…pad potrošnje cigareta “kasni” za rastom cijene. To je očito na grafovima, tako da će država ipak profitirati.

Ne znamo točno što znači profitirati ovdje, pa ćemo pretpostaviti da podrazumjeva barem dovoljno prikupljenih sredstava koji će pokriti većinu troškova liječenja bolesti kao posljedica pušenja. Odnosno, ono što su iz Ministarstva Zdravstva i htjeli postići uvođenjem poreza na cigarete. To je optimistično možda, možda slučaj u kratkom roku. Dugoročno, država sigurno ne može financirati svoju potrušnju u zdravstvu iz poreza na cigarete i neće profitirati. Što Puzz smatra pod “kašnjenjem” je u stvari razlika između cijenovne elastičnosti potražnje – koliko snažno se potražena količina promjeni nakon promjene cijene – na kratki rok i na dugi rok. Kratkoročno potražnja je prilično neelastična i većina ljudi sigurno ne prestaje pušiti ubrzo nakon povećanja, te malo tko smanji broj konzumiranih cigareta. Na taj način država i može “zaraditi” na porezu na cigarete. Dugoročno je cjenovni efetk jači i ljudi prestaju pušiti, odnosno znatno smanje broj popušenih cigareta. To je uistinu vidljivo na grafovima iz posta. Recimo da su procjene cijenovne elastičnosti za cigaretama -0.4 kratkoročno i -0.75 dugoročno.

Ali, držati se samo cijenove elastičnosti u prognozama poreznog prihoda je, iako vrlo komotno za izračun, vrlo optimističan scenarij. Kad bi Ministarstvo Zdravstva računalo na porezne prihode samo na osnovu elastičnosti, osim što bi bili slabi prognozeri, vrlo brzo bi se našli u danas sličnim financijskim poteškoćama. Odmah nakon uvođenje visokog poreza ili znatnog povećanje postojećeg potaknuti će pušače, koji su ponajviše iz nižeg prihodovnog razreda, da kupe cigarete preko granice. Možda u BiH ili Srbiji, gdje su jeftinije. Naravno, osim što će pojedinci ići preko za šteku, dvije, ići će i kombiji za 100 šteka. Tj., šverc i crna tržišta će se povećati i dodatno protegnuti resurse na granici. Uz to, prodaja cigareta na internetu gdje bi se mogao izbjeći porez bi se sigurno povećala. To bi negativno pogodilo trgovce cigaretama. Sve bi to moglo kompromitirati ono kratkoročnu neelastičnost potražnje za cigaretama na koju računaju u ministarstvu. Legalna kupovina cigareta u Hrvatskoj bi mogla puno brže pasti već u prvoj godini nakon uvođenja poreza, jer će ga pušači, stariji pogotovo, pokušati izbjeći ne da prestanu ili smanje pušenje, već da traže jeftinije kutije drugdje.

Primjerice, država Maryland je podigla porez na cigarete na $2 prošle godine. Ni godinu dana nakon toga, prodaja cigareta je pala 25%. Pušači su jednostavno otišli u susjednu državu kupiti cigarete. (Članak nakon ovog posta objašnjava problem. Bold je moj.) Kod nas nije tako jednostavno prelaziti granicu i kupovati jeftinije cigarete, ali zato imamo šverc kojem nismo neskloni na ovim prostorima s obzirom na države sa kojim graničimo.

REVIEW & OUTLOOK – The Wall Street Journal

Cigarette Tax Burnout

August 11, 2008

Politicians in Annapolis are scratching their heads wondering what happened to all those chain smokers who were supposed to help balance Maryland’s budget. Last year the legislature doubled the cigarette tax to $2 a pack to pay for expanded health-care coverage. Eight months later, cigarette sales have plunged 25% and the state is in fiscal distress again.

A few pols are pretending to be happy that 30 million fewer cigarette packs have been bought in the state so far this year. As House Majority Leader Kumar Barve put it, fewer people smoking is “a good thing.” Yes, except that Maryland may be losing retail sales more than smokers. Residents of Maryland’s Washington suburbs can shop in nearby Virginia, where the tax is only 30 cents a pack, and save at least $15 per carton.

The Maryland pols are so afraid this is true that they’ve made it a crime for residents to carry two packs of cigarettes that weren’t purchased in the state. In other words, the state says it’s legal to smoke, so long as you use cigarettes that the government can tax and thus become a financial partner in your bad habit. But if you dare to buy smokes across state lines, you can be fined.

