Četiri grafa rashoda proračuna konsolidirane opće države (KOD) za razdoblje 2004. do rebalans 2009. Brojevi su preuzeti iz izvješća MMFovog posljednjeg posjeta/savjetovanja održanog u ožujku i travnju ove godine. Izvješće dostupno ovdje. (str 31. i 32.) Vidljivo je koje su (dvije) stavke najveće, koja je ponajviše nabujala i kojom stopom su snižene, pa i gdje primarno treba tražiti uštede. Kako izreka ide – milijarda po milijarda i ubrzo govorimo o pravom novcu. Ondje gdje sindikati upiru prstom se neće “nabrati” mnogo. Da li ćemo potpuno ukinuti subvencije i pomoć? (pretpostavljam da pomoć = transfer u BiH) Da li ćemo prestati plaćati kamate? Da li ćemo ukinuti svu kapitalnu potrošnju (ili makar pola)? Sa takvim potezima još bi se i uštedjela koja milijarda. Pošto je takav scenarij nemoguć, uštede će ipak morati doći iz drugih doprinosa proračunskoj potrošnji.

Čitava kratkoročna budućnost Hrvatske vrti se oko rebalansa proračuna. I prije nego što je nova Vlada pošteno zasjela za stol, isto staro razmišljanje i prijetnje sindikata-odgovornih-nitkom se vraća. Riječima Ronald Reagana “There you go again.” Sasvim van takta realnosti.

Plaće i mirovine većine građana ne smiju se smanjivati jer se tu više nema što rezati, poručio je predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever u izjavi za Hinu. Također, očekujemo da nova Vlada neće rezati ni socijalna prava niti prava iz zdrastvene zaštite jer većina građana to ne može plaćati iz svojih primanja, kaže Sever.

Sindikalcima je prihvatljivo jedino smanjivanje povlaštenih mirovina i njihovo svođenje u okvire pod kojima mirovine primaju ostali građani, a korisnici povlaštenih mirovina ionako će imati znatno više mirovine od prosječnih, ističe predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević.Trebalo bi također ukinuti besplatne udžbenike, osim za najsiromašnije učenike, te promijeniti kriterije za subvencioniranje potrošnje struje, i to prema socijalnom cenzusu a ne prema potrošenim kilovatima.

Jadranka Kosor također bi trebala uvesti reda u poljoprivredne subvencije i provesti reviziju broja branitelja i njihovih povlastica, te barem privremeno odustati od neproduktivnih investicija kao što je Pelješki most, smatra Knežević.

Dan prije Sanaderove ostavke ideja je bila da se ide u oštre rezove, ali da se više ne dira u plaće, jer su one već jednom ‘rezane’. Ipak, to možda neće biti dosta, a i sam broj radnika u javnim institucijama i firmama će postati plodna grana za rezanje. Ono što sindikati u biti predlažu je ne diranje u sve značajne i izdašne stavke proračuna, a tražanje rezanja manje-više simboličkih i politički oportunih stavki – povlaštene mirovine, oduzimanje kartica, kava i spojnice. Ovo je naravno sasvim suprotno od svih savjeta ekonomista, analitičara i eminentnih institucija, ali “nema veze.” (Lovrinčević, Ott, pa i Jurčić) Ipak, čisto da ne bi zaboravili je da plaće u javnom sektoru i i socijalne nakanade, znači sve na što Vlada ima direktan utjecaj, čini oko 70% državnih rashoda. Sindikati imaju za pravo da rezanje subvencija i betonskih ulaganja je nužno, ali će polučiti manje rezultate tek sutra, a nama veći rezultati trebaju jučer. Najbrži i najveći rezultati će se dobiti rezanjem stavki plaća, socijalnih davanja i mirovina. Od tih nepopularnih mjera se ne može pobjeći ako se išta kvalitetno želi postići. Redosljed je stvar politike. Kraj priče.

Općenito, u posljednjih para dana, u poplavi vijesti o rebalansu, bilo je dosta nejasnog izjašnjavanje u vezi istog iz same Vlade. Kosor je najavila da se plaće i mirovine neće dirati, te da neće biti otkaza, ali u istom danu i da je “sve na stolu i nema nedodirljivog.” Dobro, ima i to su sve “socijalno osjetljive skupine društva.” Opet, to može biti pola proračuna. Ne samo to, nego će se provesti reforma javne uprave kroz osnivanje novog Ministarstva za upravu. Vlada, nova ko i stara, i dalje pleše oko rebalansa i neugodnih poteza, ne želi se zamjeriti i šalje mutne signale. Još možda i Kosor ima nekakv doticaj sa realnošću – mali – ali znamo da je Vlada koalicijska. I upravo od tih političkih partnera dolaze mutni signali i negodovanja. A onda su tu još i socijalni partneri. Nedostatak jasne strategije i taktike rebalans šalje krive signale financijskim tržištima, investitorima, potrošačima i samo jača njihovu tezu/strah da je dolazak MMFa neminovan.

Danas je makar bilo nešto malo jasnije. Neslužbeno, ali jasnije.

Prema neslužbenim informacijama, potvrđuje se ono što premijerka nije htjela izustititi. U drugom, jesenskom rebalansu na red bi trebalo doći kresanje mirovina. Pošteđene bi ostale tek one ispod dvije tisuće kuna. Mirovine između dvije i tri tisuće bile bi smanjene za pet posto, a sve mirovine iznad tri tisuće kuna za čak deset posto.

Sanader nastavlja šokirati i dalje. Najprominentniji je do sada ridikul-komentar da je svojom ostavkom htio šokirati političare EU. A dobro. No zanimljiviji od tog ipak njegov komentar-razlog opet o domaćoj sceni (koji je naravno bio popraćen isticanjem silnih uspijeha na vanjskopolitičkom planu). Iz razgovora sa Jutarnjim.

Nešto kasnije Sanader je suradnicima prvi puta otkrio još jedan razlog koji ga je ponukao da donese odluku o povlačenju.

Hrvatskoj je potreban šok. Među građanima Hrvatske još nije sazrijelo uvjerenje o nužnosti radikalnog zaokreta od dosadašnjeg načina života i rada. Svaku mjeru štednje, svaki pokušaj da se obuzda golema potrošnja, javnost je dočekivala na nož i krajnjim nerazumijevanjem. Možda će moje povlačenje iz politike pridonijeti da se građani Hrvatske napokon suoče s realnošću i s nužnošću radikalnih promjena i drastičnog zaokreta u svim sferama života.

Licemjerno je da mi sada oni koji su me javno prozivali da sam nespsoban, da upropaštavam državu, da ne znam naći rješenje za probleme, sada kada sam dao ostavku, sada traže da ostanem. Ako sam nespooban kako kažu, zašto ne dopuste da odem. Oni bi bili najsretniji da sam se srušio i slomio.

Hrvatskim građanima, koji se trijezne od kreditnog booma, možda i treba jedan zaokret od dosadašnjeg načina života na kredit. No koje su to mjere štednje i pokušaji obuzdavanja javne potrošnje bile predstavljene tokom Sanaderove epohe? Ikad? Kada je to Sanaderova Vlada pokušala neki radikalni zaokret, nekakvu jaku i značajnu mjeru štednje? Do ni prije mjesec dana je maltene naređivao Pankretiću da nađe novac za seljake. I na koji to način će Sanaderovo povlačenje pridonjeti ili potaknuti da građani okrenu ploču i krenu u radikalne reforme? Ja sam mislio da nam trebaju lideri koji će povesti ljude u tom smjeru i biti dovoljno mudri i uvjerljivi da objasne ljudima nužnosti i benefite reformi, da oni to ostvare, a ne da ne da čekaju da ljudi sami za sebe to shvate kad izgube Sanadera.

Nadalje, nisam siguran da netko traži da Sanader ostane, tj. da mu ne dopuštaju da ode. Pitanje je samo i jedino zašto baš sada i zašto baš tako neočekivano. I doma i vani, svi se čude i smatraju da je iznenađeni potez bio negativan za političku stabilnost – zapravo jednu od pozitivnih stvari za Hrvatsku u ovom trenutku. Politička nestabilnost je na porastu diljem istočne i središnje Europe (broj premjera iz CEE koji su odstupili sa dužnosti se popeo na 4 sa Sanaderom). Mi smo to mogli izbjeći.

