10. Veljača 2013

Hrvatski BDP – Pogled Unazad

autora/ice cronomy

Pritisnut sam obvezama pa blog pati. Standardno.

Primjetio sam da je prošlih godina jedna od najpopularnijih postova onaj o Hrvatskom BDPu kroz povijest, napisan u Travnju 2008. Dakle, i sam post je “povijesni” pa bi možda bilo dobro osvježiti povijesnu perspektivu i nadopuniti kontekst.

No, prije samih podataka možda bi bilo dobro istaknuti par stvari. BDP po stanovniku je važnija mjera standarda od ukupnog BDPa. Što nam sve treba za izračun BDPa po stanovniku? Ovisno o metodi za koju se odlučimo – mjerenje proizvodnje, potrošnje ili prihoda – trebaju nam informacije o dodanoj vrijednosti u proizvodnji,  potrošnji, investicijama, izvozu i uvozu, prihodu kompanija (profit), radnika (plaće, nadnice, benefiti), kamate, deprecijacije, porezi i subvencije, itd. Naravno i stanovništvo. Nepotrebno je reći da ti podaci ne postoje na nacionalnom levelu za 19. stoljeće, a za mnoge zemlje, poput Hrvatske, ni za prvu polovicu 20. stoljeća.

Izračuni BDPa za te godine ne postoje jer se sam BDP koji danas znamo počeo računati tek ’50tih godina prošlog stoljeća. Jugoslavija nije nikad ni računala BDP kao razvijene zemlje zapada što onemogućuje usporedbu sa drugim zemljama. Procjene stanovnistva Hrvatske u ranoj fazi 20. st. i ranije su upravo to, procjene. Stanovništvo se nije sistematski popisivalo svake godine niti su se provodile ankete o radnoj snazi. Ne samo broj ljudi već i njihova podjela na ekonomske djelatnosti kojima se bave bile bi korisne.

Da bi konstruirali vrijednosti BDPa koje nedostaju za 100 i više godina unazad moramo se koristiti raznim metodologijama koje i same mogu biti kontroverzne i sa nedostacima. Brojke mogu stvoriti privid preciznosti. Dakle, koliko god ove povijesne brojke BDPa po stanovniku izgledale vrijedne i zanimljive dobro je imati na umu da su te brojke indirektne procjene, rekonstruckije na bazi nekih drugih dostupnih ali ne uvijek kvalitetnih i potpunih proxy podataka.  Za Hrvatsku i druge zemlje, što dalje u prošlost idemo kvaliteta i kvantiteta tih podataka je limitirana i izračuni postaju samo pogađanja.

Za ove grafove koristio sam tri izvora. Prvo, vrijedan rad Josipa Tice The Estimation of 1910-1989 Per Capita GDP in Croatia (2004)  Sami iznosi per capita BDPa dostupni su ovdje. Drugi rad je nedavno izdana knjiga Vladimira Stipetića Dva Stoljeća Razvoja Hrvatskog Gospodarstva (1820.-2005.) (2012 HAZU) (BTW, knjgu nije bilo jednostavno nabaviti u ljeto prošle godine preko knjižara. Ne znam kako je sad.) Knjigu čitam kad stignem. Što je nama bitno je da Stipetić daje seriju procjene BDPa po stanovniku koja seže sve do 1820., a na godišnjoj bazi izračun počinje 1885.

Iako je zanimljiva imao bi par zamjerki, no sada neću ulaziti u prikaz te knjige. Stipetić se u potpunosti drži Angusa Maddisona, vrhovnog svećenika povijesnih procjena BDPa, i njegovih metoda. Nije da je to samo po sebi loše jer Maddisonove brojke i metode su vrlo poznate i zastupljenije u literaturi, ali su i otvorene kritici. Ono što je nepoznanica (meni) je zašto rad Josipa Tice, koji je objavljen 2004. Stipetić nigdje u knjizi ne spominje.

Treći izvor podataka o BDPu je Conference Board – Total Economy Database (TED 2013 u grafovima ispod) koju je početkom ’90tih izradio Groningen Growth and Development Centre. To su u biti Maddisonovi podaci. On je bio jedan od suosnivača GGDC. TED sada održava i nadopunjuje te Maddisonove podatke o BDPu. Podatke koje sam ja koristio su iz Siječnja 2013. Svi brojevi BDPa za sve zemlje ovdje su u američkim dolarima iz 1990. godine.

Da ne duljim.

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke Tice (2004) i TED (2013). Podaci Tice idu do 1989. godine Prekidi u seriji su prvi i drugi svjetski rat. Plava linija predstavlja BDP za Jugoslaviju iz TED podataka. Ekipa iz Conference Board-a je vrlo svijesna da Juge više nema, ali i dalje izračunavaju procjene BDPa kao da postoji, radi usporedbe. Procjenite sami da li je usporedba prije 1990. zanimljiva.

BDPhist1

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke iz knjige Stipetića (2012) i TED (2013). Podaci Stipetića idu do 2005.

BDPhist2

Usporedba podataka Stipetić (2012) i Tica (2012) sa nadopunom iz TED (2013).

BDPhist3

Duža serije iz Stipetićeve knjige za razdoblje 1885.-2005., po godinama.

stipetic

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Ticae (2004). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje ispada oko 2.3%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln1

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Stipetića (2012). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje je malo niži, oko 2.26%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln2

Kao što naslov grafikona kaže. Godišnje.

BDPhrast

Usporedbe sa nekim susjedima i nekim kontra-činjenicama. Čehoslovačke i SSSRa više nema naravno, ali TED i dalje, radi usporedbe, izračunava procjene BDPa po stanovniku. Kao i sa Jugoslavijom iznad. Možda je usporedba prije 1990. ona zanimljivija. Austriju nisam uključio jer je (daleko) iznad Italije, pa da ne pretjerujemo jeli. ;)

BDPuspo

Isti graf (bez Italije) pobliže, počevši od 1985. Usporedba Hrvatske prije 1990. sa ‘istočnim rivalima’ i danas. Nekad bolji, danas (iz)gubimo korak.

Rplot04

17. Siječanj 2013

Zbunjujuće o multiplikatoru i Hrvatskoj

autora/ice cronomy

Uf…..

Vrlo zbunjujući članak Vladimira Gligorova u Jutarnjem. Mislim da se radi o još jednom slučaju izvrnute interpretacije nedavnog MMFovog istraživanja o multiplikatoru. Ono što je zabrinjavajuće je da je Gligorov predstavio neke svoje ideje i poruke o fiskalnoj politici i  konsolidaciji kao da ‘prirodno’ proizlaze iz MMFovog rada, dok njih uopće nema u MMFovom radu.

Npr. što Gligorov kaže o poruci MMFovog istraživanja, uz ostalo …..

Ovdje je sada važna ta druga navodna promjena u politici MMF-a. Jer ona sada, navodno, ne preporučuje da fiskalne vlasti u uvjetima krize štede, dakle ne preporučuje fiskalnu prilagodbu, nego zapravo potiče povećanje javne potrošnje. Tako se tumače neki stavovi o potrebi da se MMF angažira na tom povećanju globalne potražnje, a i najnoviji nalazi objavljeni u izvještaju World Economic Outlook iz listopada prošle godine, koji su detaljno obrazloženi u tek objavljenoj studiji.

