Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference¹ to mark the 20^th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.

Guverner … poručuje kako bi Vlada morala imati na umu da sada ne definira politiku samo za ovu godinu i ovogodišnji proračun.

»Nije riječ samo o proračunu za jednu godinu, nego o početku vođenja dugoročno održive fiskalne politike koja će još daleko više dobiti na značenju ulaskom u Europsku uniju. Zato je bitno da se potrebna fiskalna konsolidacija ostvaruje mjerama trajnog karaktera, a ne tek kratkoročnim odustajanjem od pojedinih izdataka. Za to su potrebne radikalne strukturne reforme, uključujući smanjivanje pojedinih prava, o kojima se zasad još malo govori«, upozorava Rohatinski. Uvjeren je da su građani toga svjesni i da neće biti velikog otpora tome.

Na par načina možemo interpretirati ove izjave. Zlonamjerni će reći da se Guverner previše gura u fiskalnu politiku, nešto što je van njegovog mandata. Ovo je standardni prigovor političara kojima smeta kad se centralni bankari petljaju u fiskalnu domenu.

Ipak, Rohatinski je vjerojatno samo iskren i svojim komentarom i strukom želi korektno ukazati na smjer. Na zalasku svog mandata želi utjecati na kvalitetu razvoja fiskalne konsolidacije  i pokušati potaknuti političare i javnost na mozganje oko boljih i lošijih fiskalnih poteza.

Također, Rohatinski uživa ugled i poštovanje većine javnosti. Stogae, posebno je zanimljivo da komentari oko smanjenja prava dolaze baš u vrijeme kad su MMFovci u gradu. Milanović i Linić su vjerojatno čuli tu poruku između ostalih direktno od njih, ali bolje je da netko drugi osima političara to predstavi javnosti. Netko je treba zagrijati, pripremiti, pridobiti.

Rohatinski je i prije bio jasan i otvoren o potrebnim reformama, ali prije nije bilo političke volje ni umijeća za tako nečim. Sada postoji realna šansa. Ne čudi dakle  da neki koji nakon samo tri tjedna na poslu već paušalno kritiziraju Vladu i predstavljaju negativnu perspektivu su uklonjeni.

Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

Prvo, mislim da nisam toliko anoniman koliko sam neizravan. Visoko vijednujem svoju privatnost, ali oni koji prate postove, kliknu na linkove koje serviram i onda pažljivo pročitaju vjerojatno će dokučiti tko sam.

Drugo, na kraju dana to opet ne znači puno. Šta ima veze tko sam? Koliko vas čita The Economist, bilo u tisku ili online? Primjetili ste sigurno da potpisa autora većine članaka po svim sekcijama nema. Reporteri i urednici tog tjednika nisu anonimni, ali ne znamo točno koji novinari pišu koji članak. Da li je uopće bitno? Mislim da ne. Taj magazin se ne čita zbog autora koji ga pišu već vjerojatno zbog svog posebnog modela. Teme i pisanje su zanimljivi, relevantni, argumentirani i efikasni. Potpis autora i titula ne znače mnogo niti imaju što dodati modelu. Ni u kojem slučaju ne tvrdim da sam ja blizu tog modela (ipak nisam profesionalni novinar), samo želim istaknuti da ako je tema zanimljiva i dobro obrazložena da li je uopće bitno tko je pisac? Nenad Bakić ima zanimljive radove sa stavom i solidnom argumentacijom koja pokazuje više nego površno znanje, te intelekt i autentičan interes za temu. Iste bi čitao i bez da znam tko ih potpisuje. Što želim reći je da ime, titula ili priznanje nisu zamjena za dobar argument.

U biti, dosta puta je bolje da čitaoci ne znaju identitet autora teksta ili komentara jer samo odmaže argumentu koji žele predstaviti. Skreće pažnju, posebice u senzacionalistički orijentiranim medijima. Uzmimo primjerice ispad mladog Marina Škribola, galamdžije iz Pernarova Saveza za promjene, inače student Ekonomskog fakulteta. Bolje je da smo ostali samo sa imenom, Marin bez da znamo od kud je i što studira/radi jer je samo naštetio svom i ugledu i reputaciji organizacije kojoj pripada. Kao anoniman, rekli bi, iskazao je svoje demokratsko pravo na protest. Ovako, kao javno obznanjen svima tko je i što je iskazao je svoje prvo i neotuđivo pravo demokracije, pravo na glupost.

Niti jedan student ekonomskog fakultet ne bi smio argumentirati svoj ili stav svoje “ekipe” sa “privatizirali su dom zdravlja i bolnice!” i ostati na tome. Kao, očito je da je to loša stvar. Vrlo efektivan odgovor na takvu argumentaciju je – Da pa šta? Zar bolnica ili dom zdravlja ne mogu biti privatne institucije? Jer, šanse su da onaj koji daje takakv argument nije ni malo promislio o njegovoj ispravnosti te bi ga i najobičnije protupitanje ostavilo ili zatečenim ili sa smješnim odgovorom.

Naravno da privatne bolnice znače samo motiv profita i zar ste vi pomislili da bolnica može biti išta drugo nego javna?!

Ipak, ništa tu nije naravno ili očito osim demagogije i nedostatka znanja ekonomske teorije. Privatno ne mora automatski značiti i profit. Postoje tisuće bolnica diljem svijeta koje su privatne neprofitne institucije a igraju ključnu ulogu u proviziji javno dostupne zdravstvene skrbi. Ako su Rumunji pronašli dobar načina (efikasniji) da pruže zdravstvenu skrb ili brže ili jefitinije ili kvalitetnije ili svo troje odjednom kroz privatne domove zdravlja i bolnice, zašto i kako je to loša stvar? Zašto je to loša aspekt ulaska u EU? Da li uopće razlikujemo javno zdravstveno osiguranje od provizije zdravstvene skrbi!?

Činjenica da te gluposti valja student ekonomskog fakulteta ne pomaže jer se od njega/nje očekuje bolje, a ovako samo gubi reputaciju kao mlad i obrazovan čovjek. Lajik anonimac može proći.

BTW nisam nikad ni bio u zgradi HNBa, a kamoli da radim tamo (iako, bio sam u zgradama Feda).

Puno govora i razmišljanja o poreznoj politici danas.

Romney je objavio svoju poreznu prijavu, Obama drži State of the Union u kojem će govoriti o nejednakosti. Sve su to pitanja porezne politike, kako je učiniti pravednijom i efikasnijom.

