Cronomy

[Note. If by an off chance Noah Smith reads this (through a pingback maybe), I simply translated the First Seven Principles For Arguing With Economists into Croatian, for the benefit of a layperson and professional audiences in these parts of the world. I then discussed them in Croatian too. If only I had time to elaborate on (or expand) these points more I would probably go along the lines of "How to Argue With Eastern European Economists Above 40." I think it might just as well be the only translation from English to another obscure language. All seven principles are, I believe, pretty obvious once someone presents them in this manner which makes me think Noah a really good economist, having such a firm grasp of the obvious. ]

Ovo je 7 principa koje bi svi trebali imati na umu kada se svađate sa ekonomistom, u izradi Noah Smitha. Preporuka za njegov blog ako ga već ne pratite. Ja ih interpretiram obostrano: ako se vi svađate sa  ekonomistom ne dajte ovakve “argumente” ili ako se ekonomist svađa sa vama ne prihvaćajte ovakve “argumente”. Moja diskusija ovih točaka slijedi boldani prijevod. Za originalnu diskusiju Smitha pročitajte njegov originalni post.

1. Titule (priznanja) nisu argumenti. Mislim da je prilično jasno da zazivanje titula nije nikakav argument sam po sebi. Još manje danas nego ranije. Takvo prizivanje signalizira da je sugovornik vjerojatno obrazovan ili vjerojatnije načitan što samo znači da bi trebao iznjeti pravi argument, a ne očekivati da nečije drugo priznanje to učini samo od sebe. Uredu je pozvati se na nečiji rad i teoriju, ali ne i tvrditi da je moj argument točan a vaš  pogrešan zbog toga. Na kraju dana samo je argument bitna, ne titula ili čak identitet. 
2. Sve teorije su pogrešne. Standardni argument, no prilično slab. Zapravo, potpuno promašen. Za ekonomiste, teorije su modeli. Teoretski modeli su samo to, modeli. Svakako nikada nemojte reći da su modeli nerealni ili prihvatiti to od nekog ekonomista kao argument da odbacite neku teoriju. Zovu se modeli sa razlogom, korisni su ali imaju svoje limite. Ne mogu biti pogrešni ako se koriste za što nisu prediviđeni jer .. za to nisu predviđeni.
   
3. “Imamo teorije za to” nije dovoljno dobro. Teorija ima puno, svih boja, okusa i ideologija. Samo zato što postoji u nekom tamnom kutku ne znači da je ispravna i uporabna svugdje, empirijski testirana i solidna baza za neki argument. Jednostavno može samo navoditi na krivo razmišljanje. (Da li vam neka takva teorija pada na pamet sada?) Razmislite ovako, za svaku teoriju postoji kontra-teorija, ili je pak vjerojatno možemo stvoriti. Možemo napraviti teoriju (model) da objasnimo neki fenomen i jedino što smo pokazali je da možemo napraviti teoriju da objasnimo neki fenomen.
4. Argument po računovodstvenom identitetu gotovo nikad ne vrijedi. Jedan od meni najdražih. Mislim da bi ovdje bio uspjeh kad bi se uopće koristili dvostranim računovodstvom, a ne jednostranim što mnogi rade (novinare i razni društveni kritičari). Navedu sve loše ili dobre strane i to bi samo po sebi trebao biti gotov argument. (?) No ni obostrano računovodstvo nije dovoljno dobro.
   Jedna od temeljnih pogreški koju mnogi rade, uključujući profesionalne ekonomiste, je da brkaju računovodstveni identitet sa ponašanjem pojedinca ili zajednice. To je posebice pogrešno kod agregatnih identiteta, što su u biti samo definicije. Identitet vrijedi (ako vrijedi) jer je identitet, jednakost. Kako on vrijedi je, tj. kako smo došli do te situacije je stvar ponašanja. Nešto mora prisiliti identitet da drži, kao što Krugman elaborira o ovoj točki. Stoga, ne koristite identitet ili definiciju nečega kao argument, već ponašanje varijabli u tom identitetu kao temelj svog argumenta. A ta ponašanja nije uvijek lako prepoznati.
   BTW, Krugman letimično spominje knjigu Micromotives and Macrobehavior Thomasa Schellinga što me podsjetilo da i ja imam tu knjigu i da je “moram” preporučiti kao fantastičnu elaboraciju individualnog svrsishodnog ponašanja prenesenog na čitav sistem/ekonomiju, bez pretenzija. Knjiga je izdana 1978. i još uvijek je u tisku. (Iako sam siguran da je kretivnim korištenjem interneta moguće …)
   
5. Hipoteza Efikasnog Tržišta ne čini automatski sve modele beskorisnim. Ovo bi mogli i preskočiti jer bi trebali daleko više znati o EMH nego što prosječni čitatelj zna. Ipak, za imati na umu je da je EMH samo hipoteza, ne dokazana teorija koja uvijek drži vodu. Na liniji točke 3. nije dovoljno citirati fancy teoriju da bi se pobile druge, a kamoli sve teorije.
   
6. Modeli koji su prikladni za samo jedan set podataka nisu vrlo dobri modeli. Da. I stoga stalno traganje za generalnim modelima koji su prikladni za mnogo podataka odjednom, tj. mogu objasniti mnogo toga odjednom. Nagomilavanje modela na model da bi objasnili svaku pojavu ili događaj zasebno ostavi nas samo sa gomilom modela (teorija) i bez robusnog razumijevanja činjenica.
   
