Guverner … poručuje kako bi Vlada morala imati na umu da sada ne definira politiku samo za ovu godinu i ovogodišnji proračun.

»Nije riječ samo o proračunu za jednu godinu, nego o početku vođenja dugoročno održive fiskalne politike koja će još daleko više dobiti na značenju ulaskom u Europsku uniju. Zato je bitno da se potrebna fiskalna konsolidacija ostvaruje mjerama trajnog karaktera, a ne tek kratkoročnim odustajanjem od pojedinih izdataka. Za to su potrebne radikalne strukturne reforme, uključujući smanjivanje pojedinih prava, o kojima se zasad još malo govori«, upozorava Rohatinski. Uvjeren je da su građani toga svjesni i da neće biti velikog otpora tome.

Na par načina možemo interpretirati ove izjave. Zlonamjerni će reći da se Guverner previše gura u fiskalnu politiku, nešto što je van njegovog mandata. Ovo je standardni prigovor političara kojima smeta kad se centralni bankari petljaju u fiskalnu domenu.

Ipak, Rohatinski je vjerojatno samo iskren i svojim komentarom i strukom želi korektno ukazati na smjer. Na zalasku svog mandata želi utjecati na kvalitetu razvoja fiskalne konsolidacije  i pokušati potaknuti političare i javnost na mozganje oko boljih i lošijih fiskalnih poteza.

Također, Rohatinski uživa ugled i poštovanje većine javnosti. Stogae, posebno je zanimljivo da komentari oko smanjenja prava dolaze baš u vrijeme kad su MMFovci u gradu. Milanović i Linić su vjerojatno čuli tu poruku između ostalih direktno od njih, ali bolje je da netko drugi osima političara to predstavi javnosti. Netko je treba zagrijati, pripremiti, pridobiti.

Rohatinski je i prije bio jasan i otvoren o potrebnim reformama, ali prije nije bilo političke volje ni umijeća za tako nečim. Sada postoji realna šansa. Ne čudi dakle  da neki koji nakon samo tri tjedna na poslu već paušalno kritiziraju Vladu i predstavljaju negativnu perspektivu su uklonjeni.

Prvo, mislim da nisam toliko anoniman koliko sam neizravan. Visoko vijednujem svoju privatnost, ali oni koji prate postove, kliknu na linkove koje serviram i onda pažljivo pročitaju vjerojatno će dokučiti tko sam.

Drugo, na kraju dana to opet ne znači puno. Šta ima veze tko sam? Koliko vas čita The Economist, bilo u tisku ili online? Primjetili ste sigurno da potpisa autora većine članaka po svim sekcijama nema. Reporteri i urednici tog tjednika nisu anonimni, ali ne znamo točno koji novinari pišu koji članak. Da li je uopće bitno? Mislim da ne. Taj magazin se ne čita zbog autora koji ga pišu već vjerojatno zbog svog posebnog modela. Teme i pisanje su zanimljivi, relevantni, argumentirani i efikasni. Potpis autora i titula ne znače mnogo niti imaju što dodati modelu. Ni u kojem slučaju ne tvrdim da sam ja blizu tog modela (ipak nisam profesionalni novinar), samo želim istaknuti da ako je tema zanimljiva i dobro obrazložena da li je uopće bitno tko je pisac? Nenad Bakić ima zanimljive radove sa stavom i solidnom argumentacijom koja pokazuje više nego površno znanje, te intelekt i autentičan interes za temu. Iste bi čitao i bez da znam tko ih potpisuje. Što želim reći je da ime, titula ili priznanje nisu zamjena za dobar argument.

U biti, dosta puta je bolje da čitaoci ne znaju identitet autora teksta ili komentara jer samo odmaže argumentu koji žele predstaviti. Skreće pažnju, posebice u senzacionalistički orijentiranim medijima. Uzmimo primjerice ispad mladog Marina Škribola, galamdžije iz Pernarova Saveza za promjene, inače student Ekonomskog fakulteta. Bolje je da smo ostali samo sa imenom, Marin bez da znamo od kud je i što studira/radi jer je samo naštetio svom i ugledu i reputaciji organizacije kojoj pripada. Kao anoniman, rekli bi, iskazao je svoje demokratsko pravo na protest. Ovako, kao javno obznanjen svima tko je i što je iskazao je svoje prvo i neotuđivo pravo demokracije, pravo na glupost.

Niti jedan student ekonomskog fakultet ne bi smio argumentirati svoj ili stav svoje “ekipe” sa “privatizirali su dom zdravlja i bolnice!” i ostati na tome. Kao, očito je da je to loša stvar. Vrlo efektivan odgovor na takvu argumentaciju je – Da pa šta? Zar bolnica ili dom zdravlja ne mogu biti privatne institucije? Jer, šanse su da onaj koji daje takakv argument nije ni malo promislio o njegovoj ispravnosti te bi ga i najobičnije protupitanje ostavilo ili zatečenim ili sa smješnim odgovorom.

Naravno da privatne bolnice znače samo motiv profita i zar ste vi pomislili da bolnica može biti išta drugo nego javna?!

Ipak, ništa tu nije naravno ili očito osim demagogije i nedostatka znanja ekonomske teorije. Privatno ne mora automatski značiti i profit. Postoje tisuće bolnica diljem svijeta koje su privatne neprofitne institucije a igraju ključnu ulogu u proviziji javno dostupne zdravstvene skrbi. Ako su Rumunji pronašli dobar načina (efikasniji) da pruže zdravstvenu skrb ili brže ili jefitinije ili kvalitetnije ili svo troje odjednom kroz privatne domove zdravlja i bolnice, zašto i kako je to loša stvar? Zašto je to loša aspekt ulaska u EU? Da li uopće razlikujemo javno zdravstveno osiguranje od provizije zdravstvene skrbi!?

Činjenica da te gluposti valja student ekonomskog fakulteta ne pomaže jer se od njega/nje očekuje bolje, a ovako samo gubi reputaciju kao mlad i obrazovan čovjek. Lajik anonimac može proći.

BTW nisam nikad ni bio u zgradi HNBa, a kamoli da radim tamo (iako, bio sam u zgradama Feda).

Ovo nije protiv svih sa zdravim skepticizmom o benefitima EU, ali galama, nelogični argumenti i poštapalice koje zamjenjuju stvarno razmišljanje nisu zaslužili odgovor i vrijeme dana.

This is a true story: 

Back in the mid-1970s, I attended an ASSA/AEA convention in Dallas. During the third day of the convention, one of the bellhops at the convention hotel asked me who the people attending the convention were and what we did for a living.

“We’re economists,” I replied. “Why do you ask?”

“I don’t know….. no women, no drugs, just booze, booze, booze.” 

John Palmer

Kao i najavljeno, kratki izvještaj iz Chicaga sa godišnje konferencije AEA i 54 saveznih društava (poput AFA.) Konferencija se svake godine održava u drugom gradu (a Chicago je bio domaćin i 2007.) te u Siječnju zato jer su letovi i hoteli nakon blagdana najjeftiniji, a ipak 90% sudionika konferencije su ekonomisti. Registriranih sudionika je bilo preko 11 tisuća, a prezentacije i sastanci rašireni preko 3 hotela.