Maryland is only the latest state to prove the folly of trying to finance government with a tax on a shrinking pool of smokers. In New York City and State, tobacco taxes have been raised so many times that the retail cost can exceed $9 a pack — about double the national average. Few budget-savvy smokers in the Big Apple pay that tax. Patrick Fleenor, an expert on tobacco taxes at the Tax Foundation, estimates that there is “now a 75% gap between cigarette sales in the city and cigarette consumption.” In other words, three out of four cigarettes are bought elsewhere or are contraband. Out-of-state purchases, tax-free Internet sales and a cigarette black market are booming.

In New Jersey, about 40% of the Marlboros and Virginia Slims that are lit up escape the $2.57-a-pack tax. In Washington State, evasion was so rampant that the legislature decided in 2005 to lower the 75% tax on cigars and other tobacco products as a way to raise revenue and help state retailers.

Members of Congress, please take note. Democrats are planning one more pre-election go at a $35 billion children’s health program expansion (S-chip) funded by a 61-cent per pack tobacco tax increase. They justify the new levy as a “sin tax.” OK, but if Americans don’t start sinning a whole lot more, states and Uncle Sam are going to go broke.

See all of today’s editorials and op-eds, plus video commentary, on Opinion Journal.

Nazivati novo i veće oporezivanje cigareta i pušača oporezivanje “rizičnog ponašanja” jednostavno nije ispravno. Cilj koji ministar želi postići zasigurno nije oporezivati “rizično ponašanje.” Ministri nisu kvalificirani određivati za građane što je to “rizično ponašanje” niti imaju na to pravo. Da, pušenje spada pod kategoriju “rizičnog ponašanja”, ali i stotine drugih ponašanja je rizično pa ih je ipak nemoguće, a i nedopustivo oporezivati. Kako je Milton Friedman rekao, “Ne vjerujem da država ima ikakvo pravo reći mi što da stavljam u moju glavu.” Bloger Zombix se posebno ulovio baš tog termina i iznio mnoštvo drugih “rizičnih ponašanja”, te svalio drvlje i kamenje na ministra. (Doduše njegov ukupni argument je prilično loš i nerazumljiv, no do toga ćemo doći kasnije.) Primjerice, vožnja autom je rizična, relativno na vožnju avionom. Veća je vjerojatnost da će te poginuti u auto nego u avionu. Sa pojmom “rizičnog ponašanja” političari si nepotrebno stvaraju problem oko kreiranja zakona i usmjeravaju diskusiju u zbunjujući i krivi smjer.

Osim tog problema semantike, oko kojeg se nema potrebe iznimno uzrujavati, ministrov prijedlog je na mjestu i recimo da je cilj koji želi postići poželjan. Poželjno je smanjenje zloupotrebe određenih substanca, tj. “štetnu ovisnost” o njima. U ovom slučaju radi se o cigaretama, pa ću se na njima zadržati, no isti principi, ista pravila vrijede i za alkohol i blage i teške droge.

Alkohol i cigarete se u neformalnom, svakodnevnom ekonomskom smislu smatraju običnim legalnim dobrima koja se proizvode i kupuju na slobodnom tržištu. To ipak nije posve točno. Zbog svojih svojstava kao substance sklone prekomjernoj upotrebi i ovisnosti od posebnog su interesa za ekonomsku, legalnu i zdravstvenu politiku. Dakle cigarete, za razliku od običnih dobara, posjeduju dvije posebne karakteristike. Prva je da su ovisne. Ovisnost, konkretno, znači da prošla povećana konzumacija vodi do povećane trenutne konzumacije. Mnoga dobra su i mogu biti ovisna – slušanje muzike, čitanje stripova, PEZ bomboni ili padobranstvo. Ali, ovisnost o tim dobrima ne vodi do loših posljedica u budućnosti i nije štetna za korisnika i druge u okolini. Pušenje cigareta je štetno za korisnika i ljude u njegovoj okolini i to označava drugu karakteristiku substanca sklona zloupotrebi – konzumacija cigareta šteti korisniku i drugima. Voilà “štetna ovisnost.” Nije isto što i “rizično ponašanje” i Vlade se ne bi trebala služiti tim opširnim izrazom.

