Kao najefikasniju mjeru ograničavanja troškova mirovinskih sustava, MMF ističe povećanje zakonske dobi umirovljenja. Koristi od te mjere su brojne: veća razina zaposlenosti, veća osobna potrošnja, veće mirovine…

Ako su sve te koristi realne i ostvarive – što bi trebalo potvrditi i referencirati kao npr. ovim – zašto je opozicija povećanju dobi umirovljenja velika?

Neki prošli postovi o mirovinskom sustavu i reformi.

“Reforme” i reforme mirovinskog sustava

Zabune i dileme oko Mirovinskog

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference¹ to mark the 20^th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.

Ministarstvo financija u svome priopćenju također se slaže s MMF-om da je povećanje konkurentnosti važno za gospodarski rast. No, ne slažu se s dijelom preporuka prema kojima je za povećanje konkurentnosti nužno snižavati plaće i cijene.

…

Ministrica Martina Dalić ima drugi prijedlog: “Budućnost hrvatskog gospodarstva ne vidimo u konkuriranju kroz jeftinu radnu snagu. Put ka povećanju konkurentnosti vidimo u smanjivanju različitih prepreka s kojima se suočavaju investitori, povećanju učinkovitosti javne uprave, posebno na lokalnoj razini, ograničavanju državne potrošnje kroz striktnu provedbu Zakona o fiskalnoj odgovornosti i ukupnom poboljšanju poduzetničke i investicijske klime u Hrvatskoj…”.

U međuvremenu, u praksi ….

Neki mediji su prenjeli nalaz MMF o konkurentnosti turizma, gdje isto gubimo korak sa nekim zemljama. 

Vjerojatno je već dosadno pričati o toj konkurentnosti kada sve uglavnom i ostaje na priči. MMF je dosadan najglasnije rekao “interna devalvacija” – u situaciji politike stabilnog nominalnog tečaja, smanjenje realnog tečaja i tako povećanje konkrentnosti postiže se sniženjem domaćih plaća i cijena.

To nije poziv za jeftinom radnom snagom kao uporištem konkurentnosti. Taj vlak je odavno prošao. MF se samo koristi jefitnom parolom kako bi, ne znam, zastrašio građane i odriješio se od odgovornosti za nisku konkurentnost. Dobro, izbori su, ali ipak trebalo bi razumijeti neke stvari.

I u najboljim vremenima nema silno mnogo načina jednostavnog povećanja konkurentnosti. Jedan od osnovnih je kontinuirano manji jedinični trošak rada što se postiže povećanjem produktivnosti, posebice u sektoru utrživih dobara. To podiže potražanju za radom uz veći izvoz, što je naravno i cilj. Nažalost, povećanje produktivnosti je dugoročna mjera.

Fiskalna devalvacija – podizanje/uvođenje tarifa na uvoz i povećanje subvencija na izvoz – nije opcija zbog pravila EUa. Uostalom, uspješnih primjera te politike u svijetu je vrlo malo.

Industrijska politika u sektoru utrživih dobara, ne samo da uzme duže vremena od povećanja produktivnosti već i iziskuje vrlo kompetentan državni kapacitet i aparat. Ima li primjera takve javne uprave u Hrvatskoj? Strukturne reforme – tržišta rada ponajviše – je još jedna često isticana politika koja je potrebna, ali nije zamjena za povećanje konkurentnosti. Cijena rada ne mora nužno pasti zbog toga.

Uglavnom, to su sve politike koje su trebale biti provođene onih godina tokom kojih je plava linija u grafikonu stagnirala. Iz tih razloga zemlja može brzo povećati konkurentnost samo kroz smanjenje plaća i ostalih troškova. MF ističe da su plaće smanjene. Nije dovoljno da plaće u javnoj upravi padnu, problem konkurentnosti je problem privatnog sektora. Nominalne plaće stagniraju zadnjih godinu dana. No, bilo koje smanjenje plaća mora biti popraćeno smanjenjem cijena ostalih troškova proizvodnje – infrastrukture, komunalija, prijevoza, birokracije – u cijeloj ekonomiji. Iz gornjeg citata ”amanjivanje različitih prepreka” naprosto zvuči kao nekakv šala. Tu je ključna uloga države pošto su svi ti troškovi, direktni i indirektni, u Hrvatskoj pod njenom ingerencijom.

Povećanje konkurentnosti nije ni jedini cilj “interne devlavacije.” Treba uspijeti uvjeriti strana kreditna tržišta da je Hrvatska manje riskantna za izdavanje kredita jer će moći vratiti zaduženo, da neće  bankrotirati. Treba osigurati i povjerenje u kunu – zašto MMF želi i više devizne pričuve.

Smanjenje plaća i ostalih cijena je neprijazna opcija i manje efikasna od eksterne devalvacija. Pokrenuti pad plaća i cijena je teško – problem koordinacije – i kada je svaki radnik zadužen to stvara dodatne probleme – plaća padne, ali dug ne. Samo jedna stvar je gora od inflacije, a to je deflacija na ovaj način. (deflacija kroz povećanje produktivnosti je drugo). Deflacija je noćna mora u svakoj normalnoj zemlji.

Hrvatska ekonomija se mora prilagoditi vanjskom šoku i dugogodišnjoj potrošnji iznad svojih mogućnosti ako želi ubrzati izlazak iz recesije. Za to joj treba političko vodstvo koje će pokrenuti reforme u praksi. Čini se da ih ova Vlada na jednu ruku zagovara, a na drugu pokušava strašiti narod istim.

Da li se tko sjeća izvozne ofenzive?

Željko Ivanković u novoj Banci pak ima drugačije mišljenje. Reforme o kojima se razgovara su mit. Program ima mnoge nedostatke i nedorečenosti, Vlada nije dovoljno ozbiljna te povrh svega javnost ” slabo vjeruju u reforme, da je uopće riječ o reformama,…”

Hrvatska verzija via HNB.

Original na engelskom.

Ovaj graf je informativan.

7. Cjenovni i troškovni pokazatelji pokazuju da se konkurentnost pogoršavala u proteklim godinama. … Također, jedinični troškovi rada su rasli znatno brže u Hrvatskoj nego u trgovinskim partnerima – rast plaća u privatnom sektoru je vjerojatno bio potaknut brzim rastom plaća u javnom sektoru u godinama prije krize (tablica u tekstu). Stoga se ukupna razina plaća čini visokom u odnosu na razinu produktivnosti i dohotka u Hrvatskoj. To je odraz nekonkurentnog određivanja plaća i snažne prisutnosti sindikata u javnom sektoru koji zapošljava jednu četvrtinu radne snage, isključujući javna poduzeća.

Ne postoje mnogobrojna riješenja za ovakvo stanje,  pogotovo ne kratkoročna (recimo oko godinu dana).

Samo su dva koja su približno kratkoročnog tipa: ili se moraju rezati plaće i ograničavati njihov rast ili otpuštati. Otpuštanje je naravno kontra namjere i cilja ekonomskog oporavka. Ostaje nam dakle rezanje nominalnih plaća u privatnom i javnom sektoru. Iz grafa i objašnjenja trebalo bi biti jasno od kud treba krenuti, gdje je problem. Već znamo da sindikati ne žele ćuti, niti su spremni, ni za jedno ni za drugo, iako nešto treće ne nude. Čak se u biti bore za zadržavanje dohodovne politike kakva je u javnom sektoru, to je poanta referenduma.

Dogovornih riješenja nema. Dohodovna politika (za koju su kolektivni ugovori zamjenica) koja se vodila do sada u javnom sektoru je neodrživa i nije doprinijela povećanju konkurentnosti.

Općenito, da su i koliko Hrvatski troškovi rada viši od susjednih zemalja, trgovinskih partnera, pogledajte u Slici 4.

Ona Churchillova “Ako ne želiš riješiti neki problem, osnuj komisijiu” je naša Vlada izgleda uzela i više nego doslovno – osnovali smo Ministarstvo. Mislim da se nema puno više za reći, nego možda samo par citata.

A government that is big enough to give you all you want is big enough to take it all away.  ~Barry Goldwater

If Columbus had an advisory committee he would probably still be at the dock.  ~Arthur Goldberg

U ovom govor Romer iznosi svoju ideju i projekt zbog kojeg je dao ostavku na profesorsku poziciju na Stanfordu. Ideja ide korak dalje od njegovog prijašnjeg rada o ulozi i izvoru tehnološke promjene u ekonomskom rastu i životnom standardu. Iako je tehnologija izvor našeg (relativnog) bogatstva i njena promjena diktira promjenu u životnom standardu, tehnologija – ovisno kako je i definiramo – nije dovoljna da bi objasnila i riješila probleme sporog ekonomskog rasta, siromaštva i (ogromnih) razlika u per capita prihodu. Ekonomisti su nešto slično već znali godinama. Dobra i loša pravila koja potiču poželjne i nepoželjne ideje, ponašanja i ishode u društvu su jednako važna. Romer ima ideju kako smisliti i implementirati sistem novih pravila koja bi dala izbor za zamjenu starih pravila, potaknula širenje novih ideja, novih tehnologija, inovacije i naposljetku bolji život.

