Posts tagged ‘Fiskalna’

09. Veljača 2014

Zašto nam treba novi Ministar Financija

autora/ice cronomy

Šegon je smijenjen zbog neovlaštenog trošenja političkog kapitala Vlade premijera Milanovića i SDP-a, te njegovo neočitovanje o tome. Milanović je bio prilično jasan da nema više povjerenja u Šegona i da neće dopustiti da takvi incidenti stavljaju Vladu u sivu zonu.

Izgledno je da je Linićeva obrana Šegona i kolebanje oko smjene narušilo i njegovo povjerenje kod premijera. No, Milanović je prilično jasan, priča sa Linićem je zatvorena,  ostaje kao ministar financija.

Ne bi bilo loše da se predomisli.

Ovako ili onako, realni  problem je da ostaje kao ministar sa narušenim odnosom sa premijerom, nestabilnom pozicijom u Vladi – ratuje sa Marasom, sa Ostojićem –  i smanjenom djelotvornošću vođenja možda i  najvažnijeg resora u povijesti Hrvatske.

Ako je ministarstvo obrane bilo najvažnije ministarstvo za vrijeme domovinskog rata, ministarstvo financija je to danas, za vrijeme 5.5 godina duge recesije/stagnacije. Upitno je koliko je u takvom trenutku dobro imati  okrnjenog ministra financija.

U fiskalnoj politici, kao i u monetarnoj, puno toga ovisi o očekivanjima i vjerodostojnosti. Nije nemoguće zamisliti da EK i financijska tržišta, promatrajući trzavice u Vladi i slabo funkcionirajući odnos premijera i ministra financija, gdje ostavke i/ili smjene vise u zraku,  počnu sumnjati u mogućnost ove Vlade da smanji deficit i provede fiskalnu konsolidaciju. Što je prioritet? Fiskalna konsolidacija i smanjenje deficita ili političke pozicije?

Jutarnji ima anketu: Da li bi Slavko Linić trebao otići iz Vlade? Moj glas je bio Da. Čak i nevezano za čitavu situaciju sa pomoćnikom – koji je trebao biti smijenjen – Linić bi trebao otići. Incident sa Šegonom je možda dovoljan razlog da Linić odstupi, ali nije nužan.

RAZLOZI

Evo još par razloga zbog kojih bi Linić trebao podnjeti ostavku na mjesto ministra financija, više ekonomske prirode a ne zbog političkih afera.

(1) SOB – Same Old BS. U Listopadu 2011. kad je počelo biti očito da će SDP pobjediti na izborima i kada se kadroviralo sa ministarstvima, napisao sam tekst “Zato Linić ne može biti ministar financija“. Nisam mislio da je Linić dobar izbor za ministra financija onda, ne mislim to ni danas. Dapače.

Linić je onda vrtio priču oko dolaska MMF-a čim SDP preuzme vlast. Zaletio se. U Listopadu 2013. pak ne vidi potrebu za aranžmanom sa MMF-om, a već u Studenom “ne odbacuje ni takvu mogućnost.” Jedino što je stalno je Linićev bi-nebi. Kad treba plašiti sa groznom situacijom u proračunu, onda je MMF opcija, a kad  misli da ima argumente da radi dobar posao onda MMF više nije opcija.

Liniću je i dalje važnije polemizirati sa HDZom, ukazivati na 8 godina uništavanja ekonomije, golemog duga koje je HDZ ostavio, kostura u ormaru, financijskih mina itd. Linić Čisto politikanstvo kojim, slično prethodniku Šukeru, skreće pažnju od vlastitih rezultata na HDZ i prošlost. Uvijek prošlost!

I ja mislim da je HDZ stranka loših namjera i još gorih rezultata, ali kao i mnogima dosta mi je slušati  međustranačko kopanje očiju.

(2) Linić je već najavio odlazak. U intervju za Globus u studenom 2013. Linić je ne dvosmisleno rekao da neće biti u sastavu nove Vlade, ukoliko SDP opet dobije izbore. “Vrijeme je za nove ljude.” Jasno je da nema interesa i potrebe čuvati svoju poziciju za nove izbore.

To je u biti dobra stvar, pogotovo ako se složimo da su stranke u Hrvatskoj klijentističke. Ako politička budućnost Linića nije toliko bitna, onda se ne mora previše obazirati na političke implikacije svih poteza. Ako treba rezat neku potrošnju ili ukinut neku nefunkcionirajuću politiku, može to napraviti i ne previše mariti za sljedeće izbore jer njega tamo neće biti. Posao se može obaviti kako treba.

Linić se ipak ne oslanja na te okolnosti koje bi mu trebale davati snagu za obavljanje posla. Linićevi potezi su mlaki i neodlučni. Uporno pokušava stare recepte na prihodovnoj strani. Umjesto konzervativnih procjena i očekivanja, ima nerealna očekivanja rasta ekonomije i prihoda. Brojke kao da su iz sna izašle, a koje samo unose pomutnju među poduzetnicima i potencijalnim investitorima.

Uvažavanje je valuta u politici. Ministar koji jasno objavi probleme koje želi riješiti i ciljeve koje želi postići, te najavi ostavku ako u tome ne uspije u poziciji je kupiti poštivanje birača, investitora, medija. Ali još važnije, signalizira obvezivanje za politiku smanjenje deficita. Ostavka u kuverti podiže cijenu neuspjeha i donosi vjerodostojnost da se problemom namjerava baviti vrlo ozbiljno.

Linić bi još jednom trebao jasno reći da nakon sljedećih izbora neće sudjelovati u novoj Vladi. Trebao bi napraviti korak dalje i otvoreno ponuditi ostavku ukoliko u sljedeće dvije godine ne postigne smanjenje deficita za određni postotak, npr. na 3% BDPa. Ostavka se automatski aktivira i definitivno nema šanse više biti ministar financija ako bude očito da ostavlja deficit za 2016. veći od 3% BDPa. Vezati se za jarbol poput Odiseja! Naravno, znači i još nešto.

Sljedeći ministar financija to također treba napraviti, što sam također istaknuo  2011.

(3) Nevjerodostojnost i ad hoc. U članku u Jutarnjem Marina Klepo piše:

Hrvatska praksa, gdje ministar financija najavljuje i odustaje od pojedinih mjera, nije stekla potrebnu vjerodostojnost. Za ostvarenje ambicioznih ciljeva koje je postavio EK očito će je trebati mijenjati.

Ne vidim kako Linić, u sadašnjoj funkciji  ministra, ima ikakve šanse ostvariti te ciljeve. Zašto onda ne bi počeli sa svježim ministrom financija sa drugačijim praksama?

Nakon dvije godine ove Vlade, vođenje državnih financija Slavka Linića je karakterizirano probnim balonima i ad hoc potezima. Te karakteristike se pridodaju onoj vječitoj instituciji rebalansa proračuna, za koju se ministri financija drže kao pijan plota. Umjesto toga, zašto ne pokušamo sa argumentiranim opredjeljenjem za određenu politku i odustajanjem od improviziranja? Mislim da Slavko Linić u poziciji ministra financija za to (više) nije sposoban.

Porez na nekretnine je dobar primjer toga. Postoje dobri argumenti zašto je to dobra reforma i poželjniji porez od sadašnjeg stanja komunalnih nameta. Postoje i razlozi zašto nije poželjan u Hrvatskoj danas. Ali, Linić je odustao ili privremeno odgodio. Nije velika razlika. Unutarnju borbu u koalicijskoj Vladi nije izdržao. Umjesto ozbiljne ekonomske diskusije o porezu na nakretnine kao reformi poreznog sustava, danas imamo, da oprostite, uličarske politike “uzet ću pare iz privatnih mirovinskih fondova i javnih poduzeća  da smanjim deficit.” Briljantna ideja!

Unatoč političkom iskustvu i relativno snažnoj ličnosti koju Linić nosi u ovoj Vladi, ispada da Vesna Pusić i HNS imaju veću moć u kreiranju javnih financija od Linića. Ali i ministar financija i Vlada općenito zaboravljaju da se ekonomske politike ne analiziraju na principu što je bilo u odnosu na što će bit, već u odnosu na što bi moglo biti.

Pitanje dakle nije toliko što će biti ako se porez X uvede, već što će biti ako se ne uvede i odgodi za neku budućnost?

To moglo nije jednostavno za znati jer se odnosi na moguće buduće efekte raznih politika i ekonomsku situaciju što zahtjeva delikatniju analizu, a ne čisto protivljenje na bazi ideoloških principa.  Znamo, međutim, da zbog odgađanja i neprovođenja potrebnih reformi ishodi bi mogli biti loši.

Porez na nekretnine dolazi, kad tad, ali ne za ovog ministra. Može biti uveden na razuman način u obliku  zamjene za komunalne namete na “revenue neutral” principu ili na ad hoc način, nediskriminatorno u mogućem Grčkom scenariju.

(4) Van dodira sa modernom ekonomijom i stvaranje neizvjesnosti. Naglasak na državnim investicijama kao pokretačima razvoja veliki je signal da pripadate “staroj gardi”  ekonomskih planera koji misle da se ekonomiju može voditi po komandi i po dogovoru. Dvije godine mandata je Slavko Linić potrošio na  ufanje u državne investicije i europske fondove. U Globusu je bio jasan: rast BDP-a “samo na bazi državnih investicija.” Od toga nije bilo ništa.

