Potaknut raspravama o visokom obrazovanju u Sindikatu Znanosti Prof. Šikić si je dao truda i napisao par vrlo zanimljivih članaka o temi obrazovanja i ekonomskog razvoja. Bilo je i ranije zanimljivih tekstova o raspravama o reformi obrazovanja o kojima o kojima je vrijedilo raspravljati. Primjerice magazin Banka ima cijelu rubriku o reformi visokog obrazovanja vrijednu pažnje.

Prije nego čitate dalje, prvo pročitajte dva posta prof. Šikića “Ekonomski rast i obrazovanje”  i “Što je i ćemu služi školovanje”  koje komentiram i na odgovaram. Pogledajte i jedan od mojih starijih tekstova o obrazovanju i rastu. A i prvi esej od ona moja 4 je na istu temu.

Sažeto rečeno, u svoja dva teksta prof. Šikić kaže da (1) obrazovanje nije u službi ekonomskog rasta i efikasnosti te (2) funkcija obrazovanja je socijalizacija mladih, ekonomski razlozi su dio priče ali manje bitni.

Te teze prof. Šikić je potkrijepio relevantnim radovima i konkretnim podacima. Iako se možda ne slažete sa materijalom i brojkama koje je iznijeo (kao što se ja ne slažem jer su parcijalni) ipak je vrlo, vrlo dobro i pohvalno samo traženje i korištenje vanjske, relevantne literature.
Previše je “stručnjaka” koji odgovore javnosti na vrlo važna pitanja sipaju iz rukava kao sasvim “očita”, bez ikakvog korištenja referenci i akumuliranog znanja o tim pitanja. Ta tko se ne bi složio sa takvim samodostatnim znanjem? Možda par drugih stručnjaka koji su proveli desetke godina svog života u radu i istraživanju raznih ekonomskih i društvenih pitanja.

Jedno od tih je i utjecaj obrazovanja.
Koji je ekonomski značaj obrazovanja za pojedinca i zemlju? Koliki je povrat na obrazovanje? Uzimanje obrazovanja kao uzročnog faktora ekonomskog rasta je samo parcijalna analiza. Istovremeno su na snazi i mikro (osobe sa više obrazovanja imaju više plaće) i makro efekti i nije ih jednostavno raspetljati pogotovo kad institucionalna sredina pojedine zemlje igra značajnu ulogu.

Pogledajmo primjerice sljedeća tri grafa.

Sva tri otkrivaju prilično značajnu, pozitivnu korelaciju obrazovanja sa prihodom i plaćom.
Naravno, što i vrabci na grani znaju, korelacija ne znači i uzročnost. Upravo je ta uzročnost bila i još je predmet mnogih istraživanja.

Neki ekonomisti, poput Gary Beckera, gledaju na obrazovanje, niže i više, kao investiciju u ljudski kapital. Model po kojem akvizicija znanja i vještina vodi do veće produktivnosti i tako do višeg dohotka je dobro absorbirana i prilično intuitivan. Prof. Šikić (bazirano na njegovim tekstovima) i neki ekonomisti gledaju na taj pristup obrazovanju kao vrlo reduktivan. Malo toga što se nauči u nižim i višim školama je od praktične vrijednosti i nema direktan i značajan efekt na osobni prihod, kažu oni. Viša matematika, organska kemija itd., biti će kao produktivno znanje korisno samo malom broju ljudi i imati utjecaj na njihovu produktivnost u kompaniji ili državnoj agenciji. Zašto bi onda većina trebala učiti te predmete? Za te ekonomiste, poput Michaela Spenca, obrazovanje igra ulogu filtra. Uspiješno i duže obrazovanje služi kao selektivni mehanizam i signalizira postojanje produktivnih karakteristika radnika. U ovom slučaju, duže obrazovanje ni malo ne povećava produktivnost, već služi samo kao signal poslodavcima i jedino zbog toga razloga produktivnije (sposobnije) osobe biraju više obrazovanja. (I Becker i Spence su Nobelovci.)

Obrazovanje dakle može biti u ulozi povećanja ljudskog kapitala kroz stjecanje produktivnog znanja i/ili selekciji pojedinaca(ki). Moramo utvrditi kolika je važnost i efekt jedne i druge uloge kako bi razumijeli efekt obrazovanja na prihode, rast i naravno učinkovitost javne i privatne potrošnje na obrazovanje.

Prelazak iz teorije u procjene dovodi do problema. Šikić je u biti u pravu. Unatoč velikom interesu o relaciji obrazovanja i ekonomskog rasta te mnogim studijama o međunarodnim razlika ekonomskog rasta koje uključuju ljudski kapital, solidnih dokaza ima malo.
Kada ekonomisti pokušaju dokazati uzročnost obrazovanja i ljudskog kapitala na ekonomski rast problem postaje proniknuti što je prvo došlo, kokoš ili jaje? (problem endogenosti) Kvalitetno kvantificirati produktivne vještine relevantne za ekonomski rast je teško.

Dva su važna pitanja: (1) koja je veza između ljudskog kapitala i ekonomskog rasta te (2) kako mjeriti ljudski kapital. Postoji više mehanizama kroz koje ekonomisti misle da obrazovanje podiže ekonomski rast. Na osobnom levelu to je povrat kroz veći ljudski kapital, kao što je gore navedeno. Uz to, investicija u obrazovanje potiču pozitivne eksternalije kao inovacije i nove tehnologije.

Problem je da su investicije u obrazovanje povezane sa ukupnim prihodom zemlje, što znači da veza između investicija u obrazovanje i rasta može ići u suprotnom smjeru: zemlje koje su bogatije i/ili brže rastu mogu lakše i više investirati u obrazovanje i to je obično i slučaj. Obrazovanje vrijedi više tamo gdje se vještine u radu vrednuju više, što u biti ukazuje da uzročna veza ide iz ekonomskog rasta prema obrazovanju, a ne obrnuto. (Bils i Klenow)

Vrlo je teško otpetljati uzročni efekt obrazovanja na prihod od pozitivnog efekta prihoda na potražnju za obrazovanjem, zaključuju Krueger i Lindahl (2001) u svom opširnom pregledu istraživanja o obrazovanju i rastu.

Podaci o direktnim investicijama u obrazovanje su nedovoljno dostupni za mnoge zemlje što nas forsira na korištenje raznih proxy mjera. Jedna od uobičajenih je ‘prosječne godine školovanja’. Ali, uzimajući u obzir investicije u obrazovanje u čitavoj zemlji, godine obrazovanja su posljedica osobnog izbora. Taj izbor ovisi o povratu (kroz više plaće primjerice) na obrazovanje i stoga problem suprotne uzročno-posljedične veze iz gornjeg paragrafa još je i veći. Osim toga, prosječna godina obrazovanja jednako uzima u obzir dodatnu godinu osnovne škole kao i godinu specijalističkog studija na postdiplomskom levelu.Koja od tih godina je važnija kao mehanizam koji povezuje obrazovanje i ekonomski rast?

‘Prosječan broj godina školovanja’ i ‘broj upisanih’ u osnovnim ili srednjim školama su često korištene proxy mjere za ljudski kapital. Razne studije jesu pronašle značajnu i pozitivnu vezu između količine obrazovanja i ekonomskog rasta kroz više zemalja. Primjerice Barro (2001) koristeći prosječne godine srednjeg i visokog školovanja za muškarce od 25+ godina pokazuje pozitivan i značajan efekt na stope ekonomskog rasta. Ipak, te proxy varijable nisu dovoljno precizne kao mjere količine ili promjene ljudskog kapitala. (vidi rad ovdje)
Kao indirektne mjere, nisu vrlo usporedive između zemalja zbog različitosti obrazovnih sustava. Kvaliteta podataka varira previše od jedne zemalja do druge. Dostupni podaci o prosječnom školovanju, posebice za srednju i više škole, za mnoge zemlje je loše mjerena. Sve to zadaje velike briga oko kvalitete procjena.