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

Već onda je to bila brojka koja je ignorirala stvarnost temeljena na nerealnim pretpostavkama, ali Sanaderu je bilo važnije smiriti političku klimu prije izbora zadovoljavajućom iako nerealnom pričom o rebalansu, nego pozabaviti se neugodnom i kompliciranom istinom. Proračunski deficiti je 3.7 milijardi kuna samo u prvom kvartalu, što znaći da ako je samo upola toliki u drugom kvartalu već smo na 5.5 milijardi. A gdje je druga polovica godine. Možda je Vlada zapravo čekala rezlultat (velikog) pada BDPa za prvo tromjesečje da bi izašla u javnost sa opravdanjem o “nužno potrebnim” mjerama rebalansa proračuna. Pitanje je jedino koje će to mjere biti: povećanje poreza (PDVa i/ili trošarina), smanjenje rashoda što bliže razini prihoda ili kombinacija to dvoje. Što sad? Na što će se Vlada opredjeliti? Ukupna rupa u proračunu se neće odstraniti povećanjem poreznog opoterećenja i/ili smanjivanjem rashoda, tako da će do novog zaduživanja doći, samo kolikog. (Jel se sjeća tko ideja oko lomnjenja mirovinske reform kako bi se sanirao proračun?)

“Najjednostavnije” riješenje sa najsigurnijim efektom je povećanje stope PDVa. No tome se protive (za sada) u Vlada i određeni ekonomisti.

Na nagađanja treba li za financiranje proračuna podići neke poreze, Šuker je rekao da problem nije toliko prihodovna strana proračuna koliko rashodovna. Povećanjem primjerice stope PDV-a, dodao je, proračun bi se samo privremeno mogao “zakrpati”, ali to ne bi imalo većeg učinka ako rashodi rastu, istaknuo je Šuker. …

Deficit proračuna se može riješiti samo na dva načina – smanjenjem potrošnje do razine realnih prihoda ili povećanjem poreznih opterećenja, odnosno PDV-a. “Povećanje PDV-a je lakše napraviti, ali bi bilo totalno pogrešno”, istaknuo je (Žarko) Primorac. Pojašnjava kako se ne bi se smjelo još više opterećivati gospodarstvo, jer bi to značilo daljnje iscrpljivanje likvidnosti i smanjivanje uvjeta za normalno poslovanje, a ni daljnje zaduživanje države nije preporučljivo. No dodaje kako u području oporezivanja nekih vidova potrošnje novim trošarinama svakako ima nekih rezervi.

“Zato ostaje ono što je najteže, ali u ovom trenutku i najzdravije , a to je smanjivanje javne potrošnje, posebno nekih stavki, kao što infrastrukturne investicije, bez kojih se u ovo vrijeme može”, istaknuo je Primorac.  U svakom slučaju novi rebalans treba temeljiti na što je moguće realnijim pretpostavkama, a ne treba, kao do sada, projekcije temeljiti na nerealnim predviđanjima koji nam se brzo “obiju o glavu’, zaključio je Primorac.

Zdeslav Šantić, ekonomista RBA isto protiv. Kratko i jasno.

Prijedlozi povećanja PDV-a i trošarina samo su trpanje problema pod tepih, jer je porezno opterećenje u Hrvatskoj ionako preveliko, upozorava dio neovisnih ekonomista.  – Hrvatska spada u skupinu europskih zemalja s najvećim poreznim opterećenjem, pa povećanje PDV-a ne bi bilo rješenje za državni proračun. Štoviše, u uvjetima recesije i pada potrošnje, veći PDV ne znači nužno i da bi se državna blagajna bolje punila – ocjenjuje za Jutarnji list Zdeslav Šantić, analitičar Raiffeisena.

I Svjetska Banka je prije kojih mjesec i pol govorila isto. Porezno opoterećenje je visoko i Hrvatska trebal gledati u budućnosti kako smanjiti porezne stope.

Hrvatska i dalje ima previsoku javnu potrošnju koja iznosi 49 posto BDP-a što je 10 posto više od prosjeka zemalja EU 10. Prednjači i po poreznom opterećenju. Dok prosijek EU 10 iznosi 31,2 posto u Hrvatskoj je on 39,7 posto BDP-a.  Smanjenje poreza bi sada u krizi bilo suicidalno ali Hrvatska se može pripremiti da to napravi krajem iduće godine. Smanjenje porezne stope za dva posto ubrzava približavanje EU dohotku za čak 4 posto – naglasila je (Sanja) Madžarević Šujster.

Povećanju PDVa se protivi i Ante Babić. Ali ima i onih koji misle obrnuto.

- Potreban nam je novi rebalans, što prije to bolje. Proračunski manjak jednostavno ćemo morati smanjiti, makar i  nepopularnim mjerama. Pritom ne isključujem ni povećanje PDV-a i trošarina – ocjenjuje Goran Šaravanja, glavni ekonomist Zagrebačke banke. Po njemu, rješenje ne leži u lineralnom smanjenju rashoda, jer neke od njih, poput kamata, gotovo da i nije moguće srezati. S druge strane, recesija nam nosi rast nezaposlenosti, a ti ljudi također padaju na teret proračuna, a istodobno se smanjuju prihodi od doprinosa. …

Po računici  Drage Jakovčevića, rast PDV-a od samo jedan posto značio bi povećanje cijena od čak četiri posto. On smatra da to ipak ne bi utjecalo na smanjenje potrošnje jer su građani već “srezali” sve što su mogli. Dodaje i kako bi povećanje PDV-a trebalo napraviti zajedno s rebalansom, čime bismo pokazali sposobnost da sami napunimo državnu blagajnu.

Na mogućnost povećanja PDV-a kao slamke spasa za proračun ukazuje i Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta.

- Povećanjem PDV-a sa 22 na 23 posto proračun bi na godišnjoj razini dobio malo manje od dvije milijarde kuna, pa bi se, ako bi se povećana stopa tog poreza primjenjivala već od 1. srpnja, u proračun slilo dodatnih milijardu kuna – kaže Lovrinčević.

Međutim, gdje srž problema i vjerojatno riješenje rupe u kojoj se nalazimo leži? Ako mislite da je ovo sada neka nova priča oko proračuna i diskusija riješenja Vladinog života iznad mogućnosti (veće poreze ili rezanje potrošnje?) varate se. Ovo je stara priča o (ne)reformi javne uprave, pravosuđa i socijalne potrošnje, subvencija i saniranja javnih poduzeća, na čiju glomaznost, neučinkovitost i neobuzdani rast potrošnje godinama upozoravaju kako strane tako i domaće institucije i ekonomisti. Ali uzalud. Hrvatsku, koja je živila iznad iznad mogućnosti, ne čine samo njeni građani, već i njena Vlada. (Razmislimo tu onda na tren koji dio građana živi od države i na njenim leđima.) Kako je to objasnila Katarina Ott, ravnateljica IJF.

Redoviti čitatelji ove kolumne, ako takvi postoje, vjerojatno već odavno misle da pišem uvijek jedno te isto. Međutim, usprkos stalnom ponavljanju istih stavova te silnom vremenu, energiji i novcu koje Institut za javne financije, čija sam ravnateljica, godinama ulaže u popularne publikacije koje se besplatno šalju Saboru, ministarstvima i medijima, kao da ništa ne dopire do te ciljane publike. Kao da sve shvaćaju tek neki novinari. Ili pak svi sve shvaćaju jer ponekad, ali samo ponekad, i samo da bi se napadali oni koji su trenutačno na vlasti, iz opozicije zna doprijeti koja suvisla rečenica.

