Nešto kasnije Sanader je suradnicima prvi puta otkrio još jedan razlog koji ga je ponukao da donese odluku o povlačenju.

Hrvatskoj je potreban šok. Među građanima Hrvatske još nije sazrijelo uvjerenje o nužnosti radikalnog zaokreta od dosadašnjeg načina života i rada. Svaku mjeru štednje, svaki pokušaj da se obuzda golema potrošnja, javnost je dočekivala na nož i krajnjim nerazumijevanjem. Možda će moje povlačenje iz politike pridonijeti da se građani Hrvatske napokon suoče s realnošću i s nužnošću radikalnih promjena i drastičnog zaokreta u svim sferama života.

Licemjerno je da mi sada oni koji su me javno prozivali da sam nespsoban, da upropaštavam državu, da ne znam naći rješenje za probleme, sada kada sam dao ostavku, sada traže da ostanem. Ako sam nespooban kako kažu, zašto ne dopuste da odem. Oni bi bili najsretniji da sam se srušio i slomio.

Hrvatskim građanima, koji se trijezne od kreditnog booma, možda i treba jedan zaokret od dosadašnjeg načina života na kredit. No koje su to mjere štednje i pokušaji obuzdavanja javne potrošnje bile predstavljene tokom Sanaderove epohe? Ikad? Kada je to Sanaderova Vlada pokušala neki radikalni zaokret, nekakvu jaku i značajnu mjeru štednje? Do ni prije mjesec dana je maltene naređivao Pankretiću da nađe novac za seljake. I na koji to način će Sanaderovo povlačenje pridonjeti ili potaknuti da građani okrenu ploču i krenu u radikalne reforme? Ja sam mislio da nam trebaju lideri koji će povesti ljude u tom smjeru i biti dovoljno mudri i uvjerljivi da objasne ljudima nužnosti i benefite reformi, da oni to ostvare, a ne da ne da čekaju da ljudi sami za sebe to shvate kad izgube Sanadera.

Nadalje, nisam siguran da netko traži da Sanader ostane, tj. da mu ne dopuštaju da ode. Pitanje je samo i jedino zašto baš sada i zašto baš tako neočekivano. I doma i vani, svi se čude i smatraju da je iznenađeni potez bio negativan za političku stabilnost – zapravo jednu od pozitivnih stvari za Hrvatsku u ovom trenutku. Politička nestabilnost je na porastu diljem istočne i središnje Europe (broj premjera iz CEE koji su odstupili sa dužnosti se popeo na 4 sa Sanaderom). Mi smo to mogli izbjeći.

——————————————————————————–

Sanader, bio si nesposoban za riješavanje domaćih problema. Bilo te je strah i tvoja intertnost oko ekonomskih problema je polako ali sigurno nanosila štetu Hrvatskoj. U pravu si, trebalo bi biti bolje bez tebe. No, odlazak na ovakav način niti te riješio odgovornosti, niti si učinio uslugu Hrvatskoj. Slabija Vlada i privremeni izbori koje si nam ostavio loši su za ekonomiju, iako ti smatraš da će biti dobri za demokraciju. Ako su istinite priče da je HDZom zavladala jaka desničarska struja, manje naklonjena Europi, trebao si ostati i boriti se da to tako ne bude. Ovako, izbjegao si ono što su mnogi priželjkivali, pad i slom, i izveo nečasni bijeg, umjesto dostojanstvenog poraza.

Sanader je, kaže jedan dobar poznavatelj prilika u Vladi blizak HDZ-u, bio glavna zapreka za reforme i promjene koje trebaju dovesti do smanjenja državne potrošnje i stvaranja efikasnije uprave.

To jako dobro znaju i svjetske financijske i rejtinške agencije koje bi mogle honorirati Sanaderovu ostavku ako se idućih dana ključni potezi odigraju kako treba. Sanader je šest godina držao sve konce u rukama, nije dopuštao inicijativu, ministre držao u pokornosti, te je silne novce rasipao na kupovanje interesnih skupina i sklapanje koalicija. “Ne može se proračun držati pod kontrolom i nikome se ne zamjeriti. Sanader je sve karte stavio na ulazak u EU i tu je bio sjajan, najbolji kojeg imamo, ali to je izostalo i sad treba ići dalje”, kaže naš sugovornik, koji je uvjeren da će nakon prvog šoka i nervoze Sanaderov odlazak s političke scene biti pozitivan događaj ako se ne prometne u nekontrolirani kaos.

…

Centar moći

“Usprkos lošoj slici koju je Sanader stvarao o svojim ministrima, ljudi koji ostaju u Vladi imaju u sebi dovoljno kreativne snage i bolje će raditi bez Sanadera nego s njim. Sanader je bio autokrat s europskom maskom, 90 % vremena posvećivao je dojmu a ne sadržaju”, kaže naš sugovornik, ne bez utjecaja na političke i ekonomske procese u državi.

Posebno se slažem sa zadnjom rečenicom citata. Sanader nije razumio neke probleme i opcije oko domaćih ekonomskih problema. Bilo ga je strah i to objašnjava njegovu čvrstu kontrolu nad svim zbivanjima (čak i zapošljavanjima) u Vladi, podilaženju i nezamjeravanju (tako se ništa kvalitetno i dugoročno ne može postići u politici) te nezainteresiranosti za razumjevanjem jer bi mu to samo stvaralžo političke glavobolje.

Jedno od najvažnijih pitanja koje se nameće je: zašto sada? Sanader u tom pogledu nije dao razlog i novinari su ga sa pravom “napali.” Zašto baš sada odlazi u mirovinu, kada pregovori sa EU su zaglavili bez vidljivog horizonta razrješenja, kada su ekonomski problemi došli do ušiju, nije isto kao i samo zašto? Do daljnjih raspleta političke scene, ekskluzivnih intervjua, knjiga itd. možemo samo spekulirati. Ja sam uvijek mislio da je ideja Sanadera odstupiti nakon što uvede Hrvatsku u EU i uđe u knjige povijesti. Koja je to sada dionica gotova da Sanader odstupa i odlazi u zasluženu mirovinu?

Prvo, očito je da je ovo planirao u posljednjih recimo mjeseca dana. Možda dva, ali svakako nije bio Sanaderov plan bio da pobijedi na zadnjim parlamentarnim izborima i onda niti nakon polovice mandata da ostavku i ode u mirovinu, neovisno o stanju u zemlji i (ne)uspijehu ulaska u EU. Drugo, ono što sam ja primjetio tokom presice je da Sanader ističe uspjehe i njegovo ne bježanje od problema (na što ostavka ipak insinuira) u vezi stranke, ne u vezi zemlje i njenih unutrašnjih problema. HDZ je bio u silnim problemima 2000. godine. Sanader je preuzeo kormilo, očistio, obnovio i podigao. I to je njegova potvrda da nikada nije bježao od problema koji su i još uvijek prožimaju Hravtsku? HDZ se vratio i pobjedio na 2 državna izbora i 3 lokalna, kako on kaže.

Naravno u svom govoru je istaknuo njegove uspjehe u međunardnoj politici, Nato i slično. Na pragu smo ulaska u EU. (jesmo li uistinu?) Ali rješenje domaćih problema i uspjehe na tom planu (van samih pobjeda na izborima) Sanader nije spomenuo niti se njima podičio. Očito je i zašto. Jer ih baš i nema. Možda spekuliram (?) ali mislim da na domaćoj sceni Sanader je bježao od važnih problema, bježao je od nužnih reformi (tvrdih oraha i kiselih jabuka) pod mnogim stavkama javne politike te mu je bilo važnije, da se parafraziram iz prošlog posta, smiriti političku klimu prije izbora zadovoljavajućom iako nerealnom pričom, obećanjima bez pokrića i vrlo kalkuliranim potezima nego pozabaviti se neugodnom i kompliciranom istinom i izazovima domaće politike. Određena rješenja koja je Sanader istaknuo (sporazum sa Sindikatima, rebalans) su rješenja tehničke naravi. Novi sporazum sa sindikatima se morao potpisati, rebalans se morao napaviti – zemlja ne bi funkcionirala bez toga. Ništa od toga ne predstavlja rješavanje važnih reformskih izazova poput recimo javne uprave ili zdravstva. Pred kojim to domaćim izazvima Sanader nije bježao, ja ne znam. Ako me netko može uputiti na tu povijest koju Sanader propagira, molim vas.

Sanader ostavlja zemlju u prilično lošem stanju. Povlači se kada Hrvatskoj ne ide dobro. Vidim da neke prve reakcije građana su da je Sanader pobjegao. Ali opet, ne želim skakati na zaključke.

Već onda je to bila brojka koja je ignorirala stvarnost temeljena na nerealnim pretpostavkama, ali Sanaderu je bilo važnije smiriti političku klimu prije izbora zadovoljavajućom iako nerealnom pričom o rebalansu, nego pozabaviti se neugodnom i kompliciranom istinom. Proračunski deficiti je 3.7 milijardi kuna samo u prvom kvartalu, što znaći da ako je samo upola toliki u drugom kvartalu već smo na 5.5 milijardi. A gdje je druga polovica godine. Možda je Vlada zapravo čekala rezlultat (velikog) pada BDPa za prvo tromjesečje da bi izašla u javnost sa opravdanjem o “nužno potrebnim” mjerama rebalansa proračuna. Pitanje je jedino koje će to mjere biti: povećanje poreza (PDVa i/ili trošarina), smanjenje rashoda što bliže razini prihoda ili kombinacija to dvoje. Što sad? Na što će se Vlada opredjeliti? Ukupna rupa u proračunu se neće odstraniti povećanjem poreznog opoterećenja i/ili smanjivanjem rashoda, tako da će do novog zaduživanja doći, samo kolikog. (Jel se sjeća tko ideja oko lomnjenja mirovinske reform kako bi se sanirao proračun?)

“Najjednostavnije” riješenje sa najsigurnijim efektom je povećanje stope PDVa. No tome se protive (za sada) u Vlada i određeni ekonomisti.

