Predavanja Acemoglu-a o Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty. [video ispod teksta] Predavanje je bazirano na knjizi istog naziva koju svakako preporučujem iako je nisam još stigao čitati. Imam njihovu prvu knjigu “Economic origins of dictatorship and democracy“ i bezuvjetno je preporučujem.

Nema razloga vjerovati da ovaj rad nije iste ako ne i bolje kvalitete. Nije potpuno ista tema, ali srodne i obje se bave pitanjima svih pitanja: razvoj, demokracija, prosperitet.  A čini mi se da je Why Nations Fail i pristupačnija širem čitateljstvu, sadržajno sa manje ako i išta matematike. Economic origins je prepuna modela. [Netko mi je jednom rekao da google može pronaći svašta na internetu. ]

(Apel izdavačima da prevedu obje knjige na hrvatski!)

Ako vam predavanje nije dosta, novi Journal of Economic Literature ima posebno više zanimljivih, kraćih radova, što se u biti ne može reći za svaki ekonomski magazin.

Primjerice, prije par tjedana preporučio sam knjigu Sylvie Nasar Grand Pursuit, a u novom JEL Orly Ashenfelter (predposljednji predsjednik AEA) je napisao osvrt o knjizi. Iako preporuka za knjigu još stoji jer je dobro i zabavno napisana, svakako pročitajte u osvrtu zašto Grand Pursuit nije najbolji izbor ako vas zanima povijest ekonomske misli. Robert Solow ima nešto manje pohvalan  osvrt knjige.

Obojca citiraju jedan posebno dobar, analitički i noviji rad o povijesti ekonomske misli, Agnar Sandmo Economic Evolving koju i sam imam na polici. Heilbronerov The Worldly Philosophers je i dalje klasik i odličan prvi korak u povijest ekonomske misli.

Zašto je Keynes i danas zanimljiv, možda i važan? Ne zbog General Theory, već zbog ranijeg rada The Economic Consequences of the Peace. Orly kaže,

Keynes wrote The Economic Consequences
of the Peace at just age 36, having been in
Paris for the negotiations over who paid what
in reparations at the end of World War I. In
retrospect, what he wrote seems remarkably
prescient, and relevant today for negotiations
continuing in Europe over debt problems
and fnancial integration. One could even
argue that the European problems exposed
in the First World War, and reexposed in the
Second World War, are still unsolved.

Uz to, novi JEL sadrži i osvrt još jedne mnogo raspravljane knjige Poor Economics, Abhijit Banerjee i Esther Duflo.

Za zainteresirane o ‘povijesti’ financijske krize tu su dva osvrta  upravo o tome. Kao što autori kažu, svaki ekonomist bi trebao biti upoznat sa osnovnim događajima financijske krize 2007-09. Svatko bi trebao, ali nažalost mnogo radova je nepristupačno široj javnosti. Nasreću, nisu svi, te ima i mnogo ‘ljetnog štiva’ i radova koji uspiju sažeto prikazati čak 21 knjigu o financijskoj krizi.

Getting Up to Speed on the Financial Crisis: A One-Weekend-Reader’s Guide - Gary Gorton and Andrew Metrick

Reading about the Financial Crisis: A Twenty-One-Book Review - Andrew W. Lo

Btw, ako imate problema sa pronalaženjem i pristupom ovim tekstovima u pdf formatu, samo mi pošaljite email sa apelom. Znanje želi biti slobodno.

Točnije, zašto podizanje godine umirovljenja na 67 znači protest od 10 tisuća ljudi u Poljskoj,  dok ista politika povećanja godine umirovljenja na 67 u Kanadi znači ništa? Određeno gunđanje, ali daleko od velikih protesta i napada na Vladu. U susjednoj Njemačkoj dobna granica je već podignuta na 67 bez puno vike, a Šveđani je planiraju podići na 69 godina.

Povećanje dobne granice je uvijek riskantan posao za Vladu. Sa VOXeu, ekonomisti Saure i Zoabi pišu:

Proposals to curb public expenditures by raising minimum retirement ages typically face stiff political resistance. In France, for example, the plan to raise the retirement age by two years provoked “a national strike […] in which more than a million people took to the streets in the biggest show of popular discontent in years” (New York Times 2011).

Such politically controversial reform plans, however, appear modest in comparison with cross-country differences in the effective average retirement age.

The cross-country variation in effective retirement age is usually attributed to institutional differences that affect individuals’ incentives to retire. In a recent paper, we argue that incentives driven by social-security rules are not the sole explanation for the cross-country variation. Instead, we suggest an alternative explanation for the observed variation; the composition of occupations within an economy matters for its average effective retirement age.

Objašnjenja bazirana na nekakvim uporedbama kulture raznih zemalja nemaju puno šanse objasniti uzroke Grčke krize. Vjerojatno je točno da su većinom ti mitovi politički motivirani i nisu pretjerano zanimljivi kao objašenja sama po sebi. Nije dovoljno ukazivati na grafove raznih varijabli i tvrditi da je to i to razlog. Pravo objašnjenje i razlog se krije u tome zašto je graf takakv kakv jest.
Primjerice, ako su Grci lijeni, zanima nas zašto su lijeni? Čini se da kao nisu jer rade najviše u Europi. No da li je to (dobra) mjera lijenosti ili radišnosti? Možda, a možda i ne. Kako mjerimo rad, tj. ukupne sate rada? Po intenzivnoj (sati rada) i ekstenzivnoj margini (broj radnika). Dakle, da bi dobili dobru sliku rada, evoluciju ukupnih sati rada želimo razbiti na promjene u intenzivnoj i ekstenzivnoj  margini.

Usitinu, ispada da po Grčkom zaposleniku, radni sati su iznimno vioski.

No što je sa participacijom u radnoj snazi? Da je autor svakako pogledao McKinsey studiju koju navodi uočio bi da je taj efekt sasvim suprotan radnim satima. Grci imaju najmanju stopu participacije u radnoj snazi. Svega 66% radno sposobnog stanovništva (15-64) sudjeluje u radnoj snazi. U EU je taj postotak 73. Ne-participacija je posebno izražena među mladima, 15-24 godine, na viskih 69%. I to je opće znanje već godinama.