Priznao da se prevario kad je mislio da je moguće restruktirirati državne firme i voditi program investiranja. Nema veze, sad su restrukturirane i “mogu krenuti sa investicijama….investicije u željeznice [će] postati pokretač niza proizvodnji.” Za energetiku  tu su mirovinski fondovi.

Ali, sad se sjetio uzeti dobit javnim firmama i štednju iz privatnih mirovinskih fondova “preusmjeriti” u proračun, sve za krpanje deficita. Nije jasno da li će se najavljene državne investicije ostvariti. U manje od 3 mjeseca okrenuo je ploču. Sa državnih investicija kao bazi rasta BDPa, na krpanje proračuna. Dogodine šta bude. Ako ne bude rasta, a neće, vikati će na poduzetnike. Prilično traljav načina vođenja ekonomije.

Linić ne razumije kako makroekonomija funkcionira. Nije da je trivijalno razumijeti makroekonomiju, ali Linić uporno stavlja kola ispred konja. Smatra da je dovoljno sniziti doprinos, porez na dobit, “odreći se poreznog prihoda” i poduzetnici bi već trebali skakati glavom u investicije i otvarati nova radna mjesta. Poslovna klima, ZOR, parafiskalni nameti (izgleda da se tu nešto radi), nesigurnost porezne politike, privlačenje stranih investitora i greenfield FDI manje više. A upravo ti faktori imaju više efekta na poduzetnički pothvat i prihvaćanje rizika nego ukidanje poreza na reinvestiranu dobit. Da to je dobro i poželjno, ali u Hrvatskoj nije dovoljno. Not by a long shot!

Iako Linić voli govoriti o opredjeljenju Hrvatske tržišnim principima, izgleda još uvijek operira na principu “Linić predlaže, Linić nalaže.” Jelena Lovrić – koja ga djelomično i brani – opisuje Linića kao formiranog u socijalističkom sustavu, pa stoga misli da može zapovjedati ekonomiji šta da radi.

Moderan ministar financija, razumije da je ispravno “Ministar predlaže, tržište nalaže.”

(5) ‘Sad bi gori, sad bi doli’ porezna politika. PDV nije porez koji je zamišljen da se mjenja 5 puta u 2 godine ili kao porezni instrument za stimuliranje ekonomije. Ne znam da li je Liniću netko predložio ili je bila njegova ideja da smanji PDV u turizmu nakon što je uveo fiskalizaciju i pooštrio poreznu disciplinu. Ovako ili onako bila je glupa ideja i politika od početka. Da se PDV za ugostitelje nije snižavao, rezultati u turizmu bili bi vjerojatno isti, a proračun ne bi izgubio potencijalne i dragocijene prihode.

Opet je pitanje ‘što bi moglo biti’ i očito da se nije mislilo da je moguće da će rezultati sezone biti isti bez obzira na promjene PDVa i da će jedino proračun biti na gubitku. To je prilično skup ‘trade-off’ u situaciji sve većeg deficita i tankih prihoda. Na osnovu čega se uopće mislio da će rezultati biti toliko bolji smanjenjem PDVa da će nadoknaditi izgubljene proračunske prihode?

Moguće je, naravno, da je smanjenje PDV “spriječilo” slabije poslovne rezultate i “spasio radna mjesta”, ali ne bi se kladio na taj scenarij. Ako mi netko može predočiti uvjerljive rezultate, bio bih zahvalan. Jedan instrument fiskalne politike je namjenjen za jednu politiku i obično postiže jedan rezultat, i to ako. Ovdje je ideja bila, izgleda, jedan instrument i pet rezultata.

Sad je situacija da se PDV opet “mora” mijenjati pred sezonu, što je još jedna u nizu kontraproduktivnih izmjena PDVa. Unosi neizvjenost i umanjuje vjerodostojnost u Vladinu poreznu politiku. Udženičke osnove: privremena promjena poreza nema nikakav utjecaj na ekonomiju, a samo trajne izmjene, za koje se Vlada obvezala, imaju šanse postići željeni efekt. No Vlada i Linić se ne mogu izgleda obvezati, a niti jedna promjena poreza nije podigla ukupni prihod proračuna.

(6) Drvlje i kamenje umjesto oslanjanje na struku.  Nevjerovatno je da Institut Javnih Financija, koji godinama piše o problemima i  upravljanju javnim dugom, napiše kritiku vođenja fiskalne politike i poteza koji su direktno povećali deficita i za koje je Linić direktno odgovoran, a Linićev odgovor je omalovažavanje i spočitavanje stručnog znanja. Samo bahata osoba ne bi pitala za savjet struke.

Smješno je da Linić napada IJF da ne žele govoriti o javnom dugu, a naslov kritike IJF je Gospodo, gdje je strategija zaduživanja i upravljanja javnim dugom?

Silni porezni novac se daje za visokoškolsko obrazovanje i stručno usavršavanje, a potom se stručni i obrazovani ekonomisti odbacuju kao neznalice od samog ministra. Tragikomično. Ozbiljne Vlade organiziraju ne-stranačke komisije sastavljene od vodećih stručnjaka, Nobelovaca, kao temelje za primjerice poreznu reformu, konsolidaciju i slično, te se potom vežu za njihove odluke i preporuke temeljene na znanosti, a ne ideologiji. Ali ne i  mudri i sveznajući Slavko Linić koji bazira proračuna na 1.8% rast BDP-a.

(7) Uvođenje Kvazi-Red. Nešto kao-dobro. Nije da Linić baš ništa dobro nije napravio. Hrvatska je porezno opterećena zemlja. Nameti, prirezi, “doprinosi”, sve u suštini porezi, mnogobrojni su i visoki. Ali, treba razlikovati veliku poreznu presiju od ozbiljnog provođenja poreznih zakona: da su jasni, da vrijede jednako za sve i da ih se svi pridržavaju. Visoki i mnogobrojni porezi nisu nadomjestak efikasnoj provedi poreznih zakona i politike.

Tko god bude sljedeći ministar financija neće moći u dogledno vrijeme smanjiti PDV, doprinose ili poreze na dohodak. Uvođenje fiskalizacije je dobro što se tiče ozbiljnog uvođenja reda i discipline u poreznoj politici. I najefikasniji oblici oporezivanja ne vrijede puno ako se provode paušalno, po političkoj (ne)volji. Kvalitetna porezna politika  prelazi stranačke linije i ideologije.

Nažalost, bolja porezna disciplina nije dovoljna da izvuće zemlju iz fiskalnog ponora. Jelena Lovrić ističe da je kombinacija visoke porezne presije i utjerivanja fiskalne discipline dovelo do fiskalne iscrpljenosti, nešto poput maksimuma na Lafferovoj krivulji. Možda i je. No, važnije je da je  Linićev fokus na prihodovnu stranu proračuna imao prorecesijske efekte, što je potpuno očekivano.

Iz iskustava konoslidacije državnih financija drugih zemalja znamo da fiskalne konsolidacije u vremenima fiskalnog stresa (visoki deficit, brzo rastući javni dug), a koje su se oslanjale na povećanje prihoda, bile su neuspješne i recesijske. (Vidi i ovaj pregled.) Oslanjati se na relativno “jednostavne”  prihodovne stavke u proračunu – PDV, trošarine, troškove – neće biti dovoljno za postizanje značajne i trajne fiskalne konsolidacije. Kompozicija je važna, a Linić je naglasak uporno stavljao na manje važne komponente.

Uz sav taj naglasak na poreznu disciplinu i uvođenje reda zaboravilo se na vječitu instituciju državnih financija – rebalans proračuna. Red u donošenju i izvršenju proračuna se nije uveo.

Prvo, i dalje se proračun planira od oka, nerealno, stalno misleći na sljedeći rebalans. Poput učenika koji uči da bi prošao popravni, znajući da će na prvom testu sigurno pasti. Da li griješim ili se još nije dogodila godina bez rebalansa? IJF je to lijepo dokumentirao, ali uzaldu. U uređenim zemljama rebalansi su gotovo nezamislivi. U Hrvatskoj su nužni i neizbježni, što konstantno umanjuje vjerodostojnost fiskalne politike Vlade. Koga briga kako proračun izgleda, kad ionako ide u rebalans.

Rebalans proračuna je temeljni dokument svake Vlade, ne sam proračun. Ministar Linića je “zaboravio” uvesti disciplinu u  proceduru donošenja proračuna.

Drugo, proračunska procedura i fiskalna disciplina nisu odvojene stvari. Procedura donošenja proračuna jedna je od odrednica proračunske bilance, i.e. deficita i fiskalne discipline. Hijerarhijski proces u kojem ministar finacija i/ili premijer ima moć stvaranja i određivanja proračuna povezan je sa većom fiskalnom disciplinom i imaju bolju šansu smanjiti  deficit proračuna i javni dug.

Ako Vlada i ministar financija žele ojačati fiskalnu disciplinu morali bi se okrenuti i reformi procedure donošenja proračuna, ojačati položaj ministra financija u odnosu na druge “potrošačke” ministre, ali potom i držati ga odgovornim za (ne)uspijehe. Procedure bi trebale biti transparentne i ne stvarati zapreke Vladi da bude fiskalno odgovorna. 

