ili ih prihvatiti iz analiza troškova i benefita. Nije ih spreman prihvatiti u argumentu i raspravi, ali svojim ponašanjem, gdje bez ikakvih problema koristi usluge stranih banaka, javnost ih prihvaća svojim ponašanjem. Slično tome se ponio i Stanković u emisiji sa “za sanaciju se koristio novac poreznik obveznika” argumentom. Pretpostavka je da je tako učinjeno nešto vrlo loše, nemoralno, postignuto malo ili ništa i da je postojao bolji i naravno pravedniji način.

Ali, to nije tako jasno kao što mediji vole prikazivati jer ovisi o ciljevima “najboljeg” načina za riješavanje bankarske krize. A usuglašenog dogovora oko “najboljeg” načina za riješavanje financijske, bankarske krize nema jer mnogo toga ovisi o primarnom cilju koji se želi postići i tako o politikama i taktikama za kojima se posegne. Nesuglasije vidimo i danas, za vrijeme ove najnovije financijske krize. Ali ja sam siguran da mnogi u hrvatskoj znaju kako je riješiti.

Primjerice, da, mogli smo se koncentrirati na umanjivanje fiskalnog troška bankarske krize u Hrvatskoj – to je legitiman cilj. Na taj načina izbjegla bi se većina zamjerki da je tokom riješavanja te krize, sa početkom u 1998., korišten golem novac poreznih obveznika. Ok, ali to ima svoje posljedice i drugačije troškove u obliku sporije rezolucije krize i većih troškova za ekonomiju.

Međutim, država će namjerno ostvariti golemi fisklani izdatak, sa velikim troškom za porezne obveznike, ako je pak cilj riješavanje bankarske krize i obnavljanje funkcionirajućeg kreditnog sustava kako bi se ubrzao oporavak, tj. kako bi se što je više moguće smanjili troškovi i efekti krize za realnu ekonomiju (izgubljeni output, rast nezaposlenosti). Ekonomski rast se neće vratiti bez uspostavljanja zdravog, solventnog i privatnog bankarskog sustava. Tako, za razmisliti je, ako ništa drugo, da je fiskalni trošak (bruto isto kao i neto) tijekom pet godina nakon početka bankarske krize u Hrvatskoj bio 6.9% BDPa, dok je izgubljeni output u tri godine od početka krize, u odnosu na trend prije krize, bio 0%. Da li nam to što govori? Možda. Država je provodila ekspanzivnu fiskalnu politiku tokom te tri godine nakon početka krize, sa prosječnim proračunskim deficitom od -5.19% BDPa. (Iako je to vrlo neprecizna mjera položaja fiskalne politike.) Neto trošak za državu rekapitalizacije banaka tokom tri godine nakon početka krize je 3.2% BDPa. Najmanja realna stopa rasta BDPa zabilježena tokom krize je -1.5% u 1999. (po novim izračunima DZSa) a znamo i sami da je bilo i drugih faktora koji su utjecali na pogoršanje ekonomske aktivnosti te godine.

(Podaci su iz baze podataka o bankarskim krizama između 1970. i 2007. – MMFov rad iz Rujna 2008.)

Uglavnom, poanta za zapamtiti, za novinare i širu javnost je da iako postoje određeni ciljevi tijekom rezolucije bankarske krize, postoje i nužni kompromisi među njima. Nešto se mora izabrati, nešto mora biti primarni cilj, kako bi se mogle izabrati i implementirati određene politike. Kako bi identificirali cilj tijekom rezolucije financijske krize moramo biti svijesni da postoji  i ključni “trade-off” – realokacija sredstava/bogatstva od poreznika prema bankama može imati značajne pozitivne učinke na pokretianje investicija i ekonomske aktivnosti, ali također ima i velike (možda i ogromne) direktne troškove za porezne obveznike. (Isto vidi rad gore.) Moramo biti svjesni, ali i informirani da postoje ti “trade-offs”.

Ulazak stranih banaka na domaće tržište i privatizacija domaćih banaka nije eliminirala sve probleme i dovela je do nekih drugih, nepoželjnih efekata, međutim, omogućila je rezoluciju bankarske krize, značajno pridonjela uspostavljanju modernnog bankarskog sistema i što je posebice važno, a čemu javnost ne pridodaje veliku pažnju, normalizirala je funkcioniranje kreditnog sistema – ključnog elementa funkcionalne, dinamične i rastuće ekonomije.

Ali da se udaljimo od svega toga, što je uglavnom prepirka oko povijesti i neproduktivno upiranje prstom, a već smo zaključili da je kod nas teško raspravljati ovakve osjetljive teme bez bacanja blata, pitanje “čemu nacionalizirati?” i odgovor su najvažniji. Argument za nacionalizaciju u Hrvatskoj nema nikakve veze sa argumentom u Americi. Američki bankarski sistem je na “life support” i država igra svoju predviđenu ulogu u spašavanju financijskog sustava od potpunog urušavanja, kad drugi elementi podbace.

Argumentacija oko državnih banaka se odmah zamuti kad se poistovjeti domaća i državna banka. Ljudima je to isto, pa ako nije državna nije ni domaća. Možemo li se dogovoriti da su banke u Hrvatskoj domaće jer, bez obzira što je strani vlasnik, radi se o štednji i depozitima stanovnika Hrvatske za koje, do određenog iznosa, jamči Hrvatska država, tj. porezni obveznici. Državna bi bila ona pod prstom političara.

Uglavnom, nisam upoznat sa niti jednim kvalitetnijim, razrađenijim prijedlogom i politikom struke u Hrvatskoj zašto nam treba državna banka. Na koji to način bi nam pospiješila ili ubrzala razvoj? Koju bi to funkciju obnašala, a da je privatne banke ne mogu? Tipični argumenti se svode na upiranje prsta u strane, privatizirane strane banke koje nemaju interesa ulagati u naš razvoj, proizvodnju i izvoz, pa nam eto treba jedna jaka državna banka koja će “lako” sve te nedostatne zajmove za razvoj pokrpati. Naravno, sve pod direktivom vrlih nam političara, jer imaju tako vrsnu reputaciju za umijeće, efikasnost i poštenje. Određeni ekonomisti tako predlažu da država kupi nazad, preko burze, jednu od banaka koja je privatizirana. Dakle, u tome se vidi riješenje problema slabog ulaganja u proizvodnju i orijentiranost na izvoz; želi se ići linijom manjeg otpora vjerujući da će se tako ‘nekako’ ubrzati rast. (Oni gluplji argumenti se svode na okrivljavanje stranih banaka da nas žele kolonizirati i tako nam onemogućiti razvoj pa to treba razbiti nacionalizacijom ili resuverenizacijom.)

Škegro je pritiskao Stankovića da kaže “što bi vi to sa državnom bankom” ili “šta bi to napravili” oni koji kažu da je to dobro, no prije tih pitanja je i dalje zašto uopće državna banka? Koliko god prva pitanja bila zanimljiva, ne možemo tek tako dozvoliti da se ‘zašto’ neargumentirano preskoči. (btw, Škegrin odgovor je sasvim na mjestu jer nažalost to tako kod nas ide. Mi nismo Japan ili neki sličan primjer.) Dvije točke. Prvo (samo tentativno i ‘wonky’) razmislimo o teoriji koja kaže da banke prate svoje klijente. Poduzeća iz susjednih zemalja CEE ulazila su u ta nova tržišta tih zemalja kako bi sudjelovala u privatizaciji postojećih ili formaciji novih kompanija. Banke iz tih istih susjednih zemalja pratile su ta poduzeća kao svoje klijente. Na taj način bi nastavile poslovnu suradnju kreditirajući svoje stare klijente i njihove nove akvizicije na novom tržištu, a uz to i same su imale interes proširiti se na nova tržišta. Možemo naslutiti da su tako nova i privatizirana proizvodna poduzeća u zemljama CEE imale pristup ne samo stranoj, zapadnoj stručnosti, već i stranom kapitalu, a i automatski stranom izvoznom tržištu.

Ali kod nas nije došlo mnogo (ispravite, dopunite ako griješim ili zaboravljam) stranih, etabliranih, jakih proizvodnih poduzeća sa zapada koja su mogla i znala restrukturirati ona naša tehnološki zastarjela proizvodna poduzeća iz prošlog sistema, pa su tako izostale i banke koje su pratile i financirale svoje klijente. Primjerice, HT je jedna od većih i važnih privatizacija gdje je strana, velika kompanija (u prvoj fazi) iskazala interes. Ali HT je uslužna kompanija, koja svoje usluge ne izvozi pa njemačka banka koja bi pratila svog klijenta u akviziciji opet ne bi kreditirala domaću proizvodnju i izvoz. Strane banke iz susjedstva jesu došle kod nas i sudjelovale u privatizaciji domaćih banaka, ali na svoju inicijativu i kao posljedica bankarske krize, ne prateći svoje klijente i kreditirajući sve njihove projekte u Hrvatskoj. A mnogi od tih projekata bi bile investicije u proizvodnju koja se može i izvoziti. Dakle, naša ‘stara’ proizvodna poduzeća propadala su neiskorištena i nerestrukturirana zbog još jednog razloga osim već poznatih – rat, gubitak starih istočnih tržišta, korupcija.

Drugo, pogledajmo tablicu niže. Dvije zemlje, Češka i Slovačka primjerice imaju još veći udio stranog vlasništva banaka i financijskih institucija od Hrvatske. A te dvije zemlje su i česti primjeri kvalitetne transformacije i razvoja proizvodnje, efikasnih reformi i privlačenje greenfield FDI, te tako i realtivno velikog izvoza. Pogotovo Slovačka, sa dalekosežnim strukturnim reformama, dramatičnim porastom FDI, proizvodnjom i npr. izvozom automobila – ishodima o kojima mi sanjamo. Ali, kako je sve to uspijela bez državne banke!? Kako je uspjela tako značajno ubrzati catch-up bez velike, jake državne banke? Što je to dobro učinila, reformirala, dozvolila da je postigla dvoznamenkaste stope rasta, postala članica EU, OECDa, (kao i Češka) te od ove godine i članicom euro zone, unatoč privatnim bankama u većinskom stranom vlasništvu baš kao što ih i mi imamo? Teorije zavjere nezainteresiranosti stranih banaka za domaću proizvodnju u Hrvatskoj mi se tako čine još gorim od onog političkog nabacivanja blata u vezi privatizacije.

Naravno, jedna tablica ne potvrđuje ili dokazuje ništa, jer nije dovoljna, a i zato jer ima kontra primjera (Slovenija), ali pitanje je ipak intrigantno posebice kad bi na njega odgovorili oni koji tvrde da nama obavezno treba državna banke za investicije i razvoj. Kako to da ‘njima’ nije trebala državna banka, dok nama eto treba jer sa ovim što imamo ne znamo što bi? Zašto moramo izmišljati toplu vodu?

Ja nisam svjestan, pa me slobodno ispravite, ali mislim da se do sada nije progovorilo na ovaj način o nekim temama i grupacijama ljudi vezanim za recentniju ekonomsku povijest Hrvatske. Bilo je dosta toga “bez dlake na jeziku”. Žustrije i ozbiljnije je krenulo nakon onog priloga o povijesti ekonomskih kriza u Hrvatskoj.

Stanković usitinu jest loš ekonomist, ali to mu ne treba uzeti za zlo, već iz toga uzeti nešto i naučiti. Ekonomija je važna. I prevažna da bi se ostavila paušalnim, političkim i pseudo-ekonomskim interpretacijama. Posebno me se dojmilo da je Škegro bez previše ustručavanja ukazao na još neke “loše ekonomiste” (figurirane u prilogu) i njihove bedastoće bez obzira koliko su to respektabilni akademici i osobe iz javnog života. Čak nije ni toliko bitno da li su ili koliko loši ekonomisti, već koliko se u suštini ekonomska tema i ekonomsko pitanje, politički interpretira. Kako je Škegro rekao “… opet politika.” Sve je nabubreno politikom, parolama te jeftinim ideološkim zveketanjem se pokušava diskreditirati politika i povijest koja se netkome nije svidjela; a struka ostaje po strani, razvodnjena do granice neefikasnosti za vođenje ekonomske politike i nevažnosti za javno mišljenje. Taj sentiment je jasno izrazila i Katarina Ott u jučerašnjem novom Osvrtu IJFa.

Tako je posebno zanimljivo kako se Škegro obrušio na Slavka Kulića, tj. na često citiranje njega kao nekakvog relevantnog, modernog ekonomista što on svakako nije, te sa svojim ideološki zamagljenim umom nema što kvalitetnog za doprinjeti diskusiji o privatizaciji ili nekoj sličnoj temi. To se moglo vidjeti i neki dan u Otvorenom, a ovakva potvrda Škegre je dobrodošla. Ako se netko blesavo i omalovažavajuće odnosi prema nekoj temi i osobama-stručnjacima, zašto ne uzvratiti istim oružjem. Ja sam uvijek držao da je Kulić klaun jer uistinu ne znam za što je kompetentan ili relevantan osim za bedastoće. Problem je da se takve individue paradiraju po medijima kao nekakvi stručnjaci i nedaj bože da se nešto loše o njima kaže.

Nadalje, na istoj liniji da i ja budem bez dlake na jeziku, što me iritira kod gosp. Jurčića, u prilogu jedini ekonomist kojeg se neprekidno paradira po medijima, je da sa pozadinom i znanjem akademskog ekonomista njegova objašnjenja i komentari svode na površne, političke izjave i promocije, bez imalo više stručnosti koja bi u ideali mogla nešto prosvjetliti javnosti.

Tako, kao da se Jurčić koristi samo titulom i zvanjem, ali ne i znanjem. Zato ga nisam mogao smisliti kao Premjera ili bilo kojeg “funkcionara” Vlade i utoliko se budalaštine u njegovim izjavama javljaju i više nego je potrebno ili za očekivati. Pošto je Jurčić javna, politička individua, saborski zastupnik, očekivalo bi se više, a ne manje, njegove stručnosti u diskusijama i komentarima. Kao što Škegro kaže, o ozbiljnim ekonomskim stvarima bi trebali govoriti ozbiljni, moderno obrazovani, ekonomisti. Jurčić bi trebao figurirati kao jedan i tako diskutirati, ali uvijek, po mom mišljenju, stavlja političke interese i poene ispred stručnih.