Dakle, da li su Grci lijeni? Na jednu ruku izgleda da nisu, a na drugu ipak jesu. No, to nije pitanje koje želimo postaviti! Pitanje je opet zašto je participacija toliko niska? Zašto Grci rade toliko? Uz nisku produktivnost to je jedan od najvećih problema Grčke.

Onda, ako im je produktivnost/konkurentnost niska, zašto je niska? Što je uzrokovalo nisku produktivnost? Hall i Jones rad (inačne vrlo, vrlo dobro znan i cijenjen bez obzira na godine) jasno pokazuje da je Grčka (opet) na dnu po produktivnosti u usporedbi sa Europskim i drugim zapadnim zemaljama. To je veliki dio sadašnjih problema Grčke. Produktivnost je “gotovo sve” kako bi rekao Krugman.

Ako je državni proračun desetljećima u minusu, zašto? Odlično pitanje, jer Grčka je grcala u dugovima godinama prije recesije i krize.

Dosta toga je različito u onoj McKinsey studiji. Pogledajte primjerice usporedbu Grčkog javnog sektora sa Europskim, slike 15 i 16, koje daju sasvim drugačije lice “mitu” veličine javnog sektora u Grčkoj. Još jedan rad, stariji, ali vrlo interesantna može brzo i jasno prikazati veličinu i uzroke Grčkih problema a bez mitologije. (!) Preporuke ne dolaze samo od mene. Slika niže je iz njega.

Samo da vam na brzinu skrenem pažnju, ako već niste primjetili, na seriju predavanja Ben Bernanke-a, što bi mi nazvali guvernera FEDa,  koju je započeo ovaj tjedan na George Washington Sveučilištu. Bernanke je prije svega bio i bit će profesor ekonomije, autor udžbenika ekonomije i davno prije nego što je postao guverner FEDa, ekspert monetarne teorije/politike i Velike Depresije.

Tema je FED i Financijska Kriza. U biti je standardno predavanje o FEDu i monetarnoj politici koje sam i sam imao prilike održati. Osim naravno što ih u ovom slučaju predaje sam Ben glavnom i bradom (doslovce).

Klasično ‘američko’ predavanje traje sat i 20 minuta, sa pitanjima.  Dva video, od utorka i četvrtak su dostupna na stranicama FEDa, sa popratnim PP prezentacijama posebno da ih možete pregledati u miru svojim tempom tokom vikenda. Ipak, samo gledanje PPointa nije isto kao i odslušati čitavo predavanje. [Kladim se da sliku gore neće staviti u niti jedan slide.]

Materijal nije zahtjevan (mislim da su predavanja ipak u poslovnoj školi GWU, har har) ali svakako da i malo truda oko terminologije bi se isplatilo more. Bez ovih osnovnih znanja monetarne teorije i politike niste u dobro poziciji razumijeti događaje oko svjetske ekonomije kao ni kvalitetno komentirati iste. Dobro uloženo vrijeme. Ako imate pitanja u vezi neke teme predavanja slobodno pitajte u komentarima ili na email.

Jedna lekcija iz predavanja je primjerice kako je Kineski tečaj sličan zlatnom standardu.

Pošto su šale malo specifične i naravno usmjerene na određenu publiku, pogledajte vodič kroz video koji je Jodi Beggs pripremila.

Anto Bajo i Jelena Penava u odličnom ‘primeru’ od 10-ak stranica o kreditnim rejting agencijama i monotonoj povijesti Hrvatskog rejtinga pišu:

Kreditni rejting možemo shvatiti kao ulazna vrata za stvaranje dobre investicijske klime i pokazatelj koji će svaki institucionalni investitor provjeriti pri donošenju odluke o investiranju u neku zemlju. Svrha kreditnog rejtinga je procjena sposobnosti države u otplati obveza.

Svakako pročitajte.

Nije sve u državnom rejtingu. Formalno nesmanjivanje rejtinga Fitcha samo je predah za Vladu u sljedećih šest mjeseci tokom kojih se očekuje uvođenje strukturnih reformi i pokušaj preokretanje negativnog ekonomskog trenda. Kažu, sve je sada u rukama Milanovićeve Vlade, no treba biti realan; u jednoj malo, otvorenoj ekonomiji mogućih politika koje bi u kratkom roku pokazale pozitivne rezultate ima jako malo.

Nakon šest mjeseci novog kredita za život smanjenje rejtinga bila bi ocjena neuspjeha Vlade. Možda bi junk status tek u dužem roku, ukoliko se ne popravi, otežao oporavak ekonomskog rasta, a možda bi baš omogućio lakše i brže provođenje reformi, sa daleko manje društvenog otpora. Sada je Hrvatska u recesiji, ne nekakvoj financijskoj krizi jer još ima zdrav bankarski sektor i niti jednom nije imala problema sa refinanciranjem i isplaćivanjem svog duga u stilu PIIGSa. U slučaju pada na junk status Hrvatska bi došla u situaciju svojevrsne krize. Antagonizam konfliktnih interesa koji postoje u društvu i koji su kočnica mnogim promjenama, u takvoj situaciji lakše bi se otopio i razriješio jer kriza je užasno loša stvar za potratiti.

Nije jasno da li je ta formalna ocjena rizika otplate duga države uopće toliko bitna za investicije u kratkom roku ako hrvatske obveznice već sada trguju sa znatnom premijom na rizik. Državni rejting u teoriji služi kao indikacija kreditne sposobnosti države i iako je važan indikator, ipak nije dovoljan ili najvažniji uvjet za odluku o investiranju u zemlju. Premija na rizik, koja se dnevno mjenja, može porasti u sljedećih šest mjeseci i otežati refinanciranje dugova i bez promjene rejtinga.