… ili još niže …

Opet, iz toga se može izvesti zaključak da je fiskalnu konsolidaciju preporučljivo odložiti ili ublažiti dok se ne krene putem gospodarskog oporavka. Zapravo, na vrhuncu krize je bolje ne samo odgoditi štednju, nego povećati javnu potrošnju i financirati je dodatnim zaduživanjem. Veći fiskalni deficiti u vrijeme recesije, dakle negativnog gospodarskog rasta, nisu ništa drugo nego anticiklička fiskalna politika utemeljena na automatskim stabilizatorima.

… a što stoji u originalnom radu. (Moj prijevod slijedi engleski original tako da oni koji su tečni u engleskom mogu komentirati ako misle da sam izvrnuo prijevod.)

[str. 6] Treće, naši nalazi da kratkoročni fisklani multiplikatori su bili veći nego što je bilo očekivano nemaju mehaničke implikacije za vođenje fiskalne politike. Neki komentatori interpretirali su naš raniji okvir [misle na okvir u World Economic Outlook iz Listopada 2012.] kao da implicira da bi se fiskalna konsolidacija morala izbjeći u potpunosti. To ne proizlazi iz naših analiza

Third, our findings that short-term fiscal multipliers have been larger than expected do not have mechanical implications for the conduct of fiscal policy. Some commentators interpreted our earlier box as implying that fiscal consolidation should be avoided altogether. This does not follow from our analysis.

[str. 20] Konačno, vrijedi naglasiti da odlučivanje o odgovarajućem stavu fiskalne politike zahtjeva puno više nego procjenjivanje veličine kratkoročnog fiskalnog multiplikatora. Dakle, naši rezultati ne bi trebali biti protumačeni kao zalaganje za bilo koji specifičan stav fisklane politike u bilo kojoj specifičnoj zemlji. Konkretno, rezultati ne podrazumijevaju da je fiskalna konsolidacija nepoželjna. Gotovo sve napredne (razvijene)  ekonomije suočene su sa izazovom fiskalne prilagodbe kao odgovor na povišeni nivo državnog duga i budućih pritisaka na javne financije od demografskih promjena.Kratkoročni efekti fiskalne politike na ekonomsku aktivnost samo su jedan od mnogih faktora koji moraju biti razmatrani u određivanju adekvatne brzine (tempa) fisklane konsolidacije za svaki pojedinu zemlju. 

Finally, it is worth emphasizing that deciding on the appropriate stance of fiscal policy requires much more than an assessment regarding the size of short-term fiscal multipliers. Thus, our results should not be construed as arguing for any specific fiscal policy stance in  any specific country. In particular, the results do not imply that fiscal consolidation is undesirable. Virtually all advanced economies face the challenge of fiscal adjustment in response to elevated government debt levels and future pressures on public finances from demographic change. The short-term effects of fiscal policy on economic activity are only one of the many factors that need to be considered in determining the appropriate pace of fiscal consolidation for any single country.

I sve to bez posebnog isticanja da Hrvatska nije dio ovog istraživanja i da Blanchard i Leigh nisu pronašli dokaze o podcjenjenosti ili precijenjenosti multiplikatora  za  ekonomije zemalja u razvoju, već samo razvijene zemlje. Dakle, ne znam točno što je Gligorov pročitao, ali mislim da originalni rad nije. Ili barem ne pomno.

Niže u svom tekstu, kao malu ogradu, Gligorov ističe da,

To ne znači da pojedine zemlje, koje se iz jednog ili drugog razloga ne mogu dodatno zaduživati, ne bi trebale smanjiti javnu potrošnju i povećavati porezne prihode ako žele izbjeći jednu ili drugu vrstu neizvršavanja svojih dužničkih obveza.

Ali “to” se po njemu ne odnosi na Hrvatsku. 

Gligorov ocjenjuje da je Hrvatska vodila restriktivnu fiskalnu politiku po pitanju državnih rashoda u razdoblju između 2008.-2011. jer su oni kao udio u BDPu u 2011. ostali na istoj razini kao 2008. (što bi ja prije ocjenio acikličnim), a poticajnu po pitanju javnih prihoda jer su porezi kao udio u BDPu pali sa 39.2% u 2008. na 36.8% u 2011. Po Gligorovu porezni teret je zapravo smanjen, unatoč višestrukim povećanjima PDVa, uvođenja novih stopa i naravno razdoblja kriznog porez u danom razdoblju. Dobro bi bilo primjetiti da je i BDP, zbog recesije, pao u istom razdoblju što je igralo znatnu ulogu u kretanju ovih omjera.

Od restriktivne smo došli do blago poticajne politike jer je proračunski deficit povećan, ali on ne spominje da je javni dug također skočio sa 42.3% u 2008. na 64.6% u 2011. i da su ta državna zaduženja označena kao investicijsko “smeće” prije nekoliko tjedana.

Za Gligorova dakle ta dva razloga ne svrstavaju Hrvatsku među one “zemlje, koje se iz jednog ili drugog razloga ne mogu dodatno zaduživati” već upravo suprotno?

Još o Hrvatskoj

Milan Deskar Škrbić je spomenuo neke faktore koji utječu na visinu fiskalnog multiplikatora, što to znači za Hrvatsku te koji faktori bi mogli pogodovati višem odnosno nižem multiplikatoru u Hrvatskoj. Evo još par razloga zašto je multiplikator u Hrvatskoj niži i to iz studije u kojoj Hrvatska jest bila dio istraživanja.

Istraživanje Ethana Ilzetzkia, Enrique Mendoze i Carlosa Végha  o veličini fisklanih multiplikatora na uzorku razvijenih i zemalja u razvoju između 1960. i 2007. polučilo je sljedeće zaključke o multplikatoru državne potrošnje. Kratkoročni i dugoročni multiplikatori državne potrošnje (konzumacije) su u prosjeku niži za zemlje u razvoju nego razvijene zemlje. Ključnu ulogu u tome igra vrsta tečajnog režina, gdje ekonomije sa de facto fiksnim režimom imaju multiplikator u prosjeku veći od 1 (cca. 1.5) a one sa de facto fleksibilnim režimom imaju u biti prosječni multiplikator oko nule.

Otvorenost zemlje, mjerena  udjelom izvoz+uvoz u BDPu, također igra kritičnu ulogu u određivanju veličine multiplikatora. Prosječni multiplikator za otvorene zemlje (vanjska trgovina iznad 60% BDPa) nije značajnije drugačiji od nule, dok zatvorene zemlje (vanjska trgovina ispod 60% BDPa) imaju prosječni kratkoročni multiplikator oko 0.26, a dugoročni i do 1.6.

Posebno za zemlje u razvoju sa visokom visokim vanjskim dugom (iznad 50% BDPa) multiplikator državne potrošnje je kratkoročno viši od zemalja sa niskim vanjskim dugom (ispod 50% BDPa) ali ubrzo, nakon samo godinu dana, padne na nulu, a kasnije, nakon 10 kvartala, čak može biti u prosjeku značajno negativan. Znači, u visoko zaduženim zemljama u razvoju održivost programa državne stimulacije kroz povećanu javnu potrošnju vrlo brzo je doveden u pitanje od strane tržišta. Veći javni dugi i troškovi refinanciranja onemogućuje produženu fiskalnu stimulaciju i smanjuju efekte državne potrošnje.

Dakle, u Hrvatskoj kao maloj, otvorenoj (udio izvoz+uvoz u BDPu oko 87%) zemlji u razvoju, koja de facto ipak ima relativno fleksibilan, a ne predeterminiran/fiksni tečaj za razdoblje 2000.-2007. i visoku vanjsku zaduženost (od 52% BDPa u 2000. do 77% u 2007, i preko 100% u 2012.), indikacije su dobre da je multiplikator državne potrošnje dosta ispod jedan.