Krueger i Lindahl (2001) opširno diskutiraju važnost i efekt grešaka u mjerenju obrazovanja i zaključuju da pogreške u mjerenju obrazovanja znatno oslabljuju procjene efekta školovanja na rast BDPa.

Zapravo ispada da nije pretjerano teško pokazati ekonomsku beskorisnost obrazovanja.
Teoretski možemo pretpostaviti da znanje nema nikakvog utjecaja na produktivnost i pokazati da će unatoč tome pojedinci izabrati određen, društveno neefikasan, level obrazovanja.
Empirijski je dovoljno uzeti nedovoljno adekvatne mjere obrazovanja i pokazati da ne postoji ni pozitivna korelacija sa ekonomskim rastom. Ako se još ograničimo samo na zemlje OECDa, iz monogih studija vidljiv je efekt ljudskog kapitala koji nije značajan, ponekad oko nule (Barro, 2001), a ponekad i negativan. (Islam, 2005)

Odgovor ekonomskog rasta na silni porast obrazovanja u drugoj polovici 20. st. je bio mali ili nikakav. Više studija je to dokumentiralo.
Studija Lanta Prichetta (zadnja verzija objavljena 2001) koju navodi prof. Šikić samo je jedna od njih. Na samo da ta studija nije pronašla pozitivnu vezu između rasta i obrazovanjam već je pronašla, iznenađujuće, negativnu i značajnu vezu. Neke druge studije poput Benhabib i Spiegel (1994) isto nisu pronašle vezu između per capita rasta BDPa i rasta broja godina školovanja radne snage.

Uistinu zagonetka. S obzirom na sve ove kompleksnosti, nije pretjerano iznenađujuće da razne procjene utjecaja obrazovanja na rast variraju.

Ipak, dva su izgledna riješenja/objašnjenja.

(1.) Da li količina formalnog školovanja u zemlji uistinu dobro reflektira koncept ljudskog kapitala? Teško da će se itko sa time složiti. Sigurno da količina znanja koju učenik dobije u godinu dana u hrvatskoj srednjoj školi nije isto kao i u Indoneziji, Kolumbiji, ili Koreji. Ako su matematičke i znanstvene vještine posebno bitne za ljudski kapital i radnu snagu, teško da su količina obrazovanja i investicije u obrazovanje dobar proxy baš za te vještine.
Zbog toga su se istraživanja okrenula kvaliteti obrazovanja kao boljem konceptu ljudskog kapitala i sukladno tome radne snage.

Koncentrirati se na kvantitetu školovanja kao proxy mjeri ljudskog kapitala je pre restriktivno.
Ako stvarno želimo usporediti utjecaj obrazovanja na ekonomski rast između zemalja onda moramo godine obrazovanja ili broj upisanih ili diplomiranih učenika uskladiti za kvalitetu znanja koju učenici dobiju u svakoj zemlji. Sve više studija je pokazalo da je kao mjera utjecaja obrazovanja na ekonomski rast, specifikacija kvalitete ljudskog kapitala važnija od kvantitete.

Upravo o tom problemu se bave radovi poput Hanushek-Kimko (2000) (vidi i ovdje) i Coulombe-Tremblay-Marchand (2004) (vidi i ovdje). Za razliku od mnogih drugih studija koje su praktički ignorirale probleme kvalitete obrazovanja, Hanushek-Kimko pažljivo mjere i kontroliraju efekte kvalitete.
Hanushek-Kimko konstruiraju novu mjeru kvalitete školovanja i pokazuju da uspoređeno na ovaj način, razlike između kvalitete radne snage imaju vrlo snažan efekt na ekonomski rast. Zanimljivo je da je kvaliteta radne snage značajan faktor u rastu čak i kad kvantiteta školovanja gubi na značaju. Iz više analitičkih specifikacija Hanushek-Kimko pokazuju da kvaliteta radne snage – mjerena komparativnim testovima matematičkih i znanstvenih vještina – ima “dosljednu, stabilnu i snažnu vezu sa ekonomskim rastom.”

Kvaliteta zamjenjuje kvantitetu obrazovanja u važnosti ljudskog kapitala za rast. Hanushek-Kimko su posebno posvetili pažnju uzročnoj vezi obrazovanja na rast. Kvalitetnija radna snaga i veća produktivnost su povezani sa obrazovanjem, ali rast ne uzrokuje veću kvalitetu kroz primjerice investiranje u škole. [Pogledajte i ovaj kratak i vrlo čitljiv rad Hanushek i Wößmann o kvaliteti obrazovanja i ekonomskog rasta u izdanju Svjetske Banke.]

Slične zaključke iznosi i rad Coulombe-Tremblay-Marchand o kojem sa već jednom davno i pisao. Povećanje matematičkih i pismenih vještina među stanovništvom znatno pridonosi višem BDP per-capita rastu. Opet ne iznenađuje da bolji podaci o korisnim vještinama ukazuju na veću važnost ljudskog kapitala za ekonomski rast. Direktne mjere ljudskog kapitala bazirane na rezultatima pismenosti su daleko bolje od mjera baziranih na godinama školovanja u regresijama ekonomskog rasta te pokazuju značajan pozitivan efekt na rast. Zanimljivo je da je njihov rad koncentriran samo na 14 zemalja OECDa.

Studija Lanta Prichetta je dobro znana, ali i daleko od definitivne riječi o utjecaju obrazovanja na ekonomski rast. Iskreno, bazirati mišljenje da obrazovanje nije važno za ekonomsku efikasnost na jednoj studiji je čisto blesavo. Iako rezultat koji upućuju na zaključak da obrazovanje nije toliko bitno za rast je prilično kontroverzan (što nije pomoglo da rad bude objavljen u niže rangiranom ekonomskom magazinu) i dobrim djelom proizlazi od načina izračuna, njegov rad nije loš. Bill Easterly u svojoj poznatoj knjizi “The Elusive Quest for Growth” prominentno diskutira taj rad i još neke.

(2.) Easterly je mišljenja da obrazovanje jest bitno, ali nije tajna uspjeha ili nekakv čarobni metak za ekonomski rast. Easterly je sasvim upravu što se toga tiče. Njegovo objašnjenje je bazirano na kontekstu. Prof. Šikić u svom zaključku navodi, kao važne za bogatstvo neke zemlje, “institucija koje podržavaju investicije i rizike”, “Financijski sustav koji će osigurati strpljivi kapital”, “Institucije druge šanse” i “Odgovoran i nekorumpiran politički sustav”. I Šikić je sasvim upravo što se toga tiče.

Ali Easterly je pronicljiviji od toga.
Ako za išta, onda za obrazovanje pogotovo vrijedi onaj ekonomski moto da ljudi reagiraju na poticaje. Kakva je politčko-ekonomska sredina u kojoj dolazi do porasta obrazovanja? Što obrazovani ljudi rade sa svojim vještinama? Da li je stjecanje obrazovanja dio želje za investiranjem u budućnost?
Easterly, u gore navedenoj knjizi, iznosi tri teze o neuspjehu obrazovanja da inducira rast u raznim međunarodnim usporedbama.

Bez uvjeta za investiranje u budućnost obrazovanje malo vrijedi. U ekonomija sa mnogo državne intervencije najprofitabilnija aktivnost je možda lobiranje što, iako legitimna demokratska aktivnost, može imati negativne posljedice za rast. Obrazovani ljudi mogu odlučiti da svoje vještine ‘uposle’ u redistributivne aktivnosti umjesto one koje potiču rast, poput onih koje je naveo prof. Šikić gore.