——————————————————————————–

Sanader, bio si nesposoban za riješavanje domaćih problema. Bilo te je strah i tvoja intertnost oko ekonomskih problema je polako ali sigurno nanosila štetu Hrvatskoj. U pravu si, trebalo bi biti bolje bez tebe. No, odlazak na ovakav način niti te riješio odgovornosti, niti si učinio uslugu Hrvatskoj. Slabija Vlada i privremeni izbori koje si nam ostavio loši su za ekonomiju, iako ti smatraš da će biti dobri za demokraciju. Ako su istinite priče da je HDZom zavladala jaka desničarska struja, manje naklonjena Europi, trebao si ostati i boriti se da to tako ne bude. Ovako, izbjegao si ono što su mnogi priželjkivali, pad i slom, i izveo nečasni bijeg, umjesto dostojanstvenog poraza.

Otkazi imaju svoje troškove i benefite, pa tako i Sanaderova otkaz, koji ima više loših posljedica u kraćem roku (iznenađenje i politička neizvjesnost su veliki faktori kako za stabilizaciju ekonomije tako i za njen oporavak), ali zato u dužem roku benefiti bi mogli biti vidljivi u ležernijem i decentraliziranom funkcioniranju Vlade. Potencijalni plus za već zakašnjele reforme. Ljubica Gatarić iz Večernjaka ima dobar rezime dobrih strana.

Sanader je, kaže jedan dobar poznavatelj prilika u Vladi blizak HDZ-u, bio glavna zapreka za reforme i promjene koje trebaju dovesti do smanjenja državne potrošnje i stvaranja efikasnije uprave.

To jako dobro znaju i svjetske financijske i rejtinške agencije koje bi mogle honorirati Sanaderovu ostavku ako se idućih dana ključni potezi odigraju kako treba. Sanader je šest godina držao sve konce u rukama, nije dopuštao inicijativu, ministre držao u pokornosti, te je silne novce rasipao na kupovanje interesnih skupina i sklapanje koalicija. “Ne može se proračun držati pod kontrolom i nikome se ne zamjeriti. Sanader je sve karte stavio na ulazak u EU i tu je bio sjajan, najbolji kojeg imamo, ali to je izostalo i sad treba ići dalje”, kaže naš sugovornik, koji je uvjeren da će nakon prvog šoka i nervoze Sanaderov odlazak s političke scene biti pozitivan događaj ako se ne prometne u nekontrolirani kaos.

…

Centar moći

“Usprkos lošoj slici koju je Sanader stvarao o svojim ministrima, ljudi koji ostaju u Vladi imaju u sebi dovoljno kreativne snage i bolje će raditi bez Sanadera nego s njim. Sanader je bio autokrat s europskom maskom, 90 % vremena posvećivao je dojmu a ne sadržaju”, kaže naš sugovornik, ne bez utjecaja na političke i ekonomske procese u državi.

Posebno se slažem sa zadnjom rečenicom citata. Sanader nije razumio neke probleme i opcije oko domaćih ekonomskih problema. Bilo ga je strah i to objašnjava njegovu čvrstu kontrolu nad svim zbivanjima (čak i zapošljavanjima) u Vladi, podilaženju i nezamjeravanju (tako se ništa kvalitetno i dugoročno ne može postići u politici) te nezainteresiranosti za razumjevanjem jer bi mu to samo stvaralžo političke glavobolje.

Treba sabrati dojmove i pročešljati kroz komentare, bar na jedan dan. Naravno da puno pitanja i nejasnoća za komentirati ima. No, ne treba skakati na zaključke. Još je rano. Jedno je sigurno – izgubio sam jednu blog kategoriju za postove.

Jedno od najvažnijih pitanja koje se nameće je: zašto sada? Sanader u tom pogledu nije dao razlog i novinari su ga sa pravom “napali.” Zašto baš sada odlazi u mirovinu, kada pregovori sa EU su zaglavili bez vidljivog horizonta razrješenja, kada su ekonomski problemi došli do ušiju, nije isto kao i samo zašto? Do daljnjih raspleta političke scene, ekskluzivnih intervjua, knjiga itd. možemo samo spekulirati. Ja sam uvijek mislio da je ideja Sanadera odstupiti nakon što uvede Hrvatsku u EU i uđe u knjige povijesti. Koja je to sada dionica gotova da Sanader odstupa i odlazi u zasluženu mirovinu?

Prvo, očito je da je ovo planirao u posljednjih recimo mjeseca dana. Možda dva, ali svakako nije bio Sanaderov plan bio da pobijedi na zadnjim parlamentarnim izborima i onda niti nakon polovice mandata da ostavku i ode u mirovinu, neovisno o stanju u zemlji i (ne)uspijehu ulaska u EU. Drugo, ono što sam ja primjetio tokom presice je da Sanader ističe uspjehe i njegovo ne bježanje od problema (na što ostavka ipak insinuira) u vezi stranke, ne u vezi zemlje i njenih unutrašnjih problema. HDZ je bio u silnim problemima 2000. godine. Sanader je preuzeo kormilo, očistio, obnovio i podigao. I to je njegova potvrda da nikada nije bježao od problema koji su i još uvijek prožimaju Hravtsku? HDZ se vratio i pobjedio na 2 državna izbora i 3 lokalna, kako on kaže.

Naravno u svom govoru je istaknuo njegove uspjehe u međunardnoj politici, Nato i slično. Na pragu smo ulaska u EU. (jesmo li uistinu?) Ali rješenje domaćih problema i uspjehe na tom planu (van samih pobjeda na izborima) Sanader nije spomenuo niti se njima podičio. Očito je i zašto. Jer ih baš i nema. Možda spekuliram (?) ali mislim da na domaćoj sceni Sanader je bježao od važnih problema, bježao je od nužnih reformi (tvrdih oraha i kiselih jabuka) pod mnogim stavkama javne politike te mu je bilo važnije, da se parafraziram iz prošlog posta, smiriti političku klimu prije izbora zadovoljavajućom iako nerealnom pričom, obećanjima bez pokrića i vrlo kalkuliranim potezima nego pozabaviti se neugodnom i kompliciranom istinom i izazovima domaće politike. Određena rješenja koja je Sanader istaknuo (sporazum sa Sindikatima, rebalans) su rješenja tehničke naravi. Novi sporazum sa sindikatima se morao potpisati, rebalans se morao napaviti – zemlja ne bi funkcionirala bez toga. Ništa od toga ne predstavlja rješavanje važnih reformskih izazova poput recimo javne uprave ili zdravstva. Pred kojim to domaćim izazvima Sanader nije bježao, ja ne znam. Ako me netko može uputiti na tu povijest koju Sanader propagira, molim vas.

Sanader ostavlja zemlju u prilično lošem stanju. Povlači se kada Hrvatskoj ne ide dobro. Vidim da neke prve reakcije građana su da je Sanader pobjegao. Ali opet, ne želim skakati na zaključke.

Pad BDPa u prvom tromjesečju je okrenulo (vratilo) raspravu na proračun i deficit. Vladina procjena u ožujskom rebalansu da će deficit biti oko 5 milijardi kuna za ovu godinu se pokazala podcjenjenom.

Već onda je to bila brojka koja je ignorirala stvarnost temeljena na nerealnim pretpostavkama, ali Sanaderu je bilo važnije smiriti političku klimu prije izbora zadovoljavajućom iako nerealnom pričom o rebalansu, nego pozabaviti se neugodnom i kompliciranom istinom. Proračunski deficiti je 3.7 milijardi kuna samo u prvom kvartalu, što znaći da ako je samo upola toliki u drugom kvartalu već smo na 5.5 milijardi. A gdje je druga polovica godine. Možda je Vlada zapravo čekala rezlultat (velikog) pada BDPa za prvo tromjesečje da bi izašla u javnost sa opravdanjem o “nužno potrebnim” mjerama rebalansa proračuna. Pitanje je jedino koje će to mjere biti: povećanje poreza (PDVa i/ili trošarina), smanjenje rashoda što bliže razini prihoda ili kombinacija to dvoje. Što sad? Na što će se Vlada opredjeliti? Ukupna rupa u proračunu se neće odstraniti povećanjem poreznog opoterećenja i/ili smanjivanjem rashoda, tako da će do novog zaduživanja doći, samo kolikog. (Jel se sjeća tko ideja oko lomnjenja mirovinske reform kako bi se sanirao proračun?)

“Najjednostavnije” riješenje sa najsigurnijim efektom je povećanje stope PDVa. No tome se protive (za sada) u Vlada i određeni ekonomisti.