Škegro se raspričao i o PDVu. Njegove ideje i objašnjenja vezano uz PDV i poreznu politiku su sve na mjestu. PDV je pametan način oporezivanja i valjda do sada već znamo, što sam ja napisao par puta ili što je čak i IJF pisao, oporezivanje potrošnje je daleko poželjnije od oporezivanja prihoda, plaća, kapitalne dobiti, dobiti, imovine. Prednost Hrvatskog poreznog sustava jest da se oslanja na oporezivanje potrošnje, a ipak ne toliko prihoda. Znači, Škegro, kao i jučer Katarina Ott iz IJF, dobro kaže da ukoliko treba povećati prihode proračuna, ili nadoknaditi manjak zbog manjih doprinosa što je Škegro uzeo kao razlog, to treba doći iz povećanje PDVa, ne uvođenje nekih selektivnih poreza ili značajnijim mjenjanjem poreznog sustava. To je neupitno.

Ali ja ipak imam problem sa time. Država se jednostavno nije pokazala kao dovoljno razborit korisnik novca poreznih obveznika. Priču već svi znamo. Netransparentnost potrošnje je jedan problem, IJF je o tome dosta pisao i pričao. Vrlo neefikasna državna potrošnja na ili neučinkovite programe ili nereformirane programe ili općenito državna potrošnja koja nije potrebna. Neučinkovita potrošanje se kreće od javne nabave (natječaji, kao za Škegrov primjer telefonskih usluga) do golemih programa zdravstvenog sistema koji se godinama crvene ili pak povećavanje ovih i onih prava. Tu je i čitava priča o nekorisnim subvencijama sa milijardama kuna za posrnule industrije i kupovanje socijalnog mira. Nisam siguran koliko se potrošačkog viška dobiva plaćanjem te cijene socijalnog mira. Ili pak nedostatak jačih zahvata u reformu lokalne samouprave koja ovisi o prihodima iz centralne države. Postoji određena doza razumjevanja da se troši novac poreznih obveznika, ali je ona vrlo mala, a javni glas zaštite interesa poreznih obveznika je nepostojeći. Tako moj problem je, zašto “njima političarima” davati više “našeg” novca kad su i ovako neefikasni, nezasitni i nedovoljno pažljivi u potrošnji i ovog prihoda koji imaju, te su tromi i nedovoljno angažirani u zaštiti interesa poreznih obveznika. To podrazumjeva ne samo preveliku potrošnju, već i preslabe rezultate i kvalitetu javnih usluga za potrošeni novac.

Porezni sustav baziran na oporezivanju potrošnje kroz PDV je efikasan i pametan, pa zar ne bi reciprocitetno i državna potrošnja trebala biti pametna i efikasna? Ako znamo da kako bi se dobila jedna kuna poreznog prihoda, treba oporezivati više od jedne kune i ako se visina porezne stope definira na rashodovnoj strani, onda neka Vlada prvo dovede svoju kuću u red, a zatim pita za više prihoda. Ne može naopako.

Privatizacija je bila posebna tema razgovora. Naravno Škegro je, za one koji ne znaju, napisao odličan rad “Kako je privatizacija spasila Hrvatsku” i bez obzira da li se slažete, rad morate pročitati. Privatizacija je vjerojatno najprominentnija tema oko koje se stvara najviše paušalnih ocjena, emocionalno nabijenih argumenata, neslaganja i budalaština. Prvo, Stanaković je pokazao emocionalno nabijene argumente i pseudo-ekonomiju. Da, neke činjenice su točne, ali su i dalje samo to, činjenice. Najlakše je reći da je 400 ili 500 tisuća ljudi ostalo bez posla zbog privatizacije ili nakon privatizacije ili nakon što je Škegro posao Ministar, i postići će se željeni efekt kod javnosti. Ali u ekonomiji to tako ne ide. Zašto i kako je izgubilo posao je daleko složenije pitanje. Primjerice, da li bi svi ti radnici posao izgubili i bez prisustva pretvorbe i privatizacije? Svi uzimaju zdravo za gotovo da “naravno ne bi”, ali to je pogrešno. Uzročno-posljedična veza nije uvijek čista kao dan, a mora se ustanoviti, te samo postojanje korelacije, koliko god ona visoka bila ne znači i postojanje uzročno posljedične veze. Ja sam jučer izašao iz kuće i počela je padati kiša. I što sad? Odgovor onih koji vjeruju jednostavnim, paušalnim objašnjenjima uzročno-posljedične veze sa privatizacijom je da bi trebao prestati izlaziti iz kuće.

Stanković se služio manipulacijom brojeva kako bi izvukao reakciju gosta. Dobro. No, problem je da javnost iz toga, a ne iz stručnih radova, isčitava zaključke i uzročno-posljedične veze oko procesa i ishoda privatizacije. Evo što je Škegro napisao u svom radu iz 2007.

“A što su na sve ovo rekli domaći nezavisni ekonomisti? Što pokazuju njihova znanstvena istraživanja? Nažalost, njihov glas se gotovo i ne čuje. Ozbiljnih empirijskih, na brojkama zasnovanih znanstvenih istraživanja koja bi uzimala u obzir i mjerila pojedinačne doprinose svih bitnih čimbenika za vrijeme procesa privatizacije jednostavno nema. Stoga ih treba napraviti. Tek tada će rasprave o bivšim i budućim privatizacijama imati smisla, tek tada, kada izađu iz sfere nabacivanja blatom za postizanje političkih poena.”

Paradoksalno je da je privatizacija navodno tako važna i zastupljena tema, da se nju krivi za ovo i za ono i da se nju koristi za razne političke obračune (zastare, gonjenja, itd.), a da jasnih, zanimljivih, emiprijskih ekonomskih radova koji makar potiču složenije razumjevanje istine oko posljedica i uzročnih veza privatizacije u Hrvatskoj u biti nema. Revizija ne spada u tu kategoriju jer je ona samo klasifikacija svih natječaja itd. Zašto ih nema je isto toliko zanimljiv fenomen kao i sama privatizacija. Mislim da se neki razlozi mogu tražiti i u tome da bi se tokom stručnih istraživanja počeli razotkrivati i rušiti neki stari mitovi koji se proteži još iz stare Juge te bi neke neugodne istine počele izlaziti na vidjelo.

Drugo, Jurčićeva “budalaština” oko privatizacije i proizvodnje. To je Jurčićev stari argument kako je privatizacija loše provedena jer se poduzeća nisu kupovala radi proizvodnje. Škegro je izvrsno (!) istaknuo – “što te briga zašto on kupuje” ako je ponuđena najviša cijena na transparentnom natječaju. Cilj natječaja kod privatizacije, kao i kod svih drugih dan danas, je dobiti najvišu ponudu i prodati (ili obrnuto, najnižu cijenu i kupiti). Ako su ispoštivani uvjeti natječaja, njegova svrha je postignuta. Što se događa nakon toga, što vlasnik radi sa svojom imovinom se nas više ne tiče. Ako u uvijete natječaja uključimo takve neke zahtjeve da se proizvodnja mora nastaviti i svi radnici zadržati, natječaji neće uspijeti i postići svoj cilj! Ako je vlasnik odlučio srušiti tvornicu elektronike i posaditi banane to je njegovo pravo i ima razloga za to. No Jurčićev argument je veća besmislica i bez toga i pokazuje kako unatoč svojoj stručnosti Jurčić bi rađe postizao političke golove. Za njega je problem da je netko kupio po nižim cjenama, da bi prodao po višim i kao tu nije bilo ničeg dobrog. Znači arbitraža koja je stotinama godina već prisutna u svijetu, bi u Hrvatskoj trebala biti preokrenuta. Kupi skupo da bi prodao jeftino ili jednostavno budi u neprestanom gubitku ali samo da si kupio skupo od države. Jer tako bi nešto bolje postigli? Tako bi postigli da vlasnik kupi “radi proizvodnje”?

Post mi se odužio, pa se neću sada ovdje osvrnuti na treći dio rasprave o privatizaciji – privatizacija banaka. Poseban post ću o tome.

Zamjerka Škegru je samo u onom djelu razgovora oko problema mirovinskog sustava i stupova. Previše se koncentrirao na promjenama u porezu, a premalo na pravom i uistinu jedinom riješenju tog problema. Promjene u poreznom sustavu – smanjenje doprinosa za mirovinsko i povećanje PDVa – je samo popratna mjera koja bi nas trebala prenjeti preko neminovnog razdoblja manjih kombiniranih mirovina za određenu skupinu nadolazećih umirovljenika. Pravo riješenje leži samo u povećanju outputa, pa je stoga povećanje produktivnosti radnika/osiguranika imperativ svake Vlada, sadašnje i buduće. Veća produktivnost radnika znači i veći output koji se može djeliti. Reorganizacija poreznog tereta je samo djeljenje tog outputa. Već sam pisao o tome, pa ću tu stati i završiti.

UPDATE - Donji članak iz WSJ baziran je na nizu radova Prof. Ehrlich-a i njegovih kolega na Sveučilištu Buffalo o mirovinskim sustavima, posljedicama, utjecajima i otvorenim pitanjima. Neke radove o pitanjima mirovinskih sustava možete pronaći na posvećnoj web stranici Prof. Ehrlich-a. Također, molim vas pogledajte njegov komentar na dnu ovog posta gdje ističe još više radova novijeg datuma i njegovu stranicu na RePEc. Gary Becker-a, nadam se, ne treba previše prezentirati, ipak, njegova RePEc stranica je ovdje.

Social security: Foreign lessons

By Gary S. Becker and Isaac Ehrlich

Wall Street Journal – Mar 30, 1994

Social security — once widely regarded as
the diadem of the modern welfare state — has lost much of its glitter
in recent years. This is largely because the systems in the U.S. and
many other Western countries are facing major financial problems — not
this year or in the next few, but sometime early in the next century.

The difficulties are not an inevitable outcome of the basic concept,
but rather of the way it has been implemented. Western countries have
by and large adopted a defined-benefits pay-as-you-go system in which
the benefits to retirees are paid from concurrent contributions by
active workers. Asian countries, by contrast, have relied much less on
such systems.

Hong Kong and Taiwan so
far have had no mandatory pension schemes; South Korea has only
recently introduced a modest one; while Singapore, Malaysia, and 20
other Asian countries have relied mainly on a central provident fund.
This is a fully funded forced-savings plan that ties retirees’ benefits
to their own contributions. These contributions are accumulated in
individualized accounts managed by the government.

Chile and a few other countries have also adopted systems that mandate
contributions to individual accounts. In these retirement protection
systems, private funds compete for the right to manage individual
accounts. Since these systems have the advantage of competition among
private companies, they are superior to government-managed central
provident fund systems, which are in turn much better than
pay-as-you-go systems.

If workers
contribute 10% of their earnings during their working lives, they can
build up a substantial nest egg in a retirement protection system. For
example, a 3% real rate of return on savings for a period of 40 years
will ensure a pension after retirement of almost two-thirds of annual
real earnings for the subsequent 15 years. This 10% contribution is
only two-thirds of the current combined contribution by employers and
employees to Social Security in the U.S.

The government should have the obligation to add to the retirement
incomes of people who have not built up a sufficient fund over their
working lives to stay above the poverty level in retirement. This
obligation to provide a safety net for older people explains why it may
be desirable to mandate worker contributions. A mandate prevents young
people from neglecting to provide for their old age when they can count
on the government to help them out if they lack sufficient savings when
they are old.

Pay-as-you-go systems,
unlike fully funded plans, provide benefits to the elderly that are
tied not strictly to their own lifetime contributions, but mainly to
taxes on younger generations of active workers. These systems depend
critically on the support ratio — the number of people in the prime
labor-force-participation age groups of 20 to 64 available to support
the pensions of those age 65 and over. These support ratios have been
falling throughout the developed world.

In the U.S. the ratio has declined from 7.1 in 1950 to 4.7 in 1990, and
it is expected to drop to 3.3 in the year 2020. In West Germany the
rate is expected to fall to under 3 in 2020, and in Japan it may reach
as low as 2.

The support ratio has
declined partly because adult mortality has fallen, and partly because
birth rates are now very low. The average couple in most rich countries
produces fewer than two children; in Germany, Japan and some others, it
produces only about 1.5 children.

The
aging of the population implies that growing government spending would
be required to finance the cost of any given level of per-capita
benefits to retired people. As a result, higher taxes will have to be
imposed on relatively fewer workers. All the projections suggest that
unless benefit levels are reduced significantly, by the year 2025
government spending on social security will increase greatly as a
fraction of national output in the U.S. and other rich countries. In
the early 1970s it was estimated that a tax rate of 65% on earnings
would be needed in Chile to produce the full menu of mandated benefits
to the elderly. No wonder Chile went on to pioneer the privatization of
a pay-as-you-go system into a retirement protection system.

Quite apart from their financial difficulties, pay-as-you-go systems
also hurt the real economy. The underlying philosophy of these systems
is that society can behave like an extended family in which parents,
children and grandchildren engage in mutually beneficial transfers. But
in a family setting, different generations share in the industriousness
and productivity of one another. Parents’ old-age pleasure and material
comfort are directly linked to the productivity and success of
themselves and their children and grandchildren, while children are
also helped by the parents. A pay-as-you-go system does not have this
linkage.

Parents’ social security
entitlements are largely independent of their own contributions to the
social fund, and they are entirely independent of their children’s
contributions. This encourages families to decrease the support they
provide each other, and rely instead on government aid. It also
encourages reductions in birth rates, since parents become less
dependent on their own children for old-age support. But this decline
in family size puts further strains on the financial health of a
pay-as-you-go system.

Neither the
adverse financial consequences nor the harmful real effects of the
pay-as-you-go system need occur under fully funded schemes. Since
retirement payments are proportional to the worker’s accumulated
contributions, and the accumulated reserves are invested in financial
instruments that tend to yield a competitive rate of return, these
systems do not have the same effect on birth rates and aggregate
economic performance. Trends in fertility and longevity may still
affect market interest rates earned on deposits, but they do not have
other direct effects on fully funded schemes.