Program za tri dana je zapravo knjiga od preko 300 stranica. Što to znači je da je bilo apsolutno nemoguće prisustvovati svim zanimljivima raspravama i prezentacijama radova. Ponekad je tema vrlo specijalizirana i zanimljiva jer je spada pod vaš profesionalni interes. Ponekad je tema samo generalnog interesa ili aktualna, a diskutanti su vrlo zanimljivi. Puno ljudi, puno bijele kose i sivih odjela. Ipak, nije teško priznati da je prlično kul na jednom mjestu u par dana uživo vidjeti, poslušati, a možda i razmijeniti par riječi sa nekim od desetak Nobelovaca. Par slika ispod. Nisam baš neki fotograf, ali mislim da imam oko za detalje.

Poanta konferencije (link na dobar izvještaj Economista) je akademska diagnoza raznih problema, prezentacija radova i javne diskusije raznih ‘faca’. Službeno, članovi AEA diskutiraju i glasaju o nekim odlukama i smjernicama važnim za profesiju poput ovogodišnje odluke, potaknute javnim kritikama i dokumentarcima poput Inside Job, da kada ekonomisti govore javno i objavljuju radove otvoreno otkriju sve asocijacije i primanja kako bi se umanjio sukob interesa. Više o tome ovdje.

Ipak, jedan od najvažnih aspekata godišnjeg sastanka je tržište rada za nove akademske ekonomiste. Ako ste zanimljiv kandidat to otprilike znači u tri dana 15tak polusatnih intervjua sa različitim sveučilištima i ostalim institucijama koje zapošljavaju nove PhD ekonomiste (centralne banke, MMF, World Bank … ). Vrlo specijaliziran i osoban pristup sa ciljem što boljeg slaganja kandidata i poslodavca.

Neke od zanimljivih diskusija kojima sam prisustvovao i među kojima sam morao djeliti vrijeme kako bi svugdje ponešto ulovio:

Fiscal Policies and Outcomes sa prilično zanimljivim radom Taxation,Transfer Income and Stock Market Participation, dok je James Heckman održao prezenaciju o ranim (djetinjstvo) izvorima nejednakosti. Fiscal Policy during and after the Financial Crisis je obećavalo dobru diskusiju, primjerice o fiskalnoj politici i recesiji u euro zoni. No u isto vrijeme, Joel Slemrod, Alan Auerbach,  Gregory Mankiw i James Poterba su održali panel o Short-Term and Long-Term Consequences of Tax Reform, što je pogotovo aktualna tema u Hrvatskoj (a i moj osobni interes). Svi su dobro znani i priznati porezni eksperti, a Mankiw je makroekonomist.

Porezna politika je rob mnogim stvarima. Osim politikanstvu, služi distribuciji, alokaciji, fiskalnoj bilanci i stimulusu, kao što je istaknuo Slemrod. (Vidi sliku gore) U suštini ipak moramo znati zašto uvodimo ili povećavamo porez – kako će se to trošiti i koji je cilj te politike. To je ono početno pitanje. U Hrvatskoj se malo o tome raspravlja javno i transparentno. Porezni prihod je tu, ispada, da puni rashodovnu stranu, a ako rashodovna strana nije učinkovita i deficit sve veći povećajmo PDV. Četiri su osnovna, generalna principa porezne reforme oko kojih se većina ekonimista slaže kao poželjnim.

1. Proširite poreznu bazu, smanjite poezne stope.
2. Ukinite sve olakšice.
3. Porez usmjeren na potrošnju je poželjniji.
4. Oporezivati loše stvari (bads), manje dobre (goods).

Porezna reforma u Hrvatskoj ne prati takav neki obrazac, ‘vjerojatno’ jer se ne radi o poreznoj reformi već samo o podizanju PDVa kako bi se napunio proračun. O poreznoj reformi treba puno više razmisliti. Što se tema važnih za Hrvatsku fisklanu politiku tiče, panel Lessons from the Past for Today’s Fiscal Adjustment Plans je pokazao zašto se oko fisklane prilagodbe lome koplja. Diskutiralo se o likvidaciji javnog duga, uspješnosti fiskalnih prilagodbi i o temi fisklanog planiranja i revizije, tj. uvijek prisutnim rebalansima proračuna koji nisu nepoznanica ni u EU. Za razlike u pogledima o fisklanoj prilagodbi pogledajte radove “When and Why Fiscal Adjustments are Successful” i “Chipping Away at the Public Debt.”

Dvije zanimljive teme koje sam samo djelomično poslušao, jer su se opet naravno održavale u isto vrijeme, The Political Economy of Macroeconomic Crisis Response i The Political Economy of U.S. Debt and Deficits. Luigi Zingales je u prvoj diskusiji pričao o “Economists’ Capture” kao spin na poznatu teoriju “Regulatory Capture.” Ekonomisti i ekonomski odjeli koji su dobrovoljno financirani od industrija i biznisa mogu spasti pod pretjeran utjecaj istih privatnih donatora.

Subota je donjela odličan panel The United States and China in the World Economy na kojem su Becker, Mundell, Summers i Zoellick raspravljali o razvoju Kine i sukobu sa SADom. Svaki put tokom povijesti kada je nastanak i rast jedne sile počeo istiskivati već postojeću došlo je do (vojnog) sukoba. Da li će se to i ovaj put dogoditi između Kine i SADa? Kina to baš i ne želi i kako Zoellick kaže, prihvaća da mora puno toga u svom unutarnjem sistemu promjeniti u suradnji sa Zapadom te prilagoditi se kako bi sama izbjegla imploziju. BTW, Larry Summers bi mogao zamjeniti Zoellicka na mjestu šefa Svjetske Banke.

Jedan od novih panel diskusija, koju sam vjerojatno trebao poslušati a nisam, bila je Using Blogs to Teach Undergraduate Economics sa Levittom, Delong, Beggs i Tabarrok i Jennifer Imazeki  svi od reda aktivni blogeri i ‘učitelji’ ekonomije. Chronicle of Higher Education ima članka o tom panelu i vrijednosti blogova za studente ekonomije (što smo u biti svi) i aktivnu diskusiju mnogih ekonomskih politika. Možda će se i koji video sa panela uskoro naći na netu.

Osim toga bilo je mnogo drugih specijaliziranih rasprava i “egzotičnih” tema. Primjerice Behavioral Welfare Economics je vrlo aktualna tema u posljednjih par godina; Forensic Economics rasprava je bilo više od jedne, kao i diskusija korupcije; za poklonike M. Friedmana bio je čitav panel Chicago and Democracy; obilježavanje 30 godina knjige Garya Beckera Treatise on the Family kojom je Becker ostavio ogroman utjecaj na sociologiju. Doslovce za svakog ponešto, pa čak i ako niste ekonomist sa doktoratom i mislite da su teme suhoparne (što neke naravno jesu), našla bi se tema od interesa i raspravu.

Sve detalje, radove, ako ih ima i imena diskusanata možete pronaći kroz program.