Potencijalni inozemni investitori zainteresirani za ulaganje nisu ista vrsta kao institucionalni investitori te svakako traže i druge pokazatelje stanja i perspektive ekonomije, poput otvorenosti, poreza, relativne cjene rada, inflacije, volatilnosti tečaja i lakoće poslovanja. Mjesečni magazin  Bloomberg Markets kojeg sam prigrabio tokom nedavnog putovanja ima lijep članak o ‘Emerging Markets’. Prvo njihovo rangiranje naj-obećavajućih zemalja upravo po tim nekim kategorijama (podaci MMFa) Hrvatsku stavlja na 13. mjesto od 15. i to u kategoriji frontier markets. Ne morate biti najbolji u svemu da bi bili 1., ali morate biti bar u nečemu vrlo dobri da ne budete samo nisko marginalni.

Također, pogledajte listu zemalja koje WSJ blog EmergingEurope smatra vrijednim isticanja (odmah ispod naslova). Pišu i o Hrvatskoj, ali u prvih 10 rezultata pretraživanja spominje se Mađarska (Ina-Mol), nogometni navijači i Jasenovac. Ništa što stavlja Hrvatsku na kartu investitora.

Ali hej, makar smo na nekoj Bloombergovoj listi. Prema tome, rizik postoji, ali i mogućnosti da se nešto realizira. Investicije koje Vlada najavljuje ne mogu brzo pokazati rezultate, a i upitno je kako će se financirati. Da li bi strukturne reforme stavile Hrvatsku na kartu investitora brže i dovele do realizacije ulaganja  i preokrenulo ekonomski trend?

OECD svakako misli tako. Njihov nedavni izvještaj ističe (!) da strukturne reforme mogu napraviti razliku u oporavku zemlje. Ipak, grafikon sa kojim su izašli izazvao je salve smjeha jer prikazuje da zemlje koje su pokrenule najviše reformi - Grčka, Španjolska, Irska, Portugal, …- ispada da su najgore prošle. The Economist je to drugačije (odlično) prokomentirao.

Well, yes and no. Recommendations for reform, like advocacy for deficit reduction, often function as a mark of seriousness within some intellectual and policymaking circles. It’s tempting to chalk economic failure up to profligacy, or insufficient adherence to a set of commonly accepted economic principles. Some leaders seem anxious to misdiagnose crises, intentionally or unintentionally, in order to seize the opportunity to foist preferred policies on vulnerable economies. …

Now look, this is not the reason that Greece has been mired in recession for four years. It is not the reason that its current downturn rivals the worst of the 1930s. It is, however, a serious economic problem. Absurd Spanish labour-market rules are not the reason that country suffered a terrible recession. They are, however, a serious economic problem, and one which has exacerbated the present economic crisis. America’s weak labour-market recovery is not primarily due to an explosion in onerous occupational licensing requirements, to kudzu-like growth in regulatory red tape, or to increasingly stringent zoning rules that make prosperous cities unaffordable to working households. These are real economic problems, however, which can constrain growth over the long run, distort the returns to growth toward more capable rent-seekers, and slow the process of recovery by impairing the economy’s natural adjustment processes.

Poanta je da strukturne reforme i kratkoročno rezanje proračuna ili podizanje PDVa nisu ista stvar i ciljaju na drugačiju rezultate. Također, dobro je znati da Hrvatska kao i druge zemlje nije u recesiji zbog nedostatka strukturnih reformi na tržištu rada, javne uprave, lakoće poslovanja, fiskalnog federalizma sada, jer su isti problemi bili prisutni i iste reforme potrebne prije 5+ godina. Reorganizacija javne uprave za efikasniju potporu ekonomiji nije isto kao smanjenje plaća u javnom sektoru.

Prvome je cilj stvaranje radnih mjesta i dugoročnog rasta, a drugome rezanje proračuna štednja, rejting i izgled ozbiljnosti političara pred stranim (institucionalnim) investitorima. Prvo je još uvijek samo ideja i želja, a drugo je tek započeto u Hrvatskoj. Pitanje je, da li ovo drugo spriječava prvo? Da li naglasak na štednji i rejtingu potkopava mogućnost strukturnih reformi kroz podizanje konflikta u društvu? Strukturne reforme su važne, OECD je upravu, ali ne garantiraju brzi preokret negativnog trenda i izlaska iz recesije, pogotovo u okružju gdje s očuvanje rejtinga države i rezanje proračunske potrošnje, bez potpore aktivne monetarne politike, stavlja u prvi plan.

Nasreću, ali i namjerno sa dobrim razlogom, imam blog Chris Blattmana na RSSu već godinama. Njegova istraživanja o konfliktu u zemljama u razvoju su upravo na liniji ovih pitanja djece vojnika, razloga i posljedica i prvi koji sam pogledao za dodatno, stručno mišljenje. Svakako ga nemojte zaobići bilo da podržavate ili ne kampanju InvisibleChildren. Blattman je još 2009. “ciljao” na InvisibleChildren pokret.

Daron Acemoglu and James Robinson conclusively show that it is man-made political and economic institutions that underlie economic success (or lack of it)

Ako vas posebno zanimaju radovi i ideje oko uloge “dobre države” u razvoju svakako se upoznajte i sa ove dvije knjige.

Još jedne isprike za malo pisanja. Uskoro!

Isprike za malo pisanja. Na putu sam još tjedan dana. Trudim se makar kad stignem neke postove započeti. Hvala na komentarima i upitima na email.

Portal moj-uspjeh.com nije više u funkciji, a da četiri kratka teksta koja sam napisao za njih ne postane neiskorišteno i nedostupno (zaboravljeno?) prebacio sam ih u pdf format. Redom po datumu objave:

1. Obrazovanje Za Rast: Između Stvarnosti i Mita
2. Je li Hrvatska Još u Recesiji? (grafove treba update-ati)
   
3. Zemlja Nije Kompanija
4. Bezveze Glupost

Cijeli PDF ovdje.