Šteta samom pušaču, ili supružniku jer se obitelj smatra jedinicom koja donosi odluke, predstavlja interni trošak. Pušači su obično svijesni štete samom/oj sebi, iako mogu biti slabo informirani, ali mogu i ignorirati taj interni trošak. Šteta koju pušači svojim ponašanjem stvaraju za nepušače predstavlja eksterni trošak. Često citirani eksterni trošak je šteta koju trudnice koje puše nanose svojoj djeci, troškovi za nepušače u krugu pušača na radnom mjestu i javnim prostorima su isto dobro dokumentirani, ili pak šteta za mlađu djecu u obiteljima pušača (djeca ne participiraju u donošenju odluka unutar obitelji pa se ne može smatrati internim troškom). Ti eksterni troškovi podrazumjevaju iznimno narušeno zdravlje i stoga povećanu potražnju za zahtjevnom medicinskom njegom. Novorođenčadi primjerice često trebaju neonatalnu intenzivnu njegu i pate dugoročne fizičke i mentalne posljedice. Kod odraslih zbog pasivnog pušenja dolazi do problema pretilosti, bolesti dišnog trakta, srca i također razne vrste karcinoma. U Americi se procjenjuje da dodatnih 3000 nepušača umre od karcinoma pluća i 10tak tisuća umre od srčanih i dišnih bolesti kao posljedica pasivnog pušenja. Za zapamtiti kod eksternih troškova je da ih pušači stvaraju jer u određenim sistemima, konkretno našem, ne plaćaju premiju za zdravstveno osiguranje, ili je ta premija nedovoljno visoka, zbog svoje ovisnosti, a zahtjevaju pretjerano korištenje medicinskih usluga.

Zbog postojanja i ignoriranja tih troškova država možda ima pravo na intervenciju i donošenje određenih regulativnih politika u vezi ovisnih substanca kako bi potaknula i korigirala ponašanje. Predpostaviti ćemo da ima u svim okolnostima čisto da ne kompliciram diskusiju. Cilj tih regulacija je otežati i smanjiti potražnju za štetnim ovisnim proizvodom poput cigareta. Regulirana je minimalna dob potrebna za kupovanje cigareta, restrikcija reklamiranja duhanskih proizvoda, zabrana pušenja na javnim  mjestima, u državnim zgradama, školama, posebno su designirana mjesta za prodaju duhana (pojedine trgovine ili posebna mjesta u trgovinama). Korištenje posebnih poreza je isto oblik regulacije. Način na koji regulacija i porezi utječu na smanjenje potražnje je da povećavaju punu cijenu cigareta.

Puna cijena uključuje monetarni i nemonetarni dio. Nemonetarni dio je kompleksniji za kvantificirati (pa neću ulaziti u to sada) jer predstavlja trošak u vremenu i čekanju za kupiti cigarete, razne restrikcije i kazne koje su možda prisutne te novčana vrijednost negativnih zdravstvenih posljedica i medicinske njege koju zahtjevaju.

Poseban porez (akciza) koji se u ovom slušaju predlaže utječe na (i.e. povećava) monetarni dio cijene, tj. cijenu koju korisnik cigareta plaća novcem. Na tu se cijenu svi fokusiraju, pušači i nepušači, jer je jednostavna brojčana vrijednost, svakodnevno gledaju u cijenu kutije cigareta, znaju koliko ih košta u određenom periodu, računaju koliko svog prihoda će odvojiti na cigarete itd. Dakle, kad se govori o cijeni cigareta, u javnosti, u medijima, među političarima u velikoj većini slučajeva se misli na cijenu u novcu. Političari se fokusiraju na novčanu cijenu cigareta jer je jednostavno mogu manipulirati (i.e. povećati) putem poreza i tako zbog poznate veze potražnje i cijene nastojati utjecati na konzumaciju cigareta. U Americi federalna i državna akciza čini oko 40% cijene cigareta. I da budemo precizniji, cijena koja je bitna je realna cijena cigareta – cijena cigareta podjeljena sa Indeksom Potrošačkih Cijena.

