Nisam siguran kako uzeti ove najnovije studentske prosvjede. Na jednu ruku, teško ih je ozbiljno prihvatiti jer ne zadovoljavaju minimalne intelektualne standarde argumentiranja svojih općenitih stavova, a kamoli konkretnijih zahtjeva. Za razliku od novinara iz Večernjeg, koji je ovaj vikend održao intervju sa grupom ja baš smatram da zvuče “suho i parolaški” jer im nedostaju specifične ideje kako postići ono što žele. Sve se u biti svodi na agitaciju. Primjerice, osim uobičajenih – Znanje nije roba, Obrazovanje nije na prodaju:

“Studente uopće ne zanima tko bi njihove zahtjeve trebao ispuniti – zanima ih samo da ih ispune, i to odmah.”

“Obrazovanje se pretvara u uslužni sektor sa svrhom da proizvodi profit. No visoko bi obrazovanje moralo služiti zajedničkom dobru i stvarati vrijednost za cijelo društvo…”

“Nakon svega imaju obraza govoriti o nevidljivoj ruci tržišta koja bi trebala sve dovesti u red. Nemaju ni najmanje grižnje savjest.” (Nevidljiva ruka Adama Smitha nema veze sa [slobodnim] tržištem. Smith nije tako razmišljao ili tom simbolu davao toliko važnosti.)

“Sustav koji nam trenutno nameću je, ono, postupno naplaćivanje nečeg što bi Ministarstvo trebalo financirati.  … Država bi trebala ulagati u obrazovanje, a ne studenti sami u svoje obrazovanje.”

Ne znam koliko uopće ima smisla ova posljednja rečenica ili što je djevojka htjela reći. Moja iskustva i interakcije sa studentima i ljudima u sveučilišnim zajednicama nisu me navela da pomislim kako su oni zadrti pa da ne znaju da sami trebaju investirati u svoje obrazovanje. Ne znam kakva su iskustva te djevojke.

Uz sve to, kolega bloger na digresije.info je odlično primjetio vjerojatno najistaknutiji paradoksalni stav tih studenata (ali, bez ustručavanja, i hipokritični) da pošto znanje nije na prodaju, onda prilikom zapošljavanja ti studenti također ne bi trebali prodavati svoje znanje bilo koje od tih humanističkih znanosti za novac. Također, prilikom nekakvih slabašnih argumentacija, nebaratanje pojmovima kao što je “privatizacija školstva” “komercijalizacija obrazovanja” skače u oči kao vrlo neadekvatno s obzirom što ih smeta i što žele. Zapravo, više se radi o namjernom iskrivljavanju pojmova i ideja što ne bi bilo iznenađujuće pošto je cilj isprovocirati reakciju ne predložiti nešto suvislo i operativno. Nije potrebno da se izjednačava ‘plaćanje’ ili ‘privatizacija’ sa profitom u vezi sveučilišta. Ona mogu biti ne-profitne institucije visokog obrazovanja. Naplaćivanje školarna ih ne obavezuje i da stvaraju profit. Takvi argumenti služe za stvaranje lažnih tema i postizanje jeftinih, populističkih bodova.

Sve me to navelo da označim sve ove zahtjeve i izjave kao “misli bez sadržaja.” Uistinu nema se puno što reći o ovim argumenti u smislu načina i stila kojim su prezentirani. Nivo argumenata je vrlo primitivan i nezreo za studente. Nemam namjeru vrijeđati dotičnu studentsku populaciju jer smatram da su inteligentni i pametni, iako na potpuno krivoj stazi. (*Posebno* sam impresioniran činjenicom da znaju staviti naglasak kad pišu množinu.) Baš zbog toga žalosno je i neprihvatljivo da su argumenti tako nezreli. U biti, ovo je vrlo tipičan primjer groupe sa “specijalnim interesima” koja je vrlo jasna i glasna u onome što želi – besplatno obrazovanje na svim nivoima – ali je vrlo nejasna i zbunjena kako to želi ostvariti. Nema konkretnih prijedloga, nema promišljenih politika.

Čime to oni žele sjesti za stol i pokušati uvjeriti nadležne u promjenu dosadašnje politike financiranja visokoškolskog obrazovanja, ukidanja školarina, povećanja investicija u smještajni i obrazovni kapacitet i kvalitetu obrazovnog sadržaja? Nažalost, nitko drugi također ne nudi ništa konkretnije. Kako piše Jutarnji:

Nitko ne nudi konkretan model koji bi Hrvatska trebala primjeniti. Trebalo bi, kažu, tome pristupiti ozbiljno, provesti analize i istraživanja te ustanoviti što Hrvatskoj najbolje odgovara.