To ensure the success of a private system, it is desirable to leave the
business of management to private annuity companies that compete for
customers with their pension products. Governments should monitor the
behavior of these funds and require minimum levels of capital. The main
deficiency of a Singapore-style central provident fund is that the
government becomes a major investor and owner of private equity, since
it manages huge accumulating balances.

The evolution of the Singaporean central provident fund provides an
instructive lesson. The mandated combined contributions of employees
and employers rose to a peak of 50% of earnings in 1984, and are
currently set at the still exorbitant level of 40%. This
government-monopolized system has yielded a real return to workers of
only 2% a year from 1961 to 1992 — much less than what private equity
markets yielded in Singapore or elsewhere in Asia.

With the government running out of profitable investment options, a
partial privatization has already taken place in Singapore. Workers are
allowed to withdraw increasing amounts of their accumulated balances
prior to retirement for housing, education and health outlays, and more
recently also for investment in stocks, bonds and even gold.

A privately managed retirement system may seem wholly impractical and
out of touch with political reality. But this is precisely what Chile
has been doing for 13 years, since people there became fed up with the
public system. Several private funds actively compete in Chile for the
right to manage the savings that workers are required to put aside for
their old age. Government regulations require private management funds
to have minimum capitalization, and they limit investments to
particular categories of securities.

Although expenses were high during the early years in Chile, they have
fallen sharply over time as experience with the system has grown. The
inflation-adjusted annual rate of return on investments from 1981 to
1990 was more than 12%. And the pensions awarded so far under this
system have been generous compared with those offered by the old system.

Gradual Integration

Hong Kong’s 1992 draft proposal to establish a community-wide
retirement protection system is similar in spirit to the Chilean
system, but the government recently turned away from this promising
idea by proposing instead a pay-as-you-go system. Fortunately, mounting
public criticism may still revive the earlier plan. A few other
countries have either introduced a Chilean-style system or are
considering doing so.

Of course, older
workers in the U.S. who have been contributing to the traditional
Social Security system for many years will have to be gradually
integrated into a privatized system. Chile offered older workers the
option of either remaining in the pay-as-you-go system or transferring
into the privatized system and receiving a bond valued in proportion to
their accumulated past contributions. The transition there went
smoothly — perhaps because the bond values were rather generous — and
practically all older workers opted out of the traditional system.

The U.S. has done little to privatize its state enterprises. Its
privatization movement should begin with one of America’s most
significant industries: provision of security for elderly people.

—

Mr. Becker, 1992 Nobel Prize winner in economics, is a professor at the
University of Chicago and a fellow at the Hoover Institution. Mr.
Ehrlich is a professor at the University of Buffalo and visiting
professor at Hong Kong University of Science and Technology.

Gore je stara afilijacija iz 1994. Sadašnja afilijacija prof. Ehrlicha je:

Dr. Isaac Ehrlich, SUNY & UB Distinguished Professor
and Chair of Economics, Melvin H. Baker Professor of
American Enterprise, Director, Center of Human Capital,
Editor-in-Chief, Journal of Human Capital,
Research Associate, NBER

Međunardoni dolasci – nakaradno. Ovdje vrijedi opis Denisa Kuljiša u članku u Jutarnjem, o kojem sam pisao ovo ljeto. Sve je ograđeno šperpločama, uključujući prilaz kontroli putovnica i nakon toga čekaonicu za prtljagu. Drvena vrata kroz šper-zid, sa znakom zabrane otvaranja, ograđuju odlaske i dolaske. “Samo se krpa i majstoriše.” Zašto??

Domaći odlasci – strašno nakaradno; Kad sam ja čekao, kasno navečer, posljednji let, terminal je bio osvjetljen sa 7 golih žarulja, (bez ijedne lampe, svjetiljke, lustera) od toga 4 su bile obične 100W (a možda i manje). Uz žarulje, svjetlo je davalo i par ekrana iznad gateova. Naravno instalirane rasvjete nije moglo ni biti kad terminal nema pravi strop. Sve žice, kablovi i cijevi su bile na izložbi, a u pozadini crni, kao tek zagoren zid. Terminal nema wc, pa ako vam zatreba morate nazad iza osiguranja i onda opet kroz osiguranje. Osjećaj trećeg svijeta.

Domaći dolasci – dobro i jednostavno (valjda zato jer je i novo). Na dolascima i ne treba biti puno filozofije, ali bar da se ne hoda po šperločama. Međunarodni odlasci – ispada da je i jedini terminal koji je reprezentabilan i međunarodno usporediv. Sa barom, duty-freeom i (vrlo važno!) lako dostupnim wc-om.

Naravno da ovakvo izdanje zavrijeđuje renovaciju, tj. izgradi novo. Nema se šta više krpariti po “starom”. Sada je legitimno pitanje što i za koliko izgraditi. O potrebi i razlogu nove zgrade za Pleso sam već pisao. Kao i posljedicama izgradnje nepotrebno skupih arhitektonskih remekdjela – troškovi se na kraju svale na avio kompanije i letače. To svakako nije način za privuči više kompanija i više letača. A u slučaju Plesa, potencijalna situacija je još gora jer će novu zgradu financirati Vlada poreznim novcem svih građana Hrvatske i grad bez ikakve odgovornosti za potrošnju, a potom troškovi otplate kredita biti svaljeni na opet poreznike/letače.

Problem je jednostavan. Veliki gradovi (ili hoćemo-biti-veliki-grad poput Zagreba) troše prevelike svote novca, a ponekad i poreznog novca, za izgradnju aerodrosmkih katedrala, dok bi jednostavnije i jeftinije zgrade, koje ne opterećuju naknadno putnike glomaznim naknadama za isplatu troškova izgradnje, služile istoj svrsi. Pa tako i u Hrvatskoj sa izgradnjom €300 milijunskog novog Plesa.

Neidhardt – Novi putnički terminal učinit će zagrebačku zračnu luku vrhunskim svjetskim aerodromom i prvorazrednim obilježjem suvremenog identiteta Zagreba i Hrvatske.

Identitet nije svrha aerodroma! Zato se IATA pobunila i rekla “Ne želimo plaćati katedrale!” Članak (ispod) od prije 2 i pol godine u WSJ objašnjava probleme političke ekonomije izgradnje aerodroma, tko ih plaća, tko i što bi ih trebalo isplaćivati, tj. kroz koje prihode (ne porezne) te ustrojstvo aerodroma.

Politics & Economics: Airport Improvements Stir Up Fights Over Fees; Tussle at Charles de Gaulle Underlines Brewing Tension Between Operators, Airlines

Adam Cohen. Wall Street Journal. (Eastern edition). New York, N.Y.: Apr 25, 2006.

ROISSY, FRANCE — Charles De Gaulle Airport has become the latest front in a global battle in which air carriers have attacked airports from Toronto to Tokyo for lavish spending and fat fees that airlines and their passengers end up paying.

The conflict underlines a struggle over who should pay for airport- infrastructure improvements and raises questions about whether airports are best run with public or private funding.

Charles de Gaulle’s owner, Aeroports de Paris SA, which yesterday said it filed for an initial public offering, is raising the fees it charges airlines in order to fund more than 1 billion euros ($1.23 billion) in infrastructure improvements.

Airlines, led by Air France-KLM, are furious that the airport’s fees have climbed 26.5% during the past five years and are slated to rise another 5% over each of the next five years. They are calling on the European Union to regulate airport charges.

In the U.S., airports are government-owned and rely largely on public funds — a mix of federal money and tax-free municipal-bond issues — and investments by airlines, which often build their own terminal buildings. That doesn’t make them inexpensive, however. Airlines rank New Jersey’s Newark Liberty International and New York’s John F. Kennedy International as two of the most expensive airports in the world.

In Europe, where many airports were originally state-owned, governments recently have turned to privatization, following the example of the United Kingdom, which sold off London’s airports in 1987.

While many of Europe’s airports have been privatized and weaned from state funds, Charles de Gaulle’s owner, Aeroports de Paris, is a latecomer. It was changed from a state entity to a state-owned company last year. It is now a for-profit business, receiving no direct public subsidies. The company plans to collect 500 million euros to 600 million euros by selling off less than half of its shares. The French state plans to keep a controlling stake in the company.

Aeroports de Paris is renovating Charles de Gaulle’s Terminal 1, expanding Terminal 2 to accommodate more traffic and Airbus’s new double-decker A380 and building a train to link the terminals. When Terminal 1 opened in 1974, the windowless concrete doughnut with moving walkways suspended in clear plastic tubes was considered avant- garde. But the terminal now handles almost twice as many passengers as initially planned.

“This place is confusing and outdated,” said Colorado native Jeremy Turpen, on his way to Tanzania to climb Mount Kilimanjaro. He motioned toward the jumble of signs and crowded check-in counters in an area of the terminal that hasn’t been redone with sleek flat-screen displays and space-saving counters.

Making the terminal less confusing and adding modern amenities like wireless Internet access will take four years and cost 250 million euros, according to Aeroports de Paris. Company officials complain that airlines asked for these improvements but are unwilling to pay for them.

European airport operators say their charges reflect costly investments. Airlines say Charles de Gaulle, Athens International, Toronto’s Pearson International and other airports are spending too much to build architectural masterpieces when cheaper, simpler terminals would suffice. “We don’t want to pay for cathedrals,” said Giovanni Bisignani, head of the International Air Transport Association, the airline lobby leading the push for a single European regulator.

IATA also says Aeroports de Paris is violating international aviation rules that bar airports from charging for infrastructure before it is built. Mr. Bisignani charges that, ahead of Aeroports de Paris’s public offering, the French government is “fattening up the airport to sell it at a higher price.”

EU Transport Commissioner Jacques Barrot recently met with airlines and airport operators to discuss the tension and “hopes they will work out the problem themselves,” said spokesman Stefaan De Rynck. If not, he says the EU could step in this fall with a proposal for regulation.

Airlines contrast Charles de Gaulle with London’s Heathrow, Europe’s busiest airport. Heathrow is owned by BAA PLC, which was the world’s first big privatized airport company in 1987. Like Aeroports de Paris, BAA needs government permission to raise its charges.

Mr. Bisignani noted that the U.K.’s Civil Aviation Authority has allowed BAA to raise prices but only at a modest rate, encouraging the airport company to find revenue elsewhere. He said the U.K. regulator keeps BAA on a tight leash, while a similar French authority established last year rubber-stamped Aeroports de Paris’s requested price increase.

French Civil Aviation Authority spokeswoman Marie Bertin said the company is “making a lot of big investments.” She said the issue is complicated because Air France, which was only recently privatized, didn’t pay anything to use the airport for many years.

BAA, which owns seven U.K. airports, last year made a profit of GBP 672 million ($1.2 billion). Much of this income came from its airports’ retail shops, parking fees and property leases to hotels and offices. Of Heathrow’s GBP 936 million in total revenue last year, less than half came from airline charges, according to Duncan Bonfield, BAA’s director of corporate communications.

Heathrow also is making massive infrastructure investments, with roughly GBP 450 million budgeted for improvements linked to accommodating the Airbus A380, Mr. Bonfield said. The airport also is building a GBP 4.2 billion fifth terminal due to open in 2008. To fund these investments, Heathrow will raise its charges according to a formula cleared by the CAA — inflation plus 6.5% a year until 2008.

Charles de Gaulle is turning to Heathrow’s business model, where retail shops and airline charges both drive income. The Paris airport only started focusing on retail income three years ago, when Pierre Graff took over as Aeroports de Paris chairman, company officials say. Since 2003, income from retail shops like a Veuve Clicquot champagne boutique has climbed to 20% of the airport’s total revenue from 5%

Je li u tom pravcu potrebno restrukturiranje brodogradilišta?
- To je jedno od ključnih pitanja. Bitno je restrukturiranje. Ovaj model nije dobar – hrvatski porezni obveznici su do sada platili više od dvije milijarde eura brodogradilištima. Način na koji državna brodogradilišta funkcioniraju nije više održiv. Reforma brodogradilišta ne znači nužno nestanak te industrijske grane. Nemamo prostora za pregovaranje i odugovlačenje. Ako Vlada da još jednu financijsku injekciju, povećat će se proračunski deficit i moglo bi se narušiti zasad dobro raspoloženje investitora prema Hrvatskoj.

Mislim da je ovo fin način za iskazati jednu nepoželjnu istinu o brodogradnji i iskrivljenom ekonomskom stavu u Hrvatskom društvu – gubitci u Hrvatskoj su socijalizirani, dok je profit uvijek privatan. Podsvjesno javnost to vjerojatno i zna, ali tek kad bi to stvarno shvatila bilo bi “jao si ga meni” za političare.

Je li tržište rada pripremljeno za takvo restrukturiranje?
- Zamislite da su brodogradilišta poslovala efikasnije i da se taj novac koristio drugdje. Ako tako postavite pitanje, možemo samo zamisliti bi li stopa nezaposlenosti bila tako visoka. Zbog sadašnjeg stanja hrvatska brodogradilišta u privatizaciji, o kojoj se govori, sigurno ne bi postigla dobru cijenu. Ipak, bio bih sretan kada bi se sva brodogradilišta moglo privatizirati, jer bi to značilo da smo ih uspjeli postaviti na zdrave noge i da privatni investitori tu vide priliku.

Javnost i političari uvijek razmišljaju o onome što jest ili što će se neminovno dogoditi. Čim gore, to se više koncentrira na tom događaju + medijski spin i pomama za lošim vijestima samo stvaraju opaki krug. Ekonomisti razmišljaju o onome što je moglo i može biti – propuštene prilike i oportunitetni troškovi. Problem je da javnost, u funkciji birača, i naravno političari ne žele razmišljati o tome što je moglo biti. Jednostavno je neugodno.

Što učiniti da se smanje inflatorni pritisci?
- Smanjenjem javne potrošnje smanjila bi se potražnja. Prvi signal će biti rebalans proračuna. Država može pridonijeti reformama kojima bi se usporio rast rashoda. Evidentno je da se reforme ne mogu provesti preko noći, no potrebno je više hrabrosti. Neke reforme nisu ugodne, ali ih je nužno provesti zbog nas samih.