Ne samo Ott već i mnogi drugi uvijek govore/pišu jedno te isto. Ali to je priroda stvari. Kako je Paul Krugman jedno davno vrlo ‘obično’ rekao, problem je pronaći nešto za reći. Nešto novo to jest. Razumni ljudi se umore objašnjavati uvijek nanovo jedno te isto. (U njegovom slučaju to je bila ideja da porezi nisu svo zlo svijeta). Između koalicijske i Sanaderovih Vlada, pogotovo se ističe Sanaderova u zaobilaženju tvrdih oraha i kiselih jabuka reformi javne potrošnje i općenito riješavanju domaćih ekonomskih problema. Recesija je dovela ova pitanja u prvi plan, stvorila urgenciju oko domaćih ekonomskih problema, umjesto primjerice, Nato saveza što je samo godinu dana unazad itekako bilo u prvom planu. Nitkome nije bilo ni na kraj pameti samo godinu dana unazada da će se danas gotovo mahnito tražiti riješenja za rupu u proračunu, da će strani izvori financiranja zatvoriti ili drastičnio poskupiti. Nitkome na vlasti nije bilo na kraj pameti izgleda ni godinu prije, ni godinu prije. Ali sve te godine, u to doba prosperiteta (2001.-2007.), Vladino ignoriranje nije uklonilo problem glomazne i neučinkovite javne potrošnje koja nije upregnu. On je samo ležao pokriven dobrim vremenima pristupačnih i jeftinih kredita, bujajuće svjetske ekonomije i kakvim takvim napretkom u međunarodnim organizacijama. Recesija je samo otkrila postojeće probleme.

Opet Katarina Ott i bottom line.

U recesiji ili ne Hrvatska ima problema s kojima bi se morala suočavati čak i bez svjetske recesije. Hrvatska predugo živi iznad svojih mogućnosti i računi sve više dolaze na naplatu, a u uvjetima svjetske recesije su i sve skuplji. U doba prosperiteta nijedna se hrvatska vlada nije zamarala sređivanjem fiskusa, obuzdavanjem rasta javnog sektora te provođenjem institucionalnih reformi. To je npr. činila Estonija koja sada zahvaljujući solidnim zalihama može provoditi ekspanzivnu fiskalnu politiku da se odupre recesiji i ne mora provoditi restriktivne mjere kojima bi situaciju još i pogoršala.

Hrvatska pak mora u najgorim mogućim okolnostima popravljati konkurentnost, smanjivati deficit proračuna i platne bilance te prikupljati sredstva za otplatu dugova. Po tko zna koji put valja naglasiti kako nema druge nego smanjivati potrošnju. Pritom treba ciljano smanjivati rashode koji najviše opterećuju proračun – plaće u javnom sektoru i izdatke za mirovinsko, zdravstveno i socijalu koji čine oko 70 posto ukupnih državnih rashoda.

Ako ni ova vlada nema petlje da smanjuje te najtvrđe rashode, onda joj ne preostaje ništa drugo doli povisiti poreze. Prihodi i rashodi se moraju uravnotežiti, a u nova se zaduženja ne smije ići. Ako Vlada odluči povisiti poreze ne smije petljati ni sa kakvim novim vrstama poreza nego jednostavno povisiti stopu PDV-a te umjesto nultih uvesti snižene stope PDV-a, što će kad-tad ionako morati učiniti zbog Europske unije. PDV je najizdašniji, najjednostavniji i najjeftiniji porez koji se najlakše prilagođuje potrebama.

Prema tome, trebali bi makar naslutiti da vađenje iz ove proračunske rupe predstavlja samo tehničku iako na kratak rok bolnu dilemu – veći PDV ili rezanje državnih rashoda. Međutim, za prosperitet zemlje, u čijem srcu leži fiskalna/javna politika, nije nebitno kako će se riješiti. Bez temeljnih, ozbiljnih i iskrenih reformi u domeni “jednog te istog” koje Vlada mora objasniti javnosti i provesti u sljedećih par godina (do kraja mandata i novih izbora) naći ćemo se u lošijoj situaciji nego danas. Nejasno je da li vladajući razumiju težinu i važnost toga. Ako je povijest nekakva vodilja vjerojatno ne, jer ne bi onda godinama ignorirali ili politizirali oko problema reformi javne potrošnje. No onda će valjda, već jednom, biti jasno tko onda mora otići jer je loš za Hrvatsku.

Također, vidi njegov kratki rad o bankama u WSJ i njegov govor o mjehurima prošlog ljeta. Bloombergov Tom Keene ga je “proglasio” govorom godine.

Pritom je istaknuta neodrživost daljnjeg modela oporezivanja dobitka jer i država treba snositi rizik neuspješnog pravosuđa koje ne štiti poduzetnike u ostvarenju svojih ugovornih prava. Na kraju im još taj imovinski gubitak bude oporeziv s obzirom na ozakonjenu pretpostavku da se svatko mora brinuti u naplati svojih potraživanja. Taj cinizam dolazi na vidjelo osobito sada kad progresivno raste otpis potraživanja jer ne postoji način da se dugovi naplate.

Vjerujem da je i ovaj problem dobro poznat poduzetnicima i zaposlenicima. (iz istog članka)

Profesor Jakša Barbić govorio je o slučajevima proboja odgovornosti članova društva kad poduzeće koriste za ciljeve koje inače ne bi mogli postići, kao nabavljena je imovina koja se privatno koristi kao da je njegova, a zbog toga se (zbog prezaduženosti) ne mogu platiti dobavljači. Ako vjerovnik dokaže zloporabu, vjerovnici imaju pravo zahtijevati putem suda da takve obveze članovi društva podmire

Autor se služio izvještajem Svjetske Banke o hrvatskim javnim financijama (subvencije na str. 26).

Svaki hrvatski građanin za potpore kroničnim gubitašima godišnje izdvaja oko 2000 kuna, ili nešto manje od 280 eura, a iz džepa svakog zaposlenog za neučinkovite tvrtke troši se nešto manje od 5900 kuna godišnje, ili oko 800 eura. Pokazuju to podaci Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i Svjetske banke….

Izbjegavanje stečaja
Potpore u Hrvatskoj, primjećuju u Svjetskoj banci, uglavnom su koncentrirane na promet, poljoprivredu i brodogradnju.

Gotovo četiri petine sektorskih potpora dodjeljuju se brodogradilištima, željeznicama i željezarama, iz čega proizlazi jasan zaključak da će ti sektori biti i najteže pogođeni reformama. U velikom broju slučajeva subvencije se tvrtkama dodjeljuju radi izbjegavanja stečajeva i (zdravog) restrukturiranja, zaključuju u Svjetskoj banci. Kao poseban problem navode subvencije koje dodjeljuju lokalne jedinice, koje su slabo evidentirane.
- Ni jedna hrvatska vlast nije imala petlje presjeći visoku razinu subvencija -  kaže Ante Babić, neovisni ekonomist.

Prognoizira da će takvo stanje najvjerojatnije ostati do ulaska Hrvatske u EU, a tada će nas Bruxelles natjerati na smanjenje subvencija. U svemu je tome paradoksalno da u uvjetima recesije i sam EU povećava državne potpore. Unatoč tome, Babićev stav o subvencijama je jasan.
- Državne potpore za posljedicu imaju narušavanje tržišne utakmice i produljivanje života kroničnim gubitašima – ističe Babić.

Od svakog zaposlenog građanina u hrvatskoj se uzima cca. jedna mjesečna plaća za subvencije kroničnih gubitaša, što shodno citatu analize Svjetske Banke znači očuvanje socijalnog mira? Paradoksalno. Jednostavno je nevjerovatno koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od normalnijeg razmišljanja svjetskih lidera, a koliko se naši ‘lideri’ koncentriraju na kratkoročnim odlukama na (neto) štetu svojih građana. Jedino što bi dodao gornjem citatu iz Jutarnjeg je nedovoljno naglašavanje da sve te dugogodišnje državne potpore gubitašima osim što narušavaju tržišno natjecanje i vrlo skupo izbjegavaju neizbježno, idu na štetu poreznih obveznika te tako bez ikakve garancije da će im se vratiti, od njih stvara gubitaše. I sami u nezavidnoj financijskoj situaciji, primorani su spšavati gubitaše. Dok je to djelomično tako i u američkom slučaju, usporedimo domaći pristup sa pristupom američke (djelomično i kanadske) Vlade u stečaju GMa. Van svih debata da li bi država trebala ili ne intervenirati i spasiti ili bi se trebalo potpuno prepustiti da kreativna destrukcija odigra svoju ulogu, američka Vlada je odlučna spasiti GM.

Monday, U.S. President Barack Obama defended government intervention in GM as the auto maker enters Chapter 11 bankruptcy, saying the actions are part of a “viable, achievable plan that will give this iconic company a chance to rise again.”

Međutim, i prije salva analiza, komentar i nesigurnost ishoda, nema govora o dugogodišnjim pisanjima čekova potpore i garancijama američke Vlade bez pokrića i rezultata u restrukturiranju, kao ni garancija o očuvanju svih radnih mjesta ili očuvanju postojeće proizvodnje. Dapače, GM će morati smanjiti kapacitete i prenamjeniti svoj proizvodni asortiman što bi bilo (u grubo) ekvivalentno smanjenju (možda ztvaranju) i prenamjeni proizvodnje naših škverova a nad čime se zgražaju mnogi. Interes o zaštiti i povratu novca poreznih obveznika, kao i brzom izlasku države iz vlasništva je isto visoko na listi prioriteta. Imajmo na umu da se radi o daleko sposobnijim i bogatijim Vladama koje ne želi biti aktivni sudionik u auto industriji, dok naša ‘manje’ sposobna i siromašnija Vlada bira aktivno sudjelovati u brodogradnji.