Zbog činjenice da su “štetne ovisnosti” (ne “rizična ponašanja”) osjetljive na cijenu, cilj Vlada diljem svijeta je kroz povećanje poreza smanjiti tu “štetnu ovisnost”. Zapravo, cilj naše Vlade, bazirano na onome što je Ministar Milinović rekao, je sakupiti određeni prihod iz poreza na duhan kako bi se pomoglo zdravstvenom sustavu u liječenju bolesti pušenja. To je poželjan i razumljiv cilj, ali im vjerojatno neće uspijeti onako kako se nadaju – ili kako Zombix misli da hoće. Mnoštvo empirijskih dokaza ukazuje na važnost novčane cijene u određivanju potražnje za cigaretama. Mnoge studije pokazuju na snažan negativni efekt cijene na potražnju za cigaretama. Generalni zaključak je da će uvođenje ili povećanje akcize za stalno povećati cijenu cigareta i tako imati značajan negativni efekt na potražnju za cigaretama – porezi nisu “bezveze.” Dva grafa niže to ilustriraju. U prvom se vidi povećanje realnih cijena cigareta između 1975.-2003. Dva razdoblja povećanja realne cijene su posebno uočljiva. Između 1980.-1992. cijena je porasla 88% kao posljedica povećanja federalne akcize tri puta. Između 1972.-2003 cijena je porasla za 72% kao posljedica povećanja federalne akcize dva puta, pojedinih državnih poreza i parnice 46 država protiv proizvođača cigareta. U drugom grafu vidi se smanjenje rate pušenja između 1975.-2003. (Klikni za uvećanje)

Povećanje cijene cigareta objašnjava većinu promjene u količini pušenja. Bloger Zombix ističe to i priznaje da “su sva istraživanja do sada pokazala da se povećanjem cijene cigareta direktno utječe na broj pušača i da pušači puno lakše prestaju pušiti kad se cijena kutije cigareta povisi.” Iz tog razloga vjerojatno je da oporezivanje štetne ovisnosti poput pušenja neće donjeti prihode kojima se Ministarstvo nada. Svako dodatno povećanje poreza kako bi se “ulovio” željeni prihod će dodatno utjecati na smanjenje broja pušača. I to je uredu, jer porezni prihodi i nisu primarni razlog zašto oporezivati “štetnu ovisnost”.

Dakle, uvođenje i povećanje posebnog poreza na cigarete povećava cijenu cigareta; država koristi porez upravo sa namjerom da povisi cijenu cigareta i tako utječe na smanjenje pušenja. Dostupna empirijska istraživanja potvrđuju da kako realna cijena cigareta raste njihova konzumacija opada.

Razumljiv, ali nejasan i krivi argument

Osim opravdane zbunjenosti i nelagode sa pojmom “rizično ponašanje”, Zombixov argument protiv poreza je mutan, a ono što i jest razumno je pogrešno i nema smisla. Poznato je da su pušači iznimno defanzivni o svojoj ovisnosti, pa je razumljiv način i posebno obojan riječnik kojim se Zombix služi u opisu prijedloga Ministra zdravstva.

Morao sam mnogo puta čitati njegovu argumentaciju da vidim što mu to točno smeta i sa čime se ne slaže. (Ignorirao sam sve neutemeljene, paranoične teorije zavjere). Ne možeš nešto kontra-argumentirati kad i ni ne znaš što je pisac htio reći. Iako Zombix priznaje i razumije da viša cijena cigareta smanjuje pušenje, pa čak to i priželjkuje, izgleda, čini mi se, da mu je neprihvatljiv način povećanja cijene i svaljivanje toga na pušača. Nigdje nije objašnjeno zašto je to glup način. Uz to stav bloger je da “rizična ponašanja” treba dodatno naplaćivati ali ne oporezivanjem jer to neće podići cijenu cigareta (?), neće smanjiti pušenje (?) novac od poreza neće ići u zdravstvo (?). Sve je to ništa drugo nego posljedica nerazumjevanja kako poseban porez utječe na cijenu cigareta, kako nitko drugi osim pušača ne može to platiti, te kako je upravo cilj uvođenja poreza da potrošači plate dodatni trošak! Bilo da se to zvalo porez na pušenje, porez na rizično ponašanje ili porez na štetnu ovisnost, promjena naziva ne mjenja krajnji efekt i cilj.

Jedna tema koja je sigurna i jasna kroz argument je protivljenje da duhanska industrija, točnije TDR, izbjegne svako povećanje cijena i priželjkivanje da korporacije plaćaju liječenja negativnih posljedica pušenja, zato jer one omogućuju to rizično ponašanje i stoga one su odgovorne za rizično ponašanja. TDRu bi također trebalo podići troškove podizanjem trošarina na duhan. Uz to, stvaraju “abnormalnu” zaradu. (?) Kaže:

Slažem se da se rizična ponašanja dodatno naplaćuju ali ne na ovako glup način i ne samo nekima nego svima… ili nikome. Ovo je prebacivanje odgovornosti sa onih koji omogućuju rizično ponašanje i na njemu ostvaruju abnormalnu zaradu na sve ostale, naplatite duhanksoj industriji svaku kunu liječenje posljedica.