Na nagađanja treba li za financiranje proračuna podići neke poreze, Šuker je rekao da problem nije toliko prihodovna strana proračuna koliko rashodovna. Povećanjem primjerice stope PDV-a, dodao je, proračun bi se samo privremeno mogao “zakrpati”, ali to ne bi imalo većeg učinka ako rashodi rastu, istaknuo je Šuker. …

Deficit proračuna se može riješiti samo na dva načina – smanjenjem potrošnje do razine realnih prihoda ili povećanjem poreznih opterećenja, odnosno PDV-a. “Povećanje PDV-a je lakše napraviti, ali bi bilo totalno pogrešno”, istaknuo je (Žarko) Primorac. Pojašnjava kako se ne bi se smjelo još više opterećivati gospodarstvo, jer bi to značilo daljnje iscrpljivanje likvidnosti i smanjivanje uvjeta za normalno poslovanje, a ni daljnje zaduživanje države nije preporučljivo. No dodaje kako u području oporezivanja nekih vidova potrošnje novim trošarinama svakako ima nekih rezervi.

“Zato ostaje ono što je najteže, ali u ovom trenutku i najzdravije , a to je smanjivanje javne potrošnje, posebno nekih stavki, kao što infrastrukturne investicije, bez kojih se u ovo vrijeme može”, istaknuo je Primorac.  U svakom slučaju novi rebalans treba temeljiti na što je moguće realnijim pretpostavkama, a ne treba, kao do sada, projekcije temeljiti na nerealnim predviđanjima koji nam se brzo “obiju o glavu’, zaključio je Primorac.

Zdeslav Šantić, ekonomista RBA isto protiv. Kratko i jasno.

Prijedlozi povećanja PDV-a i trošarina samo su trpanje problema pod tepih, jer je porezno opterećenje u Hrvatskoj ionako preveliko, upozorava dio neovisnih ekonomista.  – Hrvatska spada u skupinu europskih zemalja s najvećim poreznim opterećenjem, pa povećanje PDV-a ne bi bilo rješenje za državni proračun. Štoviše, u uvjetima recesije i pada potrošnje, veći PDV ne znači nužno i da bi se državna blagajna bolje punila – ocjenjuje za Jutarnji list Zdeslav Šantić, analitičar Raiffeisena.

I Svjetska Banka je prije kojih mjesec i pol govorila isto. Porezno opoterećenje je visoko i Hrvatska trebal gledati u budućnosti kako smanjiti porezne stope.

Hrvatska i dalje ima previsoku javnu potrošnju koja iznosi 49 posto BDP-a što je 10 posto više od prosjeka zemalja EU 10. Prednjači i po poreznom opterećenju. Dok prosijek EU 10 iznosi 31,2 posto u Hrvatskoj je on 39,7 posto BDP-a.  Smanjenje poreza bi sada u krizi bilo suicidalno ali Hrvatska se može pripremiti da to napravi krajem iduće godine. Smanjenje porezne stope za dva posto ubrzava približavanje EU dohotku za čak 4 posto – naglasila je (Sanja) Madžarević Šujster.

Povećanju PDVa se protivi i Ante Babić. Ali ima i onih koji misle obrnuto.

- Potreban nam je novi rebalans, što prije to bolje. Proračunski manjak jednostavno ćemo morati smanjiti, makar i  nepopularnim mjerama. Pritom ne isključujem ni povećanje PDV-a i trošarina – ocjenjuje Goran Šaravanja, glavni ekonomist Zagrebačke banke. Po njemu, rješenje ne leži u lineralnom smanjenju rashoda, jer neke od njih, poput kamata, gotovo da i nije moguće srezati. S druge strane, recesija nam nosi rast nezaposlenosti, a ti ljudi također padaju na teret proračuna, a istodobno se smanjuju prihodi od doprinosa. …

Po računici  Drage Jakovčevića, rast PDV-a od samo jedan posto značio bi povećanje cijena od čak četiri posto. On smatra da to ipak ne bi utjecalo na smanjenje potrošnje jer su građani već “srezali” sve što su mogli. Dodaje i kako bi povećanje PDV-a trebalo napraviti zajedno s rebalansom, čime bismo pokazali sposobnost da sami napunimo državnu blagajnu.

Na mogućnost povećanja PDV-a kao slamke spasa za proračun ukazuje i Željko Lovrinčević, analitičar Ekonomskog instituta.

- Povećanjem PDV-a sa 22 na 23 posto proračun bi na godišnjoj razini dobio malo manje od dvije milijarde kuna, pa bi se, ako bi se povećana stopa tog poreza primjenjivala već od 1. srpnja, u proračun slilo dodatnih milijardu kuna – kaže Lovrinčević.

Međutim, gdje srž problema i vjerojatno riješenje rupe u kojoj se nalazimo leži? Ako mislite da je ovo sada neka nova priča oko proračuna i diskusija riješenja Vladinog života iznad mogućnosti (veće poreze ili rezanje potrošnje?) varate se. Ovo je stara priča o (ne)reformi javne uprave, pravosuđa i socijalne potrošnje, subvencija i saniranja javnih poduzeća, na čiju glomaznost, neučinkovitost i neobuzdani rast potrošnje godinama upozoravaju kako strane tako i domaće institucije i ekonomisti. Ali uzalud. Hrvatsku, koja je živila iznad iznad mogućnosti, ne čine samo njeni građani, već i njena Vlada. (Razmislimo tu onda na tren koji dio građana živi od države i na njenim leđima.) Kako je to objasnila Katarina Ott, ravnateljica IJF.

Redoviti čitatelji ove kolumne, ako takvi postoje, vjerojatno već odavno misle da pišem uvijek jedno te isto. Međutim, usprkos stalnom ponavljanju istih stavova te silnom vremenu, energiji i novcu koje Institut za javne financije, čija sam ravnateljica, godinama ulaže u popularne publikacije koje se besplatno šalju Saboru, ministarstvima i medijima, kao da ništa ne dopire do te ciljane publike. Kao da sve shvaćaju tek neki novinari. Ili pak svi sve shvaćaju jer ponekad, ali samo ponekad, i samo da bi se napadali oni koji su trenutačno na vlasti, iz opozicije zna doprijeti koja suvisla rečenica.

Ne samo Ott već i mnogi drugi uvijek govore/pišu jedno te isto. Ali to je priroda stvari. Kako je Paul Krugman jedno davno vrlo ‘obično’ rekao, problem je pronaći nešto za reći. Nešto novo to jest. Razumni ljudi se umore objašnjavati uvijek nanovo jedno te isto. (U njegovom slučaju to je bila ideja da porezi nisu svo zlo svijeta). Između koalicijske i Sanaderovih Vlada, pogotovo se ističe Sanaderova u zaobilaženju tvrdih oraha i kiselih jabuka reformi javne potrošnje i općenito riješavanju domaćih ekonomskih problema. Recesija je dovela ova pitanja u prvi plan, stvorila urgenciju oko domaćih ekonomskih problema, umjesto primjerice, Nato saveza što je samo godinu dana unazad itekako bilo u prvom planu. Nitkome nije bilo ni na kraj pameti samo godinu dana unazada da će se danas gotovo mahnito tražiti riješenja za rupu u proračunu, da će strani izvori financiranja zatvoriti ili drastičnio poskupiti. Nitkome na vlasti nije bilo na kraj pameti izgleda ni godinu prije, ni godinu prije. Ali sve te godine, u to doba prosperiteta (2001.-2007.), Vladino ignoriranje nije uklonilo problem glomazne i neučinkovite javne potrošnje koja nije upregnu. On je samo ležao pokriven dobrim vremenima pristupačnih i jeftinih kredita, bujajuće svjetske ekonomije i kakvim takvim napretkom u međunarodnim organizacijama. Recesija je samo otkrila postojeće probleme.

Opet Katarina Ott i bottom line.

U recesiji ili ne Hrvatska ima problema s kojima bi se morala suočavati čak i bez svjetske recesije. Hrvatska predugo živi iznad svojih mogućnosti i računi sve više dolaze na naplatu, a u uvjetima svjetske recesije su i sve skuplji. U doba prosperiteta nijedna se hrvatska vlada nije zamarala sređivanjem fiskusa, obuzdavanjem rasta javnog sektora te provođenjem institucionalnih reformi. To je npr. činila Estonija koja sada zahvaljujući solidnim zalihama može provoditi ekspanzivnu fiskalnu politiku da se odupre recesiji i ne mora provoditi restriktivne mjere kojima bi situaciju još i pogoršala.

