Colbert Report – Croatia’s Biggest Jeans World Record

Kliknite na link za 2min video. WordPress je “napredan” pa ne dopušta flash video direktno.

Ja sam opet zauzet kao i prošle godine u ovo doba (nažalost tamo negdje do malo prije Božića), ali ovo je prekomično da preskočim. Via FreeExchange.

A dati ću svoj komentar o eminentnosti i “kuhanju” dotičnog na slici. No fight, no glory. Right?

Evo opisa večerašnje emisije.

Već više od 18 godina kod nas nije bila moguća nikakva rasprava o socijalizmu. Razlog je jasan – želio se napraviti snažan otklon od države koja se raspala i koja je bila socijalistička. Međutim, zbog krize koju upravo proživljava kapitalizam zasnovan na liberalnoj tržišnoj ekonomiji i naših razočaranja u primjeni nekih vulgarnih oblika kapitalizma – socijalizam kao oblik društvenog uređenja ponovno je aktualiziran. Pokazalo se da je kapitalizam rješenje za pojedince, ali ne i za većinu, ali i da je u Hrvatskoj socijalizam bio efikasniji od današnjeg kapitalizma. Elementi socijalizma postoje danas u društvima obilja kakva su skandinavska i njemačko, u kojem se socijalni momenti pojavljuju pod jakim naletima neoliberalističkog vjetra. Švedska je zemlja koja je uspjela zadržati ekonomsku efikasnost, a istodobno zadržati na visokoj razini programe socijalnih reformi. Zajedno sa sindikalnim pokretom i drugim lijevo orijentiranim strankama može se reći da Švedska raspolaže s najjačim socijalističkim pokretom na Zapadu, a nije daleko ni procjena da se tu radi o globalno najjačem socijalističkom pokretu. Mnogi danas mislie da je švedska socijaldemokracija najbolje moguće ili gotovo idealno rješenje.

These are our suggestions based on readers’ recommendations.

• Confessions of an Economic Hit Man See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
  
• The World’s Banker : A Story of Failed States, Financial Crises, and the Wealth and Poverty of Nations See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
• The Elusive Quest for Growth: Economists’ Adventures and Misadventures in the Tropics See Amazon UK | US - PROČITAO & IMAM
• The Wealth of Nations See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
• The Wealth and Poverty of Nations: Why Some Are So Rich and Some So Poor See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
• The White Man’s Burden: Why the West’s Efforts to Aid the Rest Have Done So Much Ill and So Little Good See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
• Free to Choose: A Personal Statement See Amazon UK | US – PROČITAO ALI NEMAM
• Armchair Economist: Economics & Everyday Life See Amazon UK | US – PROČITAO ALI IZGUBIO UPS
• Argentina and the Fund: From Triumph to Tragedy See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
• The Open Society and Its Enemies: Hegel and Marx See Amazon UK | US – NISAM PROČITAO & NEMAM

Znači, pitanje je sljedeće: Da li da kupim knjigu koju sam već pročitao, iako ima koja godina već, ali je nemam a vrijedno je imati Milton Friedmana ili da pročitam knjigu koju nisam i ne posjedujem (Karl Popper)? Što vrijedi više, u čemu je veća korist?

Regarded as the father of the field known as “mechanism design theory,” Mr. Hurwicz tackled a problem that the field of economics didn’t traditionally consider: When markets don’t allocate resources efficiently, or at all, what sort of allocation mechanisms can be created that will do so?

In textbooks, Adam Smith’s invisible hand matches buyers with sellers equally. A million potato farmers will find a million potato eaters and will sell their goods for the maximum that buyers are willing to pay. In the real world, buyers and sellers can’t find each other, or one buyer tries to corner the market, or the government grows the potatoes. Mechanism design theory addresses what happens when buyers and sellers keep private information about how they value a good or service.

Mr. Hurwicz, born in Moscow, began developing theories that show when markets aren’t capable of operating efficiently — and to measure what type of mechanism would work best. “Leo Hurwicz made the breakthrough that the key part of the problem is that people don’t have incentives to share information” about the price at which they are willing to buy or sell, said Roger B. Myerson, who studied Mr. Hurwicz’s work as a Harvard graduate student and shared his Nobel Prize along with Eric S. Maskin.

Ni na naprednom levelu se o toj teoriji ne uči/raspravlja pretjerano. “Mechanism design” se ne nalazi u standardnim (naprednijim) knjigama, recimo iz mikroekonomije. Hal Varian, autor jednog od najpoznatijih udžbenika iz mikroekonomije, je pisao radove o “economic mechanism design”, ali nije temu uključio u svoj udžbenik za studente. Vjerojatno zato jer je “mechanism design” vrlo matematički orijentirana metodologija analize rezultata ekonomske efikasnosti, ali je ipak sub-disciplina mikroekonomije i teorije igara. “Mechanism Design Theory” se obično pojavi oko diskusija o dizajnu aukcija (zbog potreba privatizacije primjerice) ili teoriji igara. Za sve više od toga treba tražiti specijalne izvore, poput Hurwiczove knjige Designing Economic Mechanisms objavljene tek 2006. Za jednog prosječnog studenta da se upozna sa predmetom “mechanisam design theory”, po mom mišljenju, je slučajnost. Možda će to Nobel promjeniti i “mechanism design” će polako uči u udžbenike. Do onda pročitajte ispod više o teoriji iz New Palgrave Dictionary of Economics (nema matematičkih formula!).

Abstract

A mechanism is a specification of how economic decisions are determined as a function of the information that is known by the individuals in the economy. Mechanism theory shows that incentive constraints should be considered coequally with resource constraints in the formulation of the economic problem. Where individuals’ private information and actions are difficult to monitor, the need to give people an incentive to share information and exert efforts may impose constraints on economic systems just as much as the limited availability of raw materials. Mechanism design is the fundamental mathematical methodology for analysing economic efficiency subject to incentive constraints.

Overview

A mechanism is a specification of how economic decisions are determined as a function of the information that is known by the individuals in the economy. In this sense, almost any kind of market institution or economic organization can be viewed, in principle, as a mechanism. Thus mechanism theory can offer a unifying conceptual structure in which a wide range of institutions can be compared, and optimal institutions can be identified.