Standardni disclaimer da jedan broje ne vrijedi za sve zemlje naravno stoji i ovdje.

Svakako pogledajte njihov rad iz 2011. sa citatima, u kojem je uključena i Hrvatska, za detalje, a i raniji CEPR sažetak iz 2009. je isto koristan.

14. Siječanj 2013

Još opreznije o multiplikatoru

autora/ice cronomy

Očekivano, rad MMF-ovog glavnog ekonomista Olivier Blancharda i ekonomista Daniela Leigha (BL nadalje) o veličini fisklanih multiplikatora dobio je značajnu medijsku pažnju u Hrvatskoj. Pročitavši rad očito je da je u medijskoj interpretaciji i nastupu nekih “faca” izostalo malo više stručnost, a prevladavao je populizam. (Dnevnik HRTa je pozvao Slavka Kulića da komentira na tu temu. Zemljo otvori se!! Nitko neće biti pozvan na raport zbog toga, ali kad u NU2 …. nema veze.)

Milan Deskar Škrbić ima dobar komentar BL rada, stvari o kojima treba voditi računa prilikom interpretacije i što to znači za Hrvatsku. Malo. Hrvatske kao ni nekih drugih zemalja u susjedstvu nema u BL istraživanju. Svakako pročitajte njegov komentar.

Fiskalni multiplikator, još zvani multiplikator ukupne državne potrošnje, u osnovi govori nam koliko (procjena) za jednu kunu više (manje) državne potrošnje možemo dobiti (izgubiti) potražnje i time dovesti do porasta (pada) BDPa. Smatra se kao jedna od važnih varijabli za znati svaki put kada razmišljamo o potrošnji države (G), promjeni i reformi državne potrošnje (konsolidacije) i općenito svaki puta kad govorimo o državnom proračunu.

Ne spada baš sva državna potrošnja u svakom modelu u G. Točnije, ono što nas ovdje zanima je potrošnja države na dobra i usluge. Većina državnih proračuna u svijetu se u bavi porezima i transferima, npr. obrazovanju, mirovinama, naknadama za nezaposlene, subvencijama. Iako su to važni djelovi proračuna (i upravo njima je potrebna reforma) to nije direktna potrošnja na dobra i usluge.
Djelovi proračuna koji se odnose na primjerice izgradnju infrastrukture su u kategoriji direktne potrošnje države na dobra. Dakle, u razmatranju veličine multiplikatora državne potrošnje zanima nas utjecaj državne kupovine jedne škole više nego državno izdvajanja za plaće nastavnika.

Sad, iako je jedan od autora gornjeg rada vrlo ugledan makroekonomist ne znači da je moguća debata oko veličine multiplikatora zbog toga zaključana. Nasreću, a ponekad i nažalost, to je uvijek tako u ekonomiji. Svačiji rezultati su otvoreni (i trebaju biti) za propitivanje. Nema ga do ekonomista da sve zalije hladnom vodom i smiri strasti.

Procjena multiplikatora je vrlo teška. BL u svom radu ne ističu neku specifičnu makroekonomsku teoriju ili model, niti ih direktno testiraju. Sve je na razini statističkih procjena. Ipak, nije teško uočiti da je “go-to” makroekonomska teorija BL-a Keynezijanska. Blanchard kao keynezijanac, iako ne vulgarni kao neki naši domaći keynezijanci, nema problema vjerovati da multiplikatori mogu biti i viši od 1.

Slično je i sa Christinom Romer, bivšom glavnom ekonomisticom Obamine administracije koja isto uživa veliki akademski ugled i koja je također Keynezijanske struje. Na samom početku mandata Obame, Romer je bila zadužena za dizajniranje paketa i veličine fisklanih mjera za stimuliranje i oporavka američke ekonomije, kasnije znanim kao ARRA. U procjeni učinka tih mjera za američku ekonomiju Romer se koristila “multiplikatorima poreza i potrošnje iz vrlo konvencionalnih makroekonomskih modela … U većini modela, porezni rez ima multiplikator od otprilike 1.0 nakon godine i pol, a potrošnja ima multiplikator otprilike od 1.6.” (njene riječi, moj prijevod)

Na drugoj strani tih “konvencionalnih” keynezijanskih modela stoje modeli u kojima multiplikator može biti najviše 1. Multiplikator veći od 1 značio bi “besplatni ručak”, nešto za ništa, da koristi veće državne potrošnje dolaze bez njenih troškova. To je model tipa koji je prezentiran u onoj seriji o “Vulgarnim Keynezijancima“, onima koji kruto shvaćanje makroekonomije nastoje predstaviti kao standard i istinu. Multiplikator će zapravo biti manji od 1 kada država svojom velikom potrošnjom i porezima počinje istiskivati privatnu potrošnju i investicije.

Primjerice, Robert Barro je u vlastitim istraživanjima procjenio taj multiplikator za američku ekonomiju na otprilike 0.8 i to tokom rata. Barro vjeruje da je ta procjena i niža u mirnodobsko vrijeme. U njegovom opsežnijem radu iz 2011. (čitav rad dostupan ovdje) multiplikatori su također manji od 1. (Vidi ovaj članak za diskusiju o multiplikatorima i transferima.)

Kada bi krenuli od modela prezentiranog u seriji o vulgarnim keynezijancima, dosta toga bi trebali uvesti i odrediti u modelu da bi multiplikator ispao viši od 1. No, poanta je da to sigurno nije model od kojeg kreću Blanchard i Romer kad razmišljaju o multiplikatorima.

Kao i Blanchard, Romer pod “konvencionalnim makroekonomskim modelima” smatra standardne glomazne, Keynezijanske modele koji su ‘naštelovani’ na makro podatke određene zemlje. U njima je multiplikator u prosjeku uvijek veći od 1. Međutim, unatoč riječi “konvencionalni” ti makroekonomski modeli nisu nužno prihvaćni od svih ekonomista, dobrim djelom jer ne zadovoljavaju mikroekonomske principe i Lucasovu kritiku.

Lucasova kritika je vrlo jednostavna: ako se oslanjamo na neki model makroekonomije da predvidimo efekte (smjer i veličinu) neke nove politike (npr. povećanje ili rez državne potrošnje) ta politika može promjeniti ponašanje aktera u ekonomiji i stoga originalni model na koji smo se oslanjali. Iz toga slijedi da politika ne mora imati željene efekte. Da bi bili korisni za predviđanje utjecaja neke politike, makro modeli moraju biti bazirani na temeljima (tehnologije i preference) koje se ne mjenjaju sa ekonomskom politikom. Poanta Lucasove kritike je da “konvencionalnim keynezijanski modeli” ne zadovoljavaju te uvjete i tako ne mogu dati konzistentne procjene multiplikatora.

Iako mi nije namjera prepirati se koji je model nužno bolji želio sam istaknuti da postoji više od jedne “istine” o veličini multiplikatora, ovisno o načinu i okviru u kojem formiramo naše razmišljanje makroekonomiji, te da mnogo ekonomista neće olako prihvatiti ove rezultate. BL to sigurno znaju.

Što su onda BL istraživali i procjenili?

Nikakva pogreška
Diskusija o multiplikatorima neće prestati jer je MMF navodno istaknuo vlastitu pogrešku. Kako ja čitam rad, BL su na jedan vrlo jednostavan način pokušali procjeniti koliki su zapravo fiskalni multiplikatori bili početkom financijske krize/recesije i nakon njenog vrhunca. Njihovi rezultati pokazuju da su stvarni multiplikatori na početku recesije u Europi (2009) u prosjeku bili viši od onih koje su predvidjeli ekonomisti-prognostičari prije početka recesije. 