Hrvatska pak mora u najgorim mogućim okolnostima popravljati konkurentnost, smanjivati deficit proračuna i platne bilance te prikupljati sredstva za otplatu dugova. Po tko zna koji put valja naglasiti kako nema druge nego smanjivati potrošnju. Pritom treba ciljano smanjivati rashode koji najviše opterećuju proračun – plaće u javnom sektoru i izdatke za mirovinsko, zdravstveno i socijalu koji čine oko 70 posto ukupnih državnih rashoda.

Ako ni ova vlada nema petlje da smanjuje te najtvrđe rashode, onda joj ne preostaje ništa drugo doli povisiti poreze. Prihodi i rashodi se moraju uravnotežiti, a u nova se zaduženja ne smije ići. Ako Vlada odluči povisiti poreze ne smije petljati ni sa kakvim novim vrstama poreza nego jednostavno povisiti stopu PDV-a te umjesto nultih uvesti snižene stope PDV-a, što će kad-tad ionako morati učiniti zbog Europske unije. PDV je najizdašniji, najjednostavniji i najjeftiniji porez koji se najlakše prilagođuje potrebama.

Prema tome, trebali bi makar naslutiti da vađenje iz ove proračunske rupe predstavlja samo tehničku iako na kratak rok bolnu dilemu – veći PDV ili rezanje državnih rashoda. Međutim, za prosperitet zemlje, u čijem srcu leži fiskalna/javna politika, nije nebitno kako će se riješiti. Bez temeljnih, ozbiljnih i iskrenih reformi u domeni “jednog te istog” koje Vlada mora objasniti javnosti i provesti u sljedećih par godina (do kraja mandata i novih izbora) naći ćemo se u lošijoj situaciji nego danas. Nejasno je da li vladajući razumiju težinu i važnost toga. Ako je povijest nekakva vodilja vjerojatno ne, jer ne bi onda godinama ignorirali ili politizirali oko problema reformi javne potrošnje. No onda će valjda, već jednom, biti jasno tko onda mora otići jer je loš za Hrvatsku.

DZS je objavio brojeve studenata koji su diplomirali na svim visokim učilištima u Hrvatskoj, po starom programu i po bolonji.

Tijekom 2008. na visokim učilištima Republike Hrvatske diplomirala su 25 573 studenata, što je za 22% više u odnosu na prethodnu godinu. Od ukupnog broja studenata koji su diplomirali, 69,6% su redoviti studenti, a 30,4% su izvanredni studenti. Od redovitih studenata, 66,7% studiralo je uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a ostali su sami snosili troškove studija (33,3%). Udio studentica koje su diplomirale u 2008. je 58,7%, što je za 0,6% više u  odnosu na prethodnu godinu.

Od ukupnog broja studenata koji su diplomirali, na veleučilištima je diplomiralo 13,5% studenata, na visokim školama  5,4%, na fakultetima 79,7% (od toga na stručnom studiju 26,6%, a na sveučilišnom studiju 73,4% studenata), a na umjetničkim akademijama diplomiralo je 1,4% studenata.

S obzirom na godine života, 4,3% studenata koji su diplomirali u 2008. pripada dobnoj skupini do 21. godine života, 39,6% dobnoj skupini od 21 do 23 godine, 30,6% dobnoj skupini od 24 do 26 godina, 11,0% dobnoj skupini od 27 do 29 godina, a u dobnoj skupini od 30 i više godina diplomiralo je 14,5% studenata.

Od ukupnog broja studenata, njih 72,9%, diplomiralo je prema “starom” programu dok je 27,1% studenata diplomiralo prema bolonjskom procesu.

Za detalje o pojedinim institucijama i načinu financiranja studenata vidi ovdje.

Post samo kao mali izvještaj da sam prebacio jedan od kompjutera na ubuntu. To znači da ću dio blogiranja raditi preko ubuntua. Još   namještam neke sitnice, DVD i video općenito treba malo posebnije namještati. (Ako netko ima neke savjete slobodno komentirajte).  Ali uglavnom, definitivno osvježenje od Vista “kašete”. Cilj je što više odvojiti se od Windowsa. Ako imate volje i malo strpljenja, a možda i “rezervni” kompjuter isprobajte, vrlo je jednostavno.

Još jedan zanimljivi promo poster ovdje.

Kaže Polančec.

Neradna nedjelja gotovo da i nije utjecala na 16-postotni pad u maloprodaji u prva četiri mjeseca ove godine – smatra ministar gospodarstva Damir Polančec. Nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je pad u maloprodaji zbog neradne nedjelje, a koliki zbog krize. Iz analize Ekonomskog instituta proizlazi da je do pada prometa došlo gotovo isključivo zbog krize, a najmanje zbog neradne nedjelje.

Iako je vjerojatno točno da je recesija (ne kriza što označava nekakvo neuračunljivo ponašanje i neočekivani događaj, a ne sastavn iako bolan dio ciklusa) imala najveći utjecaj na pad maloprodaje, neradna nedjelja se ne može tek tako odbaciti kao ne-faktor na poslovanje i prihode trgovaca, posebice malih koji su najgore pogođeni i od recesije i od uvođenja glupih zabrana. Ukidanje jednog dana u tjednu im je uskratila dio prihoda i vjerojatno dobar dio prihoda (i ovako recesijom umanjenog) jer je nedjelja jedan najprometnijih dana.

Recesija otežava izračun direktnog pada maloprodaje zbog neradne nedjelje, ali neradna nedjelja nije sama po sebi bez troška – oportunitetnog troška. Ono što su trgovci mogli zaraditi da zabrane poslovanja na jedan dan nije bilo. I to nas više zanima, jer bi zabrana nastupila sa i bez recesije i ostala nakon recesije da je Ustavni sud nije ukinuo. Vladina odluka je bila svjesno onemogućavanje rada čiji oportunitetni trošak nema nikakve veze sa recesijom. Vlada se sada pokriva recesijom, pa ispada da je recesija dobrodošla Vladi kako bi pokrila svoju apsurdnu političku regulaciju ekonomskog života. Recesija je uspijela zamaskirati utjecaj zabrane rada nedjeljom na trgovce i Vlada i Polančec to punom parom iskorištavaju u izvlačenju. Iako sada možda i nema čovjeka u Hrvatskoj koji može reći koliki je faktora pada maloprodaje a koliki recesije (kad tad će se izračunati kad više podataka postane dostupno) taj nas izračun malo manje zanima. Trošak izgubljenog prihoda zbog zabrane prihodovanja je samo zamaskiran troškom izgubljenog prihoda zbog smanjenog prometa zbog recesije. Ostaje za izračunati taj izgubljeni prihod i ne ga stavljati pod isti krov sa recesijom.

Recesija je svakako umanjila potencijali prihod od poslovanja nedjeljom, to nije upitno. Mogli bi preokrenuti situaciju i umjesto pada BDPa u prvom tromjesečju (DZS će to objaviti u Ponedjeljak 29.6.) uzeti suprotan rast BDPa u prvom tromjesječju i izračunati prihode trgovaca nedjeljom u takvom makro okružju. Zabrana rada bi u potpunosti ukinula tu zaradu, kao što je potpuno ukinula recesijom umanjenu zaradu. Općenito ideja je pronaći utjecaj 1% rasta ili pada BDPa na zaradu u maloprodaji i u tom scenariju gledati efekt zabrane/dozvole rada.

Još ostaje ovo.

Istraživanje o tome koliko je štete hrvatskom gospodarstvu prouzročio Zakon o neradnoj nedjelji Ministartsvo gospodarstva naručilo je od zagrebačkog Ekonomskog instituta prije dva mjeseca. Iako je studija odavno gotova, njezini rezultati su i dalje nedostupni javnosti.

Mislio sam da će studija biti dostupna na stranicama EI nakon nekog vremena, ali je nema. Ako je kriza glavni krivac i ukidanje jednog dana poslovanja gotovo nije imala utjecaja (a definitivno je imala troška) zašto potvrdu toga u studiji ne možemo vidjeti? Pogađati ću da se vjerojatno pokušavaju skrivati neki neugodni “veliki” brojevi (koje bi mediji senzacionizirali) pa čak možda i sami oportunitetni trošak koji su trgovci podnjeli.