Under the plan, the government would own 60% of the new GM, but Mr. Obama said auto executives “will call the shots and make the decisions about turning this company around.” He said the government would refrain from playing a management role in all but the most critical areas. “Our goal is to help GM get back on its feet…and get out quickly,” he said. …

In an affidavit filed with the court, Mr. Henderson (CEO) said the U.S. Treasury won’t continue to fund GM’s restructuring if the auto maker fails to obtain approval to sell its most valuable assets to a new entity by July 10. He said the “need for speed in approving and consummating” the deal is critical.

The U.S. government has agreed to provide GM with a further $30 billion in aid, in addition to the $20 billion the auto maker has already borrowed, to see it through its restructuring and exit from bankruptcy protection. The Canadian and Ontario governments are putting in $9.5 billion for a 12.5% stake. …

The Obama administration, for its part, has navigated the GM rescue so far with notable speed, clearing away many of the biggest obstacles in just months with less drama than many expected. In six to 18 months, GM could be a publicly traded company again, administration officials said.

Uglavnom, unatočim svim nedostacima i kompleksnostima intervencije u GM, mislim da stečajno spašavanje GM daje dosta poticaja za razmišljanje i lekcija u upravljanju procesom restrukturiranja gubitaša za zemlju koja godinama vuče posrnula poduzeća i novcem poreznih obveznika kupuje socijalni mir umjesto da ga koristi u razvojne svrhe. Jedna stvar bi trebala biti jasna – novcem hrvatskih poreznik obveznika Vlada godinama upravlja patetično.

Dugoročno, potrebno je popraviti strukturalne slabosti -  restrukturiranje gubitaških državnih kompanija, javne uprave i racionalizacija državne potrošnje (obrazovanja, socijalne, zdravstva) – i raditi na povećanju konkurentnosti. I to ne “samo” zato kako bi realizirali potencijal ispod kojeg već godinama operiramo, već i kako bi spriječili trajne posljedice pod potencijalni output.

Uglavnom, dobar sažetak svega na čemu se već godinama inzistira i na reformama na kojima se moglo već poraditi više, ali sada uz dodatka imperativa zbog financijske krize koja ostavlja dalekosežne efekte. Par paragrafa ispod.

UPDATE – Zaključna izjava MMFa je dostupna i na hrvatskom na stranicama HNBa.

2. The mission expects a considerable decline in economic activity in 2009. While GDP growth estimates at this point are subject to an unusual degree of uncertainty, the GDP growth projection of -2 percent in the revised budget, although possible, would require a recovery starting in the second half of the year. In the mission’s view, downside risks dominate and economic activity could contract more sharply. Domestic demand would be the key driver, with weakening private consumption and a large drop in investment. Import contraction is expected to outpace the fall in exports, and the current account deficit would narrow to about 6.5 percent of GDP. Growth is expected to remain sluggish in 2010, with the strength and pace of recovery depending, inter alia, on regional economic and financial conditions. …

4. Challenging times require strong policies. In the near-term, maintaining stability will require implementation of prudent fiscal, monetary, and financial policies, and preparedness to respond quickly if tail risks materialize. To bolster confidence, it is essential that short-term measures be complemented by reforms to address long-standing competitiveness issues and increase the economy’s growth potential.

I. Preserving exchange rate stability

6. The mission acknowledges the difficult trade-offs involved in deciding on the exchange rate policy for the period ahead. Rising unit labor costs and structural weaknesses of the Croatian economy in combination with exchange rate depreciations in some neighboring countries risk to erode competitiveness. With significant private sector balance sheet vulnerabilities, a sharp depreciation would have devastating effects on unhedged corporates and households, and indirectly on financial institutions. The continuation of the current exchange rate regime underlines thus the importance of rising flexibility elsewhere, in particular, swift progress with structural reforms and adequate external financing….

II. Securing adequate external financing

• General government. A reorientation of financing to foreign sources would help deflect financing pressures on the economy. In this context, a successful eurobond placement in May would demonstrate market confidence in the authorities’ policies and serve as an important benchmark for corporate foreign borrowing. It would also allow more space for domestic bank lending to the private sector…..

III. Crisis proofing the financial system

• Enhance banks’ capital buffers. Although bank solvency ratios remain satisfactory, (with the aggregate capital adequacy ratio of the banking sector at 14.5 percent well above the regulatory minimum), the economic downturn will impair bank credit quality and increase vulnerabilities. The most recent stress test results reaffirm banks’ vulnerability primarily to exchange rate depreciation and also to output contraction.. The mission thus encourages the authorities to undertake a diagnostic review of the financial conditions of all individual Croatian banks….

• Upgrade the framework for resolution of troubled assets. The authorities should proceed with the adoption of the new foreclosure law to speed up the resolution of corporate and household bankruptcies….

IV. Buttress confidence with sustainable fiscal consolidation

11. The revised budget deficit target of 1.6 percent of GDP for the general government is appropriate under current circumstances. Croatia’s vulnerable external position, tight domestic financing conditions, and the need to preserve space for crisis-related contingencies leave little room for more stimulus to cushion the economic slowdown. …

12. Budget execution is now key to achieve this target. The mission welcomes the recent health sector reforms to improve cost recovery and the adoption of tax identification numbers that would allow stronger tax compliance and better targeting of social benefits. Wage growth restraint was inevitable, given little options to reduce other spending in 2009, absent structural reforms. …

13. Additional measures would be needed were revenue to fall short of budget projections. The recent sharp declines in revenues, particularly VAT, show their sensitivity to the economic cycle, and the budget is optimistic in the VAT collection projections. To prevent a higher deficit, the authorities should consider contingency measures and be prepared to act quickly with a supplementary budget.

Da ne ostane sve na kratkoročnim prioritetima i da ne pomislimo da će nas Vlada bavljenjem samo njima izvući. Ekonomska priča ne završava kad završi i financijska kriza i globalna recesija.

V. Structural Reforms to Boost Croatia’s Growth Potential

16. The economy needs to emerge from the current juncture more resilient and dynamic. Output and export growth has been lackluster in recent years, and Croatia performs below its potential and its peers. With the economy performing below potential in the near term, output gaps will widen and levels of unemployment will increase. Experience with past financial crises suggests that the risk of a permanent loss in potential output is considerable. To achieve growth rates of 4-5 percent over the medium-term in an environment of reduced capital inflows competitiveness of the economy needs to improve. Reforms are needed to raise labor productivity, reduce impediments to investment, and reorient the economy towards the tradable sector.

17. Now, therefore, it is the time to tackle long-standing structural issues. The mission welcomes the authorities’ intention to persevere with the reorganization and privatization of the shipyards within 2009. There is also room in 2009 for starting with a civil service reform; and rationalization of the structure of government operations. The objective needs to be a smaller, better paid, more dynamic and efficient civil service at all levels of government. These initiatives would not only be important to make progress in rolling back the weight of the public sector in Croatia’s economy, but also to buttress confidence in Croatia’s ability to withstand the crisis out of its own means. In addition, renewed impetus will be needed to: (i) promote labor market reforms; (ii) accelerate effective reform of health, education, social benefits and assistance; and, more generally, (iii) improve the business environment.

“We don’t tell New Zealanders we can stop the global recession, because we can’t,” says Prime Minister John Key, leaning forward in his armchair at his office in the Beehive, the executive wing of New Zealand’s parliament. “What we do tell them is we can use this time to transform the economy to make us stronger so that when the world starts growing again we can be running faster than other countries we compete with.”

That idea — growing a nation out of recession by improving productivity — puts Mr. Key and his conservative National Party at odds with Washington, Tokyo and Canberra. Those capitals are rolling out billions of dollars in stimulus packages — with taxpayers’ money — to try to prop up growth.

…..

“We have been on a slippery slope,” Mr. Key says, pointing to the country’s slide to the bottom half of the Organization for Economic Cooperation and Development’s per-capita GDP rankings. “So we need to lift those per-capita wages, and the only way to really do that is through productivity growth driving efficiency in the country.” He talks at length about how to attract and retain talented workers. What does he think about populist arguments about the end of capitalism? “Nonsense!”

…..