28. Siječanj 2014

Povijest Hrvatskog javnog duga – neka pojašnjenja

autora/ice cronomy

U Subotu, 11.1.2014 u Magazinu Jutarnjeg Lista imali ste priliku pročitati zanimljiv članak o povijesti javnog duga. Točnije, tema je bila politička povijest hrvatskog javnog duga. Iako zanimljiva, ona se nužno ne podudara i sa ekonomskom povijesti javnog duga. Puno toga u ekonomiji je van utjecaja političara. Graf koji je bio prikazan u članku je moj rad. (linije i izračuni, slike premijera su dodatci JL). Pošto se JL poslužio mojim grafičko-umjetničkim djelom o indeksu mizerije mislio sam malo dodati/pojasniti neke stvari.

1. – Ako ste kojim slučajem sretnik koji živi u Istri ili Kvarneru graf je prikazan sa pogrešnom legendom. Izvrnute su boje indeksa mizerije i javnog duga. Greške se događaju, ništa strašno. Uostalom, vjerojatno ste i sami shvatili da ako je javni dug negdje oko 60% BDPa, onda samo gornja krivulja može biti javni dug.

2. –  Preferirao bi da su grafovi javnog duga (% BDPa) i indeksa mizerije prikazani zasebno. Primjetite da je mjera na Y osi “% BDPa”, što je ispravna mjera za javni dug, ali ne i za Indeks mizerije. Indeks je samo zbroj različitih varijabli i nije mjeren kao postotak BDPa. No, Jutarnji je htio sve na jednom grafu (možda upravo zbog obrade i nedostatka mjesta u novinama) pa sam ih “gurnuo” zajedno, iako ne bi trebali biti. Crtanje grafova sa dvije različite Y osi, dvije različite skale, je u osnovi pogrešno i vodi na pogrešno razmišljanje.

U posebnom okviru postavljeno je pitanje “Da li postoji veza između javnog duga i indeksa?” Gledajući samo graf ispada da postoji neka veza između njih, no to u biti nije ispravno. Možda postoji veza između kretanja jednog i drugog zbog nekog trećeg faktora (npr. poslovnog ciklusa, recesije) koji utječe na oboje, ali ne i direktna veza između jednog i drugog. Obična korelacija javnog duga i Barro indeksa mizerije za razdoblje od 2000. do 2013. je 0.4, ako nekome to nešto znači.

Kretanje indeksa mizerije možda možemo bolje razumijeti kroz kretanje njegovih komponenti, što donji graf predstavlja.

miseryQ3. – Analiza zaduživanje u članku se svodi na apsolutne iznose, ali kao što Jelić piše brojke bez konteksta ne otkrivaju sve.  Možda još konteksta o tempu gomilanja duga možemo vidjeti kroz stopa rasta javnog duga tokom prošlih Vlada. Donji graf prikazuje godišnje stope promjene (u %) apsolutnog iznosa javnog duga u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine. Npr. prvo Tr. 2012. u odnosu na prvo Tr. 2011.

Primjerice, i Račan i Kosor su zasjeli na čelo Vlade odmah nakon recesije i izgleda zaduživali su se istim tempom. S tim, rekao bih, da je recesija 2008. daleko gora i duža od one iz 1999. Kosor je preuzela Vladu sredinom 2009. i do kraja mandata spašavala proračun.

rastJD

4. – Također za imati na umu su nedostaci samih podataka o javnom dugu. 2008. je došlo do određenog “prekida” podataka jer su iz proračuna izdvojeni HAC, HBOR, itd. što znači da su određene komponente javnog duga “izbačene” iz statistike. Bar se meni tako čini gledajući u podatke. To otežava ispravnu analizu rasta javnog duga.

Možda i najvažniji dio članka u Jutarnjem je dio u kojm prof. Lovrinčević objašnjava da je javni dug zapravo prikazan nepotpuno zbog toga. Promjenom metodologije, promjeniti će se i razina javnog duga. Umjesto 65%  on će biti 80% BDPa. Ekonomisti koji gledaja javni dug to znaju, tržišta to znaju, investitori to znaju. Političari i dalje misle da raznim računovodstvenim ‘abrakadabra’ potezima zavaravaju netkoga. Možda građane, ali samo na kratko. Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.

5. – Ipak, ono što dominira u razdoblju od 2000. do danas je recesija koja sada traje 5.5 godina. Nažalost. Da bi mogli razlikovati što je posljedica stanja ekonomije na koje političari nemaju toliki utjecaj, a što je posljedica direktne politike (diskrecijske) Vlade, sve podatke bi trebalo korigirati za stanje poslovnog ciklusa. Na toj liniji je i moj komentar u Jutarnjem. Rasta (Pad) BDPa iznad (ispod) nekog dugoročnog trenda imati će utjecaj na prihode proračuna koji će (privremeno) rasti (padati) iznad (ispod) svog trenda i ekonomskog potencijala zemlje. Određeni rashodi su također pod jačim utjecajem stanja ekonomije nego političkih hirova, npr. naknade za nezaposlene.

6. – Na kraju, pitanje je kako smanjiti javni dug (javni dug u odnosu na BDP)? Vjerojatno najmanje bolan i najzdraviji način, što znači održiv, je rast BDP-a. To je Jelić i istaknuo na kraju članka. Razina javnog duga od 60%, 65%, 70% BDPa nije kritična ili nužno loša. Upitno je da li postoji crvena linija ili gdje se ona nalazi. No, loše je da javni dug nije stabiliziran na jednoj od tih razina i da i dalje raste. Nije jasno da li će se u dogledno vrijeme stabilizirati njegov rast.

Jedan od faktora koji smanjuju javni dug je dosljedno vođenje primarnog suficita, što je razlika između prihoda i rashoda umanjenih za troškove kamata. Isplate za kamate su van utjecaja političara, ali ostala državna potrošnja na razne (socijalne) programe je. Donji graf prikazuje primarni deficit državnog proračuna, kao % BDPa, po kvartalima. Iako je izračun prljav, na brzinu, vidljiv je opet utjecaj recesije i nedjelovanje političara na razliku prihoda i rashoda ne uključujući kamate. Primarni deficit je zacementiran od početka recesije. Dok se to ne preokrene, ne treba se nadati smanjenju javnog duga.

primarni

Hrvatski političari još uvijek smatraju da se parole i objašnjenja koja prolaze na hrvatskoj političkoj sceni i u javnosti prihvaćaju i vani. To nije  tako. Nikog van Hrvatske nije briga što je i koliko HDZ radio u prošlosti, za što je “kriv”, ili koliko dugo su “stvarali nered” – sve mantre koje ministar Linić ponavlja svaki put kad se govori o javnim financijama.  To nisu objašnjenja, već skretanje pažnje.  Tržišta zanimaju samo brojke, izračuni. One daju transparentno stanje stvari, bez političkih mućki. Vidljivo je da javni dug i dalje raste, možda i neodrživo.

Da li će se brzina rasta i veličina javnog duga moći smanjiti? Možda, ovisno o odlučnosti i sposobnosti vladajućih. Tržišta također vide da su hrvatski političari neozbiljni, da se u biti samo prave da žele riješiti probleme  deficita i javnog duga. Da pribjegavaju populizmu te da su u biti nesposobni riješiti probleme. Linić bi bio zgrožen da mu tako nešto kažete. No, da li je Linić bolji ministar financija od Šukera? Na stranu specifične okolnosti u kojima su jedan i drugi vladali, neki rezultati su fiksni kroz vrijeme i govore za sebe: nerealne procjene prihoda i rashoda proračuna, bazirane na nerealnim procjenama BDPa, što rezultira u rekordnom broju rebalansa proračuna. Rebalansi se planiraju i prije nego to se tinta na proračunu osuši i postali su glavna institucionalna karakteristika hrvatske fiskalne politike.

07. Studeni 2013

Prihodi i Rashodi Države (preliminarno)

autora/ice cronomy

Nisam u zemlju propao, samo sam zauzet nekim drugim stvarima.

Među ostalim “službenim” obavezama, bacio sam se na neko “istraživanje” javnih financija, potrošnje i prihoda države. (Ovo više odgovara engleskoj riječi ‘exploratory’ nego ‘research’. Postoji razlika, ali hrvatski prijevod je nažalost isti.)

Proračun 2014 dolazi. Diskusija o makroekonomiji se, osim o nedostatku rasta BDPa, gotovo u potpunosti odnosi na stanje državnih financija i fiskalnu politiku. Sa dobrim razlogom. Monetarna politika je limitirana, a fiskalna (Linićeva?) politika stvara velike neizvjesnosti za ekonomsku aktivnost i ne pomične državne financije prema održivosti.

Možda je jedino izgledna da se nešto promjeni u  dogledno vrijeme zbog vanjskih pritisaka, Europske Komisije i MMFa. Eto Linić najavljuje da nakon 2 godine eksperimentiranja sa proračunom i poreznom politkom, dolazak MMFa ipak nije za isključiti. Izgubljene dvije godine. I sad je alarm.

Kako je to Vlada eksperimentirala?

Sažeto, značajnih reformi na rashodovnoj strani i dalje nema. Konsolidacija državnih financija se uporno pokušava ostvariti na prihodovnoj strani, što vidimo nikako ne uspjeva. U biti, moglo se predvidjeti, na osnovu primjera  prošlih konsolidacija raznih drugih zemalja, da to neće uspjeti. Jedino u čemu uspjeva je održavanje statusa quo: deficit umjestio da se smanjuje i dovodi pod kontrolu, raste, što znači da javni dug države raste iz godine u godinu.  S vremenom ta politika postaje sve skuplja za održavati.