Na nagađanja treba li za financiranje proračuna podići neke poreze, Šuker je rekao da problem nije toliko prihodovna strana proračuna koliko rashodovna. Povećanjem primjerice stope PDV-a, dodao je, proračun bi se samo privremeno mogao “zakrpati”, ali to ne bi imalo većeg učinka ako rashodi rastu, istaknuo je Šuker. …

Deficit proračuna se može riješiti samo na dva načina – smanjenjem potrošnje do razine realnih prihoda ili povećanjem poreznih opterećenja, odnosno PDV-a. “Povećanje PDV-a je lakše napraviti, ali bi bilo totalno pogrešno”, istaknuo je (Žarko) Primorac. Pojašnjava kako se ne bi se smjelo još više opterećivati gospodarstvo, jer bi to značilo daljnje iscrpljivanje likvidnosti i smanjivanje uvjeta za normalno poslovanje, a ni daljnje zaduživanje države nije preporučljivo. No dodaje kako u području oporezivanja nekih vidova potrošnje novim trošarinama svakako ima nekih rezervi.

“Zato ostaje ono što je najteže, ali u ovom trenutku i najzdravije , a to je smanjivanje javne potrošnje, posebno nekih stavki, kao što infrastrukturne investicije, bez kojih se u ovo vrijeme može”, istaknuo je Primorac.  U svakom slučaju novi rebalans treba temeljiti na što je moguće realnijim pretpostavkama, a ne treba, kao do sada, projekcije temeljiti na nerealnim predviđanjima koji nam se brzo “obiju o glavu’, zaključio je Primorac.

Zdeslav Šantić, ekonomista RBA isto protiv. Kratko i jasno.

Prijedlozi povećanja PDV-a i trošarina samo su trpanje problema pod tepih, jer je porezno opterećenje u Hrvatskoj ionako preveliko, upozorava dio neovisnih ekonomista.  – Hrvatska spada u skupinu europskih zemalja s najvećim poreznim opterećenjem, pa povećanje PDV-a ne bi bilo rješenje za državni proračun. Štoviše, u uvjetima recesije i pada potrošnje, veći PDV ne znači nužno i da bi se državna blagajna bolje punila – ocjenjuje za Jutarnji list Zdeslav Šantić, analitičar Raiffeisena.

I Svjetska Banka je prije kojih mjesec i pol govorila isto. Porezno opoterećenje je visoko i Hrvatska trebal gledati u budućnosti kako smanjiti porezne stope.

Hrvatska i dalje ima previsoku javnu potrošnju koja iznosi 49 posto BDP-a što je 10 posto više od prosjeka zemalja EU 10. Prednjači i po poreznom opterećenju. Dok prosijek EU 10 iznosi 31,2 posto u Hrvatskoj je on 39,7 posto BDP-a.  Smanjenje poreza bi sada u krizi bilo suicidalno ali Hrvatska se može pripremiti da to napravi krajem iduće godine. Smanjenje porezne stope za dva posto ubrzava približavanje EU dohotku za čak 4 posto – naglasila je (Sanja) Madžarević Šujster.

Povećanju PDVa se protivi i Ante Babić. Ali ima i onih koji misle obrnuto.

- Potreban nam je novi rebalans, što prije to bolje. Proračunski manjak jednostavno ćemo morati smanjiti, makar i  nepopularnim mjerama. Pritom ne isključujem ni povećanje PDV-a i trošarina – ocjenjuje Goran Šaravanja, glavni ekonomist Zagrebačke banke. Po njemu, rješenje ne leži u lineralnom smanjenju rashoda, jer neke od njih, poput kamata, gotovo da i nije moguće srezati. S druge strane, recesija nam nosi rast nezaposlenosti, a ti ljudi također padaju na teret proračuna, a istodobno se smanjuju prihodi od doprinosa. …

Po računici  Drage Jakovčevića, rast PDV-a od samo jedan posto značio bi povećanje cijena od čak četiri posto. On smatra da to ipak ne bi utjecalo na smanjenje potrošnje jer su građani već “srezali” sve što su mogli. Dodaje i kako bi povećanje PDV-a trebalo napraviti zajedno s rebalansom, čime bismo pokazali sposobnost da sami napunimo državnu blagajnu.

Na mogućnost povećanja PDV-a kao slamke spasa za proračun ukazuje i Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta.

- Povećanjem PDV-a sa 22 na 23 posto proračun bi na godišnjoj razini dobio malo manje od dvije milijarde kuna, pa bi se, ako bi se povećana stopa tog poreza primjenjivala već od 1. srpnja, u proračun slilo dodatnih milijardu kuna – kaže Lovrinčević.

Međutim, gdje srž problema i vjerojatno riješenje rupe u kojoj se nalazimo leži? Ako mislite da je ovo sada neka nova priča oko proračuna i diskusija riješenja Vladinog života iznad mogućnosti (veće poreze ili rezanje potrošnje?) varate se. Ovo je stara priča o (ne)reformi javne uprave, pravosuđa i socijalne potrošnje, subvencija i saniranja javnih poduzeća, na čiju glomaznost, neučinkovitost i neobuzdani rast potrošnje godinama upozoravaju kako strane tako i domaće institucije i ekonomisti. Ali uzalud. Hrvatsku, koja je živila iznad iznad mogućnosti, ne čine samo njeni građani, već i njena Vlada. (Razmislimo tu onda na tren koji dio građana živi od države i na njenim leđima.) Kako je to objasnila Katarina Ott, ravnateljica IJF.

Redoviti čitatelji ove kolumne, ako takvi postoje, vjerojatno već odavno misle da pišem uvijek jedno te isto. Međutim, usprkos stalnom ponavljanju istih stavova te silnom vremenu, energiji i novcu koje Institut za javne financije, čija sam ravnateljica, godinama ulaže u popularne publikacije koje se besplatno šalju Saboru, ministarstvima i medijima, kao da ništa ne dopire do te ciljane publike. Kao da sve shvaćaju tek neki novinari. Ili pak svi sve shvaćaju jer ponekad, ali samo ponekad, i samo da bi se napadali oni koji su trenutačno na vlasti, iz opozicije zna doprijeti koja suvisla rečenica.

Ne samo Ott već i mnogi drugi uvijek govore/pišu jedno te isto. Ali to je priroda stvari. Kako je Paul Krugman jedno davno vrlo ‘obično’ rekao, problem je pronaći nešto za reći. Nešto novo to jest. Razumni ljudi se umore objašnjavati uvijek nanovo jedno te isto. (U njegovom slučaju to je bila ideja da porezi nisu svo zlo svijeta). Između koalicijske i Sanaderovih Vlada, pogotovo se ističe Sanaderova u zaobilaženju tvrdih oraha i kiselih jabuka reformi javne potrošnje i općenito riješavanju domaćih ekonomskih problema. Recesija je dovela ova pitanja u prvi plan, stvorila urgenciju oko domaćih ekonomskih problema, umjesto primjerice, Nato saveza što je samo godinu dana unazad itekako bilo u prvom planu. Nitkome nije bilo ni na kraj pameti samo godinu dana unazada da će se danas gotovo mahnito tražiti riješenja za rupu u proračunu, da će strani izvori financiranja zatvoriti ili drastičnio poskupiti. Nitkome na vlasti nije bilo na kraj pameti izgleda ni godinu prije, ni godinu prije. Ali sve te godine, u to doba prosperiteta (2001.-2007.), Vladino ignoriranje nije uklonilo problem glomazne i neučinkovite javne potrošnje koja nije upregnu. On je samo ležao pokriven dobrim vremenima pristupačnih i jeftinih kredita, bujajuće svjetske ekonomije i kakvim takvim napretkom u međunarodnim organizacijama. Recesija je samo otkrila postojeće probleme.

Opet Katarina Ott i bottom line.

U recesiji ili ne Hrvatska ima problema s kojima bi se morala suočavati čak i bez svjetske recesije. Hrvatska predugo živi iznad svojih mogućnosti i računi sve više dolaze na naplatu, a u uvjetima svjetske recesije su i sve skuplji. U doba prosperiteta nijedna se hrvatska vlada nije zamarala sređivanjem fiskusa, obuzdavanjem rasta javnog sektora te provođenjem institucionalnih reformi. To je npr. činila Estonija koja sada zahvaljujući solidnim zalihama može provoditi ekspanzivnu fiskalnu politiku da se odupre recesiji i ne mora provoditi restriktivne mjere kojima bi situaciju još i pogoršala.

Hrvatska pak mora u najgorim mogućim okolnostima popravljati konkurentnost, smanjivati deficit proračuna i platne bilance te prikupljati sredstva za otplatu dugova. Po tko zna koji put valja naglasiti kako nema druge nego smanjivati potrošnju. Pritom treba ciljano smanjivati rashode koji najviše opterećuju proračun – plaće u javnom sektoru i izdatke za mirovinsko, zdravstveno i socijalu koji čine oko 70 posto ukupnih državnih rashoda.

Ako ni ova vlada nema petlje da smanjuje te najtvrđe rashode, onda joj ne preostaje ništa drugo doli povisiti poreze. Prihodi i rashodi se moraju uravnotežiti, a u nova se zaduženja ne smije ići. Ako Vlada odluči povisiti poreze ne smije petljati ni sa kakvim novim vrstama poreza nego jednostavno povisiti stopu PDV-a te umjesto nultih uvesti snižene stope PDV-a, što će kad-tad ionako morati učiniti zbog Europske unije. PDV je najizdašniji, najjednostavniji i najjeftiniji porez koji se najlakše prilagođuje potrebama.

Prema tome, trebali bi makar naslutiti da vađenje iz ove proračunske rupe predstavlja samo tehničku iako na kratak rok bolnu dilemu – veći PDV ili rezanje državnih rashoda. Međutim, za prosperitet zemlje, u čijem srcu leži fiskalna/javna politika, nije nebitno kako će se riješiti. Bez temeljnih, ozbiljnih i iskrenih reformi u domeni “jednog te istog” koje Vlada mora objasniti javnosti i provesti u sljedećih par godina (do kraja mandata i novih izbora) naći ćemo se u lošijoj situaciji nego danas. Nejasno je da li vladajući razumiju težinu i važnost toga. Ako je povijest nekakva vodilja vjerojatno ne, jer ne bi onda godinama ignorirali ili politizirali oko problema reformi javne potrošnje. No onda će valjda, već jednom, biti jasno tko onda mora otići jer je loš za Hrvatsku.