No, što se moglo pretpostaviti o veličini multiplikatora prije početka recesije? BL ističu da niz radova o veličina multiplikatora prije krize upućuje da je sve do 2008. pretpostavka multiplikatora od 0.5 bila sasvim solidna. Dakle, ne pogrešna. Radi se o tome da ekonomisti vjerojatno nisu podesili svoju procjenu multiplikatora početkom krize već nastavili prognozirati makroekonomska kretanja na osnovni konsenzusa od 0.5.

Očita slabost BL rada, čega su oni svjesni, je procjena veličine multiplikatora kao jednog parametra za sve zemlje u njihovom uzorku. Očito je da jedan broj ne može vrijediti za sve zemlje. Makroekonomski svaka zemlja je ponešto drugačija. Razlike su posebno vidljive između malih otvorenih zemalja u razvoju i velikih razvijenih. BL to znaju vrlo dobro i zato su vrlo oprezni kod savjetovanja oko izvođenja zaključaka. Preniska procjena veličine multiplikatora značila je prenisku procjenu utjecaja državne potrošnje na rast BDPa, a ne da je fiskalna konsolidacija loša.

Povrh svega, njihov rad, kao što možete pročitati u zaključku, apsolutno ne kaže da je fiskalna konsolidacija nepoželjna ili nepotreban. Svatko tko kaže drugačije ili laže ili nema pojma o čemu govori jer nije pročitao rad. 

BL ističu da je kvalitetna procjena veličine multiplikatora za svaku pojedinu zemlju važan korak u pripremi i provođenju fiskalne konsolidacije. To nije nimalo jednostavno, pogotovo kad svi podaci koji vam trebaju nedostaju, što je slučaj u mnogim zemljama u razvoju. A BL-ov način procjene multiplikatora je samo jedan od načina procjene.

11. Siječanj 2013

James M. Buchanan (1919-2013)

autora/ice cronomy

Ne iznenađuje ako niste čuli da je u Srijedu preminuo James Buchanan, jedan od velikana ekonomske znanosti 20. stoljeća. Paradokslano, usudio bih se reći da nema ekonomista koji može bolje ili originalnije prikazati razloge iza (ne)funkcioniranje politike bilo gdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Pišem ‘može’ jer iako Buchanan nije više među nama, nj

Osim libertarijanaca nisam vidio da je puno drugih blogera pisalo o Buchananu. Umjesto da ih ja prenosim ovdje, Don Boudreaux kratko ali precizno opisuje značaj Buchanan-ovog rada. Arnold Kling, Tabarrok sa MR, Steve Horwitz isto tako.

Sa svoje 93 godine Buchanan je vjerojatno bio manje ‘tjelesno’ aktivan. Ali ne i umno. Još i prošle godine objavio je dva rada u Public Choice časopisu, jedan od njih  o nastajanju knjige koju je napisao zajedno sa Gordonom Tullockom 1962. The Calculus of Consent. Knjiga i njenje teorije postavile su temelj teoriji javnog izbora, public choice, u onom originalnom značenju, nekad još zvanom i Virginia School of Political Economy. Buchanan je bio jedan od suosnivača, mislim i najglavniji.

Rad i značaj Buchanana za ekonomsku znanost je monumentalna. Raspon tema kojima je pridonio uključuje teorije javnog duga i fiskalne politike (gdje je bio anti-Keynezijanac) i ustavne ekonomije (donošenje ustavnih pravila kako bi se unaprijedilo funkcioniranje demokracije, u biti “vezivanje ruku” političarima unaprijed za što smiju, a što ne činiti). 1986. dodjeljen mu je Nobel.

Zanimljivo je da je Buchanan počeo svoj akademski život kao socijalist ali se ubrzo “preobratio” na slobodno tržište.  Ali takve etikete su manje važne od suštine Buchananovog doprinosa i rada u političkoj ekonomiji. Politička ekonomija u danas starom smislu riječi je podrazumijevala studiranje različitih ekonomskih škola misli i debatiranja kvalitete političko-ekonomskih sistema, socijalizam vs. kapitalizam, slobodno tržište vs. tržišni socijalizam. To su bile ozbiljne debate sa prilično snažnim argumentima sa svih strana. No onda je došla 1990. i pad socijalizma/komunizma i te debate su ostale samo u akademskim časopisima o povijesti ekonomske misli, bez mnogo značaja za ekonomsku politiku i teoriju danas.

Danas, umjesto starih debata o ekonomskim sistemima, imamo “novu političku ekonomiju” kojoj je Buchanan udario temelje. Buchanana, zajedno sa suradnici, imao je vrlo jednostavnu, ali i vrlo snažnu kritiku standardne ekonomije blagostanja i keynezijanstva koja je dominirala 50tim godinama prošlog stoljeća: bez jasnog razumijevanja i modeliranja države i političara, ekonomija blagostanja (welfare economics) je predstvlja neispravan pogled o ulozi države u ekonomiji.  Ako pojedinci kao potrošači, radnici, investitori, poduzetnici racionalno donose odluke sa ciljem udovoljavanja i unaprijeđenja vlastitog interesa, koja je šansa da isto ne vrijedi za političare, pitao je Buchanan? Nikakva. Danas to zvuči kao retoričko pitanje, ali vjerojatno ne bi bilo  bez rada Buchanana.

Doduše, način razmatranja ekonomske politike koju donose ne sveznajući i dobrodušni političari, već racionalni političari koji brinu o vlastitim interesima (“politika bez romantike” kaže Buchanan) nije bio novitet u europi gdje je veza između ekonomske  i političke znanosti uvijek bila jača nego u engleskom govornom području. Buchanan je proveo dosta vremena u Europi i studirao radove talijanskih i švedskih ekonomista ekonomista (De Viti De Marco i Knut Wicksel kao vjerojatno najvažniji). Buchanan je ne samo popularizirao neke njihove originalne ideje, već ih sistematizirao, razradio, unaprijed integrirajući političku i pravnu teoriju sa modernom ekonomijom i stvorio novo područje ekonomske znanosti, Public Choice. Tri su glavne oznake public choice analize.

  1. Političati, kao i svi drugi pojedinici su racionalne osobe vođene osobni interesom. Racionalni egoizam ima svoje prirodne implikacije i političare moramo razmatrati kao da prvenstveno brinu o svom interesu, a ne društvenom.
  2. Ustavna pravila su jedina koja mogu postaviti ograničenje na taj osobni-interes političara. “Da bi unaprijedili politiku moramo unaprijediti ili reformirati pravila” kaže Buchanan. Nikakvo moljakanje političara da se opamete i sami reformiraju neće uspjeti. Ako su problemi institucije, onda institucije treba reformirati. Političari će uvijek biti političari.
  3. Normativni okvir public choice teorije se temelji ne na utilitarizmu, već na tradiciji klasičnog liberalizma Lockea i međusobnom ugovaranju slobodnih pojedinaca.

Više o ove tri oznake public choice teorije, novoj političkoj ekonomiji i doprinosu Jamesa Buchanana pročitajte u radu Tima Beselya.

Ne znam da li je i jedan rad Buchanan preveden na hrvatski i koliko su njegov rad i Public Choice teorije poznati u Hrvatskoj. Svakako bi trebali biti.

23. Prosinac 2012

Mižerija 2012.

autora/ice cronomy

Evo update onog Misery Index-a kojeg sam u par navrata prikazao, posljednji put davne 2009. Ovaj put malo zanimljivije.

Ako ste zaboravili, u najjednostavnijoj verziji misery index je zbroj stopa inflacije i nezaposlenosti. Željeli bi da su oboje niski, a veći  brojevi indeksa loša su vijest. Njihovo nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Ja sam uz ta dva  pokazatelja dodao i treći, kamatnu stopu, točnije kamatu na dugoročne kredite stanovništvu, za koju bi također željeli da je niska.

Ta verzija indeksa mizerije je bliža verziji koju je Robert Barro izradio. Još bi se tu štogod moglo dodati, npr. razlika između aktualne i potencijalne stope rasta BDPa. Ali za to treba prvo unjeti podatke i poigrati se njima. Dakle, osim povećanja inflacije i nezaposlenosti, index će se pogoršati ako dugoročna kamatna stopa poraste te ako je ekonomski rast ispod dugogodišnjeg prosjeka.

Za sada, stopu inflacije po mjesecima preuzeo sam od HNBa; prosječnu mjesečnu kamatnu stopu na kunske kredite s valutnom klauzulom također od HNBa; mjesečnu stopu nezaposlenosti (desezonirano) preuzeo sam od Eurostat-a. To je stopa nezaposlenosti mjerena po ILO standardu, tj. anketno.  Anketna stopa nezaposlenosti je preciznija i niža od one administrativne, te usporediva sa drugim zemljama, uglavnom svim EU i OECD zemljama. (Admin nezaposlenost trebam unjeti ručno jer naravno(!) DZS nema jednostavan excel file ili nešto slično sa tim podacima. Uglavnom, sa administrativnom stopom koju DZS objavljuje brojevi u indeksu bili bi samo nešto veći.)

Prvi graf prikazuje Indeks Mižerije od 2002. do danas. Osjenčani dio je recesija započeta u trećem tromjesečju 2008. To je datiranje iz rada Krznara plus moj zaključak da recesija još nije završila.  Baš negdje u Svibnju 2008. sam pisao kako nismo u recesiji, još, te tako ne možemo biti ni u stagflaciji. (Pogledajte kako su se ondašnja predviđanja pokazala krivim!) Od onda se stanje drastično promjenilo i sada bi već mogli govoriti o stagflaciji. Misery index je zapravo mjera stagflacije.

Rplot02

Drugi graf isto prikazuje evoluciju Indeksa Mižerije od 2002. do danas, ali uz dodatnu razdiobu po strankama na vlasti i vladajućim Premijerima i Premijerki. Samoobjašnjavajuće. Nažalost podatke za nezaposlenost nemam sve do početka Račanove Vlade 2000. pa sam morao započeti sa 2002. Kronologiju Vlada sam preuzeo sa HIDRE.

Rplot01

Treći i posljednji graf ispod je samo prikaz tri komponente koji čine hrvatski misery index iznad. Zajedno, iz gornjeg i donjeg grafikona, vidljivo je da je u 2012. stopa inflacije porasla, u odnosu na prijašnje dvije godine tokom kojih je bila relativno stabilna, te je tako “pogurala” već rastući trend misery indeksa u višu brzinu. Stopa nezaposlenosti je od početka recesije 2008. u stalnom porastu, čini se sa konstantnim trendom rasta, dok dugoročna kamata stanovništvu ne pridonosi rastu mižerije.

Nezaposlenost i inflacija moraju rasti istovremeno kako bi stanje ekonomije okarakterizirali kao stagflaciju. Doduše, na (ne)zadovoljstvo ljudi vjerojatno, u prosjeku, manje ovisi o inflaciji nego o nezaposlenosti, pa je dugoročan rast nezaposlenosti veći problem od nedavnog skoka inflacije. Izgleda da nam je stagflacija zakucala na vrata ove godine.

Sretan Božić! Rplot03

19. Prosinac 2012

Ekonomisti nemaju privilegiranu govornicu

autora/ice cronomy

U ove hladne dane, tekstovi poput ovog posljednjeg dr. Željka Ivankovića iz Banke mi daju jedan onako topao osjećaj oko srca i dobro me nasmiju. Odlično napisano, još bolje ciljano.

Nisam do sada znao niti mogao zamisliti zamršeniji način za razumijevanje direktne veze duga i vremena od onog Srećka Horvata, kojeg je lijepo opisao Ivanković. Za anale.

Sve što je dr. Horvat trebao napraviti je uzeti neku od knjiga iz Osnova Ekonomije i pročitati malo o vremenu, dugu, intertemporalnom odlučivanju, kamatama ako si je htio pojasniti tematiku. Sat vremena posla. Zaboga, online postoje i zabavni stripovi o štednji, posuđivanju, kamatama, koje svatko tko zna čitati razumije. Nekima bi i gledanje Seinfelda bilo dovoljno da razumiju što je štednja, financijsko posredovanje ili kamatna stopa.

Kao i mnogi drugi takvi ‘uzvišeni’ intelektualaci, on misli da to njemu ne treba, da su stvari “očite” ili pak da to što “oni” pišu (misleći vjerojatno na ekonomiste i strance) je neka vrsta muljaže i zavjere. Nažalost, malo toga je u ekonomiji toliko očito da bi se objašnjenja javnosti mogla sipati iz rukava.

Ali, lako je moja profesorica matematike volila reći, neki vole od Rijeke do Zagreba doći preko Karlovca, a neki preko Duborovnika. Horvat je, izgleda odlučio preko Budimpešte. (I.e, nema smisla!)
Tko zna što je sljedeće? Moža će dr. Horvat shvatiti da su cijene i količina isto u “direktnoj korelaciji”.

U posljednje vrijeme dobio sam dojam, iz tekstova Banke, da se ne treba libiti zvati magarca magarcem i neznalice neznalicama. A tih ‘magaraca’ u ekonomskom diskursu u Hrvatskoj ima napretek. Nije ovo ni prvi ni zadnji put da  ekonomski šarlatani poput Horvata, sačuvaj-me-bože Kulića, sad i Pavuna, pa onaj Mihajlović nastupaju u javnoj diskusiji sa “zemljo otvori se” i “smješnim” argumentima. Kapa dolje Ivankoviću što ima želudac za slušati takve diskusije i govornike. Ja ga nemam.

Malo elaboracije

Ekonomska nepismenost nacije, ne samo Hrvatske veći i mnogo razvijenijih zemalja, ne zaprepašćujuće i vjerojatno, u neznanju i predrasudama, ne odstupa bitno od nekog prosjeka za post-socijalističke zemlje. (Vidi npr. Caplan.)

Ekonomska tematika i problemi dio su svakodnevice. Diskusija o njima nije rezervirana za ekonomiste i ne bi trebali biti.
Svi su dobrodošli u raspravi. Zov je po ljudskoj prirodi neodoljiv. Ipak, neko minimalno razumijevanje i otvoren um je pretpostavka. Najbolje bi bilo kad bi svim imali isti level kompetencije o ekonomskim pitanjima, ali to nije tako. Kamatni račun se standardno ne razumije, izračun ‘sadašnje vrijednosti’ je gotovo nepoznanica i posljedično svima kuna danas i za 10 godina vrijedi isto. (To je ono pitanje “Kad osvojiš milijun Kn na lotu, koliko si zapravo osvojio?” Novinari iz  dnevnog lista na kojeg je Ivanković natuknuo su se ogriješili u to mnogo puta. Vidi npr. izračun troškova rukometnih dvorana.)