Donji graf prikazuje kretanje udjela prihoda i rashoda (konsolidirane središnje) države u BDPu, po kvartalima. Recesija je započela u trećem tromjesečju 2008. i traje do danas. Rashodi koji su u biti ostali isti povećali su svoj udio u padajućem BDPu, dok su sve niži prihodi proračuna padali zajedno sa BDPom. Jaz koji se otvorio je očit i bez ucrtane linije nekakvog trenda.

[Da imamo dužu vremensku seriju, vjerojatno ne bi bilo iznenađujuće da je postotak prihoda, točnije poreznih prihoda, u biti konstantan. U američkom kontekstu, gdje federalni prihod uvelike ovisi o porezu na dohodak, ta pravilnost znači da je  federalni porezni prihod kroz povijest uvijek bio na razini 19% BDPa i zove se kolokvijalno Hauserov zakon. Nije bez kritike, ali kao mala zanimljivost možda vrijedno spomena. ]

udioMinistru Liniću i Vladi očito nitko nije rekao da iako država može povećati porezne stope, ima malo utjecaja na povećanje poreznih prihoda. Primjerice pogledajmo kako su se kretali prihod i rashod konsolidirane središnje države. Donji graf prikazuje kretanje desezoniranih ukupnih (nominalnih) prihoda i rashoda države po mjesecima. Slično kao iznad sve do početka recesije sredinom 2008. vidljv je rast prihoda, ali i rashoda. Potom se otvara jaz koji ostaje manje više isti sve do danas, što je mislim vidljivo i usprkos oscilacijama.

Ucrtane su i linije koje označavaju najznačajnije porezne promjene. Primjerice, 1.8.2009 uveden je krizni porez (“harač”) i povećan PDV na 23%. Krizni porezi su potom ukinuti 2010., prvo 2%, potom i 4%. Vlada premijera Milanovića je 1.3.2013. povećala PDV na 25%.

Unatoč povećanjima i uvođenjem novih stopa PDVa, uvođenjem kriznih poreza i fiskalizacije, prihodi države podbacuju i uporno su manji od očekivanih. Procjene Ministarstva Financija o visini prihoda su konzistentno pogrešene i napuhane, slično kao i nerealna očekivanja o rastu BDPa u posljednje dvije godine. Sjećate se onih projekcija rasta BDPa od 1.8% za 2013? Ali dobro, reći će te, lako je meni biti general poslije bitke. Čim podbaci nerealno prognoziran rast BDPa, podbacuje i prihod proračuna, unatoč povećanjima poreznih stopa.graphtot

Uostalom, što Ministarstvo Financija očekuje od prihodovne strane nakon vjerojatnog neto povećanja porezne presije? Da, na jednu ruku ne oporezuje se reinvestirana dobiti i smanjen je dosprinos za zdravstvo, ali na drugu, povećanja PDVa i krizni porezi su ostavili, izgleda, negativniji učinak na ukupnu prihodovnu stranu proračuna.

Možda je zanimljivija slika (i priča) ako pokušamo izoliramo nekakv trend kretanja ukupnih prihoda i rashoda države.

Ispod je slika ‘trenda’ prihoda i rashoda države. Sigurno da bez većih zahvata i reformi državne potrošnje ne možemo očekivati promjene u trendu rashoda države. Ali, usprkos određenim, možda i drastičnim potezima u poreznoj politici (ucrtane okomite linije), nema promjene trenda ni u ukupnim prihodima države. Možda možemo reći da je povećanje PDVa na 23% i uvođenje ‘harača’ zaustavilo drastičan pad prihoda i postavilo nekakav pod ispod kojeg prihodi nisu više pali, sve dok ‘harač’ nije ukinut. Izgleda kao da povećanje PDVa na 25% i ukidanje nulte stope također nije promjenilo trend, što možda nije bilo ni za očekivati.

Primjetite kretanje Rashoda: strmi porast prije recesije i potom plafon bez promjene. Zanimljiv je onaj strmi pad rashoda krajem 2009.

graphMA

Donji graf predstavlja sličnu priču trenda prihoda i rashoda, samo što je trend izračunat na drugačiji, robusniji, način. Obično prosjeci znaju biti prilično loše mjere. Ucrtane točkice su originalni mjesečni prihodi i rashodi KSD, dakle ne-desezonirani. Prikazane su dvije linije za prihode i rashode. Jedna, koja oscilira, uspijeva zahvatiti sezonsku komponentu, dok druga, glatka, predstavlja trend komponentu. Poanta je kao i iznad da se jaz između prihoda i rashoda države otvara početkom recesije i bilo koji značajni potez u poreznoj politici nije uspio zatvoriti taj jaz, tj. deficit.

(Ostavite komentar ili pošaljite email ako vas zanimaju detalji ovog izračuna.)

pirkernelscatter

U izostatku ekonomskog rasta, prihodi su konzistentno podbacivali. U izostatku promjena, reformama, rashodi su ostali isti od početka recesije. Recesija je zaustavila rast državne potrošnje i odredila plafon ispod kojeg nije pala. Jaz između prihoda i rashoda su sve Vlade do sada pokušale zatvoriti povećanjem porezne presije, ali niti jednoj još nije uspijelo niti okrznuti deficit državnog proračuna.

Više je razloga iza izostanka većih prihoda nakon viših poreza (pozitivnog efekta porezne politike na prihode). Ljudi se jednostavno prilagode na više poreze, pa ili  manje troše ili izbjegavaju plaćanje viših poreza kroz npr. kupovinu vani. Također, viši porezi “koštaju” više od samih ‘kuna’ koje treba platiti. Porezi uvode distorzije u ekonomiju, što smanjuje prihode, zaradu i naposljetku blagostanje. Porezne distorzije umanjuju ekonomski rast, a nedostatak i manjih stopa ekonomskog rasta onemogućuje više porezne prihode. I tako u krug.

Jedini način za povećati prihode je ekonomski rast, što znači porezna politika koja potiče rast ili ga makar ne guši. Porezna i parafiskalna presija u Hrvatskoj mislim da ne udovoljava tim uvjetima.

Možda je povećanje porezne presije uspjelo spriječiti još veći pad prihoda države, koji bi se dogodio u situaciji bez povećanja stopa PDVa i kriznih poreza. Možda. To bi trebalo bolje istražiti. No svakako nije uspjelo zatvoriti deficit. Bez reformi na rashodovnoj strani koje bi ne samo smanjile državnu potrošnju već i omogućile viši ekonomski rast, jaz će i dalje ostati, što je neodrživo.

Na kraju, ovo svakako nisu definitivni rezultati. Prihodi i rashodi su u nominalnim vrijednostima, što znači da su primjerice porezni prihodi veći kad su cijene veće. Cijene bi treballi držati konstantnim, no to nije jednostavno za državnu potrošnju, koja se razliku od običnih kućanstva. Također, dobro bi bilo kontrolirati za broj stanovnika. Više ljudi, znači više poreza, a znamo da u Hrvatska broj stanovnika pada. Ukupni prihod i rashod države su varijable ishoda, a daleko više nas zanimaju varijable fiskalne politike, tj. razni porezi na prihodovnoj strani i stavke potrošnje na rashodovnoj.

20. Travanj 2013

Crveni karton za Austerity ekipu? (nabacano)

autora/ice cronomy

Pretpostaviti ću da ste u posljednjih par dana upoznali sa dramom oko Reinhart-Rogoff (RR) rada u kojem je, nehotice, napravljena excel pogreška u procjeni stope rasta BDPa. RR su ranije procjenili da  kada javni dug naraste na određenu granicu (“treshold”) od 90% BDPa, ekonomski rast znatno uspori. Rezultat je ispao pogrešan jer su RR napravili excel grešku. Tri ekonomista sa UMass su analizirali njihove izračune i ukazali na grešku i još par upitnih stvari. RR su odgovorili isti dan.

Mediji i twitter su prilično dobro eksplodirali nakon toga. Ljudi su se naslađivali i još pumpaju diskusiju. Postaje nemoguće pratiti svu sili komentara. Dobar sažetak ovdje. Rogoff je faca u makroekonomiji. Velika faca. Osim što je profesor na Harvardu, bivši je glavni ekonomist MMFa. Otvoreno se usprotivio Stiglitzu. No, što to znači za Hrvatsku? Neke lekcije postoje, sigurni, ali mislim da ne mijenja puno za Hrvatsku fisklanu politiku u osnovi. Evo par nabacanih misli.

Koliko je procjena slučajna pogreška, a koliko ‘endogena’ zbog samog izbora excela kao softwarea za analizu je zasebna tema za diskusiju.
Dobra lekcija, pogotovo za studente ekonomije, je ne koristite i ne oslanjajte se na excel i mehanizme “povlaćenja” kockica ili čega već  u nekim možda važnijim istražvanjima i analizi podataka. Mislim da ne mogu zamisliti gori software, koji podiže vjerojatnost tehničke pogreške u takvim analizama od excela. Možda samo moje pristrano mišljenje, a možda ipak postoje daleko bolje i sigurnije alternative.

No, kako bilo, čitava drama koja se razvila u zadnjih par dana je zapravo malo bezvezna.
Neki ekonomisti drame. Određeni komentatori, koji ne skrivaju svoju pristranost, došli su na svoj “znao-sam-da-štednja-nevalja” moment, iako rad o tome ne govori direktno. Za njih je fiskalni stimulans (potrošnja) i dalje imperativ. Drugi pak, sa suprotnog kraja ideološkog spektra, hrabro i dalje pile jedno te isto, štednja, štednja.