Nobelovac i odličan ekonomski pisac, te meni jedna od “najdražih” ekonomista Edmund Phelps, (zašto primjerice vidi ovdje) kritizira Obamin prijedlog reforme financijske industrije. Dobro, možda ne toliko kritizira koliko uvodi dozu realnosti da ne treba očekivati ne-stvaranje novih mjehura ili kakvih drugih “iraconalnih bujnosti” zbog novih regulacija i regulativnih tjela. Razgovor će tek biti objavljen u nedjelju.

Također, vidi njegov kratki rad o bankama u WSJ i njegov govor o mjehurima prošlog ljeta. Bloombergov Tom Keene ga je “proglasio” govorom godine.

Kraći odmor je gotovo. To je loša vijest.

Ukinuta je “neradna” nedjelja. To je dobra vijest. Ogavnost i glupost (moj osobni pridjev toj politici normativne ekonomije) te zabrane je bila ravna najgorima iz doba komandne ekonomije. Večernji pita Tko će odgovarati za otkaze i milijune kuna štete?. Valjda je odgovor, oni koji su odobrili i donjeli zakon – vladajući. Vlada i ministarstva su izradili zakon. Ministri su ga prihvatili. Vladajući HDZ je izglasao zakon u parlamentu. Dobro, to je mehanizam. A zašto je došlo do tog “lošeg zakona”?

Zanimljivo je bilo čitati Priopćenje Ustavnog Suda. (str. 4)

Zaštita prava radnika zaposlenih u trgovini, definirana na prethodno opisani način, mogla bi biti jedini cilj koji bi dostatno legitimirao uvoĎenje osporene zakonske mjere zabrane rada prodavaonica nedjeljom u pravni poredak Republike Hrvatske. U odnosu na pitanje legitimnosti ostalih ciljeva zbog kojih bi osporena zakonska mjera eventualno mogla biti propisana (primjerice, zaštita nekih drugih prava radnika zaposlenih u trgovini, kao što je njihovo pravo na poštovanje obiteljskog života i sl.) Ustavni sud upućuje na praksu Europske komisije za ljudska prava.

Nije sporno da zakonska mjera zabrane rada prodavaonica nedjeljom predstavlja oblik zakonskog ograničenja poduzetničke slobode trgovaca, ali je sporno je li cilj zbog kojeg je to ograničenje propisano takve naravi da bi ono iznimno bilo ustavnopravno dopušteno.

U tom smislu zaštita prava radnika zaposlenih u prodavaonicama kao cilj osporene zakonske mjere teško bi se mogla podvesti pod bilo koje dobro odnosno vrijednost koje ustavotvorac smatra tako važnim da zbog njih dopušta ograničenja poduzetničke slobode.
Stoga, uz propisani normativni okvir ureĎenja i zaštite prava radnika u prodavaonicama, pojava nepoštivanja ustavnih, zakonskih i ugovornih obveza trgovaca/poslodavaca u odnosu prema radnicima zaposlenim u prodavaonicama, koja je prisutna u stvarnom gospodarskom životu zemlje, nije ustavnopravno dostatan razlog koji bi mogao opravdati posebnu zakonsku mjeru zabrane rada prodavaonica nedjeljom.

Ustavni sud u tom smislu ističe da je država dužna organizirati svoj pravni sustav nadzora nad pravilnom i urednom provedbom zakona i drugih propisa na način koji će svakom zaposleniku jamčiti i osigurati djelotvorno ostvarenje priznatih mu prava, ali i jamčiti i osigurati djelotvornu zaštitu protiv bilo koga tko ne poštuje njegova zakonska i drugim propisima odnosno ugovorima priznata prava. Navedeni se zahtjevi odnose i na gospodarsku djelatnost trgovine, a po naravi stvari uključuju i radnike zaposlene u prodavaonicama.

U takvoj situaciji čini se nespornim da propisivanje zabrane rada prodavaonica nedjeljom nije mjera koja bi odgovarala ostvarenju cilja zbog kojega je propisana: zaštiti prava radnika u prodavaonicama. Osim što nije odgovarajuća, ta se mjera teško može podvesti pod bilo koje Ustavom određeno dobro zbog čije bi zaštite bilo dopušteno zakonom ograničavati ustavnu slobodu poduzetništva u smislu članka 50. stavka 2. Ustava.

Zabrana rada nije (ekonomsko) dobro. Vlada je nesposobna organizirati pravosuđe sa svrhom zaštite sudionika trgovačke djelatnosti (radnika, potrošača i poduzetnika) pa podilazi primitivnom lobiranju politike “linije manjeg otpora” i kad takva politika krši osnovne poduzetničke slobode. Jedno je ne imati dovoljnu političku potporu za teške i neugodne reforme, a drugo ne imati kičmu i suporstaviti se kriminalno lošim prijedlozima. Država jedino sebe i ubiranje poreza zna zaštiti.

Evo na odmoru koje “šokantne vijesti” i gdje ih ja čujem. Pitanje: da li je Vlada subvenciranja proizvodnju ovih traperica?

Colbert Report – Croatia’s Biggest Jeans World Record

Kliknite na link za 2min video. WordPress je “napredan” pa ne dopušta flash video direktno.

Ukratko, kao mali podsjednik na već najavljeno. Ivan Šuker se hvali MMFovim ocjenama i pismima “pohvale Vlade.”

Ivan Šuker: MMF je pohvalio Vladine antirecesijske mjere

Odbor izvršnih direktora MMF-a u svom je pismu upućenom ministru financija Ivanu Šukeru i guverneru Željku Rohatinskom pohvalio Vladu zbog brzih i koordiniranih mjera koje su pomogle da Hrvatska izdrži prvi udar svjetske krize, a Vladin rebalans proračuna ublažio je pak udar na socijalno osjetljive kategorije i trgovačka društva.  Tim se citatima iz pisma MMF-a pohvalio ministar Ivan Šuker danas na 13. Nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu u Šibeniku.

Ok, već smo znali da će se dogoditi. Nije bilo kompleksno za predvidjeti. Iako se (možda) ne radi o besramnom spinu, Vlada je ‘pošteno’ iskoristila MMFove riječi u hvalospjev. Čak i sa zaostatkom im nije problem sami sebe po leđima potapšati. A trebalo bi škoditi ne samo ugledu, već i situaciji u zemlji jer iako su neke mjere potegnute u jeku financijske krize pomogle da se ona ne prelije u krizu u Hrvatskoj (primjerice podizanje limita osiguranih depozita), ništa više od toga se nije dogodilo. Od onih 10 antirecesijskih mjera, ničeg nema u provedbi. Odugovlačilo se sa implementacijama. Ta ekonomsko vijeće se nije sastalo skoro 2 mjeseca do prije neki dan! Gdje se onda odlučivalo i raspravljalo o implementaciji? A rebalans proračuna, ta ‘antirecesijska’ mjera koja se ističe kao jedina provedena, je ipak stabilizacijska mjera, sa ciljem da loša situacija ne postane još gora jer je usmjeren na učinke recesije (popularne “krize” kod nas) po proračun (pad prihoda proračuna i porast određenih izdataka), umjesto da je proračun usmjeren na učinke recesije po ekonomsku aktivnost.

Nema ničeg realnog stimulativnog u rebalansu, slično fiskalnom stimulusu. Ako nešto i jest, samo je kratkoročne, psihološke prirode i odavno se zaboravilo. Poduzetnici imaju preče, dnevne problem i gdje je njima rebalans od prije 3 mjeseca. Ne treba očekivati klasični fiskalni stimulus, ali nemojte ni rebalans proračuna zvati antirecesijskom mjerom kao da je mogao spriječiti recesiju ili pak od toga graditi kamen temeljac za nekakav preokret.

Međutim, ono što Šuker ne govori, je ono što Rohatinski govori. U svom govoru prije kojih mjesec dana, Rohatinski je jasno naglasio što je bilo i što se očekuje u HNBu.

Dakle, gledano u cjelini, monetarni sektor je izdržao prvi udar financijske krize i postupno se konsolidira. Međutim, on više nema kapacitet da podržava dosadašnju dinamiku rasta agregatne potražnje, niti su same banke spremne neselektivno nastaviti s ekspanzivnom politikom ponude kredita. Za razliku od njega, realni sektor još uvijek pada, ali to nije isključivo posljedica aktualne financijske krize, već je rezultat postupnog kumuliranja više faktora i započinje još početkom 2008. godine. Tako se industrijska proizvodnja još od ožujka prošle godine smanjuje po prosječnoj trendnoj stopi od 0.7% mjesečno, dok je BDP praktički stagnirao tijekom cijele prošle godine na desezoniranoj razini iz zadnjeg tromjesečja 2007. godine.