Neki minimum ekonomske pismenosti se ipak očekuje od fakultetski obrazovanih, a pogotovo od intelektualaca sa doktoratom. Nije uzalud  da je ‘Uvod u Ekonomiju’ obavezni jednogodišnji, ne samo semestralni, predmet za SVE brucoše na sveučilištima u zemljama zapada. Da li su Horvat i slični intelektualci ikada otvorili i učili i jedan ekonomski udžbenik? Sumnjam. Njima je to očito. Postoji razlika između informiranih lajika i jednostavno neznalica.

Dvije stvari su ključne u Ivankovićevu argumentu. Prvo, intelektualna diskusija o ekonomskim problemima je zagušena uvijek istim, pogrešnim i nesuvislim argumentima. Oni najglasniji, najmanje i znaju. Drugo, to nije nimalo bezazleno jer populizam, demagogija i ksenofobija, čije pojave se uvijek intenziviraju tokom recesija, mjenjaju mišljenje javnosti  u smjeru politika koje javnost želi, a ne koje treba.

Intelektualci ‘zamagljni’ ekonomski predrasudama i koji manipuliraju diskusiju u tom smjeru, poput Srećka Horvata na kojeg je Ivanković pikirao, su najglasniji diskutanti i u većini. Kao što je Ivanković primjetio, oni su opasni,  njihova retorika je vrlo efikasna jer igra na emocije i identitet slušatelja/gledatelja (ekstraprofit, privatizacija, neoliberalizam). Na drugu ruku, ekonomisti koji se, kroz mukotrpno istraživanje, godinama bore protiv kojekakvih “krivih navoda” i predrasuda, nalaze su u manjini.

Ali problem sa ovom prvom grupom nije koliko su beskrupulozni manipulatori i kako efikasno koriste retoriku, već da nemaju pojma o onome o čemu govore! Tako ekonomisti moraju trošiti masu vremena na ispravljanju ekonomski nepismenih intelektualaca kojima i nije interes postati ekonomski pismeni.

Bryan Caplan, u svojoj knjizi The Myth of the Rational Voter, je predložio tri pravila kako ekonomisti efikasno i jasno mogu komunicirati ekonomske ideje. (1) Kontrast između popularnog javnog mišljenja i ekonomskih principa mora biti jasan. (2) Nužno je objasniti i istaknuti zašto je prvo pogrešno, a drugo ispravno. Iznad navedena većina je u krivu. (3) Mora biti zabavno.

Lijepo je vidjeti da se Ivanković potrudio i uspio oko sva tri. Razlika između jednostavnih ekonomskih pojmova dug, novac i kredit i popularno zastupljenih ali krivh mišljenja Horvata su naglašena. Ekonomske poante iza ideja štednje kao odgođene potrošnje, kredita koji prebacuje buduću potrošnju u sadašnju te valutne klauzole su istaknute. Nikakva “krađa vremena” ili “privatizacija.” I drugi ekonomisti koji pišu za Banku imaju slične uspjehe. (Tekst1, Tekst2, Tekst3.)

(Vjerojatno se puno o pojavi valutne klauzule može objasniti time što ekonomisti zovu endogena pojava ili politika, jer valutna klauzula nije uvedena ad hoc nekim diktatom bankara ili tko zna koga izvana, odozgo, već ponudom i potražnjim samih štediša i kreditora za stranom valutom zbog nepovjerenja domaćoj. U prošlom i sadašnjoj državi. Za markom prije, za eurom sada.)

Mislim da nije dovoljno naglašeno da nisu svi ekonomisti dio te inteligencije koja sprečava diskusiju na konstruktivan način. Sličnu argumentaciju imao je i Borislav Škegro u nedavnom tekstu o Darku Mihajloviću u onom nesretnom NU2. Da je ekonomska struka u hrvatskoj podbacila.  (Zašto sličnog teksta nije bilo nakon što je Kulić gostovao u NU2?)
Ima tu i tamo nekih čudaka, ali mislim da se uglavnom radi i nepopularnosti ekonomista, pogotovo među političarima, a ne njihovom zakazivanju. Stalno mislim na nekoliko ekonomista, mlađe generacije, moderno obrazovanih i sa iskustvom i radovima iza sebe, koje nikad ne vidim u javnom nastupu, a volio bih. Zašto mediji, npr. emisija NU2, njih ne pozovu nego Kulića i Mihajlovića? Možda oni ne žele nastupiti, ali zašto? Možda im sugovornici ne odgovaraju? Možda su sramežljivi? Kako god, oni privilegiranu govornicu još uvijek nemaju.

13. Prosinac 2012

O političkoj podršci reforme radnog zakonodavstva

autora/ice cronomy

Blogeri i kolumnisti Banka Magazina vrlo su aktivni i raspisani. Morate ih čitati.

Primjerice, Milan Deskar Škrbić je vrlo dobro sažeo rad Svjetske Banke o vezi ishoda na tržištu rada i zakonodavstva o zaštiti zaposlenja (Employment Protection Legislation ili  EPL nadalje) u Hrvatskoj.

Ja ću se osloniti na njegov sažetak i malo elaborirati o temi koju je on postavio u svom naslovu – “Tko zapravo profitira uz rigidno radno zakonodavstvo” – ali se samo kratko, na kraju svog teksta, dotaknuo toga. Iz Škrbićevog teksta mogli smo iščitati naznake o onima koji profitiraju uz rigidni EPL, iako je potpuni odgovor izostao. Mislim da pitanje iz naslova možemo i preformulirati bez da izgubimo suštinu kao ‘Tko podržava određene politike na tržištu rada?’ ili ‘Tko (ne) podržava reformu tržišta rada?’

S rizikom da ponavljam one “očite istine” koje svi znaju, stanje na hrvatskom tržištu rada vrlo je loše. Škrbić i Svjetska Banka su to dobro dokumentirali: stopa aktivnosti je niska, (45% ukupno stanovništvo), astronomskih 60% nezaposlenih je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti za one 15-64 godine je oko 52%.

Vidjeli smo i jučerašnje podatke o broju nezaposlenih. (iako ta mjera baš i nije najbolja) Osim toga, tržište rada je dualizirano, o čemu se također nedavno pisalo u Banci, iako sam dojma da se općenito manje o tome raspravlja stručno i po medijima.

Neki od tih ishoda rezultat su duboke i dugotrajne recesije u Hrvatskoj (npr. ukupni broj nezaposlenih). Neki drugi loši ishodi nisu rezultat recesije već su od prije prisutni kao stalne karakteristike hrvatskog tržišta rada. (npr. niska stopa participacije) Oni su rezultat strukturnih problema tržišta rada.

Sadašnje nefleksibilno radno zakonodavstvo  ne pridonosi poboljšanju te situacije. Vjerojatno upravo suprotno: otežava stabilizaciju i oporavak tržišta rada. A o važnosti reforme ZORa se mnogo govori i raspravlja.

Ono o čemu se pak daleko manje raspravlja je politička ekonomija te reforme.

Ovaj rad Svjetske Banke  je tek u jednom kratkom paragrafu, doslovce posljednjem u tekstu, spomenuo da su promjene ZORa i EPLa politički teške. Primarni cilj ovog rada je ipak bio da ocjeni rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva, ponudi podršku u dizajniranju moguće zakonodavne reforme i stimulira diskusiju. Ova riječ ‘moguće’  je  ključ čitave diskusije.