[Note. If by an off chance Noah Smith reads this (through a pingback maybe), I simply translated the First Seven Principles For Arguing With Economists into Croatian, for the benefit of a layperson and professional audiences in these parts of the world. I then discussed them in Croatian too. If only I had time to elaborate on (or expand) these points more I would probably go along the lines of "How to Argue With Eastern European Economists Above 40." I think it might just as well be the only translation from English to another obscure language. All seven principles are, I believe, pretty obvious once someone presents them in this manner which makes me think Noah a really good economist, having such a firm grasp of the obvious. ]

Ovo je 7 principa koje bi svi trebali imati na umu kada se svađate sa ekonomistom, u izradi Noah Smitha. Preporuka za njegov blog ako ga već ne pratite. Ja ih interpretiram obostrano: ako se vi svađate sa  ekonomistom ne dajte ovakve “argumente” ili ako se ekonomist svađa sa vama ne prihvaćajte ovakve “argumente”. Moja diskusija ovih točaka slijedi boldani prijevod. Za originalnu diskusiju Smitha pročitajte njegov originalni post.

1. Titule (priznanja) nisu argumenti. Mislim da je prilično jasno da zazivanje titula nije nikakav argument sam po sebi. Još manje danas nego ranije. Takvo prizivanje signalizira da je sugovornik vjerojatno obrazovan ili vjerojatnije načitan što samo znači da bi trebao iznjeti pravi argument, a ne očekivati da nečije drugo priznanje to učini samo od sebe. Uredu je pozvati se na nečiji rad i teoriju, ali ne i tvrditi da je moj argument točan a vaš  pogrešan zbog toga. Na kraju dana samo je argument bitna, ne titula ili čak identitet. 
2. Sve teorije su pogrešne. Standardni argument, no prilično slab. Zapravo, potpuno promašen. Za ekonomiste, teorije su modeli. Teoretski modeli su samo to, modeli. Svakako nikada nemojte reći da su modeli nerealni ili prihvatiti to od nekog ekonomista kao argument da odbacite neku teoriju. Zovu se modeli sa razlogom, korisni su ali imaju svoje limite. Ne mogu biti pogrešni ako se koriste za što nisu prediviđeni jer .. za to nisu predviđeni.
   
3. “Imamo teorije za to” nije dovoljno dobro. Teorija ima puno, svih boja, okusa i ideologija. Samo zato što postoji u nekom tamnom kutku ne znači da je ispravna i uporabna svugdje, empirijski testirana i solidna baza za neki argument. Jednostavno može samo navoditi na krivo razmišljanje. (Da li vam neka takva teorija pada na pamet sada?) Razmislite ovako, za svaku teoriju postoji kontra-teorija, ili je pak vjerojatno možemo stvoriti. Možemo napraviti teoriju (model) da objasnimo neki fenomen i jedino što smo pokazali je da možemo napraviti teoriju da objasnimo neki fenomen.
4. Argument po računovodstvenom identitetu gotovo nikad ne vrijedi. Jedan od meni najdražih. Mislim da bi ovdje bio uspjeh kad bi se uopće koristili dvostranim računovodstvom, a ne jednostranim što mnogi rade (novinare i razni društveni kritičari). Navedu sve loše ili dobre strane i to bi samo po sebi trebao biti gotov argument. (?) No ni obostrano računovodstvo nije dovoljno dobro.
   Jedna od temeljnih pogreški koju mnogi rade, uključujući profesionalne ekonomiste, je da brkaju računovodstveni identitet sa ponašanjem pojedinca ili zajednice. To je posebice pogrešno kod agregatnih identiteta, što su u biti samo definicije. Identitet vrijedi (ako vrijedi) jer je identitet, jednakost. Kako on vrijedi je, tj. kako smo došli do te situacije je stvar ponašanja. Nešto mora prisiliti identitet da drži, kao što Krugman elaborira o ovoj točki. Stoga, ne koristite identitet ili definiciju nečega kao argument, već ponašanje varijabli u tom identitetu kao temelj svog argumenta. A ta ponašanja nije uvijek lako prepoznati.
   BTW, Krugman letimično spominje knjigu Micromotives and Macrobehavior Thomasa Schellinga što me podsjetilo da i ja imam tu knjigu i da je “moram” preporučiti kao fantastičnu elaboraciju individualnog svrsishodnog ponašanja prenesenog na čitav sistem/ekonomiju, bez pretenzija. Knjiga je izdana 1978. i još uvijek je u tisku. (Iako sam siguran da je kretivnim korištenjem interneta moguće …)
   
5. Hipoteza Efikasnog Tržišta ne čini automatski sve modele beskorisnim. Ovo bi mogli i preskočiti jer bi trebali daleko više znati o EMH nego što prosječni čitatelj zna. Ipak, za imati na umu je da je EMH samo hipoteza, ne dokazana teorija koja uvijek drži vodu. Na liniji točke 3. nije dovoljno citirati fancy teoriju da bi se pobile druge, a kamoli sve teorije.
   
6. Modeli koji su prikladni za samo jedan set podataka nisu vrlo dobri modeli. Da. I stoga stalno traganje za generalnim modelima koji su prikladni za mnogo podataka odjednom, tj. mogu objasniti mnogo toga odjednom. Nagomilavanje modela na model da bi objasnili svaku pojavu ili događaj zasebno ostavi nas samo sa gomilom modela (teorija) i bez robusnog razumijevanja činjenica.
   
7.  Poruka nije onaj (ona) tko ju je dostavio. Trapav prijevod, ali povezano sa prvo točkom. Vrlo važno. Argument i njegova zasluga su važni, ne osoba koja ga je predstavila. Osobnim napadima nema mjesta u diskutiranju i “svađanju.” Diskreditirati i omalovažavati na osobnoj razini i povući se plitkim emocijama očito nema nikakve veze sa argumentiranjem. Za to služi politička arena.
   

Dear student, I once thought as you do. I once carried about the same misconceptions, the same litany of cognitive biases, and the same adolescent desire to blame others for my errors. I was (and remain) very poorly served by my immaturity. As shocking as it may seem, I still cling to a lot of it, even after four years of college, five years of graduate school, and now five-and-a-half years as a professor. Economics is hard, but becoming a responsible member of a free society is very, very, very hard. I’m still learning to put aside childish things. I hope you will do the same. Start now. The effort is daunting, but the rewards are substantial.

Razumijevanje ekonomije i svih međuzavisnih faktora i učinaka nije jednostavno. Ne postoje neke očite istine koje samo neki znaju, a drugi ne ili ih ne žele prihvatiti. Ekonomija se nekad naziva polu-ozbiljno znanost očitog, a dobar ekonomist onaj koji ima čvrst zahvat očitog. Kritike koje neki serviraju u par minuta razmišljanja, bez troška i kao očite mogu uzeti dane i tjedne za kvalitetan odgovor. George Stigler je stoga predložio da nagradimo kritičare čija kritika dovede do plodnog rada, a oporezujemo one čija kritika ispadne kriva. Opet, polu-ozbiljno.

Daniel Kahneman u svojoj knjizi vidio to kao dva uma – jedan brzi i intuitivan, drugi racionalan i promišljajući.