Naravno da izlazak iz euro zone predstavlja ogromne probleme i ostavlja mnoga pitanja otvorena, poput da li ima smisla uvesti euro ili koji su benefiti toga, za druge zemlje koje nemaju euro. Stvari su se, je li, promjenile u posljednjih par godina.  No temeljno pitanje kod razmatranja uspješnosti svake nove politike nije koliki je trošak u odnosu na što je zemlja X napravila i postigla, već koliki je trošak u odnosu da se ništa ne napravi, tj. ostane na istom putu.

Given this grim outlook many analysts suggest that it would be better for Greece to exit the euro zone. They often cite Argentina’s exit from its currency board in 2002 as evidence of the benefits that would accrue to Greece if it reintroduced its own currency. It is true that following the peso devaluation, and after a painful (but short) adjustment period, Argentina enjoyed six years of rapid growth. But Argentina’s experience was singular. Strong export prices resulted in sustainable external surpluses, and prudent fiscal management ensured internal balance. Greece, on the other hand, cannot rely on favourable external conditions and is already in a deep, fiscally induced recession.

In practice, moreover, Argentina had no choice after defaulting but to ditch its peg since the currency board was a unilateral arrangement that did not envisage counterparty support or institutional safety nets. Unlike Argentina, Greece belongs to a formal multilateral arrangement that could provide the intensive care and official finance needed to smooth the adjustment. Indeed, we argue that an analysis of the costs incurred by Argentina strengthens the case for Greece to remain within the euro zone.

• Austan Goolsbee @Austan_Goolsbee: Roses are red. Violets are pink. Don’t listen to goldbugs. No one cares what they think.
• ?CBBREEZE?™ @cbbreeze: Roses are red. Violets are blue. I’m buying you a gift with money borrowed from future generations that I’ll father with you.
• Bret Lowery @bretlowery: Your assets look troubled. How about a relief program?
• Tracy Alloway @tracyallowayHow NOT to celebrate Valentine’s Day – publish the first ever report on economic imbalances within the EU. Recipe for a break-up (ha)
• Justin Wolfers @justinwolfers  When we get hot and steamy, you make me Too Big to Fail.

Ako ste više matematički tip onda bi trebali znati što ovo znači.

Guverner … poručuje kako bi Vlada morala imati na umu da sada ne definira politiku samo za ovu godinu i ovogodišnji proračun.

»Nije riječ samo o proračunu za jednu godinu, nego o početku vođenja dugoročno održive fiskalne politike koja će još daleko više dobiti na značenju ulaskom u Europsku uniju. Zato je bitno da se potrebna fiskalna konsolidacija ostvaruje mjerama trajnog karaktera, a ne tek kratkoročnim odustajanjem od pojedinih izdataka. Za to su potrebne radikalne strukturne reforme, uključujući smanjivanje pojedinih prava, o kojima se zasad još malo govori«, upozorava Rohatinski. Uvjeren je da su građani toga svjesni i da neće biti velikog otpora tome.

Na par načina možemo interpretirati ove izjave. Zlonamjerni će reći da se Guverner previše gura u fiskalnu politiku, nešto što je van njegovog mandata. Ovo je standardni prigovor političara kojima smeta kad se centralni bankari petljaju u fiskalnu domenu.

Ipak, Rohatinski je vjerojatno samo iskren i svojim komentarom i strukom želi korektno ukazati na smjer. Na zalasku svog mandata želi utjecati na kvalitetu razvoja fiskalne konsolidacije  i pokušati potaknuti političare i javnost na mozganje oko boljih i lošijih fiskalnih poteza.

Također, Rohatinski uživa ugled i poštovanje većine javnosti. Stogae, posebno je zanimljivo da komentari oko smanjenja prava dolaze baš u vrijeme kad su MMFovci u gradu. Milanović i Linić su vjerojatno čuli tu poruku između ostalih direktno od njih, ali bolje je da netko drugi osima političara to predstavi javnosti. Netko je treba zagrijati, pripremiti, pridobiti.

Rohatinski je i prije bio jasan i otvoren o potrebnim reformama, ali prije nije bilo političke volje ni umijeća za tako nečim. Sada postoji realna šansa. Ne čudi dakle  da neki koji nakon samo tri tjedna na poslu već paušalno kritiziraju Vladu i predstavljaju negativnu perspektivu su uklonjeni.

Prvo, mislim da nisam toliko anoniman koliko sam neizravan. Visoko vijednujem svoju privatnost, ali oni koji prate postove, kliknu na linkove koje serviram i onda pažljivo pročitaju vjerojatno će dokučiti tko sam.

Drugo, na kraju dana to opet ne znači puno. Šta ima veze tko sam? Koliko vas čita The Economist, bilo u tisku ili online? Primjetili ste sigurno da potpisa autora većine članaka po svim sekcijama nema. Reporteri i urednici tog tjednika nisu anonimni, ali ne znamo točno koji novinari pišu koji članak. Da li je uopće bitno? Mislim da ne. Taj magazin se ne čita zbog autora koji ga pišu već vjerojatno zbog svog posebnog modela. Teme i pisanje su zanimljivi, relevantni, argumentirani i efikasni. Potpis autora i titula ne znače mnogo niti imaju što dodati modelu. Ni u kojem slučaju ne tvrdim da sam ja blizu tog modela (ipak nisam profesionalni novinar), samo želim istaknuti da ako je tema zanimljiva i dobro obrazložena da li je uopće bitno tko je pisac? Nenad Bakić ima zanimljive radove sa stavom i solidnom argumentacijom koja pokazuje više nego površno znanje, te intelekt i autentičan interes za temu. Iste bi čitao i bez da znam tko ih potpisuje. Što želim reći je da ime, titula ili priznanje nisu zamjena za dobar argument.