Ja sam bio slikovitiji neki dan. Da se citiram …. “Za to treba vizija i politički …um… cohones.”

(O brodogradnji dolazi jedan veći post, nadam se za koji dan, prije leta.)

Krivca za “skandal” možemo svijećom tražiti. Croatia će reći da gradu aerodrom nije prioritet, da otežava privatne investicije ili nešto treće. To možda i je točno. Bandić planira još jedan stadion, uz novi Maksimir. Grad će uperiti prste u Ministarstvo prometa i Vladu. Država je vlasnik pa neka ona napravi prvi korak, započne izgradnju nove zgrade, itd. u krug…. Brigo moja pređi na drugoga. Zato najbolji dio Kuljiševog osvrta je zaključna rečenica.

Ne­pre­vla­di­vi so­ci­ja­li­zam i ne­i­sko­rje­nji­va ko­ru­pci­ja u dje­la­tno­sti­ma gdje ne­ma ni­ka­kve kon­ku­ren­ci­je, to je naj­ve­ća bo­lest hr­vat­skog društva.

Amen. Čitalj dalje.

Pleso treba što prije privatizirati

Zagrebačka zračna luka propada: državna podu­ze­ća pretvorila su je u za­dnju rupu civilne avijacije

Za­pra­vo ni­smo tre­ba­li le­tje­ti u Beč u po­tra­zi za skan­da­li­ma – na je­dan skan­dal ko­ji, či­ni se, ni­ko­ga ne uzne­mi­ra­va naišli smo već na za­gre­ba­čkom ae­ro­dro­mu. On­dje je sve za­man­da­lje­no, zgra­da se re­no­vi­ra. Ci­je­lu zi­mu ta je naj­ma­nja i na­jo­tu­žni­ja zra­čna lu­ka u re­gi­ji zja­pi­la pu­sta, da bi sad, kad po­či­nje tu­ri­sti­čka se­zo­na – a Za­greb je gla­vni hr­vat­ski “hub”, čvo­rište za­ra­čnog pro­me­ta – po­če­li gra­đe­vin­ski ra­do­vi. Ne bih ništa re­kao da se gra­di nešto no­vo i ve­le­bno – ali ne, sa­mo se kr­pa i maj­sto­riše, bez pra­vog pla­na i vi­zi­je. Do­tle je ae­ro­do­rom Du­bro­vnik, ko­ji je Za­greb pre­sti­gao po pro­me­tu, pre­tvo­ren u kra­snu, mo­der­nu zra­čnu lu­ku.

Za­je­dni­čkim sna­ga­ma hr­vat­sko mi­ni­star­stvo pro­me­ta, Cro­a­tia i Zra­čna lu­ka Za­greb, te me­di­o­kre­ti­te­ti ko­ji sje­de u fo­te­lja­ma te tri dr­ža­vne usta­no­ve uspje­li su otje­ra­ti svu ko­mer­ci­jal­nu kon­ku­ren­ci­ju, za­u­sta­vi­ti na­pre­dak i Za­greb pre­tvo­r­i­ti u za­dnju ru­pu ci­vil­ne avi­ja­ci­je - za isto vri­je­me dok je ae­ro­drom u Bra­ti­sla­vi, ko­ji je pri­je pe­tna­est go­di­na bio so­ci­ja­li­sti­čki ću­mez po­put on­dašnjeg skop­skog, sad izra­stao u ve­li­ko, eu­rop­sko le­tje­lište. Iz Bra­ti­sla­ve i Prišti­ne le­ti se di­rek­tno u New York. Cro­a­ti je pri­re­pak Luft­han­se, a za­gre­ba­čki ae­ro­drom će u slje­de­ćih go­di­nu-dvi­je po­tpu­no izgu­bi­ti pri­li­ku za ra­zvoj kad se ne­gdje u oko­li­ci otvo­ri pr­va zra­čna lu­ka je­fti­nih, ma­so­vnih avo­i­o­pri­je­vo­zni­ka.
Je­di­na je šan­sa za za­gre­ba­čku zra­čnu lu­ku da se odmah pri­va­ti­zi­ra – a to bi tre­ba­lo uči­ni­ti i s osta­lim ae­ro­dro­mi­ma, te s mor­skim lu­ka­ma i au­to­bu­snim ko­lo­dvo­ri­ma.

Na aero­d­ro­mu, pi­sta, in­sta­la­ci­je i kon­tro­la le­te­nja mo­ra­ju, na­ra­vno, osta­ti u dr­ža­vnom vla­sništvu i pod ja­vnom kon­tro­lom, ali zašto bi glu­pa zgra­da u ko­joj se oba­vlja pri­li­čno je­dno­sta­vna uslu­žna dje­la­tnost, po­put špe­di­ci­je, ali sa sa­mo­ho­dnim te­re­tom, mo­ra­la bi­ti u ja­vnom vla­sništvu? Ne­pre­vla­di­vi so­ci­ja­li­zam i ne­i­sko­rje­nji­va ko­ru­pci­ja u dje­la­tno­sti­ma gdje ne­ma ni­ka­kve kon­ku­ren­ci­je, to je naj­ve­ća bo­lest hr­vat­skog društva.

Sasvim je ispravno pitanje koje nitko ne pita u hrvatskoj politici, jer ide suprotno njihovim interesima, i javnosti, zašto država treba biti vlasnik aerodroma? Preciznije, kao što i Kuljiš pita, aerodromske zgrade i aerodromskih usluga? To se odnosi na središnju državu i županijske i lokalne vlasti. Ok, pista može biti državna, pogotovo kad je dio i vojnog aerodroma (Zg i Pu). Kontrola leta je državna usluga sa razlogom. Ali održavanje piste i pristaništa može biti izdano kroz konkuretni natječaj u privatne ruke kroz outsourcing. Outsourcing, ako se sjećate, jedan je od jednostavnih, početnih načina privatizacije osnovnih svakodnevnih usluga – uvodi se konkurencija, ljudi je razumiju, te ekonomsku aktivnost stavlja u privatne ruke i van državnih “mediokretiteta.” I drugi aerodromi mogu pratiti istim korakom. Korak dalje bi bila potpuna privatizacija zgrade i svih aerodromskih usluga. Zar neke zemlje mogu imati privatno osiguranje i screening letača, a Hrvatskoj je nezamislivo da privatna kompanija ukrcava i iskrcava teret, pa i samohodni?

Nije mi potpuno jasno da li Kuljiš želi privatizaciju zbog nove zgrade ili zbog dizanja konkuretnosti Plesa. Nisam siguran da bi izgradnja nove “velebne” zgrade bila poželjna/isplativa. Takve nove, ahitektski moderne i inovativne, te osebujno ukrašene zgrade lijepo izgledaju u glosy promotivnim brošurama i izbornim plakatima. Ali van toga, nisu ništa više funkcionalne od rudimentarnih, “običnih” aerodrosmkih zgrada. Takvi aerodromi su nepotrebno skuplji, a netko mora platiti.

Što se dogodi je da aerodromska uprava u dogovoru sa državnim vlasnikom (grad ili Vlada) podigne pristanišne naplate avio kompanijama kako bi isplatile troškove izgradnje nove zgrade. Kompanije pak onda podignu cijenu karata običnim putnicima u te destinacije kako bi kompenzirale više aerodromske pristojbe. Trošak izgradnje “novih velebnih” zračnih luka je tako prevaljen na krajnjeg korisnika koji i nema baš velikih koristi od dekorativne, inovativne arhitekture tranzitne zgrade. Takvih slučajeva ima po svijetu. Veliki gradovi poput Pariza i Toronta su izgradili “krasne moderne” zgrade sa mnoštvo umjetnosti po zidovima i hi-tech opremom i prosljedili trošak na avio kompanije, tj. oni na letače. Amsterdamski se držao šturog, sivog, rudimentalnog dizajna i ostao važno čvorište sa mnoštvom jeftinih prijevoznika. Uz veći trošak za putnike dolazi i smanjenje konkurentnosti aerodroma. Manje kompanija je zainteresirano za tu destinaciju ako postoji jeftinije pristanište u regiji, svakako je manje jeftinih prijevoznika koji traže niske pristojbe zainteresirano ili se pak jednostavno smanji broj letova postojećih kompanija.

Prilikom korištenja poreznog novca za izgradnju aerodroma u pojedinim gradovima, treba imati na umu tko sve plaća, a tko sve beneficira od nove zgrade zračne luke Pleso. Besmisleno je i krivo da porezni obveznici Osijeka ili Rijeke primjerice plaćaju izgradnju novog aerodroma u Zagrebu. No to je slučaj svaki put kada Vlada odluči “pripomoći” izgradnji novog stadiona ovdje, sportske dvorane ondje. Većina poreznih obveznika Zagreba koji bi plaćali izgradnju nove zgrade imaju veće troškove od koristi novog “velebnog” aerodroma. Većina građana još uvijek ne leti dovoljno često da bi imala direktne koristi. Njima novi aerodrom nije prioritet. Indirektne koristi su upitne veličine. Uvijek se nađu konzultantske kuće koje će preuveličati vrijednost benefita, kako stadiona, tako i grandioznih aerodroma. I uvijek se nađe političara koji će to iskoristiti.

Zagreb je, čini mi se, u nezavidnoj i konfuznoj poziciji. Premali je grad da bi imao više od jednog većeg aerodroma koji bi se natjecali za promet, a prevelik je da bi bio bez ijednog. Konkurencije gotovo i nema u Hrvatskoj. Bliži gradovi Karlovac, Sisak, Varaždin su relativno mali da služe kao čvorišta iako možda imaju poziciju.

Osijek, Pula, Rijeka, Zadar su predaleko i služe drugačije tržište. (Ne znam koje tržište uopće služi riječki). Budimpešta i Beograd ostaju kao jedina konkurentska čvorišta. Ako Zagreb želi i misli da treba biti veći tranzitni centar za zračni promet jugoistočne europe, ako želi biti u tom biznisu, ako želi privući više prijevoznika i pogotovo jeftinih (pa Croatia nek se natječe), ako želi da se i iz Zagreba leti u NY, onda privatni vlasnik sa jasnim ciljem, interesom, minimalizacijom troškova i fleksibilnim nepolitičkim procesom donošenja odluka je dobar izbor za Pleso.

Što se tiče toga, još kad bi Adriatic Institut pokrenu blog bilo bi odlično. Do onda, pročitajte članak Nataše Srdoč Samy u business.hr, u kojem analizira posljednje izvješće Europske Komisije, uglavnom negativno za ovu Vladu. (I neki komentari teksta su dobri) Uglavnom već znamo da je pravosuđe loše, procesi slabi i tromi, korupcija velika. (Da li slabo pravosuđe uzrokuje veću korupciju, ili obrnuto?) Kod ekonomske politike Nataša postavlja pitanje: “Je li vodeći motiv ekonomske politike stvaranje efikasnog tržišnog gospodarstva koje će ostvariti više stope ekonomskog rasta odnosno viši životni standard za hrvatske građane ili je motiv ostanak na vlasti?” Gledajući na polet subvencija ove godine odgovor je jasan, ali da li promjena donosi nešto novo? Da li će subvencije, pogotovo zombi poduzećima spasti na EK prihvatljive granice ako SDP dođe na vlast? Ne nadajte se. Prigovori su i na privatizaciju koja nije išla dovoljno daleko i “državna intervencija u privatni poduzetnički sektor ostala značajna.” Da li će se to promjeniti sa promjenom vlasti? Koliko znamo SDP ne planira nastaviti privatizaciju. Porezni teret je građana je među najvišima u europi i iznad prosjeka zemalja OECDa, a nismo bogati kao te zemlje. Kako su onda možemo priuštiti visoke poreze i uvođenje novih? Itd itd…

Odlično i ključno pitanja koje Nataša postavlja na kraju je jednostavno: “Je li Vladinim dužnosnicima jasno da su nezavisno i djelotvorno sudstvo, zaštita vlasničkih prava, provođenje zakona, vladavina prava, uspješna borba protiv korupcije na visokoj razini preduvjeti uspješnosti daljnjih reformi i koja je to Hrvatska koja je zadovoljna ovogodišnjim izvješćem?” A odgovor? Da li je nekim drugi dužnosnicima jasno, ako ovima već nije? Lako je deklarirati u kampanji da “nama jest”, ali stvarno pitanje je: Da li će imati poticaj to promjeniti?

Vidim priča na Jutarnjem da su dva Splićana, između mnogih ostalih, postali djelomični vlasnici jednog engleskog kluba, Ebbsfleet United. Klub je kupila/preuzela grupa navijača sa website myfootballclub.com. Zakonski, taj website je kupio Ebbsfleet, no novac koji stoji iza website je novac navijača. Ideja je odlična i za jednu Englesku koja je navikla na privatno vlasništvo i jasno definirane vlasničko-menađerske odnose i sponzorstva. A tek za Hrvatske klubove!, gdje su i oni bolji nejasnog statusa što se tiče financija (i privatnog, i državnog, tj. poreznog novca) i vlasništva pa se tako na kraju podvrgavaju političkim manupulacijama gradskih oca.

Ne moramo tražiti primjere toga u Dinamu i Hajduku kao dva najveća koja bi imala ogromne dobiti od jasnog privatnog vlasništva. Manji klubovi iz manjih gradova su jednako, ako ne i više, zakinuti nejasnom, socijalističkom strukturom vlasništva i financiranja. Uzmimo za primjer Pulsku Istru, klub koji je imao sve predispozicije da se natječe u 1.HNL, ali je zbog nesposobnosti i neinventivnosti gradskih oca gotovo pa propao. Grad ne bi klub prodao, niti bi ga financirao; niti bi prodao stadion, niti bi ga dovršio. Traži privatne izvore financiranja koje u Istri hvala bogu ima, ali naravno nitko ne želi financirati klub u državnom vlasništvu. Nejasno je gdje će novac završiti i to je dovoljno negativan poticaj privatnim sponzorima. Slično za Uljanik, koji nije mogao plaćati igrače iako su bili kvalitetni za 1.HNL. Nit se zna tko pije, ni tko plaća, a najviše štete, osim samim potencijalno odličnim igračima, ide stanovnicima, navijačima grada koji su ne samo zakinuti za natjecanja već i kvalitetnom sportskom ponudom u gradu, bilo u Puli ili Zatoku kod Benkovca. Da li je onda čudno da Hrvatska, kao nogmetna nacija proizvodi sve manje novih talenata??