Koliko toga ima koristi za ozbiljniju analizu i politiku u zemljama kao Hrvatska koje nisu dio kluba razvijenih zemalja u kojima se ove diskusije vode? Ameri komentiraju sa svojeg pogleda, gledajući svoj interes i svoju fiskalnu politiku. Malo ih zanima što RR istraživanje u svojoj srži znaći za fisklanu politiku zemalja poput Hrvatske. A znači da su javni dug (unutarnji i vanjski) važno ograničenje.

Koliko sam vidio, u čitavoj drami najžustriju diskusiju vode uglavnom medijski komentatori, pristrani analitičari iz raznih think-tankova, politikanti. Njihov je primarni interes što ovo znači za politiku štednje ili potrošnje, deficita i javnog duga. Među tim diskusijama nećemo pronaći odgovor na neka osnovna pitanja, pogotovo ne o uzročno-posljedičnoj vezi između ekonomskog rasta i javnog duga.

Te rasprave su političke naravi, nabijene emocijama, u kojima diskutanti imaju predodređna mišljenja što mora biti ispravan odgovor, ne nužno koji on jest  i koji je stvarni smjer uzročne veze između rasta i javnog duga. Veći naglasak na normativna, manji na pozitivna pitanja.

Na drugu ruku, ozbiljnije (akademske) ekonomiste isto zanimaju poante rada, ali na manje emocionalno nabijenom levelu. Par blogera ekonomista za koje sam očekivao da će komentirati još nisu. Akademike zanima istraživačka vrijednost i metodologija ovog rada. (U ovom slučaju je jednostavna, što je možda i problem rada.) Akademska rasprava je bitna u rezoluciji ovakvih pitanja, no mislim da toga još nije došlo. Komentatori koriste radove poput RR kao oružje, akademici kao osnove za diskusiju, raspravu.

Da, excel pogreška je vrlo(!) nesretna stvar za RR. Neupitna je, ali je i manje bitna. Možda dovodi u pitanje mnoge druge njihove brojke prezentirane u radovima. Druge dvije zamjerke koje rad troje ekonomista sa UMass ima su diskutabilne.

Da li visok javni dug usporava ekonomski rast? Možda ekonomski rast usporava pod teretom javnog duga. Možda javni dug raste brže zbog sporijeg ekonomskog rasta (BDP je nazivnik u javnom dugu). A možda štednja u situaciji visokog javnog duga usporava ekonomski rast.

Sve te i još par veza bi trebalo analizirati i isključiti kako bi došli do one ispravne. Iznimno težak zadatak. Uzročno-posljedičnu vezu je vrlo teško pronaći i potvrditi u većini slučajeva.  Istraživanja jednostavno nisu uvjerljiva po tom pitanju. Možda u vezi javnog duga i ekonomskog rasta uzročnost može ići u oba smjera u različitim vremenima.

RR nikada ne tvrde u svom radu uzročnost, već ukazuju na zanimljivu asocijaciji dviju varijabli. Rad ne bi bio objavljen inače. No, u nekim medijskim istupima RR su bili možda manje-nego-izravni da se radi o korelaciji, a ne uzročnosti. I to je nažalost, jer znaju bolje.

Da li je visok javni dug problem ili ne? Vjerojatno ovisi od zemlje do zemlje. Da, to je nezadovoljavajući odgovor, ali je instruktivan. Koliko povjerenja možemo imati da procjena jednog broja vrijedi, manje-više, za desetke zemalja u uzroku? Radi se o prosječnoj stopi ekonomskog rasta. Koliko pouzdanja imamo da je taj broj ispravan za Hrvatsku koja nije u uzorku analiziranih zemalja? Koliko je ta procjena čvrsta, precizna, značajna? Prepirati se oko preciznosti procjene jedne ili dvije brojke u makroekonomskom radu ili ekonometrijskih analizama općenito je bezvezno. Uvijek se radi samo o procjenama.

Slično, procjene plafona javnog duga iznad kojeg ekonomski rast definitivno usporava je nezahvalna vježba. Ne zaboravimo da se radi o mnogim različitim zemljama. Analiziramo zemlje koje se razlikuju po mnogim faktorima rasta, ne samo javnog duga. Zemlje sa istom raznom javnog duga mogu imati različita iskustva rasta. Ne zaboravimo, na kraju dana rast ovisi o produktivnosti.

U svakom slučaju, RR nikada nije bio jedini važan i pravi razlog zašto i da li bi državnu potrošnju trebalo rezati ili ne. Možda i važnije od same visine javnog duga je pitanje na što, kako i koliko država direktno troši i koliko državna potrošnja za dobra i usluge unosi neefikasnosti u ekonomiju i umanjuje produktivnost privatnog sektora? Možda je lakše identificirati te uzročne veze.

18. Ožujak 2013

Štednja, Potrošnja, Rast i Trokuti – 1. Dio

autora/ice cronomy

Dugujem komentar i mogući odgovor na jedno pitanje postavljeno preko emaila.

S obzirom na poslovni ciklus jedne (svake) ekonomije, da li je u vrijeme recesije ispravna državna politika štednje ili potrošnje?

Vrlo relevantno i zanimljivo, ali opširno i nezahvalno pitanje, što je i sam autor pitanja priznao. Blogovi i mediji su preplavljeni tekstovima koji diskutiraju to pitanje pa ne znam da li za načitanu osobu mogu nešto posebno novo reći ovdje. One koje zanima ova tema lako će pronaći mnoštvo korisnih tektova. No, nisam siguran da će pronaći odgovor. Kao stvar ekonomske znanosti, pitanje nema jednostavnog odgovora.

Upravo je to područje makroekonomije u kojem ekonomisti imaju određene nesuglasice u odnosu na mnoga druga ekonomska pitanja i nemaju jednoglasnu preporuku. Mislim da sam u seriji o Vulgarnim Keynezijancima već ponešto i rekao o tom pitanju, doduše više indirektno nego direktno. Poanta je bila onda kao i sada da nema jednog jedinog ispravnog načina; da svaka politika ima svoje troškove i benefite koji se možda ne ostvaruju u isto vrijeme. Dakle, vrijedi staro ekonomsko pravilo “dvije ruke”. [Da rasčistimo, 90% ekonomista se slaže u 90% drugih pitanja, većinom mikroekonomske prirode. Oni komentatori koji brkaju i poistovijećuju makroekonomiju sa ekonomijom u cijelini neznaju (sic) o čemu pričaju, IMHO.]

Primjerice, na problem nailazimo čim pokušamo razjasniti što znači “ispravno”.
Da li pod “ispravnim” podrazumijevamo postizanje nekog makroekonomskog cilja: rast BDPa, pad nezaposlenosti, smanjenje državnog deficita i očuvanje makro stabilnosti? Da li je u recesiji “ispravna” ona politika koja u kratkom roku izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Za obje funkcije postoje respektabilni razlozi zašto i potrošnja i štednja mogu biti ispravne politike, ovisi na što točno ciljamo, što želimo postići i u kojem roku. [Za mnoge je to i moralno pitanje, ali to dodatno komplicira odgovor.]

No, možda sama problematika koja je od te dvije politike u recesiji “ispravna” nije uopće pitanje koje se isplati diskutirati.

Prvo, mislim da je nepotpuno pitanje, a nepotpuno pitanje može dati samo nepotpuni odgovor. Element koji nedostaje u toj diskusiji je ‘ekonomski rast’. Sada se o štednji i potrošnji diskutira u kontekstu politike tokom recesije, negativnog ekonomskog rasta, ili stagnacije. I jedna i druga politika će imati određene efekte za rast u kratkom roku sa strane potražnje. Ali mogu utjecati i na drugoročnu (potencijalnu?) stopu rasta sa strane ponude. Sve to komplicira odgovor što je “ispravno”.

Drugo, ispravna politika u recesiji vjerojatno ovisi gdje smo bili prije recesije. Mnogi ekonomisti smatraju da nije poželjno voditi procikličnu fiskalnu politiku – iznad proporcionalna javna potrošnja, sni\avanje poreznih stopa i deficiti tijekom dobrih vremena, a rezanje potrošnje i podizanje poreza tijekom recesije. Znamo da u dobrim vremenima političarima nije imperativ smanjiti javnu potrošnju ili pokrenuti reforme. Ali, lako ćemo se složiti da je krov teško popraviti tijekom oluje. Prociklična proračunska politika je destabilizirajuća jer povećava jačinu i oscilaciju poslovnog ciklusa.

One države i političari koji su bili razumni tijekom dobrih vremena visokog rasta i koji su doveli javne financije u red vjerojatno si mogu priuštiti određenu deficitarnu potrošnju kako bi ublažile udar recesije. Uostalom, to će se dogoditi i samo po sebi ako država ima kvalitetne automatske stabilizatore kao npr. naknadu za nezaposlene. Možda važnije pitanje od potrošnje ili štednje tokom recesije je zašto neke zemlje vode procikličnu fiskalnu politiku, koje institucije pogoduju takvoj politici i kako ih promjeniti?