U biti, dosta puta je bolje da čitaoci ne znaju identitet autora teksta ili komentara jer samo odmaže argumentu koji žele predstaviti. Skreće pažnju, posebice u senzacionalistički orijentiranim medijima. Uzmimo primjerice ispad mladog Marina Škribola, galamdžije iz Pernarova Saveza za promjene, inače student Ekonomskog fakulteta. Bolje je da smo ostali samo sa imenom, Marin bez da znamo od kud je i što studira/radi jer je samo naštetio svom i ugledu i reputaciji organizacije kojoj pripada. Kao anoniman, rekli bi, iskazao je svoje demokratsko pravo na protest. Ovako, kao javno obznanjen svima tko je i što je iskazao je svoje prvo i neotuđivo pravo demokracije, pravo na glupost.

Niti jedan student ekonomskog fakultet ne bi smio argumentirati svoj ili stav svoje “ekipe” sa “privatizirali su dom zdravlja i bolnice!” i ostati na tome. Kao, očito je da je to loša stvar. Vrlo efektivan odgovor na takvu argumentaciju je – Da pa šta? Zar bolnica ili dom zdravlja ne mogu biti privatne institucije? Jer, šanse su da onaj koji daje takakv argument nije ni malo promislio o njegovoj ispravnosti te bi ga i najobičnije protupitanje ostavilo ili zatečenim ili sa smješnim odgovorom.

Naravno da privatne bolnice znače samo motiv profita i zar ste vi pomislili da bolnica može biti išta drugo nego javna?!

Ipak, ništa tu nije naravno ili očito osim demagogije i nedostatka znanja ekonomske teorije. Privatno ne mora automatski značiti i profit. Postoje tisuće bolnica diljem svijeta koje su privatne neprofitne institucije a igraju ključnu ulogu u proviziji javno dostupne zdravstvene skrbi. Ako su Rumunji pronašli dobar načina (efikasniji) da pruže zdravstvenu skrb ili brže ili jefitinije ili kvalitetnije ili svo troje odjednom kroz privatne domove zdravlja i bolnice, zašto i kako je to loša stvar? Zašto je to loša aspekt ulaska u EU? Da li uopće razlikujemo javno zdravstveno osiguranje od provizije zdravstvene skrbi!?

Činjenica da te gluposti valja student ekonomskog fakulteta ne pomaže jer se od njega/nje očekuje bolje, a ovako samo gubi reputaciju kao mlad i obrazovan čovjek. Lajik anonimac može proći.

BTW nisam nikad ni bio u zgradi HNBa, a kamoli da radim tamo (iako, bio sam u zgradama Feda).

Ovo nije protiv svih sa zdravim skepticizmom o benefitima EU, ali galama, nelogični argumenti i poštapalice koje zamjenjuju stvarno razmišljanje nisu zaslužili odgovor i vrijeme dana.

This is a true story: 

Back in the mid-1970s, I attended an ASSA/AEA convention in Dallas. During the third day of the convention, one of the bellhops at the convention hotel asked me who the people attending the convention were and what we did for a living.

“We’re economists,” I replied. “Why do you ask?”

“I don’t know….. no women, no drugs, just booze, booze, booze.” 

John Palmer

Kao i najavljeno, kratki izvještaj iz Chicaga sa godišnje konferencije AEA i 54 saveznih društava (poput AFA.) Konferencija se svake godine održava u drugom gradu (a Chicago je bio domaćin i 2007.) te u Siječnju zato jer su letovi i hoteli nakon blagdana najjeftiniji, a ipak 90% sudionika konferencije su ekonomisti. Registriranih sudionika je bilo preko 11 tisuća, a prezentacije i sastanci rašireni preko 3 hotela.

Program za tri dana je zapravo knjiga od preko 300 stranica. Što to znači je da je bilo apsolutno nemoguće prisustvovati svim zanimljivima raspravama i prezentacijama radova. Ponekad je tema vrlo specijalizirana i zanimljiva jer je spada pod vaš profesionalni interes. Ponekad je tema samo generalnog interesa ili aktualna, a diskutanti su vrlo zanimljivi. Puno ljudi, puno bijele kose i sivih odjela. Ipak, nije teško priznati da je prlično kul na jednom mjestu u par dana uživo vidjeti, poslušati, a možda i razmijeniti par riječi sa nekim od desetak Nobelovaca. Par slika ispod. Nisam baš neki fotograf, ali mislim da imam oko za detalje.

Poanta konferencije (link na dobar izvještaj Economista) je akademska diagnoza raznih problema, prezentacija radova i javne diskusije raznih ‘faca’. Službeno, članovi AEA diskutiraju i glasaju o nekim odlukama i smjernicama važnim za profesiju poput ovogodišnje odluke, potaknute javnim kritikama i dokumentarcima poput Inside Job, da kada ekonomisti govore javno i objavljuju radove otvoreno otkriju sve asocijacije i primanja kako bi se umanjio sukob interesa. Više o tome ovdje.

Ipak, jedan od najvažnih aspekata godišnjeg sastanka je tržište rada za nove akademske ekonomiste. Ako ste zanimljiv kandidat to otprilike znači u tri dana 15tak polusatnih intervjua sa različitim sveučilištima i ostalim institucijama koje zapošljavaju nove PhD ekonomiste (centralne banke, MMF, World Bank … ). Vrlo specijaliziran i osoban pristup sa ciljem što boljeg slaganja kandidata i poslodavca.

Neke od zanimljivih diskusija kojima sam prisustvovao i među kojima sam morao djeliti vrijeme kako bi svugdje ponešto ulovio:

Fiscal Policies and Outcomes sa prilično zanimljivim radom Taxation,Transfer Income and Stock Market Participation, dok je James Heckman održao prezenaciju o ranim (djetinjstvo) izvorima nejednakosti. Fiscal Policy during and after the Financial Crisis je obećavalo dobru diskusiju, primjerice o fiskalnoj politici i recesiji u euro zoni. No u isto vrijeme, Joel Slemrod, Alan Auerbach,  Gregory Mankiw i James Poterba su održali panel o Short-Term and Long-Term Consequences of Tax Reform, što je pogotovo aktualna tema u Hrvatskoj (a i moj osobni interes). Svi su dobro znani i priznati porezni eksperti, a Mankiw je makroekonomist.