Ideja ministra Linića smanjenja doprinosa za zdravstveno ili/i mirovinsko (poreza na plaću) i povećanja stope PDVa kako bi se nadoknadio porezni prihod nije nova. Samo pratimo što drugi rade. Francuzi su to diskutirali ‘davne’ 2007. Njemci su to napravili i mnogi drugi od onda. Francuzi sada opet to debatiraju. Na jednu ruku dolazi do prebacivanja poreznog tereta socijalnih programa na potrošače, dok na drugi ruku iako se radi o smanjenju poreza na plaću, radnici su i potrošači.

Koje su posljedica toga? Te davne 2007. Mankiw je ponudio par tentativnih posljedica prema standardnim linijama odlučivanja pojedinaca: štednja-potrošnja, rad-odmor, tko će podnjeti teret (distribucija) te cjelokupan makroekonomski utjecaj. 

Utjecaja na štednju u biti neće biti jer ni jedan ni drugi porez na mjenjaju poticaj ili motivaciju za štednjom (potrošnjom) danas vs. sutra. Naklonost štednji će ovisiti o nekim drugim faktorima.

Negativni poticaj za rad (potrošnju) dolazi od oba poreza tako da zamjena jednog za drugi samo mjenja mjesto naplate, u trgovini umjesto u plaći, bez dodatnog iskrivljavanja odluke pojedinca oko rada i odmora. Skuplja potrošnja (rad) signalizira manju konzumaciju iste i veću konzumaciju relativno jeftinijeg odmora. Jedino, bilo bi dobro kvantificirati taj negativni poticaj na rad od jednog i drugog poreza.

Kod distribucije tereta svakako treba razumijeti da je hrvatsko društvo, kao i mnoga druga na pola razvijenih zemalja, prilično podjeljeno na stare i mlade. Viši PDV kao porez na potrošnju pogađa starije (umirovljenike) relativno više pošto više ne zarađuju plaću (prijavljeno) a konzumiraju iz štednje, dok mlađi imaju korist o manjih poreza na plaću i ukupnog   pomaka tereta prema starijima. Još, kao što je Emmanuel Farhi dodao, PDV nije progresivan kao porez na plaću, već linearan (u biti regressivan s obzirom na prihod) i stoga pogađa one sa nižim pimanjima/mirovinama najviše.

Što se tiče makro posljedica, nakon nekog vremena nominalna plaća bi porasla ali bi i cijene nakon poreza, po pretpostavkom da je hrvatska mala i otvorena ekonomija gdje je većina cijena prije poreza određena vani, kroz otvorenu konkurenciju i trgovinu. Pitanje je jedino da li bi plaće ili cijene brže porasle. Ako nominalne plaće krenu na gore sporije od cijena, realna plaća bila bi niža i tako stimulirala zapošljavanje. Naravno to vrijedi za one plaće koje nisu indeksirane za inflaciju.

A čije jesu? Čije su plaće već godinama pod najvećim povećalom ekonomista, stranih i domaćih i zbog levela i zbog brzine rasta i zbog političke zaštite?

This indicates, I think, a key problem in these debates. People like Kantoos or Tyler Cowen start from the presumption that when people with the right credentials, like Cochrane, or Jean-Claude Trichet, or Robert Lucas make strong statements, that they must have a defensible model behind their assertions. And so if someone like me or Brad says that there is no such defensible model, we must be engaged in a “rant”, treating these people unfairly.

But sometimes people with impressive credentials do talk complete nonsense ….

So what purports to be a demand for fair-minded argument ends up, in practice, being a demand that we pretend to find a coherent position where none exists, that we basically invent a high-minded debate out of thin air.

Iako je njegov komentar vezan za nešto drugo, kompleks i impresija ‘titule’ i nadopunjujući stav sukobljavanja i omalovažavanja prisutan je u mnogim diskusijama oko ekonomskih pitanja i onemogućuje staloženu diskusiju.

Po medijima se paradiraju ideje i izjave Nobelovaca i raznih drugih “priznanja” kao kredibilni odgovori što kod većine čitatelja, rekao bi, ostavlja dojam da je to i ultimativni odgovor na neku društvenu problematiku. Nedostaje kritika predstavljenog razmišljanja ili ono najvažnije, suprotnost u razmišljanju što bi trebalo uravnotežiti čitavu diskusiju. Razmišljam stoga da li je takav način diskursa kroz medije pridonio i diskursu u javnosti kad se primjerice nakon par komentara s kojima se netko ne slaže (dozvoljeno i konstruktivno) diskusija preokrene u napadanje i omalovažavanje (nije dozvoljeno i nije konstruktivno) zbog dojma da postoji samo jedan točan odgovor, a ostalo su demagogije i patroniziranje.

Ipak, ne želim napadati i kriviti medije jer krajnja odgovornost za sukobljavanje leži kod samih komentatora i autora. Mnogi bi željeli živjeti u svijetu gdje postoji samo jedna istina, bez diskusija, bez razmišljanja, jednostranih, subjektivnih definicija i potrebe “raspravljanja banalno loših ideja“. No to nije naš svijet. Nit vodilja Nicolasa Stenoa, danskog znanstvenika i oca geologije kojeg je Google Doodle prije neki dan komemorirao, bila je da ne prihvati neki tvrdnju kao istinitom samo zato jer je u knjizi, već da se jednostavno osloni na vlastito istraživanje, bez pretenzija da je nešto banalno i očito loše ili dobro.

Cestitke deckima sa pulskog sveucilista, Bateman, Sinkovic, Skare, na dobroj prezentaciji zanimljivog rada o propasti bosanskog trzista mikrofinancija. Slucajno sam ga vidio u programu i odlucio poslusati. Nadam se da je rad dostupan online.

Occupay ovo-ono protestanti su isto bili prisutni i pokusali uci na glavnu “ceremoniju” i predavanje. Ne znam sto su tocno protestirali (nesto Mankiew, Summers) ali cujem da ima videa na youtubu u kojem elokventno docaravaju svoje neznanje.

Svakako potrazite video gotovo dvo satnog Humor Session od Subote 7. Komicar/ekonomist Yoram Bauman je bio odlican!

Vise teksta i koja slika ovih dana.

Uvođenje većega broja poreznih stopa za veći broj različitih proizvoda bitno komplicira i poskupljuje poreznu administraciju, otvara prostor evaziji i beskrajnom, netransparentnom poduzetničkom lobiranju radi ubacivanja u što niži porezni razred. 

Nadalje, uvođenje novih poreznih oblika kada je riječ o oporezivanju imovine i kapitala smatram skupim i nepotrebnim. Ne vidim kako bi ono moglo proizvesti više koristi od šteta.

…

Ako nema pravih bolnih rezova, a prema svemu sudeći neće ih biti, onda se priroda predloženih zahvata u porezni sustav razotkriva kao novo populističko iživljavanje nad najproduktivnijim dijelom populacije.