Treće, ne radi se samo da li su štednja ili potrošnja u recesiji “ispravne” same po sebi, već “kakva” štednja i “kakva” potrošnja? Keynezijanci još uvijek debatiraju da li je bolje direktno povećati državnu potrošnju ili rezati poreze. Slično možemo prenjeti i na javnu štednju – da li rezati potrošnju ili podići poreze kako bi smanjili deficit? ‘Kako’ štediti je podjednako važno pitanje kao i ‘koliko’. [Definicija štednje ovdje znači i rezanje potrošnje i smanjenje deficita proračuna, no može biti i uže definirana isključivao kao smanjenje potrošnje.]

Ipak, gdje bi mogli pronaći makar tentativni odgovor? U povijesti i usporedbama sa drugim zemljama? Možda, ali odgovor bi bio vrlo kolebljiv. Da li u ekonomskoj teoriji? Svakako nužan element, ali zahtjevan i ne dovoljan. U empirijskoj analiza? Opet zahtjevan pristup, sa svojim specifičnim problemima i nedostacima, jedan od kojih je da potencijalno može potvrditi i jednu i drugu politiku kao “ispravnu”.

USPOREDBE

Ako fokusiramo pitanje malo više, zanimalo bi nas da li možda “ispravnost” ovisi od zemlje do zemlje? Zašto i kako bi u recesiji politika javne potrošnje (ili štednje) bila ispravna politika u jednoj zemlji, a pogrešna u drugoj?  Možda zbog nekog specifičnog političko-ekonomskog konteksta i ekonomske povijesti zemlje?

Vjerojatno nečeg ima i u tome. Primjerice, nije isto postaviti to pitanje u Hrvatskoj, Americi ili pak Japanu. Toliko je valjda jasno. Ako se ne varam, niti jedna država istočne Azije nije bankrotirala tokom azijske financijske krize 1997. U Latinskoj Americi neke države “redovito” su bankrotirale na svoje obveze prema stranim i domaćim kreditorima tokom recesija i financijskih kriza. Stoga, ako npr. Argentina najavi povećanu državnu i deficitarnu potrošnju kao odgovor na recesiju, očekivanja i krajnji efekt te politike mogli bi biti drugačiji od te iste politike potrošnje implementirane u Južnoj Koreji.

Ipak, ne treba preuveličavati. Fiskalna politika u svakoj (demokratskoj) zemlji radi na manje-više istim principima: država prikuplja prihode određenim porezima i odlučuje, s obzirom na želje i sklonosti građana, na što taj prihod potrošiti. Neke zemlje su u tome bolje od drugih jer efikasnost fiskalne politike ovisi i o političkim institucijama kroz koje su implementirane. No, sa osnovnog makroekonomskog pogleda svaka država također ima svoje budžetsko ograničenje koje limitira što i do kada Vlada može raditi. Da li je moguće da je jedno “ispravno” za Hrvatsku u recesiji, SAD u recesiji i sve zemlje u recesiji?

U ekonomiji težimo pronalasku i korištenju jedinstvenih alata da bi objasnili neke fenomene.
Zakoni ponude i potražnje vrijede podjednako u svim zemljama i ne treba ih posebno korigirati prelaskom granice; negativni efekti poreza su također dobro znani i skloni smo misliti da su univerzalni. Imati specifično objašnjenje za svaku zemlju pobija tu univerzalnost i daje nam hrpu objašnjenja koji nam ne mogu pomoći shvatiti i predvidjeti efekte fiskalne politike. Zamka teorije koja objašnjava sve a predviđa ništa, beskorisni alat.

To ne znači da neke lekcije iz drugih zemalja nisu korisne, ali neke usporedbe jesu beskorisne. Usporedbe Hrvatske sa Amerikom uglavnom su takve prirode.
Hrvatska i SAD su u fiskalanom (državnim financijama) i monetarnom pogledu skoro pa različiti planeti. Ono što Amerika može, Hrvatska ne može, a što Hrvatska mora Amerika ne mora.  Sa čuđenjem čitam određene komentare nekih Hrvatskih ekonomista koji uspoređuju Hrvatsku i Američku ekonomsku stvarnost i politiku ili pak u istoj rečenici(!) spomenu HNB, FED i nešto o monetarnoj ekspanziji i nižim kamatama.(Nadam se da nisam pre suptilan.) Slično vrijedi i za fiskalnu domenu. Rezanje graničnih stopa poreza na prihod u Americi ima malog, ako ikakvog, značaja za Hrvatsku jer taj kanal u Hrvatskoj jednostavno nije dovoljno bitan. Amerika pak nema PDV. Itd…

Svakako treba istaknuti da su usporedbe ekonomskih politika između zemalja vrlo zahtjevne, kolebljive i često neuvjerljive. Zanimljive su, ali i riskante kao osnova za direktne preporuka o provođenju politika. Područje komparativne političke ekonomije je prepuno mina.
Lako moguće da je određena politika štednje, potrošnje ili reformi uspjela (propala) u nekoj zemlji zbog nečeg drugog što se događalo u njenoj okolini ili datom trenutku u globalnoj ekonomiji. Izolirati uzročnost politike potrošnje ili štednje prema određenom rezultati  u takvom kontekstu je prilično teško, a možda i gotovo nemoguće.   Kao rezultat, teško se oslanjati na takve komparativne studije i njihove rezultate. Stoga, teško ćemo usporedbom među zemljama pronaći odgovor o “ispravnosti” politike štednje ili politike potrošnje u Hrvatskoj.

Dakle, mislim da osnova odgovor nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke i implikacije za moguće politike javne štednje ili potrošnje?

Korisnost ekonomske teorije je da bi svugdje trebala biti aplikabilna. Ne znači da će svugdje objasniti sve, ali to nije ni cilj. Ako nam pomogne razumijeti par ključnih obilježja makroekonomije i recesije imamo bolju šansu znati koja javna politika je “ispravni” odgovor. Ako ste političar koji treba znati kojim smjerom bi fiskalna politika trebala krenuti, koji smjer je “ispravan”, morate se osloniti na kvalitetno razumijevanje (makro)ekonomije. Oslonite li se na “pogrešan” model, ni politika ne može biti “ispravna”.

U drugom djelu o teoretskim i empirijskim “ispravnostima” i trokutima.

17. Siječanj 2013

Zbunjujuće o multiplikatoru i Hrvatskoj

autora/ice cronomy

Uf…..

Vrlo zbunjujući članak Vladimira Gligorova u Jutarnjem. Mislim da se radi o još jednom slučaju izvrnute interpretacije nedavnog MMFovog istraživanja o multiplikatoru. Ono što je zabrinjavajuće je da je Gligorov predstavio neke svoje ideje i poruke o fiskalnoj politici i  konsolidaciji kao da ‘prirodno’ proizlaze iz MMFovog rada, dok njih uopće nema u MMFovom radu.

Npr. što Gligorov kaže o poruci MMFovog istraživanja, uz ostalo …..

Ovdje je sada važna ta druga navodna promjena u politici MMF-a. Jer ona sada, navodno, ne preporučuje da fiskalne vlasti u uvjetima krize štede, dakle ne preporučuje fiskalnu prilagodbu, nego zapravo potiče povećanje javne potrošnje. Tako se tumače neki stavovi o potrebi da se MMF angažira na tom povećanju globalne potražnje, a i najnoviji nalazi objavljeni u izvještaju World Economic Outlook iz listopada prošle godine, koji su detaljno obrazloženi u tek objavljenoj studiji.

… ili još niže …

Opet, iz toga se može izvesti zaključak da je fiskalnu konsolidaciju preporučljivo odložiti ili ublažiti dok se ne krene putem gospodarskog oporavka. Zapravo, na vrhuncu krize je bolje ne samo odgoditi štednju, nego povećati javnu potrošnju i financirati je dodatnim zaduživanjem. Veći fiskalni deficiti u vrijeme recesije, dakle negativnog gospodarskog rasta, nisu ništa drugo nego anticiklička fiskalna politika utemeljena na automatskim stabilizatorima.

… a što stoji u originalnom radu. (Moj prijevod slijedi engleski original tako da oni koji su tečni u engleskom mogu komentirati ako misle da sam izvrnuo prijevod.)

[str. 6] Treće, naši nalazi da kratkoročni fisklani multiplikatori su bili veći nego što je bilo očekivano nemaju mehaničke implikacije za vođenje fiskalne politike. Neki komentatori interpretirali su naš raniji okvir [misle na okvir u World Economic Outlook iz Listopada 2012.] kao da implicira da bi se fiskalna konsolidacija morala izbjeći u potpunosti. To ne proizlazi iz naših analiza

Third, our findings that short-term fiscal multipliers have been larger than expected do not have mechanical implications for the conduct of fiscal policy. Some commentators interpreted our earlier box as implying that fiscal consolidation should be avoided altogether. This does not follow from our analysis.

[str. 20] Konačno, vrijedi naglasiti da odlučivanje o odgovarajućem stavu fiskalne politike zahtjeva puno više nego procjenjivanje veličine kratkoročnog fiskalnog multiplikatora. Dakle, naši rezultati ne bi trebali biti protumačeni kao zalaganje za bilo koji specifičan stav fisklane politike u bilo kojoj specifičnoj zemlji. Konkretno, rezultati ne podrazumijevaju da je fiskalna konsolidacija nepoželjna. Gotovo sve napredne (razvijene)  ekonomije suočene su sa izazovom fiskalne prilagodbe kao odgovor na povišeni nivo državnog duga i budućih pritisaka na javne financije od demografskih promjena.Kratkoročni efekti fiskalne politike na ekonomsku aktivnost samo su jedan od mnogih faktora koji moraju biti razmatrani u određivanju adekvatne brzine (tempa) fisklane konsolidacije za svaki pojedinu zemlju. 