Porezna politika je rob mnogim stvarima. Osim politikanstvu, služi distribuciji, alokaciji, fiskalnoj bilanci i stimulusu, kao što je istaknuo Slemrod. (Vidi sliku gore) U suštini ipak moramo znati zašto uvodimo ili povećavamo porez – kako će se to trošiti i koji je cilj te politike. To je ono početno pitanje. U Hrvatskoj se malo o tome raspravlja javno i transparentno. Porezni prihod je tu, ispada, da puni rashodovnu stranu, a ako rashodovna strana nije učinkovita i deficit sve veći povećajmo PDV. Četiri su osnovna, generalna principa porezne reforme oko kojih se većina ekonimista slaže kao poželjnim.

1. Proširite poreznu bazu, smanjite poezne stope.
2. Ukinite sve olakšice.
3. Porez usmjeren na potrošnju je poželjniji.
4. Oporezivati loše stvari (bads), manje dobre (goods).

Porezna reforma u Hrvatskoj ne prati takav neki obrazac, ‘vjerojatno’ jer se ne radi o poreznoj reformi već samo o podizanju PDVa kako bi se napunio proračun. O poreznoj reformi treba puno više razmisliti. Što se tema važnih za Hrvatsku fisklanu politiku tiče, panel Lessons from the Past for Today’s Fiscal Adjustment Plans je pokazao zašto se oko fisklane prilagodbe lome koplja. Diskutiralo se o likvidaciji javnog duga, uspješnosti fiskalnih prilagodbi i o temi fisklanog planiranja i revizije, tj. uvijek prisutnim rebalansima proračuna koji nisu nepoznanica ni u EU. Za razlike u pogledima o fisklanoj prilagodbi pogledajte radove “When and Why Fiscal Adjustments are Successful” i “Chipping Away at the Public Debt.”

Dvije zanimljive teme koje sam samo djelomično poslušao, jer su se opet naravno održavale u isto vrijeme, The Political Economy of Macroeconomic Crisis Response i The Political Economy of U.S. Debt and Deficits. Luigi Zingales je u prvoj diskusiji pričao o “Economists’ Capture” kao spin na poznatu teoriju “Regulatory Capture.” Ekonomisti i ekonomski odjeli koji su dobrovoljno financirani od industrija i biznisa mogu spasti pod pretjeran utjecaj istih privatnih donatora.

Subota je donjela odličan panel The United States and China in the World Economy na kojem su Becker, Mundell, Summers i Zoellick raspravljali o razvoju Kine i sukobu sa SADom. Svaki put tokom povijesti kada je nastanak i rast jedne sile počeo istiskivati već postojeću došlo je do (vojnog) sukoba. Da li će se to i ovaj put dogoditi između Kine i SADa? Kina to baš i ne želi i kako Zoellick kaže, prihvaća da mora puno toga u svom unutarnjem sistemu promjeniti u suradnji sa Zapadom te prilagoditi se kako bi sama izbjegla imploziju. BTW, Larry Summers bi mogao zamjeniti Zoellicka na mjestu šefa Svjetske Banke.

Jedan od novih panel diskusija, koju sam vjerojatno trebao poslušati a nisam, bila je Using Blogs to Teach Undergraduate Economics sa Levittom, Delong, Beggs i Tabarrok i Jennifer Imazeki  svi od reda aktivni blogeri i ‘učitelji’ ekonomije. Chronicle of Higher Education ima članka o tom panelu i vrijednosti blogova za studente ekonomije (što smo u biti svi) i aktivnu diskusiju mnogih ekonomskih politika. Možda će se i koji video sa panela uskoro naći na netu.

Osim toga bilo je mnogo drugih specijaliziranih rasprava i “egzotičnih” tema. Primjerice Behavioral Welfare Economics je vrlo aktualna tema u posljednjih par godina; Forensic Economics rasprava je bilo više od jedne, kao i diskusija korupcije; za poklonike M. Friedmana bio je čitav panel Chicago and Democracy; obilježavanje 30 godina knjige Garya Beckera Treatise on the Family kojom je Becker ostavio ogroman utjecaj na sociologiju. Doslovce za svakog ponešto, pa čak i ako niste ekonomist sa doktoratom i mislite da su teme suhoparne (što neke naravno jesu), našla bi se tema od interesa i raspravu.

Sve detalje, radove, ako ih ima i imena diskusanata možete pronaći kroz program.

[Note. If by an off chance Noah Smith reads this (through a pingback maybe), I simply translated the First Seven Principles For Arguing With Economists into Croatian, for the benefit of a layperson and professional audiences in these parts of the world. I then discussed them in Croatian too. If only I had time to elaborate on (or expand) these points more I would probably go along the lines of "How to Argue With Eastern European Economists Above 40." I think it might just as well be the only translation from English to another obscure language. All seven principles are, I believe, pretty obvious once someone presents them in this manner which makes me think Noah a really good economist, having such a firm grasp of the obvious. ]

Ovo je 7 principa koje bi svi trebali imati na umu kada se svađate sa ekonomistom, u izradi Noah Smitha. Preporuka za njegov blog ako ga već ne pratite. Ja ih interpretiram obostrano: ako se vi svađate sa  ekonomistom ne dajte ovakve “argumente” ili ako se ekonomist svađa sa vama ne prihvaćajte ovakve “argumente”. Moja diskusija ovih točaka slijedi boldani prijevod. Za originalnu diskusiju Smitha pročitajte njegov originalni post.