Prema tome, ako (značajno) ne smanjujete doprinose (a sada nije vrijeme za njihovo smanjivanje), onda za sada ne dirajte u preostali dio poreznoga sustava – dobrom kontrolom rashoda i vjerodostojnim planom strukturnih reformi uvjerite rejting agencije da Hrvatska zaslužuje BBB-, a podizanje PDV-a čuvajte onako kao što se čuva zlatni metak – za kraj, kada je sva druga municija potrošena.

Ad hoc porezna reforma nije porezna reforma. Ne zaboravimo da koliko god za Hrvatsku on bio važan, Vlada ipak nastoji očuvati BBB- rejting, ne nekakav stelarni rejting na kojem nam drugi zavide. Jednostavno podizanje i uvođenje poreza ili novih stopa PDVa pod izlikom pravednosti  je daleko od onoga što se zove kvalitetnom fisklanom prilagodbom ili poreznom reformom. Možda će zvučiti dosadno ponavljati jedno te isto – prvo ozbiljna promjena rashodovne strane paralelno sa naplatom postojećih poreznih dugova, a tek onda prilagodba prihodovne strane – ali bitno je ne dozvoliti da se rasprava o javnim financijama i fiskalnoj politici prebaci potpuno na poreznu politiku, a reforma rashodovne strane ostane u magli. U magli je bila svih ovh prijašnjih godina HDZove Vlade, a više i bolje se očekuje od nove Vlade. Originalni probni balon je bio potreba rezanja rashodovne strane.

Ako je novo izabrana vlast uvjerena i zagrijana za veliku poreznu reformu, to se ne može temeljiti na ispitivanju javnog mišljenja sa probnim balonima. Šonje odlično idenitficira potrebu promjene načina donošenja odluka i politika poput porezne reforme sa dalekosežnim posljedicama za društvo i ekonomiju. Do sada smo imali netransparantan i autoritaran način donošenja odluka, baziran na medijskom spinu i elitnom odnosu vrha politike. (Prividni elitizam, jer u stvarnosti uglancana elita je ispala ne bolja od običnog uličnog lopova.) Nažalost, sadašnjeg ministra financija Linića vidim kao netkog upravo sa takvom elitnim stavom.

Odklon od takvog načina donošenja odluka je djelomično proces odrastanja demokracije, jer slične primjere možemo pronaći i u  mlađim danima starijih demokracija. Ali dobirim djelom zahtjeva i aktivno zalaganje vlasti (centralne i loklane) za transparentnost i dijalog, ne oslanjanje na plitke emocije i medijske spinove. Ključna karakteristika demokracije, kako je vidi Robert Dahl, je kontinuirana odgovornost (uzvratnost) vlade prema preferencijama svojih građana, koje smatra politički ravnopravnim sebi. Bez autoritarnih tendencija, bez zatvorenosti, bez “klike”.

Pri tome su eksperti i njihove studije kao i procjene učinaka nužan input za donošenje odluka. No, stručne studije ne smiju biti jedini kriterij odlučivanja (iako se ne smije odlučivati bez njih!).

Jednako je važno da se glasno čuje više različitih mišljenja svih zainteresiranih strana, da se sva ta mišljenja uzmu u obzir pri donošenju važnih odluka, i da se intenzitet zalaganja koji prati različita mišljenja odvagne barem jednako pažljivo kao što se važu teorijski argumenti i rezultati studija. Očito, to je puno više od PR aktivnosti, medijskih spinova i probnih balona.

…

Prema tome, javni dijalog i javna kritika nužni su sastojci svake dobre odluke. Pametna će vlada poticati istraživanja, analize, ali i pluralizam mišljenja i njihova izražavanja, ne bi li jasnije očitala društvene signale i pronašla optimalno rješenje.

Želio bih malo više naglasi da optimalno rješenje porezne reforme svakako zahtjeva input stručnog znanja. Pitanja porezne politike su prilično kompleksna. Puštanje balona jednostavno nije dostatno za dobru poreznu politiku. Ako je Vlada odlučna za novu poreznu politiku sa ciljevima poboljšanja efikasnosti i pravednosti, neka angažira skupinu neovisnih eksperata i odredi vremenski rok, recimo šest mjeseci, godinu dana, tokom kojih će se sastaviti elaborat reforme porezne politike.

Cilj stručne skupine je da informira razmišljanje i otvori diskusiju o poreznoj politici, da argumentirano zaustavi prodiranje nekih nerazuminih tematika bez da nužno donese konkretne zaključke. Ovo nije na liniji “kad imaš problem osnuj komisiju.” Onus i odgovornost je i dalje na Vladi. Ali, uvažavanjem transparentnih i prodiskutiranih preporuka stručne skupine, uvažene i priznate od strane javnosti, dati će (a) legitimitet Vladi za poreznu reformu i (b) ide u smjeru novog načina donošenja odluka.

Takvi pristupi su prilično uobičajeni u razvijenim demokracijama. Primjerice, 1974. budući Nobelovac James Meade pozvan je da predsjeda komisijom o poreznoj reformi u UK. Četiri godine kasnije izašao je poznati Meade Report i dan danas odličan temelj razmišljanja o važnim pitanjima porezne politike. Druge zemlje su također imale vlastite komisije i izvještaje, npr. Carter Report u Kanada 1966., Blueprints for Basic Tax Reform u SAD 1977, Henry Tax Review u Australiji 2010, te jedan od posljednjih The Mirrlees Review u UK 2010. (James Mirrlees je jedan od očeva današnje optimalne porezne teorije i Nobelovac iz 1996.)

Vlade su izvlačile ideje iz ovih izvještaja i vodile se preporukama jer su predstavljale korijeniti pristup poreznoj politici  i nezamjenjivo state-of-the-art razmišljanje prilično pametnih ljudi. Nikakvo puštanje balona i zadirkivanje većim postotkom ovdje ili ondje.

Na današnji dan je i HNB postala zakonski samostalna institucija. Mislim da je dolazak guvernera Rohatinskog označio pravu  neovisnost HNBa od političkih utjecaja.

_________________________________________

Hrvatski dinar, kao prijelazno sredstvo plaćanja, pušten je u optjecaj na današnji dan, 23. prosinca 1991. godine. Zamjena jugoslavenskog dinara za hrvatski dinar u omjeru 1:1 trajala je u redovnom roku do kraja godine. Tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske – 1 njemačka marka vrijedila je 55 hrvatskih dinara.

Uvođenje hrvatskog dinara kao zakonskog sredstva plaćanja u Republici Hrvatskoj predstavljalo je konačno novčano osamostaljenje Republike Hrvatske započeto pola godine ranije kada je Narodna banke Jugoslavije isključila Republike Hrvatsku i Sloveniju iz primarne emisije jugoslavenskog dinara.