Neradna nedjelja gotovo da i nije utjecala na 16-postotni pad u maloprodaji u prva četiri mjeseca ove godine – smatra ministar gospodarstva Damir Polančec. Nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je pad u maloprodaji zbog neradne nedjelje, a koliki zbog krize. Iz analize Ekonomskog instituta proizlazi da je do pada prometa došlo gotovo isključivo zbog krize, a najmanje zbog neradne nedjelje.

Iako je vjerojatno točno da je recesija (ne kriza što označava nekakvo neuračunljivo ponašanje i neočekivani događaj, a ne sastavn iako bolan dio ciklusa) imala najveći utjecaj na pad maloprodaje, neradna nedjelja se ne može tek tako odbaciti kao ne-faktor na poslovanje i prihode trgovaca, posebice malih koji su najgore pogođeni i od recesije i od uvođenja glupih zabrana. Ukidanje jednog dana u tjednu im je uskratila dio prihoda i vjerojatno dobar dio prihoda (i ovako recesijom umanjenog) jer je nedjelja jedan najprometnijih dana.

Recesija otežava izračun direktnog pada maloprodaje zbog neradne nedjelje, ali neradna nedjelja nije sama po sebi bez troška – oportunitetnog troška. Ono što su trgovci mogli zaraditi da zabrane poslovanja na jedan dan nije bilo. I to nas više zanima, jer bi zabrana nastupila sa i bez recesije i ostala nakon recesije da je Ustavni sud nije ukinuo. Vladina odluka je bila svjesno onemogućavanje rada čiji oportunitetni trošak nema nikakve veze sa recesijom. Vlada se sada pokriva recesijom, pa ispada da je recesija dobrodošla Vladi kako bi pokrila svoju apsurdnu političku regulaciju ekonomskog života. Recesija je uspijela zamaskirati utjecaj zabrane rada nedjeljom na trgovce i Vlada i Polančec to punom parom iskorištavaju u izvlačenju. Iako sada možda i nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je faktora pada maloprodaje a koliki recesije (kad tad će se izračunati kad više podataka postane dostupno) taj nas izračun malo manje zanima. Trošak izgubljenog prihoda zbog zabrane prihodovanja je samo zamaskiran troškom izgubljenog prihoda zbog smanjenog prometa zbog recesije. Ostaje za izračunati taj izgubljeni prihod i ne ga stavljati pod isti krov sa recesijom.

Recesija je svakako umanjila potencijali prihod od poslovanja nedjeljom, to nije upitno. Mogli bi preokrenuti situaciju i umjesto pada BDPa u prvom tromjesečju (DZS će to objaviti u Ponedjeljak 29.6.) uzeti suprotan rast BDPa u prvom tromjesječju i izračunati prihode trgovaca nedjeljom u takvom makro okružju. Zabrana rada bi u potpunosti ukinula tu zaradu, kao što je potpuno ukinula recesijom umanjenu zaradu. Općenito ideja je pronaći utjecaj 1% rasta ili pada BDPa na zaradu u maloprodaji i u tom scenariju gledati efekt zabrane/dozvole rada.

Još ostaje ovo.

Istraživanje o tome koliko je štete hrvatskom gospodarstvu prouzročio Zakon o neradnoj nedjelji Ministartsvo gospodarstva naručilo je od zagrebačkog Ekonomskog instituta prije dva mjeseca. Iako je studija odavno gotova, njezini rezultati su i dalje nedostupni javnosti.

Mislio sam da će studija biti dostupna na stranicama EI nakon nekog vremena, ali je nema. Ako je kriza glavni krivac i ukidanje jednog dana poslovanja gotovo nije imala utjecaja (a definitivno je imala troška) zašto potvrdu toga u studiji ne možemo vidjeti? Pogađati ću da se vjerojatno pokušavaju skrivati neki neugodni “veliki” brojevi (koje bi mediji senzacionizirali) pa čak možda i sami oportunitetni trošak koji su trgovci podnjeli.

Pritom je istaknuta neodrživost daljnjeg modela oporezivanja dobitka jer i država treba snositi rizik neuspješnog pravosuđa koje ne štiti poduzetnike u ostvarenju svojih ugovornih prava. Na kraju im još taj imovinski gubitak bude oporeziv s obzirom na ozakonjenu pretpostavku da se svatko mora brinuti u naplati svojih potraživanja. Taj cinizam dolazi na vidjelo osobito sada kad progresivno raste otpis potraživanja jer ne postoji način da se dugovi naplate.

Vjerujem da je i ovaj problem dobro poznat poduzetnicima i zaposlenicima. (iz istog članka)

Profesor Jakša Barbić govorio je o slučajevima proboja odgovornosti članova društva kad poduzeće koriste za ciljeve koje inače ne bi mogli postići, kao nabavljena je imovina koja se privatno koristi kao da je njegova, a zbog toga se (zbog prezaduženosti) ne mogu platiti dobavljači. Ako vjerovnik dokaže zloporabu, vjerovnici imaju pravo zahtijevati putem suda da takve obveze članovi društva podmire

Autor se služio izvještajem Svjetske Banke o hrvatskim javnim financijama (subvencije na str. 26).

Svaki hrvatski građanin za potpore kroničnim gubitašima godišnje izdvaja oko 2000 kuna, ili nešto manje od 280 eura, a iz džepa svakog zaposlenog za neučinkovite tvrtke troši se nešto manje od 5900 kuna godišnje, ili oko 800 eura. Pokazuju to podaci Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i Svjetske banke….

Izbjegavanje stečaja
Potpore u Hrvatskoj, primjećuju u Svjetskoj banci, uglavnom su koncentrirane na promet, poljoprivredu i brodogradnju.

Gotovo četiri petine sektorskih potpora dodjeljuju se brodogradilištima, željeznicama i željezarama, iz čega proizlazi jasan zaključak da će ti sektori biti i najteže pogođeni reformama. U velikom broju slučajeva subvencije se tvrtkama dodjeljuju radi izbjegavanja stečajeva i (zdravog) restrukturiranja, zaključuju u Svjetskoj banci. Kao poseban problem navode subvencije koje dodjeljuju lokalne jedinice, koje su slabo evidentirane.
- Ni jedna hrvatska vlast nije imala petlje presjeći visoku razinu subvencija -  kaže Ante Babić, neovisni ekonomist.

Prognoizira da će takvo stanje najvjerojatnije ostati do ulaska Hrvatske u EU, a tada će nas Bruxelles natjerati na smanjenje subvencija. U svemu je tome paradoksalno da u uvjetima recesije i sam EU povećava državne potpore. Unatoč tome, Babićev stav o subvencijama je jasan.
- Državne potpore za posljedicu imaju narušavanje tržišne utakmice i produljivanje života kroničnim gubitašima – ističe Babić.

Od svakog zaposlenog građanina u hrvatskoj se uzima cca. jedna mjesečna plaća za subvencije kroničnih gubitaša, što shodno citatu analize Svjetske Banke znači očuvanje socijalnog mira? Paradoksalno. Jednostavno je nevjerovatno koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od normalnijeg razmišljanja svjetskih lidera, a koliko se naši ‘lideri’ koncentriraju na kratkoročnim odlukama na (neto) štetu svojih građana. Jedino što bi dodao gornjem citatu iz Jutarnjeg je nedovoljno naglašavanje da sve te dugogodišnje državne potpore gubitašima osim što narušavaju tržišno natjecanje i vrlo skupo izbjegavaju neizbježno, idu na štetu poreznih obveznika te tako bez ikakve garancije da će im se vratiti, od njih stvara gubitaše. I sami u nezavidnoj financijskoj situaciji, primorani su spšavati gubitaše. Dok je to djelomično tako i u američkom slučaju, usporedimo domaći pristup sa pristupom američke (djelomično i kanadske) Vlade u stečaju GMa. Van svih debata da li bi država trebala ili ne intervenirati i spasiti ili bi se trebalo potpuno prepustiti da kreativna destrukcija odigra svoju ulogu, američka Vlada je odlučna spasiti GM.

Monday, U.S. President Barack Obama defended government intervention in GM as the auto maker enters Chapter 11 bankruptcy, saying the actions are part of a “viable, achievable plan that will give this iconic company a chance to rise again.”

Međutim, i prije salva analiza, komentar i nesigurnost ishoda, nema govora o dugogodišnjim pisanjima čekova potpore i garancijama američke Vlade bez pokrića i rezultata u restrukturiranju, kao ni garancija o očuvanju svih radnih mjesta ili očuvanju postojeće proizvodnje. Dapače, GM će morati smanjiti kapacitete i prenamjeniti svoj proizvodni asortiman što bi bilo (u grubo) ekvivalentno smanjenju (možda ztvaranju) i prenamjeni proizvodnje naših škverova a nad čime se zgražaju mnogi. Interes o zaštiti i povratu novca poreznih obveznika, kao i brzom izlasku države iz vlasništva je isto visoko na listi prioriteta. Imajmo na umu da se radi o daleko sposobnijim i bogatijim Vladama koje ne želi biti aktivni sudionik u auto industriji, dok naša ‘manje’ sposobna i siromašnija Vlada bira aktivno sudjelovati u brodogradnji.

Under the plan, the government would own 60% of the new GM, but Mr. Obama said auto executives “will call the shots and make the decisions about turning this company around.” He said the government would refrain from playing a management role in all but the most critical areas. “Our goal is to help GM get back on its feet…and get out quickly,” he said. …

In an affidavit filed with the court, Mr. Henderson (CEO) said the U.S. Treasury won’t continue to fund GM’s restructuring if the auto maker fails to obtain approval to sell its most valuable assets to a new entity by July 10. He said the “need for speed in approving and consummating” the deal is critical.

The U.S. government has agreed to provide GM with a further $30 billion in aid, in addition to the $20 billion the auto maker has already borrowed, to see it through its restructuring and exit from bankruptcy protection. The Canadian and Ontario governments are putting in $9.5 billion for a 12.5% stake. …

The Obama administration, for its part, has navigated the GM rescue so far with notable speed, clearing away many of the biggest obstacles in just months with less drama than many expected. In six to 18 months, GM could be a publicly traded company again, administration officials said.