Sve je to priča o poticajima. Jasna vlasnička struktura, kroz izdavanje dionica kao veliki klubovi ili prodaja navijačima poput ove Ebbsfleeta, bi uklonila glupo i štetno-za-svih ponašanje lokalnih vlasti koji još uvijek operiraju u socijalizmu. Vlasnik, bilo da je jedan ili njih 53,000, ima jasni poticaj maksimizirati uspiješnost kluba i tako maksimizirati zaradu kroz veću posjećenost, reklame, nova članstva, prodaju rekvizita, kao i prestiž. Cilj sportskog kluba ne mora nužno biti profit, ali prihod se mora maksimizirati kako bi klub opstao. Uostalom, sve uspješniji klubovi trebaju sve više investicija, a i plaće igrača su sve veće. Za male klubove posebno je bitna posjećenost kao izvor prihoda, kao što smo mogli vidjeti u Puli, kao i moguća prodaja rekvizita. Naravno da je navijačima Dinama ili Hajduka puno bitnija uspiješnost kluba od same dobiti, ali i meni je iako ne navijam ni za jedna od ta dva. Što bolje ti klubovi prolaze, bolje meni kao vlasniku, ako je klub profitabilna organizacija, a i država, lokalna prvenstveno, bi onda imala koristi od poreza na transfere i dobit, umjesto što sada ima trošak.

Pa zašto ne onda spojiti dvije hrvatske strasti – nogomet i dionice? Dinamo, a i Hajduk, bi možda mogli i izlistati na burzi neki postotak dionica. (Iako bi možda bio problem da dionice Hajduka trguju na Zagrebačkoj burzi) Dio bi mogli kupiti navijači, kao u slučaju Ebbsfleeta, a dio neki privatni investitor. Ili bi sve dionice mogle biti prodane navijačima, tj. javnosti. Ovisi od slučaja do slučaja. No, u svakom slučaju lokalne vlasti bi trebale prodati svoje udjele i tako osloboditi porezni novac za ono za što je i namjenjen, svakako ne financiranje raznih NK. Gradovi ionako ne zarađuju na našim NK pa ne vidim razlog zašto ih imaju u svom vlasništvu, samo stvaraju trošak. Vlada ne može naplatiti svoja porezna potraživanja, a nekad ih i ne traži (od transfera igrača kao što smo mogli vidjeti ovo ljeto). Cilj je divestiranje i prepuštanje klubova onima kojima i pripadaju, navijačima, nogometnim enthuzijastima, igračima i investitorima, svakako ne državi. Tako mogu biti samo politički pijuni ili drugim riječima, “dobri” stari kronisam. (Vidi opis bloga) Zar to nije jasno??

Prodaja kluba navijačima, i općenito društveno vlasništvo nad sportskim klubom, nije toliko revolucionarna ideja. Dioničarstvo u takvom slučaju ne znači isto što i dioničarstvo u HTu. Primjera toga ima u svijetu i niti jedan ne podrazumijeva ono što mi “socijalisti” smatramo društvenim vlasništvom – državno vlasnišvo i financiranje. Posljedice toga vidimo u današnjem nogometu. Legendarni Green Bay Packers su jedini profesionali sportski klub u Americi u vlasništvu društva, zajednice. Neprofitabilna su korporacija sa preko 100,000 dioničara koji posjeduju 4,750 000 dionica. Nitko ne može imati više od 200,000 dionica, koje nikada ne rastu u vrijednosti, nema dividende i mogu se prodati samo nazad klubu. Dionice daju pravo odlučivanja i glasanja oko vodstva kluba, upravo ono što navijači žele. Dionice su se prodavale 4 puta u povijesti kluba, zadnji 1997/98. kada je prikupljeno preko $24 milijuna dolara. Samo u prvih 11 dana prodano je $7.8. Dioničari se nalaze u svih 50 saveznih država. To je društveno vlasništvo! Više o povijesti Packersa možete pročitati na njihovim stranicama. Slično je i sa kanadskim Saskatchewan Roughriders. Neprofitabilna organizacija, dionice ne isplaćuju dividendu, ne trguju na burzi, možete ih imati najviše 20 i daju vam glasačko pravo za biranje upravng odbora kluba. U takvim slučajevima, dionice će uistinu kupiti ponajviše navijači. Pa tko najviše viče “dole uprava!”nego navijači.

Jedino što može spriječiti bolji razvoj klubskog nogometa u Hrvata je država, tako da se ne makne u prepusti klubove onima kojima i pripadaju. Upravo ona stara, socijalistička, samoupravna koja je i stvorila problem na prvom mjestu kroz iskrivljene ideje “društvenog” vlasništva sad se treba ukloniti iz onoga što joj nije zadaća. Ideja koju su proveli myfootballclub.com i Ebbsfleet je odlična. Zašto ne spojiti dionice i nogomet u Hrvatskoj?

    Već jednom prije, na pollitici sam rekao da Hrvatska gradi kvalitetne brodove, mi imamo “know how” u inžinjerskom djelu brodogradnje, a jedan moj prijatelj mi kaže da stranci čak misle da gradimo “rolls royce” od brodova. Koliko god sve to možda stoji, brodogradilišta su nam u minusu i veliki uteg na gospodarstvo i razvoj jer ne znamo (ili vrlo lako moguće nećemo) voditi kvalitetan i uspješan poslovni dio brodogradnje. Ne može brodogradilište, kao ni bilo koja druga firma, biti uspiješna i profitabilna ako se posao ne vodi kako treba i ako se ne razmišlja kako ponuditi nove proizvode. Tu su mi nejasna, zapravo začuđujuća, Jurčićeva čuđenja kako to da “se u nas grade najkvalitetniji brodovi, ali s gubitcima, što nije slučaj u svijetu.” Pristup brodogradnji je zadnjih godina “možda bio pogrešan.”

    Možda? To je ozbiljna ili retorička konstatacija? Da posudim Clintonovo objašnjenje, do sada već poznato svima, i malo ga pomjenim – “It’s the business model stupid!” On je pravi uzrok neuspiješnosti naših brodogradilišta u odnosu na svijetska i dok se uzrok ne “sanira” riješenja stalne krize brodogradilišta neće biti. “Hrvatska brodogradilišta se ne mogu identificirati sa suvremenim modelima u svijetu, jer poslovnom strategijom, ustrojem i makro tehnološkim konceptom predstavljaju zastarjeli i davno napušteni model brodogradilišta” kaže u svom radu “Kriza hrvatskih brodogradilišta..” Mladen Klasić. (Preporučam da pročitate, ima 16 stranica) Model koji primjenjuje hrvatska država kao vlasnik brodogradilišta je ostavština prošlog sistema, i.e. nije se mijenjao već 50 godina, osim u određenoj mjeri u Uljaniku. Ono što se uglavnom od političara čuje i što oni riješavaju su simptomi (dugovi, stara tehnologija, slaba produktivnost, oronuli kapaciteti) ne uzrok problema brodogradnje. Razlog tomu jest da ti pravi uzroci nisu dospijeli do većine građana kao istinski razlozi koji nameću vrlo jasne smjerove što učiniti dalje. Smjerove koji nimalo nisu zanimljivi političarima. Zato nam političari, kroz Vladu pravi vlasnici brodogradilišta, i dalje mažu oći sa “riješenjima” koja zapravo na kraju dana idu na štetu čitavog društva i razvoja.

    SDP je preko Jurčića objasnio svoje ideje i namjere za brodogradnju u Hrvatskoj. Prvo brodogradilišta će se sanirati 2008., jer su posljednji put sanirana 2002. No, sanacija u riječniku političara znači samo pokrivanje dugova, što je neispravno. Sanacija ne znači samo pokrivanje dugova, već sveukupno ozdravljenje poslovnog subjekta u pitanju. Mladen Klasić piše, “Iz samoupravnog sustava naslijedili smo shvaćanje, da se poslovno ozdravljenje postiže tek financijskom injekcijom za pokriće akumuliranih gubitaka…Pokrivanje gubitaka donosi tek privremeno olakšanje. Potpuna sanacija uvijek zahtijeva i strukturne promjene.” Vrlo je razumljivo da pokrivanje akumuliranih dugova svakih par godina znači da je pravi uzrok koji stvara te dugove ostao isti, netaknut. Koji poduzetnik bi sebe smatrao uspiješnim kad bi čistio dugove svakih par godina, uzimajući novac nepovratno od svoje rodbine? To znači da nikada nije stvarao dobit, već akumulirao gubitke, i kao takav je samo trošak i šteta za svoju obitelj. Sanacija i preživljavanje državnih brodogradilišta se bazira na njihovom financiranju iz državnog proračuna, tj. iz džepova poreznih obveznika. Ta činjenica vrlo polako dopire do svjesti građana, što samo daje političarima mogućnost da i dalje muzu poreznike. Subvencije brodogradnji u 2006. su bile najviše u posljednjih par godina, iznosile su 2.6 milijarde kuna, ili 30% od svih državnih potpora 2006. SDP je objasnio kako planiraju sanirati gubitke; tako da ih stavi sve u jedan fond i “da se njihovo rješavanje prebaci za budućnost.“ Takav način sanacije postavlja pitanje da li se riješavanje brodogradnje zapravo stavlja pod hipoteku koju će otplatiti buduće generacije? No to ne govori što sa sadašnjim enormnim potporama brodogradnji, kao i drugim sektorima. (I onda će netko da je proračun i time “građani” oštečeni jednokratnom prodajom HTa, dok godišnje političari izdvajaju milijarde iz proračuna za vječne gubitaše i duhove od poduzeća. Eh, ne laje pas zbog sela!)

    No, svejedno i da građani ne prosvjeduju država će se naći u dilemi o ukidanju subvencija, što će najvjerojatnije morati učiniti zbog pristupanja EU. Privatni investitori nisu sigurni i “zaljubljeni” u državne subvencije jer one ovise o političkoj volji i dolaze sa uvijek prevelikim državnim uplitanjem u poslovanje. U zemljama u razvoju pa čak i u siromašnim zemljama strani investitori dolaze samo u industrije/sektore koji imaju zagarantirane državne subvencije. Upitno je koliko će država dalje moći “sanirati” i subvencirati brodogradilišta, jer pristupanje EU zahtjeva ukidanje velikog broja subvencija vječnim gubitašima. Na taj način privlačenje stranih investitora u naša brodogradilišta, zbog dodatne nesigurnosti subvenciranja, je otežano. No, ja sam još uvijek uvjeren da privatizacija određenih brodogradilišta ima potencijala za uspijeh ukoliko se naravno država, i sa strateškim udjelom, makne sa puta novim vlasnicima i njihovom efikasnom vođenju kapaciteta. U obzir bi naravno došlo samo par brodogradilišta, ne sva. Gosp. Klasić je pesimističan i smatra da:

“Hrvatska brodogradilišta su odbila takve ulagače svjesna, da bi za njih to značilo kraj samostalne brodogradnje. Danas više nema interesa niti za takav otkup hrvatskih brodogradilišta, pa bez ikakve dvojbe možemo zaključiti, kako uopće ne postoje izgledi za privatizaciju hrvatskih brodogradilišta u bilo kojem vidu.”

    Potom, drugo riješenje koje se predlaže nakon sanacije je objedinjavanje svih 5 brodogradilišta u jednu organizaciju, kako bi postali profitabilni 2008. godine. Do 2012. se niti jedno neće zatvarati, znači SDP se pokrio za vrijeme svojeg mandata. Ni u snovima ne treba očekivati profitabilnost 2008., kroz ujedinjenje pod krovnu kompaniju “Jadran Brod – hrvatska brodogradnja.” Tek nakon ujedinjenja (tj. merger and acquisition, M&A) i procesa restrukturiranja je moguće očekivati profitabilnost. M&A je dugotrajan proces, ponekad čak i par godina dok se ishod manjih troškova, veće produktivnosti i profitabilnosti i pozicije na tržištu zbog dobivene sinergije postigne. Nije nimalo jednostavan projekt ili sa automatskim dobicima. Danas se još uvijek u poslovnim školama i stručnim krugovima debatiraju posljedice M&A, njihove isplativosti i korisnosti za vlasnike u mnogim slučajevima, kao što postoji i niz visokoprofilnih slučajeva loših posljedica M&A. Jedan od problema koji bi mogao zadesiti Jurčićev Jadran Brod jest da je on već postojao, što je Jurčić siguran sam svjestan. Uputno je promatrati to najavljeno objedinjavanje i vidjeti sličnosti (ako postoje) sa prošlim. Evo kako Mladen Klasić to opisuje:

Sredinom šezdesetih vodeći čimbenici tadašnje Republike Hrvatske potakli su integraciju jadranskih brodogradilišta u Združeno poduzeće Jadranbrod i u političkoj pripremi smijenili vodeće kadrove u tri velika brodogradilišta. Unatoč svemu prevladali su lokalnih političkih interesi, pa iz statuta udruženog poduzeća izostaje centralno upravljanje i racionalizacije, koje se u integracijama podrazumijevaju, kako bi se očuvala autonomija svakog od brodogradilišta. Integracija je izgubila svaki smisao, jer su brodogradilišta nastavila autarhičnim razvojem i u to vrijeme bilježimo paralelni razvoj tvornica diesel motora u tri najveća brodogradilišta, dok je funkcija Udruženog poduzeća Jadranbrod bila svedena na granskog udruženja za lobiranje interese članica pri institucijama bivše države

    Tim rečeno, ideja nije za baciti i svakako da predstavlja svježi potez u brodogradnji. No, bez temeljnog restrukturiranja poslovnog modela brodogradilišta, samo njihova integracija neće omogućiti preživljavanje i dugoročno uspiješno poslovanje. Postojeći model je neadekvatan, zastario po poslovnoj strategiji i tehnološkim konceptima, u biti vjerovali ili ne u 21. stoljeću ostavština samoupravnog socijalizma. Odlikuju ga visoki fiksni troškovi zbog prekomjerne zaposlenosti i neiskorištenih, “jalovih” kapaciteta i izgradnja brodova na više navoza. Vjerojatno najveći problem je visok stupanj autarhičnosti, tj. težnja ka samodostojnost brodogradilišta karakterizirana sa brojnim kapacitetima koje je nemoguće iskoristiti u većini slučajeva. Racionaliziranje takvog stanja ostavilo bi neke kapacitete koji mogu opskrbljivati sva brodogradilišta, a druge bi se ugasilo. Hmmmm, koji političar ima hrabrosti i znanja to napraviti? Niti jedan u Hrvatskoj. Objašnjenje:

“Sindrom autarhičnosti je naslijeđe samoupravnog socijalizma i glavna prepreka za ostvarenje niza racionalizacija i sinergijskih efekata, koji se postižu specijalizacijom kapaciteta u okvirima poslovno i tehnološki integrirane cjeline. Ovakvo stanje ističe promašenost državnog vlasništva. Država iako je jedinstveni vlasnik svih brodogradilišta zbog iracionalnih političkih motiva nije u stanju pokrenuti ono, što bi svaki privatni vlasnik u tom položaju bilo gdje u svijetu proveo bez oklijevanja.”