No i kad želi stimulirati diskusiju, Svjetska Banka u Hrvatskoj (a i Škrbić, iako ga ne želim kritizirati jer ga ne poznajem) izgleda ima potrebu biti politički korekta pa nije izostalo isticanja “važnosti” dijaloga socijalnih partnera. Ja pojma nemam što to znači. Meni to zvuči kao fraze bez značaja koje nam nimalo ne pomaže u diagnosticiranju kočnica promjena EPLa. A kočnice postoje.

Da li promjene ZORa izostaju jer nedostaje dijalog “socijalnih partnera” ili nekome promjene i reforme ne odgovaraju? Ja mislim da je ovo drugo.

Politike tržišta rada te njihovo moderniziranje je ekonomska politika, ne socijalna. Ne vidim zašto ekonomisti misle da nemaju nešto kvalitetno za reći upravo o političkoj ekonomiji reforme ZORa, kad imaju. Napuštanjem te rasprave i načina na koje se promjene ZORa provode  efektivno prepuštaju svoju ulogu u konstrukciji rješenja drugima – “socijalnim partnerima.”

Čast iznimkama, ali kao što Škrbić kaže diskusije o reformi tržišta rada u Hrvatskoj rijetko se pomaknu dalje od ideoloških fasada, prepucavanja i okrivljavanja sa, bar meni, nepoznatim frazama i parolama o raznim -izmima. Od ekonomske politike stvara se socijalna filozofija koju kroje specijalni interesi i “ugledni analitičari”, reko bi Škegro.

Evo kako ja razmišljam o problemima reforme tržišta rada.

Bez da se zamaramo raznim frazama tipa “fleksigurnost”, “rigidnost”, “EPL”, što znače i kako utječu na ishode tržište rada, o suštini problema na tržištu rada možemo razmišljati kao o nedostatku konkurencije. Ne mislim na više ili manje nezaposlenih koji konkuriraju za poslove, već na mehanizam povećanog natjecanja (competition) koji je ključan za stvaranje pozitivnih efekta po zapošljavanje.

Primjerice, dualizacija ugovora o radu na određeno i neodređeno ili beskrajni i izdašni kolektivni ugovori u javnom sektoru, nasuprot uvjetima koje privatni zaposlenici (ne)uživaju, primjeri su politike i institucija tržišta rada koja koče povećanu konkurenciju i kvalitetnije funkcionioranje tržišta rada.

Reforma radnog zakonodavstva koja bi otklonila takve politike i institucije  pojačala bi mehanizam konkurencije na tržištu rada i vjerojatno povećala zaposlenost. Npr. politike i mjere usmjerene prema vraćanju dugoročno nezaposlenih – o kojima je rad Svjetske Banke puno govorio – u aktivno traženje posla smanjilo bi nezaposlenost, povećalo kapaciteta radne snage i vjerojatno eliminiralo mehanizam kojim loši ishodi na tržištu rada postaju trajni (persistent) što je još i važnije.

Rad Svjetske Banke je spomenuo taj problem trajnosti ishoda na hrvatskom tržištu rada, dokumentirao i izložio vezu između rigidnog EPLa i loših ishoda na tržištu rada. Predložene su čak i potrebne promjene i to točno po članku ZORa, doduše opet u dijalogu sa “socijalnim partnerima”. (vidi str. 26-27) Generali zaključak je da bi promjene i relaksiranje ZORa dovele do boljih izgleda zapošljavanja, kraćeg trajanja nezaposlenosti, viših prihoda itd.

Pretpostavimo za sada da je sve to upravo tako, da bi promjene ZORa sigurno poboljšale ishode i efektivno ‘izlječile’ nezaposlenost. Zašto onda strukturne reforme tržišta rada, one najvažnije, izostaju? Gdje zapinje? Zašto izmjene ZOR nisu dio mjera koje su i ova i prijašnja Vlada mogle provesti u borbi protiv nezaposlenosti?

Jer to netkome ipak ne odgovara. Sjećamo se referenduma o ZORu? Da bi bolje razumijeli problematiku reforme ZORa i EPLa, te mogli odgovoriti na ova pitanja moramo uzeti korak dalje od ocjene rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva i definiranja pozitivnih posljedica njegove promjene. Suština problema je u političkoj ekonomiji pa tako moramo i pristupiti diskusij.

Potreban nam je jednostavan okvir političke ekonomije da bi razumijeli političku podršku i protivljenje reformi ZORa.

Politička Ekonomija

Zanimaju nas (1) pobjednici i gubitnici takve reforme i (2) uvjeti pod kojima bi bilo dovoljno političke podrške reformi.

Iako gubitnika reforme ZORa u dužem roku i ne bi trebalo biti jer sa dinamičnijim i fleksibilnijem tržištem rada svi koji žele bi pronašli posao (tržište rada nije zero-sum igra) kratkoročna percepcija gubitka oblikuje njihovu potporu ili otpor reformi.

Pretpostavimo da imamo tri vrste radnika. (1) zaposlene radnike, “insajdere”, koji imaju određenu moć nad politikom tržišta rada (npr. kroz glasovanje, jer su politički povezani sa Vladom, jer su u mogućnosti organizirati referendum) i stoga kad donose odluku o zakonima i reformi tržišta rada gledaju kako povećati svoju korist (dobrobit). Ništa čudno. Na drugoj strani imamo (2) dugoročno nezaposlene “ousajdere”, one u najnepovoljnijem položaju. Oni se razlikuju od (3) kratkoročno nezaposlenih radnika jer  manje intenzivno traže posao. Pretpostavimo također da pod promjenom ZORa spada bilo koja politika koja bi povećala intenzitet traženja posla dugoročno nezaposlenih outsajdera.

Pod kojim uvjetima će zaposleni, koji uglavnom imaju najveću moć određivanja politke tržišta rada ovdje, podržati takvu promjenu ZORa? Podržati će je samo ako ona poveća njihovu ukupnu dobrobit, iliti welfare. Ako ne,  čak i ako smanjuje nezaposlenost i ako je bez troškova, oni neće podržati reformu ZORa. Nije ih briga.

Zašto bi politički jake insajdere uopće zanimala reforma ZORa ako je ona namjenjena da poboljša stanje onih u najnepovoljnijem položaju, ousajdere, koji su  polički slabi? Ne zbog nekog “socijalnog partnerstva” ili dobrodušnosti, već  jer moža ipak indirektno utječe na njihovu dobrobit kroz tri kanala.

  1. Oporezivanje. Porez koji financira naknadu za nezaposlene može se naplatiti samo od zaposlenih. Stoga, što je više nezaposlenih, veći je porezni teret na zaposlene insajdere. Ako reoforma ZORa smanji nezaposlenost, smanjiti će i porezni teret na zaposlene radnike i oni će podržati takvu reformu.
  2. Izloženost nezaposlenosti. Ako insajderi znaju da postoji realna šansa da će ostati bez posla u budućnosti, podržati će reformu ZORa ako ona poveća šansu da nezaposleni radnici pronađu posao. Dakle, što su insajderi više izloženi mogućnosti da postanu nezaposleni, jer je ekonomija u recesiji ili su troškovi otpuštanja niski (!), to je njihova potpora reformi ZORa jača. Jer, jeli, nikad se ne zna. Ali zato će se i opirati smanjenju troškova otpuštanja i “očuvanju” radnih mjesta.
  3. Plaće. Bilo koja politika na tržištu rada i reforma ZORa koja povećava participaciju dugoročno nezaposlenih i intenzitet njihovog traženja posla omogućuje nezaposlenima da ponude nižu cijenu rada prilikom traženja posla. To djeluje negativno na plaće zaposlenih insajdera koji će se stoga  protiviti reformi ZORa. Krajnji efekt je viša i trajnija nezaposlenost.