Mankiw-ov članak u NYT govori upravo o reformi porezne politike. Sve ono što je rekao u Chicagu i kako sam prenio u izvještaju iz Chicaga, prošireno. Dobar rezime temeljnih točaka s kojima se velika većina ekonomista slaže.

Da li se i (naši) političari slažu? Javnosti?

Ovo nije protiv svih sa zdravim skepticizmom o benefitima EU, ali galama, nelogični argumenti i poštapalice koje zamjenjuju stvarno razmišljanje nisu zaslužili odgovor i vrijeme dana.

This is a true story: 

Back in the mid-1970s, I attended an ASSA/AEA convention in Dallas. During the third day of the convention, one of the bellhops at the convention hotel asked me who the people attending the convention were and what we did for a living.

“We’re economists,” I replied. “Why do you ask?”

“I don’t know….. no women, no drugs, just booze, booze, booze.” 

John Palmer

Kao i najavljeno, kratki izvještaj iz Chicaga sa godišnje konferencije AEA i 54 saveznih društava (poput AFA.) Konferencija se svake godine održava u drugom gradu (a Chicago je bio domaćin i 2007.) te u Siječnju zato jer su letovi i hoteli nakon blagdana najjeftiniji, a ipak 90% sudionika konferencije su ekonomisti. Registriranih sudionika je bilo preko 11 tisuća, a prezentacije i sastanci rašireni preko 3 hotela.

Program za tri dana je zapravo knjiga od preko 300 stranica. Što to znači je da je bilo apsolutno nemoguće prisustvovati svim zanimljivima raspravama i prezentacijama radova. Ponekad je tema vrlo specijalizirana i zanimljiva jer je spada pod vaš profesionalni interes. Ponekad je tema samo generalnog interesa ili aktualna, a diskutanti su vrlo zanimljivi. Puno ljudi, puno bijele kose i sivih odjela. Ipak, nije teško priznati da je prlično kul na jednom mjestu u par dana uživo vidjeti, poslušati, a možda i razmijeniti par riječi sa nekim od desetak Nobelovaca. Par slika ispod. Nisam baš neki fotograf, ali mislim da imam oko za detalje.

Poanta konferencije (link na dobar izvještaj Economista) je akademska diagnoza raznih problema, prezentacija radova i javne diskusije raznih ‘faca’. Službeno, članovi AEA diskutiraju i glasaju o nekim odlukama i smjernicama važnim za profesiju poput ovogodišnje odluke, potaknute javnim kritikama i dokumentarcima poput Inside Job, da kada ekonomisti govore javno i objavljuju radove otvoreno otkriju sve asocijacije i primanja kako bi se umanjio sukob interesa. Više o tome ovdje.

Ipak, jedan od najvažnih aspekata godišnjeg sastanka je tržište rada za nove akademske ekonomiste. Ako ste zanimljiv kandidat to otprilike znači u tri dana 15tak polusatnih intervjua sa različitim sveučilištima i ostalim institucijama koje zapošljavaju nove PhD ekonomiste (centralne banke, MMF, World Bank … ). Vrlo specijaliziran i osoban pristup sa ciljem što boljeg slaganja kandidata i poslodavca.

Neke od zanimljivih diskusija kojima sam prisustvovao i među kojima sam morao djeliti vrijeme kako bi svugdje ponešto ulovio:

Fiscal Policies and Outcomes sa prilično zanimljivim radom Taxation,Transfer Income and Stock Market Participation, dok je James Heckman održao prezenaciju o ranim (djetinjstvo) izvorima nejednakosti. Fiscal Policy during and after the Financial Crisis je obećavalo dobru diskusiju, primjerice o fiskalnoj politici i recesiji u euro zoni. No u isto vrijeme, Joel Slemrod, Alan Auerbach,  Gregory Mankiw i James Poterba su održali panel o Short-Term and Long-Term Consequences of Tax Reform, što je pogotovo aktualna tema u Hrvatskoj (a i moj osobni interes). Svi su dobro znani i priznati porezni eksperti, a Mankiw je makroekonomist.

Porezna politika je rob mnogim stvarima. Osim politikanstvu, služi distribuciji, alokaciji, fiskalnoj bilanci i stimulusu, kao što je istaknuo Slemrod. (Vidi sliku gore) U suštini ipak moramo znati zašto uvodimo ili povećavamo porez – kako će se to trošiti i koji je cilj te politike. To je ono početno pitanje. U Hrvatskoj se malo o tome raspravlja javno i transparentno. Porezni prihod je tu, ispada, da puni rashodovnu stranu, a ako rashodovna strana nije učinkovita i deficit sve veći povećajmo PDV. Četiri su osnovna, generalna principa porezne reforme oko kojih se većina ekonimista slaže kao poželjnim.

1. Proširite poreznu bazu, smanjite poezne stope.
2. Ukinite sve olakšice.
3. Porez usmjeren na potrošnju je poželjniji.
4. Oporezivati loše stvari (bads), manje dobre (goods).

Porezna reforma u Hrvatskoj ne prati takav neki obrazac, ‘vjerojatno’ jer se ne radi o poreznoj reformi već samo o podizanju PDVa kako bi se napunio proračun. O poreznoj reformi treba puno više razmisliti. Što se tema važnih za Hrvatsku fisklanu politiku tiče, panel Lessons from the Past for Today’s Fiscal Adjustment Plans je pokazao zašto se oko fisklane prilagodbe lome koplja. Diskutiralo se o likvidaciji javnog duga, uspješnosti fiskalnih prilagodbi i o temi fisklanog planiranja i revizije, tj. uvijek prisutnim rebalansima proračuna koji nisu nepoznanica ni u EU. Za razlike u pogledima o fisklanoj prilagodbi pogledajte radove “When and Why Fiscal Adjustments are Successful” i “Chipping Away at the Public Debt.”

Dvije zanimljive teme koje sam samo djelomično poslušao, jer su se opet naravno održavale u isto vrijeme, The Political Economy of Macroeconomic Crisis Response i The Political Economy of U.S. Debt and Deficits. Luigi Zingales je u prvoj diskusiji pričao o “Economists’ Capture” kao spin na poznatu teoriju “Regulatory Capture.” Ekonomisti i ekonomski odjeli koji su dobrovoljno financirani od industrija i biznisa mogu spasti pod pretjeran utjecaj istih privatnih donatora.