Much of Mr. Key’s reform agenda hinges on his belief that he has to prepare his country to compete in the global economy. “The world, whether we like it or not, will become more and more borderless,” he says. That means Wellington is planted firmly behind free trade. “The sooner Doha is completed,” Mr. Key says, referring to stalled global trade talks, “the better from our point of view.”

Cijeli, vrlo zanimljivi razgovor pročitajte ovdje.

Prvo dakle, članak ima malo veze sa predskazanjima Roubinija i njegovim prognozama za regiju. On je ok tip. Slušao sam ga još 2005. kad je isto spominjao Hrvatsku u već poznatom kontekstu: veliki, dugotrajni deficit na tekućem računu, fiskalni deficit, velika zaduženost; ili će se morati nešto preokrenuti ili neće završiti dobro. Sada uživa trenutnu slavu jer je zadnjih dvije godine bio u pravu mnogo više od ostalih u vezi širine i dubine financijske krize i globalne recesije. Sve je to ok. No naš novinar Ivo koristi priliku i jaše na valu popularnosti Roubinijevih predskazanja da bi ukazao na svoje viđenje katastrofične situacije, paničario i iznosio neke svoje ideje oko spasa. U maniri dobrog, ali histeričnog latinoameričkog populiste ili pak da posudim naziv, korišten u drugom kontekstu ali vrijedan i ovdje, od samog Roubinija “self serving spinmaster.”

A taj naziv nije samo iz posta na Roubinievom blogu, već i iz članka u New York Timesu objavljenog ovo ljeto. Članka, Dr. Doom, kojeg je Jakovljević u izdašnoj mijeri prepisao (kao da je bitno koliko). Tako su djelovima Jakovljevićeva članka vješti, ali unatoč tome nipošto manji, plagijat. Evo što kaže NYT:

But most important, in Roubini’s opinion, is to realize that the problem is deeper than the housing crisis. “Reckless people have deluded themselves that this was a subprime crisis,” he told me. “But we have problems with credit-card debt, student-loan debt, auto loans, commercial real estate loans, home-equity loans, corporate debt and loans that financed leveraged buyouts.” …

… “Our biggest financiers are China, Russia and the gulf states,” Roubini noted. “These are rivals, not allies.”The United States, Roubini went on, will likely muddle through the crisis but will emerge from it a different nation, with a different place in the world. “Once you run current-account deficits, you depend on the kindness of strangers,” …

Jakovljević to spretno kombinira i još završava sa svojim dodirom populiste.

Jer, kako navodi i Roubini, nije u bankrotu samo američko ili znatan dio europskog tržišta hipotekarnih zajmova ili međubankarskih pozajmica, nego i tržište kreditnih kartica, i studentskih zajmova, i automobilskih zajmova, i komercijalnih, korporacijskih i dioničarskih zajmova, pa i zajmova većim i manjim, visoko zaduženim državama. Amerika je pri tom smetnula s uma, podsjeća Roubini, da su glavni finacijeri njezine prekomjerne potrošnje Kina, Rusija i naftonosne arapske zemlje, koje nisu američki saveznici, nego rivali. Isti poučak važi i za Hrvatsku, čiju prekomjernu potrošnju financiraju velike zapadne bankarske mreže i kompanije, koje nisu humanitarne udruge, nego suvremeni kolonizatori.

Već sam to negdje prije spomenuo, ali ispada da Kina kreditira Ameriku ili Zapadnu Europu i nitko je ne zove kolonizatorom. Ali Amerika ili Zapadna europa kreditira Hrvatsku i oni su kolonizatori. Eh ti standarda! I naziv “globalni nomad” je preuzet iz NYT članka bez da je pridodano ikakvo autorsko pravo. Jedno je koristiti mnoge izvore i radove za pisanje kvalitetnog i zanimljivog članka uz navođenje autora, a drugo plagiranje. Znao sam da si vičan zveketanju Ivo, ali ne i plagiranju.

No drugo, pitanje u komentaru je bilo što mislim o savjetu Roubinija da se Hrvatska obrati MMFu. Diskusije o takvom potezu i općenito o antirecesijskim mjerama predstoje, sa početkom vjerojatno ovu srijedu. Pa i nije neki novi ili bogzna kako inovativan savjet. Čuli smo te zahtjeve/ideje već i iz naših redova. No, kako sam već rekao, Jakovljević ističe Roubinija kao originatora tog savjeta jer jaše na valu njegove nedavne popularnosti u mračnom predskazanju. Ništa MMF novog ili drugačijeg u biti neće predložiti što si sami već ne predlažemo. Osim što bi MMF išao vjerojatno dublje i brže, te ne bi pitao kojeg je okusa lijek. Onda bi bilo da nam je MMF kriv i napadli bi ga da je učinio situaciju gorom ili uzrokovao krizu. (Ne znam da li oni koji ovo traže kod nas razumiju što zapravo prizivaju) Ali, Ekonomski Institut koji izrađuje mjere svjestan je da instrumenti i potezi dostupni razvijenim zemljama u borbi protiv recesije nisu dostupni nama. Prijedlog vjerojatno nije da Hrvatska preda u ruke MMFa svoje državen financije, jer MMF po definiciji nastupa na scenu tek kad je država u krajnjim problemima i ne može ispunjavati svoje obveze. Ako bi se Hrvatska obratila danas MMFu, signaliziralo bi to da ne može ipunjavati svoje obveze i tržišta bi odmah reagirala, blago rečeno, nervozno gdje bi sve vrste dugova pa možda i sama kuna postali meta “hajke”. To sigurno ne želimo danas. Umjesto pune pomoći MMFa, prijedlog je možda u smislu kreditne linije ili možda nekakav “pečat odobrenja” MMFa da Vlada poduzima dobre poteze.

No ni to nije bez problema, jer takvi potezi imaju malo veze sa dobrom ekonomijom. Kao što Krugman kaže, to je samo “vježba u amaterskoj psihologiji” gdje MMF odobrava i nagovara ekonomsku politiku za koju se “nada da će biti viđene od strane tržišta kao povoljnja.” (Krugman) To možemo i sami napraviti i sve se čini da i hoćemo. A korijeni takvog stanja, umjesto da imamo opciju voditi protucikličku, antirecesijsku politiku, leže negdje drugdje.

P.S. Nije Roubini jedini koji predviđa recesiju od Baltika do Jadrana. Sažetije je rečeno ovdje (umjesto 2008, možemo reći 2009.)

Dok je poznavanje i razumjevanje svih tehničkih problema reformi zahtjevan zadatak, problem je u suštini, kod svih tako i kod nas, samo jedan.

U nedavno objavljenim postovima na pollitika.com “Drugi stup mora pasti” i “Mirovinski sustav, pomozite…”, posebice u prvom, došlo je do zahuktale rasprave oko reformi mirovinskog sustava i stupova. Magarac je pokrenuo žustru i nabojitu raspravu sa svojim argumentom da drugi stup mora pasti. Osim što je u problematiku uključivao ideološke stavove i pristranosti pa su glava i rep teksta tematski nepovezani, te je nerazumljivo izvalačio neke zaključke i banalizirao ekonomsku tematiku i vezu, zaključak da drugi stup mora (tj. može) pasti je u biti točan. Ipak, ja sam dao negativnu ocijenu jer je argument pogrešan.

Par komentatora je pokušalo objasniti greške u razmišljanju, ali nisu se dovoljno dotakli suštinskog problema. Dobro, ali previše se diskutiralo oko tehničko-financijskih stvari. I danas vidim u novom Banka magazinu se ističu razni tehnički problemi dužine štednje, izbalansiranja stupova, izračuna mirovina i prinosa fondova. Ok, tehnički problemi postoje, legitimni su, kompleksni i ima ih mnogo, ali jedna je suština problema, na koju se vrlo brzo zaboravi ili uzme zdravo za gotovo, a o kojoj i ti tehnički problemi ovise.

Svaka zemlja, svake godine ima određenu količinu outputa – ukupna količina dobara i usluga proizvedenih za konzumiranje. Taj output mora nekako biti raspoređen za konzumaciju. Kolač se mora podjeliti. Sadašnji mirovinski sistem je zamišljen, kao i mnogim drugi zemljama, kao raspodjela tog outputa između sadašnjih, aktivnih radnika koji uglavnom stvaraju taj output i sve većeg broja umirovljenika koji ga uglavnom konzumiraju. Način na koji je to učinjeno je da su današnji benefiti umirovljenika financirani poreznim izdacima iz plaća radnog stanovništva – ili tkz. defined-benefit plan, što je kod nas prevedeno ako se ne varam definirana davanja. To isto zovemo pay-as-you-go sistem. Uglavnom, svrha mirovinskog sistema je raspodjela nacionalnog outputa između sadašnjih radnika i umirovljenika. Imajmo to na umu.