…

Dakle, za razliku od monetarnog sektora koji se konsolidira, realni sektor se tek nalazi pred najtežim problemima. Njihov osnovni uzrok su pad agregatne potražnje i povećana nelikvidnost, a niti jedan od tih problema nije primarno iniciran monetarnim činiteljima, niti je posljedica samo eksternih uzroka. Međutim, u rješavanju tih problema, realni sektor se sada suočava s izraženim monetarnim i financijskim ograničenjima, koja je u značajnoj mjeri sam izazvao.

Šuker je tako djelomično u pravu kad kaže da je Hrvatska izdržala prvi udar financijske krize. Isto kaže i Rohatinski. Ali Šuker ne govori ništa o realnom sektoru koji sada (1) pati  i pada (2) ne vidi svjetlo na kraju tunela. A ne vidi ga ni Vlada jer da ima suvislih ideja, Šuker ne bi na Savjetovanje dolazio sa starom slavom već novim prijedlozima, potencijalnim politikama i mjerama. Nečime. Bilo čime.

Uz to još, ako ste pročitali čitav govor Rohatinskog, znate tko je to “obranio” Hrvatsku od prvog udara financijske krize i tko zapravo zaslužuje pohvalu za pravovremenu intervenciju i mjere, sve ono što Šuker pripisuje Vladi a nekako ostavlja HNB po strani. Ne samo da je stara slava, nego je i ne zaslužena.

Percepcija krize široko je ekspandirala u listopadu 2008., prvenstveno povezana s padom burze, nakon kojeg se očekivao financijski kolaps širih razmjera. To se nije dogodilo, jer je monetarni sustav reagirao brzo i efikasno, upravo na načelima anticikličnosti.

…

Dakle, ukupni neto input likvidnosti od strane HNB-a i inozemnih banaka (450+1115+2131+200) iznosio je 3896 mil. eura, što odgovara vrijednosti od oko 8% BDP-a. Trećina tih sredstava je izravno ili neizravno plasirana državi za podmirivanje domaćih obveza i otplatu inozemnog duga, dok je ostatak usmjeren na održavanje likvidnosti u poslovanju banaka s drugim sektorima.

Razlog ne pisanja je da sam malo odsutan, još uvijek na putovanju. Ipak, sad imam više vremena. Još prije koji dan, prije nego sam krenuo na putovanje, htio sam ukazati na održavanje poznatog Lionel Robbins memorialnog predavanja na London School of Economics. Ako vam ime ekonomista nije odmah poznato, sjetite se standardne definicije ekonomske znanosti koju ste naučili vjerojatno na prvom predavanju Osnova. Sad znate i autora te definicije. Lionel Robbins predavanje uvijek ugošćuje najrespektabilnije ekonomiste koji predaju o jednoj od najzanimljivijih i aktualnijih tema i traje nekoliko dana. Predvanje zna prerasti i u knjigu.

Ovaj put, predavanje je proizašlo iz knjige – Paul Krugman “The Return of Depression Economics”. Treći dan predavanja, koje bi ujedno trebalo biti i najzanimljivije, bi trebalo započeti skoro u isto vrijeme kad ovo pišem. Snimke prethodna dva dana možete pronaći ovdje. Krugman je na svojem blogu stavio i slides sa predavanja. Svakako pogledajte.

Oni koji preferiraju debatu o foreign aid, a sigurno ih ima, svakako pogledajte debatu koju su nedavno u Torontu održali Stephen Lewis, Paul Collier, Hernando de Soto i novo lice u debati oko vanjske pomoći Dambisa Moyo. Uvod u debatu i početni argumenti ovdje, a snimka ovdje.

Jedan od mnogih razloga zašto je reforma i unaprijeđenje efikasnosti i isplativosti pravosuđa imperativ.

Pritom je istaknuta neodrživost daljnjeg modela oporezivanja dobitka jer i država treba snositi rizik neuspješnog pravosuđa koje ne štiti poduzetnike u ostvarenju svojih ugovornih prava. Na kraju im još taj imovinski gubitak bude oporeziv s obzirom na ozakonjenu pretpostavku da se svatko mora brinuti u naplati svojih potraživanja. Taj cinizam dolazi na vidjelo osobito sada kad progresivno raste otpis potraživanja jer ne postoji način da se dugovi naplate.

Vjerujem da je i ovaj problem dobro poznat poduzetnicima i zaposlenicima. (iz istog članka)

Profesor Jakša Barbić govorio je o slučajevima proboja odgovornosti članova društva kad poduzeće koriste za ciljeve koje inače ne bi mogli postići, kao nabavljena je imovina koja se privatno koristi kao da je njegova, a zbog toga se (zbog prezaduženosti) ne mogu platiti dobavljači. Ako vjerovnik dokaže zloporabu, vjerovnici imaju pravo zahtijevati putem suda da takve obveze članovi društva podmire

U svijetlu proglašenja bankorta (stečaja) GMa koji se nije uspio restrukturirati izvan suda, Jutarnji donosi članak – “Svaki Hrvat gubitašima daje 2000kn” - o glomaznim potporama koje građani hrvatske već godinama, bez pitanja da li se slažu ili ne, daju hrvatskim klinički mrtvim poduzećima. Nemoguće je ne razmisliti i usporediti pristup, pogled i način riješavanja problema posrnulih poduzeća od strane države – a onda se utučeno zamisliti nad našom sudbinom i ’srećom’ sa našim ‘liderima’.

Autor se služio izvještajem Svjetske Banke o hrvatskim javnim financijama (subvencije na str. 26).

Svaki hrvatski građanin za potpore kroničnim gubitašima godišnje izdvaja oko 2000 kuna, ili nešto manje od 280 eura, a iz džepa svakog zaposlenog za neučinkovite tvrtke troši se nešto manje od 5900 kuna godišnje, ili oko 800 eura. Pokazuju to podaci Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i Svjetske banke….

Izbjegavanje stečaja
Potpore u Hrvatskoj, primjećuju u Svjetskoj banci, uglavnom su koncentrirane na promet, poljoprivredu i brodogradnju.

Gotovo četiri petine sektorskih potpora dodjeljuju se brodogradilištima, željeznicama i željezarama, iz čega proizlazi jasan zaključak da će ti sektori biti i najteže pogođeni reformama. U velikom broju slučajeva subvencije se tvrtkama dodjeljuju radi izbjegavanja stečajeva i (zdravog) restrukturiranja, zaključuju u Svjetskoj banci. Kao poseban problem navode subvencije koje dodjeljuju lokalne jedinice, koje su slabo evidentirane.
- Ni jedna hrvatska vlast nije imala petlje presjeći visoku razinu subvencija -  kaže Ante Babić, neovisni ekonomist.

Prognoizira da će takvo stanje najvjerojatnije ostati do ulaska Hrvatske u EU, a tada će nas Bruxelles natjerati na smanjenje subvencija. U svemu je tome paradoksalno da u uvjetima recesije i sam EU povećava državne potpore. Unatoč tome, Babićev stav o subvencijama je jasan.
- Državne potpore za posljedicu imaju narušavanje tržišne utakmice i produljivanje života kroničnim gubitašima – ističe Babić.

Od svakog zaposlenog građanina u hrvatskoj se uzima cca. jedna mjesečna plaća za subvencije kroničnih gubitaša, što shodno citatu analize Svjetske Banke znači očuvanje socijalnog mira? Paradoksalno. Jednostavno je nevjerovatno koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od normalnijeg razmišljanja svjetskih lidera, a koliko se naši ‘lideri’ koncentriraju na kratkoročnim odlukama na (neto) štetu svojih građana. Jedino što bi dodao gornjem citatu iz Jutarnjeg je nedovoljno naglašavanje da sve te dugogodišnje državne potpore gubitašima osim što narušavaju tržišno natjecanje i vrlo skupo izbjegavaju neizbježno, idu na štetu poreznih obveznika te tako bez ikakve garancije da će im se vratiti, od njih stvara gubitaše. I sami u nezavidnoj financijskoj situaciji, primorani su spšavati gubitaše. Dok je to djelomično tako i u američkom slučaju, usporedimo domaći pristup sa pristupom američke (djelomično i kanadske) Vlade u stečaju GMa. Van svih debata da li bi država trebala ili ne intervenirati i spasiti ili bi se trebalo potpuno prepustiti da kreativna destrukcija odigra svoju ulogu, američka Vlada je odlučna spasiti GM.