Subota je donjela odličan panel The United States and China in the World Economy na kojem su Becker, Mundell, Summers i Zoellick raspravljali o razvoju Kine i sukobu sa SADom. Svaki put tokom povijesti kada je nastanak i rast jedne sile počeo istiskivati već postojeću došlo je do (vojnog) sukoba. Da li će se to i ovaj put dogoditi između Kine i SADa? Kina to baš i ne želi i kako Zoellick kaže, prihvaća da mora puno toga u svom unutarnjem sistemu promjeniti u suradnji sa Zapadom te prilagoditi se kako bi sama izbjegla imploziju. BTW, Larry Summers bi mogao zamjeniti Zoellicka na mjestu šefa Svjetske Banke.

Jedan od novih panel diskusija, koju sam vjerojatno trebao poslušati a nisam, bila je Using Blogs to Teach Undergraduate Economics sa Levittom, Delong, Beggs i Tabarrok i Jennifer Imazeki  svi od reda aktivni blogeri i ‘učitelji’ ekonomije. Chronicle of Higher Education ima članka o tom panelu i vrijednosti blogova za studente ekonomije (što smo u biti svi) i aktivnu diskusiju mnogih ekonomskih politika. Možda će se i koji video sa panela uskoro naći na netu.

Osim toga bilo je mnogo drugih specijaliziranih rasprava i “egzotičnih” tema. Primjerice Behavioral Welfare Economics je vrlo aktualna tema u posljednjih par godina; Forensic Economics rasprava je bilo više od jedne, kao i diskusija korupcije; za poklonike M. Friedmana bio je čitav panel Chicago and Democracy; obilježavanje 30 godina knjige Garya Beckera Treatise on the Family kojom je Becker ostavio ogroman utjecaj na sociologiju. Doslovce za svakog ponešto, pa čak i ako niste ekonomist sa doktoratom i mislite da su teme suhoparne (što neke naravno jesu), našla bi se tema od interesa i raspravu.

Sve detalje, radove, ako ih ima i imena diskusanata možete pronaći kroz program.

[Note. If by an off chance Noah Smith reads this (through a pingback maybe), I simply translated the First Seven Principles For Arguing With Economists into Croatian, for the benefit of a layperson and professional audiences in these parts of the world. I then discussed them in Croatian too. If only I had time to elaborate on (or expand) these points more I would probably go along the lines of "How to Argue With Eastern European Economists Above 40." I think it might just as well be the only translation from English to another obscure language. All seven principles are, I believe, pretty obvious once someone presents them in this manner which makes me think Noah a really good economist, having such a firm grasp of the obvious. ]

Ovo je 7 principa koje bi svi trebali imati na umu kada se svađate sa ekonomistom, u izradi Noah Smitha. Preporuka za njegov blog ako ga već ne pratite. Ja ih interpretiram obostrano: ako se vi svađate sa  ekonomistom ne dajte ovakve “argumente” ili ako se ekonomist svađa sa vama ne prihvaćajte ovakve “argumente”. Moja diskusija ovih točaka slijedi boldani prijevod. Za originalnu diskusiju Smitha pročitajte njegov originalni post.

1. Titule (priznanja) nisu argumenti. Mislim da je prilično jasno da zazivanje titula nije nikakav argument sam po sebi. Još manje danas nego ranije. Takvo prizivanje signalizira da je sugovornik vjerojatno obrazovan ili vjerojatnije načitan što samo znači da bi trebao iznjeti pravi argument, a ne očekivati da nečije drugo priznanje to učini samo od sebe. Uredu je pozvati se na nečiji rad i teoriju, ali ne i tvrditi da je moj argument točan a vaš  pogrešan zbog toga. Na kraju dana samo je argument bitna, ne titula ili čak identitet. 
2. Sve teorije su pogrešne. Standardni argument, no prilično slab. Zapravo, potpuno promašen. Za ekonomiste, teorije su modeli. Teoretski modeli su samo to, modeli. Svakako nikada nemojte reći da su modeli nerealni ili prihvatiti to od nekog ekonomista kao argument da odbacite neku teoriju. Zovu se modeli sa razlogom, korisni su ali imaju svoje limite. Ne mogu biti pogrešni ako se koriste za što nisu prediviđeni jer .. za to nisu predviđeni.
   
3. “Imamo teorije za to” nije dovoljno dobro. Teorija ima puno, svih boja, okusa i ideologija. Samo zato što postoji u nekom tamnom kutku ne znači da je ispravna i uporabna svugdje, empirijski testirana i solidna baza za neki argument. Jednostavno može samo navoditi na krivo razmišljanje. (Da li vam neka takva teorija pada na pamet sada?) Razmislite ovako, za svaku teoriju postoji kontra-teorija, ili je pak vjerojatno možemo stvoriti. Možemo napraviti teoriju (model) da objasnimo neki fenomen i jedino što smo pokazali je da možemo napraviti teoriju da objasnimo neki fenomen.
4. Argument po računovodstvenom identitetu gotovo nikad ne vrijedi. Jedan od meni najdražih. Mislim da bi ovdje bio uspjeh kad bi se uopće koristili dvostranim računovodstvom, a ne jednostranim što mnogi rade (novinare i razni društveni kritičari). Navedu sve loše ili dobre strane i to bi samo po sebi trebao biti gotov argument. (?) No ni obostrano računovodstvo nije dovoljno dobro.
   Jedna od temeljnih pogreški koju mnogi rade, uključujući profesionalne ekonomiste, je da brkaju računovodstveni identitet sa ponašanjem pojedinca ili zajednice. To je posebice pogrešno kod agregatnih identiteta, što su u biti samo definicije. Identitet vrijedi (ako vrijedi) jer je identitet, jednakost. Kako on vrijedi je, tj. kako smo došli do te situacije je stvar ponašanja. Nešto mora prisiliti identitet da drži, kao što Krugman elaborira o ovoj točki. Stoga, ne koristite identitet ili definiciju nečega kao argument, već ponašanje varijabli u tom identitetu kao temelj svog argumenta. A ta ponašanja nije uvijek lako prepoznati.
   BTW, Krugman letimično spominje knjigu Micromotives and Macrobehavior Thomasa Schellinga što me podsjetilo da i ja imam tu knjigu i da je “moram” preporučiti kao fantastičnu elaboraciju individualnog svrsishodnog ponašanja prenesenog na čitav sistem/ekonomiju, bez pretenzija. Knjiga je izdana 1978. i još uvijek je u tisku. (Iako sam siguran da je kretivnim korištenjem interneta moguće …)
   
5. Hipoteza Efikasnog Tržišta ne čini automatski sve modele beskorisnim. Ovo bi mogli i preskočiti jer bi trebali daleko više znati o EMH nego što prosječni čitatelj zna. Ipak, za imati na umu je da je EMH samo hipoteza, ne dokazana teorija koja uvijek drži vodu. Na liniji točke 3. nije dovoljno citirati fancy teoriju da bi se pobile druge, a kamoli sve teorije.
   