Drugo, administrativni ciljevi obrazovnog sustava ne stvaraju sami po sebi poticaje za investiranje u aktivnosti koje donose ekonomski rast. Easterly tu prepoznaje razliku između kvalitete obrazovanja kao faktora rasta za ekonomije u kojima postoji motivaciji za investiranje i onima koje stagniraju. (Inače ne diskutira kvalitetu obrazovanja previše.) U stagnirajućim ekonomijama učenici nisu motivirani za uspijehom, učitelji/profesori nisu ozbiljni a i roditelji povuku djecu za radni na farmi primjerice.

Treće, druge investicije komplementarne obrazovanju su isto bitne. “Stvarati vještine gdje ne postoje tehnologije koje ih mogu koristiti neće poticati ekonomski rast” kaže Easterly. A bez poticaja za rast i motivacija za investiranjem vještinama nedostaju tehnologije. Ponuda vještina kroz obrazovanje je ništa bez potražnje za istima. I tako ljudi emigriraju gdje postoji potražnja za njihovim vještinama. Ne zove se poglavlje bez razloga “Educated for What?“

Imam osjećaj da prof. Šikić zna za ove važne kontekstualne faktore, ali ih je zaobišao.
Svakako ako “svrha velikog dijela obrazovanja nikada nije ni bila ekonomska učinkovitost” (Šikić) te je objašnjenje visoke produktivnosti u “nevelikom utjecaju čak i višeg obrazovanja na ekonomsku produktivnost” (Šikić) postaje problematično objasniti silnu javnu potrošnju u (visoko) obrazovanje. Za profesore na javnim sveučilištima takvo argumentiranje postaje dvosjekli mač.

Kao nekakv zaključak moglo bi se reći da iako postoje problemi u mjerenju utjecaja obrazovanja na ekonomski rast i kontroverze oko rezultata, pogotovo kad ukazuju na negativan efekt obrazovanja na rast, posao nije završen. Da je sve tako ‘očito’ kao što se da naslutiti iz pisanja prof. Šikića ekonomisti i drugi ne bi razbijali glave oko ovakvih pitanja. Isto, prejednostavno je reći “kad budemo imali bolje podatke imati ćemo i bolji odgovor.” Bolji podaci, ali i bolja pitanje su bitni. Vrlo je nezahvalano tražiti vezu između obrazovanja i ekonomskog rasta bez da prvo kvalitetno formuliramo tezu. Možda je teza o količini obrazovanja svo ovo vrijeme bila krivo formulirana?
Da li je moguće objasniti dio ekonomskog rasta ne samo kroz količinu obrazovanja nego i kvalitetu? Da li promjene u razini obrazovanja ili kvaliteti obrazovanja, kad su svi drugi faktori jednaki, mogu objasniti promjene u stopi rasta? Problem je da svi drugi faktori nisu isti u svakoj zemlji, zar ne?

_________________________________________
Obrazovanje je tako opširna ekonomska tema da je nemoguće sve pokriti u jednom ovakvom postu. Ja ću se praviti da ove teme svih silno zanimaju i navesti par korisnih radova vrijednih paženje. Neki linkovi su već navedeni kroz tekst.

Claudia Goldin i Lawrence F. Katz – The Race between Education and Technology (Poglavlje 1)
Claudia Goldin i Lawrence F. Katz – The Race between Education and Technology (Poglavlje 8)
ERIC A. HANUSHEK AND DENNIS D. KIMKO - Schooling, Labor-Force Quality, and the Growth of Nations (AER 2000)
ERIC A. HANUSHEK and Ludger Wößmann – Education Quality and Economic Growth
ALAN B. KRUEGER and MIKAEL LINDAHL – Education for Growth: Why and For Whom? (JEL, 2001)
ROBERT J. BARRO – Education and Economic Growth
P. Aghion , L. Boustan , C. Hoxby, J. Vandenbussche – The Causal Impact of Education on Economic Growth: Evidence from U.S.

Samo spominjanje riječi privatizacija u Hrvatskoj vjerojatno donosi mrak na oči mnogima. Možda i opravdano. Ne zaboravimo da je uistinu bilo mnogo nepravilnosti. Ipak, stanje uma našeg državno-političkog miljea je takvo da je privatizacija PTKMa dobra ideja. Postoje dva načina za razmišljati o tome. Dva vrlo dobra razloga zašto se država ne treba mješati u bilo kakvoj funkciji u kompanije poput Petrokemije.

[1] Prvo, država se ne treba baviti proizvodnjom ili prodajom gnojiva. PTKM proizvodi klasičan privatni proizvod (dobro) i ekonomski gledajući teško je argumentirano obraniti zašto bi se država trebala baviti proizvodnjom ili provizijom tog privatnog proizvoda, bilo u funkciji vlasnika, menadžer ili neke treće izmišljenje uloge. Istina, ekonomska teorija ima nešto za reći u vezi javne proizvodnje/provizije privatnih dobara. (Vidi ovdje i ovdje)

Gledajući sa normativne strane, razne tržišne nesavršenosti (eksternalije, ekonomije veličine (razmjera)…), te posebne karakteristike privatnih proizvoda – poput zdravstva - daju razloga za razmotriti državnu ulogu u proviziji privatnih proizvoda. Također, na pozitivnoj strani – zašto postoji javna (državna) provizija nekih privatnih proizvoda – znamo da se radi o političkj odluci, tj. barem u demokracijama o društvenom izboru nekog miksa javne i privatne provizije shodno biračkim preferencijama. Opet se uglavnom radi o privatnim proizvodima sa nekakvim posebnim karakteristikama. Osnovni proizvod PTKM – gnoj – teško da se kvalificira kao takav proizvod.

[2] No drugi razlog je daleko važniji – politika. Većinski državni udio vlasništva PTKM, kao i u mnogo drugih slučajeva, omogućuje direktno političko petljanje u poslovanje i operacije kompanije uvijek i samo na njenu štetu. Naravno sanacija štete onda ide iz poreznog novca. U Hrvatskoj je to pravilo, a ne iznimka. Premjer Milanović je lijepo i za promjenu osvježavajuće ‘priznao’ neodrživost i besmislenost takve situacije (u vezi HEPa iako naravno vrijedi i za druge državne kompanije).

Hrvatska ima izbor ovakvim načinom upropastiti korporacije koje se bave tim poslom pa ih onda sanirati novcem građana ili poraditi na tome da se građanima osigura posao i standard kako bi se bolje radilo i više ulagalo, kaže Milanović.

Još samo da ne ostane na lijepim riječima. Ne radi se toliko o državnom vlasništvu gdje svi porezni obveznici RH imaju pravo glasa i utjecaj na odluke vezane za kompaniju (prilično nemoguća situacija) već o političkom vlasništvu i kleptokraciji. Najmanji od svega radi se o nekakvoj “strateškoj važnosti” ili razvoju.

Prosječan birač nema šanse a ni mogućnosti znati što se u time kompanijama događa “ispod haube”,  niti birati svog predstavnika u nadzornom odboru. Sve ovisi o domaćem političaru. Ako potražimo po vijestima neće biti teško vidjeti tko se i kako se zapošljavao po nadzornim odborima. Da ne govorimo da dobit javnih kompanija nikada ne završi u džepu građana RH, na papiru većinskog vlasnika Petrokemije i sličnih državnih kompanija. Naravno svi gubitci HŽa i brodogradilišta redovno ‘završe’ u džepu građana.

Političari sve to znaju. Sindikati sve to znaju. Svatko gleda svoj osobni interes i to je u biti uredu! Ne treba očekivati i htjeti nešto drugačije u ovakvoj situaciji. Ne treba očekivati da sindikati okrenu ploču ili da dođu neki novi, dobronamjerni političari. Vjerojatno najefikasnije rješenje je uopće ne omogućiti da se razne kompanije nađu u ovakvoj situaciji, u lancima politike.

Državne kompanije u rukama političara postaju alat manipulacije, ekstraktivne institucije (Da li ih se u Hrvatskoj u posljednjih par godina može opisati nekako drugačije nego kao ekstraktivne institucije?) koje zamjenjuju političku moć za razvoj, kao što objašnjavaju Acemoglu i Robinson.