Hrvatski dinar bio je privremeni novac kojeg je izdavalo Ministarstvo financija. Taj novac nije izdala Narodna banka jer je trebao služiti samo kao prijelazno sredstvo u procesu uvođenja nacionalne valute – kune. Novčanice hrvatskog dinara izdane su u apoenima od 1 do 100.000, a kovanice nisu izrađivane. Na sredini lica svih novčanica bio je lik hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića. Manji apoeni izdani 1991. su na naličju imali Zagrebačku katedralu, a veći, izdani 1992. i 1993., motiv spomenika “Povijest Hrvata”. Sve podatke o novčanicama hrvatskog dinara potražite na numizmatičkom portalu http://www.kunalipa.com

Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju te je godine 1993. inflacija iznosila 1149,3%. U listopadu 1993. godine započeo je Stabilizacijski program, koji je reformirao monetarnu i fiskalnu politiku, liberalizirao tržište devizama, i u konačnici omogućio stabilnost hrvatske valute. Stabilizacijskim programom određena je fiksna vrijednosti DEM prema HRD od 4.444 hrvatska dinara za jednu njemačku marku. Tečaj hrvatskog dinara nije se nikad više približio toj granici, već je počeo naglo jačati. Stabilizacijskim programom zaustavljena su inflacijska očekivanja, pa je u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu deflaciju.

Hrvatski dinar zamijenjen je za kunu, s podjelom na 100 lipa, na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, zamjenom za u odnosu 1:1000. Zamjena novčanica HRD obavljana je u redovnom roku do kraja godine 1994., te u naknadnom roku do sredine 1995.

The highlight of the book, though, is chapter 7: “Trade and Technology” – an elegant exercise in intellectual seduction.  Bauman leads with three big facts about technological progress:

1. Technological progress creates losers as well as winners.
2. Technological progress is pretty awesome.
3. Technological progress and trade are essentially indistinguishable.

Only then does he share his three big facts about (international) trade:

1. Trade creates losers as well as winners.
2. Trade is pretty awesome.
3. Technological progress and trade are essentially indistinguishable.

Chapter 9 (“Complications”) bends over backwards to consider objections to free trade, but ultimately grants them very little.  Once the protectionist blithely accepts the lethal blow the automobile dealt to the horse-drawn buggy industry, he really doesn’t have a leg to stand on.

Poglavlje 8 o međunarodnoj trgovini izgleda ovako. Primjetite da je Krugman “očito” Nobelovu dobio jer može objasniti trgovinu sa alienima. Originalni izvor ovdje.

Hrvatska i regija imale bi koristi od jedne takve pametne, popularno-znanstvene knjige za široku publiku. Od popularnih knjiga iz ekonomije (ne mislim na poslovne) malo koja je prevedena. Ekonomska povijest, bilo domaća ili strana, je potpuno zanemarena, a društvom i dalje vladaju krute polu-istine o tržištu, beskorisne ili iskrivljene ekonomske teorije i stoga naravno da samo-objašnjvajuće poštapalice vode glavnu riječ, među kojima je apsolutni hit “neoliberalizam”.

Tako je to i slučaj u kratkoj recenziji Gordana Duhačeka.  Naslov recenzije  je manje-više ispravan – priča je to o istinskim inovatorima i pionirima ekonomske misli i analize. Nije prva takva knjiga, ali ima svoju posebnost. Da li su (svi) bili genijalci, ne znam. Možda. BusinessWeek pita da li su heroji našeg vremena. Neki zasigurno jesu. Karaktera svakako ima dovoljno za fascinantnu priču. Zašto je onda bilo potrebno u samom uvodu isticati nešto što nije ni najmanje bit knjige?

‘The Grand Pursuit’ objašnjava korijene ekonomskog neoliberalizma, ali i suprotstavljenih ekonomskih teorija koje su od ljudi poput Johna Maynarda Keynesa i Friedricha Hayeka učinili svjetski poznata imena.

Riječ, termin ili koncept ‘neoliberalizam’ se ne spominje u knjizi niti jednom. Ništa slično tome. Sve do sredine 19. stoljeća patnja većine čovječanstva je bila norma i knjiga počinje upravo u tom periodu, sa jasnim naglaskom u vjeru o nemogućnost unapređenja čovjekovog stanja. Priča koju Naser iznosi je o tome kako je čovjek postao gospodar svoje sudbine i kako je u nepunih sto godina nadvladao snage izvan svoje kontrole, preokrenuo persimističnu vjeru i potom oblikovao svoju sudbinu i budućnost.

Frank Ramsey, jedan od genijalaca, Keynesov učenik i karakter koji se pojavljuje u knjizi iako samo nakratko jer je je tragično preminuo u 26. godini života, jednostavno je to opisao kad je rekao “zvijezdne su velike, ali ne mogu misliti ni voliti… U pravom planu su ljudi, a zvijezde su malene.” Ramsey je danas najpoznatiji po svojoj teoriji rasta, a još i više zbog temeljnog doprinosa teoriji efikasnog oporezivanja. Još jedan zanimljiv karakter je Beatrice Potter Webb. Webb je kao socijalni reformator i ekonomistica ustanovila ideju ‘državne sigurnosne mreže’ (izvornog koncepta današnje države blagostanja), prva formulirala termin ‘kolektivno pregovaranje’ i bila jedna od osnivačica London School of Economics i sve to prije 1900.  Ni jedan ni drugi ‘genije’ nemaju veze sa neoliberalizmom, što god to značio.

Razorni događaji poput prvog i drugog svjetskog rata nisu uspijeli pokolebati novu vjeru da je moguće poboljšati ljudski život sa konstruktivnim proučavanjem i novostečenim ekonomskim znanjem. Ako išta, samo su je osnažili. To znanje i ideje ukazale su “šta je dobro a šta nije, šta se smije uvrstit’ a šta ne smije.” Potraga za tim još traje, a Naser daje lijepu perspektivu povijesnih okolnosti u kojima je galerija ekonomista radila i oblikovala ideje te ih potom provela. Ekonomska povijest naroda, njihovih ekonomista i ideja, je integralni dio generalne povijesti, baš kao što je povijest vladara, predsjednika i generala. Malo koji od tih aktera je krenuo stvarati nekakve krute dogmatske poglede i teorije, već samo proučavati ono što su oni i one mislili da oblikuje ljudske živote. Ljudi u čijim rukama se nalazi ekonomija i njena dinamika, ako im se dozvoli, oblikuje vlastite živote, ne nekakav ‘neoliberalizam’ koji živi iznad njih. Taj koncept i riječ ima malo, ako i ikakvog značaja u potjeri za boljim sutra.

Na primjer, porez na nekretnine povratak je u feudalno društvo, i to je dugotrajan put u smrt nacije jer time prestaje privatno vlasništvo – kaže Bach.

Au contraire.

Poreza na nekretnine – stambenu imovinu zemljište recimo – ne ugrožava privatno vlasništvo. Svaki argument u suprotnom bio bi prilično nategnut i vjerojatno ustanovljen na nekakvim ideološkim pretpostavkama bez baze u realnosti.
Realnost je da sve zemlje OECDa u određenoj mjeri koriste porez na imovinu, nekretnine. Istina je da teret takvog poreza pada na trenutnog vlasnika imovine, ali privatno vlasništvo nije nigdje time umanjeno. Da je, opozicija tim porezima bila bi vrlo jaka i malo bi ih koja zemlja implementirala, zar ne? Ali primjerice UK i SAD, iznenađujuće, oporezuju imovinu više od jedne Francuske ili Njemačke. Porez na imovinu kao komponenta ukupnih poreznih prihoda je činila oko 11% u UK i SAD, nasuprot Njemačkoj (2.7%) i Franckuskoj (5.4%). Prihod od porezna na imovinu u UK iznosi oko 4% BDP, najviše od svih OECD zemalja.