Iz već poznatih razloga, ne samo kod nas već i drugim zemljama, i koji sada nisu toliko bitni, pay-as-you-go sistem je neodrživ, a potreba podjele outputa između radnika i umirovljenika i dalje postoji i postojati će u budućnosti. To je povuklo potrebu za reformama. Uobičajeni prijedlog reforme je išao za time da radnici dio mirovinskih davanja iz plaća ulože u neki oblik individualne štednje – npr. mirovinski fondovi. Umjesto da samo financiraju sadašnju konzumaciju umirovljenika kroz poreze na plaću, radnici bi dio dopronosa uložili u dionice i obveznice i tako uštedili svoju mirovinu za budućnost, jer jednostavno ne mogu ovisiti o budućim radnicima koji bi trebali uzdržavati sve veći broj umirovljenika. Još kad bi mogli investirati isto koliko danas plaćaju u doprinosima komotno bi uštedili za mirovinu i ne bi bili teret ikome. Hmmm.

Magarac je ispravno osjetio da tu nešto ne miriše dobro. Ali tu i dolazi do nerazumjevanja koje je primjećeno kod njegovih argumenata.

Dok pay-as-you-go sistem daje umirovljenicima, da bi konzumirali output, implicitno pravo potraživanja na rad (kroz porez na plaće koji financiranju benefite), sistem baziran na individualnoj štednji kroz fondove daje umirovljenicima pravo potraživanja na kapital (kroz dionice i obveznice u mirovinskom fondu). Ali što nam to govori? Sa makroekonomskog gledišta, u suštini svejedno je koji pristup izaberemo jer i jedan i drugi su samo različiti načini preraspodjele istog kolača, i.e. outputa.

Do zabune dolazi kad se te obveznice i dionice u osobnom mirovinskom fondu počnu tretirati kao stvarni output za konzumiranje. One to svakako nisu, jer su dionice i obveznice kao financijska imovina samo komadi papira. A umirovljenici ne mogu konzumirati financijsku imovinu, već samo stvarni output. Više komada papira u nečijem mirovinskom fondu ne znači i više outputa (=dobara i usluga) za konzumaciju. Razmislite samo ako imate dionice da li ste išta bogatiji ukoliko Pliva, Ina, Podravka ili Adris jednostavno najave podjelu dionica 2-za-1. Umjesto 100 imate 200 komada papira, ali još uvijek možete konzumirati istu količinu outputa. Da bi došli do stvarnog outputa za konzumiranje morate prodati svoje “papire”. Naravno, kad bi svi to pokušali učiniti u isto vrijeme, otkrili bi da zarada od prodaje financijske imovine kupuje puno manje dobara i usluga nego što su očekivali. Na taj način, drugi stup bi uistinu pao.

Druga vrsta zabune, puno važnija i koju je magarac jasno iskazao, je misliti da svi doprinosi u mirovinske fondove kojim se kupuju dionice i obveznice stvaraju/povećavaju štednju, koja bi onda trebala financirati investicije u produktivnu imovinu, gospodarski rast i tako veći output u budućnosti. Sasvim je normalno da ljudi tako razmišljaju jer je intuitivno, jer se tako predstavlja u javnosti, a uostalom veća stednja je i cilj mirovinskih fondova ili drugog oblika individualizirane štednje.

Ali opet, dionice i obveznice su samo papiri. Stavljanje, nagomilavanje ako hoćete, više dionica i obveznica u mirovinski portfelj ne garantira veću štednju i sigurno ne garantira veći output za podjelu i konzumaciju u budućnosti. Ono što dionice i obveznice jesu jest legalna potraživanja na produktivnu imovinu, ali svakako nisu sama produktivna imovina ili sami output.

Da bi došli do većeg outputa u budućnosti, štednja i povećanje iste (gdje mislimo na nacionalnu štednju) jest ključno jer se kroz nju investira u rast i podiže nacionalni output u budućnosti. Samo postojanje mirovinskih fondova kao dio mirovnskog sustava, međutim, ne garantira veću štednju jer to ovisi o načinu kako se mirovinski fondovi financiraju. Dovoljno za reći je da kako bi povećali štednju moramo smanjiti sadašnju potrošnju. Netko je mora smanjiti. Ili će današnji radnici odvajati na stranu više, ili će se današnji umirovljenici trebati zadovoljiti manjim benefitima. O (ne)mogućnosti posljednjeg sam jednom davno nešto pisao.

Taj output je ključni problem, ključna točka, mirovinskog sustava kako god da se odlučimo strukturirati ga. Bez obzira da li imamo potpuni pay-as-you-go sistem baziran na radu i solidarnosti, ili sistem baziran potpuno na individualnoj štednji, tj. kapitalu, ili pak kombinaciju oboje, povećanje outputa kako bi se mogao podjeliti između radnika i umirovljenika u budućnosti će uvijek biti ključni zadatak i cilj. Tako, suprotno od zaključaka i diskusije magarca, količina outputa na kraju dana određuje naš mirovinski budžet koji će financirati buduće umirovljenike – ne količina obveznica i dionica, veličina mirovinskih fondova, broj umirovljenika, posjedovanje nekog oblika individualizirane štednje ili samo tradicionalnih benefita iz međugeneracijske solidarnosti. Nikakvo bogatstvo, sigurno ne financijsko bogatstvo u obliku dionica i obveznica, nije oslonac za mirovinski sustav, već samo output.

Ukoliko se ukupna količina proizvedenih dobara i usluga ne povećava, ne možemo garantirati više mirovine umirovljenicima bez da zakinemo radnike. Sve ostalo su mnogi tehnički problemi oko unaprijeđenja i usklađivanja, pogotovo u tranzicijskom razdoblju između postojećeg i novog sustava, ta pitanja jesu bitna, ali temeljni problem prilično je jasan.

Dakle, pretpostavke (implicitne ili eksplicitne) i linija razmišljanja o mešetarenju financijskim bogatstvom na kojima argument i zaključci magarca počivaju su pogrešne. Ja ga ne krivim. Svaka čast na raspravi i pisanju o ovoj važnoj temi. U drugom postu, kroz više dobrih pitanja, pokazana je veća doza senzibiliteta da je čitav problem reforme mirovinskog komplicirana stvar. (Zašto onda onako banaliziranje oko drugog stupa?) Na kraju, biti zbunjen oko mirovinskog sistema i reforme je sasvim normalno i ok. Kriza mirovinskog sustava je jedan od najvećih problema za zemlje diljem svijeta.

Pojedinost koja se malo iznosi kroz sve diskusije oko pregovora i ulaska u EU ili adaptiranja eura je jednostavno da to nije riješenje za sve ekonomske i društvene probleme u zemlji. Koristi obaju članstva su veće od troškova, pogotovo inicialnih. Ulazak u EU i euro zonu otvara mogućnosti trgovine na velikom i stabilnom tržištu, slobodnijem protoku resursa i izolira nas od valutnih rizika. Ali u isto vrijeme ne riješava probleme konkurentnosti, prevelike zaduženosti (kreditne krize) ili solventnosti države. Primjerice iz članka:

Now, in the middle of the worst economic downturn since the euro’s birth, a new view is emerging — especially as the creditworthiness of Greece, Spain and Portugal, one after the other, has been downgraded. The view is that the balm of euro membership allowed these countries to gloss over serious economic problems that have now roared to the fore.

“Membership is not a panacea for a country’s social and economic problems,” said Simon Tilford, the chief economist at the Center for European Reform in London.

“In fact, there has been a huge divergence in competitiveness that shows up in massive trade imbalances,” he said, comparing Greece with the wealthier euro countries. “While Greece may have been insulated from the risk of a currency crisis, there is also the risk of a credit crisis and a collapse of confidence in its solvency.”

While sharing a currency with some of the mightiest economies in the world helped Europe’s poorer nations share in the wealth, a boon during boom times, in hard times the rules of membership are keeping them from doing what countries normally do to ride out economic storms, including enormous spending.

Treba biti pažljiv i sa razmišljanje i stavom, pogotovo ako ga se političari drže, da ulaskom u euro zonu (ili EU) postajemo članica sa jednakim pravima. Sam ulazak je ponosan i koristan čin, ali prvo ćemo postati članica na periferiji čije ponašanje i poslušnost pravilima će biti pažljivo promatrano. Perspektiva za ekonomski razvoj ostaje u našim rukama i potezi Vlade će biti nagrađeni ili kažnjeni na sofisticarnijem levelu od samih rudimentarnih izbora svake 4 godine. Veliki u europskoj komisiji neće mijenjati pravila “samo za nas” i europska tržišta neće reagirati blaže jer smo novi u EU, jer smo slabije razvijeni i tome slično. Kao nova članica na periferiji, održavanje stabilnosti u lošim vremenima će nam biti zapravo teže, a u dobrim vremenima ćemo se morati razborito ponašati razumijeći da samo zato jer smo u EU i imamo euro nismo i na istom levelu bogatstva. Upravo to je zamka.