Ilustraciju toga imamo i u Hrvatskoj, baš u slučaju Petrokemije.

2008. sam pisao o PTKM koja je u medijima tada isto bila vrlo zastupljena, iako iz pogrešnih razloga. Sjetimo se, političarima se nije svidjelo najavljeno povećanje cijene umjetnih gnojiva i tako poljoprivednih proizvoda (iako su i te cijene više određene na svjetskom tržištu nego doma) pa su zauzeli nekakav stav tobože brige o potrošačima i ograničavali cijene umjetnih gnojiva i uvodili zabrane izvoza. Time su politički pritisci na PTKM direktno štetili njenom poslovanju i perspektivi razvoja. U vrijeme kad su cijena gnojiva na svjetskom tržištu bile najviše, kada je izvoz trebao donositi dobit (!) isti se zabranjivao iz čisto političkih razloga.

Sasvim identičan komentar koji sam imao onda, davne 2008., o PTKM vrijedi i danas. Onda, sve u režiji Vlada-Pankretić-Mesarić-Klaus. [Oprez Bakić! Slika Mesarića na linku! ] Od onda su neki otpali i nadajmo se da je Vlada zauzela drugačiji stav. Gornje reakcija premjera daje naslutiti da možda i je.

[3] Ako pak sva ta štetna politizacija kompanija u državnom vlasništvu nije dovoljan razloga da se država i politika uklone iz privatne proizvodnje i razvoja, da li nam utjecaj privatizacije u postkomunističkim zemljama središnje i istočne europe može poslužiti kao vodič i razuvijeriti nas od nekih mitova?

Da li se ikad zapravo pitamo, ‘što uopće znamo o efektu privatizacije u posljednjih 20 godina?’ Upravo o tom pitanju se bavi odličan rad Estrin-Hanousek-Kočenda-Svejnar The Effects of Privatization and Ownership in Transition Economies. (Journal of Economic Literature 2009, publikacija AEA) Vrijednost rada je u tome što je zapravo pregled 34 studije  o utjecaju privatizacije u CEE i CIS zemljama napisanih u razdoblju 1997-2007. Autori traže jasne odgovore na pitanja poput: Što kažu ozbiljna znanstvena empirijska istraživanja o efektu privatizacije za efikasnost, prihod i profitabilnost privatiziranih kompanija? Koji je utjecaj na ekonomski rast i output? Da li postoji razlika između privatizacije stranim ili domaćim vlasnicima i što je poželjnije?

Iz gornjeg rada:

• Privatizacija, posebice kada je popraćena komplementarnim reformama, može imati značajan pozitivan efekt na ekonomiju, BDP i ekonomski rast. Jedino što se još debatira je da li je bolja brža ili sporija privatizacija.
  
• Privatizacija ima pozitivan utjecaj na ukupnu produktivnost i rast iste. Efekt je slabiji prilikom privatizacije domaćim vlasnicima i jači kod privatizacije stranim vlasnicima. Efekt na produktivnost radnika je sličan efektu na ukupnu produktivnost.
  
• Koncentracija vlasnštva je bitan faktor. Većinski privatni vlasnik ima najveći pozitivan efekt na produktivnost. Utjecaj stranih vlasnika je jači od domaćih vlasnika, a efekt radničke privatizacije je nedovoljno značajan.
  
• Utjecaj privatizacije na profitabilnost je uglavnom pozitivan iako mali. Efekt varira između vrsta vlasništva, gdje domaće i strano vlasništvo ima pozitivan efekt, a radničko vlasništvo ili državno zadržavanje kontrolnog paketa (golden share) nije povezano sa rastom profita.
• Efekt privatizacije na level prihoda i obujam poslovanja kompanija je značajan i pozitivan u CEE zemljama. Opet strano vlasništvo ima jak pozitivan efekt, dok domaće nema značajan efekt.
  
• Efekt na zaposlenost je isto pozitivan, gdje je tendencija da privatizirane firme posebice u stranom vlasništvu povećaju ili ne smanje zaposlenost u odnosu na firme u državnom vlasništvu.
• Broj studija o utjecaju na plaće je mali, ali državno vlasništvo je povezano sa nižim plaćama i većom šansom neisplate.
• Privatizacija rezultira većem izvozu, Tobin Q, restrukturiranju, većoj šansi isplate dividendi i manjoj šansi neisplati duga.
  
• Niti jedan grad nije nesto nakon privatizacije.
  

Svakako pročitajte makar uvod i zaključak, dovoljno da vidite da se daleko kvalitetnije može raspravljati o privatizaciji i da vas razuvjeri od raznih mitova. [Bakić daj pročitaj rad kad stigneš i napiši par riječi. 10x više ljudi će pročitati i poslušati što ti kažeš.]

Primjetite da je ovo diametralno suprotan način razmišljanja od onog ‘uvaženih’ stručnjaka poput Ljube Jurčića ili Željka Klausa koji jednostavno znaju da je privatizacija PTKM loša za mnogo toga i koji nisu u stanju sročiti bolje argumente od bacanja blata na moguće kupce ili trenutne privatne vlasnike, pa i Vladu, konstatirati da se razvoj ne prepušta privatnicima i zaključiti da će cijeli jedan grad nestati.

Nema nikakvo razlog za vjerovati da su njihovi odgovori-iz-rukava i instinkt vrijedniji od kvalitetnih empirijskih studija. No to možemo pripisati njihovom nerazumjevanju, uskom razmišljanju, a i ideologiji. Potvrdu takvih odgovora-prije-pitanja nećete naći u mnogim studijama o privatizaciji.

————————————————————-

Kao i davne 2008. Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.

Neizbježno je, bar u demokratskim zemljama, da kad se raspravlja o ekonomskoj politici to znači mješanje ekonomije i politike. Kako kaže Thomas Sowell, ekonomski principi ostaju isti, ali šansa da će se potpuno primjeniti je znatno smanjena. To treba razumijeti. Mnogo puta i sami ekonomisti zaborave da ekonomske politike provode izabrani političari što znači da i njihove motivacije i ponašanje treba razumijeti, ne se samo žaliti na njih.

No nisu samo političari jedini kratkovidni. Birači, mediji a posebno interesne skupine poput sindikata, naklonjenji su razmišljati o ekonomskoj politici samo kroz jedan korak: koja je politika ili intervencija najpoželjnija, u danom trenutku, za rješavanje nekog društveno-ekonomskog problema. Rijetko kada se razmisli hoće li ta politika postići svoj cilj. Tako smo svjedoci raznim ekonomskim politikama koje ne samo da nikada zapravo ne donose rezultate za koje su načelno bile namjenjenje, već se u biti nikada ni ne preispitaju da li donose rezultate.

Jedan od razloga implementacije loših politika je upravo ne razmišljanje dalje od prvog koraka, iza neposrednih željenih namjera. Ne radi se samo o tome da određene politike neće postići željeni rezultat, već da li razumijemo mehanizme i karakteristike procesa koji sljede implementaciju određene politike.

Test toga je pitanje – “I što će se dogoditi onda”?

Pitanje možete postavljati ponovo i ponovo, sve dok ne dobijete suvisli odgovor koji uzima sve dobre i loše strane određene politike. Ekonomisti neće biti iznenađeni da manipuliranje cijenama i njihovo ograničavanje rezultira nestašicom. Oni koji ne razmisle dalje od prvog koraka “očitih” riješenja hoće.

Primjerice, uzmimo porast cijene benzina i prijedlog, koga drugog nego sindikata, kako da se ona “smanji”. Ako se Vlada odrekne 1.20kn (auto)cestarine cijena litre će pasti za 1.20kn. Ne samo da je izračun vjerojatno vrlo pogrešan, jer malo toga u tržišnim mehanizmima prati aritmetički izračun +/- gore-dolje, već je odličan primjer razmišljanja samo o prvom koraku.