    Model kojem se naša brodogradilišta trebaju prilagoditi i koji je za nas jedini moguć jest model montažnog brodogradilišta. Drugi svjetski model je onaj korejskih i japanskih brodogradilišta, tvornice brodova. (Valjda treći u svijetu je hrvatski model. Šala.) Montažna brodogradilišta, kao i azijske “tvornice”, se odlikuju efikasnim outsourcing-om kojim drže ključne troškove što je manjim moguće, tj. jalovi kapaciteti su nepostojeći. U montažnim, to se postiže niskim fiksnim troškovima sa kvalitetnim krugom kooperanata i dobavljača, tj. specijaliziranih proizvođača i dobavljača opreme, koji su angažirani samo onda kad su i potrebni, za razliku od postojećih kapaciteta koji stvaraju trajni trošak kad su neiskorišteni.

    Osim Uljanika, druga brodogradilišta su u proizvodnji standardiziranih brodova (tankera) gdje su izloženi oštroj konkurenciji Južne Koreje, gdje je cijena broda daleko ispod cijene broda u brodogradilištima EU, a kamoli nas. Zbog toga naša brodogradilišta moraju napustiti izgradnju tih brodova, što naravno ne ide preko noći. Ono što mogu i trebaju graditi jest brodove za posebnu namjenu, nešto što je Uljanik već napravio. To je moguće samo preustrojem sadašnjeg modela u model montažnih brodogradilišta. Upravo zbog toga, ali i smanjenja nepotrebnih zaposlenika, Uljanik je relativno uspješno brodogradilište. Kako bi se brodovi posebne namjene mogli uspiješno (profitabilno) graditi, sadašnji oronuli autarkični model mora se napustiti i brodogradilišta se trebaju restrukturirati po montažnom modelu, “lišen svake autarhije.” Da bi do togla došlo, političari koji se u izbornim kampanjama vole razbacivati obećanjima i raznim riješenjima, a koji su stvarni “vlasnici” sudbine brodogradnje, trebaju javnost suočiti sa stvarnošću, što znači:

• koncept montažnog brodogradilišta bitno smanjuje broj zaposlenih i opseg fizičkih kapaciteta u svakom od brodogradilišta. To je u skladu sa iscrpljenim domaćim resursima, nakon što lokalno stanovništvo odbija teška fizička zanimanja u brodogradilištima!
• udio uvozne komponente u proizvodnji plovila donekle će porasti sukladno povećanju integralne kooperacije pretežno inozemnih dobavljača. Dobavljači oslonjeni samo na domicilnu potražnju ne mogu se održati!

    Hrvatska brodogradnja se nalazi pred velikim strukturalnim izazovima, ne cikličnim gdje samo krpanje rupa može pomoći. Na početku sam rekao da je sadašnji poslovni model pravi uzrok stalne krize naših brodogradilišta. Ali, tko upravlja reformom sadašnjeg ustroja ili njegovim zadržavanjem? Naravno, Vlada i političari. O njima ovisi da li će provesti dalekosežna promjena brodogradnje, koja znači promjena ustroja i kapaciteta, ili će se ostati na sadašnjem neracionalnom modelu gdje brodogradilišta “preživljavaju tek uz izdašnu pomoć hrvatske države, koja nažalost i danas privredom u državnom vlasništvu upravlja povodeći se kriterijima promašenog sustava bivše države i preuzima sve veći teret na državni proračun.” Več više puta rečeno na ovom blogu, za to treba imati lidere a ne populiste, bilo s lijeve ili desne strane, na vlasti.

Taj citat je iz knjige prof. Emanuela Savasa Privatization and Public-Private Partnerships, izdanoj u novoj verziji 1999. godine na stranici 284. Knjiga je obavezno “štivo” u vezi privatizacije diljem svijeta. Ta i druge njegove knjige prevedene su na 22 jezika. Prof. Savas je jedan od najvećih autoriteta za privatizaciju u svijetu. Da li smo mi u Hrvatskoj ikad čuli za njega? Ne, javnost vjerojatno nije. Ta knjiga ili koja druga njegova nisu nažalost prevedene na hrvatski, no naši stručnjaci za javne poslove koji govore engleski vjerojatno jesu čuli za njega. Da li mi u Hrvatskoj znamo za ovaj citat iako nismo pročitali knjigu ili čuli za dotičnog profesora? Nažalost, znamo.

Ja sam imao priliku razgovarati sa Prof. Emanuel S. Savas-om, jednim od prvih experta i općenito “pionira” u području privatizacije. Zapravo, mnogi ga smatraju jednim od intelektualnih očeva privatizacije i najvećim zagovornikom outsourcinga. Malo ću se korigirati i reći, kao što Savas kaže, da su intelektualni temelji privatizacije postavljeni od ekonomista Milton Friedman-a, a 1969. riječ reprivatization je upotrebljena po prvi put od strane legendarnog profesora managementa Peter F. Drucker-a. [Riječ privatization je prvi put ušla u Webster's New Collegiate Dictionary 1983. godine.] Upravo u to vrijeme, neovisno, Savas je, služeći pod gradonačelnikom New Yorka John Lindsay-em između 1967. i 1972., otkrio zanimljive razlike između javnog i privatnog sektora u pružanju usluga. Ponajviše, da je privatni sektor znatno jeftniji i puno efikasniji od javnog. Dužnosnici New Yorka su u to vrijeme nastojali poboljšati “performanse” gradskih usluga koje su bile u znatnom padu. Savas je indentificirao nedostatak konkurencije u javnim uslugama kao uzrok, što je zapravo značilo da su se municipalne usluge ponašale kao monopoli. Ovakvi zaključci danas u 21. stoljeću ne zvuče kao izuzetni, već očekivano normalni. No, ne zaboravimo da se ovdje radi o kasnim 1960tima, vrijeme neupitne ispravnosti ideja o “znanju i sposobnosti države i regulacije” naspram tržišta koje “ne zna” kao i vrijeme booma socijalizma u svijetu. Savas je predlagao ugovaranje sa privatnim firmama kao pragmatičnu politiku razbijanja javnih (gradskih) monopola i tako poboljšanja troškovne efikasnosti i kvalitete javnih usluga.

Tim otkrićima i radom u ’70tima počela je debata oko privatizacije u javnoj administraciji i ekonomskim krugovima. Njegova prva knjiga o teoriji privatizacije i empirijskim istraživanjima, Privatization: The Key to Better Government, izdata je 1987. i ostaje kao jedno od najutjecajnijih djela u području privatizacije. Nakon rada za grad New York, postao je direktor Centra za Studij Države (Center for Government Studies) na Sveučilištu Columbia, od 1972. do 1981. Godine 1981. Predsjednik Ronald Reagan ga je postavio kao Assistant Secretary, Department of Housing and Urban Development. (Mala zanimljivost: Na dan atentata na Reagana, prof. Savas je bio sa predsjednikom malo prije toga i kad je njegova žena čula da je još netko upucan odmah je pomislila na njega. Ah žene.) Danas je profesor na poznatoj School of Public Affairs, dio Baruch Collegea, City University of New York. 2005. godine imenovan je jednim od “Velikih Pridonositelja Javnoj Administraciji” na listi zajedno sa Woodrow Wilsonom.

Ovo je razgovor koji sam imao sa njime prije neki dan. Rečenice u bold i itallic su moji komentar i naravno pitanja.

Cro: Znam da ste putovali i predavali u Jugoslaviji. Gdje i o čemu?

Prof. Savas: Predavao sam u Jugoslaviji u tri prigode. Posjetio sam Dubrovnik dva puta i prisustvovao na dvije konferencije u ranim ’80tim. Tema je bila privatizacija i javne usluge i tijekom dva tjedna, koliko su trajale konferencije, mi bi održali nekoliko govora i diskusija. Konferencije u Dubrovniku je organizirao prof. Rajko Tomović sa Sveučilišta u Beogradu. (Prof. Savas izgovara srpsko-hrvatske riječi koje zna, poput konkurencija, savršeno. Valjda jer je dosta radio u istočnoj Europi.) On je stvarno uradio odličan posao dovodeći mnogo ljudi iz raznih zemalja tamo kako bi diskutirali pitanja iz javnih poslova. Lokalni stanovnici su bili dosta iznenađeni s obzirom da su tamo bili amerikanci, rusi, englezi i diskutirali ovakve stvari zajedno. Jednom prilikom sam odletio iz Dubrovnika u Beograd. Tamo sam održao lekciju Gradskoj Skupštini o privatizaciji i sljedeći dan sam osvanuo na naslovnici lokalnih novina. Mislim da se su se zvale Komunist ili tako nešto. (smijeh) Gradonačelnik je dao instrukcije svom vozaču da me odvezu u posjetu u Sarajevo. Nakon popodneva razgledavanja i prekonoćnog ostanka, gradonačelnik Sarajeva je rekao svom vozaču da me odveze nazad u Dubrovnik. Bili su jako ljubazni prema meni.

Cro: Ovo je van teme, ali koje je bilo vaše mišljenje na tim posjetama?

Prof. Savas: Bio sam jako impresioniran viđenim. Posjetio sam Sovijetski Savez mnogo jer sam bio američki direktor Sovijetsko-Američkog Projekta za Upravljanje Velikim Gradovima. To je bio program uspostavljen pod Brezhnev-Nixon deténte ugovorom tijekom hladnog rata kako bi vidjeli gdje (oko čega) možemo surađivati. Usporedno sa njima, u Jugoslaviji si se osjećao kao u kapitalističkoj zemlji. Sovieti nisu imali ni telefonske imenike i objašnjenje je bilo da ako želiš nazvati nekoga koga znaš, znaš i tele. broj, tako da što će ti imenik? To je bilo u ’70tim. Kad sam htio zvati svog cina iz Moskve morao sam napraviti rezervaciju za međunarodni poziv tri dana unaprijed! To nikada nije bio slučaj u Jugoslaviji. U Dubrovniku sam uzeo rent-a-car za sebe, prijatelja iz Rusije i Britanca jer smo se htjeli voziti po obali. Rus je jednostavno bio zapanjen da sam pokazao komad plastike (kreditnu karticu) i odvezo se sa novim autom iz Avisa. On nikada nije vidio tako nešto. Nikad se nisi osjećao kao u opresivnoj diktaturi u Jugoslaviji, uspored sa SSSR-om.

(U knjizi ‘Privatization and Public-Private Partnership’ (1999.) Savas iznosi podatak da je 1985., među socijalističkim ekonomijama, 87% Jugoslavenskog BDPa bilo proizvedeno od strane državnih kompanija. Tako je Juga bila iznad Poljske (82%), Kine (74%), Mađarske (65%). Prednjačile su naravno Čehoslovačka, Istočna Njem. i SSSR. Obični prosjek za socijalističke ekonomije je 85%, dok je za tržišne bio samo 9% BDPa. Unatoč tom podatku, Savas kaže da su lokalne države stimulirale konkurenciju. Primjerice, iznosi priču o Ljubljani gdje su gradski oci htjeli usluge gradski planera i predali formalne zahtjeve. Ali nisu ih predali samo Ljubljanskoj agenciji za planiranje, već i susjednoj Zagrebačkoj. Jedan Amerikanac u Ljubljani je komentirao da nikada nigdje nije vidio gradske zaposlenike da rade tako puno kao Ljubljanski planeri. Očajno su htjeli izbjeći poniženje da njihov grad ugovori posao sa njihovim profesionalnim i regionalnim rivalima. Ne piše o čemu je riječ bila ili tko je dobio ugovor, ali to nije ni bit. Bit je da konkurencija donosi više kvalitetnog rada i manje rasipanja, nego monopoli.)

Cro: Što ste nedavno radili povezano sa privatizacijom?

Prof. Savas: Prije tri mjeseca sam bio u Kini. Moje knjige o privatizaciji su prevedene tamo. Održao sam predavanja o privatizaciji i razgovarao sa kineskim službenikom koji mi je rekao da partijski šefovi upućuju njihove podređene da čitaju moje knjige. I to je u komunističkoj Kini. Moje knjige su prevedene na 22 jezika. Taiwan ima vlastiti prijevod, Kineski valjda nije bio dovoljno dobar. (smijeh) Ni jedna od mojih knjiga nije prevedena na srpsko-hrvatski, ali nadam se da će jednog dana netko tamo odlučiti da bi trebale biti.

Cro: Nadajmo se da će vas netko kontaktirati u vezi toga. Korupcija u privatizaciji je veliki problem u post-komunističkim zemljama. Ali neke zemlje su odradile dosta privatizacije uspiješno, bez žestoke reakcije. Tko je bio najuspiješniji?