So Germany, France and the Scandinavian countries are mounting billion-dollar stimulus plans and erecting fences to protect their banks. But the peripheral economies are being left to twist in the market winds.

With the need for stimulus to deal with the severe downturn, these countries find themselves caught in an awful policy bind: credit is available, but only at punitive rates; and further borrowing not only breaks with European Commission dictates but raises broader questions about their solvency.

Bond and currency speculators have demonstrated that they intend to punish countries with dubious economic prospects, just as they have punished banks. Yields are skyrocketing on the debt of peripheral European economies with growing deficits. The British pound has plummeted because of a lack of confidence in plans to shore up British banks.

Neke od tih ekonomija na periferiji euro zone – Grčka, Portugal, Španjolska, Irska – su donedavno bile zvijezde ekonomskog razvoja. Španjolska, a i Irska, su bile najveći stvaraoci poslova u bloku, a sada Španjolska očekuje pad BDPa od 2% u 2009. i najveću nezaposlenost u euro zoni, od 16%. Kreditni rejting joj je već smanjen, a isto se očekuje i za Irsku i Portugal. Za Irsku se očekuje pad od 5%. Grčka, gdje je svemoguća Vlada ponajviše odgovorna za javni dug od 90% BDPa, je vjerojatno najgore pogođena. No sada kada je ekonomska aktivnost u slobodnom padu i antirecesijski stimulus nužan u svim zemljama euro zone, neke zemlje euro zone su više jednake od drugih. Graf niže pokazuje koliko više neke zemlje euro zone moraju platiti za svoja zaduživanja i koliko manje povjerenje uživaju, iako su do jučer uživale status zvijezda.

IZAZOVI DUGOROČNOG RAZVITKA HRVATSKE U KONKURENTNOM OKRUŽJU

Prijelaz iz sistema (samoupravnog) socijalizma u novi društveno-ekonomski poredak zbio se munjevitom brzinom. Premda se radilo o doista fundamentalnim promjenama čitavog okruženja, te promjene u europskim zemljama nigdje nisu naišle na neki ozbiljniji otpor. Prethodne promjene društveno-ekonomskih sustava iziskivale su kud i kamo više vremena – čak i po nekoliko stoljeća – a bile su redovito praćene i dugotrajnim otporima. Ova se promjena odigrala ne samo izvanredno brzo već i iznenađujuće miroljubivo, bez značajnijih otpora i bez pojave nekakvih revolucionarnih metoda. Ukratko, čitav – grandiozno zamišljen – socijalistički projekt „šaptom padne“, a da nitko ni prstom ne makne! Jedina iznimka bili su ratovi na području bivše Jugoslavije, no oni doista nisu bili motivirani željom za očuvanjem nekakvih „socijalističkih tekovina“ već nastojanjima za zadržavanjem srpske hegemonije nad pretežnim dijelom bivše države.

Kamo nakon sloma socijalizma – da li natrag u XIX stoljeće ili ipak naprijed ?
Premda je nesporno da se nakon pada berlinskog zida i raspada nekadašnjih višenacionalnih socijalističkih zemalja (SSSR, SFRJ i ČSR) u svim bivšim socijalističkim zemljama, tijekom posljednjih petnaestak godina, izvanredno brzo oformio jedan bitno drugačiji društveno-ekonomski sistem još se nije afirmirao neki općenito prihvaćen naziv za taj novi sistem. Tradicionalni naziv „kapitalizam“ svima je dobro poznat, no ipak ga se općenito ne prihvaća. Ta pojava je vrlo znakovita i sigurno je ne treba pripisati nekakvom nemaru ili slučajnosti već činjenici da dobar dio autora koji prate razvitak gospodarskog i društvenog sistema u kojem živimo očigledno uviđaju da je riječ o izvanredno složenim i dalekosežnim promjenama, koje još traju pa stoga ni za novorođenče još nije pronađeno adekvatno ime. Očigledno, bit problema nije terminološke ili semantičke prirode, već suštinske. Sasvim sigurno, riječ je o promjenama epohalnih razmjera. Premda se sve to događalo pred našim očima, takorekuć još jučer, nastale promjene takvih su dimenzija da zahtijevaju još mnogo trezvenog promišljanja i razumijevanja njihovih implikacija.

Oni autori koji se, a priori, protive bilo kakvom obliku tržišne, privatno-vlasničke privrede, za novonastali sistem redovito koriste izrazito pejorativne nazive kao što su: „divlji/turbo kapitalizam“, „grabežljivi/predatorski kapitalizam“, “kapitalistička otimačina“, „privatizacijska pljačka“ ili tek nešto blaže termine kao što su „liberalni kapitalizam“ te „postkomunistički kapitalizam“. Druga grupa znatno je opreznija; riječ je o znatno brojnijoj grupi domaćih i inozemnih autora koji dosljedno preferiraju neutralnije termine kao što su: liberalna demokracija, tržišna privreda, otvorena tržišna privreda i slično. Ti autori neskloni su jednostavnom prihvaćanju naziva „kapitalizam“. Iz toga se nazire spoznaja da se suočavamo s jednim ipak drugačijim društveno-ekonomskim sistemom koji se još razvija ne samo u „zrelim“ razvijenim zemljama Zapada, te – utoliko složenije – i u bivšim socijalističkim zemljama, ali i u sve većem broju nekadašnjih „zemalja u razvoju“. Očigledno je, naime, da puka obnova ili restauracija kapitalističkog sistema kakav je u Europi i Americi postojao do početka drugog svjetskog rata više ne može udovoljiti zahtjevima vremena.

Za razliku od klasičnog kapitalizma XIX i prve polovine XX stoljeća, u kojem je još dominirala oštra podjela na malobrojnu skupinu kapitalista-poduzetnika i veliku masu slabo kvalificiranih radnika i seljaka, suvremeni gospodarski sistem oslanja se ne samo na neusporedivo veći broj samostalnih poduzetnika već sve više i na nove oblike „kapitala“, utjelovljene pod skupnim nazivima ljudski resursi („human capital“) te socijalni, kulturni ili socio-kulturni kapital. Uz fizički i financijski kapital u novonastalim okolnostima sustavno raste važnost svih čimbenika vezanih uz raspoloživost i formiranje stručnih znanja i radnih vještina te, naročito, područja vrhunske znanosti i istraživačkog rada. Ukratko, dostignuta razina razvitka „proizvodnih snaga“ zahtijeva i nameće bitne promjene u čitavom društveno-ekonomskom poretku.

U tom kontekstu javlja se i potreba stvaranja potpuno novih institucija i institucionalnih rješenja koje moraju preuzeti bitno drugačije obveze nego što ih ima tradicionalna državna birokracija. Vjerojatno najvažnija institucionalna promjena zbiva se na – izvanredno važnom – području mirovinskog osiguranja. Budući da tradicionalni sistem međugeneracijske solidarnosti – sasvim sigurno – ne može više udovoljiti zahtjevima i potrebama sve većeg broja, sve starijih, umirovljenika nameće se potreba sustavnog prijelaza na sistem kapitalizirane štednje za svakog budućeg umirovljenika. Time praktički čitavo stanovništvo postaje zainteresirano za uspješan razvitak tržišta kapitala. Istovremeno se izmiče/urušava podloga za tradicionalni sukob između rada i kapitala. Tko je na tako nešto mogao i pomisliti prije nepunih dvadesetak godina?

Nedvojbeno je, dakle, da se čitavo okruženje u kojem se razvijaju suvremene razvijene zemlje a time i Hrvatska temeljito razlikuje ne samo od kapitalističkog sistema kakav je postojao do drugog svjetskog rata ali i od sistema tzv. „socijalne države“,t.j. nekakvog „socijalno-pravičnog“ kapitalizma, poznatog pod nazivima: „država blagostanja“ „Welfare State“, „Soziale Marktwirtschaft“ i tome slično. Te varijante „kapitalizma“ razvile su se nakon drugog svjetskog rata, uglavnom pod okriljem laburističkih i socijaldemokratskih vlada u zemljama Zapadne Europe. Vizija nekakvog, blagog ili mekog!, „socijalno-kapitalističkog“ poretka ostala je međutim u predodžbama brojnih hrvatskih građana, pa su se – shodno tome – formirala i odgovarajuća optimistička očekivanja. No, čitavo okruženje, koje je svojevremeno pogodovalo izrastanju i održavanju takvih sistema naglo se promijenilo, a baš to je u Hrvatskoj -iz ovih ili onih razloga – ostalo uglavnom nezapaženo.