Uglavnom, unatočim svim nedostacima i kompleksnostima intervencije u GM, mislim da stečajno spašavanje GM daje dosta poticaja za razmišljanje i lekcija u upravljanju procesom restrukturiranja gubitaša za zemlju koja godinama vuče posrnula poduzeća i novcem poreznih obveznika kupuje socijalni mir umjesto da ga koristi u razvojne svrhe. Jedna stvar bi trebala biti jasna – novcem hrvatskih poreznik obveznika Vlada godinama upravlja patetično.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

Dok u nizu drugih zemalja zahvaćenih ekonomskom krizom padaju vlade i raspisuju se izvanredni izbori na kojima pobjedu odnosi opozicija, HDZ na sredini Vladina mandata pobjeđuje u 14 županija.  Jedni tumače da u kriznim situacijama, kad se boje za sutrašnjicu, građani ne žele  promjene i radije biraju ostanak u poznatoj situaciji, makar ona bila i loša.

….

Osim toga, analitičari upozoravaju da je HDZ-ova Vlada vezala uz proračun golem broj ljudi, od rodilja do branitelja, koji se boje da bi mogli biti žrtve mogućeg kresanja javne potrošnje.

Dok danas, Sanader je pokazao da mu ništa ne valja i da malo razumije o alternativama i opcijama koji bi mogao iskoristiti, te izmišlja toplu vodu.

Premijer nije odolio a da ne pecne političke takmace, pa je poručio da ovo nije vrijeme za eksperimente i za stavljanje budućnosti na bubanj.

– Neće nas iz krize izvući stari i propali socijalistički recepti novih poreza, devalvacija nacionalne valute ni prijedlozi neoliberalnih skupina koje se zauzimaju za jednake poreze bogatima i siromašnima – rekao je Sanader. Umjesto takvih, kako je rekao ekstrema, Vlada je razvila model socijalno-tržišnog gospodarstva.

– Socijalno-tržišno gospodarstvo u krizi se nameće kao rješenje za reforme međunarodnog gospodarstva i za razvitak novoga tipa kapitalizma – zaključio je Sanader. Ministar gospodarstva Damir Polančec pak najavio je da će njegovo ministarstvo iz svog proračuna ove godine prvi put izbrojiti 65 milijuna kuna za pomoć izvoznicima.

Prvo. Da li je Sanaderu jasno, s obzirom na prvi citat iznad, da je on najveći socijalist?

Drugo. Ovo da je “Vlada razvila model socijalno-tržišnog gospodarstva” bode u oči. Ako su performanse posljednjih 5 godina Vladinog razvijanja socijalno-tržišnog gospodarstva ikakva indikacija, jao si ga nama sa takvim “rješenjem”. To rješenje po Sanaderu otprilike ide ovako: “tržišno” radite, investirajte i zarađujte što bolje i više možete, bez puno osnovne pomoći potpore od države, jer sami kao poduzetnici, investitori i radnici znate najbolje što? kako? i za koga?. Onda kad zaradite i privredite mi ćemo vam “socijalno” uzeti veliki dio jer sami ne znate kako i što sa tim zarađenim novcem. Mi ćemo to bolje od vas.

Uvijek ona ista stara priča da jednostavno nema zdrave alternative u Hrvatskoj.

Poljska je druga država nakon Meksika koja je kupila ‘krizno osiguranje’ u obliku MMFove Fleksibilne Kreditne Linije. FCL je novi kreditni programa namjenjen primarno zemljama u razvoju (tržištima u nastajanju) sa zdravim ekonomskim politikama i koje se već godinama snažno razvijaju. Razlika sa ovim programom je da, iako su kriteriji za odobriti FCL striktni, jednom kad MMF odobri kreditnu liniju država može, ali ne mora, vući iz nje bez da zadovolji oštre i specifične uvijete strukturnih reformi, kao što je slučaj bio prije.

Prime Minister Donald Tusk announced in Warsaw that the country was interested in a one-year precautionary arrangement under the IMF’s Flexible Credit Line (FCL) for $20.5 billion.

IMF Managing Director Dominique Strauss-Kahn welcomed Tusk’s announcement. “I am very pleased by this positive response from Poland to the invitation I extended to strongly performing economies to use this new instrument to bolster international confidence.

“Poland has a sustained record of sound economic policies,” he said. “Its economic fundamentals and policy framework are strong, and the Polish authorities have demonstrated a commitment to maintaining this solid record. I therefore intend to move ahead rapidly in seeking approval by the Fund’s Executive Board of Poland’s request for an FCL arrangement.”

Ideja programa je da kreditna linija služi kao obazriva mjera osiguranja koja bi pomogla preduhitriti i spriječiti krizu, pa tako MMF ne bi bio samo u službi spašavanja i gorke rezolucije nakon što kriza već potrese zemlju. Cilj je da ovim programom MMF i zemlja surađuju efikasnije i fleksibilnije kroz uklanjanje potrebe da se zadovolje razni reformski uvijeta i “ljage” obraćanja MMFu za pomoć. MMF polaže dosta nade u novi pristup, pa su se za pomoć i marketing obratili i prominentnim blogerima. Više o MMFovom novom pristupu i okviru pročitajte ovdje.

Starting May 1, structural performance criteria will be discontinued for all IMF loans, including for programs with low-income countries. Structural reforms will continue to be part of IMF-supported programs, but only when they are seen as critical to a country’s recovery. And the monitoring of these policies will be done in a way that reduces stigma, because countries will no longer need formal waivers if they fail to implement an agreed measure by a specific date.

The IMF is hoping that its new lending framework will overcome the lingering mistrust that has marred its relations with some countries, particularly after the Asian crisis in the 1990s, and that countries in need of help to overcome what has been billed as the worst economic crisis since the Great Depression will no longer hesitate to approach the IMF.

The Economist se pita koje druge zemlje bi mogle pristupiti programu i zatražiti osiguranje, baš s obzirom na “lošu krv” iz prošlosti oko postavljenih uvjeta. Sada su oni uklonjeni, no za vidjeti je koliko se povjerenja vratilo. Također, više vezano za Hrvatsku koja nema “lošu krv” sa MMFom, nije samo pitanje da li su se Hrvatske vlasti informirale o kreditnoj liniji tokom posljednjeg posjeta MMFovaca, već i da li su MMFovci predložio Hrvatskoj da se prijavi za kreditnu liniju. To bi značilo …

(a) da MMF smatra da Hrvatska zadovoljava stroge uvijete odobravanja programa, tj. da odobrava ekonomsku politiku domaće vlasti i

(b) da vjeruje da postoji dovoljna doza vjerojatnosti da će Hrvatskoj zatrebati pomoć izvana, pa je bolje potpisati i osigurati kreditnu liniju, pod puno boljim uvijetima. Baš kao Poljska. Zlu ne trebalo u nekom smislu.

Vlada možda nije zainteresirana, pa će (ili već je) reći ‘ne hvala.’ Naravno, ako joj zatreba pomoć nakon iznimno loše turističke sezone, pa se obrati MMFu tek onda, na jesen, ostaviti će dojam nekompetentne vlasti, a i više problema za sanirati će se pojaviti do onda.

Ako bi pak sada rekla “da” i krenula u osiguranje kreditne linije sa MMFom, za domaću vlast to bi značilo da nije uspijela zavladati vlastiti financijama. Da li je ili nije je naravno, još uvijek, pod upitnikom zbog dužine i dubine recesije, ali i zbog odugovlačenja i neprimpremljenosti Vlade. Šuker i ostali nadležni za ekonomiju u Vladi vole pričati kako je Vlada puno napravila u kontroli rashoda, kako je prihodovnu stranu učinila efikasnijom, te ovladala državnim financijama. Ali, to je sve bilo lako dok je ekonomija bila u uzletu i ministru Šukeru se proračun punio ko po loju. Sada je pravi test državne financije.

Naravno, ništa od MMFovog programa ne dolazi u obzir prije lokalnih izbora za kojih mjesec dana, kada će se ocjeniti ishod. U svakom slučaju, ima više scenarija, za sada, sa kojima Vlada gubi reputaciju i stvara veći problem za zemlju od onih gdje će izaći kao pobjednik. Ona sada, izgleda, potpuno računa da će se uspijeti ‘izvući’ manjim deficitiom koji će pokriti zaduživanjem vani i solidnom turističkom sezonom koja bi trebala napuniti proračun. Malo rezanja ovdje i ondje i obrisati će se znoj sa čela.

Teško je dati preporuku Vladi. Ovisi koliko tko ima povjerenja u Vladu i njenu računicu, a i ne ovisi sve o Vladi. Ja svakako ne želim izgledati kao da navijam za MMF, ali da i imam nekog povjerenja u Vladinu računicu, baš i nemam.

MMF je tu, spreman. Manja kreditna linija bi bila dobar osigurač za krivu računicu i procjenu. Štošta se još može lošega dogoditi u svijetu na što Vlada ne može utjecati ili ublažiti. Manja kreditna linija bi mogla puno značiti u tom slučaju, Vlada bi bila viđena u dobro svijetlu jer je pravovremeno kupila osiguranje, a koje napade javnosti i ostalih bi možda mogla izgladiti PRom, kad mu je Sanader već tako vičan. Jednostavno u ovoj klimi bolje je biti razborit, nego popularan. Ako se pak linija ne treba, jednostavno bi istekla.

Ipak, ono što nisam vidio u MMFovom “velikom skoku naprijed” je problem pristupanja MMFu za demokratske vlasti. Nekom diktatoru u Latinskoj Americi, koji si treba spasiti kožu, nije toliko bitno što će javnosti misliti o dolasku MMFovog novca. Ali, demokratskim vlastima u Istočnoj Europi to nije toliko svejedno. Vidjeli smo da su već neke vlasti i pale i bez redovnih izbora (primorane dati ostavku) u CEE i još će neke sigurno. Zemlje koje nemaju “zlu krv” ili u međunarodnoj zajednici neće imati ljagu na sebi zbog obraćanja MMFu, još uvijek imaju domaće birače koji bi mogli biti neimpresionirani traženju pomoći od MMFa. Kako će Poljska Vlada srediti, ublažiti? Da li su tamo birači zadovoljni sa €20 milijardi kreditne linije? Da li će mirnije spavati?

Samo, bojim se da je HDZ kratkovidan i slab u koljenima, pa će se iz inata oporbi i nezavisnim stručnjacima protiviti.