Zapravo, mislim da neartikuliranost njihovih argumenatâ ide protiv njih. Razina argumentacije je jeftina i spriječava dublji razgovor o njihovim zahtjevima “besplatno sve.” Primjerice, “Obrazovanje nije na Prodaju” ne znači da obrazovanje nema troška koje netko mora platiti. Da, studenti/ce razumiju da svi građani plaćaju poreze kako bi država plaćala studiranje i ostale troškove visokoškolskog obrazovanja. Ali, ja nisam svjestan da postoje neki posebni porezi (ili porezne stope) koji se naplaćuju samo zbog financiranja sveučilišnog obrazovanja i ako misle da svaka realna kuna naplaćenog poreza ide (ili bi trebala ići) u pokrivanje svake realne kune obrazovanja i instrukcija varaju se. Naime, samo dio svake porezne kune odlazi na troškove instrukcija, što znači da manje ostaje za mnoge ostale troškove i integralne zadaće sveučilišta – unaprijeđenja, proširenja, istraživanja, zapošljavanja – a mnoga su i neakademske prirode. Pitanje je i koliko rast poreznih prihoda može pratiti rast svih tih troškova sveučilišta.

Nasuprot profesorima i dekanima koji podržavaju sve zahtjeve besplatnog obrazovanja, ali ne i metode kojima studenti to nastoje postići, ja se slažem sa metodama, ali ne i sa zahtjevima. Posve je uredu, ako imaju odobravanje većine studenata na FFZG jer nemojmo zaboraviti da stotinjak članova ove grupe je manjina, da blokiraju tijek studiranja dokle kod ne krenu u fizičko iskazivanje njihovih zahtjeva. Naravno, ne bi trebali biti iznenađeni ukoliko studentima koji žele nastaviti studij dosadi njihovo poziranje ili pak profesorima dosadi ova arbitralna zabrana na rad. (Zar nema ustavno svatko pravo na rad?)

E sad, na drugu ruku, tema financiranja, cilja i politike sveučilišnog obrazovanja koja je otvorena ovom blokadom od ogromne je važnosti. Studenti su napravili dobru stvar utoliko što su ugrabili medijsku pažnju. Koliko će dalje od toga dospijeti bez kvalitetnih, ne-parolaških, ne-otrcanih argumenata je upitno. Pošto ih oni nemaju, i čak otvoreno kažu da njih ne zanima kako će se sve ovo postići, sumnjam da će sami puno postići.

A ipak, problema u visokom obrazovanju ima mnogo. Hrvatska nema kvalitetan, razvijen sustav financijske pomoći za studente. Fizički uvijeti studiranja su prilično stari i ne zadovoljavaju potražnju. Naravno da je problem ako je rast školarina prešao rast prihoda (jer jedno ide sa drugim, samo je poželjno da prihodi rastu brže) ili rast inflacije. Da li uopće imamo indeks rasta troškova visokog obrazovanja? Kvalitetan i dostatni sustav kreditiranja i stipendiranja je nepostojeći i upravo na tome je nužno poraditi. Također, nedsotaje bilo kakav sustav štednje za sveučilišno školovanje – nešto što je normalno i prihvaćeno na zapadu. Besplatarenje i srozavanje neće postići mnogo u ukidanju nejednakosti pristupa sveučilištu i samo će dovesti do mediokritetnog javnog visokog obrazovanja. Mnogi studenti, i to ne samo iz obitelji sa višim primanjima, će i dalje dobitvati kvalitetno fakultetsko obrazivanje – vjerojatno na privatnim sveučilištima koja će uskočiti i ispuniti rupu nedostatnog sustava kreditiranja i stipendiranja i koja će poticati profesore na prelaženje iz slabo financiranih javnih fakulteta. O nerealnoj ekonomici ovih zahtjeva, koja studentima vjerojatno nije ni u primisli i koja ide dalje od samog pitanja ‘tko će sve to platiti’, da uopće i ne počinjemo sada.

Dugoročno, potrebno je popraviti strukturalne slabosti -  restrukturiranje gubitaških državnih kompanija, javne uprave i racionalizacija državne potrošnje (obrazovanja, socijalne, zdravstva) – i raditi na povećanju konkurentnosti. I to ne “samo” zato kako bi realizirali potencijal ispod kojeg već godinama operiramo, već i kako bi spriječili trajne posljedice pod potencijalni output.

Uglavnom, dobar sažetak svega na čemu se već godinama inzistira i na reformama na kojima se moglo već poraditi više, ali sada uz dodatka imperativa zbog financijske krize koja ostavlja dalekosežne efekte. Par paragrafa ispod.

UPDATE – Zaključna izjava MMFa je dostupna i na hrvatskom na stranicama HNBa.

