Ljudi su navalili na obrazovanje, takav je jednostavno “duh vremena”. Kao što sam rekao, ja sam za kompletno micanje države iz obrazovanja, uključujući i privatizaciju fakulteta. Ali dok se to ne dogodi, treba pustiti ljude da studiraju što žele.

Priče o tome da treba povezati fakultete i gospodarstvo, da treba poticati znanja koja su potrebna, smanjiti broj pravnika i ekonomista i povećati broj informatičara… i ostale takve gluposti, ako se ozbiljno shvate samo vode dodatnoj državnoj intervenciji, dodatnim pogrešnim signalima tržišnim igračima, dodatnim propisima, ograničenjima, regulacijama i subvencijama.

Ukratko, neka studiraju što god hoće.

Ako neznamo cilj obrazovanja onda nam je svako obrazovanje jednako dobro odnosno loše.

Bez jasnog cilja količina i kvaliteta su nebitne, možemo ljude školovati kratko za pastire ili dugo za nuklearne fizičare i oba školovanja su jednako besmislena, ako npr. planiramo razvijati samo turizam i ugostiteljstvo. Zapravo možda je pastirologija bliža ugostiteljstvu?!? Daje bolji efekt na ekonomski rast! Školovanje za nuklearnog fizičara koji će se baviti seoskim turizmom vjerojatno bi imalo negativan učinak na ekonomski rast.

Mislim da je nama glavni problem nepostojanje jasne vizije što želimo, kamo želimo stići za recimo 6 – 10 godina.

Kad budemo imali jasne ciljeve i planove kako ih postići moći ćemo procijeniti potrebnu količinu i kvalitetu obrazovanja tako što ćemo uspoređivati koliko nas ulaganje u određenu vrstu obrazovanja približava utvrđenim ciljevima.

Obrazovanje bez cilja sigurno nema pozitivan učinak na ekonomski rast, ali možda je netko procijenio da nama nije cilj ekonomski rast nego neka druga kvaliteta života – možda nirvana? ili socijalističko samoupravljanje?, tko zna?

Sada sam na 1/3 knjige i vrlo je zanimljiva, iako velikim dijelom difuzna s ekstenzivnim razmatranjima povijesnih primjera i ponavljanjima. Relativo gledajući jer da sam bar dovoljno pametan da mogu sve to popamtiti i organizirati u glavi.

Glavna teza je prilično plausibilna. Ali ionako će knjigu pročitati možda 10 ljudi u Hrtvaskoj. S time da će možda 3 pročitati prethodne reference bitne za razumijevanje (Germs, Guns and Steel od Diamonda, ili Schumpetera).

Iako ima neke očite manjkavosti, npr. referira se vrlo često na SSSR kao ‘ekstraktivnu’ ekonomiju koja je začudno dugo stvarala vrijednost tako da je po dekretu alocirala resurse u produktivnije aktivnosti. Ali ne navodi da je zapravo to daleko precijenjeno jer su imali nevjerojatan transfer znanja sa Zapada. Kao što je rekao Schumpeter, kad su na svjetskoj izložbi 1920. ili tako nekako, Sovjeti vidjeli traktor, lako im je bilo emulirati tu tehnologiju, ali nje ne bi bilo bez 200 godina kreativne destrukcije na Zapadu.

Rekao bih da se ipak sve svodi na inovativnost, a onaj tko to ne razumije, neće nikad shvatiti ništa. Što je inovativnost i poduzetništvo u najširem smislu riječi. Knjiga je u biti o institucionalnom okviru za sistematsku inovativnost.

‘ Ekstrakcijske’.