Državni proračun je u dramatičnoj situaciji: njegovi prihodi u 2009. godini biti će za oko 11 milijardi kuna manji nego što je to očekivala vlada. Iako uvijeno, o krahu proračunskih planova počelo se govoriti i u Banskim dvorima.

Sumnjam da se tek sada u Vladi počinje pričati o krahu planova. Mislim da ne bi trebalo biti ni trunke sumnje da je posljednja tri mjeseca Vlada namjerno tratila vrijeme sa pričama, uvjeravanjima, prodavanjem nada i pustih želja vezano za proračnske prihode i rebalans. To je zapravo još i pozitivnije mišljenje nego što bi neki bili voljni iskazati prema Vladi. Razlog tomu je da ako ne razmišljamo na tako pozitivniji način, jedina druga opcija, jedino drugo objašnjenje, je da je Vlada i MiFin potpuno nesposobni, neopremljeni i nezainteresirani za realno, nestranačko vođenje fisklane politike; vođenu pozitivnim ekonomskim principima i teorijama više nego normativnim. Ako je tako, jao si ga nama. Meni je za sada to teško tako prihvatiti, jer iako ima neizglađenih kadrova, ima i visoko obrazovanih i sposobnih. Naravno, problem je da je fiskalna politika potpuno ispolitizirana pa sofisticiraniji, stručni kadrovi gube glas pred krutim političkim.

Još u Prosincu kad je proračun objavljen u javnosti, politički refleksivno skočilo se na rashodovnu stranu. Gdje, za što, kome novac ide; koja afera se nazire; koja netransparantnost je sada na *vidjelu*. Polako, rekao sam. Da vidimo prvo pod kojom stopom ekonomskog rasta je prognoziran prihod proračuna, jer, ovaj put, ove godine, zanimljvije i važnije će biti vidjeti kako će se Vlada nositi, kako će reagirati, na neizbježni pad prihoda u 2009. Toga u proračunu (kao i štošta drugog zanimljivog i važnog) nije bilo, ali je objavljeno da je Vladina prognozirana stopa ekonomskog rasta 2% za ovu godinu. Huh!  Znači u vrijeme kad se kaos na financijskim tržištima diljem svijeta tek počeo smirivati, ali duboka svjetska recesija u 2009. nagovještati, te se čak govorilo o vjerojatnosti još jedne Velike Depresije, naša Vlada je usvojila 6.5% nominalno veći rashod proračuna, odrekla se uravnoteženog proračuna i prognozirala realni ekonomski rast od 2% za ovu godinu. To su bile prave bikovske prognoze za ekonomski najgoru godinu od samostalnosti i s obzirom na nezavidan položaj i percepciju u kojoj se Hrvatska nalazi. Ekonomisti nisu vjerovali u rast BDPa pa tako ni u rast proračunskih prihoda. Vladina računica je bila sve (=politička) samo ne realna.

Ali priča nije stala na tome. Kako je glas neslaganja sa najavljenom prognozom i proračunom rastao, pogotovo od stručnih glasova više nego od opozicije, rasla je i nerealnost odgovora Vlade oko stanja i promjena.

Odbacivao se do daljnjega nužno potrebni, realni rebalans proračuna – jer struka očito ne zna šta priča. Vlada je ustrajala u svojih 2% ekon. rasta za ovu godinu, iako je sve više prognoza, uključujući i HNBovu, govorilo o realnom padu. Tražilo se da se prvo pričeka statističke podatke o punjenju proračuna. Čemu? Nečije samo prognoze nisu dovoljno dobre, Vlada barata sa boljima. Proračun nije predvidio recesiju, pa će je on uzeti u obzir tek kad se ona dogodi i tek, kao sada, kad voda dolazi do ušiju. Tako je Sanader tvrdio da nije najavljeno nikakvo stezanje remena. Tvrdilo se da se situacija mjenja gotovo pa dnevno, pa je nemoguće kvalitetno prognozirati proračunske promjene ili poduzeti sada neke “anti” mjere. Da prije tri mjeseca, kad se sastavljao proračun, (misleći dakle na studeni) nije bilo crnih prognoza kao “danas”, da se nije očekivala ovakva slaba ekonomska aktivnost. Da su prva dva tjedna nedovoljna za ozbiljne projekcije o proračunskim prihodima, pogotovo od PDVa. Bio je to politički cirkus kako ga je oporba nazvala i slaba analiza uz izgovore, odugovlačenja i dobru dozu prijetnji. Pa i sada se prijeti da neće biti dovoljno za plaće ili da će se mirovinskim fondovima zagorčati život.

I to bi trebalo biti umirujuće za potrošaće te poboljšati njihova očekivanja za budućnost, uz sve negativne vijesti koje dolaze o padu proizvodnje, porastu nezaposlenosti? Koliko uopće Vlada razumije što ovdje uistinu radi? U ovom trenutku, očekivanja strane i domaće javnosti (investicijske i potrošačke) su gotovo pa sve. A Vladin Rx – prijeti. Uistinu? Kakav amaterizam!

Dakle još sredinom Veljače Vlada je živjela pod nerealnim očekivanjima i pokazivala dobru dozu nerealnog shvaćanja situacije. Evo što je Sandra Švaljek rekla u razgovoru za Večernji:

Komunicirate s ljudima koji vode državu i nacionalnu ekonomiju. Biste li rekli da se pod utjecajem krize mijenjaju njihova shvaćanja?
– Mislim da se i dalje previše živi u uvjerenju da će stvari biti dobre i da nema nužne spremnosti za promjene ponašanja.

Vlada je živjela u mjehuru, dok se ekonomska aktivnost kretala po predviđenom smjeru – ubrzano pogoršanje. Taj smjer, ne veličinu oscilacija, su analitičari i ekonomisti realno predvidjeli koncem godine i očekivali, pa tako i nezadovoljstvo kad je Vladin proračun nonšalantno predvidio rast BDPa, rast prihoda (i to od potrošnje!) i uopće nije dozvoljavao da će doći do pada u 2009. Sve u suprotnosti sa realnom situacijom. “O čemu oni to pričaju” bi bila generička reakcija u privatnim krugovima. Tri mjeseca je Vlada potratila na PR i pumpala ipak-će-biti-dobro mjehur u kojem je operirala, dok on nije napokon sada i prsnuo.  Prepucavanje oko veličine i da li će uopće biti oscilacija u ekonomskoj aktivnosti pa tako i proračunskim prihodima su bila bespredmetna, jer se nije uopće prihvaćao negativni smjer kojim je ekonomija krenula. Kao da se PRom to može preokrenuti ili oscilacije ublažiti.

Realno bi bilo da se krenulo u sastavljanje proračuna sa predpostavkom 0% rasta ekonomije, bez obzira što su neke strane institucije imale prilično bikovske prognoze za zemlju i regiju. Na tome se trebalo bazirati prihode i rashode proračuna, pa tri mjeseca ne bi bilo traćeno na prepucavanja, opovrgavanje ili pokušavanje svrgavanje odgovornosti na nekog drugog. (Zapravo negdje u studenom prijedlog proračuna je pokazivao izjednačenu prihodovnu i rashodovnu stranu.) Očekivanja prihoda bi bila realno manja i time se moglo prezentirati i uvjeravati javnost na nužnost smanjenja potrošnje i uštede na rashodovnoj strani. Kako bi se deficit što više umanjio, kad već postoji neki konsenzus da je to u korist Hrvatske sada, u značajnije rezove krenulo bi se ranije te bi se vjerojatno neki već ostvarili. Vjerojatnost da se izbjegne drama oko proračuna, i to baš pred koji mjesec kad se planira zaduživanje na stranim tržištima, bi tako bila veća. Sada je pak Vlada ocrnjena jer je odbijala shvatiti ozbiljnost situacije i suočena vjerojatno sa još gorom situacijom.

Dakle, umjesto da je smanjenje/racionalizacija proračunskih rashoda pokrenuto u jednom sporijem, ali ustaljenom, redovnom ritmu, prilikom donošenja proračuna, sada nakon izgubljena 3 mjeseca javlja se potreba za vrlo ubrzanima i naglim rezovima, što jednostavno garantira gadnu recesiju.

Zašto tek sada dolazi do saznanja da rasta BDPa neće biti, pa tako ni većih proračunskih prihoda? Opet kažem, mislim da je Vlada namjerno ignorirala sva ranija upozorenja i prognoze jer nije htjela da se loše vijesti prelome preko njenih leđa, zbog nadolazećih izbora odbijala je suočiti se sa rapidno pogoršavajućim stanjem i nositi teret nepopularnih, ali nužnih, zahvata na svojim leđima, pumpala je biti-će-dobro mjehur dok se on sada nije rasprsnuo. Jednostavno je bila u denial mode. To je bilo neodogovorno ponašanje. Ništa dobroga od toga nije došlo, već se sada suočavamo sa dramom koja se potencijalno mogla izbjeći da su tvrde glave prevagnule i da se u rashodovnu stranu zagrizlo ranije i puno ozbiljnije. Ako Vlada ni sada ne bude spremna na rezove i racionalizaciju potrošnje, te nastavi svoj otpor ulaženje u nejednostavne reforme, signalizirati će nastavak će nedogovornog ponašanja. Za izbjegavanje recesije je ionako prekasno.

Neko drugo objašnjenje bi bilo prestrašno i ja se nadam da nije točno. Značilo bi da u Vladi i MiFin. na najvišim pozicijama izvršne vlasti, stvarno nemamo (dovoljno) sposobne, neusavršene i/ili nekvalificirane kadrove za riješavanje situacije, povlačenje kvalitetnih poteza i preuzimanje odgovornosti u fisklanoj politici. Oni stvarno ne znaju što učiniti. I dok je do sada optuživanje za nesposobnost bilo plod političkog nadmetanja i politikanstva (i još u dobroj mjeri jest), u ovoj situaciji bi pravi i veliki troškovi tog nedostatka intelektualnog kapaciteta došli na naplatu i koštali svih nas daleko više.

Nesposobnost Sanaderove ekipe da shvati kako je rješenje u promjeni matrice na kojoj je dosad živjela, da se država mora pokriti s onim što ima, sve češće rezultira idejama da rješenje nije u novom budžetu, nego u novoj vlasti. Ekonomist Željko Lovrinčević na to pitanje odgovara: – Moglo bi se dogoditi da SDP-u dopadne isti posao koji je odradio 2000. godine. To jest da, harmonizirajući Hrvatsku s njezinim mogućnostima, smanjuje plaće, reže socijalna davanja, plaća račune koje je HDZ-ova vlast svojim rasipničkim ponašanjem napravila. Tko bi se trgao za takvu poziciju?

Meni su pak potpuno nejasne kalkulacije troškova i benefita sa kojima Sanader i ostali barataju u vezi proračuna, recesije i izbora. Zbog nadolazećih izbora se odugovlači sa značajnijim preinakama u proračunu, iako je to samo fasada. U isto vrijeme očekivanja javnosti da će stvari krenuti na bolje, te da će upravo Vlada igrati glavnu ulogu i predvoditi oporavak tako da vrati kontrolu nad vlastitim “rasipničkim ponašanjem”, se ne mijenja. Da li Sanader barata nekekakvim izbornim kalkulacijama koje su samo njemu jasne? Možda se čeka na nekakav čudesni obrat u ekonomskoj slici koji će onda Vlada sebi kreditirati? A možda benefita odugovlačenja uopće nema – Vlada je jednostavno u magli što se nazire iz kontradiktornih i neusklađenih izjava.  Ili je možda Sanader jedan od rijetkih političara koji znaju da je ekonomska politika puna neizvjesnosti i sa malo zajamčenih rezultata, pa je bolje i ne provoditi?

“…jasno dao do znanja da se mijenjaju vremena te da moraju shvatiti kako u stjecanju profita mora postojati i jasno izražena socijalna komponenta, odnosno da dio profita mora završiti i u rukama radnika.” (Jutarnji)

Jedna je stvar biti uzrujan zbog slabog standarda u zemlji, zbog prosvjeda gotovo na tjednoj bazi, zbog strahovanja oko sljedećeg izvješća o inflaciji ili pak zbog osjećaja ugroženosti vlasite moći koja je oslonjena na “domaći poslovni jet-set.” Druga je stvar pokazati vlastitu pomutnju i neznanje oko ekonomskih pojmova kao u gornjoj rečenici. Ovakve izjave su “normalna” pojava u hrvatskoj političkoj sceni koja je uvijek 20 godina iza ostatka svijeta, te još uvijek živi u nekoj vrsti ekonomije sa elementima socijalizma na pretek. Ona je sada od samih političara dobila popularni naziv “dogovorna ekonomija” kako bi si političari omogućili stalno uplitanje u privatne ekonomske aktivnosti i krojiti ih po svom arbitralnom nahođenju. Tako su naučeni, sa time su komotni. No, to je sve tema za jedan duži post. Nazad na Sanaderovu ekonomsku nepismenost.

Sanader je i prije buncao neke ideje oko profita. Te njegovo smanjenje, te vraćanje građanima jer se “na njima zarađuje” (iskrivljen i populistički način ekonomskog razmišljanja), a sada kako dio profita mora završiti i u rukama radnika.

Sigurno je jedno. Dio profita koji ide radnicima je na sigurnih i čistih nula. Profit je dio prihoda koji ostaje vlasnicima kompanije nakon što su radnici plaćeni. Profit je ono što vlasnici zadrže nakon što plate troškove proizvodnje. Konkretnije, kompanije koje su konkurentne i ciljaju maksimizirati profit isplate faktore proizvodnje – rad i kapital – i ostatak predstavlja ekonomski profit. Ukupni prihod se djeli na povrat za rad, povrat kapitalu, a ostatak je ekonomski profit. [Ekonomski profit se razlikuje od uobičajenog računovodstvenog jer uključuje explicitne i implicitne troškove]. Nadalje, u sistemu savršene konkurencije gdje sve firme teže maksimizaciji profita, gdje kompanije ne mogu utjecati na cijenu inputa i tržišnu cijenu svog proizvoda, ekonomski profit je nula. Mora biti jer sav prihod odlazi na plaćanje faktora proizvodnje – radnika i kapitala. (Metematičari će tu prepoznati Eulerov teorem.)

Sada bi Sanader taj profit ponovo djelio radnicima kroz ni manje ni više nego viku na poslodavce koji u dosta slučajeva nisu ni vlasnici kompanija već agenti u službi vlasnika. Da i ne idemo dalje sa štetnosti preraspodjele profita iako vlasnici imaju interest reinvestirati ga zbog povećanja konkurentnosti. Da, mogu radnici imati dio profita ako su ujedno i vlasnici kompanija. U jednoj zdravoj, razvijenoj kapitalističkoj ekonomiji, sa čistim vlasničkim odnosima, kućanstva, koja čine radnici i potrošači, su vlasnici kompanija i tako polažu pravo na profit. “U kapitalističkoj ekonomiji potrošači su vlasnici firmi i kao takvi imaju pravo na dio profta” kaže ekonomist Hal Varian. Ali mi imamo dogovornu ekonomiju i Premjera koji vikom djeli prihod. Briljantno!

P.S. Barrack Obama je, slično Sanaderu, u svojim memoarima napisao kako sve manji dio profita odlazi radnicima. Hmmmm….

Prva je sasvim očita. Oni koji su pročitali moj prekjučerašnji post, djelomično prenesen iz HNBovog Biltena, vidjeli su da su cijene prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda najviše doprinjele rastu inflacije prije Prosinca, pa ne znam zašto je posebno iznenađujuće da je to bilo tako i u Prosincu. U Listopadu je posebno veliki utjecaj cijene prehrane na stopu inflacije imao rast cijena samih poljoprivrednih proizvoda, iako veći udio imaju cijene prehrambenih sirovina. Zašto porast cijena poljoprivrednih proizvoda, ako su one rasle na svim globalnim tržištima, nije opravdan, Sanader nije objasnio. Porast cijena oba faktora u proizvodnji maloprodajnih prehrambenih proizvoda prelio se na cijene tih proizvoda, a pošto najveći ponder u potrošačkoj košarici ima upravo hrana, ona znatno utječe na povećanje ukupne inflacije. Suma sumarum, ono što nam je Povjerenstvo otkrilo već smo znali i čuli, pa ne vidim gdje je tu iznenađenje. Sanader kao da ne čita ni dnevne novine, a kamoli publikacije HNBa. Što će nam uopće Povjerenstvo za ovake informacije?

Druga zamjerka je možda malo subtilnija od prve i nadograđuje ju. Povjerenstvo je osnovano kako bi se ustvrdilo koje cijene su išle gore najviše i pridonjele povećanju inflacije najviše. Vlada, partneri ili javnost su mislili da će to biti komunalne usluge i to im je bio prvi izbor. Prstom su upirali u gradove i njihovo povećanje komunalnih usluga, a Sanader je branio Agrokoru čast. Sad je odjednom obrnuto. “Fascinantno.” Treba pogledati dugoročni graf indeksa potrošačkih cijena (IPC) opet iz HNBovog Biltena i vidjeti da je utjecaj promjene cijena usluga u IPC puno manji od utjecaja promjene cijena dobara. IPC ponajviše ovisi o promjeni cijene dobara, kao što vidimo za 2001. i 2002. godinu kad su cijene usluga rasle između 6 i 8% neko vrijeme, a ukupni IPC je padao zbog pada cijena dobara. Ili pak u prošloj godini kad je stopa rasta cijena usluga sa 2.8% u Srpnju pala na 2.3% u Listopadu, a u isto vrijeme je ukupni IPC porastao jer je stopa rasta cijena dobara sa 1.9% u Srpnju došla na 4.8% u Listopadu. Vlada je zbog meni nepoznatog razloga očekivala da će upravo cijene usluga biti najveći doprinos inflaciji. (Neinformiranost?)

Pod trećom zamjerkom bi htio reći jednu stvar, a to su dvije. Sanader zahtjeva da trgovci vrate dio svojih profita onima u društvu “na kojima zarađuju i tako da smanji cijene.” Prvo, i glavno, trgovci ne stvaraju profit na netkome u društvu. To bi značilo da dobivaju zaradu bez uzvratne transakcije, bez da prodaju nešto, da ne rade za zaradu ili pojednostavljeno, da izrabljuju društvo. To je i više nego krivo. Kupac, kao što mu samo ime kaže, kupi nešto od trgovca. Kupac tako pribavi željeni proizvod koji je spreman i voljan platiti trgovcu koji je pak spreman i voljan prodati taj proizvod. Po Sanaderovim riječima ispada da je trgovina “zero sum game” što je vrlo krivo i u svrsi prikupljanja najjeftinijih političkih bodova. Čim političari počnu okrivljavati profit za probleme društva i ekonomije postaje jasno da su totalno bezidejni i traže populističke izlike. Nije ni čudo da ne mogu zaposliti i zadržati dva ekonomista u križ.

Druga stvar u ovoj priči je važnija. Upravo vraćanje dijela profita društvu od strane trgovaca (kroz niže cijene) je najgora moguća stvar. Kakv je to uopće zahtjev Sanadera? Profit znaći posao. Firme koje financijski dobro stoje investiraju, zapošljavaju i šire poslovanje. Dobra zarada uglavnom znači i veće zapošljavanje, kao i veće plaće radnicima. (Smanjenje doprinosa iz plaća je jedna druga priča.) Ne samo da se zapošljava više i širi poslovanje, profit kompanije investiraju u modernije pogone i tehnologiju kako bi postali produktivniji i konkurentiji. Veća produktivnost radnika drži pritiske na trošak rada, koji znatno utječu na ukupnu inflaciju, nižim. Veća produktivnost znači veći kapacitet ekonomije i veća potencijalna stopa rasta. Itd., itd…

Ako već netko treba vratiti dio zarade društvu to je zapravo Vlada, tj. država. Upravo ona zarađuje na društvenoj dobiti kroz porezno sankcionirano otimanje i za to daje za uzvrat uvijek manje nego što uzima. Ako Sanader brine o standarnu građana, neka smanji pdv na hranu kao što dosta zemalja čini, odrekne se Vladine dobiti i vrati zarađeni novac radnicima u džep. To sam pisao i ljetos kad se počelo lamentirati oko cijena hrane. Uz smanjenu državnu potrošnju, došlo bi i do manjeg uplitanja u ekonomiju. Ovakvi jeftini zahtjevi u uplitanje mogu samo smanjiti konkurentnu sposobnost kompanija, jer umjesto da reinvestiraju dobit, ona bi se samo rapodjelila.