Monday, U.S. President Barack Obama defended government intervention in GM as the auto maker enters Chapter 11 bankruptcy, saying the actions are part of a “viable, achievable plan that will give this iconic company a chance to rise again.”

Međutim, i prije salva analiza, komentar i nesigurnost ishoda, nema govora o dugogodišnjim pisanjima čekova potpore i garancijama američke Vlade bez pokrića i rezultata u restrukturiranju, kao ni garancija o očuvanju svih radnih mjesta ili očuvanju postojeće proizvodnje. Dapače, GM će morati smanjiti kapacitete i prenamjeniti svoj proizvodni asortiman što bi bilo (u grubo) ekvivalentno smanjenju (možda ztvaranju) i prenamjeni proizvodnje naših škverova a nad čime se zgražaju mnogi. Interes o zaštiti i povratu novca poreznih obveznika, kao i brzom izlasku države iz vlasništva je isto visoko na listi prioriteta. Imajmo na umu da se radi o daleko sposobnijim i bogatijim Vladama koje ne želi biti aktivni sudionik u auto industriji, dok naša ‘manje’ sposobna i siromašnija Vlada bira aktivno sudjelovati u brodogradnji.

Under the plan, the government would own 60% of the new GM, but Mr. Obama said auto executives “will call the shots and make the decisions about turning this company around.” He said the government would refrain from playing a management role in all but the most critical areas. “Our goal is to help GM get back on its feet…and get out quickly,” he said. …

In an affidavit filed with the court, Mr. Henderson (CEO) said the U.S. Treasury won’t continue to fund GM’s restructuring if the auto maker fails to obtain approval to sell its most valuable assets to a new entity by July 10. He said the “need for speed in approving and consummating” the deal is critical.

The U.S. government has agreed to provide GM with a further $30 billion in aid, in addition to the $20 billion the auto maker has already borrowed, to see it through its restructuring and exit from bankruptcy protection. The Canadian and Ontario governments are putting in $9.5 billion for a 12.5% stake. …

The Obama administration, for its part, has navigated the GM rescue so far with notable speed, clearing away many of the biggest obstacles in just months with less drama than many expected. In six to 18 months, GM could be a publicly traded company again, administration officials said.

Uglavnom, unatočim svim nedostacima i kompleksnostima intervencije u GM, mislim da stečajno spašavanje GM daje dosta poticaja za razmišljanje i lekcija u upravljanju procesom restrukturiranja gubitaša za zemlju koja godinama vuče posrnula poduzeća i novcem poreznih obveznika kupuje socijalni mir umjesto da ga koristi u razvojne svrhe. Jedna stvar bi trebala biti jasna – novcem hrvatskih poreznik obveznika Vlada godinama upravlja patetično.

Ako ste pročitali posljednji Newsletter (br. 39) Katarine Ott iz IJF, znali ste da Dubravko Mihaljek, naš vjerojatno ponajbolji i najmanje politički pristran (i.e. najviše ‘nezavisni’ kako se kod nas vole nazivati) ekonomist, priprema newsletter br. 40. Nisam očekivao da će ovako brzo izaći, ali eto tu je, veći nego obično (14. stranica) i sa mnoštvom vrlo informativnih tablica i grafova.

Financijska previranja u središnjoj i istočnoj Europi i fiskalna politika u Hrvatskoj.

Nisam stigao puno pročitati i planiram provesti nedjeljno popodne uz njega, kao predah od diskusije oko “besplatnog” visokog školstva. (Ni s tim nismo još završili.) Ipak, evo onako lijeno par zaključnih paragrafa.

Učinkovitost proračunske ekspanzije u ublažavanju recesije također ovisi o otvorenosti ekonomije. Fiskalni multiplikatori obično su niži u malim i otvorenijim gospodarstvima, gdje se relativno velik dio sredstava namijenjen privatnim subjektima troši na uvoz umjesto na robu i usluge domaće proizvodnje (MMF, 2008). Čini se da se Hrvatska prilično dobro uklapa u taj opis.

Osim toga, veće zaduživanje države uključuje istiskivanje privatnog sektora iz ponude domaćih kredita. Banke i drugi domaći ulagači za vrijeme recesije često daju prednost posjedovanju državnih obveznica kao relativno sigurnoj imovini koja daje visoke prinose. To pak istiskuje ulaganje u privatnu imovinu kao što su zajmovi poduzećima i stanovništvu.

Ukratko, rizici za održivost i učinkovitost fiskalne ekspanzije u Hrvatskoj trenutačno su vrlo veliki. Popuštanje pred populističkim pritiscima i upuštanje u fiskalnu ekspanziju u sadašnjoj situaciji, na rubu krize, moglo bi opasno ugroziti makroekonomsku i financijsku stabilnost te gurnuti gospodarstvo još dublje u krizu umjesto da ga iz nje izbavi.

Živahna diskusija, opet oko visokog obrazovanja i studentskih zahtjeva, se razvila nakon zadnjeg posta. Jedan od povoda je članak/reportaža u Večernjem sa okruglog stola “Pristup obrazovanju kao odrednica socijalne uključenost”. Iako službene, sveobuhvatne, stranice okruglog stola i izlaganja nema, par zanimljivosti se uočilo i iz samog članka. Počeo sam odgovarati na komentare pa se odužilo.

Sam naslova članka u Večernjem, koji očito ima veze sa stavovima izlagatelja na okruglom stolu, nepotrebno je bombastičan i ističe da se možda radi o nekakvoj teoriji zavjere gdje bogati nastoje izgraditi sistem visokog školstva koji bi kroz isključivanje siromašnih pogodovao bogatima. Kroz nezalaganje za jednakost pristupa i poskupljivanjem studiranja samo bogati će moći uživati privilegije visokog orazovanja i tako povećati, ponajviše prihodovne, nejednakosti.

Međutim, paradoksalno je da upravo besplatan studij sa jednakim pristupom za kakvog se zalažu studenti-buntovnici, najviše beneficira upravo bogate.

Naime, argument/teorija se može složiti da kroz takav besplatan sistem, koji je vladao do još koju godinu unazad, financiranje porezima svih troškova studija snose ponajviše siromašni i srednja klasa, a najveći benefit uživaju oni koji najmanje i plaćaju – bogati. Nešto kao: manjina studenti iz imućnih obitelji sjede na “besplatnim” mjestima plaćenim subvencijama iz plaća srednjeg i siromašnog sloja radnih obitelji čijoj djeci stoga pripadaju ta mjesta a koja ne odu na studij. Porez siromašnih plaća studiranje bogatih, iako si bogati iz svog džepa mogu priuštiti taj studij. Iako predstavlja jednu od istaknutih skrivenih nejednakosti socijalizma i državnih, besplatnih sveučilišta, postoji određeni problem sa tim argumentom. Ipak, samo razumijeći taj argument i da je to ono za što se studenti-buntovnici zalažu (ishod koji ne predviđaju i razumiju), bilo bi vjerojatno suludo očekivati da bogati traže ukidanje takvog sistema gdje ubiru benefite, dok troškovi studiranja padaju na nekog drugog.

Dalje, dvije teme se naziru u članku. Prva je o nekakvom dojmu/prividu “klasne borbe” sa tvrdnjom da studentsku populaciju uglavnom čine osobe iz srednje i visoke dohodovne klase, dok siromašniji i ‘ugroženi’ malo ili gotovo ne participiraju u visokom obrazovanju. Iz toga bi se (kao) trebalo zaključiti da siromašni ne mogu studirati zbog bogatih. Ipak, slaba participacija u fakultetskom obrazovanju studenata iz obitelji sa niskim dohotkom je prepoznato kao ne samo hrvatski već globalni problem. To je bitno naglasiti da se ne dobije slika (ideja) kako u bogatim zemljama problem slabe pristupačnosti sveučilišta siromašnijim studentima ne postoji. A opet te zemlje nisu automatski ukinule školarine i neke ostale troškove. (Kako se uopće ukinu troškovi, jer baš to, čini mi se, studenti traže?)