Prof. Savas: Da, bilo je mnogo korupcije tamo, neko vrijeme sa održavao spise za svaku zemlju no jednostavno bilo je previše. Estonija je uradila najbolji posao privatiziranja. Slovenija isto, jer imaju najnapredniju tržišnu ekonomiju. Jedan od ciljeva privatizacije je stvaranje tržišne ekonomije. Poljska je počela dosta dobro, poznavao sam dosta “dečki iz Gdanska” iz Solidarnosti, iako ne Valesu. Ali onda su krenuli nizbrdo. Poljska sada ima ove sumnjive blizance kao vođe.

Cro: Neki primjer iz Poljske?

Prof. Savas: Bio sam u gradu Gdynia, koji je blizu Gdanska, razgovarati o privatizaciji javnog autobusnog prijevoza. Pričao sam sa čelnikom gradskog autobusnog prijevoza i pitao ga: “Što bi se dogodilo kad bi zaposlenik, primjerice vozač, došao k vama i pitao ‘Da li mogu započeti privatnu autobusnu kompaniju?’ “Koja slučajnost, baš smo imali jednog zaposlenog sa takvim pitanje neki dan” kaže on meni. Doveo ga je unutra i on mi kaže – “Kad bi mogao uzeti samo 6 autobusa na leasing mogao bi preuzeti sve linije u sjeverozapadnom djelu grada. Znam par dobrih vozača van kompanije i zaposlio bih dobre od ovuda. Isto tako, zaposlio bih dobre mehaničare, ne ove ovdje koji ne rade dobar posao. U pet godina bio bi milijunaš po američkim standardima!” Ja sam kasnije rekao gradskom vjećniku upravo za tog čovijeka i ideju.

(To je najme bilo dovoljno da se pokrene privatizacija. Ništa više posebno. Jednostavno uvođenje privatnog sektora u javnu uslugu kako bi se povećala kvaliteta te usluge. Još jedan primjer privatizacije javnog gradskog prijevoza se nalazi u njegovoj knjizi. Radi se o Ukrajinskom gradu Odessi. Prof. mi kaže da kad je boravio tamo 1993., zamjenik gradonačelnika je bio orijentiran na reforme ali nije mu bilo jasno zašto bi itko u Odessi krenu u posao javnog prijevoz. Razlog je bio da je grad imao katastrofalno neadekvatan javni autobusni prijevoz na kojeg su sve svi žalili. Operirao je na lokalnom levelu, ali je bio priskrbljen od nacionalnog Ministarstva za Transport. Jednostavan primjer katastrofe centralnog planiranja. Savas je nabrojao 200 ljudi koji čekaju na pojedinim stanicama i u razgovoru sa njima i sa raznim javnim službenicima potvrdio široko rasprostranjeno nezadovoljstvo uslugom. “Tko bi bio dovoljno lud da operira privatnu autobusnu kompaniju u Odessi?” kaže zamjenik gradonačelnika. No, svejedno je uputio Savasa da napravio nacrt za najavu u novinama da vide da li će netko odgovoriti. Osam ljudi je odgovorilo, vlasnici autobusa za putovanja u Bugarsku i Istanbul ili vozači za državna poduzeća. Privatnici su, kroz franšizu, dobili 4 inicijalne linije i ugovor pod kojima (a) nisu dobivali nikakvu potporu od grada, (b) naplaćivali su tržišnu cijenu koja je bila čak 50x veća od one na javnom autobusu. Uobičajena cijena je bila samo 2% pune cijene usluge. I (c) vozači su plaćali naknadnu od 3% gradu za svoju franšizu. Prvi autobusi su krenu u Studenom ’93. i javnost je bila oduševljena, i unatoč visokoj cijeni zahvaljivali su gradskim službenicima. Pravi politički san; usluga koja ne košta grad, a stvara zahvalnost javnosti. Državni operater nije bio zadovoljan i pokušao sabotirati privatnike, no gradska uprava je stala na stranu privatnika tako da je interpretirala zakon u njihovu korist (proglasila ih je taxijima) i garantirala im je gorivo po tržišnoj cijeni (nestašice goriva su bile velike u Ukrajini). Da skratim priču, dvije godine nakon toga, 1995. u Ukrajini su postojala 52 privatna javna prijevoznika, sa 1700 autobusa u 75 gradova i sa 5000 novih radnih mjesta.)

Cro: Ljudi u Hrvatskoj su vrlo svjesni uspijeha koje je Estonija postigla. Kako su to Estonia i Slovenija postigle?

Prof. Savas: Ja nisam bio trenutno angažiran u tim zemljama, tako da ti ne mogu dati detalje. Ali, ono što je važno jest vodstvo na vrhu. Estonija je imala (i još ima) mladu grupu ljudi, najmlađi kabinet na svijetu, tako da su bili vrlo reformirajući i postavili su svježe ideje na mjesto. Mislim da je premjer 34 godine star. Oni su anti-Ruski i nisu htjeli biti ovisni o Rusiji za trgovinu ili funkcionirajuću ekonomiju. Nacionalistički osjećaji koje su imali su bili usmjereni u ispravnom smjeru. Postavili su dobre, trajne temelje. Slično je kao i za Sjedinjene Države, gdje su naši osnivači postavili odlične temelje koji ostaju do dan danas, na zavist svijeta. U drugim zemljama, poput Hrvatske, koje imaju visok level korupcije ljudi su postali žrtve uobičajenim ljudskim porocima. Temelji za uspiješnu privatizaciju nisu postavljeni.

Cro: Kako država može izbjeći uobičajene zamke?

Prof. Savas: Gledaj, zapravo je jednostavno. Nije ezoterično. Treba ti vodstvo na vrhu i valjano regulativno okružje. Mnoge zemlje su privatizirale ili još uvijek privatiziraju kroz privatizacijske fondove, baš kao Hrvatska. Za to ti treba valjano regulativno okružje i mogućnost žalbe na donešenu odluku. Još jedna uobičajena zamka ili problem su sindikati. Ali oni ne trebaju biti “uništeni” kroz otpuštanja suvišnog kadra. Uvođenje konkurencije, što je cilj privatizacije, će srezati suvišni kadar.

Cro: Što je sa formiranjem državnih holdinga; restrukturirati kompanije i onda ih staviti na tržište? Mogu li političari to napraviti? Što je se radničkim vlasništvom kao način privatizacije?

Prof. Savas: Može biti napravljeno, (o državnim holdinzima) ali zahtjeva veliki nadzor, sporo je i glomazno. Radničko vlasništvo (dioničarstvo) može funkcionirati, nije loše, i radnici ne moraju biti većinski vlasnici kompanije. Kasnije, ionako će prodati, posebno ako su im dani veliki diskonti tokom privatizacije. IPOs su još jedna dobar način. Za to vam treba funkcionirajuće tržište dionica. Thatcher u Engleskoj je privatizirala gotovo sve kroz IPOs. Ali ništa nije slobodno od korupcije. Ako pokušaš uraditi savršeno, nikada ništa nećeš stići napraviti. U Poljskoj su mi rekli “Neka kradu, makar ćemo pokrenuti tržišta. Kasnije, stvari će se stvari probrati u tržištu.”

Cro: Neki političari drže poziciju da određene kompanije koje su “prirodni monopol” ne bi trebale biti privatizirane.

Prof. Savas: Upravo te kompanije bi trebale biti privatizirane. Političari izrabljuju taj argument. Uzmimo opskrbu energijom. Imaš tri komponente: generacija, prijenos i isporuka. Prijenos može biti u državnom vlasništvu, ok. Ali proizvodnja struje? To može biti urađeno od strane bilo koje sposobne privatne kompanije. Isto je i sa opskrbom vodom. Možeš imati mnogo kompanija i mnogo izvora vode, ali isporuka vode se može smatrati prirodnim monopolom.

Cro: Gradovi su gdje je većina usluga u vlasništvu i pružene samo od države i ljudi prigovaraju. Ne može li se to napraviti na bolji način?

Prof. Savas: Naravno. Komunalne usluge koje su monopoli, kao skupljanje smeća, teže postati debele, glupe i sretne, baš kao i privatni monopoli. Studije pokazuju da možeš razbiti grad na distrikte (administrativne jedinice) i outsource usluge (odvoz smeća primjerice) kroz te distrikte. Mogu također postojati pravila o tome tko dobije koju komunalnu uslugu. New York primjerice je još uvijek Narodna Republika New York za zbrinjavanje otpada. [Šaljiva, ali točna usporedba sa Narodnom Republikom Kinom. U knjizi o privatizaciji (1987.) Savas iznosi da "dok se ulice Wall Streeta čiste od strane državne birokracije, ulice komunističkog Beograda se čiste od strane kompanije u vlasništvu radnika koji imaju ugovor sa gradskom upravom."] Ali, komercijalni entiteti nemaju pravo na gradske usluge, oni zapošljavaju privatni odvoz smeća. Isto tako, određena susjedstva odabiru veće poreze kako bi zaposlili i platili privatni odvoz smeća i čišćenje. Država (misleći na državu NY) skuplja skuplja porez automatski i daje ga nazad odboru povjerenika zaduženom za uslugu. Privatne kompanije za zbrinjavanje otpada služe privatnim apartmanima.

Slično je i za javni prijevoz. Seoul u Koreji, gradovi u Ukrajini i Buenos Aires u Argentini imaju privatne autobusne kompanije koje pružaju usluge prijevoza javnosti. U Buenos Airesu jednostavno su dali autobuse vozačima sa svojim linijama. No, vozači nisu stavljali stavljali novac sa strane za popravke i autobusi su se počeli kvariti. Pa su vozači prodali njihove linije kompanijama. Sada postoje 102 autobusne kompanije, sve su u privatnom vlasništvu i rade dobro. Autobusi na nekim linijama dolaze svakih par minuta. U New Yorku, javni prijevoz je neadekvatan u nekim područjima, pa su ljudi razvili nekakve polu-legalne kombi usluge za prijevoz.

(Tu bi odlično došlo ono pitanje jedne gospođe iz Zagreba na Večernjakovom “Pitaj Političare” – “Zanima me kako je moguće da jedna tvrtka uzme kompletno sve komunalije; znači i Gradsko-stambeno i odvoz smeća i vodu… a to je sve osnova funkcioniranja jednog grada. Tu se onda normalno ubrajaju i ceste i kanalizacija i sve moguće druge komunalije.” Lako je kako, nego pitanje je zašto?)

Cro: U vašoj knjizi kažete da će “javni cinizam po svoj prilici narušiti privatizaciju.” To je točno što se događa u Hrvatskoj sada. Ljudi su jednostavno bolesni i umorni od privatizacije. U nekim ispitivanjima, regularno rangiraju privatizaciju kao drugi najgori događaj koji se dogodio u zemlji osim rata. Kako bi ste vi pristupili takvom stavu glasača?

Prof. Savas: Treba početi postepeno sa snažnom potporom vodstva na vrhu. Ne postoji neki drugi način za početi. Transparentnost je vrlo bitna. Na taj način, kao što spominjem u knjizi, stvoriš tisuće revizora za cijeli proces. Počni sa outsourcingom za svakodnevne usluge. Nitko ne treba biti otpušten primjerice, iako je mnogo zemalja to učinilo. To je način za uvesti konkurenciju i ljudi razumiju outsourcing. Neće se osjećati prevareni i pozitivne stvari će biti napravljene.

Cro: Može li privatizacija biti cilj sama po sebi?

Prof. Savas: To je malo nespretno za odgovoriti. Da može biti, ali je bolje kao alat za postizanje kvalitetnije države.

Što reći na kraju. Sve ovo kao da znamo i kao da nam zvuči normalno. Sve ono što se po mišljenju većine javnosti uglavnom nije dogodilo. Isto tako, nažalost sve ono što nemamo. Nemamo prave lidere, a najmanje na na vrhu, koji mogu i znaju provesti privatizaciju bez silnih i nepotrebnih okolnosti.

Za još jedan zanimljivi razgovor sa prof. Savasom, iz Prosinca 2005. pogledajte ovdje.

Cro: I know you traveled to and lectured in Yugoslavia. Where and what about?
Prof. Savas: I lectured in Yugoslavia on 3 occasions. I visited Dubrovnik 2 times to attend 2 conferences in the early 1980s. The topic was privatization and public services, and during the 2 weeks they lasted we would gave several talks and held discussions. The conferences in Dubrovnik were organized by prof. Rajko Tomović from University of Beograd. (Prof. Savas pronounces serbo-croatian words that he knows, such as konkurencija, perfectly) He really did an excellent job bringing a lot of people from different countries there to discuss public affairs issues. Local people were quite surprised given that there were Americans, Brits and Soviets discussing these things together.
On one occasion I flew from Dubrovnik to Belgrade. I gave a lecture on privatization to the City Council of Beograd and the next day made the front page of a daily paper. I believe it was called Komunist or something like that. (laughter) The mayor instructed his driver to take me to Sarajevo for a visit there. After being treated to an afternoon of sightseeing and an overnight stay, the mayor in Sarajevo then told his driver to take me back to Dubrovnik. They were very nice to me.

Cro: This is straying from the topic, but what was your opinion on those visits?
Prof. Savas: I was very impressed with what I saw. I visited the Soviet Union a lot because I was the US director of a Soviet-American Project on the Management of Large Cities. That was the program set up under the Brezhnev-Nixon Détente Agreement during the cold war to see where we could collaborate.
Compared to them you felt you were in a capitalist country in Yugoslavia. Soviets didn’t even have phonebooks available and the explanation was that if you wanted to call someone you knew you already knew the number, so why would you need a phonebook? That was in the ’70s. When I wanted to call my son from Moscow I had to make a reservation to make an international call 3 days in advance! That was never the case in Yugoslavia. In Dubrovnik, I rented a car for myself, a Russian and British friend to drive along the coast. Well, the Russian was astonished that I showed a piece of plastic (credit card) and drive away with a new car from Avis. He never saw anything like it. You never felt like you are in an oppressive dictatorship in Yugoslavia as opposed to the USSR.

Cro: What did you recently do related to privatization?
Prof. Savas: Three months ago I went to China. My books on privatization were translated there. I gave lectures on it and spoke to a Chinese official who told me party higher-ups are instructing their subordinates to read my books. And this is in communist China. My books were translated to 22 languages. Taiwan had its own translation, Chinese was not good enough I guess. (laughter) None of my books were translated into Serbo-Croatian but I hope that someday soon someone there wil decide they should be.