Ali mi izgleda, kao što opis ovog bloga kaže, ne možemo preći preko socijalističkog mentaliteta stalne preraspodjele prihoda u ekonomiji i populizma radi skupljanja političkih bodova.

Ja sam kopirao cijeli tekst niže i kao uvijek boldao zanimljive rečenice.

In Need of Moral Authority

07 December 2007

Whoever takes power, HDZ or SDP, Croatia’s next government must fight corruption fearlessly – or prepare to be judged a failure.

By Natasha Srdoc in Rijeka

Two weeks after Croatians voted in a general election on November 25, Croatian democracy is ailing.

Voters’ split decision has given neither of the two main parties a clear mandate to govern, but this is not the problem. The illness afflicting Croatian democracy is official corruption, and the parties alone have the power to put things right.

Voters saw last month’s election as an opportunity to elect a government with a greater degree of moral authority to govern than the last one, led by the Croatian Democratic Union (HDZ). They made it clear that “corruption and the economy” was their chief concern. Their concerns led to a surge in support for the opposition Social Democratic Party (SDP).

Now, whichever of these two parties finds a way to power must reckon with voters’ concerns. They must reckon with the need for better governance, greater transparency and less dirty dealing – and they must react positively.

In the wake of polling margin of just 10 parliamentary seats separates the HDZ and SDP. The HDZ controls 66 seats, five of which represent Croatian diaspora voters, and the SDP controls 56. Since neither party claims enough seats to form a government outright, both aim to haggle their way into power.

Sadly there is a great risk that, amid the haggling, the interests of every voter and of Croatian democracy as a whole will go ignored.

Small parties relish such a chance to play kingmaker. Indeed, some small parties already have been instrumental in keeping the underdog SDP’s hopes alive. Together with its likely coalition partners, the SDP lays claim to 67 seats, the same as the HDZ, which so far enjoys additional support from just one minority member of parliament.

The end game looks likely to be determined by two small parties, the Croatian Peasants Party (HSS) and the Croatian Social Liberal Party (HSLS). After campaigning together in an electoral pact, they won six seats and two seats respectively.

From their current position, these minor players are able to wield an enormous amount of influence over the country’s political future. Unsurprisingly, in dealing with both the HDZ and SDP, they are pushing for maximal influence on issues of special interest to their supporters. They are playing for the best deal.

Croatia therefore faces an acute risk that the current process of government formation – and dynamics likely to stem from it, which will echo through politics until the next general election – will undermine an important opportunity. Special interests and backroom dealing are inevitably a bad combination, and trust is already running low.

The incumbent HDZ, far more than the SDP, deserves blame for Croatia’s corruption problem. Ivo Sanader, the prime minister, and his party could emerge victorious in the end game, but even if he can scrabble together enough seats in the parliament to secure support, the HDZ arguably lacks the moral authority to form a new government.

During the past four years of HDZ-led government, high-level corruption has gone unpunished. Party leaders, having inherited the autocratic structures previously run by Franjo Tudjman, Croatia’s authoritarian president during the 1990s, show little actual regard for transparency, accountability and rule of law. A future HDZ-led government would therefore face the challenge of clearing the decks, challenging the crony capitalism on which the party continues to thrive.

The 2007 EU Progress Report for Croatia noted that “corruption remains widespread”.

“There is a need for greater efforts to prevent, detect and prosecute corruption. No indictment or verdict has been issued in any high-level corruption case. The concept of conflict of interest is little understood. Implementation of the anti-corruption program lacks strong coordination and efficient non-partisan monitoring. Corruption at the political, economic and institutional level, including the judiciary, as well as the general tolerance of petty corruption remains widespread,” the report added, echoing the 2006 EU Progress Report in a measure of how little change has taken place.

Troublingly for Croatia’s still-young democracy, the HDZ brought its bad habits with it into the recent pre-election campaign. Ahead of the campaign, the Sanader government placed party loyalists on the editorial board of HRT, the public broadcaster, when then took steps to cancel some critical news coverage. One senior journalist said of the board move that it “pushes HRT back by ten years” – in other words, back into the Tudjman era from which the HDZ has only partly distanced itself.

Facing such criticism, the HDZ’s preferred tactic is to wrap itself in the European Union flag, drawing contrast with the HDZ of the isolated Tudjman era. Indeed, during the campaign the party released a bizarre television advertisement that included endorsements for Sanader and the HDZ from European leaders such as Angela Merkel, Bertie Ahern, Kostas Karamanlis, Jean-Claude Juncker, prime ministers respectively of Germany, Ireland, Greece and Luxembourg.

Ironically, the video love letter from Sanader’s EU admirers backfired a bit, drawing criticism from the Croatian Ethical Committee, a state body, for violating electoral ethical standards by using official visits of foreign leaders for campaigning purposes.

An equally striking pre-election move was the government’s decision to time its use of public funds and property to boost loyalty and minimise criticism. So great were the increases, as noted in the EU Progress Report, that the government risked undermining its own subsidy reduction plan when it boosted aid to “loss-making enterprises”. The government also issued massive payouts to farmers and Roman Catholic churches while privatising shares in Croatian Telecom at a discount marketed explicitly as a way for citizen buyers to turn tidy profits.

If this is not a crisis in moral authority, what is?

Yet at the same time, the SDP, which campaigned as the obvious alternative, has is some ways injured its position since November 25.

Central to the SDP’s election campaign was the party’s designation of Ljubo Jurcic as its prime ministerial candidate. Jurcic, a former minister of economy who participated in the SDP-led government of 2000-2003, was widely regarded as clean choice. His reputation for getting things done and his untainted record, which included the first privatisation phase of INA, the state-owned energy company, attracted anti-corruption voters.

Jurcic’s demotion after the election, from prime ministerial candidate to deputy prime ministerial candidate, is distinctly awkward. In his place, the sudden ascent to the top spot by Zoran Milanovic, the young SDP president, increases risks that the party, endeavouring to form a government with HSS-HSLS backing, will barter away some of its developing reformist principles.

A young generation of SDP supporters, more inclined to embrace market reforms, has been shifting the party toward the centre, away from the left. If this movement within the party prevails, the party’s ex-communist old guard could lose more influence, allowing the SDP to become more effective force for reform.

Today, as inter-party negotiations continue, the most pressing risk for the SDP as an reformist force is that Milanovic will cut deals with the HSS-HSLS that fly in the face of good sense, crippling the next government from the start.
Nacional, a weekly magazine, reported that the HSS-HSLS’ conditions for forming a government include state subsidies worth 24bn kunas (3.3bn euros) for agriculture, investing in 100,000 small farms, increasing the minimum pension to 1,500 kunas (205 Euros), financial decentralization and implementation of a plan to establish an economic zone in the Adriatic. Threatening to generate intense controversy, the HSS-HSLS is also reported to be demanding a 10-year ban on selling land and real estate to foreigners.
Such costs would be unbearably high for Croatia’s economy, which is already much less competitive than it should be.
The HDZ and the SDP should both reject them, on principle. Any government formed by bartering the future of citizens for the interests of politicians will continue the trend of instability and unaccountability.

Natasha Srdoc is president of the Adriatic Institute for Public Policy, a free-market think tank in Rijeka, Croatia. Balkan Insight is BIRN’s online publication.

I jedna i druga stranka izjednačavaju brigu o problemima sa potrošnjom, iako rezultati toga su sve samo ne pozitivni. Tu samo HNS ostaje sa malo čišćim svjetonazorom i zdravijim programom koji je više orijentiran na dugoročne rezultate, ne kratkoročno bacanje novca na probleme. Pustimo to da bi neke kadrove tamo trebalo popraviti, da ne kažem smjeniti jer su već pljesnivi. Milanoviću treba cijeli odgojno obrazovni proces iznova.

Ali onda me ulovi vijest o prevarantskom potresu u SDPu. A ja mislio da oni neće na takav “HDZ” level. No, bjelodano je jasno sada da je SDP bio ozbiljan oko dobivanja što više zastupnika (Ne glasova molim vas lijepo. Izborni zakon nam je takav kakv je.) a ne nužno oko sastavljanja Vlade i ozbiljnog vođenja države. Jurčić je tu poslužio kao dobar mamac za glasače željne novog, stručnog lica. Doduše Jurčić tvrdi da nije “naivan i iskorišten”. Ali gosp. Jurčić, nije nije ni javnost naivna i nenavikla na politikantske spletke. Ne u Hrvatskoj! Uostalom, zašto bi vam vjerovali? Kad kažem ozbiljnog mislim na Milanovićevo stalno isticanje, suptilno ili izravno, da je on bolji od Sanader, kako neće on na tu razinu, da je SDP pošteniji od prevaranata i mutikaša iz HDZa, da oni imaju snagu tima koji može sve što i obeća, za razliku od HDZovih neispunjenih obećanja, da SDP ima stručnije ljude, za razliku od ….kužite? Kako vidimo ovih dana to se sve pokazalo bezobrazno neistinim. Obećanje i inzistiranje Jurčića, u izbornoj noći, a i danima kasnije, da će on biti premjer a ne Milanović se izjalovilo. Milanović je isti kao Sanader. Neznam, i ne zanima me, kome je to veća uvreda ali obojca su pretjerano vlastohlepni i laki na obećanjima koje neće održati i koje plaća drugi – hrvatski birač, bilo novcem iz džepa ili povjerenjem.

Ja držim da je sve ovo posljednjih dana u SDPu bilo planirano još mnogo prije – da je razdvajanje funkcija premjera i predsjednika stranke bio paravan za dovođenje novog lica, stvaranja tima, distanciranja od suprotne taktike HDZa gdje je jedna osoba sve, time stvaranja kredibilne alternative biračima i iluzije smjelosti SDPa u stvaranju nove politike vođenja države, postavljanja na premjersku poziciju stručne a i nestranačke osobe koja će dati kredibilitet gospodarskom programu od par PowerPoint slide-ova (Koliko je program slab ukazuje i loša pretpostavka na kojoj je baziran – da će SDP osvojiti makar jedan mandat više od HDZa.), njegovo pozivanje u Bjelu Kuću (Da li su oni znali da Jurčić neće biti premjer i da ih vara?). Dakle, sve normalne i ostvarive taktike kako bi se stvorio privid snažne opozicijske stranke koja ne treba koalirati da bi pobjedila. Sve je to bilo sa ciljem osvajanja više mjesta u Saboru.

Naivni i apolegetici, ovo kantanje Jurčića i fijasko kredibilnosti Milanovića vide kao normalni splet događaja, s obzirom na “nove realnosti” nakon izbora. Ali realnosti su upravo onakve kakve je SDP priželjkivao, nema tu ništa novoga. Sam Milanović je to i rekao u izbornoj noći – bio je zadovoljan rezultatom i krenuo u sastavljanje Vlade. Da je cilj bilo osvajanje bar jednog zastupničkog mjesta više od HDZa kao što Večernji prenosi Milanović ne bi mogao reći da je zadovoljan sa 10 mjesta manje od HDZa. Odmjer snaga SDP-HDZ je najbolji do sada i najbolje što se moglo postići sa samostalnim izlaskom na izbore. Da se izašlo na izbore u koaliciji lijevog centra vjerojatno bi bilo više zastupnika od HDZa i već bi imali novu Vladu. Iza kulisa kampanje znalo se da je osvajanje više glasova od HDZa mala, gotovo beznačajna, vjerojatnosti. Cilj je bio postati što jači i biti u poziciji sličnoj HDZu; postići isti ili vrlo blizak broj zastupnika u Saboru. Tako se može kredibilno uvjetovati stvaranje Vlade kroz koaliranje i onemogućiti HDZ. Ivica Račan 2003. nije ima dovoljno kredibiliteta za stvaranje lijeve Vlade so obzirom na veliki razmjer između zastupničkih mjesta SDPa i HDZa i korektno se poklonio. Ali tko će uvjetovati sada? Tko je kredibilan? Ljubo Jurčić?

Bilo je jasno ko suza da je on nesposoban za funkciju premjera jer je politički pao sa kruške. Ja do samo godinu unazad nisam ni znao da je Ljubo Jurčić Saborski zastupnik. No moje neznanje je opravdano: Jurčić je jedan od najlošijih i najneaktivnijih zastupnika u posljednjem sazivu. Normalno da nisam znao kad nije ništa ni uradio u Saboru. I takav političar je trebao voditi izvršnu vlast? Retoričko pitanje naravno. Prema tome, njegova kandidatura za premjera je bila nekredibilni potez SDPa i protivničke stranke su to razumjele, javnost nije. Mislila je da su u SDP ozbiljni oko razdvajanja funkcija. Ja sam isto mislio, iako ne vidim silne benefite. Jasno je i da ga u kampanji nije bilo kao glavnog glumca što bi kao budući premjer trebao biti. Više je nalikovao na statista. Tako je izgledao i na presici u izbornoj noći. Poslušno je stajao iza Milanovića, dok ovaj najavljuje kako će formirati novu Vladu. Čekaj … tko formira novu Vladu?? (Koliko razumijem to je i bio u kazalištu, samo statist.) Jasno je bilo da je njegovo papagajsko ponavljanje da će on biti novi premjer, prije i nakon izbora, kao i Milanovićev defanzivni stav, bilo izrežirano. Izrežirane su i zadnje njegove izjave da je odstupanje od premjerske pozicije bila samo njegova odluka. Pa naravno da je samo njegova odluka. Tako se zaobišlo Glavni odbor, a Jurčić i Milanović su to dogovorili. Nije Jurčić iskorišten na perfidan način. Sada ne smije priznati da je sve ovo već planirano u vrhu od prije, jer tako pogoršava sadašnju poziciju SDP za sastavljanje Vlade, a time i svoj poziciju u Vladi. To bi bilo igrati protiv Tima. To i sam korektno priznaje.

Good boy Jurčić! You took one for the Team!

Jasno je bilo i zbog toga što on nije pregovarao oko nove Vlade sa nikim nakon izbora. Niti je sposoban za to, niti je to bio plan tokom izbora. Dok SDP i Milanović pregovaraju o stvaranju nove vlasti, “premjerski kandidat” je otišao roditeljima u susjednu državu (na odmor valjda??). Sve se već znalo unaprijed u samom vrhu SDPa, koji je čak i zaobišao Glavni odbor u donošenju ove odluke. (Arlović potpuno iznenađen i prigovara.) Milanović, sa svojom kabalom koja uključuje i karijerista Jurčića, je zacrtao da će ipak on biti premjer, to je “kao” odgovorni potez. U biti, tako ipak imaju veće šanse zasjesti na vlast, a to je cilj svega.

Gledajući kroz analizu troška i benefita ovakvog poteza, možemo zaključiti da je ovo rizičan potez sa kratkoročno visokim troškom medijsko-blogerskog napadanja, gnušanja i optužbi da su “svi oni isti.” Potez ima i veliki benefit jer omogućuje Premjeru-Milanoviću veću vjerojatnost i kredibilitet oko sastavljanja nove Vlade, relativno na Predsjednika-Milanovića. Ali, u takvoj analizi za zapamtiti je da će trošak doći na naplatu kad tad i da ga netko mora platiti. Nema besplatnog ručka. Milanović i SDP mogu to platiti na dva načina. Prvi – napad i nezadovoljstvo sa SDPom i Milanovićem će biti dovoljno veliko od strane potencijalnih partnera HSSa da se ipak odluče za HDZ. Nesastavljanje Vlade Milanović će platiti mjestom predsjednika SDPa, a SDP mogućim unutar-stranačkim svađanjem. Drugi – upravo onako kako je i sam Jurčić objasnio (jasno i točno jednom za promjenu), a kako sam i ja primjetio u jednom mom komentaru na pollitika.com. Visoka premija ovakvog poteza će doći na naplatu na sljedećim izborima, čak i ako je Milanović premjer sljedeće 4 godine. To bi značilo da je efektivno premjer na kredit. (Ipak smo mi zemlja kredita, pa što je još jedan.) Ne zaboravimo da je Sanader vrlo efektivan i destruktivan u opoziciji i da će Premjer-Milanović imati puno teži mandat nego što je imao Premjer-Sanader. Nadalje, na individualnom levelu osoba koja će najskuplje platiti je sam Ljubo Jurčić. SDP ni pod razno neće moći inkorporirati Jurčića u kampanju na sljedećima izborima. Ne samo da bi birači češali glave čemu to, već bi ih Sanader efektivno samljeo i ismijao. Još jedan potencijalni i nesuđeni platiša ovakvog poteza je sama javnost i demokracija koja će, vođena “svi su oni isti” stavom, još više zazrijevati od političkog procesa i političara. No to je malo dublja analiza.

I tako, pita mene Zvonimir (ZvoneRadikalni) što ja mislim i kome bih ja da’ povjerenje da vodi zemlju u sljedeće 4 godine? Ono što mislim se vidi u postu, a ipak nije na meni odluka kome dati povjerenje. Zato imamo izbore i narod odlučuje. Da sam na mjestu Predsjednika postupio bih isto kao i Mesić. Smatram da je ispravno što je HSS-HSLS krenuo u pregovore prvo sa relativnim pobjednikom. Što se tiče izbora između Sanadera i Milanovića odgovor je na dvije razine. Na moralnoj, razliku ne vidim; oba su vlastohlepna i žele se upisati u povijesne knjige kao premjer koji je uveo Hrvatsku u EU. Ne podcjenjujte motiv vlastitog interesa. Sanader će se vjerojatno povući, ako je pametan, kao predsjednik HDZa nakon ulaska u EU i tako izaći na vrhuncu. Što se tiče iskustva i liderstva, prednost bi dao Sanaderu. Milanović je slab lider u mojim očima. Kampanju je vodio izrazito jednosmjerno – prema Sanaderu u stilu vrtićkog prepucavanja. On je to i započeo pošto ga je Sanader ignorirao. Nije znao drugi načina nego da isprovocira raznim maloumnim izjavama do trenutka dok mu Sanader ne odgovori. Dobro je rekao jedan čitatelj Jutarnjeg lista: “Dosta dialoga gospodo. Razgovarajte sa narodom!” A i iskustvo za premjera mu je slabije od Sanaderovog. Tu bi preferirao Čačića kao alternativu. No, imamo ih takve kakve imamo, ni bolje ni gore, a izbor vođe jedne zemlje je funkcija više parametara od samih preferencija osobina i izgleda ili pak stava “promjena zbog promjene.”

Naravno, sve to je teško progutati onima koji i dalje misle da je Milanović neka dobričina, pun vrlina i koji samo želi promjeniti stvari na bolje. Vide ga kao viteza u blještavom oklopu (da prevedem sa engleskog) u borbi protiv “zlog HDZa i Ive”, a ne vide njegovo pravo lice bahatosti u odgovorima i ponašanju prema javnosti, njegov oportunizam, karijerizam. (Sanader mu je bio savršeno prijazan kad mu je dao posao u MVP. Sad ni za stol s njim ne želi sjesti.) Milanović u politici je poput mladića koji lovi cure vikendom – sa svima bi bio, ali ne želi se obavezati ni sa jednom. Demokracija ipak nije djevojka-za vikend. Onaj koji preuzima odgovornost nakon bitke nije lider, već šarlatan koji svoju karizmu koristi za stjecanje popularnosti i glasova. Uz sve to, Zoran Milanović je bezobrazan. Zaboravlja da treba promjeniti način govora kad se obraća Sanaderu i kad govori za javnost kroz novine. Jedan dobar kurs iz pristojnosti i kulture bi svakako dobro došao, njemu kao i Hrvatskoj. Jer, zanimljivi su ti obrazovni kursevi – stvaraju pozitivne externalije. U ekonomskom žargonu to znaći da se benefiti obrazovanja preljevaju na treće stranke, primjerice na javnost, na demokraciju, na društvene odnose, koje su van primarnog odnosa između kupca i prodavača. Umjesto toga, sada imamo samo još jednog kauboja u hrvatskoj politici. Ja preferiram demokraciju i odgovornost od “indijanaca i kaubojaca.” Ja nisam više u vrtiću.