Finally, it is worth emphasizing that deciding on the appropriate stance of fiscal policy requires much more than an assessment regarding the size of short-term fiscal multipliers. Thus, our results should not be construed as arguing for any specific fiscal policy stance in  any specific country. In particular, the results do not imply that fiscal consolidation is undesirable. Virtually all advanced economies face the challenge of fiscal adjustment in response to elevated government debt levels and future pressures on public finances from demographic change. The short-term effects of fiscal policy on economic activity are only one of the many factors that need to be considered in determining the appropriate pace of fiscal consolidation for any single country.

I sve to bez posebnog isticanja da Hrvatska nije dio ovog istraživanja i da Blanchard i Leigh nisu pronašli dokaze o podcjenjenosti ili precijenjenosti multiplikatora  za  ekonomije zemalja u razvoju, već samo razvijene zemlje. Dakle, ne znam točno što je Gligorov pročitao, ali mislim da originalni rad nije. Ili barem ne pomno.

Niže u svom tekstu, kao malu ogradu, Gligorov ističe da,

To ne znači da pojedine zemlje, koje se iz jednog ili drugog razloga ne mogu dodatno zaduživati, ne bi trebale smanjiti javnu potrošnju i povećavati porezne prihode ako žele izbjeći jednu ili drugu vrstu neizvršavanja svojih dužničkih obveza.

Ali “to” se po njemu ne odnosi na Hrvatsku. 

Gligorov ocjenjuje da je Hrvatska vodila restriktivnu fiskalnu politiku po pitanju državnih rashoda u razdoblju između 2008.-2011. jer su oni kao udio u BDPu u 2011. ostali na istoj razini kao 2008. (što bi ja prije ocjenio acikličnim), a poticajnu po pitanju javnih prihoda jer su porezi kao udio u BDPu pali sa 39.2% u 2008. na 36.8% u 2011. Po Gligorovu porezni teret je zapravo smanjen, unatoč višestrukim povećanjima PDVa, uvođenja novih stopa i naravno razdoblja kriznog porez u danom razdoblju. Dobro bi bilo primjetiti da je i BDP, zbog recesije, pao u istom razdoblju što je igralo znatnu ulogu u kretanju ovih omjera.

Od restriktivne smo došli do blago poticajne politike jer je proračunski deficit povećan, ali on ne spominje da je javni dug također skočio sa 42.3% u 2008. na 64.6% u 2011. i da su ta državna zaduženja označena kao investicijsko “smeće” prije nekoliko tjedana.

Za Gligorova dakle ta dva razloga ne svrstavaju Hrvatsku među one “zemlje, koje se iz jednog ili drugog razloga ne mogu dodatno zaduživati” već upravo suprotno?

Još o Hrvatskoj

Milan Deskar Škrbić je spomenuo neke faktore koji utječu na visinu fiskalnog multiplikatora, što to znači za Hrvatsku te koji faktori bi mogli pogodovati višem odnosno nižem multiplikatoru u Hrvatskoj. Evo još par razloga zašto je multiplikator u Hrvatskoj niži i to iz studije u kojoj Hrvatska jest bila dio istraživanja.

Istraživanje Ethana Ilzetzkia, Enrique Mendoze i Carlosa Végha  o veličini fisklanih multiplikatora na uzorku razvijenih i zemalja u razvoju između 1960. i 2007. polučilo je sljedeće zaključke o multplikatoru državne potrošnje. Kratkoročni i dugoročni multiplikatori državne potrošnje (konzumacije) su u prosjeku niži za zemlje u razvoju nego razvijene zemlje. Ključnu ulogu u tome igra vrsta tečajnog režina, gdje ekonomije sa de facto fiksnim režimom imaju multiplikator u prosjeku veći od 1 (cca. 1.5) a one sa de facto fleksibilnim režimom imaju u biti prosječni multiplikator oko nule.

Otvorenost zemlje, mjerena  udjelom izvoz+uvoz u BDPu, također igra kritičnu ulogu u određivanju veličine multiplikatora. Prosječni multiplikator za otvorene zemlje (vanjska trgovina iznad 60% BDPa) nije značajnije drugačiji od nule, dok zatvorene zemlje (vanjska trgovina ispod 60% BDPa) imaju prosječni kratkoročni multiplikator oko 0.26, a dugoročni i do 1.6.

Posebno za zemlje u razvoju sa visokom visokim vanjskim dugom (iznad 50% BDPa) multiplikator državne potrošnje je kratkoročno viši od zemalja sa niskim vanjskim dugom (ispod 50% BDPa) ali ubrzo, nakon samo godinu dana, padne na nulu, a kasnije, nakon 10 kvartala, čak može biti u prosjeku značajno negativan. Znači, u visoko zaduženim zemljama u razvoju održivost programa državne stimulacije kroz povećanu javnu potrošnju vrlo brzo je doveden u pitanje od strane tržišta. Veći javni dugi i troškovi refinanciranja onemogućuje produženu fiskalnu stimulaciju i smanjuju efekte državne potrošnje.

Dakle, u Hrvatskoj kao maloj, otvorenoj (udio izvoz+uvoz u BDPu oko 87%) zemlji u razvoju, koja de facto ipak ima relativno fleksibilan, a ne predeterminiran/fiksni tečaj za razdoblje 2000.-2007. i visoku vanjsku zaduženost (od 52% BDPa u 2000. do 77% u 2007, i preko 100% u 2012.), indikacije su dobre da je multiplikator državne potrošnje dosta ispod jedan.

Standardni disclaimer da jedan broje ne vrijedi za sve zemlje naravno stoji i ovdje.

Svakako pogledajte njihov rad iz 2011. sa citatima, u kojem je uključena i Hrvatska, za detalje, a i raniji CEPR sažetak iz 2009. je isto koristan.

14. Siječanj 2013

Još opreznije o multiplikatoru

autora/ice cronomy

Očekivano, rad MMF-ovog glavnog ekonomista Olivier Blancharda i ekonomista Daniela Leigha (BL nadalje) o veličini fisklanih multiplikatora dobio je značajnu medijsku pažnju u Hrvatskoj. Pročitavši rad očito je da je u medijskoj interpretaciji i nastupu nekih “faca” izostalo malo više stručnost, a prevladavao je populizam. (Dnevnik HRTa je pozvao Slavka Kulića da komentira na tu temu. Zemljo otvori se!! Nitko neće biti pozvan na raport zbog toga, ali kad u NU2 …. nema veze.)

Milan Deskar Škrbić ima dobar komentar BL rada, stvari o kojima treba voditi računa prilikom interpretacije i što to znači za Hrvatsku. Malo. Hrvatske kao ni nekih drugih zemalja u susjedstvu nema u BL istraživanju. Svakako pročitajte njegov komentar.

Fiskalni multiplikator, još zvani multiplikator ukupne državne potrošnje, u osnovi govori nam koliko (procjena) za jednu kunu više (manje) državne potrošnje možemo dobiti (izgubiti) potražnje i time dovesti do porasta (pada) BDPa. Smatra se kao jedna od važnih varijabli za znati svaki put kada razmišljamo o potrošnji države (G), promjeni i reformi državne potrošnje (konsolidacije) i općenito svaki puta kad govorimo o državnom proračunu.

Ne spada baš sva državna potrošnja u svakom modelu u G. Točnije, ono što nas ovdje zanima je potrošnja države na dobra i usluge. Većina državnih proračuna u svijetu se u bavi porezima i transferima, npr. obrazovanju, mirovinama, naknadama za nezaposlene, subvencijama. Iako su to važni djelovi proračuna (i upravo njima je potrebna reforma) to nije direktna potrošnja na dobra i usluge.
Djelovi proračuna koji se odnose na primjerice izgradnju infrastrukture su u kategoriji direktne potrošnje države na dobra. Dakle, u razmatranju veličine multiplikatora državne potrošnje zanima nas utjecaj državne kupovine jedne škole više nego državno izdvajanja za plaće nastavnika.

Sad, iako je jedan od autora gornjeg rada vrlo ugledan makroekonomist ne znači da je moguća debata oko veličine multiplikatora zbog toga zaključana. Nasreću, a ponekad i nažalost, to je uvijek tako u ekonomiji. Svačiji rezultati su otvoreni (i trebaju biti) za propitivanje. Nema ga do ekonomista da sve zalije hladnom vodom i smiri strasti.

Procjena multiplikatora je vrlo teška. BL u svom radu ne ističu neku specifičnu makroekonomsku teoriju ili model, niti ih direktno testiraju. Sve je na razini statističkih procjena. Ipak, nije teško uočiti da je “go-to” makroekonomska teorija BL-a Keynezijanska. Blanchard kao keynezijanac, iako ne vulgarni kao neki naši domaći keynezijanci, nema problema vjerovati da multiplikatori mogu biti i viši od 1.