Sarkastična reakcija ministra Čačić koji je pokazao da se može i mora razmišljati dalje od prvog, refleksnog, koraka kako “riješiti” neko pitanje je vrlo osvježavajuća. Posebice  Video odgovora pogledajte na linku.

‘Ako Vlada intervenira, to će biti ugrožavanje standarda građana. Čuo sam danas neke fantastične ideje sindikata da treba skinuti iz cijene benzina 60 lipa za ceste i 60 lipa autoceste. To je izvrsno! Bit će 1,20 kuna jeftinije gorivo, a onda ćemo iz budžeta otplaćivati kredite za ceste i autoceste, a da bismo budžet napunili, onda ćemo staviti neki novi porez u istom tom iznosu. To su ta genijalna rješenja’, kazao je (cinično) Čačić.

Nažalost daleko smo od redovite uporabe ovog jednostavnog pitanja i mentalne vježbe. Odgovori i riješenja se i dalje serviraju ad hoc, bez promišljanja, bez ekonomskih principa i razmišljanja unaprijed čemu zapravo vode. I to od onih od kojih se očekuje bolje. Ili možda ne više?

Ljubo Jurčić, u prilogu Otvorenog o Petrokemiji, 27.3. još jedan primjer razmišljanja samo o prvom koraku. Verbatim:

Petrokemija je više od obične kompanije. Petrokemija znači i Kutina. Bez Petrokemije vi nemate Kutine, a razvoj tog kraja ne može se prepustiti privatnom sektoru odnosno privatnom vlasniku jer ulazak privatnog vlasnika u Petrokemiji znači da on direktno ili indirektno uzima na sebe odgovornost za razvoj Kutinskog kraja. 

Novinar: Kako to da se državi niti jedno poduzeće ne isplati, a privatniku se isplati? [iako je ovo pitanje novinara blesavo, nemojmo na njega pikirati. Njegov je zadatak pitati 'sočna' pitanja za zanimljivu reportažu.]

Većina proizvodnje u Hrvatskoj je neisplativa zato što ekonomska politika stvara takve uvjete da se u Hrvatskoj ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti onda se riješenja nalaze u privatizaciji ili domaćim ili stranim investitorima i to ide na ruke privatnom sektoru, privatnim investitorima, koji zbog uvjeta koje je stvorila ekonomska politika umanje vrijednost tih kompanija i tako da potencijalno puno veću vrijednost dobivaju za puno manju cijenu ili puno manju vrijednost.

Jurčić političar ili Jurčić ekonomist? Ni jedno, već populist, što je posebno poražavajuće za netkog tko ima dokatorat iz ekonomije i paradira se po medijima kao stručnjak i spasitelj. Da je Jurčić i malo razmislio unaprijed i potražio odgovor na “što će se dogoditi onda” ne bi izvalio da privatizacija ide na ruku privatnom investitoru tako da on umanji vrijednost kompanija. Za zgroziti se. Zašto se ovo uopće našlo u prilogu Otvorenog?

Čitava posljednja rečenica je zagonetka zamotana u enigmu. Što je on tu samljeo? Zar nije PTKM pokazala da se u Hrvatskoj može proizvoditi i izvoziti? Zar domaći investitori smanjuju vrijednost PTKM jer ulažu u nju? Ne znam u kakvim su odnosima Čačić i on, ali bi Čačićevo sakrastično zapažanje da “imamo mi tih stručnjaka u našoj javnosti” i u ovom bi slučaju bile potpuno na mjestu.

P.S. Ako želite knjigu, a ‘kao’ niste vični internet pretraživanju, pošaljite mi email.

Predavanja Acemoglu-a o Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty. [video ispod teksta] Predavanje je bazirano na knjizi istog naziva koju svakako preporučujem iako je nisam još stigao čitati. Imam njihovu prvu knjigu “Economic origins of dictatorship and democracy“ i bezuvjetno je preporučujem.

Nema razloga vjerovati da ovaj rad nije iste ako ne i bolje kvalitete. Nije potpuno ista tema, ali srodne i obje se bave pitanjima svih pitanja: razvoj, demokracija, prosperitet.  A čini mi se da je Why Nations Fail i pristupačnija širem čitateljstvu, sadržajno sa manje ako i išta matematike. Economic origins je prepuna modela. [Netko mi je jednom rekao da google može pronaći svašta na internetu. ]

(Apel izdavačima da prevedu obje knjige na hrvatski!)

Ako vam predavanje nije dosta, novi Journal of Economic Literature ima posebno više zanimljivih, kraćih radova, što se u biti ne može reći za svaki ekonomski magazin.

Primjerice, prije par tjedana preporučio sam knjigu Sylvie Nasar Grand Pursuit, a u novom JEL Orly Ashenfelter (predposljednji predsjednik AEA) je napisao osvrt o knjizi. Iako preporuka za knjigu još stoji jer je dobro i zabavno napisana, svakako pročitajte u osvrtu zašto Grand Pursuit nije najbolji izbor ako vas zanima povijest ekonomske misli. Robert Solow ima nešto manje pohvalan  osvrt knjige.

Obojca citiraju jedan posebno dobar, analitički i noviji rad o povijesti ekonomske misli, Agnar Sandmo Economic Evolving koju i sam imam na polici. Heilbronerov The Worldly Philosophers je i dalje klasik i odličan prvi korak u povijest ekonomske misli.

Zašto je Keynes i danas zanimljiv, možda i važan? Ne zbog General Theory, već zbog ranijeg rada The Economic Consequences of the Peace. Orly kaže,

Keynes wrote The Economic Consequences
of the Peace at just age 36, having been in
Paris for the negotiations over who paid what
in reparations at the end of World War I. In
retrospect, what he wrote seems remarkably
prescient, and relevant today for negotiations
continuing in Europe over debt problems
and fnancial integration. One could even
argue that the European problems exposed
in the First World War, and reexposed in the
Second World War, are still unsolved.

Uz to, novi JEL sadrži i osvrt još jedne mnogo raspravljane knjige Poor Economics, Abhijit Banerjee i Esther Duflo.

Za zainteresirane o ‘povijesti’ financijske krize tu su dva osvrta  upravo o tome. Kao što autori kažu, svaki ekonomist bi trebao biti upoznat sa osnovnim događajima financijske krize 2007-09. Svatko bi trebao, ali nažalost mnogo radova je nepristupačno široj javnosti. Nasreću, nisu svi, te ima i mnogo ‘ljetnog štiva’ i radova koji uspiju sažeto prikazati čak 21 knjigu o financijskoj krizi.

Getting Up to Speed on the Financial Crisis: A One-Weekend-Reader’s Guide - Gary Gorton and Andrew Metrick

Reading about the Financial Crisis: A Twenty-One-Book Review - Andrew W. Lo

Btw, ako imate problema sa pronalaženjem i pristupom ovim tekstovima u pdf formatu, samo mi pošaljite email sa apelom. Znanje želi biti slobodno.

Točnije, zašto podizanje godine umirovljenja na 67 znači protest od 10 tisuća ljudi u Poljskoj,  dok ista politika povećanja godine umirovljenja na 67 u Kanadi znači ništa? Određeno gunđanje, ali daleko od velikih protesta i napada na Vladu. U susjednoj Njemačkoj dobna granica je već podignuta na 67 bez puno vike, a Šveđani je planiraju podići na 69 godina.

Povećanje dobne granice je uvijek riskantan posao za Vladu. Sa VOXeu, ekonomisti Saure i Zoabi pišu:

Proposals to curb public expenditures by raising minimum retirement ages typically face stiff political resistance. In France, for example, the plan to raise the retirement age by two years provoked “a national strike […] in which more than a million people took to the streets in the biggest show of popular discontent in years” (New York Times 2011).

Such politically controversial reform plans, however, appear modest in comparison with cross-country differences in the effective average retirement age.

The cross-country variation in effective retirement age is usually attributed to institutional differences that affect individuals’ incentives to retire. In a recent paper, we argue that incentives driven by social-security rules are not the sole explanation for the cross-country variation. Instead, we suggest an alternative explanation for the observed variation; the composition of occupations within an economy matters for its average effective retirement age.

Do onda pogledajte zanimljiv rad o Keynesu kao investitoru. Stock Picker Extraordinaire. Priča via WSJ (video na linku).

But Keynes wasn’t a very good macro manager. He lagged behind the British stock market miserably until 1928, and he had 83% of his primary portfolio in stocks going into the fall of 1929.

“It’s hard to time the markets,” Mr. Chambers says. “Keynes struggled with it, and then he missed the 1929 crash—even with an unrivaled network of information sources.”

So Keynes made a series of radical changes: He switched from being a “top down” asset allocator to a “bottom up” stock picker. He tilted sharply toward undervalued small and midsize companies.

Keynes also made titanic bets on industries he thought were cheap; by 1936, he had 66% of his portfolio in mining stocks and not a farthing in bank or energy shares. South African gold companies, he correctly foresaw, would benefit from falling currency values.

………

Keynes was no mere contrarian. He was the epitome of his own definition of a long-term investor: “eccentric, unconventional and rash in the eyes of average opinion.” To emulate Keynes, “you have to be idiosyncratic,” Mr. Chambers says. “That’s easy to say but much harder to execute.”

Objašnjenja bazirana na nekakvim uporedbama kulture raznih zemalja nemaju puno šanse objasniti uzroke Grčke krize. Vjerojatno je točno da su većinom ti mitovi politički motivirani i nisu pretjerano zanimljivi kao objašenja sama po sebi. Nije dovoljno ukazivati na grafove raznih varijabli i tvrditi da je to i to razlog. Pravo objašnjenje i razlog se krije u tome zašto je graf takakv kakv jest.
Primjerice, ako su Grci lijeni, zanima nas zašto su lijeni? Čini se da kao nisu jer rade najviše u Europi. No da li je to (dobra) mjera lijenosti ili radišnosti? Možda, a možda i ne. Kako mjerimo rad, tj. ukupne sate rada? Po intenzivnoj (sati rada) i ekstenzivnoj margini (broj radnika). Dakle, da bi dobili dobru sliku rada, evoluciju ukupnih sati rada želimo razbiti na promjene u intenzivnoj i ekstenzivnoj  margini.

Usitinu, ispada da po Grčkom zaposleniku, radni sati su iznimno vioski.

No što je sa participacijom u radnoj snazi? Da je autor svakako pogledao McKinsey studiju koju navodi uočio bi da je taj efekt sasvim suprotan radnim satima. Grci imaju najmanju stopu participacije u radnoj snazi. Svega 66% radno sposobnog stanovništva (15-64) sudjeluje u radnoj snazi. U EU je taj postotak 73. Ne-participacija je posebno izražena među mladima, 15-24 godine, na viskih 69%. I to je opće znanje već godinama.

Dakle, da li su Grci lijeni? Na jednu ruku izgleda da nisu, a na drugu ipak jesu. No, to nije pitanje koje želimo postaviti! Pitanje je opet zašto je participacija toliko niska? Zašto Grci rade toliko? Uz nisku produktivnost to je jedan od najvećih problema Grčke.

Onda, ako im je produktivnost/konkurentnost niska, zašto je niska? Što je uzrokovalo nisku produktivnost? Hall i Jones rad (inačne vrlo, vrlo dobro znan i cijenjen bez obzira na godine) jasno pokazuje da je Grčka (opet) na dnu po produktivnosti u usporedbi sa Europskim i drugim zapadnim zemaljama. To je veliki dio sadašnjih problema Grčke. Produktivnost je “gotovo sve” kako bi rekao Krugman.

Ako je državni proračun desetljećima u minusu, zašto? Odlično pitanje, jer Grčka je grcala u dugovima godinama prije recesije i krize.

Dosta toga je različito u onoj McKinsey studiji. Pogledajte primjerice usporedbu Grčkog javnog sektora sa Europskim, slike 15 i 16, koje daju sasvim drugačije lice “mitu” veličine javnog sektora u Grčkoj. Još jedan rad, stariji, ali vrlo interesantna može brzo i jasno prikazati veličinu i uzroke Grčkih problema a bez mitologije. (!) Preporuke ne dolaze samo od mene. Slika niže je iz njega.

Samo da vam na brzinu skrenem pažnju, ako već niste primjetili, na seriju predavanja Ben Bernanke-a, što bi mi nazvali guvernera FEDa,  koju je započeo ovaj tjedan na George Washington Sveučilištu. Bernanke je prije svega bio i bit će profesor ekonomije, autor udžbenika ekonomije i davno prije nego što je postao guverner FEDa, ekspert monetarne teorije/politike i Velike Depresije.

Tema je FED i Financijska Kriza. U biti je standardno predavanje o FEDu i monetarnoj politici koje sam i sam imao prilike održati. Osim naravno što ih u ovom slučaju predaje sam Ben glavnom i bradom (doslovce).

Klasično ‘američko’ predavanje traje sat i 20 minuta, sa pitanjima.  Dva video, od utorka i četvrtak su dostupna na stranicama FEDa, sa popratnim PP prezentacijama posebno da ih možete pregledati u miru svojim tempom tokom vikenda. Ipak, samo gledanje PPointa nije isto kao i odslušati čitavo predavanje. [Kladim se da sliku gore neće staviti u niti jedan slide.]

Materijal nije zahtjevan (mislim da su predavanja ipak u poslovnoj školi GWU, har har) ali svakako da i malo truda oko terminologije bi se isplatilo more. Bez ovih osnovnih znanja monetarne teorije i politike niste u dobro poziciji razumijeti događaje oko svjetske ekonomije kao ni kvalitetno komentirati iste. Dobro uloženo vrijeme. Ako imate pitanja u vezi neke teme predavanja slobodno pitajte u komentarima ili na email.

Jedna lekcija iz predavanja je primjerice kako je Kineski tečaj sličan zlatnom standardu.

Unatoč tome što se nevidljiva ruka konstantno ističe kao jedan od najvažnijih doprinosa, sam Smith je toj metafori pridavao malo važnosti. U čitavom radu spominje se samo jednom. Bogatstvo Naroda je primarno bio “napad” na merkantilizam i tu je zadaću fantastično obavio. Usput je vjerojatno i začeo zasebno područje političke ekonomije i kasnije ekonomije.

Da li je knjiga relevantna i danas? Iako možemo reći, kao što povjesničari misli često kažu, da je čitava povijesti misli irelevantna, mislim da je Adam Smith koristan i danas.  Struje merkantilističke misli u Hrvatskoj, po kojima je uvoz svega loš i ‘nužnost’ domaćeg uzgoj banana samo očita istina, su još jake. Kako i zašo ne znam. (Tj. pravo pitanje je što se to predaje po fakultetima o međunarodnoj trgovini pravi je misterij.)

Nije anti-merkantilizam jedino gdje su njegove ideje korisne. O isprva neshvatljivim događajima i kolektivnim utjecajima poput ovih …

“Moramo   shvatiti  da  imamo višak pamuka, koji treba izvoziti. Zahtjevi tekstilne industrije da se zabrani izvoz pamuka su kratkovidni”,  izjavio je Nayan Mirani, potpredsjednik udruženja proizvođača i trgovaca pamukom.

Indija je drugi najveći proizvođač pamuka u svijetu, a u trenutku kada je uvela zabranu izvoza imala je naručeno 2,5 milijuna bala, prenio je BBC. Izvoz premašuje Vladine ciljeve, a dužnosnici tekstilne industrije smatraju da je zabrana neophodna radi sprečavanja pojave manjka na domaćem tržištu.

… Smith ima što reći.

“People of the same trade seldom meet together, even for merriment and diversion, but the conversation ends in a conspiracy against the public, or in some contrivance to raise prices. It is impossible indeed to prevent such meetings, by any law which either could be executed, or would be consistent with liberty and justice. But though the law cannot hinder people of the same trade from sometimes assembling together, it ought to do nothing to facilitate such assemblies; much less to render them necessary.” (Book I, Chapter X)

Pošto su šale malo specifične i naravno usmjerene na određenu publiku, pogledajte vodič kroz video koji je Jodi Beggs pripremila.

Anto Bajo i Jelena Penava u odličnom ‘primeru’ od 10-ak stranica o kreditnim rejting agencijama i monotonoj povijesti Hrvatskog rejtinga pišu:

Kreditni rejting možemo shvatiti kao ulazna vrata za stvaranje dobre investicijske klime i pokazatelj koji će svaki institucionalni investitor provjeriti pri donošenju odluke o investiranju u neku zemlju. Svrha kreditnog rejtinga je procjena sposobnosti države u otplati obveza.

Svakako pročitajte.

Nije sve u državnom rejtingu. Formalno nesmanjivanje rejtinga Fitcha samo je predah za Vladu u sljedećih šest mjeseci tokom kojih se očekuje uvođenje strukturnih reformi i pokušaj preokretanje negativnog ekonomskog trenda. Kažu, sve je sada u rukama Milanovićeve Vlade, no treba biti realan; u jednoj malo, otvorenoj ekonomiji mogućih politika koje bi u kratkom roku pokazale pozitivne rezultate ima jako malo.

Nakon šest mjeseci novog kredita za život smanjenje rejtinga bila bi ocjena neuspjeha Vlade. Možda bi junk status tek u dužem roku, ukoliko se ne popravi, otežao oporavak ekonomskog rasta, a možda bi baš omogućio lakše i brže provođenje reformi, sa daleko manje društvenog otpora. Sada je Hrvatska u recesiji, ne nekakvoj financijskoj krizi jer još ima zdrav bankarski sektor i niti jednom nije imala problema sa refinanciranjem i isplaćivanjem svog duga u stilu PIIGSa. U slučaju pada na junk status Hrvatska bi došla u situaciju svojevrsne krize. Antagonizam konfliktnih interesa koji postoje u društvu i koji su kočnica mnogim promjenama, u takvoj situaciji lakše bi se otopio i razriješio jer kriza je užasno loša stvar za potratiti.

Nije jasno da li je ta formalna ocjena rizika otplate duga države uopće toliko bitna za investicije u kratkom roku ako hrvatske obveznice već sada trguju sa znatnom premijom na rizik. Državni rejting u teoriji služi kao indikacija kreditne sposobnosti države i iako je važan indikator, ipak nije dovoljan ili najvažniji uvjet za odluku o investiranju u zemlju. Premija na rizik, koja se dnevno mjenja, može porasti u sljedećih šest mjeseci i otežati refinanciranje dugova i bez promjene rejtinga.

Potencijalni inozemni investitori zainteresirani za ulaganje nisu ista vrsta kao institucionalni investitori te svakako traže i druge pokazatelje stanja i perspektive ekonomije, poput otvorenosti, poreza, relativne cjene rada, inflacije, volatilnosti tečaja i lakoće poslovanja. Mjesečni magazin  Bloomberg Markets kojeg sam prigrabio tokom nedavnog putovanja ima lijep članak o ‘Emerging Markets’. Prvo njihovo rangiranje naj-obećavajućih zemalja upravo po tim nekim kategorijama (podaci MMFa) Hrvatsku stavlja na 13. mjesto od 15. i to u kategoriji frontier markets. Ne morate biti najbolji u svemu da bi bili 1., ali morate biti bar u nečemu vrlo dobri da ne budete samo nisko marginalni.

Također, pogledajte listu zemalja koje WSJ blog EmergingEurope smatra vrijednim isticanja (odmah ispod naslova). Pišu i o Hrvatskoj, ali u prvih 10 rezultata pretraživanja spominje se Mađarska (Ina-Mol), nogometni navijači i Jasenovac. Ništa što stavlja Hrvatsku na kartu investitora.

Ali hej, makar smo na nekoj Bloombergovoj listi. Prema tome, rizik postoji, ali i mogućnosti da se nešto realizira. Investicije koje Vlada najavljuje ne mogu brzo pokazati rezultate, a i upitno je kako će se financirati. Da li bi strukturne reforme stavile Hrvatsku na kartu investitora brže i dovele do realizacije ulaganja  i preokrenulo ekonomski trend?

OECD svakako misli tako. Njihov nedavni izvještaj ističe (!) da strukturne reforme mogu napraviti razliku u oporavku zemlje. Ipak, grafikon sa kojim su izašli izazvao je salve smjeha jer prikazuje da zemlje koje su pokrenule najviše reformi - Grčka, Španjolska, Irska, Portugal, …- ispada da su najgore prošle. The Economist je to drugačije (odlično) prokomentirao.

Well, yes and no. Recommendations for reform, like advocacy for deficit reduction, often function as a mark of seriousness within some intellectual and policymaking circles. It’s tempting to chalk economic failure up to profligacy, or insufficient adherence to a set of commonly accepted economic principles. Some leaders seem anxious to misdiagnose crises, intentionally or unintentionally, in order to seize the opportunity to foist preferred policies on vulnerable economies. …

Now look, this is not the reason that Greece has been mired in recession for four years. It is not the reason that its current downturn rivals the worst of the 1930s. It is, however, a serious economic problem. Absurd Spanish labour-market rules are not the reason that country suffered a terrible recession. They are, however, a serious economic problem, and one which has exacerbated the present economic crisis. America’s weak labour-market recovery is not primarily due to an explosion in onerous occupational licensing requirements, to kudzu-like growth in regulatory red tape, or to increasingly stringent zoning rules that make prosperous cities unaffordable to working households. These are real economic problems, however, which can constrain growth over the long run, distort the returns to growth toward more capable rent-seekers, and slow the process of recovery by impairing the economy’s natural adjustment processes.

Poanta je da strukturne reforme i kratkoročno rezanje proračuna ili podizanje PDVa nisu ista stvar i ciljaju na drugačiju rezultate. Također, dobro je znati da Hrvatska kao i druge zemlje nije u recesiji zbog nedostatka strukturnih reformi na tržištu rada, javne uprave, lakoće poslovanja, fiskalnog federalizma sada, jer su isti problemi bili prisutni i iste reforme potrebne prije 5+ godina. Reorganizacija javne uprave za efikasniju potporu ekonomiji nije isto kao smanjenje plaća u javnom sektoru.

Prvome je cilj stvaranje radnih mjesta i dugoročnog rasta, a drugome rezanje proračuna štednja, rejting i izgled ozbiljnosti političara pred stranim (institucionalnim) investitorima. Prvo je još uvijek samo ideja i želja, a drugo je tek započeto u Hrvatskoj. Pitanje je, da li ovo drugo spriječava prvo? Da li naglasak na štednji i rejtingu potkopava mogućnost strukturnih reformi kroz podizanje konflikta u društvu? Strukturne reforme su važne, OECD je upravu, ali ne garantiraju brzi preokret negativnog trenda i izlaska iz recesije, pogotovo u okružju gdje s očuvanje rejtinga države i rezanje proračunske potrošnje, bez potpore aktivne monetarne politike, stavlja u prvi plan.

Nasreću, ali i namjerno sa dobrim razlogom, imam blog Chris Blattmana na RSSu već godinama. Njegova istraživanja o konfliktu u zemljama u razvoju su upravo na liniji ovih pitanja djece vojnika, razloga i posljedica i prvi koji sam pogledao za dodatno, stručno mišljenje. Svakako ga nemojte zaobići bilo da podržavate ili ne kampanju InvisibleChildren. Blattman je još 2009. “ciljao” na InvisibleChildren pokret.

U stvarnosti – jer je tehnička definicija beskorisna – trenutna razina BDPa, sa padom u četvrtom kvartalu 2011., daleko je od one iz 2008. i realizirani BDP se “uspio” vratiti na silaznu putanju potencijalnog BDPa.

Ugodna Nedjelja!

• Lingvist sa zadatkom.

EU je, prije svega, neoliberalni projekt, tj. tvorevina koja je osnovana i funkcionira gotovo isključivo u korist krupnog kapitala, ponajviše zapadnoeuropskog, tj. elita koje američki prosvjednici zovu “jedan posto”, a protiv interesa većine, tj. većine ljudi koje američki prosvjednici zovu “99 posto”.

Pa naravno! Kad nemaš objašnjenje, nekakav originalni uvid i još gore ne želiš pokušati steći nekakvo znanje, pozovi se na termin koji može značiti što god poželiš i poslužiti da ocrniš bilo kojeg (ideološkog) protivnika. Zamotaj to u nekakv trenutno popularni kontekts i moderni diskurs (ipak, lingvisti se specijaliziraju u tome) i voilà sve je jasno. “Kao.”

• Slično je i sa sljedećim člankom. Opet famozni, sveobjašnjavajući, yours truly “krupni kapital”, dežurni krivac za sve
  

No, prvi koraci su pokazali nesnalaženje. Prerano je suditi, on je u toj Vladi samo premijer. Želio bih da Milanović bude premijer i da vodi Vladu, i da vodi Vladu u interesu građana a ne krupnog kapitala, rekao je.

• Nešto u ova četiri članka ne drži vodu. (morate ih pričitati)
  

Tražili smo 10 radnika, burza nam poslala 25, javio se samo jedan.. a i on mora na operaciju 

Hrvatski radnici – lijeni, neobrazovani i rastrošni?

Preporod Hrvatske pošte – ipak se može!

Sindikati: Vlada gura nezaposlene u sivu ekonomiju

Ekonomisti razbijaju glavu oko ovakvih “fenomena” dok drugi jednostavno prizivaju demagogiju i “očita” objašnjenja klize sa jezika. BTW, profit je dakle dobra stvar ili je to sve uvjetovano da se radi o državnoj firmi? Kad državna firma ostvari profit onda palac gore, bez upitnika, može se, a kad privatnik traži zaradu i profit onda mora da su ‘makinacije’ u pitanju. (?)

• Frustrantni klišej za kraj.
  

Oppenheim: Najveći je problem gospodarstva što su nam banke u stranom vlasništvu

Najveća prepreka razvoju našega gospodarstva nije postojanje ili nepostojanje različitih mjera, nego činjenica da je 95 posto hrvatskog bankarstva u stranom vlasništvu i da njima ne upravljaju hrvatske uprave nego uprave u inozemstvu. Novca u zemlji imaju isključivo banke, a one ne žele financirati gospodarstvo nego isključivo stanovništvo, i to samo s debelim osiguranjem kao što je slučaj sa stambenim kreditima.

Ah. Ekonomski razvoj nije igra moralnosti uvjetovana nacionalnošću bankarskog sustava. Neki to jednostavno ne žele prihvatiti. Nije pretjerano teško pokazati da i kad novca ima do mile volje neće svi koji to žele dobiti kredit ili garancije. Što znači da bankom upravlja hrvatska uprava? U upravi sjede samo Hrvati? Garancije samo hrvatskim projektima? Od kud domaćoj banci ‘novac’ za te projekte? Domaći porezni obveznici snose rizik? Da li je cilj isto zarada (jer kad državna kompanija pa tako i banka ostvari profit to je odlična stvar; vidi gore.) ili samo financiranje svih ‘hrvatskih izvoznih pojekata’?

Jak i stabilan financijski sustav je važan za razvoj i može se simpatizirati sa kompanijama koje imaju potencijala i ideje za širenje poslovanja, a nemaju financijsku potporu koju priželjkuju doma. No problem ne leži u nacionalnom identitetu i upravi banaka.

Daron Acemoglu and James Robinson conclusively show that it is man-made political and economic institutions that underlie economic success (or lack of it)

Ako vas posebno zanimaju radovi i ideje oko uloge “dobre države” u razvoju svakako se upoznajte i sa ove dvije knjige.

Još jedne isprike za malo pisanja. Uskoro!

Isprike za malo pisanja. Na putu sam još tjedan dana. Trudim se makar kad stignem neke postove započeti. Hvala na komentarima i upitima na email.

Portal moj-uspjeh.com nije više u funkciji, a da četiri kratka teksta koja sam napisao za njih ne postane neiskorišteno i nedostupno (zaboravljeno?) prebacio sam ih u pdf format. Redom po datumu objave:

1. Obrazovanje Za Rast: Između Stvarnosti i Mita
2. Je li Hrvatska Još u Recesiji? (grafove treba update-ati)
   
3. Zemlja Nije Kompanija
4. Bezveze Glupost

Cijeli PDF ovdje.

Naravno da izlazak iz euro zone predstavlja ogromne probleme i ostavlja mnoga pitanja otvorena, poput da li ima smisla uvesti euro ili koji su benefiti toga, za druge zemlje koje nemaju euro. Stvari su se, je li, promjenile u posljednjih par godina.  No temeljno pitanje kod razmatranja uspješnosti svake nove politike nije koliki je trošak u odnosu na što je zemlja X napravila i postigla, već koliki je trošak u odnosu da se ništa ne napravi, tj. ostane na istom putu.

Given this grim outlook many analysts suggest that it would be better for Greece to exit the euro zone. They often cite Argentina’s exit from its currency board in 2002 as evidence of the benefits that would accrue to Greece if it reintroduced its own currency. It is true that following the peso devaluation, and after a painful (but short) adjustment period, Argentina enjoyed six years of rapid growth. But Argentina’s experience was singular. Strong export prices resulted in sustainable external surpluses, and prudent fiscal management ensured internal balance. Greece, on the other hand, cannot rely on favourable external conditions and is already in a deep, fiscally induced recession.

In practice, moreover, Argentina had no choice after defaulting but to ditch its peg since the currency board was a unilateral arrangement that did not envisage counterparty support or institutional safety nets. Unlike Argentina, Greece belongs to a formal multilateral arrangement that could provide the intensive care and official finance needed to smooth the adjustment. Indeed, we argue that an analysis of the costs incurred by Argentina strengthens the case for Greece to remain within the euro zone.

• Austan Goolsbee @Austan_Goolsbee: Roses are red. Violets are pink. Don’t listen to goldbugs. No one cares what they think.
• ?CBBREEZE?™ @cbbreeze: Roses are red. Violets are blue. I’m buying you a gift with money borrowed from future generations that I’ll father with you.
• Bret Lowery @bretlowery: Your assets look troubled. How about a relief program?
• Tracy Alloway @tracyallowayHow NOT to celebrate Valentine’s Day – publish the first ever report on economic imbalances within the EU. Recipe for a break-up (ha)
• Justin Wolfers @justinwolfers  When we get hot and steamy, you make me Too Big to Fail.

Ako ste više matematički tip onda bi trebali znati što ovo znači.

Kao najefikasniju mjeru ograničavanja troškova mirovinskih sustava, MMF ističe povećanje zakonske dobi umirovljenja. Koristi od te mjere su brojne: veća razina zaposlenosti, veća osobna potrošnja, veće mirovine…

Ako su sve te koristi realne i ostvarive – što bi trebalo potvrditi i referencirati kao npr. ovim – zašto je opozicija povećanju dobi umirovljenja velika?

Neki prošli postovi o mirovinskom sustavu i reformi.

“Reforme” i reforme mirovinskog sustava

Zabune i dileme oko Mirovinskog

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference¹ to mark the 20^th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.