6. Modeli koji su prikladni za samo jedan set podataka nisu vrlo dobri modeli. Da. I stoga stalno traganje za generalnim modelima koji su prikladni za mnogo podataka odjednom, tj. mogu objasniti mnogo toga odjednom. Nagomilavanje modela na model da bi objasnili svaku pojavu ili događaj zasebno ostavi nas samo sa gomilom modela (teorija) i bez robusnog razumijevanja činjenica.
   
7.  Poruka nije onaj (ona) tko ju je dostavio. Trapav prijevod, ali povezano sa prvo točkom. Vrlo važno. Argument i njegova zasluga su važni, ne osoba koja ga je predstavila. Osobnim napadima nema mjesta u diskutiranju i “svađanju.” Diskreditirati i omalovažavati na osobnoj razini i povući se plitkim emocijama očito nema nikakve veze sa argumentiranjem. Za to služi politička arena.
   

Dear student, I once thought as you do. I once carried about the same misconceptions, the same litany of cognitive biases, and the same adolescent desire to blame others for my errors. I was (and remain) very poorly served by my immaturity. As shocking as it may seem, I still cling to a lot of it, even after four years of college, five years of graduate school, and now five-and-a-half years as a professor. Economics is hard, but becoming a responsible member of a free society is very, very, very hard. I’m still learning to put aside childish things. I hope you will do the same. Start now. The effort is daunting, but the rewards are substantial.

Razumijevanje ekonomije i svih međuzavisnih faktora i učinaka nije jednostavno. Ne postoje neke očite istine koje samo neki znaju, a drugi ne ili ih ne žele prihvatiti. Ekonomija se nekad naziva polu-ozbiljno znanost očitog, a dobar ekonomist onaj koji ima čvrst zahvat očitog. Kritike koje neki serviraju u par minuta razmišljanja, bez troška i kao očite mogu uzeti dane i tjedne za kvalitetan odgovor. George Stigler je stoga predložio da nagradimo kritičare čija kritika dovede do plodnog rada, a oporezujemo one čija kritika ispadne kriva. Opet, polu-ozbiljno.

Daniel Kahneman u svojoj knjizi vidio to kao dva uma – jedan brzi i intuitivan, drugi racionalan i promišljajući.

Ideja ministra Linića smanjenja doprinosa za zdravstveno ili/i mirovinsko (poreza na plaću) i povećanja stope PDVa kako bi se nadoknadio porezni prihod nije nova. Samo pratimo što drugi rade. Francuzi su to diskutirali ‘davne’ 2007. Njemci su to napravili i mnogi drugi od onda. Francuzi sada opet to debatiraju. Na jednu ruku dolazi do prebacivanja poreznog tereta socijalnih programa na potrošače, dok na drugi ruku iako se radi o smanjenju poreza na plaću, radnici su i potrošači.

Koje su posljedica toga? Te davne 2007. Mankiw je ponudio par tentativnih posljedica prema standardnim linijama odlučivanja pojedinaca: štednja-potrošnja, rad-odmor, tko će podnjeti teret (distribucija) te cjelokupan makroekonomski utjecaj. 

Utjecaja na štednju u biti neće biti jer ni jedan ni drugi porez na mjenjaju poticaj ili motivaciju za štednjom (potrošnjom) danas vs. sutra. Naklonost štednji će ovisiti o nekim drugim faktorima.

Negativni poticaj za rad (potrošnju) dolazi od oba poreza tako da zamjena jednog za drugi samo mjenja mjesto naplate, u trgovini umjesto u plaći, bez dodatnog iskrivljavanja odluke pojedinca oko rada i odmora. Skuplja potrošnja (rad) signalizira manju konzumaciju iste i veću konzumaciju relativno jeftinijeg odmora. Jedino, bilo bi dobro kvantificirati taj negativni poticaj na rad od jednog i drugog poreza.

Kod distribucije tereta svakako treba razumijeti da je hrvatsko društvo, kao i mnoga druga na pola razvijenih zemalja, prilično podjeljeno na stare i mlade. Viši PDV kao porez na potrošnju pogađa starije (umirovljenike) relativno više pošto više ne zarađuju plaću (prijavljeno) a konzumiraju iz štednje, dok mlađi imaju korist o manjih poreza na plaću i ukupnog   pomaka tereta prema starijima. Još, kao što je Emmanuel Farhi dodao, PDV nije progresivan kao porez na plaću, već linearan (u biti regressivan s obzirom na prihod) i stoga pogađa one sa nižim pimanjima/mirovinama najviše.

Što se tiče makro posljedica, nakon nekog vremena nominalna plaća bi porasla ali bi i cijene nakon poreza, po pretpostavkom da je hrvatska mala i otvorena ekonomija gdje je većina cijena prije poreza određena vani, kroz otvorenu konkurenciju i trgovinu. Pitanje je jedino da li bi plaće ili cijene brže porasle. Ako nominalne plaće krenu na gore sporije od cijena, realna plaća bila bi niža i tako stimulirala zapošljavanje. Naravno to vrijedi za one plaće koje nisu indeksirane za inflaciju.

A čije jesu? Čije su plaće već godinama pod najvećim povećalom ekonomista, stranih i domaćih i zbog levela i zbog brzine rasta i zbog političke zaštite?

This indicates, I think, a key problem in these debates. People like Kantoos or Tyler Cowen start from the presumption that when people with the right credentials, like Cochrane, or Jean-Claude Trichet, or Robert Lucas make strong statements, that they must have a defensible model behind their assertions. And so if someone like me or Brad says that there is no such defensible model, we must be engaged in a “rant”, treating these people unfairly.

But sometimes people with impressive credentials do talk complete nonsense ….

So what purports to be a demand for fair-minded argument ends up, in practice, being a demand that we pretend to find a coherent position where none exists, that we basically invent a high-minded debate out of thin air.

Iako je njegov komentar vezan za nešto drugo, kompleks i impresija ‘titule’ i nadopunjujući stav sukobljavanja i omalovažavanja prisutan je u mnogim diskusijama oko ekonomskih pitanja i onemogućuje staloženu diskusiju.

Po medijima se paradiraju ideje i izjave Nobelovaca i raznih drugih “priznanja” kao kredibilni odgovori što kod većine čitatelja, rekao bi, ostavlja dojam da je to i ultimativni odgovor na neku društvenu problematiku. Nedostaje kritika predstavljenog razmišljanja ili ono najvažnije, suprotnost u razmišljanju što bi trebalo uravnotežiti čitavu diskusiju. Razmišljam stoga da li je takav način diskursa kroz medije pridonio i diskursu u javnosti kad se primjerice nakon par komentara s kojima se netko ne slaže (dozvoljeno i konstruktivno) diskusija preokrene u napadanje i omalovažavanje (nije dozvoljeno i nije konstruktivno) zbog dojma da postoji samo jedan točan odgovor, a ostalo su demagogije i patroniziranje.

Ipak, ne želim napadati i kriviti medije jer krajnja odgovornost za sukobljavanje leži kod samih komentatora i autora. Mnogi bi željeli živjeti u svijetu gdje postoji samo jedna istina, bez diskusija, bez razmišljanja, jednostranih, subjektivnih definicija i potrebe “raspravljanja banalno loših ideja“. No to nije naš svijet. Nit vodilja Nicolasa Stenoa, danskog znanstvenika i oca geologije kojeg je Google Doodle prije neki dan komemorirao, bila je da ne prihvati neki tvrdnju kao istinitom samo zato jer je u knjizi, već da se jednostavno osloni na vlastito istraživanje, bez pretenzija da je nešto banalno i očito loše ili dobro.

Cestitke deckima sa pulskog sveucilista, Bateman, Sinkovic, Skare, na dobroj prezentaciji zanimljivog rada o propasti bosanskog trzista mikrofinancija. Slucajno sam ga vidio u programu i odlucio poslusati. Nadam se da je rad dostupan online.

Occupay ovo-ono protestanti su isto bili prisutni i pokusali uci na glavnu “ceremoniju” i predavanje. Ne znam sto su tocno protestirali (nesto Mankiew, Summers) ali cujem da ima videa na youtubu u kojem elokventno docaravaju svoje neznanje.

Svakako potrazite video gotovo dvo satnog Humor Session od Subote 7. Komicar/ekonomist Yoram Bauman je bio odlican!

Vise teksta i koja slika ovih dana.

Uvođenje većega broja poreznih stopa za veći broj različitih proizvoda bitno komplicira i poskupljuje poreznu administraciju, otvara prostor evaziji i beskrajnom, netransparentnom poduzetničkom lobiranju radi ubacivanja u što niži porezni razred. 

Nadalje, uvođenje novih poreznih oblika kada je riječ o oporezivanju imovine i kapitala smatram skupim i nepotrebnim. Ne vidim kako bi ono moglo proizvesti više koristi od šteta.

…

Ako nema pravih bolnih rezova, a prema svemu sudeći neće ih biti, onda se priroda predloženih zahvata u porezni sustav razotkriva kao novo populističko iživljavanje nad najproduktivnijim dijelom populacije.

Prema tome, ako (značajno) ne smanjujete doprinose (a sada nije vrijeme za njihovo smanjivanje), onda za sada ne dirajte u preostali dio poreznoga sustava – dobrom kontrolom rashoda i vjerodostojnim planom strukturnih reformi uvjerite rejting agencije da Hrvatska zaslužuje BBB-, a podizanje PDV-a čuvajte onako kao što se čuva zlatni metak – za kraj, kada je sva druga municija potrošena.

Ad hoc porezna reforma nije porezna reforma. Ne zaboravimo da koliko god za Hrvatsku on bio važan, Vlada ipak nastoji očuvati BBB- rejting, ne nekakav stelarni rejting na kojem nam drugi zavide. Jednostavno podizanje i uvođenje poreza ili novih stopa PDVa pod izlikom pravednosti  je daleko od onoga što se zove kvalitetnom fisklanom prilagodbom ili poreznom reformom. Možda će zvučiti dosadno ponavljati jedno te isto – prvo ozbiljna promjena rashodovne strane paralelno sa naplatom postojećih poreznih dugova, a tek onda prilagodba prihodovne strane – ali bitno je ne dozvoliti da se rasprava o javnim financijama i fiskalnoj politici prebaci potpuno na poreznu politiku, a reforma rashodovne strane ostane u magli. U magli je bila svih ovh prijašnjih godina HDZove Vlade, a više i bolje se očekuje od nove Vlade. Originalni probni balon je bio potreba rezanja rashodovne strane.

Ako je novo izabrana vlast uvjerena i zagrijana za veliku poreznu reformu, to se ne može temeljiti na ispitivanju javnog mišljenja sa probnim balonima. Šonje odlično idenitficira potrebu promjene načina donošenja odluka i politika poput porezne reforme sa dalekosežnim posljedicama za društvo i ekonomiju. Do sada smo imali netransparantan i autoritaran način donošenja odluka, baziran na medijskom spinu i elitnom odnosu vrha politike. (Prividni elitizam, jer u stvarnosti uglancana elita je ispala ne bolja od običnog uličnog lopova.) Nažalost, sadašnjeg ministra financija Linića vidim kao netkog upravo sa takvom elitnim stavom.

Odklon od takvog načina donošenja odluka je djelomično proces odrastanja demokracije, jer slične primjere možemo pronaći i u  mlađim danima starijih demokracija. Ali dobirim djelom zahtjeva i aktivno zalaganje vlasti (centralne i loklane) za transparentnost i dijalog, ne oslanjanje na plitke emocije i medijske spinove. Ključna karakteristika demokracije, kako je vidi Robert Dahl, je kontinuirana odgovornost (uzvratnost) vlade prema preferencijama svojih građana, koje smatra politički ravnopravnim sebi. Bez autoritarnih tendencija, bez zatvorenosti, bez “klike”.

Pri tome su eksperti i njihove studije kao i procjene učinaka nužan input za donošenje odluka. No, stručne studije ne smiju biti jedini kriterij odlučivanja (iako se ne smije odlučivati bez njih!).

Jednako je važno da se glasno čuje više različitih mišljenja svih zainteresiranih strana, da se sva ta mišljenja uzmu u obzir pri donošenju važnih odluka, i da se intenzitet zalaganja koji prati različita mišljenja odvagne barem jednako pažljivo kao što se važu teorijski argumenti i rezultati studija. Očito, to je puno više od PR aktivnosti, medijskih spinova i probnih balona.