1. Titule (priznanja) nisu argumenti. Mislim da je prilično jasno da zazivanje titula nije nikakav argument sam po sebi. Još manje danas nego ranije. Takvo prizivanje signalizira da je sugovornik vjerojatno obrazovan ili vjerojatnije načitan što samo znači da bi trebao iznjeti pravi argument, a ne očekivati da nečije drugo priznanje to učini samo od sebe. Uredu je pozvati se na nečiji rad i teoriju, ali ne i tvrditi da je moj argument točan a vaš  pogrešan zbog toga. Na kraju dana samo je argument bitna, ne titula ili čak identitet. 
2. Sve teorije su pogrešne. Standardni argument, no prilično slab. Zapravo, potpuno promašen. Za ekonomiste, teorije su modeli. Teoretski modeli su samo to, modeli. Svakako nikada nemojte reći da su modeli nerealni ili prihvatiti to od nekog ekonomista kao argument da odbacite neku teoriju. Zovu se modeli sa razlogom, korisni su ali imaju svoje limite. Ne mogu biti pogrešni ako se koriste za što nisu prediviđeni jer .. za to nisu predviđeni.
   
3. “Imamo teorije za to” nije dovoljno dobro. Teorija ima puno, svih boja, okusa i ideologija. Samo zato što postoji u nekom tamnom kutku ne znači da je ispravna i uporabna svugdje, empirijski testirana i solidna baza za neki argument. Jednostavno može samo navoditi na krivo razmišljanje. (Da li vam neka takva teorija pada na pamet sada?) Razmislite ovako, za svaku teoriju postoji kontra-teorija, ili je pak vjerojatno možemo stvoriti. Možemo napraviti teoriju (model) da objasnimo neki fenomen i jedino što smo pokazali je da možemo napraviti teoriju da objasnimo neki fenomen.
4. Argument po računovodstvenom identitetu gotovo nikad ne vrijedi. Jedan od meni najdražih. Mislim da bi ovdje bio uspjeh kad bi se uopće koristili dvostranim računovodstvom, a ne jednostranim što mnogi rade (novinare i razni društveni kritičari). Navedu sve loše ili dobre strane i to bi samo po sebi trebao biti gotov argument. (?) No ni obostrano računovodstvo nije dovoljno dobro.
   Jedna od temeljnih pogreški koju mnogi rade, uključujući profesionalne ekonomiste, je da brkaju računovodstveni identitet sa ponašanjem pojedinca ili zajednice. To je posebice pogrešno kod agregatnih identiteta, što su u biti samo definicije. Identitet vrijedi (ako vrijedi) jer je identitet, jednakost. Kako on vrijedi je, tj. kako smo došli do te situacije je stvar ponašanja. Nešto mora prisiliti identitet da drži, kao što Krugman elaborira o ovoj točki. Stoga, ne koristite identitet ili definiciju nečega kao argument, već ponašanje varijabli u tom identitetu kao temelj svog argumenta. A ta ponašanja nije uvijek lako prepoznati.
   BTW, Krugman letimično spominje knjigu Micromotives and Macrobehavior Thomasa Schellinga što me podsjetilo da i ja imam tu knjigu i da je “moram” preporučiti kao fantastičnu elaboraciju individualnog svrsishodnog ponašanja prenesenog na čitav sistem/ekonomiju, bez pretenzija. Knjiga je izdana 1978. i još uvijek je u tisku. (Iako sam siguran da je kretivnim korištenjem interneta moguće …)
   
5. Hipoteza Efikasnog Tržišta ne čini automatski sve modele beskorisnim. Ovo bi mogli i preskočiti jer bi trebali daleko više znati o EMH nego što prosječni čitatelj zna. Ipak, za imati na umu je da je EMH samo hipoteza, ne dokazana teorija koja uvijek drži vodu. Na liniji točke 3. nije dovoljno citirati fancy teoriju da bi se pobile druge, a kamoli sve teorije.
   
6. Modeli koji su prikladni za samo jedan set podataka nisu vrlo dobri modeli. Da. I stoga stalno traganje za generalnim modelima koji su prikladni za mnogo podataka odjednom, tj. mogu objasniti mnogo toga odjednom. Nagomilavanje modela na model da bi objasnili svaku pojavu ili događaj zasebno ostavi nas samo sa gomilom modela (teorija) i bez robusnog razumijevanja činjenica.
   
7.  Poruka nije onaj (ona) tko ju je dostavio. Trapav prijevod, ali povezano sa prvo točkom. Vrlo važno. Argument i njegova zasluga su važni, ne osoba koja ga je predstavila. Osobnim napadima nema mjesta u diskutiranju i “svađanju.” Diskreditirati i omalovažavati na osobnoj razini i povući se plitkim emocijama očito nema nikakve veze sa argumentiranjem. Za to služi politička arena.
   

Dear student, I once thought as you do. I once carried about the same misconceptions, the same litany of cognitive biases, and the same adolescent desire to blame others for my errors. I was (and remain) very poorly served by my immaturity. As shocking as it may seem, I still cling to a lot of it, even after four years of college, five years of graduate school, and now five-and-a-half years as a professor. Economics is hard, but becoming a responsible member of a free society is very, very, very hard. I’m still learning to put aside childish things. I hope you will do the same. Start now. The effort is daunting, but the rewards are substantial.

Razumijevanje ekonomije i svih međuzavisnih faktora i učinaka nije jednostavno. Ne postoje neke očite istine koje samo neki znaju, a drugi ih ne žele prihvatiti. Ekonomija se nekad naziva polu-ozbiljno znanost očitog, a dobar ekonomist onaj koji ima čvrst zahvat očitog. Kritike koje neki serviraju u par minuta razmišljanja, bez troška i kao očite mogu uzeti dane i tjedne za kvalitetan odgovor. George Stigler je stoga predložio da nagradimo kritičare čija kritika dovede do plodnog rada, a oporezujemo one čija kritika ispadne kriva. Opet, polu-ozbiljno.

Daniel Kahneman u svojoj knjizi vidio to kao dva uma – jedan brzi i intuitivan, drugi racionalan i promišljajući.

Ideja ministra Linića smanjenja doprinosa za zdravstveno ili/i mirovinsko (poreza na plaću) i povećanja stope PDVa kako bi se nadoknadio porezni prihod nije nova. Samo pratimo što drugi rade. Francuzi su to diskutirali ‘davne’ 2007. Njemci su to napravili i mnogi drugi od onda. Francuzi sada opet to debatiraju. Na jednu ruku dolazi do prebacivanja poreznog tereta socijalnih programa na potrošače, dok na drugi ruku iako se radi o smanjenju poreza na plaću, radnici su i potrošači.

Koje su posljedica toga? Te davne 2007. Mankiw je ponudio par tentativnih posljedica prema standardnim linijama odlučivanja pojedinaca: štednja-potrošnja, rad-odmor, tko će podnjeti teret (distribucija) te cjelokupan makroekonomski utjecaj. 

Utjecaja na štednju u biti neće biti jer ni jedan ni drugi porez na mjenjaju poticaj ili motivaciju za štednjom (potrošnjom) danas vs. sutra. Naklonost štednji će ovisiti o nekim drugim faktorima.

Negativni poticaj za rad (potrošnju) dolazi od oba poreza tako da zamjena jednog za drugi samo mjenja mjesto naplate, u trgovini umjesto u plaći, bez dodatnog iskrivljavanja odluke pojedinca oko rada i odmora. Skuplja potrošnja (rad) signalizira manju konzumaciju iste i veću konzumaciju relativno jeftinijeg odmora. Jedino, bilo bi dobro kvantificirati taj negativni poticaj na rad od jednog i drugog poreza.

Kod distribucije tereta svakako treba razumijeti da je hrvatsko društvo, kao i mnoga druga na pola razvijenih zemalja, prilično podjeljeno na stare i mlade. Viši PDV kao porez na potrošnju pogađa starije (umirovljenike) relativno više pošto više ne zarađuju plaću (prijavljeno) a konzumiraju iz štednje, dok mlađi imaju korist o manjih poreza na plaću i ukupnog   pomaka tereta prema starijima. Još, kao što je Emmanuel Farhi dodao, PDV nije progresivan kao porez na plaću, već linearan (u biti regressivan s obzirom na prihod) i stoga pogađa one sa nižim pimanjima/mirovinama najviše.

Što se tiče makro posljedica, nakon nekog vremena nominalna plaća bi porasla ali bi i cijene nakon poreza, po pretpostavkom da je hrvatska mala i otvorena ekonomija gdje je većina cijena prije poreza određena vani, kroz otvorenu konkurenciju i trgovinu. Pitanje je jedino da li bi plaće ili cijene brže porasle. Ako nominalne plaće krenu na gore sporije od cijena, realna plaća bila bi niža i tako stimulirala zapošljavanje. Naravno to vrijedi za one plaće koje nisu indeksirane za inflaciju.

A čije jesu? Čije su plaće već godinama pod najvećim povećalom ekonomista, stranih i domaćih i zbog levela i zbog brzine rasta i zbog političke zaštite?

This indicates, I think, a key problem in these debates. People like Kantoos or Tyler Cowen start from the presumption that when people with the right credentials, like Cochrane, or Jean-Claude Trichet, or Robert Lucas make strong statements, that they must have a defensible model behind their assertions. And so if someone like me or Brad says that there is no such defensible model, we must be engaged in a “rant”, treating these people unfairly.

But sometimes people with impressive credentials do talk complete nonsense ….

So what purports to be a demand for fair-minded argument ends up, in practice, being a demand that we pretend to find a coherent position where none exists, that we basically invent a high-minded debate out of thin air.

Iako je njegov komentar vezan za nešto drugo, kompleks i impresija ‘titule’ i nadopunjujući stav sukobljavanja i omalovažavanja prisutan je u mnogim diskusijama oko ekonomskih pitanja i onemogućuje staloženu diskusiju.

Po medijima se paradiraju ideje i izjave Nobelovaca i raznih drugih “priznanja” kao kredibilni odgovori što kod većine čitatelja, rekao bi, ostavlja dojam da je to i ultimativni odgovor na neku društvenu problematiku. Nedostaje kritika predstavljenog razmišljanja ili ono najvažnije, suprotnost u razmišljanju što bi trebalo uravnotežiti čitavu diskusiju. Razmišljam stoga da li je takav način diskursa kroz medije pridonio i diskursu u javnosti kad se primjerice nakon par komentara s kojima se netko ne slaže (dozvoljeno i konstruktivno) diskusija preokrene u napadanje i omalovažavanje (nije dozvoljeno i nije konstruktivno) zbog dojma da postoji samo jedan točan odgovor, a ostalo su demagogije i patroniziranje.

Ipak, ne želim napadati i kriviti medije jer krajnja odgovornost za sukobljavanje leži kod samih komentatora i autora. Mnogi bi željeli živjeti u svijetu gdje postoji samo jedna istina, bez diskusija, bez razmišljanja, jednostranih, subjektivnih definicija i potrebe “raspravljanja banalno loših ideja“. No to nije naš svijet. Nit vodilja Nicolasa Stenoa, danskog znanstvenika i oca geologije kojeg je Google Doodle prije neki dan komemorirao, bila je da ne prihvati neki tvrdnju kao istinitom samo zato jer je u knjizi, već da se jednostavno osloni na vlastito istraživanje, bez pretenzija da je nešto banalno i očito loše ili dobro.

Cestitke deckima sa pulskog sveucilista, Bateman, Sinkovic, Skare, na dobroj prezentaciji zanimljivog rada o propasti bosanskog trzista mikrofinancija. Slucajno sam ga vidio u programu i odlucio poslusati. Nadam se da je rad dostupan online.

Occupay ovo-ono protestanti su isto bili prisutni i pokusali uci na glavnu “ceremoniju” i predavanje. Ne znam sto su tocno protestirali (nesto Mankiew, Summers) ali cujem da ima videa na youtubu u kojem elokventno docaravaju svoje neznanje.

Svakako potrazite video gotovo dvo satnog Humor Session od Subote 7. Komicar/ekonomist Yoram Bauman je bio odlican!

Vise teksta i koja slika ovih dana.