Ipak, zanimljivije je promisliti malo o ovoj lamentaciji da su siromašni (relativno?) vrlo malo zastupljeni u studentskoj populaciji, dok je velika većina iz srednje i visoke klase. Dakle, zar bi željeli da bude suprotno? Ne sigurno, jer bi to značilo da strukturom društva dominira (relativno) siromašna klasa i da ima vrlo malo srednje i imućne. To ne daje sliku profila zemlje kojoj Hrvatska ili malo koja zemlja teži. Kako se razvijamo i rastemo, udio srednje i više klase bi trebao rasti i činiti veći dio socio-ekonomske slike društva. Srednja klasa zapravo nosi jedno zdravo demokratsko, razvijeno, društvo i zemlju. Tako, normalno da će većina studentske populacije dolaziti upravo iz te grupe i da će udio iz relativno siromašnih obitelji biti manji. Također, kako obitelji prelaze dohodovne razrede i pristupaju srednjoj klasi stjeću mogućnost i interes platiti studij svojoj djeci. Zar ne plaća dobar dio hrvatskih obitelji srednje klase studije svojoj djeci?

Možda sam ja malo preokrenuo ono što su autori iznosili i htjeli reći, ali to na neki način i želimo. Drugo je naravno da nužno želimo i trebamo uključiti što više djece (idealno svih) iz obitelji sa nižim primanjima u visoko obrazovanje i dizajnirati mehanizme financijske potpore usmjerene isključivo na njih (ako je to glavna prepreka koja stoji na putu participacije u visokom obrazovanju). To je njihova karta za uspijeh i prelazak u viši dohodovni razred. Jedan kvalitetan, otvoreno, poticajanm, fleksibilan sustav visokog obrazovanja je bitan faktor za prihodovnu mobilnost.

Ali opet, sve bogate, razvijene zemlje, nisu posegle ukidanju svih vrsta školarina i besplatarenju kako bi pristup sveučilištima učinila potpuno (jednako) dostupnim svima sa nižim primanjima. To otvara put prosječnosti i neodgovornosti.

Druga tema, vjerojatno važnija i zanimljivija, je usredotočena na podataka da u hrvatskoj postoji 7.8% visoko obrazovanih osoba. Ne znam da li se postotak odnosi na čitavu populaciju ili kao dio radnog stanovništva. Primarno nas zanima podizanje udjela visoko obrazovanih u radnom stanovništvu – što nas onda vodi do ideje da to možemo napraviti i unutar već postojećeg radnog stanovništva. Zar treba čekati na čitave generacije studenata da prođu kroz sveučilišni studij i stupe u radno aktivno stanovništvo da bi podigli taj udio VSSa? Poticajni programi i olakšice, stipendije i krediti, u suradnji sa poduzetnicima i korporacijama, da se sadašnji članovi radne snage vrate na visoko školovanje i doškolovanje i sa određenom diplomom i vještinama vrate na posao su dobrodošli i nešto što mnoge zemlje već imaju. Upravo u vremenima recesije, takvi programi prekvalifikacije su jedni od najvažnijih sa one koji su ostali bez posla. Ipak, lakše reći nego napraviti.

Svakako da je “usavršavanje određenog visokog postotka stanovnistva” jedan od prioriteta za svaku zemlju i istina je da kolektivno u Hrvatskoj nedostaje svjest o važnost i poticajim. (Ovi prosvjedi su to malo popravili) Nažalost, ne trebamo misliti i očekivati da će se taj postotak ubrzano podići u neko skoro vrijeme. Jedan podatak bi nam trebao puno reći. Americi je nakon drugog svjetskog rata, kada je bila u daleko boljem socio-ekonomskom stanju od Europe i Azije, trebalo oko 60 godina da podigne udio VSS u radnoj snazi sa 6% na 33%. Ako išta, to bi nam trebalo makar dati određenu dozu skepse da ćemo za 10tak godina postići nekakvih 30% udjela VSS u radnoj snazi ili populaciji. Jedna olakotna okolnost, koja to uopće nije, jest da nam se populacija rapidno smanjuje pa bi zbog čisto matematičkih zakona taj postotak treba rasti.

No, kroz komentare i BD ima malo pravo. Studenti u prosvjedu su sve sveli na pitanje preraspodjele. Nikakve diskusije nije bilo o kvaliteti obrazovanja i funkciji sveučilišta. Tako da pitanje “obrazovati za šta” je još jedna nijansa kompleksnosti čitavog problema. Ipak, unatoč važnosti i urgenciji, slabo se predlažu mehanizmi i modeli po kojima bi se podigla razina visoko obrazovanih, pogotovo od strane takvih nezavisnih, stručnih tijela. A i kad se donese neka reforma (Bolonja) malo se u nju uloži. Fizički kapaciteti (prostori i ljudstvo) su i dalje neusklađeni sa standardima koje zagovara Bolonja.

Da malo parafraziram, previše toga ekonomski i društveno ovisi o visoko obrazovnoj radnoj snazi da bi riješavanje tog hitnog problema ostavili šaćici birokrata po ministarstvima i grupici ekonomsko nepismenih studenata.

Velimir Šonje ima dobar članak u Poslovnom. Vezano za onu tragediju hrvatske političke ekonomije, Šonje piše o sindromu ‘iluzije besplatnosti’ i beskrupuloznoj redistribuciji. Uz to, mogućnost nastanka hrvatskog liberalnog kapitalizma. Šonje ima zanimljivu tezu (ja to shvaćam kao njegovu tezu, koji bi trebao elaborirati kako sam kaže scientifikacijom) o cehu koji poduzetnici plaćaju radi održavanja ‘iluzije besplatnosti’.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

… je da je u biti nema. Za HDZ/Sanadera je sve samo pitanje preraspodijele i populističkog podilaženja kako bi očuvao socijalni mir i ostao na vlasti. Ako krenemo razmišljati o strukturi lokalne samouprave i nevoljkosti ka reformi, puno toga se može isčitati i interpretirati iz ovoga.

Dok u nizu drugih zemalja zahvaćenih ekonomskom krizom padaju vlade i raspisuju se izvanredni izbori na kojima pobjedu odnosi opozicija, HDZ na sredini Vladina mandata pobjeđuje u 14 županija.  Jedni tumače da u kriznim situacijama, kad se boje za sutrašnjicu, građani ne žele  promjene i radije biraju ostanak u poznatoj situaciji, makar ona bila i loša.

….

Osim toga, analitičari upozoravaju da je HDZ-ova Vlada vezala uz proračun golem broj ljudi, od rodilja do branitelja, koji se boje da bi mogli biti žrtve mogućeg kresanja javne potrošnje.

Dok danas, Sanader je pokazao da mu ništa ne valja i da malo razumije o alternativama i opcijama koji bi mogao iskoristiti, te izmišlja toplu vodu.

Premijer nije odolio a da ne pecne političke takmace, pa je poručio da ovo nije vrijeme za eksperimente i za stavljanje budućnosti na bubanj.

– Neće nas iz krize izvući stari i propali socijalistički recepti novih poreza, devalvacija nacionalne valute ni prijedlozi neoliberalnih skupina koje se zauzimaju za jednake poreze bogatima i siromašnima – rekao je Sanader. Umjesto takvih, kako je rekao ekstrema, Vlada je razvila model socijalno-tržišnog gospodarstva.

– Socijalno-tržišno gospodarstvo u krizi se nameće kao rješenje za reforme međunarodnog gospodarstva i za razvitak novoga tipa kapitalizma – zaključio je Sanader. Ministar gospodarstva Damir Polančec pak najavio je da će njegovo ministarstvo iz svog proračuna ove godine prvi put izbrojiti 65 milijuna kuna za pomoć izvoznicima.

Prvo. Da li je Sanaderu jasno, s obzirom na prvi citat iznad, da je on najveći socijalist?

Drugo. Ovo da je “Vlada razvila model socijalno-tržišnog gospodarstva” bode u oči. Ako su performanse posljednjih 5 godina Vladinog razvijanja socijalno-tržišnog gospodarstva ikakva indikacija, jao si ga nama sa takvim “rješenjem”. To rješenje po Sanaderu otprilike ide ovako: “tržišno” radite, investirajte i zarađujte što bolje i više možete, bez puno osnovne pomoći potpore od države, jer sami kao poduzetnici, investitori i radnici znate najbolje što? kako? i za koga?. Onda kad zaradite i privredite mi ćemo vam “socijalno” uzeti veliki dio jer sami ne znate kako i što sa tim zarađenim novcem. Mi ćemo to bolje od vas.

Uvijek ona ista stara priča da jednostavno nema zdrave alternative u Hrvatskoj.