The basic insight of mechanism theory is that incentive constraints should be considered coequally with resource constraints in the formulation of the economic problem. In situations where individuals’ private information and actions are difficult to monitor, the need to give people an incentive to share information and exert efforts may impose constraints on economic systems just as much as the limited availability of raw materials. The theory of mechanism design is the fundamental mathematical methodology for analysing these constraints.

The study of mechanisms begins with a special class of mechanisms called direct-revelation mechanisms, which operate as follows. There is assumed to be a mediator who can communicate separately and confidentially with every individual in the economy. This mediator may be thought of as a trustworthy person, or as a computer tied into a telephone network. At each stage of the economic process, each individual is asked to report all of his private information (that is, everything that he knows that other individuals in the economy might not know) to the mediator. After receiving these reports confidentially from every individual, the mediator may then confidentially recommend some action or move to each individual. A direct-revelation mechanism is any rule for specifying how the mediator’s recommendations are determined, as a function of the reports received.

A direct-revelation mechanism is said to be incentive compatible if, when each individual expects that the others will be honest and obedient to the mediator, then no individual could ever expect to do better (given the information available to him) by reporting dishonestly to the mediator or by disobeying the mediator’s recommendations. That is, if honesty and obedience is an equilibrium (in the game-theoretic sense), then the mechanism is incentive compatible.

The analysis of such incentive-compatible direct-revelation mechanisms might at first seem to be of rather narrow interest, because such fully centralized mediation of economic systems is rare, and incentives for dishonesty and disobedience are commonly observed in real economic institutions. The importance of studying such mechanisms is derived from two key insights: (i) for any equilibrium of any general mechanism, there is an incentive-compatible direct-revelation mechanism that is essentially equivalent; and (ii) the set of incentive-compatible direct-revelation mechanisms has simple mathematical properties that often make it easy to characterize, because it can be defined by a set of linear inequalities. Thus, by analysing incentive-compatible direct-revelation mechanisms, we can characterize what can be accomplished in all possible equilibria of all possible mechanisms, for a given economic situation.

Insight (i) above is known as the revelation principle. It was first recognized by Gibbard (1973), but for a somewhat narrower solution concept (dominant strategies, instead of Bayesian equilibrium) and for the case where only informational honesty is problematic (no moral hazard). The formulation of the revelation principle for the broader solution concept of Bayesian equilibrium, but still in the case of purely informational problems, was recognized independently by many authors around 1978 (see Dasgupta, Hammond and Maskin, 1979; Harris and Townsend, 1981; Holmstrom, 1977; Myerson, 1979; Rosenthal, 1978). Aumann’s (1974; 1987) concept of correlated equilibrium gave the first expression to the revelation principle in the case where only obedient choice of actions is problematic (pure moral hazard, no adverse selection). The synthesis of the revelation principle for general Bayesian games with incomplete information, where both honesty and obedience are problematic, was given by Myerson (1982). A generalization of the revelation principle to multistage games was stated by Myerson (1986).

The intuition behind the revelation principle is as follows. First, a central mediator who has collected all relevant information known by all individuals in the economy could issue recommendations to the individuals so as to simulate the outcome of any organizational or market system, centralized or decentralized. After the individuals have revealed all of their information to the mediator, he can simply tell them to do whatever they would have done in the other system. Second, the more information that an individual has, the harder it may be to prevent him from finding ways to gain by disobeying the mediator. So the incentive constraints will be least binding when the mediator reveals to each individual only the minimal information needed to identify his own recommended action, and nothing else about the reports or recommendations of other individuals. So, if we assume that the mediator is a discrete and trustworthy information-processing device, with no costs of processing information, then there is no loss of generality in assuming that each individual will confidentially reveal all of his information to the mediator (maximal revelation to the trustworthy mediator), and the mediator in return will reveal to each individual only his own recommended action (minimal revelation to the individuals whose behaviour is subject to incentive constraints).

The formal proof of the revelation principle is difficult only because it is cumbersome to develop the notation for defining, in full generality, the set of all general mechanisms, and for defining equilibrium behaviour by the individuals in any given mechanism. Once all of this notation is in place, the construction of the equivalent incentive-compatible direct-revelation mechanism is straightforward. Given any mechanism and any equilibrium of the mechanism, we simply specify that the mediator’s recommended actions are those that would result in the given mechanism if everyone behaved as specified in the given equilibrium when his actual private information was as reported to the mediator. To check that this constructed direct-revelation mechanism is incentive compatible, notice that any player who could gain by disobeying the mediator could also gain by similarly disobeying his own strategy in the given equilibrium of the given mechanism, which is impossible (by definition of equilibrium).

Come on people! Slovenci samo što nisu dostigli 50,000 skinutih FireFox3, a duplo ih je manje od nas. Hrvatska sadašnjim tempom neće preko 40,000 downloads još tjedan dana. Trenutno Slovenci imaju 49,790 skinutih FireFox3 a naš broj je na mapi.

11. Zapovijed – Thou Shall Download FireFox3!

Nikad nismo imali veće šanse postići značajni uspijeh, čak ni ’98. Sad, da li je to baš tako?

Klasično pitanje je da li smo mi uistinu toliko dobri i sposobni ili su jednostavno drugi slabiji? Da li su oni igrali slabo i mi iskorištavali slabosti, ili smo mi bili bolji? Njemačka se predstavljala od samog početka kao 1. favorit, pa kad smo mi pobjedili Njemačku ispada da smo nekakvo iznenađenje i otkriva nas kao favorita. (Do onda smo bili pritajeni favorit.) To bi značilo da smo mi iznenadili Njemačku, a ne da smo jedna od nogometnih sila Europe. Ali mi nismo iznenadili Njemačku, mi smo je nadigrali i sposobnost da to učinimo nije trebala iznenaditi nitkog. Vjerujem da je ovaj put bilo legitimno za očekivati pobjedu Hrvatske, za razliku od ’98 kad je Hrvatska maestralno pobjedila legitimnog favorita. Hrvatska je sada realno mogla pobjediti Njemačku, očekivala se pobjeda i to je jednostavno napravila. Naravno takvo “politički nekorektno” objašnjenje nećete čuti od stožera ili naših novinara, no to ne znači da nije ispravan.