Cro: Hopefully someone will contact you about it.
Corruption in privatization is a huge issue in post-communist countries. But some countries did quite a lot of it successfully, without popular backlash. Who was the most successful?
Prof. Savas: Yes, there was so much corruption going on there, for a while I was keeping files on each country, but it was just too much. Estonia did the best job of privatizing. Slovenia also, since they have the most advanced market economy. One of the goals of privatization is to create a market-based economy.
Poland started quite well, I knew lots of “Gdansk boys” from Solidarity, not Valesa though. But then they started going in a down direction. Poland now has these iffy twin brothers as leaders.

Cro: Any examples from Poland?
Prof. Savas: I was in the city of Gdynia, which is close to Gdansk, to talk about privatization of the public bus transportation. I spoke to the head of the city bus service and asked him: “What would happen if an employee, a driver for example, came to you and asked ‘Can I start a private bus company?’ “Well, what a coincidence, we had an employee come just the other day with such a question” he tells me. He brought the guy in and he tells me – “If I could lease just 6 buses I can take over all routes in the northwestern part of the city. I know some good drivers outside the company and I would hire the good ones from here. I would also hire good mechanics that I know, not these guys in the city shop that don’t do a good job. In five years I would be a millionire by U.S. standards!” Later I told a city councilman about that man and idea.

Cro: People in Croatia are quite aware of the successes Estonia achieved. How did Estonia and Slovenia do it?
Prof. Savas: I was not currently involved in those countries, so I can’t give you the details. But what is important is leadership at the top. Estonia had a young band of guys, the youngest cabinet in the world, so they were very reformist and put fresh ideas in place. Prime minister was some 34 years old, I believe. They are anti-Russian and did not want to be dependent on Russia for trade or a functioning economy. Nationalistic feelings they had were directed in the right direction. They set up good, enduring foundations. It is similar to the United States, where our founding fathers set up great foundations that persist to this day, to the envy of the world.
In other countries like Croatia that have high levels of corruption, people fell prey to the usual human vices. The foundations for successful privatization were not laid.

Cro: How can the government avoid pitfalls commonly encountered?
Prof. Savas: Look, it simple really. It is not esoteric. You need leadership at the top and a proper regulatory environment. Most countries privatized or still do through privatization funds, just like Croatia. For that you need a proper regulatory environment and ability to appeal the decision made. Another usual pitfall or problem are unions. But they don’t have to be “destroyed” by firing overstaffed workers. Introduction of competition, which is the point of privatization, will cut down on over-staffing.

Cro: What about forming government holdings; restructuring companies and then putting them on the market? Can politicians do it? How about workers ownership as a way to privatize?
Prof. Savas: It can be done but it requires heavy oversight, it is slow and cumbersome. Worker ownership can be made to work, it is not bad. And workers don’t have to own the majority of the company. Later on, they will sell out anyway, especially if they are given steep discounts during privatization. IPOs are another good way. For that you need functioning stock markets. Thatcher in England privatized almost everything through IPOs.
But nothing is “corruption free.” If you try to make it perfect you will never get anything done. In Poland, they told me “Let them steal, at least we will get markets going. Later, things will sort out in the markets.”

Cro: Some politicians have a position that certain companies that are “natural monopolies” should not be privatized.
Prof. Savas: Exactly those should be privatized. Politicians exploit that argument. Take the power supply for example. You have three parts: generation, transmission and delivery. Transmission can be government owned, ok. But electricity production? That can be done by any capable private company. It’s the same with the water service. You can have many companies and many water sources, but the distribution network can be considered a natural monopoly.

Cro: Cities are where most of the services are owned and provided solely by the government and people complain. Can’t that be done in a better way?
Prof. Savas: Of course. Municipal (government) services that are monopolies, such as garbage collecting, tend to become fat, dumb, and happy, just like private monopolies. Studies show you can break down a city into districts and outsource services (garbage for example) through those districts. There could also be rules for who gets what municipal service. New York for example is still the Peoples Republic of New York [a comparison to Peoples Republic of China] for waste management. (laughter) But, commercial entities are not entitled to city-run services, they hire private garbage collectors. Also, certain neighborhoods choose to tax themselves to hire and pay for private garbage collecting and cleaning. The state collects the tax and gives it back to a board of trustees in charge of the service. Private waste management services serve private apartment buildings.
Similarly for public transportation. Seoul in Korea, cities in Ukraine and Buenos Aires in Argentina have private bus companies that provide bus serives to the public. In Buenos Aires they simply gave buses to drivers and they had their routes. However, drivers did not put money aside for repairs and buses started breaking down. So, drivers just sold their routes to companies. Now you have 102 bus companies, they are privately owned and they work fine. You have buses on some routes every couple of minutes.
In New York, public transportation is inadequate in some areas, so you have these semi-legal van services set up by people for transportation

Cro: In your book you say that “public cynicism is likely to undermine privatization.” That is exactly what is happening in Croatia now. People are just “sick and tired” of privatization. In some polls they regularly rank privatization as the second worst thing that has happened to the country besides the war. How would you approach such an attitude by the voters?
Prof. Savas: You should start gradually with strong support from leadership at the top. There is no other way to start. Transparency is very important. That way, as I mention in my book, you create thousands of auditors for the whole process. Start with outsourcing for every day services. No one has to be fired for example, even though plenty of countries did that. It’s a way to introduce competition and people understand outsourcing. They won’t feel cheated on and positive things will get done.

Cro: Can privatization be a goal in itself?
Prof. Savas: That is a tricky one to answer. Yes it can be, but it is better as a tool to achieve a better government.

    Problem sa privatizacijom KIMa je samo jedan simbol problema privatizacije i poslovanja nekih poduzeća koji imaju kakvu takvu šansu za uspijeh i dobitak. Da se odmah razumijemo, nije svatko državno poduzeće, u portfelju HFPa, održivo i potencijalno uspiješno na tržištu. Neka su odavno postala nekonkurentna i zastarijela za globalno tržište pa su male šanse da privatni vlasnik ima interesa uložiti u njih. Za ona druga koja imaju potencijal rasta i sa revitalizacijom, sviježim ulaganjem i rezanjem napuhanih umjetnih troškova mogu ostvariti dobit ulagaču, malo se velikih investitora i firmi javi, bilo stranih bilo domaćih. To jest činjenica kod gotovo svih manjih i srednjih poduzeća koje treba i trebalo je privatizirati i riješiti, nasuprot velikim poput INE, Plive, HTa i sličnog. Razlog tomu treba tražiti u našim zahtijevima i preprekama koje postavljamo, ne njihovoj “nevoljkosti za pokretanjem proizvodnje i ulaganja u Hrvatskoj” kao što bi neki tvrdili. Političari koji pričaju takve priče prodaju populističke parole javnosti, koje su onda potencirane od sindikata. Ulagačima i poduzetnicima treba prostrjeti crveni tepih i olakšati ima poslovanje, ne otežati i tako ih otjerati.

    Polančec je, u izgleda neuspijelom pokušaju red herring-a (u politici metafora za distrakciju od glavne teme) za stanje u KIMu krivio sindikate, radnička vijeća i uvjete koje postavljaju pri privatizacijama. Naravno da javnost to nije prihvatila jer kasno je kriviti druge kad sve pođe po krivu, politički čak blagorečeno i naivno. Ako su sindikati direktno i odgovorni za neuspijehe privatizacija sa svojim nerealnim uvjetima, indirektno su odgovorni i sami političari i Vlada koja podržavaju i jačaju moć sindikata kroz razna “Gospodarsko Socijalna Vijeća.” Očito interes za proizvodnju i razvoj nije nedostajao kod kupnje Lure. Bez obzira što se prodalo iz privatne u privatne ruke, novi vlasnik je kupio firmu bez silnih prohtjeva i zabrana otpuštanja. Čak ni visoki hrvatski porezi na rad nisu bili prepreka. Ukoliko su Polančec i Vlada ozbiljni oko riješavanja problema privatizacije i nedostatka zainteresiranosti “velikih igrača” prvo se trebaju uloviti u koštac sa vlastitim i sindikalnim nebuloznim zahtjevima, uvjetima i svime što otežava poslovanje potencijalnih vlasnika. To vrijedi i za bilo koju drugu stranku i za to treba političke volje i izdržljivost političkih lidera.

    Politički cilj tih zahtijeva je naravno samo održavanje socijalnog mira i općenito izbjegavanje stvaranja bilo kakvog lošeg dojma među sindikalno jakim radnicima (štrajkovi ne donose pozitivne bodove u javnosti) što bi rezultiralo gubitkom glasova. Polančec je istaknuo da su sindikati otjerali velike igrače” od KIMa svojim zahtjevima o neotpuštanju radnika na čak 5 godina i nastavku proizvodnje kompletnog asortimana KIMa, naravno sa ciljem da se zadrži postojeći level zaposlenosti u KIMu. Sad, bez obzira da li su nam Polančec i HDZ mrski, ovakvi zahtijevi su uglavnom standard u nas kod manje više svih privatizacija srednjih poduzeća, bez obzira na stranku na vlasti. Ne moramo promatrati sve kroz stranačke naočale. Ekonomska znanost je dosta jasna oko posljedica raznih postavki u ugovoru o nemogućnosti otpuštanja ili jednostavno zakona očuvanja zaposlenosti (Employment Protection Legislation ili EPL). Zabrane otpuštanja idu na uštrb zapošljavanja novih radnika.

     Pošto zahtijevi o neotpuštanju i jednog radnika u određenom roku (2+ godina) direktno stvaraju obavezujuće restrikcije o stanju zaposlenosti u firmi, predstavljaju jedna oblik Zakona o očuvanju zaposlenosti (mogu posložiti kao model). Svrha takvih zakona, ili u ovom slučaju uvjeta u ugovoru pri privatizaciji, je da unaprijedi sigurnost rada ili zaposlenja, u čemu i uglavnom uspijeva. Uspijeva na način da kroz na vlasnika nametnutu regulaciju smanji količinu otpuštanja, ali naravno indirektno i zapošljavanje. Oštri zakoni o očuvanju zaposlenosti (nadalje engleska kratica EPL) kao posljedicu imaju odvraćanje poslodavaca od dugoročnog zapošljavanja. Znamo da kod nas primjerice prevladava zapošljavanje na određeni rok umjesto na neodređeni, kako bi poslodavac ukoliko treba lakše otpustio zaposlenika. Na taj način EPL utječe na količinu i protok zaposlenosti iako krajnji rezultat u obliku količine zaposlenosti i nezaposlenosti ovisi da li EPL smanjuje zapošljavanje više nego otpuštanje, tj. koliko je zakon očuvanja zaposlenosti oštar i zahtjevan.

    Jačina i krajnji rezultat tog utjecaja je nejasan (primjerice u zemljama OECDa). No, kako pišu na blogu europskih ekonomista VoxEu, par novih radova u Economic Journal iz Lipnja 2007 stavlja novo svijetlo na utjecaj EPLa na agregatno zapošljavanje, na dinamiku zapošljavanja, utjecaj na različite tipove radnika (kvalificirane vs. nekvalificirane) i firmi. Za nas i naše privatizacije interesantno je i bitno da EPL ili razni zahtjevi protekcije od otkaza, ugrađeni u ugovoru, imaju negativan efekt na dinamiku zapošljavanja. Novi, privatni vlasnici državnih poduzeća su uglavnom obavezani ne otpuštati radnike na određeni rok. Investitori/poduzetnici koji se jave na natječaje privatizacije su primorani pristati na uvjet ne otpuštanja. To stvara iznimku u inače slobodnom odnosu radnika i poslodavca da raskinu radni odnos. David Autor, William Kerr i Adriana Kugler u svom radu nalaze da takve iznimke na otpuštanja imaju negativan efekt na tokove zapošljavanja. Dio tog negativnog efekta je i u posljedici da manje firmi ulazi. Efekt takve iznimke dakle operira kroz dva kanala u smanjenju zapošljavanja, kroz smanjeno zapošljavanje u postojećim firmama (tok zapošljavanja) i kroz smanjen ulazak novih firmi.

    Polančec je prema tome možda i u pravu kad kaže da sindikati i njihovi zahtjevi su “otjerali velike igrače.” Naravno, on i Vlada nisu bez krivnje za takvu situaciju jer oni takve zahtjeve na kraju podrže, unatoč tome da je država vlasnik kompanija i nije primorana podržati ih. Nadalje, kao posljedica manjeg zapošljavanja je da firme, postojeće ili one koje su se usudile ući u naše gospodarstvo, povećavaju intenzitet korištenja kapitala. Više kapitala kao proizvodnog inputa znači i veća produktivnost radnika, ali je popraćeno većim zapošljavanjem neproizvodnih radnika, tj. visoko kvalificiranih i managera. Dolazi do zamjene nisko kvalificiranih radnika jer iznimke otpuštanja stvaraju velike troškove za nisko kvalificirane radnike. McLeod i Nakavachara, u svom radu u istom broju Economic Journal-a,  pronalaze da zakoni i zahtjevi o otpuštanju radnika mogu imati i pozitivan efekt na zapošljavanje, ali samo za zanimanja karakterizirana visokim ulaganjima u ljudski kapital, tj. za visoko kvalificirane radnike koje se misli zadržati i osposobiti za rad u firmi na neodređeno vrijeme. Oni opet nalaze veliki negativni efekt za sva zanimanja karakterizirana potrebom malih investicija u radnike, npr. proizvodne radnike na liniji.

    Tako, nekvalificirani i nisko kvalificirani radnici snose najviše negativnih posljedica zahtjeva za zaštitom rada u obliku manje kvalitete i kvantitete zaposlenosti. Oni koji upravljaju privatizacijama, primarno Vlada, bi trebali imati na umu da Hrvatska ima uglavnom slabo kvalificiranu radnu snagu (samo negdje oko 8% radne snage je visoko kvalificirano) a silni zahtjevi/zakoni o zaštiti takvih radnika na kraju samo oteža njihovo zapošljavanje i otežavaju privlačenje novih investicija, tj. FDI.