Na stranu argument da bi, po ovoj besmislenoj logici, i automobilske kompanije onda trebala plaćati liječenje posljedica vožnje i auto nesreća (a one čak i ne zarađuju abnormalnu zaradu!) jer vožnja automobilom je rizično ponašanje. Zaboravimo to. Recimo da se udari na TDR i još koju stranu kompaniju, pokrene se parnica i tuži ih se za sve troškove liječenja štetnih posljedica pušenja posljednjih 15 godina. To je ono što nam treba! Ako prosječno godišnje košta 4 milijarde kn za liječenje posljedica pušenja, u grubo bi se tražilo sigurnih 60 milijardi kuna od TDRa i ostalih. Vjerojatno bi se išlo na veći iznos, jer će cijena budućih liječenja biti još i viša, koji bi se isplaćivao kroz par godina. Tako bi duhanske korporacije platile liječenje posljedica pušenja i pušače to ništa ne bi koštalo! Da, ali ne baš.

Primjer nije abstraktan, već se stvarno dogodio. Godine 1998. 46 američkih država je postiglo dogovor sa najvećim duhanskim kompanijam oko niza tužbi zbog štetnih posljedica pušenja i vraćanja javnog novca koji su države utrošile na liječenje zdravstvenih posljedica pušenja. Dogovor je bio da će kompanije platiti oko $200 milijardi državama. No, što je pravni dogovor predstavljao i kako bi ga trebalo proučavati je jednostavno kao porast poreza na cigarete.

Kompanije igraju ulogu skupljača poreza, ali ako išta znamo o porezima, znamo da ih kompanije ne plaćaju. Porez mogu platiti samo ljudi – vlasnici (dioničari), radnici i najčešće kupci. Stvarni porezni teret je drugdje (uglavnom na potrošačima) ovisno o cijenovnim elastičnostima potražnje. Uzmimo da je cjenovna elastičnost potražnje za cigaretama oko -0.3 (prilično neelastična potražnja), što znači da će nakon svakog porasta cijene, potražena količina cigareta pasti. Konkretni dogovor je dodao $0.30 po svakom paketiću cigareta, ili 15% povećanje cijene. Elastičnost -0.3 pomnožimo sa povećanjem cijene 0.15 i znamo da će potražnja za cigaretama pasti za 4.5%. Umjesto 24 milijarde paketića, prodati će se oko 22.9 milijardi na godinu. 22.9 milijardi x $0.30 daje oko $6.87 milijardi poreza na godinu koji duhanske kompanije “prikupiti.” Platiti će ga gotovo u potpunosti potrošači duhana, i.e. pušači. Stvarni krajnji iznosi dogovora su bili oko $13 milijardi poreza na godinu za države i troška od oko $1 milijarde za duhanske kompanije.

Najveći gubitnici – isti oni pušači zbog kojih se parnica pokrenula. A mislili smo da će pušači bez troška čekati nekakav karcinom u starosti. Da bi priča bila još zanimljivija – mnogo, ako ne i većina, pušača je u niskom prihodovnom razredu što bi značilo da su ova povećanja cijene vrsta regresivnog poreza. (Što manje imaš, više plaćaš.)

No, dogovor je imao kao cilj smanjenje pušenja među mladima, pogotovo tinejđerima, što je uvijek politički poželjno. Pošto mladi, primjerice srednjoškolska populacija imaju veću elastičnost potražnje za cigaretama od odraslih, -0.5 i višu, povećanje cijene cigareta će dovesti do još većeg pada potražnje. (-0.5 x 0.15= -7.5%). Možda ipak nešto dobrog.

P.S. Nisam spomenuo ništa o važnim temama elastičnosti, kratkoročnoj i dugoročno, kao ni o racionalnom modelu ovisnosti, ili dobnim, prihodovnim i obrazovnim skupinama pušača. Njihove reakcije na povećanje cijena su različite.

P.P.S. Zašto bi bilo teško otkriti tko je pušač, a tko nije? Samo pušači kupuju i plaćaju cigarete na kioscima, u trgovinama ili automatima. Ja baš i nemam naviku kupiti cigarete da bi mogao gledati u njih.

(Garfovi su iz rada Michael Grossman – INDIVIDUAL BEHAVIORS AND SUBSTANCE USE: THE ROLE OF PRICE.)