Rasprava o porezu na ‘nekretnine’ bila bi puno bolja kad bi je prvo formurlirali korektno. Drugim riječima, to znači rasprava o svrsi oporezivanja imovine (nekretnine) i bazi koju želimo oporezivati. Kao benefit poreza na imovinu klasični argument je da je to porez primjeren lokalnim jedinicama zbog “nepkretnosti” imovine i jer su prihod usmjereni na proviziju lokalnih usluga, primjerice obrazovanja. Uz to, takav ‘lokalni porez za lokalnu uslugu’ ne zadire u produktivnost nacionalne ekonomije. Ukoliko porez odlazi u Zagrebačku kesu, gubi se
na tim benefitima. Rasprava o tome bi sigurno povukla i raspravu o zadaći i odgovornosti lokalne i nacionalne vlasti (fiskalnog federalizma) o, recimo opet, proviziji srednješkolskog obrazovanja.

Porez na nekretninu može biti porez na osobnu potrošnju (konzumaciju) ili porez na kapitalni prihod. Ideje nove vlast sa Linićevim idejama o bogatašima sa 10 stanova koje treba oporezivati jer žive u samo jednom zvuči kao ovo drugo. Iako, sve je to još vrlo nejasno. Primjerice, da li će kao vrijednosnu bazu uzeti zemljište ili nekretninu na zemlji? Ovo prvo je poželjnije, ali ostavimo to budućoj Vladi da sazna.

Ovo svakako nije napad na Bacha, kojeg sam imao priliku upoznati (iako se on mene ne sjeća) i koji je ‘kul’ tip. Ipak, problem je da se takvim i sličnim “alarmantnim” argumentima, koji se mogu čuti po hrvatskoj javnoj sceni, može zagušiti pravilna rasprava i na kraju dizajnirati porez kojemu je svrha sve osim onoga za što bi stvarno trebao poslužiti.

“osigurati uravnotežen i pravedan porezni sustav koji približno jednako tretira dohotke i dobitke “od rada”, koji su danas u slučaju najvećih dohodaka oporezivani i više od 55%, i “od kapitala” na koje, osim poreza na dobit od 20%, nema nikakvog oporezivanja ostalih dohodaka i dobitaka od kapitala. Smatramo neprihvatljivim, na primjer, stanje u kojem zbog nepostojanja poreza na dividendu inozemni vlasnici hrvatskih poduzeća pri isplati dividendi porez na te dividende uplaćuju jedino i isključivo u proračun svoje zemlje.

Ne bi se složio da je to pravedan porezni sustav, ali to je druga priča.
Možda neprihvatljivo Koaliciji, ali nije strana praksa da kompanije ne plaćaju porez više puta s obzirom na sve zemlje u kojima posluje, već jednom tamo gdje je registrirana, tj. svoje zemlje.
Prozivanje stranih vlasnika ‘hrvatski’ poduzeća zvuči kao plitki patriotizam bez ikakve ekonomske svrhe. Da li treba dodati da u tim poduzećima rade hrvatski radnici?

Uz to, autori napominju sljedeću ogradu:

Držimo da posebno u krizi oni koji imaju više trebaju snositi veći teret u borbi s krizom. Pri tome, posebno ističemo našu namjeru da se veće oporezivanje dohodaka od kapitala i ekstraimovine neće odnositi na uvođenje ili povećanje poreza na stambene nekretnine.

Porez na nekretnine je u svijetu standardni prihod jedinica lokalne samouprave. A priori isticati da oporezivanje nekretnina nije u planu je zapravo loše i signalizira da lokalne jedinice (opet) neće imati taj, u svijetu za njih uobičajen, izvor prihoda. Da parafraziram sam plan, najava bolje raspodijele prihoda lokalnoj samoupravi “ne jamči i veliku razinu decentralizacije države i javnih poslova”. Svaka decentralizacija bila bi nepotpuna i neozbiljna ukoliko ne prepusti lokalnim jedinicama potpunu kontrolu na određenim prihodima.

Ukoliko su citati iznad vjerodostojni, a citirano je iz posljednje verzije Plan21, sve ovo nije baš u skladu sa prioritetom ekonomskog rasta.
Zanimljivo bi bilo znati tko je zadužen za poreznu reformu i čime se služio(la) da je došao do ovih zaključaka i smjernica. Klasični putokaz za reformu porezne politike i strukture koja bi pospiješila ekonomski rast usmjerava na veće oporezivanje potrošnje i nekretnina, a manje prihoda i dobiti poduzeća. Ukratko, potpuno je obrnut od najavljenog. Već sam jednom o tome ukratko i pisao.

Uzmimo primjerice rad OECDa – prilično nepristrane i nepolitičke organizacije – “Tax Policy Reform and Economic Growth” iz 2010 koji kaže

The analysis suggests a tax and economic growth ranking order according to which corporate taxes are the most harmful type of tax for economic growth, followed by personal income taxes and then consumption taxes, with recurrent taxes on immovable property being the least harmful tax. The explanation for these findings relates to the efficiency characteristics of the different taxes. Taxes that have a smaller negative impact on economic decisions of individuals and firms are less negative for economic growth. In general, income taxes have larger effects on firm and household decisions than (most) other taxes and therefore create larger welfare losses, ceteris paribus. A growth-oriented tax reform would therefore shift part of the tax burden from income to consumption and/or residential property.

Plan21 ima dovoljno svijesti o problemu velike porezne opterećenosti.

“Pri tome, nužno je osigurati visoki stupanj fiskalne neutralnosti planiranih korekcija u poreznom sustavu da se ne bi povećalo ukupno porezno opterećenje!”

Ako pod ‘fiskalnom neutralnosti’ smatraju ‘prihodovnu neutralnost’ onda najavljene porezne izmjene nisu kompatibilne sa time. Reforma koja se drži prihodovne neutralnosti usmjerila bi poreznu bazu manje prema porezima koji stvaraju neefikasnosti, a više prema porezima na imovinu i potrošnju.

Do prije par mjeseci novi taxi operateri nisu se uopće doživljavali kao konkurencija. Kakvo snižavanje cijena. “Tržište će reći svoje” – moja kandidatura za izjavu godine – rekao je ondašnji predsjednik Radio Taxi Zagreba.

Lijep, gotovo udžbenički primjer kako su konkurencija i tržište zapravo kao gravitacija. Ako ih ignoriraš nađeš se u …..

Radio Taxi Zagreb srezao cijene i ukinuo naplatu noćne vožnje (video)

Bili su na udaru medija, građana, konkurencije. Odluke su donosili presporo, na promjene reagirali štrajkom. Svoje su usluge dobro naplaćivali, a modernizaciju i tržišnu utrku odbijali. Zagrebački taksisti, okupljeni u udruženje Radio taksi, godinu dana ništa nisu poduzeli. Bili su otpisani – sve do danas.