2. The mission expects a considerable decline in economic activity in 2009. While GDP growth estimates at this point are subject to an unusual degree of uncertainty, the GDP growth projection of -2 percent in the revised budget, although possible, would require a recovery starting in the second half of the year. In the mission’s view, downside risks dominate and economic activity could contract more sharply. Domestic demand would be the key driver, with weakening private consumption and a large drop in investment. Import contraction is expected to outpace the fall in exports, and the current account deficit would narrow to about 6.5 percent of GDP. Growth is expected to remain sluggish in 2010, with the strength and pace of recovery depending, inter alia, on regional economic and financial conditions. …

4. Challenging times require strong policies. In the near-term, maintaining stability will require implementation of prudent fiscal, monetary, and financial policies, and preparedness to respond quickly if tail risks materialize. To bolster confidence, it is essential that short-term measures be complemented by reforms to address long-standing competitiveness issues and increase the economy’s growth potential.

I. Preserving exchange rate stability

6. The mission acknowledges the difficult trade-offs involved in deciding on the exchange rate policy for the period ahead. Rising unit labor costs and structural weaknesses of the Croatian economy in combination with exchange rate depreciations in some neighboring countries risk to erode competitiveness. With significant private sector balance sheet vulnerabilities, a sharp depreciation would have devastating effects on unhedged corporates and households, and indirectly on financial institutions. The continuation of the current exchange rate regime underlines thus the importance of rising flexibility elsewhere, in particular, swift progress with structural reforms and adequate external financing….

II. Securing adequate external financing

• General government. A reorientation of financing to foreign sources would help deflect financing pressures on the economy. In this context, a successful eurobond placement in May would demonstrate market confidence in the authorities’ policies and serve as an important benchmark for corporate foreign borrowing. It would also allow more space for domestic bank lending to the private sector…..

III. Crisis proofing the financial system

• Enhance banks’ capital buffers. Although bank solvency ratios remain satisfactory, (with the aggregate capital adequacy ratio of the banking sector at 14.5 percent well above the regulatory minimum), the economic downturn will impair bank credit quality and increase vulnerabilities. The most recent stress test results reaffirm banks’ vulnerability primarily to exchange rate depreciation and also to output contraction.. The mission thus encourages the authorities to undertake a diagnostic review of the financial conditions of all individual Croatian banks….

• Upgrade the framework for resolution of troubled assets. The authorities should proceed with the adoption of the new foreclosure law to speed up the resolution of corporate and household bankruptcies….

IV. Buttress confidence with sustainable fiscal consolidation

11. The revised budget deficit target of 1.6 percent of GDP for the general government is appropriate under current circumstances. Croatia’s vulnerable external position, tight domestic financing conditions, and the need to preserve space for crisis-related contingencies leave little room for more stimulus to cushion the economic slowdown. …

12. Budget execution is now key to achieve this target. The mission welcomes the recent health sector reforms to improve cost recovery and the adoption of tax identification numbers that would allow stronger tax compliance and better targeting of social benefits. Wage growth restraint was inevitable, given little options to reduce other spending in 2009, absent structural reforms. …

13. Additional measures would be needed were revenue to fall short of budget projections. The recent sharp declines in revenues, particularly VAT, show their sensitivity to the economic cycle, and the budget is optimistic in the VAT collection projections. To prevent a higher deficit, the authorities should consider contingency measures and be prepared to act quickly with a supplementary budget.

Da ne ostane sve na kratkoročnim prioritetima i da ne pomislimo da će nas Vlada bavljenjem samo njima izvući. Ekonomska priča ne završava kad završi i financijska kriza i globalna recesija.

V. Structural Reforms to Boost Croatia’s Growth Potential

16. The economy needs to emerge from the current juncture more resilient and dynamic. Output and export growth has been lackluster in recent years, and Croatia performs below its potential and its peers. With the economy performing below potential in the near term, output gaps will widen and levels of unemployment will increase. Experience with past financial crises suggests that the risk of a permanent loss in potential output is considerable. To achieve growth rates of 4-5 percent over the medium-term in an environment of reduced capital inflows competitiveness of the economy needs to improve. Reforms are needed to raise labor productivity, reduce impediments to investment, and reorient the economy towards the tradable sector.

17. Now, therefore, it is the time to tackle long-standing structural issues. The mission welcomes the authorities’ intention to persevere with the reorganization and privatization of the shipyards within 2009. There is also room in 2009 for starting with a civil service reform; and rationalization of the structure of government operations. The objective needs to be a smaller, better paid, more dynamic and efficient civil service at all levels of government. These initiatives would not only be important to make progress in rolling back the weight of the public sector in Croatia’s economy, but also to buttress confidence in Croatia’s ability to withstand the crisis out of its own means. In addition, renewed impetus will be needed to: (i) promote labor market reforms; (ii) accelerate effective reform of health, education, social benefits and assistance; and, more generally, (iii) improve the business environment.

Poslovni prenosi riječi predsjednika Hrvatskog seljačkog saveza koji kaže: “Hrvatski poljoprivrednici mogu samo profitirati od Europske unije i definitivno nema mjesta strahu ili panici, pregovori neće trajati dugo i bit će uspješno zaključeni.”

Možda će se pregovori i zaključiti brzo i bez previše “zavrzlama” s obzirom da (prvo) poljoprivreda u EU ima poseban status i paket zakona i politike je po principu uzmi-ili-ostavi, te (drugo) na zakonodavnom planu Hrvatska se uglavnom prilagodila. Puno važnija je prilagodba po pitanju konkurencije, na kojem planu se baš i ne ističe da definitivno nema mjesta strahu ili panici. S obzirom na nedavne članke u domaćim i stranim medijima, konkurencija domaće poljoprivrede na domaćem i stranom planu nije u najboljoj poziciji. Na ovo razmišljanje me potaknuo, osim gornjeg članka u Poslovnom, nedavni članak u NY Timesu Old Ways, New Pains for Farmers in Poland (Stari načini, nove boli za farmere u Poljskoj), uz stariji članka Đure Njavra u Lideru Poljoprivreda mora izvući maksimum iz svojih potencijala. Upravo dr. Njavro piše kako Hrvatska poljoprivreda neće postati konkurentna ukoliko se ne promjeni, primarno, struktura agrarnih posjeda i gospodarstava. Mogli bi diskutirati o vezi veličine zemljišta i efikasnosti poljoprivredene proizvodnje, kao i (ne)isplativnosti razno raznih subvenciranja, no to bi nas odvelo u nedogled.

Njavro, prilikom upozoravanja o konkrentnosti, konstatira da je: “….sadašnja struktura hrvatske poljoprivrede vrlo je nepovoljna, iako su u proteklim godinama učinjeni određeni koraci za njezino poboljšanje. Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja su vlasnici 64 posto poljoprivrednog zemljišta i 80 posto stočnog fonda.”Dalje u tekstu, napominje na to da “vrlo veliki broj nekomercijalnih i polukomercijalnih poljoprivrednih gospodarstva predstavlja važno obilježje hrvatske poljoprivrede” te da treba imati na umu “neorganiziranost, nestandardiziranost i usitnjenost hrvatske poljoprivredne proizvodnje.” Sukladno tome u članku NYTa, govori se upravo o Poljskoj kao posljednjoj utvrdi malih, obiteljskih farmi, (ima ih 1.5 milijun, najviše u Europi) koje se drže tradicionalnih tehnika uzgoja, te tako očito nisu modernizirane. Jer se ne drže sanitarnih zakona EU u proizvodnji ili pravila koja potiču efikasnost i konkurenciju, ta obiteljska gospodarstva su žrtve pravila EU koje favoriziraju efikasnost, mehanizaciju i komercijalnost.Za njih prihodi nisu porasli i ulazak u EU nije značio “samo profitabilnost.“

Možda ne paralelno sve obiteljske farme u Hrvatskoj, ali s obzirom na brojke i obilježja gore spomenuta o strukturi poljoprivrede, pretpostavka je da će se većina naših poljoprivrednika naći u sličnim situacijama poput poljskih farmera nakon ulaska u EU ukoliko se ne vodi više računa o usklađivanju konkurentnosti i ubrzanom adaptiranju modernih metoda. (Tu je i kulturološko pitanje prihvaćanje promjene i osjećaja individualizacije koji se čini prilično izraženo u Poljskoj. Uz to, želja za navigacijom birokracije EU je potrebna.) Dakako, mnogo malih obiteljskih posjeda može biti tržišno uspiješno u EU. Italija je primjer usitnjenih farmi koje su pronašle visoko specijalizirane niše u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda. No uglavnom tržište je puno velikih, efikasnijih proizvođača koji se drže odredbi EU i tako beneficiraju od potpora za produktivnost, zdravstvene i sanitarne metode. Mjesta za male ima, no moraju biti mnogo više specijalizirani, tražiti isplative niše na tržištu koje se otvara, ne oslanjati se na državne isplate kojima bi se krpali gubici umjesto investicija u modernu tehniku. To sve znači transformacije za “veliki broj nekomercijalnih i polukomercijalnih poljoprivrednih gospodarstva” u Hrvatskoj.

Kako kaže Michael Mann, glasnogovornik za poljoprivredu Europske Komisije, u članku NYTa, ne treba provesti industrijalizaciju sve poljoprivredene proizvodnje no “treba doći do restrukturiranja kako bi se postigla veća konkurencija i manja ovisnost o subvencijama. Poljoprivreda je business. Trebati će tražiti tržišne niše.” Tu mislim da je puno manje diskusije i inicijativa (da se osnažni individualni, mali poljoprivrednik) od samih rasprava oko usklađivanja zakonskih akata. A čak ni u vezi zajedničke poljoprivredne politike (Common Agricultural Policy) EU nema previše razumjevanja ili čak znanja u europskoj javnosti. (Vidi Mrakar blog. A koga zanima više neka pročita kratki pregled CEPRa povodom 50. obljetnice CAPa. Preko 40% budžeta EUa odlazi na poljoprivredne subvencije.)

U Hrvatskoj, da se vratim na onaj članak u Poslovnom, daju se generalizirana optimistična predviđanja u vezi poljoprivrede prilikom pristupanja EU. Pa tako, predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza Darko Grivičić, svoj pozitivni pogled temelji “na novim globalnim trendovima i sve većoj potražnji hrane, što je unatrag godinu dana rezultiralo i podizanjem cijena gotovo svih poljoprivrednih proizvoda.” Cijene poljoprivrednih proizvoda jesu globalno porasle u posljednih par godina zbog velike potražnje zemalja u razvoju poput Kine kao i razvojnog vala biogoriva koji vrši pritisak na dostupno zemljište, iako se još uvijek ne zna precizno zašto su kratkoročno doslovce skočile. No, to ne znači da će one i dalje samo rasti i da na tome treba temeljiti optimizam ulaska u EU. Visoke cijene privlače velike proizvođače, koji potom mogu spustiti prijašnju visoku cijenu određenog lokalog poljoprivrednog proizvoda koja je održavala male obiteljske farme uspiješnim. Od ulaska u EU cijena mlijeka i svinjetine u Poljskoj je zapravo pala 30%. Pristupanje EU i usvajanje CAPa otvara veliko tržište za izvoz, ali isto tako otvara hrvatsko tržište za ulazak europskih kompanija i tako pooštravanje domaće konkurencije u poljoprivrednoj proizvodnji.

Dr. Njavro u svom radu kaže “Hrvatska poljoprivreda naći će se još izloženija konkurenciji koja nema tzv. komparativne prednosti, već prednosti koje može zahvaliti velikim državnim poticajima.” Dio poticaja od EU dolazi i zbog restrukturiranja poljoprivrednih, obiteljskih, posjeda – okrupnjavanje, modernizacija – sve što vodi većoj produktivnosti koja bi omogućila da hrvatska poljoprivreda bila konkurentnija prvenstveno na domaćem tržištu gdje je proizvodnja još uvijek deficitarna. “U okolnostima EU visoko subvencioniranog agrara i ograničenja našeg proračuna te drugih nacionalnih razvojnih potreba ne bismo se trebali u prvom redu usmjeriti na konkurenciju na europskome i svjetskom trzištu već ići prije svega na domaću potražnju i pritom sačuvati određene kakvoće koje bi poslije mogle biti ključne u tržišnoj utakmici. Energiju i ograničene resurse valja ponajprije usmjeriti na konkurenciju uvozu, i to kroz konkurentnost i cijenu te kvalitetom.” Nasuprot tome, Koalicijski sporazum, tj. HSS, traži moratorij od 12 godina na prodaju zemljišta strancima što predstavlja krivu razvojnu orijentaciju i zapravo ne čini uslugu domaćim poljoprivrednicima.

Prva je sasvim očita. Oni koji su pročitali moj prekjučerašnji post, djelomično prenesen iz HNBovog Biltena, vidjeli su da su cijene prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda najviše doprinjele rastu inflacije prije Prosinca, pa ne znam zašto je posebno iznenađujuće da je to bilo tako i u Prosincu. U Listopadu je posebno veliki utjecaj cijene prehrane na stopu inflacije imao rast cijena samih poljoprivrednih proizvoda, iako veći udio imaju cijene prehrambenih sirovina. Zašto porast cijena poljoprivrednih proizvoda, ako su one rasle na svim globalnim tržištima, nije opravdan, Sanader nije objasnio. Porast cijena oba faktora u proizvodnji maloprodajnih prehrambenih proizvoda prelio se na cijene tih proizvoda, a pošto najveći ponder u potrošačkoj košarici ima upravo hrana, ona znatno utječe na povećanje ukupne inflacije. Suma sumarum, ono što nam je Povjerenstvo otkrilo već smo znali i čuli, pa ne vidim gdje je tu iznenađenje. Sanader kao da ne čita ni dnevne novine, a kamoli publikacije HNBa. Što će nam uopće Povjerenstvo za ovake informacije?

Druga zamjerka je možda malo subtilnija od prve i nadograđuje ju. Povjerenstvo je osnovano kako bi se ustvrdilo koje cijene su išle gore najviše i pridonjele povećanju inflacije najviše. Vlada, partneri ili javnost su mislili da će to biti komunalne usluge i to im je bio prvi izbor. Prstom su upirali u gradove i njihovo povećanje komunalnih usluga, a Sanader je branio Agrokoru čast. Sad je odjednom obrnuto. “Fascinantno.” Treba pogledati dugoročni graf indeksa potrošačkih cijena (IPC) opet iz HNBovog Biltena i vidjeti da je utjecaj promjene cijena usluga u IPC puno manji od utjecaja promjene cijena dobara. IPC ponajviše ovisi o promjeni cijene dobara, kao što vidimo za 2001. i 2002. godinu kad su cijene usluga rasle između 6 i 8% neko vrijeme, a ukupni IPC je padao zbog pada cijena dobara. Ili pak u prošloj godini kad je stopa rasta cijena usluga sa 2.8% u Srpnju pala na 2.3% u Listopadu, a u isto vrijeme je ukupni IPC porastao jer je stopa rasta cijena dobara sa 1.9% u Srpnju došla na 4.8% u Listopadu. Vlada je zbog meni nepoznatog razloga očekivala da će upravo cijene usluga biti najveći doprinos inflaciji. (Neinformiranost?)

Pod trećom zamjerkom bi htio reći jednu stvar, a to su dvije. Sanader zahtjeva da trgovci vrate dio svojih profita onima u društvu “na kojima zarađuju i tako da smanji cijene.” Prvo, i glavno, trgovci ne stvaraju profit na netkome u društvu. To bi značilo da dobivaju zaradu bez uzvratne transakcije, bez da prodaju nešto, da ne rade za zaradu ili pojednostavljeno, da izrabljuju društvo. To je i više nego krivo. Kupac, kao što mu samo ime kaže, kupi nešto od trgovca. Kupac tako pribavi željeni proizvod koji je spreman i voljan platiti trgovcu koji je pak spreman i voljan prodati taj proizvod. Po Sanaderovim riječima ispada da je trgovina “zero sum game” što je vrlo krivo i u svrsi prikupljanja najjeftinijih političkih bodova. Čim političari počnu okrivljavati profit za probleme društva i ekonomije postaje jasno da su totalno bezidejni i traže populističke izlike. Nije ni čudo da ne mogu zaposliti i zadržati dva ekonomista u križ.

Druga stvar u ovoj priči je važnija. Upravo vraćanje dijela profita društvu od strane trgovaca (kroz niže cijene) je najgora moguća stvar. Kakv je to uopće zahtjev Sanadera? Profit znaći posao. Firme koje financijski dobro stoje investiraju, zapošljavaju i šire poslovanje. Dobra zarada uglavnom znači i veće zapošljavanje, kao i veće plaće radnicima. (Smanjenje doprinosa iz plaća je jedna druga priča.) Ne samo da se zapošljava više i širi poslovanje, profit kompanije investiraju u modernije pogone i tehnologiju kako bi postali produktivniji i konkurentiji. Veća produktivnost radnika drži pritiske na trošak rada, koji znatno utječu na ukupnu inflaciju, nižim. Veća produktivnost znači veći kapacitet ekonomije i veća potencijalna stopa rasta. Itd., itd…

Ako već netko treba vratiti dio zarade društvu to je zapravo Vlada, tj. država. Upravo ona zarađuje na društvenoj dobiti kroz porezno sankcionirano otimanje i za to daje za uzvrat uvijek manje nego što uzima. Ako Sanader brine o standarnu građana, neka smanji pdv na hranu kao što dosta zemalja čini, odrekne se Vladine dobiti i vrati zarađeni novac radnicima u džep. To sam pisao i ljetos kad se počelo lamentirati oko cijena hrane. Uz smanjenu državnu potrošnju, došlo bi i do manjeg uplitanja u ekonomiju. Ovakvi jeftini zahtjevi u uplitanje mogu samo smanjiti konkurentnu sposobnost kompanija, jer umjesto da reinvestiraju dobit, ona bi se samo rapodjelila.

Ali mi izgleda, kao što opis ovog bloga kaže, ne možemo preći preko socijalističkog mentaliteta stalne preraspodjele prihoda u ekonomiji i populizma radi skupljanja političkih bodova.

Da je Hrvatska socijalna politika neracionalna je poznato i razumljivo svima onima koji su moralli ili moraju se “baviti” njome i onima koji samo vide i čitaju razne priče. No ne treba misliti da je na zapadu silno bolje. Relativno jest naravno, ali država i birokracija rade greške, nisu efikasni (procedure predugo traju). Točno je da aktivna i fleksibilna socijalna politika nedostaje Hrvatskoj, ali je krivo i mutno isticanje da se za socijalu troši malo. Tj. Stubbs kaže da se za najugroženije izdaje malo, tek 24% BDPa. “Malo” “previše” i slični opisi su subjektivne prirode i ne dokazuju vrijednost i zaslužnost potrošnje. Socijalna Zaštita čini 39% proračuna i najviša je stavka državne potrošnje. Sve to možda i nije puno i u rangu je ostalih europskih zemalja, ali o adekvatnosti veličine potrošnje na neki socijalni program ne može se odgovoriti samo na principu koliko se troši i odlika tog programa. Što ako privatni sektor i tržište može efikasnije (uz manji društveni trošak) ponuditi socijalnu uslugu iste kvalitete? Za Hrvatsku gdje, kaže gosp. Stubbs, imamo velikih problema sa podacima i skrivenim troškovima, odgovor i radovi na tom pitanju bi bili ogroman korak.
No, ni odgovor na to pitanje ne zadovoljava ono glavno, koliko je točno previše ili premalo za socijalu? Troškovi uistinu jesu skriveni, jer krivo je trošak socijale mjeriti samo u veličini potrošnje na istu. Troškovi su i ekonomski. Ekonomski trošak mjeri, slično kao i oportunitetni trošak, koliko bi određeni input vrijedio u sljedećoj najboljoj upotrebi, tj. koliko gubimo ne proizvodnjom nečeg alternativnog. Ekonomski trošak tako reflektira izgubljenu mogućnost. Pošto se socijalna potrošnja financira iz prikupljenog poreza, ekonomski trošak mjeri kako prikupljanje poreza iskrivljuje i umanjuje ekonomski korisno ponašanje i aktivnosti. Tako da realni trošak socijalne potrošnje, mjeren kroz trošak prikupljanja poreza, uključuje sva iskrivljenja u distribciji potrošnje, alokaciji štednje, ponudi rada, investicija kompanija. Prema tome, kad mislimo o pravim troškovima socijale moramo misliti (i mjeriti!) kako distorzije poreza utječu na ponudu i potražnju dobara, usluga i faktora proizvodnje. Različite porezne stope na različite vrste aktivnosti koje stvaraju prihod često iskrivljuju ekonomske odluke i tako pridonose manjem ukupnom prihodu.

I da ne zaboravimo, socijala ne ulazi u BDP, mjeru bogatstva naroda. Socijalna potrošnja je ništa drugo već transfer već postojećeg prihoda između određenih društvenih grupa; zato se zovu transferi jeli, ne razmjenjuju se za dobra i usluge. Gosp. Stubbs je u pravo da najviše dobivaju najglasniji, umirovljenici i branitelji, što možda nije optimalno, ali je sastavni dio demokracije. Hrvatska država preraspoređuje oko 45% BDPa, više od drugih zemalja istočne i centralne Europe sa prosjekom 38%. Prosječna potrošnja zemalja istočne i centralne europe je 40% dok Hrvatske 50%. (vidi graf)

U vrlo siromašnim zemljama, cilj je podići dohotke iznad granice siromaštva od $1-2 na dan i stvoriti sistem koji će to održati i nadalje povećati. U zemljama u razvoju, koje su izašle iz teškog siromaštva cilj je isto smanjiti siromaštvo i udio onih što Stubbs i ostali zovu “najugroženiji.” Broj takvih ovisi o prosječnom BDP po stanovniku i levelu nejednakosti u društvu. Države poput Nigerije znamo da imaju relativno visoki BDP/stanovniku, no zbog u isto vrijeme ekstremne nejednakosti u društvu, imaju visok udio siromaštva. Da bi to ispravili, treba rasti i smanjiti nejednakosti u isto vrijeme. Gosp. Stubbs je u pravu utoliko što kaže da rast BDPa nije dovoljan i da ne osigurava bolje mogućnosti automatski, ali u krivu što ga stavlja iza socijalne politike i zapravo prema riječima u intervju moglo bi se zaključiti da potpuno umanjuje važnost rasta. Rast je onaj koji će smanjiti siromaštvo i “najugroženije” u ekonomiji, no da li će to biti automatski ovisi o vezi sa nejednakošću u društvu. Ukoliko rast BDPa nema utjecaj na nejednakost, što u Europi nema, u prosjeku je dobar za siromašne i najugroženije. Veza između rasta BDPa i siromaštva je izrazito negativa. Posljednjih par desetljeća, a ponajviše nakon pada socijalističkih i planskih ekonomija, naglasak je prvenstveno na rastu BDPa kao mjeri smanjenja siromaštva, manje na samoj redistribuciji kroz socijalu. Po najjednostavnijem objašnjenju, rast ekonomije omogućava veće porezne prihode kroz više novostvorenih radnih mjesta, kroz povećanje kupovne moći i štednje. Viši rast stvara više radnih mjesta nego što se izgubi i omogućava rast plaća, što je najbolja socijalna politika.

Primjetite kako novinarka postavlja “trik” pitanje (da li namjerno illi slučajno ne znam) o tome što će trpiti: sigurnost ili ekonomija. Krivo je reći sigurnost i krivo je odvajati jedno od drugoga i pretpostavljati da postoji ili sigurnost ili rast ekonomije.Niti jedna država ili vlada sa bilo kakvom socijalnom politikom ne može garantirati, a kamoli priskrbiti sigurnost. Bolje je reći zaštita, uostalom tako se i zove u proračunu. Zaštita znači socijalnu mrežu koja će vas uloviti i spasiti od iznenadnih šokova van vaših utjecaja (gubitka posla i time prihoda). No taj spas je i privremeni i kao takav ne može stvarati ovisnost. Mreža kao mreža ne može držati sve veće količine koje u nju upadnu, a nikada ne izađu. Na kraju će puknuti.Socijalna naknada za izgubljeni prihod može biti do 80% tog prihoda i trajati godinu dana, ali ne može biti besplatna. Kao što Sanja Crnković Pozajić kaže, nezaposleni bi tu naknadu trebali odraditi. U Kanadi primjerice traže da aktivno provedete određeni broj sati na tjedan tražeći posao i to dokumentirate. Ovisno o vašoj stručnoj spremi, ne možete odbijati ponude za posao jer gubite pravo na naknadu. Primarni zadatak socijale je prema tome stvaranje mogućnosti, osposobljavanje i postavljanje nazad u radnu snagu ili poduzetništvo. Bezgranična i čista redistribucija, privremena umirovljenja su politički dobra, ali malo koristi čini otpuštenima, 45 godišnjim umirovljenicima i čitavom društvu.

Isticanje da Albanija raste 7-8% na godinu, a Njemačka samo 1% i još uvijek je život bolji u Njemačkoj je pak krajnje blesavo. (Sorry) Mislim da već i vrapci znaju da siromašne i relativno slabo razvijene ekonomije rastu brže. Naravno da taj inicijali brži rast ne omogućava odmah bolji životni standard, ali je najsigurniji i najbolji put ka tome. Učinak konvergencije, zbog kojeg slabije razvijene ekonomije rastu brže od razvijenih sa istim investicijama, isto ima posljedicu da smanji nejednakosti među državama/regijama. Bez ubrzanog rasta, to bi bilo nemoguće. Hrvati rade duže od razvijenih europljana jer imaju manju produktivnost. Sa većom produktivnošću i prihodi će biti veći. To je imperativ u svakoj ekonomiji, ne samo našoj.

Vlade i političari u svijetu su shvatili u zadnjih 20 godina da je najbolja socijalna politika zapravo ekonomski rast. Ti pogledi su tentativno vidljivi i kod naših političara danas. Počinje se odavati “priznanje” da nema riješenja socijalnim problemima umirovljenika i branitelja bez većeg ekonomskog rasta. Da li netko u javnosti vjeruje da bi i jedna od obećanih, planiranih projekata i programa bilo koje Vlade bio moguć bez ekonomskog rasta? No, i dalje se ponajviše radi o socijalnim programima i ciljevima redistributivne prirode, nasuprot programima ostvarivanja mogućnosti i time većeg rasta prihoda. Tu mislim da je Paul Stubbs u pravu i da upravo na to misli kad kaže da postoje neracionalnosti u našem sustavu; da je 40% umirovljenika ispod 65 godina, da radno sposobni branitelji su poslani doma i ne moraju više raditi. Druga neracionalnost po Stubbs-u su silna umirovljenja 1990tih koja su za cilja imala samo kupovati socijalni mir i glasove. Nažalost, “korigiranje” te situacije nema. Hrabar bi bio onaj političar koji bi to tražio, ali ne bi bio političar dugo. Neka gosp. Stubbs proba, kad je već “preživio” Iron Lady. Kad se pasta za zube jednom istisne van, teško ju je više vratiti unutra. Osim samih neracionalnosti zbog loših, političkih poteza, Hrvatsko društvo ima teški sindrom demografskog deficita. Po tome imamo sličnosti Japana i Kine u isto vrijeme. Japansko stanovništvo je već staro, ali bogato. No problem je tko će održati i rasti to bogatstvo i obećane mirovine (socijalna davanja!) sada kad ima sve manje radno sposobnih mladih. U Japanu, 2030. očekuju da će mirovinski sustav imati 2 radnika za svakog umirovljenika. Hrvatska već danas ima 1.43 radnika po umirovljeniku, a nismo ni blizu Japanskog BDPa po stanovniku. Kina je, relativno nama, siromašnija, ali mlada zemlja. Nešto smo bogatiji od Kine, rastemo sporije, što je i za očekivati, ali imamo i starije stanovništvo poput Japana. Izazov za Kinu je da se obogati prije nego njeno stanovništvo ostari. Što je za nas izazov kad smo već stari, a nismo bogati? Socijala?

Ja bi se držao Stubbs-ove zemljakinje koja kaže: “A large income is the best recipe for hapiness I ever heard of.”

Jane Austen