…

Prema tome, javni dijalog i javna kritika nužni su sastojci svake dobre odluke. Pametna će vlada poticati istraživanja, analize, ali i pluralizam mišljenja i njihova izražavanja, ne bi li jasnije očitala društvene signale i pronašla optimalno rješenje.

Želio bih malo više naglasi da optimalno rješenje porezne reforme svakako zahtjeva input stručnog znanja. Pitanja porezne politike su prilično kompleksna. Puštanje balona jednostavno nije dostatno za dobru poreznu politiku. Ako je Vlada odlučna za novu poreznu politiku sa ciljevima poboljšanja efikasnosti i pravednosti, neka angažira skupinu neovisnih eksperata i odredi vremenski rok, recimo šest mjeseci, godinu dana, tokom kojih će se sastaviti elaborat reforme porezne politike.

Cilj stručne skupine je da informira razmišljanje i otvori diskusiju o poreznoj politici, da argumentirano zaustavi prodiranje nekih nerazuminih tematika bez da nužno donese konkretne zaključke. Ovo nije na liniji “kad imaš problem osnuj komisiju.” Onus i odgovornost je i dalje na Vladi. Ali, uvažavanjem transparentnih i prodiskutiranih preporuka stručne skupine, uvažene i priznate od strane javnosti, dati će (a) legitimitet Vladi za poreznu reformu i (b) ide u smjeru novog načina donošenja odluka.

Takvi pristupi su prilično uobičajeni u razvijenim demokracijama. Primjerice, 1974. budući Nobelovac James Meade pozvan je da predsjeda komisijom o poreznoj reformi u UK. Četiri godine kasnije izašao je poznati Meade Report i dan danas odličan temelj razmišljanja o važnim pitanjima porezne politike. Druge zemlje su također imale vlastite komisije i izvještaje, npr. Carter Report u Kanada 1966., Blueprints for Basic Tax Reform u SAD 1977, Henry Tax Review u Australiji 2010, te jedan od posljednjih The Mirrlees Review u UK 2010. (James Mirrlees je jedan od očeva današnje optimalne porezne teorije i Nobelovac iz 1996.)

Vlade su izvlačile ideje iz ovih izvještaja i vodile se preporukama jer su predstavljale korijeniti pristup poreznoj politici  i nezamjenjivo state-of-the-art razmišljanje prilično pametnih ljudi. Nikakvo puštanje balona i zadirkivanje većim postotkom ovdje ili ondje.

Ali, zbunjuju me najave i medijsko žongliranje dvijema, u biti različitima, temama. Jedno je kao ‘prvi potez’ fiskalna konsolidacija koja naravno ide kroz proračun, a druga je najava porezne reforma. Istina, i jedna i druga tema se križaju preko proračuna, ali nisu nužno jednake svrhe i svakako ne prioriteta.

Prvo, najavljena porezna reforma nove Vlade kao glavni cilj ima pravičniju raspodjelu poreznog tereta. Ne mogu ne zaključiti da je glavna ideja učiniti porez progresivnijim i to je uredu. No, povećanje stope PDV baš i ne ide u tom smjeru.  Najave nekog budućeg ministra da je PDV “najpravedniji” od svih poreza su “zanimljive”. (!) PDV je u biti regresivan porez, što će reći da porezni teret povećanja PDV najviše pogađa one sa nižim primanjima. Siromašniji bi osjetili najveći gubitak jer većinu svog prihoda potroše i to na osnovne namirnice i proizvode.

Drugo, temeljna ideja PDVa je efikasno ubiranje prihoda. Uspješne fiskalne konsolidacije su primarno bazirane na smanjenu rashoda. Zasad je više govora o podizanju stope PDVa, a manje o rezanju rashoda. Istina, još je rano. No, podići PDV za 2% je vrlo jednostavno, gotovo preko noći. Diskusije i odluke oko rezanja rashoda nisu tako jednostavne i potrajati će tjednima. Mjesecima, ako računamo da se ne može čitava fiskalna prilagodba napraviti preko jednog proračuna.

Pošto je 3/4 proračunskog rashoda redistributivno, rekli bi neki “zadano”, koji se dakle vraća nazad ljudima kroz zdravstveno, mirovinsko, socijalu i subvencije, građane treba uvjeriti u dobrobit smanjenja te redistribucije. Potpora javnosti je ključna za uspješnu fisklanu prilagodbu, a Vlada je mora osigurati kroz iskren dijalog i transparentnost. Mislim da se možemo složiti da se to očekuje od ove nove Vlade. Umjesto moguće povećanje stope PDVa poželjno je da smanjenje deficta i javnog duga postane glavna briga javnosti. To se neće postići ako se politička energija koncentrira na ispitivanje reakcija javnosti o povećanju PDVa. HNB, uz smanjenje rashoda, predlaže i povećanje PDVa što je jaka potpora struke, ali Vladi treba snažna potpora javnosti. Neki mi kažu da PDV na 25% i nije tako strašno, no da li je politički prioritet?

Željko Lovrinčević je potpuno u pravu kad kaže “Ne bi se smjelo dogoditi da povećanje PDV-a bude kompenzacijska mjera za neuspjeh smanjivanja rashoda.” Uspjeh nije zagarantiran i treba ga izgraditi. Zasad vjerujem da Milanović za to ima snage. Ohrabrujuće je da se o smanjenju rashoda ipak ozbiljno razmišlja.

One najuspješnije fisklane konsolidacije, kako kaže Paolo Mauro i co-autori u novoj knjizi “Chipping Away at Public Debt” o (ne)uspjesima prijašnjih fisklanih prilagodbi, temeljno su preispitale ulogu države i njenu potrošnju kako bi se utvrdilo gdje smanjiti a gdje leži najveća vrijednost za utrošeni porezni novac. Jednostavno povećanje stope PDVa nije ni porezna reforma ni temelj uspješne fiskalna prilagodbe te stoga ne bi trebalo ispucavati vrijedan politički kapital i medijski prostore na tome.

Na današnji dan je i HNB postala zakonski samostalna institucija. Mislim da je dolazak guvernera Rohatinskog označio pravu  neovisnost HNBa od političkih utjecaja.

_________________________________________

Hrvatski dinar, kao prijelazno sredstvo plaćanja, pušten je u optjecaj na današnji dan, 23. prosinca 1991. godine. Zamjena jugoslavenskog dinara za hrvatski dinar u omjeru 1:1 trajala je u redovnom roku do kraja godine. Tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske – 1 njemačka marka vrijedila je 55 hrvatskih dinara.

Uvođenje hrvatskog dinara kao zakonskog sredstva plaćanja u Republici Hrvatskoj predstavljalo je konačno novčano osamostaljenje Republike Hrvatske započeto pola godine ranije kada je Narodna banke Jugoslavije isključila Republike Hrvatsku i Sloveniju iz primarne emisije jugoslavenskog dinara.

Hrvatski dinar bio je privremeni novac kojeg je izdavalo Ministarstvo financija. Taj novac nije izdala Narodna banka jer je trebao služiti samo kao prijelazno sredstvo u procesu uvođenja nacionalne valute – kune. Novčanice hrvatskog dinara izdane su u apoenima od 1 do 100.000, a kovanice nisu izrađivane. Na sredini lica svih novčanica bio je lik hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića. Manji apoeni izdani 1991. su na naličju imali Zagrebačku katedralu, a veći, izdani 1992. i 1993., motiv spomenika “Povijest Hrvata”. Sve podatke o novčanicama hrvatskog dinara potražite na numizmatičkom portalu http://www.kunalipa.com

Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju te je godine 1993. inflacija iznosila 1149,3%. U listopadu 1993. godine započeo je Stabilizacijski program, koji je reformirao monetarnu i fiskalnu politiku, liberalizirao tržište devizama, i u konačnici omogućio stabilnost hrvatske valute. Stabilizacijskim programom određena je fiksna vrijednosti DEM prema HRD od 4.444 hrvatska dinara za jednu njemačku marku. Tečaj hrvatskog dinara nije se nikad više približio toj granici, već je počeo naglo jačati. Stabilizacijskim programom zaustavljena su inflacijska očekivanja, pa je u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu deflaciju.

Hrvatski dinar zamijenjen je za kunu, s podjelom na 100 lipa, na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, zamjenom za u odnosu 1:1000. Zamjena novčanica HRD obavljana je u redovnom roku do kraja godine 1994., te u naknadnom roku do sredine 1995.

Third, financial investors are schizophrenic about fiscal consolidation and growth.

They react positively to news of fiscal consolidation, but then react negatively later, when consolidation leads to lower growth—which it often does. Some preliminary estimates that the IMF is working on suggest that it does not take large multipliers for the joint effects of fiscal consolidation and the implied lower growth to lead in the end to an increase, not a decrease, in risk spreads on government bonds.  To the extent that governments feel they have to respond to markets, they may be induced to consolidate too fast, even from the narrow point of view of debt sustainability.

I should be clear here. Substantial fiscal consolidation is needed, and debt levels must decrease. But it should be, in the words of Angela Merkel, a marathon rather than a sprint. It will take more than two decades to return to prudent levels of debt.  There is a proverb that actually applies here too: “slow and steady wins the race.”

Upotreba riječi “shizofreni” je odlična. Dakle, ono o čemu nova Vlada koja planira (potrebnu) fiskalnu konsolidaciju mora voditi računa je da ne šokira ekonomiju. Zvuči čudo jer izgleda da je upravo to potrebno, u obliku pozitivnog šoka naravno, da je izvuče iz trenutne stagnacije. Ipak, fiskalna konsolidacija je vrlo delikatan posao u kojem ono što je dobro u očima financijskih tržišta u obliku kratkoročnih poboljšanja kamatnih stopa i rejtinga nije nužno i dobro za ekonomski oporavak zemlje. Može biti, ali nije zagarantirao da ako Hrvatska izbjegne sniženje rejtinga i kamatne stope za refinanciranje duga iznad 7% u sljedećih par mjeseci da će se i ekonomski oporaviti. Financijska tržišta to na kraju shvate i opet “kazne.”

Dva osnovna pitanja su (1) kojom metodom provesti konsolidaciju, prihodima ili rashodima i (2) koja je veličina tih poteza. Izjave koje se uglavnom vode osjećajno zadovoljvajućom i smirujućom “ništa se nitkome neće dogoditi” pričom, a ne kompliciranom istinom da to ipak neće biti tako, nisu produktivne. Čačić je više iskren od drugih.

Uz to, lekcije uspješnih fiskalnih konsolidacija drugih zemalja, poput Švedske, Kanade ili Irske koje se često spominju, nisu savršeno primjenjive za svaku zemlju. Ne smiju se ignorirati i treba ih razmotriti i izolirati ono što je polučilo dobre rezultate, ali biti vrlo svjestan da su sve bile dobrim dijelom specifične. I Hrvatska mora biti specifična. Na posljetku, za malu otvorenu zemlju poput Hrvatske još je važnije da li se i kako EU oporavlja. Sa recesijom u EU, fiskalna konsolidacija u Hrvatskoj biti će je daleko teža za provesti i bolnija za podnjeti.

Nažalost ovo stoji u suprotnosti sa nedavnim snažnim iskorakom guvernera Rohatinskog da je veći rez poželjniji od manjeg. Jeli? Ono što Blanchard govori je da mačku rep ipak ne bi trebalo “skratiti odjednom.”

The highlight of the book, though, is chapter 7: “Trade and Technology” – an elegant exercise in intellectual seduction.  Bauman leads with three big facts about technological progress:

1. Technological progress creates losers as well as winners.
2. Technological progress is pretty awesome.
3. Technological progress and trade are essentially indistinguishable.

Only then does he share his three big facts about (international) trade:

1. Trade creates losers as well as winners.
2. Trade is pretty awesome.
3. Technological progress and trade are essentially indistinguishable.

Chapter 9 (“Complications”) bends over backwards to consider objections to free trade, but ultimately grants them very little.  Once the protectionist blithely accepts the lethal blow the automobile dealt to the horse-drawn buggy industry, he really doesn’t have a leg to stand on.

Poglavlje 8 o međunarodnoj trgovini izgleda ovako. Primjetite da je Krugman “očito” Nobelovu dobio jer može objasniti trgovinu sa alienima. Originalni izvor ovdje.

Hrvatska i regija imale bi koristi od jedne takve pametne, popularno-znanstvene knjige za široku publiku. Od popularnih knjiga iz ekonomije (ne mislim na poslovne) malo koja je prevedena. Ekonomska povijest, bilo domaća ili strana, je potpuno zanemarena, a društvom i dalje vladaju krute polu-istine o tržištu, beskorisne ili iskrivljene ekonomske teorije i stoga naravno da samo-objašnjvajuće poštapalice vode glavnu riječ, među kojima je apsolutni hit “neoliberalizam”.

Tako je to i slučaj u kratkoj recenziji Gordana Duhačeka.  Naslov recenzije  je manje-više ispravan – priča je to o istinskim inovatorima i pionirima ekonomske misli i analize. Nije prva takva knjiga, ali ima svoju posebnost. Da li su (svi) bili genijalci, ne znam. Možda. BusinessWeek pita da li su heroji našeg vremena. Neki zasigurno jesu. Karaktera svakako ima dovoljno za fascinantnu priču. Zašto je onda bilo potrebno u samom uvodu isticati nešto što nije ni najmanje bit knjige?

‘The Grand Pursuit’ objašnjava korijene ekonomskog neoliberalizma, ali i suprotstavljenih ekonomskih teorija koje su od ljudi poput Johna Maynarda Keynesa i Friedricha Hayeka učinili svjetski poznata imena.

Riječ, termin ili koncept ‘neoliberalizam’ se ne spominje u knjizi niti jednom. Ništa slično tome. Sve do sredine 19. stoljeća patnja većine čovječanstva je bila norma i knjiga počinje upravo u tom periodu, sa jasnim naglaskom u vjeru o nemogućnost unapređenja čovjekovog stanja. Priča koju Naser iznosi je o tome kako je čovjek postao gospodar svoje sudbine i kako je u nepunih sto godina nadvladao snage izvan svoje kontrole, preokrenuo persimističnu vjeru i potom oblikovao svoju sudbinu i budućnost.

Frank Ramsey, jedan od genijalaca, Keynesov učenik i karakter koji se pojavljuje u knjizi iako samo nakratko jer je je tragično preminuo u 26. godini života, jednostavno je to opisao kad je rekao “zvijezdne su velike, ali ne mogu misliti ni voliti… U pravom planu su ljudi, a zvijezde su malene.” Ramsey je danas najpoznatiji po svojoj teoriji rasta, a još i više zbog temeljnog doprinosa teoriji efikasnog oporezivanja. Još jedan zanimljiv karakter je Beatrice Potter Webb. Webb je kao socijalni reformator i ekonomistica ustanovila ideju ‘državne sigurnosne mreže’ (izvornog koncepta današnje države blagostanja), prva formulirala termin ‘kolektivno pregovaranje’ i bila jedna od osnivačica London School of Economics i sve to prije 1900.  Ni jedan ni drugi ‘genije’ nemaju veze sa neoliberalizmom, što god to značio.

Razorni događaji poput prvog i drugog svjetskog rata nisu uspijeli pokolebati novu vjeru da je moguće poboljšati ljudski život sa konstruktivnim proučavanjem i novostečenim ekonomskim znanjem. Ako išta, samo su je osnažili. To znanje i ideje ukazale su “šta je dobro a šta nije, šta se smije uvrstit’ a šta ne smije.” Potraga za tim još traje, a Naser daje lijepu perspektivu povijesnih okolnosti u kojima je galerija ekonomista radila i oblikovala ideje te ih potom provela. Ekonomska povijest naroda, njihovih ekonomista i ideja, je integralni dio generalne povijesti, baš kao što je povijest vladara, predsjednika i generala. Malo koji od tih aktera je krenuo stvarati nekakve krute dogmatske poglede i teorije, već samo proučavati ono što su oni i one mislili da oblikuje ljudske živote. Ljudi u čijim rukama se nalazi ekonomija i njena dinamika, ako im se dozvoli, oblikuje vlastite živote, ne nekakav ‘neoliberalizam’ koji živi iznad njih. Taj koncept i riječ ima malo, ako i ikakvog značaja u potjeri za boljim sutra.

Na primjer, porez na nekretnine povratak je u feudalno društvo, i to je dugotrajan put u smrt nacije jer time prestaje privatno vlasništvo – kaže Bach.

Au contraire.

Poreza na nekretnine – stambenu imovinu zemljište recimo – ne ugrožava privatno vlasništvo. Svaki argument u suprotnom bio bi prilično nategnut i vjerojatno ustanovljen na nekakvim ideološkim pretpostavkama bez baze u realnosti.
Realnost je da sve zemlje OECDa u određenoj mjeri koriste porez na imovinu, nekretnine. Istina je da teret takvog poreza pada na trenutnog vlasnika imovine, ali privatno vlasništvo nije nigdje time umanjeno. Da je, opozicija tim porezima bila bi vrlo jaka i malo bi ih koja zemlja implementirala, zar ne? Ali primjerice UK i SAD, iznenađujuće, oporezuju imovinu više od jedne Francuske ili Njemačke. Porez na imovinu kao komponenta ukupnih poreznih prihoda je činila oko 11% u UK i SAD, nasuprot Njemačkoj (2.7%) i Franckuskoj (5.4%). Prihod od porezna na imovinu u UK iznosi oko 4% BDP, najviše od svih OECD zemalja.

Rasprava o porezu na ‘nekretnine’ bila bi puno bolja kad bi je prvo formurlirali korektno. Drugim riječima, to znači rasprava o svrsi oporezivanja imovine (nekretnine) i bazi koju želimo oporezivati. Kao benefit poreza na imovinu klasični argument je da je to porez primjeren lokalnim jedinicama zbog “nepkretnosti” imovine i jer su prihod usmjereni na proviziju lokalnih usluga, primjerice obrazovanja. Uz to, takav ‘lokalni porez za lokalnu uslugu’ ne zadire u produktivnost nacionalne ekonomije. Ukoliko porez odlazi u Zagrebačku kesu, gubi se
na tim benefitima. Rasprava o tome bi sigurno povukla i raspravu o zadaći i odgovornosti lokalne i nacionalne vlasti (fiskalnog federalizma) o, recimo opet, proviziji srednješkolskog obrazovanja.

Porez na nekretninu može biti porez na osobnu potrošnju (konzumaciju) ili porez na kapitalni prihod. Ideje nove vlast sa Linićevim idejama o bogatašima sa 10 stanova koje treba oporezivati jer žive u samo jednom zvuči kao ovo drugo. Iako, sve je to još vrlo nejasno. Primjerice, da li će kao vrijednosnu bazu uzeti zemljište ili nekretninu na zemlji? Ovo prvo je poželjnije, ali ostavimo to budućoj Vladi da sazna.

Ovo svakako nije napad na Bacha, kojeg sam imao priliku upoznati (iako se on mene ne sjeća) i koji je ‘kul’ tip. Ipak, problem je da se takvim i sličnim “alarmantnim” argumentima, koji se mogu čuti po hrvatskoj javnoj sceni, može zagušiti pravilna rasprava i na kraju dizajnirati porez kojemu je svrha sve osim onoga za što bi stvarno trebao poslužiti.