Sumnjam da bi se tako nešto moglo dogoditi zbog silnih pravnih prepreka, HNBove intervencije kao i vjerojatne intervencije EU koja bi to spriječila (pretpostavka da bi).

Ali postoji i ona “nuklearna” opcija. Na ozbiljnu prijetnju da će talijanske banke posegnuti za depozitima hrvatskih građana Vlada i Sabor bi jednostavno mogle odgovoriti nacionalizacijom banaka u stranom (talijanskom) vlasništvu.

Pitanje je, da li bi takav potez bio opravdan i legitiman? U situaciji kada su depoziti hrvatskih građana direktno ugroženi čini se kao manje nepoželjna opcija. Posljedica, primjerice u obliku štete za buduće strane investicije, bi naravno bilo. Kao i u ostalom pitanje što će hrvatska onda sa tim bankama? Ipak, mislim da bi posljedice propadanja dviju najvećih hrvatskih banaka, defacto implozija financijskog sustava u zemlji, bile još gore i dugotrajnije. Možda bi samo vjerodostojna prijetnja da se banke mogu i ‘nacionalizirati ako zatreba’ bila dovoljna?

Da li bi mi mogli napraviti isto makar za ministra financija ili je i za to potrebna kriza grčkih razmjera? Više ovdje.

Na jednoj strani ministar financija u sjeni jasno daje do znanja da dolaskom na vlast dolazi i MMF u Hrvatsku. Sljedeći dan vodstvo Kukuriku koalicije ublažava izjavu da je to tako i pokušava vaditi Linića. Ovakvi ‘flip-flop’ momenti stvaraju (a) političku nelagodu, (b) snažan osjećaj neizvjesnosti građanima i investitorima i (c) daju glas HDZu koji ispravno ukazuje da Kukuruku ne zna što želi. Iritantno!

Zapravo nije “što god to značilo” jer dolazak MMF ne znači bilo što. Istina, MMF nije bauk i ne treba ga se plašiti. Ali isto treba razumijeti da MMF ne dolazi na poziv “dođite mi ne neznamo što treba.” MMF ima standardni set alata, politika i uvjeta koje jedna zemlja treba provesti. Posljednjih godina isti su se ponešto promjenili, ponajviše u svrhu fleksibilnosti dostupnosti aranžmana u kriznim situacijama. No MMF je i dalje manje-više ista institucija koja uvjetuje svoju pomoć i sredstva. Na zemlji je da sama donosi, izglasa i provede ove i one ekonomske politika.

Fiskalna konsolidacija, rezanje proračunskog deficita i javnog duga, su previše važne politike da bi se ostavilo politikantima. Linić uvijek gleda kako zadati udarac HDZu, polemizirati i kontrirati (po čemu je samo suprotna slika Šukera) što je donekle i jedini legitimni cilj pred izbore.

Međutim, što nakon toga? Što nakon prizivanja MMFa kao bonus žetona za više glasova? Ministar financija zadužen za ozbiljnu i snažnu fiskalnu konsolidaciju kao zadaću ima ne samo gledati u brojke i bilance proračuna već i upravljati očekivanjima (a) građana i (b) tržišta novca gdje se određuje kreditni rejting. Najbolji načina za to je jasna komunikacija – što je prioritet i kako to postići. Kukuriku valjda razumije da se ovakve izjave Linića nedvojako prenose i u stranima medijima. Čak i nekima važnim.

Fiskalna konsolidacija je diskusija kako smanjiti razliku između kamatnih stopa Hrvatskih euroobveznica i Njemačkih, a ne diskusija oko angažmana MMFa. Ovo potonje ukazuje da Kukuriku još u biti nema konkretnu ideju što i kako učiniti. Znam, imaju plan za srednji rok “kako to obaviti bez bolnih rezova”, što je samo iluzija. Ali recimo da ima šanse i za tako nešto. Za to im treba dobar ministar financija. Jedan bez izjava i stavova kontradiktornih onima svojih lidera, pogotovo budućeg premjera. Jedan koji jasno i glatko može komunicirati ciljeve i mjere kojima to postići. Koji komunicira sa javnošću kako će se obavezati smanjiti deificit, ne samo kontrirati političkim protivnicima. Poželjan bi bio netko poput Grčkog ministra financija.

Fisklana konsolidacija će nakon izbora biti test ozbiljnosti i zrelosti koalicije i politike koja pobjedi, da provede ono što se godinama odgađa. Bit će mjera političkog troška koji je koalicija spreman podnijeti za sprovedbu nepopularnih reformi i rezova. Za početak, dobro bi bilo da onaj odgovoran za to stavi svoj posao na liniju i uvjetuje ostavkom ukoliko se fiskalna konsolidacija ne provede uspješno.

U radu 1999., dakle na samo pragu uvođenja eura, Sims je koristeći tu teoriju analizirao slabosti europskom monetarnog projekta. Sims započinje i motivira svoj rad sa vrlo poznatim Sargent-Wallace radom iz 1981, rad koji i Nobelov komitet citira.

It has been recognized, at least since Sargent and Wallace (1981), that sufficiently irresponsible fiscal policy could cause problems for monetary policy, but this has been treated as no more than an important footnote to the central role of monetary policy.

Nakon pregleda teorije, Sims je opisao slabosti i potencijalne opasnosti za projekt Europske Monetarne Unije.

It is striking that the Maastricht accords spell out in great detail the institutional arrangements for a common monetary system while providing no correspondingly detailed structures for coordination of fiscal policy. The accords even seem to reflect a belief that eliminating relationships between fiscal authorities and the central bank guarantees monetary stability. …

Before I proceed, let me note that I am only going to describe what seem to me to be potential hazards and pressures on the system. I think it is unlikely that EMU can long survive with the degree of vagueness and weakness in the associated fiscal structure that currently characterize it. This does not mean, though, that the EMU cannot long survive. One possible response to pressures as they arise is that fiscal institutions can emerge and adapt as necessary in order that EMU survive.

…

Country default, if it occurs, will be a major blow to the defaulting country’s economy and financial system. EMU members are all sovereign states with recent histories of having run their own monetary systems. They will all still have central banks, of a sort, and central bankers. If a country were in such distress that
its interest rates rise substantially above those of other EMU members and that it thereby came to the brink of default, it seems very likely that it would leave the EMU and restart its independent monetary system. It would thereby revive the option of gentle, uniform, and partial default via inflationary finance and devaluation. If markets put some credence in this scenario, they will react to an EMU member’s fiscal distress much the way they have historically reacted to a fragile commitment to a fixed exchange rate. Rising interest rates on debt will fuel speculation that drives the rates up even faster, increasing fiscal distress further, in a rapid spiral leading to crisis.

Even one such crisis would threaten the future of EMU, as it would likely breed contagion effects in other countries. It seems to me, therefore, that the EMU must pay attention to fiscal coordination and to attempts to keep interest rates unifor-m. Country bankruptcy may have to be contemplated as a remote possibility, but welcoming its threat as a source of fiscal discipline seems foolhardy.

Opet, ovo je Sims 1999.