Slično je i sa Christinom Romer, bivšom glavnom ekonomisticom Obamine administracije koja isto uživa veliki akademski ugled i koja je također Keynezijanske struje. Na samom početku mandata Obame, Romer je bila zadužena za dizajniranje paketa i veličine fisklanih mjera za stimuliranje i oporavka američke ekonomije, kasnije znanim kao ARRA. U procjeni učinka tih mjera za američku ekonomiju Romer se koristila “multiplikatorima poreza i potrošnje iz vrlo konvencionalnih makroekonomskih modela … U većini modela, porezni rez ima multiplikator od otprilike 1.0 nakon godine i pol, a potrošnja ima multiplikator otprilike od 1.6.” (njene riječi, moj prijevod)

Na drugoj strani tih “konvencionalnih” keynezijanskih modela stoje modeli u kojima multiplikator može biti najviše 1. Multiplikator veći od 1 značio bi “besplatni ručak”, nešto za ništa, da koristi veće državne potrošnje dolaze bez njenih troškova. To je model tipa koji je prezentiran u onoj seriji o “Vulgarnim Keynezijancima“, onima koji kruto shvaćanje makroekonomije nastoje predstaviti kao standard i istinu. Multiplikator će zapravo biti manji od 1 kada država svojom velikom potrošnjom i porezima počinje istiskivati privatnu potrošnju i investicije.

Primjerice, Robert Barro je u vlastitim istraživanjima procjenio taj multiplikator za američku ekonomiju na otprilike 0.8 i to tokom rata. Barro vjeruje da je ta procjena i niža u mirnodobsko vrijeme. U njegovom opsežnijem radu iz 2011. (čitav rad dostupan ovdje) multiplikatori su također manji od 1. (Vidi ovaj članak za diskusiju o multiplikatorima i transferima.)

Kada bi krenuli od modela prezentiranog u seriji o vulgarnim keynezijancima, dosta toga bi trebali uvesti i odrediti u modelu da bi multiplikator ispao viši od 1. No, poanta je da to sigurno nije model od kojeg kreću Blanchard i Romer kad razmišljaju o multiplikatorima.

Kao i Blanchard, Romer pod “konvencionalnim makroekonomskim modelima” smatra standardne glomazne, Keynezijanske modele koji su ‘naštelovani’ na makro podatke određene zemlje. U njima je multiplikator u prosjeku uvijek veći od 1. Međutim, unatoč riječi “konvencionalni” ti makroekonomski modeli nisu nužno prihvaćni od svih ekonomista, dobrim djelom jer ne zadovoljavaju mikroekonomske principe i Lucasovu kritiku.

Lucasova kritika je vrlo jednostavna: ako se oslanjamo na neki model makroekonomije da predvidimo efekte (smjer i veličinu) neke nove politike (npr. povećanje ili rez državne potrošnje) ta politika može promjeniti ponašanje aktera u ekonomiji i stoga originalni model na koji smo se oslanjali. Iz toga slijedi da politika ne mora imati željene efekte. Da bi bili korisni za predviđanje utjecaja neke politike, makro modeli moraju biti bazirani na temeljima (tehnologije i preference) koje se ne mjenjaju sa ekonomskom politikom. Poanta Lucasove kritike je da “konvencionalnim keynezijanski modeli” ne zadovoljavaju te uvjete i tako ne mogu dati konzistentne procjene multiplikatora.

Iako mi nije namjera prepirati se koji je model nužno bolji želio sam istaknuti da postoji više od jedne “istine” o veličini multiplikatora, ovisno o načinu i okviru u kojem formiramo naše razmišljanje makroekonomiji, te da mnogo ekonomista neće olako prihvatiti ove rezultate. BL to sigurno znaju.

Što su onda BL istraživali i procjenili?

Nikakva pogreška
Diskusija o multiplikatorima neće prestati jer je MMF navodno istaknuo vlastitu pogrešku. Kako ja čitam rad, BL su na jedan vrlo jednostavan način pokušali procjeniti koliki su zapravo fiskalni multiplikatori bili početkom financijske krize/recesije i nakon njenog vrhunca. Njihovi rezultati pokazuju da su stvarni multiplikatori na početku recesije u Europi (2009) u prosjeku bili viši od onih koje su predvidjeli ekonomisti-prognostičari prije početka recesije. 

No, što se moglo pretpostaviti o veličini multiplikatora prije početka recesije? BL ističu da niz radova o veličina multiplikatora prije krize upućuje da je sve do 2008. pretpostavka multiplikatora od 0.5 bila sasvim solidna. Dakle, ne pogrešna. Radi se o tome da ekonomisti vjerojatno nisu podesili svoju procjenu multiplikatora početkom krize već nastavili prognozirati makroekonomska kretanja na osnovni konsenzusa od 0.5.

Očita slabost BL rada, čega su oni svjesni, je procjena veličine multiplikatora kao jednog parametra za sve zemlje u njihovom uzorku. Očito je da jedan broj ne može vrijediti za sve zemlje. Makroekonomski svaka zemlja je ponešto drugačija. Razlike su posebno vidljive između malih otvorenih zemalja u razvoju i velikih razvijenih. BL to znaju vrlo dobro i zato su vrlo oprezni kod savjetovanja oko izvođenja zaključaka. Preniska procjena veličine multiplikatora značila je prenisku procjenu utjecaja državne potrošnje na rast BDPa, a ne da je fiskalna konsolidacija loša.

Povrh svega, njihov rad, kao što možete pročitati u zaključku, apsolutno ne kaže da je fiskalna konsolidacija nepoželjna ili nepotreban. Svatko tko kaže drugačije ili laže ili nema pojma o čemu govori jer nije pročitao rad. 

BL ističu da je kvalitetna procjena veličine multiplikatora za svaku pojedinu zemlju važan korak u pripremi i provođenju fiskalne konsolidacije. To nije nimalo jednostavno, pogotovo kad svi podaci koji vam trebaju nedostaju, što je slučaj u mnogim zemljama u razvoju. A BL-ov način procjene multiplikatora je samo jedan od načina procjene.

16. Studeni 2012

Vulgarni Keynezianizam (4. dio)

autora/ice cronomy

I posljednji “nastavak”. Isprike ako ste duuuugo čekali.

Započeli smo seriju sa pitanjem što to država može učiniti tokom prolongirane recesije da bi se ekonomija pokrenula, izvukla iz pada outputa i rasta nezaposlenosti? Da li postoji aktivna i možda korisna uloga države i fiskalne politike u izlasku iz recesije? Primjetite da pitanje nije što država treba učiniti, jer nije jasno da li država (uopće) može nešto korisno učiniti ili je bolje da se drži postrani.

11. Rujan 2012

Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)

autora/ice cronomy

Nadam se da ste imali vremena i bar se malo potrudili prožvakati onaj jednostavni model u zadnjem postu u seriji. Pitanja? (Prvi dio ovdje.)

Cilj nam je razmotriti efekte i ulogu državne potrošnje u ekonomiji. Ovo nije Keynezianski model, ali pomoću njega razmotriti ćemo neke Keynezianske ideje, stare (koje sam ja brendirao kao ‘vulgarne’) i nove (potpuno nezastupljene, nerazmotrene u diskusiji o izlasku iz recesije.)

BDP je pao u drugom kvartalu. Privatna potrošanje se strmoglavila. Stari Keznezijanci, u kratko, vjeruju da u tom trenutku država treba uskočiti sa aktivnom fiskalnom politikom i povećati svoju potrošnju na sve ono što privatni sektor ne kupuje i u što ne investira. I monetarnom naravno. Primjerice, Ratko Bošković u svom komentaru o padu BDPa, a izgleda i u svakom njegovom članku, ne može bez da spomene Keynesa i ideju da država mora aktivno trošiti. Naslovnica Jutarnjeg sa Krugmanom to odlično ilustrira. Znamo da je Krugman stari Keynezijanac. (Nevezano, Jutarnji je dakle Keynezianski nastrojena publikacija? Naslov intervja je ipak malo očajan, “Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize“. Kao da hrvatski ekonomisti žive i rade pod kamenom pa im netko izvana treba “otkrivati”.)

No, u teoriji, to nije jedini način na koji država može intervenirati tokom prolongirane recesije, a možda nije ni najpoželjniji. Neki moderni Keynezijanci imaju i ponešto drugačije ideje o ulozi države u ekonomiji.

Zaboravite za sada koji je model ‘ispravan’ ili bolji. Često se o tome raspravlja u javnosti kao o nekakvom proizvoljnom izboru, vjeri ili političkoj ideologiji. Postoji više od jednog načina i modela za razumijeti (makro)ekonomiju i poslovni ciklus. Svaki od njih ima prednosti i mane i sve ih možete naučiti na levelu druge godine fakulteta. Koji je korisniji za razumijevanje recesije na kraju ovisi o stvarnim uzrocima poslovnog ciklusa i u biti kako pojedini model objašnjava i ‘pristaje’ dostupnim ekonomskim podacima.

21. Kolovoz 2012

Vulgarni Keynezijanizam (2. dio)

autora/ice cronomy

Zadnji post smo završili sa idejom da kako bi razumijeli što muči ekonomiju, koji su mogući uzroci recesije (poslovnog ciklusa) i koja je uloga država u tome, moramo se osloniti na neki model koji nam može ilustrirati što država može učniti i koje su posljedice toga za ekonomiju.

Da bi opravdali aktivnu ulogu države tokom poslovnog ciklusa, stari Keynezijanci se oslanjaju na model sa pretpostavkom da cijene i plaće nisu savršeno fleksibilne (“ljepljive” u kratkom roku) što kao posljedicu ima da sva tržišta (npr. tržište rada) nisu u ravnoteži (tj. da ponuda ne mora biti jednaka potražnji). Zbog tih tržišnih nepravilnosti Keynezijanci vjeruju da država ima ulogu u stabiliziranju ekonomije sa aktivnom fiskalnom i monetarnom politikom.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 967 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: