Malo sam razmisljao cisto ovako “neznastveno”. Ima dosta ljudi kojima nema prevelike razlike izmedu mirovine i sadasnje place. Prosječna mirovina (prema ZOMO) iznosi 2.151,12 kn. vs minimalna plaća za puno radno vrijeme (40 sati tjedno) 2.814,00 kn. Znam da je to bio slucaj sa mojom frizerkom koja je otisla u punu mirovinu i razlika joj je bila par sto kuna sto je zapravo dobra cost benefit analiza. Zasto raditi jos par godina vise kad ti je razlika recimo 400 kn. Drugi razlog je slaba mobilnost radnika gdje nema mozda one tendencije da starenjem se preusmjerava u “lakse” poslove pa cak i obrazuje, prekvalificira itd. tako da ljudi docekaju starost u tezim zanimanjima i jednostavno nisu sposobni raditi takve poslove. Treca ideja je da su mirovine siguran izvor prihoda dok place mozda nisu i dolazi cesto do neplacanja ili cekanja na placu a i samo hr trziste radne snage je brutalno pa zelis provesti sto manje vremena u njemu.

Ovo su podaci HZMO-a, odnos broja osiguranika i broja korisnika mirovina svake godine je sve nepovoljniji i nikakvo pomicanje zakonske dobne granice za umirovljenje ne može bitno smanjiti postojeće troškove mirovinskog sustava niti povećati zaposlenost, ali može povećati nepravdu.

Većina sadašnjih umirovljenika nije ostvarila pravo na mirovinu nakon navršenih 65 godina života, nego u pravilu puno ranije.

Veliki je broj prijevremenih starosnih i invalidskih mirovina ostvaren samo zbog toga što su ljudi ostali bez posla pa je “pametna država” pronašla “Solomunsko rješenje”, ljudima je osigurala mizerna mjesečna primanja (mirovinice) i zabranila daljnji rad (ako hoćeš raditi oduzet ćemo ti mirovinu).

MMF predlaže (sugerira) da problem velikih troškova mirovinskog sustava i razine zaposlenosti riješimo tako da povećamo dobnu granicu za umirovljenje, dakle da je podignemo sa 65 na 67 ili 70 ili možda na 100 godina pa će ljudi dulje raditi (možda do smrti) i kraće biti u mirovini.

Mišljenja sam da bi to bila samo nova nepravda prema sadašnjim osiguranicima koja nikako ne bi riješila problem velikih troškova sadašnjih umirovljenika.

Mišljenja sam da svi osiguranici s navršenih 65 godina života trebaju ostvariti pravo na zasluženu mirovinu, ali ne i da zbog toga trebaju prestati raditi. Neka primaju mirovinu i, ako mogu i žele raditi, neka i dalje rade.

Isto pravo, da primaju stečenu mirovinu i da mogu dalje raditi treba priznati i sadašnjim umirovljenicima. Siguran sam da većina od 1 213 121 korisnika mirovine može i dalje nešto raditi, ali ne rade jer im je zabranjeno ili rade na crno.

Dakle rješenje problema mirovinskog sustava ne treba tražiti u nanošenju novih nepravdi nego u podizanju opće razine zaposlenosti u Hrvatskoj i time povećanju prihoda mirovinskog fonda. Svakoga tko može nešto raditi treba stimulirati na rad pa i sadašnje umirovljenike. Ostvarenje zakonskog prava na mirovinu ne treba biti prepreka daljnjem radu.

Ako osoba s navršenih 65 godina može i želi dalje raditi treba mu to omogućiti, ali ne i uskratiti mirovinu.
Ako osoba u invalidskoj mirovini može i želi nešto raditi zašto mu to braniti, zašto prijetiti oduzimanjem stečenih prava.

Profesionalna i opća radna nesposobnost, kao uvjeti za invalidsku mirovinu, samo su stvar liječničke procjene. Siguran sam da se većina “opće radno nesposobnih” može osposobiti za nekakav posao, ali to ne čine jer im se ne isplati. Ako se osposobe za rad izgubit će sigurna primanja.

Dakle, najveća prepreka mogućem zapošljavanju sadašnjih umirovljenika je prijetnja oduzimanjem stečenih prava pa zato oni ili ništa ne rade ili rade na crno, a to je problem koji se, uz malo dobre volje, može riješiti.

Dakle, možemo reći da porezna reforma koja ide prema jačem oporezivanju potrošnje ide u korist onima koji su trošili. No, može li to biti argument protiv takve porezne reforme? Posebno ako ta ista reforma stimulira one koji štede (veći porez na potrošnju -> manji porez na kapital)?

Možda postoji neki kontekst, nešto što ste pročitali negdje? (dajte link)

Da li mislite na one koji štede vs. onih koji uglavnom troše? Recimo, ako su neki stekli imovinu (neku vrstu štednje) prije reforme i sada od nje žive, dakle potrošnju financiraju tom štednjom onda su oni donekle u biti u slabijoj poziciji ako se više oporezuje njihova potrošnja iz fiksnog prihoda. Da li je pitanje u vezi stjecanja imovine, što bi (veći) porez na potrošnju možda otežao??

Ili možda mislite na neki širi učinak takvog poreza na stjecanje imovine, štednju, rad? Donekle to bezpredmetno jer pitanje nije što će dogoditi sa većim oporezivanje potrošnje. Pitanje je što će se dogoditi u odnosu na neku drugu vrstu oporezivanja koju smo mogli upotrijebiti – ako naglasak stavimo na oporezivanje prihoda, imovine ili dobiti.
Jedna kuna poreznog prihoda se može uzeti kroz porez na potrošnju ili porez na prihod.

Ili je možda pitanje regresivnog/progresivnog učinka takve reforme s naglaskom na oporezivanje?

Intuitivno (meni), oporezivanje potrošnje je zdravije od oporezivanja imovine ili rada, ali teško mi je to referencirati nekim analizama. No naravno, kada govorimo o poreznoj reformi, stavljanje naglaska na oporezivanje potrošnje u relativno bolji položaj dovodi one koji su imovinu stekli prije reforme, je li tako?

Dobro pitanje. Mogli smo pitati općenito koji je porezni sustav najbolji, tj. optimalan. Ako želimo reformirati porezni sustav idejno se želimo približiti što više optimalnom. Jednostavnost je glavni princip, jer kad država uzme 5 od svakih 10 kuna greške u dizajnu poreznog sustava su vrlo skupe.

Mislim da jesu prilično generalni, elementarni, principi koje bi malo koji ekonomist osporio kao dobru bazu. I mislim da vrijede svugdje. Za implementaciju porezne politike dobro je imati još detalja i uporišta što je bolje, a što gore i to djelomično ovisi o kontekstu zemlje ali, ipak, ukidanje svih olakšica je vrlo lak potez svugdje.

Za pročitati dobra starta pozicija je upravo Mankiw etc. rad “Optimal Taxation in Theory and Practice” iz 2009, nezahtjevno čitanje ako nemate problema sa engleskim.

Nedavno izdani “Mirrlees Review” je odličan pregled posljednje riječi porezne teorije i politke, Besplatan je, vrlo dug, izdan je u dva volumena i upravo se drugi – Tax By Design – bavi poreznom reformom. Osim cijele knjige, ima i kraćih pregleda glavnih ideja i savjeta kako reformirati porezni sustav.

Možda najzanimljvije za Hrvatsku koja se toliko oslanja na PDV je knjiga “The VAT in developing and transitional countries” Bird i Gendron iz 2007. Dobar pregled iskustava raznih zemalja u implementaciji PDVa, što znamo i što ne znamo.

PS. Zahvala i za sve nove postove, nadam se da vraćate na razinu aktivnosti koju ste imali prije ovog razdoblja zatišja.