7.  Poruka nije onaj (ona) tko ju je dostavio. Trapav prijevod, ali povezano sa prvo točkom. Vrlo važno. Argument i njegova zasluga su važni, ne osoba koja ga je predstavila. Osobnim napadima nema mjesta u diskutiranju i “svađanju.” Diskreditirati i omalovažavati na osobnoj razini i povući se plitkim emocijama očito nema nikakve veze sa argumentiranjem. Za to služi politička arena.
   

Profesor ekonomije Art Craden u pismu studentima ekonomije, via Mankiw.

Dear student, I once thought as you do. I once carried about the same misconceptions, the same litany of cognitive biases, and the same adolescent desire to blame others for my errors. I was (and remain) very poorly served by my immaturity. As shocking as it may seem, I still cling to a lot of it, even after four years of college, five years of graduate school, and now five-and-a-half years as a professor. Economics is hard, but becoming a responsible member of a free society is very, very, very hard. I’m still learning to put aside childish things. I hope you will do the same. Start now. The effort is daunting, but the rewards are substantial.

Razumijevanje ekonomije i svih međuzavisnih faktora i učinaka nije jednostavno. Ne postoje neke očite istine koje samo neki znaju, a drugi ih ne žele prihvatiti. Ekonomija se nekad naziva polu-ozbiljno znanost očitog, a dobar ekonomist onaj koji ima čvrst zahvat očitog. Kritike koje neki serviraju u par minuta razmišljanja, bez troška i kao očite mogu uzeti dane i tjedne za kvalitetan odgovor. George Stigler je stoga predložio da nagradimo kritičare čija kritika dovede do plodnog rada, a oporezujemo one čija kritika ispadne kriva. Opet, polu-ozbiljno.

Daniel Kahneman u svojoj knjizi vidio to kao dva uma – jedan brzi i intuitivan, drugi racionalan i promišljajući.

Paul Krugman ističe važan problem prisutan u online diskusijama.

This indicates, I think, a key problem in these debates. People like Kantoos or Tyler Cowen start from the presumption that when people with the right credentials, like Cochrane, or Jean-Claude Trichet, or Robert Lucas make strong statements, that they must have a defensible model behind their assertions. And so if someone like me or Brad says that there is no such defensible model, we must be engaged in a “rant”, treating these people unfairly.

But sometimes people with impressive credentials do talk complete nonsense ….

So what purports to be a demand for fair-minded argument ends up, in practice, being a demand that we pretend to find a coherent position where none exists, that we basically invent a high-minded debate out of thin air.

Iako je njegov komentar vezan za nešto drugo, kompleks i impresija ‘titule’ i nadopunjujući stav sukobljavanja i omalovažavanja prisutan je u mnogim diskusijama oko ekonomskih pitanja i onemogućuje staloženu diskusiju.

Po medijima se paradiraju ideje i izjave Nobelovaca i raznih drugih “priznanja” kao kredibilni odgovori što kod većine čitatelja, rekao bi, ostavlja dojam da je to i ultimativni odgovor na neku društvenu problematiku. Nedostaje kritika predstavljenog razmišljanja ili ono najvažnije, suprotnost u razmišljanju što bi trebalo uravnotežiti čitavu diskusiju. Razmišljam stoga da li je takav način diskursa kroz medije pridonio i diskursu u javnosti kad se primjerice nakon par komentara s kojima se netko ne slaže (dozvoljeno i konstruktivno) diskusija preokrene u napadanje i omalovažavanje (nije dozvoljeno i nije konstruktivno) zbog dojma da postoji samo jedan točan odgovor, a ostalo su demagogije i patroniziranje.

Ipak, ne želim napadati i kriviti medije jer krajnja odgovornost za sukobljavanje leži kod samih komentatora i autora. Mnogi bi željeli živjeti u svijetu gdje postoji samo jedna istina, bez diskusija, bez razmišljanja, jednostranih, subjektivnih definicija i potrebe “raspravljanja banalno loših ideja“. No to nije naš svijet. Nit vodilja Nicolasa Stenoa, danskog znanstvenika i oca geologije kojeg je Google Doodle prije neki dan komemorirao, bila je da ne prihvati neki tvrdnju kao istinitom samo zato jer je u knjizi, već da se jednostavno osloni na vlastito istraživanje, bez pretenzija da je nešto banalno i očito loše ili dobro.

Zavrsila je ovogodisnja konferencija American Economics Association (sluzbeno ASSA) na kojoj sam prisustvovao. Dojmovi ce sacekati koji dan. Ono sto se neizbjezno dogodi je da vas preopsezan program onemoguci da poslusate sve seminare koji vas zanimaju. Teski tradeoff je zagarantiran.

Cestitke deckima sa pulskog sveucilista, Bateman, Sinkovic, Skare, na dobroj prezentaciji zanimljivog rada o propasti bosanskog trzista mikrofinancija. Slucajno sam ga vidio u programu i odlucio poslusati. Nadam se da je rad dostupan online.

Occupay ovo-ono protestanti su isto bili prisutni i pokusali uci na glavnu “ceremoniju” i predavanje. Ne znam sto su tocno protestirali (nesto Mankiew, Summers) ali cujem da ima videa na youtubu u kojem elokventno docaravaju svoje neznanje.

Svakako potrazite video gotovo dvo satnog Humor Session od Subote 7. Komicar/ekonomist Yoram Bauman je bio odlican!

Vise teksta i koja slika ovih dana.