Ne znam zašto se ovu današnju Njemačku na početku Eura smatralo tolikim favoritom. Zato jer je Njemačka pa kao mora biti favorit? Ali igrom i općenito prezentacijom to nije pokazala. Hrvatska jest. Dobro, protiv Austrije smo slabije igrali, labavo na nogama, pali još u prvom poluvremenu. Ali, protiv jakih, favorita ili prvih na ljestvici i najslabije ekipe uvijek igraju bolje, uvijek grizu, uvijek se žele dokazati. Očito to neki sportski novinari nisu nikad naučili ili iskusili. (Sjetimo se članaka o slabosti Austrije prije početka Eura.) Suprotno vrijedi za favorite – oni krenu lakše, bez velike nervoze i sa većom dozom samopouzdanja, pogotovo ako se gol postigne očekivano brzo. Ponekad previše samopouzdanja rezultira iznenadnim gubitkom. Ali to se nije dogodilo Hrvatskoj. Očekivala se pobjeda protiv najslabijih, ali se znalo da neće doći sama po sebi. Austrija je grizla više od očekivanog, Hrvatska je pobjedila kao favorit. Uostalom sreća prati najbolje i kad im ne ide.

Sve ovo oko Njemačke jer bi na nju opet mogli nabasati u polufinalu.

Realno je za očekivati pobjedu nad Turskom, klasa smo iznad njih i očekivani favoriti čak i za naslov. Valjda je svima jasno sada kako uz Nizozemsku, Hrvatska je najsigurniji favorit. Da li je apsolutni ili relatvini? Kao treći je vjerojatno Portugal ili Španjolska. Da, ćuti ćemo službeni korektni govor kako su Turci dobri, čvrsti i nepredvidljivi, te kako ih se ne može otpisati kao laku prepreku. No ti i takvi argumetni nisu laskavi i za pobjedu nad Hrvatskom dovoljni. Ipak treba biti više od dobar i “divlji” za poraziti Hrvatsku. Koliko ljudi u javnosti i koliko stručnjaka bi diglo ruku da je pobjeda Turske realna? U Hrvatskoj i široj Europi, objektivno govoreći, vjerojatno nitko. U Turskoj, netko bi, ali malo njih ako je ocjenjivanje isključivo objektivno. Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da javnost vidi Hrvatsku u polufinalu. Ali to je i dvosjekli mač. Opet ulazimo u utakmicu kao favoriti, opet imamo underdoga koji će gristi protiv favorita. Što je slabiji protivnik, veći je pritisak na leđima da moramo pobjediti. Priče kako je četvrtfinale bio cilj više ne zadovoljavaju. Mene nekako zabrinjavao Portugal, ali mislim da i njih sada možemo dobiti. Jedino Nizozemska ostaje kao apsolutni favorit. Ulazak u finale zadovoljava, a mogući poraz od Nizozemske je jedino što bi bilo legitimno, na šta nitko ne bi mogao prigovoriti našima.

Znaći, moja prognoza, prolazimo Tursku, a da li ćemo na Njemačku ili Portugal znati ćemo u četvrtak. Da li ćemo onda opet proći Njemačku?

Jedan podatak bi možda moga zabrinuti. Zašto je Njemačka favorit otkriva i zanimljivost cijene nafte ovog ljeta. Najme, 6.Lipnja cijena nafte je skočila za $10.75, što je najveći postotni skok od Lipnja 1996. Tog ljeta je Njemačka (ako ste slučajno zaboravili) osvojila Europsko prvenstvo. Da li će i ovog?

Kontroverza i polemika ima dovoljno za ozbiljno akademsko analiziranje svih dostupnih podataka da bi se vidjelo da li je sumnja o politički orijentiranom glasanju opravdana. Ideja da koluzija i geopolitika igraju veću ulogu od kvalitete pjesama prilikom ocjenjivanja je već prije studirana od strane raznih vrsta autora – financijski matematičari, kompjuterski inžinjeri, biolozi, sociolozi. I The Economist se bavio tim pitanjem u jednom izdanju 2005. Vjerojatno među posljednjim radovima koji analiziraju ovu tematiku uspoređujući sa svim prijašnjim radovima su dva ekonomista (ekonometričara). Pošto ekonomska znanost ponekad predstavlja ozbiljno analiziranje smješnih tema, dala je svoj doprinos i ovom “važnom” pitanju glasanja na Euroviziji. Ipak je kvaliteta.

U ovogodišnjem ožujskom izdanju Europan Journal of Political Economy autori Victor Ginsburgh i Abdul Noury u svom su radu analizirali, pomoću ekonometrijskih tehnika, podatke o glasovanju za sve Eurovizije of 1975. do 2003. Cilj je bio analizirati determinante uspijeha i glasanja pojedinih zemalja kroz objašenjenje glasova svake pojedine zemlje za drugu zemlju. Na taj način autori su testirali postojanje trgovine glasovima, namjerne ili nenamjerne, zbog političkih razloga. (Rad u pdf-u ovdje)

Prijašnji radovi su tražili dokaze za upitno glasanje, zbog sumnji na poličko umjesto artističko ocjenjivanje, i pronašli da uistinu postoje blokovi zemalja gdje je ocjenjivanje. Radovi dr. Dereka Gatherera su posebno značajni jer je on utvrdio postojanje tri velika glasačka bloka između 1975-2005: Skandinavski + baltičke zemlje, Balkan (bivša Juga+Bugarska, Rumu.) i Rusija sa susjednim zemljama bivšeg SSSRa. Gatherer je predvidio pobjedu Srbije 2007. Sudeći po glasovima i pobjedniku ove godine i posljednjih par, Gatherer je upravu – zemlje koje ne pripadaju jednom od ova tri bloka nemaju velike šanse pobjediti.

Yair (1995) was among the first to study the contest. Using the voting data over the period 1975–1992, he found three bloc areas namely Western, Mediterranean and Northern Europe. Gatherer (2004) analyzed the period 1975–2002 and identified two large blocs, called “the Viking Empire” including Scandinavian and Baltic countries, and the “Warsaw Pact” comprising Russia, Romania and the former Yugoslavia. More recently, Gatherer (2004, 2006) used Monte Carlo simulation methods to study voting pattern of countries over the period 1975–2005. He emphasized the emergence of large geographical blocs since the mid-90s. Fenn et al. (2005) investigated the relations between European countries represented in the contest in terms of a dynamical network, and concluded that there exist “unofficial cliques of countries” and vote patterns.

No, neki od tih radova su zanemarili faktor kvalitete pjesme i izvođenja u ocjenjivanju. Na jednu ruku, pošto je kvalitetu koju suci ocjenjuju teško promatrati i bilježiti, pogotovo nakon 1997. kad je uvedeno direktno telefonsko glasanje javnosti, normalno da je kvaliteta bila isključena. Na drugu ruku, u idealnom svijetu (idealnoj Europi?) jedina determinanta prilikom glasanje bi bila kvaliteta pjesme i performansa, pa se taj faktor ne može tek tako zanemariti. Uz kvalitetu, faktori koji bi mogli imati utjecaj na ocjenjivanje su jezik pjesme, spol izvođača, solo, duet ili grupna izvedba, redosljed izvedbe također ima utjecaj na rezultat. Da podsjetim, cilj je analizirati glas zemlje x prilikom ocjenjivanja nastupa zemlje y; ne determinante ukupnih glasova. Prema tome, trebamo pogledati i drugu stranu jednađbe i uzeti u obzir karakteristike glasača ili suca. U obzir dolaze lingvističke i kulturale udaljenosti između suca i izvođača, kao predstavnici kulturološke približenosti između stanovništva.

Tu dolazi naš rad iz Europan Journal of Political Economy. U radu, autori su pokazali, za razliku od svih ostalih, da kvaliteta igra ključnu ulogu i da nema političke trgovine glasovima, već da se radi o kulturološko/jezičnim faktorima.

In this paper we show that “quality” as determined by the juries of the various competitions, and which is ignored by Fenn et al. (2005), among others, plays the most important role. There exist cliques or voting blocs, but these are based on linguistic and cultural similarities, which, once they are introduced to explain the votes cast by each participating country for other countries, eliminate the effect of votes’ exchanges based on political issues. We thus conclude that what may look as vote trading is in fact sincere voting based on “quality,” and linguistic and cultural proximities. Still, one can argue that the voting procedure takes into account factors that are not purely artistic.

Pošto nema direktnih obzervacija kvalitete, potrebno je izraditi kvalitetnu proxy mjeru kvalitete. Kako bi mjera kvalitete bila što bolja autori uzimaju u obzir postojanje 3 velika glasačka bloka indentificirana u radu Derek Gatherera. U mjeri kvalitete pojedine zemlje isključeni su glasovi svih članova koji pripadaju tom istom glasačkom bloku. Npr. u mjeri kvalitete Hrvatske pjesme isključeni su glasovi zemalja koje pripadaju Balkanskom bloku. U mjeri kvalitete Ukrajine isključeni su glasovi Rusije i Poljske. Itd… Mjera kvalitete tako nije zahvaćena postojanjem tih velikih glasačkih blokova i prema tome kvaliteta nije precjenjena.

To je bitno, jer kroz više testova, kvaliteta uvijek izlazi kao dominanti faktor prilikom glasanja.

We first observe that quality always plays a very significant role, and can be interpreted as showing that there is large agreement between judges on the rating of candidates. Vote trading is significant only in specification (a), in which no account is taken of linguistic and cultural distances. It ceases to be so in all the other specifications once linguistic and/or cultural distances are also accounted for. Note that even when the coefficient on vote trading is significantly different from zero, its value is very small.

Rezultati drugog testiranja su vrlo slični.

Results produced by TSLS are very similar to the previous ones. They show that quality is still very significant, there is no significant vote trading, singer characteristics do not matter, language proximity is significantly different from zero at the 1% probability level, and two cultural distance measures are significantly different from zero at the 5% level.

Kod usporedbe koeficijenata (oni koji se razumiju mogu pogledati u tablice u radu) rezultati opet potvrđuje dominaciju kvalitete i umanjuje (gotovo da eliminira) trgovinu glasovima kad se uzmu u obzir lingvistički i kulturološki faktori.

Results show that the quality of the singer (or group) is the most important variable, and that the effect of vote trading is dwarfed by the effect of linguistic and cultural distances……

All our results point in the same direction. “Quality” is the main determinant in the voting procedure, linguistic and other cultural factors are present, but not at the forefront. Political vote trading is not an issue once cultural factors are taken into account. This does not mean that there is no vote trading, but it is rather due to cultural and linguistic factors.

Još jedan rad donosi slične zaključke. Iako ga nisam vidio, BBC prenosi da rad dr. Michel Vellekoopa i dr. Laure Spierdijk, nakon analize glasanja isto između 1975. i 2003. objašnjava:

After correcting for language, cultural and religious preferences, they found strong evidence of political voting only among Estonia, Latvia and Lithuania. Other voting patterns, Dr Vellekoop says, can largely be explained by language preferences and shared cultural tastes. Cyprus and Greece, for example, are commonly accused of favouring each other and of all the countries, statistics suggest they are the most likely to vote for each other. Wogan seemed to sum it up when Cyprus awarded Greece 12 points in last year’s contest. “Over the years people say this is ludicrous, this is ridiculous,” he laughed. “But still they do it. They just don’t care.”

But Dr Vellekopp says his statistical analysis shows the reason the two countries give high marks to each other so often is because their people speak the same language and probably like the same kind of music.

Možda ovo pomogne netkom u klađenju na sljedećoj Еуровиѕији. Eh, i ja se ulovim teme za pisati.

….In the United States, farmers in Iowa eager to replenish nutrients in the soil have increased the age-old practice of spreading hog manure on fields. In India, the cost of subsidizing fertilizer for farmers has soared, leading to political dispute. And in Africa, plans to stave off hunger by increasing crop yields are suddenly in jeopardy.

The squeeze on the supply of fertilizer has been building for roughly five years. Rising demand for food and biofuels prompted farmers everywhere to plant more crops. As demand grew, the fertilizer mines and factories of the world proved unable to keep up….

….Fertilizer companies are confident the shortage will be solved eventually, noting that they plan to build scores of new factories. But that will probably create fresh problems in the long run as the world grows more dependent on fossil fuels to produce chemical fertilizers. Intensified use of such fertilizers is certain to mean greater pollution of waterways, too.

Agriculture and development experts say the world has few alternatives to its growing dependence on fertilizer. As population increases and a rising global middle class demands more food, fertilizer is among the most effective strategies to increase crop yields.

…“Putting fertilizer on the ground on a one-acre plot can, in typical cases, raise an extra ton of output,” said Jeffrey D. Sachs, the Columbia University economist who has focused on eradicating poverty. “That’s the difference between life and death.”

…..As the use of such fertilizer spread, it was accompanied by improved plant varieties and greater mechanization. From 1900 to 2000, worldwide food production jumped by 600 percent. Scientists said that increase was the fundamental reason world population was able to rise to about 6.7 billion today from 1.7 billion in 1900.

Vaclav Smil, a professor at the University of Manitoba, calculates that without nitrogen fertilizer, there would be insufficient food for 40 percent of the world’s population, at least based on today’s diets.

Da li će PTKM imati izvozne koristi zbog ovakvog tight tržišta? Koliki je izvozni/proizvodni kapacitet? Da li je dugoročno narušen zbog državnog uplitanja u reguliranje cijena i alokacije dobiti? Cijeli opširniji članak, kao naručen, o nestašici gnojiva koja podiže cijenu možete vidjeti ovdje. Uz njega je i kratki video, no morate biti registrirani. (Ne preplaceni.) (DirectLink za graf)

“Trošak života u Hrvatskoj raste ubrzano posljednjih mjeseci, no potražnja za njime ne opada.”

Za naše političare.

“Priča je jeftina. Ponuda premašuje potražnju.”

Ostale su na engleskom.

- Economics is the painful elaboration of the obvious.

- An economist is a trained professional paid to guess wrong about the economy. An econometrician is a trained professional paid to use computers to guess wrong about the economy.

- An economist is someone who gets rich explaining others why they are poor.

- An Indian-born economist once explained his personal theory of reincarnation to his graduate economics class. “If you are a good economist, a virtuous economist,” he said, “you are reborn as a physicist. But if you are an evil, wicked economist, you are reborn as a sociologist.” – from the preface to Paul Krugman’s book, “Peddling Prosperity: Economic Sense and Nonsense in the Age of Diminished Expectations” (1994, page xi):

- An economist is someone who doesn’t know what he’s talking about – and make you feel it’s your fault.

- The definition of “waste”: a busload of economists plunging over a precipice with three of the seats unoccupied.

- Following story is to demonstrate some possible implications of the above statement. Two stangers, a man and a woman, meet in a cafe, the man asks.
“My Dear, would you go to bed with me for a million dollars?”
“Well, yes, I guess I would.”
“How about $100?”
“What kind of person do you think I am?”
“My Dear, we have already established that. We are merely haggling over the price!”

According to Ross Emmet, the story was told by George Bernard Shaw. The man and woman are Winston Churchill and Lady Astor and the incident allegedly did occur.

- Q:Why did God create economists ?

A:In order to make weather forecasters look good.

- An economist is an expert who will know tomorrow why the things he predicted yesterday didn’t happen today. by Laurence J. Peter

- Two economists meet on the street. One inquires, “How’s your wife?” The other responds, “Relative to what?”

- I asked an economist for her phone number….and she gave me an estimate.

- Economic forecasters assume everything, except responsibility.

- In Canada there is a small radical group that refuses to speak english and no one can understand them. They are called separatists. In this country (USA) we have the same kind of group. They are called economists.

Osobno najdraža.

FEUDALISM: You have two cows. Your lord takes some of the milk.
SOCIALISM: You have two cows. State takes one and give it to someone else.
COMMUNISM: You have two cows. State takes both of them and gives you milk.
FASCISM: You have two cows. State takes both of them and sell you milk.
NAZISM: You have two cows. State takes both of them and shoot you.
PURE DEMOCRACY: You have two cows. Your neighbors decide who gets the milk.
REPRESENTATIVE DEMOCRACY: You have two cows. Your neighbors pick someone to tell you who gets the milk.
BUREAUCRACY: You have two cows. State takes both of them, kill one and spill the milk in system of sewage.
CAPITALISM: You have two cows. You sell one and buy a bull.

Za više šala googlajte Economics Jokes. Prva dva tri linka sadrže sve ove i više.

— Prva dva samo ukratko. U jučerašnjem Poslovnom obajvljena je, nakon duže vremena, riječ “globalizacija.” Poslovni je naime objavio djelomične rezultate Švicarskog Centra za istraživanje konjukture. Da ne dužim:

Istraživanje je obuhvatilo 122 država, među kojima je Hrvatska zauzela 31. mjesto s indeksom 70,17. Od bivših tranzicijskih zemalja ispred Hrvatske su Češka na 8. mjestu, Mađarska na 13. Poljska na 19., Slovačka na 23., Estonija na 28 mjestu te Slovenija na 30. mjestu. Hrvatska je na 31. mjestu i po indeksu gospodarske globalizacije, ali je na 40. mjestu po indeksu društvene globalizacije, odnosno na 51. mjestu u političkoj globalizaciji.

— Drugi link je danas objavljen Global Economic Outlook Svjetske Banke. Prvu Hrvatsku objavu sam vidio na BankaMagazin stranicama. Po predviđanjima Svjetske Banke, rast Hrvatske ekonomije će 2007. biti 5.8%, za 2008. će usporiti, zajedno sa svjetskom ekonomijom pošto nam je ekonomija najglobaliziraniji dio, na 4.9% a u 2009. još će usporiti na 4.5% iako bi se svjetska ekonomija trebala oporaviti prijašnju stopu od 3.6%. Procjenjuje se i smanjenje deficita Hrvatskog tekućeg računa platne bilance kao postotka BDPa za ovu i sljedeću godinu. Dokument (pdf) Svjetske Banke sa ovim predivđanjima možete preuzeti ovdje.

— U Večernjaku pročitajte razgovor sa Dragom Jakovčevićem, ekonomistom za ZG Fakulteta ekonomije, koji kaže da bi moglo doći do dublje financijske krize i recesije u svijetu pa ni Hrvatska ne bi bila pošteđena. Hrvatsko financijsko tržišto je bankocentrično a banke su mahom u stranom Europskom vlasništvu. Kaže…

Nadalje, vodeće banke u Hrvatskoj su u inozemnom vlasništvu, pa ako njihovim matičnim bankama eventualno zbog gubitaka na svjetskom tržištu bude smanjen bonitet ili više ne budu davale toliko sredstava bankama kćerima, to će se osjetiti i u Hrvatskoj, kaže Jakovčević. Ističe, međutim, da domaćem financijskom tržištu ne prijeti kriza likvidnosti. “Međunarodne pričuve HNB-a su dosegnule više od 8 milijardi dolara, što predstavlja štit od destabilizacije tečaja. Nadalje, obvezna pričuva koju izdvajaju poslovne banke višestruko je veća od prosječnih europskih pričuva. Kada bi se smanjila, bankovni sustav bio bi bogat likvidnošću, tako da za sada u nas ne postoji strah od krize likvidnosti kao u svijetu”, kaže Jakovčević. No, kriza bi mogla zahvatiti tržište kapitala.

Hrvatske banke su u vlasništvu Europskih banaka, koje se čini lošije prolaze od Američkih u ovoj financijskoj turbulenciji. Istina je da HNB ima zaključana velika sredstva koja može pustiti u opticaj ukoliko dođe do nekog nedostatka likvidnosti ili strah od nelikvidnosti. No, nije sasvim jasno da li je nedostatak likvidnosti zapravo problem u Europi, tj, među Europskim bankama. Da je nedostatak likvidnost glavni problem on bi već davno bio riješen. 18. Prosinca, pred Božićne blagdane, Europska Centralna Banka je poplavila tržište sa ogromnih $500 milijardi u dvotjednim zajmovima, malo paničarski kako bi smirila tržišta od straha bilo koje mogućnosti nedostatka gotovine (za Blagdane je uvijek povećana sezonska potražnja za gotovinom) i tako mogućeg povećanja stresa na novčanim tržištima. No takav potez nije nikakvo riješenje problema jer stvarni problem nije toliko nelikvidnost koliko strah i nepouzdanje među samim bankama o daljnjem pozajmljivanju jedna drugoj zbog straha o njihovoj solventnosti. Koliko su veliki gubitci Europskih banaka zbog Američkog hipotekarnog tržišta je otvoreno pitanje i procjene su svakojake. Tek na proljeće, kad banke poćnu objavljivati revizije za 2007. će stanje bankovnih bilanci i potrebe njihovih restrukturiranja biti jasnije. Nadalje, direktno pumpanje ovakve likvidnosti je kratkoročni potez i ECB će morati povući nazad dio tog novca; povećana inflacija je jedna od mogućih posljedica jer ovakva inekcija dodaje oko 2% u ukupnu ponudu novca u euro zoni. Očito je da ECB ne može ovo raditi svaki tjedan i na kraju dana pitanje je što je točno problem u današnjim tržištima novca, bankarskoj krizi, credit crunchu i kako ga riješiti. Pomalo katastrofičarski, moguće pumpanje likvidnosti HNB u hrvatska tržišta isto ne mora biti riješenje. Pozitivno je jedino da hrvatske banke nemaju, koliko je poznato, direktnog vlasništva u američkim hipotekarnim zajmovima, ali vlasničke banke imaju.

— Za kraj jedan informativan graf iz jučerašnjeg Jutarnjeg. Graf je zanimljiv jer daje dugoročni pregled FDIa sežući unazad do 1993. Podatak za 2007. je za prva tri kvartala u kojem je postignut isti rezultat za čitavu 2006. Iako je struktura FDI još uvijek nezadovoljavajuća (2/3 svih ulaganja su u financijskom sektoru zbog dokapitalizacija banaka i vlasničkog ulaganja dolaska Bayerische Landesbank), 2007. će sigurno biti rekordna po stranim investicijama. Ulaganja u proizvodne kapacitete za prva 3 kvartala iznose oko 600 milijuna eura.

Zar ne?

Možda sam pao sa kruške, ali silna Božićna potrošnja nije najbolje što se moglo dogoditi ekonomiji. Kamo sreće da nema Božića…..Dobro, da budem korektniji, da nema Božićne potrošnje i darivanja. Pa zašto bi netko poklonio nekome nešto za Božić??

Prije nego što se na mene digne kuka i motika, ja ću se pravdati da, iako izgleda da mi je Scrooge najomiljeniji lik iz romana, sigurno nisam prvi koji ovako razmišlja. Kuku i motiku (drvlje i kamenje za Dalmatince) dignite na ekonomiste poput Tyler Cowen sa popularnog MarginalRevolution bloga, Tim Hartford kao UndercoverEconomist, a ponajviše Joel Waldfogel, ekonomista sa UPenn (čak i u Simpsonima pojavio) koji je započeo sve ovo. O čemu se tu radi?

Božićno darivanje je izrazito neefikasan i loš način zadovoljavanja potrošača, spajanja potrošača sa dobrima. Kako i ne bi kad zadnju odluka o potrošnji donosi netko drugi, ne sam potrošač. Uz to, ljudi su primorani kupovati i poklanjati, pa takvo hitro, a za konzumenta nepotrebno kupovanje, stvara više “bezveze” poklona. Svatko od nas, uključujući i najmlađe koje je kao najlakše zadovoljiti, je dobio beskoristan, nezadovoljavajući ili nepoželjan poklon kad tad. Na tisuće, a u većim zemljama na milijune, takvih poklona donose malo ili ništa zadovoljstva jer su u krivim rukama. U pravim rukama bi omogućili puno više zadovoljstva i povećali javno dobro uz isti level potrošnje, a ovako stvaraju nešto što ekonomisiti zovu deadweight loss.

Upravo je tako Joel Waldfogel, tada profesor na YaleU, nazvao svoj poznati, kratki rad, objavljen u The American Economic Review 1993 – The Deadweight Loss of Christmas. (PDF) Analiza se u biti odnosi na sve blagdane za vrijeme kojih darujemo druge, Božić je jednostavno najvećih od tih. U njemu je predstavio neefikasnosti darivanja ne-gotovinskih poklona na osnovu ispitivanja među svojim studentima. (Kasnije je proširio ispitivanje na širu bazu, ali princip je ostao isti). Mnogi pokloni izgube između 10% i 30% u razmjeni.

Analiza je prilično razumljiva čak i ako niste učili mikroekonomiju i ne znate što je “deadweight loss.” Potrošači najbolje povećavaju svoje zadovoljavaju kada sami donose odluke o potrošnji i finalnoj konzumaciji na osnovi svojih želja (preferencija). No, prilikom darivanja tu odluku donosi netko drugi, netko tko svakako ne zna dovoljno o preferencijama druge osobe. Nitko ih ne razumije bolje nego ti sam(a). Naravno, moguće je da onaj tko poklanja pokloni nešto što će primaoc vrijednovat iznad same cijene, no veća je vjerojatnost da će poklon biti manje vrijednosti nego da je sam primaoc odlučio o kupovini sa istom količinom gotovine, tj. po istoj cijeni. Ako plaćena cijena nije jednaka vrijednosti koju je primaoc mogao dobiti sa istom količinom novca, rezultat je suboptimalan ishod i ne bi se trebao provesti. To znači da je plaćena cijena poklona veća od vrijednosti poklona primaocu. Ta razlika, koliko je kupac platio poklon i koliko on realno vrijedi primaocu je gubitak koji ekonomisti zovu “deadweight loss.” Pojednostavljeno rečeno, to je dio transakcije koji ne ide ni kupcu ni primaocu, potpuno je izgubljeno i jednako trganju novčanica.

Waldfogel je namjerno uklonio sentimentalnu vrijednost jer je teško mjerljiva. Ako vam prabaka u zadnjoj, 106., godini života pokloni za Božić hrđavi čavao koji je u obitelji bio od 12. stoljeća, sentimentalna vrijednost je možda neizmjerna. Taj čavao je i dalje neupotrebljiv i beskoristan. To se često spominje kao kritika jer upravo sentimentalna vrijednost može prevagnuti i nadoknaditi materijalnu vrijednost lošeg dara. Misao je bitna, zar ne? Tu i cijena igra ulogu, jer vrlo skupi, a malo vrijedan dar, iziskuje silnu sentimentalnu vrijdnost da bi nadoknadio realni gubitak. Jel se netko rasplakao kad je dobio kravatu ili šal za poklon??

On je ukazao na par zanimljivosti svojim rad. Tendencija davanja gotovine i veličine gubitka varira sa obiteljskom vezom i godinama između primaoca i kupca. Gubitak (deadweight loss) tako ovisi o poznavanju preferencija osobe kojoj se poklanja. Negotovinski pokloni su najefikasniji koliko mogu biti, između najbližih prijatelja i između “boljih” polovica, jer se oni najbolje poznaju. Negotovinski pokloni šire obitelji su najneefikasniji i uništavaju čak 1/3 vrijednosti. Da li punica daje loše poklone namjerno još je otvoreno za raspravu, no Waldfogel je ukazao da su upravo “in-laws” daju najlošije poklone koje primaoc vrijednuje čak 40% manje. Veličina “deadweight lossa” ovisi i o poznavanju vlastitih želja i informiranosti o poklonima samog primaoca. Ako je primaoc nedovoljno informiran(a) o korisnosti određenog poklona a dobije taj predmet na dar, vrijednost primaocu može biti veći od same cijene. Waldfogel je otkrio da je poklon od primjerice 50 kuna, primaocu vrijedan oko 35 kuna, (nezahvalnici!) a onaj dalje obitelj još i manje. Naravno koristio je dolare. Uglavnom, između desetine i trećine vrijednosti blagdanskih, negotovinskih, poklona je uništeno, jednostavo potrgano.

Jedan od načina kojim se može nadoknaditi izgubljeno zadovoljstvo je prodajom poklona, primjerice na eBayu. eBay nije postojao 1993. No, ne samo da će primaoc zaraditi i ostvariti veće zadovoljstvo, već će se i javno dobro povećati jer će “bezveze” poklon završiti u rukama nekoga kome to nije bezveze poklon i voljan je platiti.

No, ako se pokloni moraju davati, onda je najbolje ići sa gotovinom, ili pak karticama za pojedine trgovine ovisno o dobi primaoca. Na taj način primaoc poklona može i dalje sam odlučiti o svom krajnjem poklonu i izvuči maksimum zadovoljstva za zadanu svotu. Waldfogelovo kasnije istraživanje je upravo pokazalo da pokloni koje su si ljudi sami kupili vrijede prosječno 18% više od poklona drugih ljudi. Naravno, većina ima problema sa gotovinom, čekovima ili sličnim “nesentimentalinim” poklonima. Djedovi i bake gube osjećaj da će biti zapamćeni po pojedinim darovima. Pojam obiteljskog darivanja za Božić bio bi izgubljen, a time možda i vrijednost obiteljskog okupljanja.

Waldfogel je analizirao neefikasnost darivanja sa primaočeve strane. Pa ako je darivanje tako neefikasno i stvara suboptimalne rezultate, zašto bi i dalje darivali? Činjenica je da treba gledati stranu onoga koji daruje i njihov benefit koji proizlazi iz darivanja drugih i nadilazi materijalnu stranu. Isto tako, sentimentala strana može biti važna jer može nadoknaditi materijalni gubitak u nekim slučajevima. Darivanje ne mora stvarati “deadweight loss” u tom slučaju pa i nije toliko loše za javno dobro. Dva ekonomista, John List i Jason Shogren su uzeli novi pristup mjerenju vrijednosti darivanja i eksplicitno su koristili, za razliku od Waldfogela, sentimentalnu vrijednost uz materijalnu. Sentimentala vrijednost poklona može nadoknaditi izgubljenu materijalnu. Ljudi ostvare mnogo vrijednosti radeći nešto za druge i kroz samu pažnju prema drugima. Zar nije to i Grinch shvatio?

Sretan Božić i Godina Nova!

P.S. Tu vrijednost je i dalje teško mjeriti.

P.P.S. Za one koji ne slave Božić ili se osjećaju uvrijeđenima blagdanskim čestitkama, Sretan Zimski Solsticij.

Na prvi letimični pogled, makroekonomski Hrvatska je na dobitku. Božićna potrošnja u milijardama kuna je bogom dana za trgovce koji i zapošljavaju znatan broj ljudi. Hrvatska, kako su konstatirali u sinoć u Otvorenom, ulazi u društvo zemalja koje trese potrošačka groznica za vrijeme blagdana. To znači da trgovci jednostavno neće moći zamisliti opstanak bez Božićnog šopinga. Primjerice, u Americi potrošnja u zadnja dva mjeseca godine donosi čak 1/4 svog godišnjeg prihoda trgovaca, pa nešto slično tome neće biti iznenađujuće ni kod nas. Božić reklo bi se, najbolji je dio godine za njih i ekonomiju. Je i nije. Ponekad je ispravno uzeti argument u krajnost. Što bi se dogodilo da nema Božića?

Možda ništa posebno. Primjerice, godišnja potrošnja bi vjerojatno ostala ista, samo bi bila raspoređena ravnomjernije kroz godinu. To bi zapravo i bilo bolje za prodavače jer izglađenija potrošnja kroz godinu teoretski je poželjnija – trgovci bi izbjegli neproduktivno planiranje zaliha i troškove neprodanih zaliha. Na slični način, potrošnja bi ostala ista kroz godinu jer bi se raspodjelila kroz druge blagdane i rođendane koji bi postali sve važniji. Pokloni za 1. Maj? (Krajnja desekracija komunističkog nasljeđa.)

Jedan scenarij, gdje bi došlo do pozitivne promjene, je da bi potrošnja pala, ali bi štednja porasla. Svakako bi to bilo korisno za hrvatskog zaduženog potrošača, vanjski dug u odnosu na BDP (u apsolutnim iznosima ne znači ništa). Građani će se zadužiti i ove blagdane za kupnju poklona, što nije baš sasvim racionalno. Djed Mraz znači smanjuje štednju? Tyler Cowen kaže da da. No tko kaže da je štednja racionalna?

No ako Božić postoji, a mi ne kupujemo i ne poklanjamo zar nismo gosp. Scrooge? Da, pa šta? Ebenezer Scrooge je vjerojatno bio najveći filantropist. Pošto nije ništa kupovao, samo zarađivao, svaka dodatna funta (ili što već je zarađivao) proizvedena je obogaćivala svijet. No u Hrvatskoj ionako ne proizvodimo mnogo generalne potrošačke robe. Drugo, sa debelim bankovnim računom omogućujemo drugima uvijek dostupna sredstva za posuditi i spustimo kamatne stope. No, u Hrvatskoj kamate su određene vani i već su niske. Nejasno je koliko bi dodatna kuna štednje spustila kamatnu stopu. (vjerojatno ne bi) Ako ne vjerujete bankama, slobodno punite madrac. Smanjenje novčane mase, smanjiti će te level cijena. To je ujak Paje Patka radio. Znači, i jedna i drugi su bili korisni društvu. (Thank you Steven Landsburg for nifty analogies.) Preporuka za roditelje – kupite djeci DVD A Christmas Carol i naučite ih štediti.

E, ali da li će se djeci svidjeti baš taj poklon? Da li je to dobro za ekonomiju? Mikroekonomska analiza za sutra.

ali pošto sam ja Istrijan prvo i prvo, moram malo više istaknuti Istru. No hard feelings people. Znam, Opatija baš i ne spada u Istru, ali gdje da je drugdje stranci stave? U Primorsko-Goransku regiju? Ne zvuči baš turistički ili jednostavno za zapamtiti. Pula i Brijuni se spominju pa cijeli članak ipak prolazi za Istru, a ne neku drugu regiju…..

Adriatic idyll

Istria, Croatia

From Venice to Pula, in a weekend

AFP

Waterfront villas in Opatija, Croatia.

During the height of the summer season, Venice can be a touristy, claustrophobic mess. For a quick escape, rent a car and head east, passing through Trieste, a sliver of Slovenia and on to Croatia’s Istria region, a peninsula jutting into the clear blue waters of the Adriatic Sea.

The drive to Opatija, formerly a favorite summer resort for Austro-Hungarian elites, takes a little over three hours from Venice. Leaving the A4/E70 autostrade in Italy for the E61, the road through Slovenia traverses pristine forests and rolling hills.

The landscape turns barren and rocky when you enter Croatia, but forests of laurel trees and the sparkling sea emerge on the road winding down to Opatija’s harbor. There, the opulent, pastel-colored buildings reveal the peninsula’s polyglot history and lasting appeal to centuries of travelers. Istria was a part of the Venetian Republic for over 500 years. The Austro-Hungarian Empire and Italy later controlled the area before it was ceded to Yugoslavia after World War II.

Spend the night at a seaside hotel in Opatija. I recommend the Hotel Milenij, a grand building set in the center of the town’s seaside promenade. For dinner, take a 15-minute walk north along a beautiful coastal path to the tiny harbor at Volosko. There you’ll find Le Mandrac, an elegant glass box that opens onto the water, just steps away from fishing boats arriving with the daily catch (a reservation is a must). Le Mandrac’s food is superb, showing the peninsula’s Italian influences and a range of local specialities, including truffles, crisp white wines and, of course, fish.

The next morning, take the scenic, cliff-side road south to Pula near the tip of the peninsula, less than an hour away. There you’ll find one of the world’s largest and best-preserved Roman amphitheaters and other ruins.

Here, you can take a boat to the nearby island of Brijuni, the former summer playground of Yugoslavia’s communist-era leader, Josip Broz Tito. At Brijuni, Tito entertained Elizabeth Taylor, Sophia Loren and others, showing off the island’s lush vegetation and imported safari park. Take a swim at one of Brijuni or Pula’s unspoiled beaches before driving back to Venice—if you have the willpower to leave. — Adam Cohen