Naravno, i za Hrvatsku vrijedi banalna činjenica da može opstati i prosperirati jedino u svijetu kakav doista je, a taj se svijet temeljito razlikuje od naših predodžbi, formiranih tijekom posljednjih tridesetak godina. Glavnina dubokih promjena u zemljama tržišnih ekonomija dogodila se tijekom posljednjih tridesetak godina, t.j.upravo u onom razdoblju u kojem se Hrvatska borila za vlastitu opstojnost i državno-pravnu samostalnost. Nije stoga nikakvo čudo što je dobar dio dalekosežnih promjena do kojih je u međuvremenu u svijetu došlo u Hrvatskoj ostao previđen ili neadekvatno uočen. Promjene o kojima je riječ morale bi ipak – naročito profesionalnim ekonomistima – biti dobro poznate, no one u nas to izgleda nisu. Tu pojavu možemo, jednim dijelom, objasniti inercijom naših „ekonomskih stručnjaka“, ali i činjenicom da je najvećim dijelom riječ o promjenama čije su implikacije izrazito nepopularne. Za potrebe ovog rada možemo ih sistematizirati.

Dr. Ante Čičin-Šain

Ne znamo kakva je struktura domaće proizvodnje, kakvi su odnosi među djelatnostima, ne znamo odnose domaćih djelatnosti s inozemstvom niti strukturu proizvoda pojedinih djelatnosti da bismo mogli kreirati mjere. Ne znamo proizvodnost proizvodnih faktora u pojedinim djelatnostima, ne znamo kolika je proizvodnja po radniku i po jedinici kapitala. Time se bave profesionalci rasterećeni politikom, to je čista matematika, podloga za kreiranje ekonomske politike, koje nema. Bez te podloge mjere ekonomske politike su pucanj u kmicu, u crni prostor koji je toliko velik da se rijetko pogodi meta.

Profesor na Columbia Sveučilištu i autor knjige U.S. Bank Deregulation in Historical Perspective (kratke recenzije ovdje i ovdje), uzvraća u WSJ omiljenim popularnim objašnjenjima da je kriza plod deregulacije. Ta objašnjenja su zapravo politikantske prirode, a dolaze posebice kako je izborna godina sa ljevice. Machiavelli daje razlog za to. No dovoljno su jaka da odjekuju i u Hrvatskoj, gdje javnost zna povijest američkog bankarstva koliko ja jahati na slonu. (priznajem da ne znam) Puno je jednostavnije izmisliti jednostavno objašnjenje nego mukotrpno studirati sadašnje i povijesne događaje kako bi dobili ispravnu sliku realnosti.

Calomiris pita koja je to točno deregulacija uzrok današnje financijske krize? Većina na ljevici odmah skoči na 1999. (vidi prošli post), no taj deregulativni Act je vjerojatno pomogao više nego bilo koja regulacija u ovoj krizi. Da bi neka određena deregulacija bila jedini uzrok današnje financijske oluje, morali bi vjerovati da se sistem urušio zbog jednog jedinog faktora; jedne greške u sistemu. Korijeni krize su u mnogim područjima – monetarna politika kao gorivo, državno uplitanje u tržište nekretnina, ali naravno i privatne greške. Calomiris ukazuje i na iskrivljene poticaje umjerenju rizika i prudencijalne mjere Basel Komiteta. Ne zaboravimo da su par godina unazad hedge fondovi bili u centru pažnje kao mamutni neregulirani brodovi novca i rizika, a danas predstavljaju mnogo manji rizik od financijskih institucija sa stogodišnjom tradicijom. Proći će neko vrijeme da bi se uspostavio puni, ispravni konsenzus o tome što se dogodilo. Iako će sigurno usljediti privremena ear sa više novih regulativa (nekih dobrih ali i loših), “Deregulacija je kriva za sve” jednostavno nije taj konsenzus. Potrebno ga je uspostaviti jer jedino tako se može dizajnirati kvalitetna reforma kako bi se izbjegla ista situacija ponovo. Uz to, trebalo bi imati na umu da postoji razlika između državnig aktivizma i (de)regulacije.

Most Pundits Are Wrong About the Bubble

The repeal of Glass-Steagall has helped us weather the storm.

By CHARLES W. CALOMIRIS

It’s grind-your-favorite-axe day on the network news shows. The financial crisis is all the fault of dreaded “deregulation,” shout some pundits; others blame the “small government” mentality of the Bush administration and Republicans in Congress.

But haven’t federal and state tax revenues been growing even faster than home prices in most places in the U.S. over the past eight years? Hasn’t the problem with our government’s fiscal affairs been enormous growth in spending and entitlements not seen since the days of LBJ? Congressional Democrats — along with a surprising number of pork-barrel Republicans — demanded nonwar spending on a Great Society scale and the president gave in to buy their votes for the war.

As for the evils of deregulation, exactly which measures are they referring to? Financial deregulation for the past three decades consisted of the removal of deposit interest-rate ceilings, the relaxation of branching powers, and allowing commercial banks to enter underwriting and insurance and other financial activities. Wasn’t the ability for commercial and investment banks to merge (the result of the 1999 Gramm-Leach-Bliley Act, which repealed part of the 1933 Glass-Steagall Act) a major stabilizer to the financial system this past year? Indeed, it allowed Bear Stearns and Merrill Lynch to be acquired by J.P. Morgan Chase and Bank of America, and allowed Goldman Sachs and Morgan Stanley to convert to bank holding companies to help shore up their positions during the mid-September bear runs on their stocks.

Even more to the point, subprime lending, securitization and dealing in swaps were all activities that banks and other financial institutions have had the ability to engage in all along. There is no connection between any of these and deregulation. On the contrary, it was the ever-growing Basel Committee rules for measuring bank risk and allocating capital to absorb that risk (just try reading the Basel standards if you don’t believe me) that failed miserably. The Basel rules outsourced the measurement of risk to ratings agencies or to the modelers within the banks themselves. Incentives were not properly aligned, as those that measured risk profited from underestimating it and earned large fees for doing so.

That ineffectual, Rube Goldberg apparatus was, of course, the direct result of the politicization of prudential regulation by the Basel Committee, which was itself the direct consequence of pursuing “international coordination” among countries, which produced rules that work politically but not economically. International cooperation, in case you haven’t heard, is exactly what the French and the Germans now say was missing in the past few years.

So why blame deregulation and small government? The social psychologist Gustav Jahoda says that unreasonable beliefs often arise in circumstances where people lack control and need to believe in something to get them through a highly stressful situation. And a fellow named Machiavelli might help us to understand a different reason for simplistic explanations.

Here is the non-stress-relieving truth. Severe financial crises have occurred in many countries — roughly 100 over the past 30 years — and even on a global scale many times before. About 2,000 years ago, Tiberius solved an early global financial crisis by making huge zero-interest loans to Roman banks. Sound familiar? These unusual events often reflect a confluence of different circumstances; for the most part they are not the inevitable result of a single, foreseeable fault in the system.

So what really happened and what should we do to make things better? The current financial crisis, like many in the past, had its roots in several areas: loose monetary policy (from 2002-2005, the real fed-funds rate was persistently negative to a degree not seen since the mid-1970s); government subsidies for leverage in real estate (the list is a long one, but the government’s role in Fannie and Freddie tops it); and many other errors by the public and private sector, including longstanding flaws in prudential regulation (see aforementioned Basel rules).

As we try to devise solutions to the regulatory problems, there is plenty of room for improvement and lots of sensible ideas about how to proceed — all of which have been around for a long time. The single most important reform that is needed is the restoration of discipline in the measurement of risk within the banking system.

Academics have been calling for reforms — especially a minimum subordinated debt requirement that would create ongoing, market-based measurement of true bank risk — for many years. In fact, a study of that reform was mandated by the Gramm-Leach-Bliley Act of 1999. Although the study by the Federal Reserve indicated that the reform would be extremely helpful, the big banks successfully lobbied to avoid the imposition of discipline on their risk taking.

The starting point for reform is to begin with a dispassionate and informed assessment of what happened. History is messy, and the careful study of facts offers little satisfaction for one-note Johnnies. It’s easier to just invent one’s own history than to study the real thing (which may explain why invention is so much more popular).

All this reminds me of an old Doonesbury comic strip in which a history teacher tries to shock his class by telling them outrageous made-up facts, only to find that they finally seem to be taking notes. Neither Jahoda nor Machiavelli would be surprised.

Mr. Calomiris, a professor at Columbia Business School, is the author of “U.S. Bank Deregulation in Historical Perspective” (Cambridge University Press, 2006).

malo   donos