U globalu, svaka reforma ZORa koja povećava konkurenciju  outsajdera u traženju posla i formiranju plaća neće biti odobrena od zaposlenih insajdera.

Ajmo pokušati još malo formalizirati ove ideje. Rekli smo da kratkoročno nezaposleni imaju veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti nego oni dugoročno na “birou.” Stoga, kratkoročno nezaposleni intenzivnije tragaju za poslom od vjerojatno apatičnih dugotrajno nezaposlenih radnika. Outsajderi su samo oni dugoročno nezaposleni, ne kratkoročno. Interesi kratkoročno nezaposlenih i zaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih.

Također, poznato nam je iz teorije i empirijskih radova da dugoročno nezaposleni nemaju utjecaja na formiranje plaća, tj. nemaju ublažujući efekt na smanjenje razine plaća što onda samo pridonosi dužoj nezaposlenosti.

U tom slučaju, svaka reforma ZORa koja povećava intenzitet traženja posla i konkurenciju između dugoročno i kratkoročno nezaposlenih, snižava cijenu rada i stvara nove poslove. Upravo ono što želimo! Efekt promjena ZORa – bilo kao smanjenje poreza na plaću, naknada za nezaposlenost, troškova otpuštanja ili nečeg drugog – odraziti će se stoga kao povećan intenzitet traženja posla i zapošljavanja. Iako je za mnoge to poželjno, nekima i ne paše.

Evo kako ove odnose možemo prikazati na grafikonu koji će nam može pomoći da razumijemo da li će biti političke podrške za reformu ZORa ili ne.

PEL

Koji je utjecaj reforme ZORa koja rezultira povećanjem intenziteta traženja posla i konkurencije između kratkoročno i dugoročno nezaposlenih? Baš kao što je ilustrirano, silazna krivulja se pomakne na gore, što znaci da za svaku razinu zaposlenosti i plaća vjerojatnost pronalaska posla je veća. Uzlazna krivulja se pomakne udesno. Tržište rada je manje rigidno. Znači nove krivulje su one grimizne boje. Nedvojbeno je da zaposlenost poraste, sa Z_1 na Z_2. Na drugu ruku, vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih može i porasti i pasti. I to je ključ.

Zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako imaju koristi od toga. A imati će koristi od toga samo ako reforma ZORa poveća vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih. To je jedino što ih zanima, bez obzira koliko zaposlenost poraste. Na Slici vidimo da zaposlenost na x osi može porasti u nedogled, ali ako se na y osi ništa ne promjeni, neće biti političke podrške reformi ZORa od insajdera.

Razmotrimo i sljedeće. Interesi zaposlenih i kratkoročno nezaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih. Veća konkurencija dugoročno nezaposlenih sniziti će šansu da kratkoročno nezaposleni pronađu posao brže i smanjiti će plaće zaposlenima. To je onaj 3. efekt gore. Ali, u isto vrijeme, zaposleni znaju da će ako silom prilika postanu dugoročno nezaposleni imati će veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti. To je onaj 2. efekt gore.

Tako, zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako je 2. efekt jači od 3. efekta.

Kada je to tako? Kada su zaposleni više izloženi mogućnosti da izgube posao i kada plaće ne reagiraju (puno) na  zaposlenost. Drugim riječima, za one vičnije ekonomskoj terminologiji, kad je potražnja za radom elastična. To znači da je silazna krivulja u slici iznad horizontalna i kad se pomakne na gore vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih će sigurno porasti (efekt 2.). Pošto se plaće ne mjenjaju (efekt 3.) insajderi će podržati reformu ZORa.

Prepoznajemo li u ovome određene (nedavne) događaje i interese na tržištu rada? Tko diktira (ne)promjene ZORa? Kome je “nediranje” plaća vrlo, gotovo jedino, važno? Tko izbjegava ikakvu diskusiju o problemu (dugoročno) nezaposlenih? 

Ostaviti ću da moguće odgovore formulirate sami, u komentarima niže.

[Više o ovim okvirima i teorijima reforme tržišta rada pročitajte u radovima Gilles Saint-Paula. Pogotovo u ovom, na kojem je baziran moj tekst i gornja slika. Odlični radovi su i ovaj i ovaj, oboje o političkoj ekonomiji reforme tržišta rada. Pošaljite email ako ne možete doći do rada. Ispričavam se za i ovo malo akronima, ali moglo ih je biti i više. Ekonomisti su jednostavno ovisni o njima.]

08. Prosinac 2012

From Macro Santa

autora/ice cronomy

Možda ste ovo već vidjeli kod Mankiwa. Od EconStories ekipe.

Oznake:
03. Prosinac 2012

W?! Hello!

autora/ice cronomy

U onom “boljem” scenariju, Hrvatska je u W tipu recesije, još znana kao ‘roller-coaster’ i naravno kao ‘double-dip’. I to je vjerojatno rastegnuta interpretacija ako ćemo dati ikakvu važnost ona dva kvartala beznačajnog pozitivnog rasta BDPa. U onom gorem slučaju, ako gledamo razinu BDPa, Hrvatska je u L recesiji. Znana još i kao “hockey stick” recesija, najgori je mogući scenarij. Ekonomija padne i ostane duuuuugo na dnu. Japan je tako izgubio čitavo desetljeće, a recesija u Japanu je započela prsnućem balona nekretnina i dionica.

Ako sad počnemo povlačiti paralele sa tržištem nekretnina u Hrvatskoj lovljenju za glavu i zabrinjvajućim mislima nema kraja.

Ipak, evo kako otprilike izgleda kretanje BDPa sa najnovijim podacima o padu 1.9% u trećem kvartalu 2012.u odnosu na 2011. Prosudite sami da u kojem tipu recesije je Hrvatska. Uzeo sam si za slobodno pretpostaviti pad od 1.5% u četvrtom kvartalu 2012 i graf to reflektira. (Ne držite me odgovorni ako bude toliko ili više! Ekonomisti pretpostavljaju sve osim odgovornosti.)

slika12

…. realizirani u odnosu na ‘potencijalni’ BDP. (u grubo jer smo bez modela ovdje)

slika22

…. i jedna duža serija o broju i trendu nezaposlenih. (dovraga i beztraga zašto mora biti tako komplicirano doći do podataka o tržištu rada. Tema za neki drugi post.)

Nez1

Šteta što su se prošle godine izgubile bez da se išta konkretno učinilo da bi se zemlju izvuklo iz recesecije. Ne sasvim drugačije od Japana. Sada je preostao izbor između lošeg i goreg tipa recesije.

Misao – “From now on, when you take a chip, just take one dip and end it.

Oznake: ,
16. Studeni 2012

Vulgarni Keynezianizam (4. dio)

autora/ice cronomy

I posljednji “nastavak”. Isprike ako ste duuuugo čekali.

Započeli smo seriju sa pitanjem što to država može učiniti tokom prolongirane recesije da bi se ekonomija pokrenula, izvukla iz pada outputa i rasta nezaposlenosti? Da li postoji aktivna i možda korisna uloga države i fiskalne politike u izlasku iz recesije? Primjetite da pitanje nije što država treba učiniti, jer nije jasno da li država (uopće) može nešto korisno učiniti ili je bolje da se drži postrani. Nastavi čitati

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 780 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: