Posts tagged ‘Javna_Potrošnja’

18. Ožujak 2013

Štednja, Potrošnja, Rast i Trokuti – 1. Dio

autora/ice cronomy

Dugujem komentar i mogući odgovor na jedno pitanje postavljeno preko emaila.

S obzirom na poslovni ciklus jedne (svake) ekonomije, da li je u vrijeme recesije ispravna državna politika štednje ili potrošnje?

Vrlo relevantno i zanimljivo, ali opširno i nezahvalno pitanje, što je i sam autor pitanja priznao. Blogovi i mediji su preplavljeni tekstovima koji diskutiraju to pitanje pa ne znam da li za načitanu osobu mogu nešto posebno novo reći ovdje. One koje zanima ova tema lako će pronaći mnoštvo korisnih tektova. No, nisam siguran da će pronaći odgovor. Kao stvar ekonomske znanosti, pitanje nema jednostavnog odgovora.

Upravo je to područje makroekonomije u kojem ekonomisti imaju određene nesuglasice u odnosu na mnoga druga ekonomska pitanja i nemaju jednoglasnu preporuku. Mislim da sam u seriji o Vulgarnim Keynezijancima već ponešto i rekao o tom pitanju, doduše više indirektno nego direktno. Poanta je bila onda kao i sada da nema jednog jedinog ispravnog načina; da svaka politika ima svoje troškove i benefite koji se možda ne ostvaruju u isto vrijeme. Dakle, vrijedi staro ekonomsko pravilo “dvije ruke”. [Da rasčistimo, 90% ekonomista se slaže u 90% drugih pitanja, većinom mikroekonomske prirode. Oni komentatori koji brkaju i poistovijećuju makroekonomiju sa ekonomijom u cijelini neznaju (sic) o čemu pričaju, IMHO.]

Primjerice, na problem nailazimo čim pokušamo razjasniti što znači “ispravno”.
Da li pod “ispravnim” podrazumijevamo postizanje nekog makroekonomskog cilja: rast BDPa, pad nezaposlenosti, smanjenje državnog deficita i očuvanje makro stabilnosti? Da li je u recesiji “ispravna” ona politika koja u kratkom roku izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Za obje funkcije postoje respektabilni razlozi zašto i potrošnja i štednja mogu biti ispravne politike, ovisi na što točno ciljamo, što želimo postići i u kojem roku. [Za mnoge je to i moralno pitanje, ali to dodatno komplicira odgovor.]

No, možda sama problematika koja je od te dvije politike u recesiji “ispravna” nije uopće pitanje koje se isplati diskutirati.

Prvo, mislim da je nepotpuno pitanje, a nepotpuno pitanje može dati samo nepotpuni odgovor. Element koji nedostaje u toj diskusiji je ‘ekonomski rast’. Sada se o štednji i potrošnji diskutira u kontekstu politike tokom recesije, negativnog ekonomskog rasta, ili stagnacije. I jedna i druga politika će imati određene efekte za rast u kratkom roku sa strane potražnje. Ali mogu utjecati i na drugoročnu (potencijalnu?) stopu rasta sa strane ponude. Sve to komplicira odgovor što je “ispravno”.

Drugo, ispravna politika u recesiji vjerojatno ovisi gdje smo bili prije recesije. Mnogi ekonomisti smatraju da nije poželjno voditi procikličnu fiskalnu politiku – iznad proporcionalna javna potrošnja, sni\avanje poreznih stopa i deficiti tijekom dobrih vremena, a rezanje potrošnje i podizanje poreza tijekom recesije. Znamo da u dobrim vremenima političarima nije imperativ smanjiti javnu potrošnju ili pokrenuti reforme. Ali, lako ćemo se složiti da je krov teško popraviti tijekom oluje. Prociklična proračunska politika je destabilizirajuća jer povećava jačinu i oscilaciju poslovnog ciklusa.

One države i političari koji su bili razumni tijekom dobrih vremena visokog rasta i koji su doveli javne financije u red vjerojatno si mogu priuštiti određenu deficitarnu potrošnju kako bi ublažile udar recesije. Uostalom, to će se dogoditi i samo po sebi ako država ima kvalitetne automatske stabilizatore kao npr. naknadu za nezaposlene. Možda važnije pitanje od potrošnje ili štednje tokom recesije je zašto neke zemlje vode procikličnu fiskalnu politiku, koje institucije pogoduju takvoj politici i kako ih promjeniti?

Treće, ne radi se samo da li su štednja ili potrošnja u recesiji “ispravne” same po sebi, već “kakva” štednja i “kakva” potrošnja? Keynezijanci još uvijek debatiraju da li je bolje direktno povećati državnu potrošnju ili rezati poreze. Slično možemo prenjeti i na javnu štednju – da li rezati potrošnju ili podići poreze kako bi smanjili deficit? ‘Kako’ štediti je podjednako važno pitanje kao i ‘koliko’. [Definicija štednje ovdje znači i rezanje potrošnje i smanjenje deficita proračuna, no može biti i uže definirana isključivao kao smanjenje potrošnje.]

Ipak, gdje bi mogli pronaći makar tentativni odgovor? U povijesti i usporedbama sa drugim zemljama? Možda, ali odgovor bi bio vrlo kolebljiv. Da li u ekonomskoj teoriji? Svakako nužan element, ali zahtjevan i ne dovoljan. U empirijskoj analiza? Opet zahtjevan pristup, sa svojim specifičnim problemima i nedostacima, jedan od kojih je da potencijalno može potvrditi i jednu i drugu politiku kao “ispravnu”.

USPOREDBE

Ako fokusiramo pitanje malo više, zanimalo bi nas da li možda “ispravnost” ovisi od zemlje do zemlje? Zašto i kako bi u recesiji politika javne potrošnje (ili štednje) bila ispravna politika u jednoj zemlji, a pogrešna u drugoj?  Možda zbog nekog specifičnog političko-ekonomskog konteksta i ekonomske povijesti zemlje?

Vjerojatno nečeg ima i u tome. Primjerice, nije isto postaviti to pitanje u Hrvatskoj, Americi ili pak Japanu. Toliko je valjda jasno. Ako se ne varam, niti jedna država istočne Azije nije bankrotirala tokom azijske financijske krize 1997. U Latinskoj Americi neke države “redovito” su bankrotirale na svoje obveze prema stranim i domaćim kreditorima tokom recesija i financijskih kriza. Stoga, ako npr. Argentina najavi povećanu državnu i deficitarnu potrošnju kao odgovor na recesiju, očekivanja i krajnji efekt te politike mogli bi biti drugačiji od te iste politike potrošnje implementirane u Južnoj Koreji.

Ipak, ne treba preuveličavati. Fiskalna politika u svakoj (demokratskoj) zemlji radi na manje-više istim principima: država prikuplja prihode određenim porezima i odlučuje, s obzirom na želje i sklonosti građana, na što taj prihod potrošiti. Neke zemlje su u tome bolje od drugih jer efikasnost fiskalne politike ovisi i o političkim institucijama kroz koje su implementirane. No, sa osnovnog makroekonomskog pogleda svaka država također ima svoje budžetsko ograničenje koje limitira što i do kada Vlada može raditi. Da li je moguće da je jedno “ispravno” za Hrvatsku u recesiji, SAD u recesiji i sve zemlje u recesiji?

U ekonomiji težimo pronalasku i korištenju jedinstvenih alata da bi objasnili neke fenomene.
Zakoni ponude i potražnje vrijede podjednako u svim zemljama i ne treba ih posebno korigirati prelaskom granice; negativni efekti poreza su također dobro znani i skloni smo misliti da su univerzalni. Imati specifično objašnjenje za svaku zemlju pobija tu univerzalnost i daje nam hrpu objašnjenja koji nam ne mogu pomoći shvatiti i predvidjeti efekte fiskalne politike. Zamka teorije koja objašnjava sve a predviđa ništa, beskorisni alat.

To ne znači da neke lekcije iz drugih zemalja nisu korisne, ali neke usporedbe jesu beskorisne. Usporedbe Hrvatske sa Amerikom uglavnom su takve prirode.
Hrvatska i SAD su u fiskalanom (državnim financijama) i monetarnom pogledu skoro pa različiti planeti. Ono što Amerika može, Hrvatska ne može, a što Hrvatska mora Amerika ne mora.  Sa čuđenjem čitam određene komentare nekih Hrvatskih ekonomista koji uspoređuju Hrvatsku i Američku ekonomsku stvarnost i politiku ili pak u istoj rečenici(!) spomenu HNB, FED i nešto o monetarnoj ekspanziji i nižim kamatama.(Nadam se da nisam pre suptilan.) Slično vrijedi i za fiskalnu domenu. Rezanje graničnih stopa poreza na prihod u Americi ima malog, ako ikakvog, značaja za Hrvatsku jer taj kanal u Hrvatskoj jednostavno nije dovoljno bitan. Amerika pak nema PDV. Itd…

Svakako treba istaknuti da su usporedbe ekonomskih politika između zemalja vrlo zahtjevne, kolebljive i često neuvjerljive. Zanimljive su, ali i riskante kao osnova za direktne preporuka o provođenju politika. Područje komparativne političke ekonomije je prepuno mina.
Lako moguće da je određena politika štednje, potrošnje ili reformi uspjela (propala) u nekoj zemlji zbog nečeg drugog što se događalo u njenoj okolini ili datom trenutku u globalnoj ekonomiji. Izolirati uzročnost politike potrošnje ili štednje prema određenom rezultati  u takvom kontekstu je prilično teško, a možda i gotovo nemoguće.   Kao rezultat, teško se oslanjati na takve komparativne studije i njihove rezultate. Stoga, teško ćemo usporedbom među zemljama pronaći odgovor o “ispravnosti” politike štednje ili politike potrošnje u Hrvatskoj.

Dakle, mislim da osnova odgovor nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke i implikacije za moguće politike javne štednje ili potrošnje?

Korisnost ekonomske teorije je da bi svugdje trebala biti aplikabilna. Ne znači da će svugdje objasniti sve, ali to nije ni cilj. Ako nam pomogne razumijeti par ključnih obilježja makroekonomije i recesije imamo bolju šansu znati koja javna politika je “ispravni” odgovor. Ako ste političar koji treba znati kojim smjerom bi fiskalna politika trebala krenuti, koji smjer je “ispravan”, morate se osloniti na kvalitetno razumijevanje (makro)ekonomije. Oslonite li se na “pogrešan” model, ni politika ne može biti “ispravna”.

U drugom djelu o teoretskim i empirijskim “ispravnostima” i trokutima.

23. Kolovoz 2010

Bravo za vizualizaciju državnog proračuna

autora/ice cronomy

Vizualizacija državnog proračuna je hvale vrijedan projekt Marka i ostalih.

Već sam pohvalio komentarom na blogu, ali svi koji su pokrenuli i ostvarili ovaj projekt – sigurno će se održavati i ažurirati – zaslužuju pohvalu i naravno interes javnosti. Za nju je i napravljeno. Kao netko sa područjem akademskog rada u fiskalnoj politici, javnim financijama i tomu povezanim, znam da je transparentnost javnih financija u Hrvatskoj slaba. To ne uključuje samo dostupnost “dubokih” brojki, već i način vođenja, tj. trošenja poreznog novca.

Transparentnost javnih financija u zemlji se može povećati na dva načina: ili se političari moraju odlučiti da omoguće veću dostupnost podataka i informacija o potrošnji i troškovima ili se birači odluče politički angažirati i vrše pritisak na vladajuće koji donose odluke oko poreznog novca. Ovaj drugi je zahtjevan i nezahvalan posao. Pretpostavka je da će se više ljudi politički više angažirati ako im je dostupnost informacija, kao npr. o proračunu, veća i lakša. A naravno to i košta, pa donirajte Vjetrenjači jer je korak u boljem smjeru.

(BTW, ja sam ravnih sedam dana bez interneta.)

18. Rujan 2009

Jesensko Otvoreno – uvodno, ukratko

autora/ice cronomy

Trenutne obveze me držve prilično zauzetim pa blog pati i nisam time oduševljen. (aka. dosta nedovršenih postova čeka.) Neke stvari mi promaknu, a ima se što za reći. No nije mi promaklo novo Otvoreno o proračununu za 2010. Komentirati ću malo, pogotovo kad me Lovrinčević iznenadio sa gotovo apologetskim objašnjenjem kriznog poreza. Ne slažem se sa njime. Mislim da je u krivu i ne postoji ništa što se zove “porez solidarnosti.” Poanta, problem, riješenje je u političkoj ekonomiji vođenja državnog proračuna, ne u mehanici uvođenja novog poreza za vrijeme recesije, što se sa time pokušalo napraviti, ili čiji je to prijedlog. (BTW, koga briga i zašto je bitno čiji je prijedlog? Vlada provodi politiku i Sabor donosi zakone.) Znamo što uvođenje novih poreza za vrijeme recesije znači i što smanjenje državne potrošnje za vrijeme recesije znači. Ni jedno ni drugo nije poželjno. Ali pogrešno je sada, kao i uvijek, tražiti riješenja za ulogu države u gospodarstvu na prihodovnoj strani, a ne na rashodovnoj. Ponašanje države je određene/vidljivo na rashodovnoj strani proračuna, pa je tako i korekcija u ponašanju na rashodovnoj strani. U Hrvatskoj se riješenja već godinama traže na prihodovnoj strani proračuna. Krivo. Uputiti ću zainteresirane na lekcije iz drugih zemalja koje su popravile svoje javne financije i unaprijedile državno ponašanje na rashodovnoj strani.

Tomislav Petrov na SEEbiz je dao mali osvrt na Otvoreno o proračunu. Ipak, ono što je opisao je fskalna teorija, fiskalna politika je nešto drugo.

13. Kolovoz 2009

Thatcher i naopako razmišljanje

autora/ice cronomy


Ja sam malo “zaspao” ovdje, ali Kolovoz je, svi su nekako zaspali, na godišnjem, na plaži. Čeka se valjda “uzbudljiva” jesen. Jesen će biti uzbudljiva za mene sigurno ali i za mnoge druge. U međuvremenu.

22. Srpanj 2009

Zna se tko zna

autora/ice cronomy

Guverner Rohatinski via HRT.

Komentirajući uvođenje novog kriznog nameta na sve plaće Rohatinski je kazao kako povećanje porezne stope uvijek predstavlja rizik jer se često događalo da su prihodi bili manji od onih na koje se računalo. Ekonomski to baš i nije optimalno rješenje, iako ima nekih socijalnih prednosti, u smislu da zahvaća sve, a ne samo javni sektor, poručuje guverner.

I guverner HNB-a Željko Rohatinski upozorava na to da je svako povećavanje poreza rizično jer praksa pokazuje kako to povećava poreznu evaziju, odnosno izbjegavanje plaćanja poreza. Zato je, ističe Rohatinski, s ekonomskog aspekta prihvatljivije smanjivati rashode, nego povećavati poreze.

Primjetili ste ako ste čitali svu silu vijesti oko novog rebalansa proračuna da se oko dogovora uglavnom slažu vladajući političari, koalicijske stranake i “socijalni partneri” dok se ne slažu ekonomisti. (Ne mislim na one koji traže devalvaciju kune. Oni kao da u nekoj drugoj Hratskoj -bez valutne klauzule- žive.) To je iz vrlo jednostavnog razloga. Kao što je i Rohatinski rekao – što možemo uzeti kao konsenzus ekonomista – prihvatljivije je smanjenje rashoda (govorimo o proračunskim rashodima) nego nametanje novih poreza u potrazi za novim izvorima prihoda. Da je smanjivanje proračunskih rashoda poželjnije, dugoročnije ispravnije i sa većim rezultatima postoje i solidni dokazi.

Ali kao i mnogo puta kroz povijest, ekonomiste se ne sluša. Slično kao i većina ekonomista, generalno objašnjenje Ljube Jurčića - da problem nije u poreznom sustavu, da svako nastojanje povećanja prihodovne strane proračuna dovodi do erozije porezne baze, te da je svaka ovakva mjera bez popratnog poticaja proizvodnji recesijska – stoji. Ali to nije poanta. Naravno da svako uvođenje novih poreza i nameta u ovoj situaciji smanjuje kupovnu moć i “želju” za kupnjom i da je to nepoželjno. Mi se sada nalazimo u paradokslanoj situaciji, gdje usred recesije moramo smanjivati proračunske rashode i povećavati prihode, i to bi svima trebalo biti jasno. Sve ekonomske politike u tom smjeru imaju nepoželjne posljedice za ekonomsku aktivnost i jesu recesijske, a ne antirecesijske. Međutim i među tim “paradokslanim” izborima recesijskih mjera ima boljih i gorih izbora. (Koji su to “snažni instrumenti povećanja proizvodnje” u sljedećih 6. mj. kao antirecesijke mjere nitko od ekonomista, pa ni Jurčić, ne navodi, samo da je to nužno.)

Poanta je da država, kako bi svoje financije dovela u red i preživjela jesen, mora i smanjiti rashode i tražiti privremeno veće prihode da se “pokrpa rupa”. Oboje je nužno i ekonomski, ali i zbog političke realnosti oko stvaranja društvenog konsenzusa. Da bi uvođenje reda u fiskalnu politiku bilo kvalitetnije i efektivnije, rebalans se mora bazirati na reduciranju rashoda, uz dodatak privremenog povećanja prihoda kroz npr. viši PDV, viša trošarina ili neki drugi porez na potrošnju. Vladin prijedlog i “dogovor” je međutim sasvim obrnutog karaktera. Povećanje prihoda se bazira primarno na lošijem izboru porezu na dohodak (krizni porez na >3000kn), potom manje na porezu na potrošnju (PDV od 24%) a rezanje rashodovne strane proračuna je manji dio na koji se računa. Tako, za očekivati je da će za par mjeseci, ako ne i za par tjedana, ovaj “dogovor”, čije posljedice još duže vrijeme ne možemo ni znati sa sigurnošću (npr. mislim da porast sive ekonomije i porezne evazije kao posljedice ovog “kriznog poreza” neće biti tako lako riješivo jedno kad krizno stanje proračuna prođe) dovesti nas u nepovoljniji ishod od svih nepovoljnih ishoda koje smo mogli birati.

Ako Vlada želi napraviti bolji potez rebalansom sa boljim ishodom i vjerojatno nešto manjim troškom u izgubljenoj ekonomskoj aktivnosti, mora okrenuti ploču i bazirati rebalans na rezanju svojih rashoda a potom na traženju dodatnih privremenih prihoda. Bolje da vladajući stavite na stranu reizbore jer su ih i ovako već izgubili. Nemaju što izgubiti radikalnijim mjerama rezanja rashoda.

09. Srpanj 2009

Par grafova državnih rashoda

autora/ice cronomy

Četiri grafa rashoda proračuna konsolidirane opće države (KOD) za razdoblje 2004. do rebalans 2009. Brojevi su preuzeti iz izvješća MMFovog posljednjeg posjeta/savjetovanja održanog u ožujku i travnju ove godine. Izvješće dostupno ovdje. (str 31. i 32.) Vidljivo je koje su (dvije) stavke najveće, koja je ponajviše nabujala i kojom stopom su snižene, pa i gdje primarno treba tražiti uštede. Kako izreka ide – milijarda po milijarda i ubrzo govorimo o pravom novcu. Ondje gdje sindikati upiru prstom se neće “nabrati” mnogo. Da li ćemo potpuno ukinuti subvencije i pomoć? (pretpostavljam da pomoć = transfer u BiH) Da li ćemo prestati plaćati kamate? Da li ćemo ukinuti svu kapitalnu potrošnju (ili makar pola)? Sa takvim potezima još bi se i uštedjela koja milijarda. Pošto je takav scenarij nemoguć, uštede će ipak morati doći iz drugih doprinosa proračunskoj potrošnji.

29. Lipanj 2009

Još “jednog te istog”

autora/ice cronomy

Pad BDPa u prvom tromjesečju je okrenulo (vratilo) raspravu na proračun i deficit. Vladina procjena u ožujskom rebalansu da će deficit biti oko 5 milijardi kuna za ovu godinu se pokazala podcjenjenom.

01. Lipanj 2009

Gubitaši primorani dati gubitašima

autora/ice cronomy

U svijetlu proglašenja bankorta (stečaja) GMa koji se nije uspio restrukturirati izvan suda, Jutarnji donosi članak – “Svaki Hrvat gubitašima daje 2000kn” - o glomaznim potporama koje građani hrvatske već godinama, bez pitanja da li se slažu ili ne, daju hrvatskim klinički mrtvim poduzećima. Nemoguće je ne razmisliti i usporediti pristup, pogled i način riješavanja problema posrnulih poduzeća od strane države – a onda se utučeno zamisliti nad našom sudbinom i ‘srećom’ sa našim ‘liderima’.

Autor se služio izvještajem Svjetske Banke o hrvatskim javnim financijama (subvencije na str. 26).

Svaki hrvatski građanin za potpore kroničnim gubitašima godišnje izdvaja oko 2000 kuna, ili nešto manje od 280 eura, a iz džepa svakog zaposlenog za neučinkovite tvrtke troši se nešto manje od 5900 kuna godišnje, ili oko 800 eura. Pokazuju to podaci Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i Svjetske banke….

Izbjegavanje stečaja
Potpore u Hrvatskoj, primjećuju u Svjetskoj banci, uglavnom su koncentrirane na promet, poljoprivredu i brodogradnju.

Gotovo četiri petine sektorskih potpora dodjeljuju se brodogradilištima, željeznicama i željezarama, iz čega proizlazi jasan zaključak da će ti sektori biti i najteže pogođeni reformama. U velikom broju slučajeva subvencije se tvrtkama dodjeljuju radi izbjegavanja stečajeva i (zdravog) restrukturiranja, zaključuju u Svjetskoj banci. Kao poseban problem navode subvencije koje dodjeljuju lokalne jedinice, koje su slabo evidentirane.
- Ni jedna hrvatska vlast nije imala petlje presjeći visoku razinu subvencija -  kaže Ante Babić, neovisni ekonomist.

Prognoizira da će takvo stanje najvjerojatnije ostati do ulaska Hrvatske u EU, a tada će nas Bruxelles natjerati na smanjenje subvencija. U svemu je tome paradoksalno da u uvjetima recesije i sam EU povećava državne potpore. Unatoč tome, Babićev stav o subvencijama je jasan.
- Državne potpore za posljedicu imaju narušavanje tržišne utakmice i produljivanje života kroničnim gubitašima – ističe Babić.

Od svakog zaposlenog građanina u hrvatskoj se uzima cca. jedna mjesečna plaća za subvencije kroničnih gubitaša, što shodno citatu analize Svjetske Banke znači očuvanje socijalnog mira? Paradoksalno. Jednostavno je nevjerovatno koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od normalnijeg razmišljanja svjetskih lidera, a koliko se naši ‘lideri’ koncentriraju na kratkoročnim odlukama na (neto) štetu svojih građana. Jedino što bi dodao gornjem citatu iz Jutarnjeg je nedovoljno naglašavanje da sve te dugogodišnje državne potpore gubitašima osim što narušavaju tržišno natjecanje i vrlo skupo izbjegavaju neizbježno, idu na štetu poreznih obveznika te tako bez ikakve garancije da će im se vratiti, od njih stvara gubitaše. I sami u nezavidnoj financijskoj situaciji, primorani su spšavati gubitaše. Dok je to djelomično tako i u američkom slučaju, usporedimo domaći pristup sa pristupom američke (djelomično i kanadske) Vlade u stečaju GMa. Van svih debata da li bi država trebala ili ne intervenirati i spasiti ili bi se trebalo potpuno prepustiti da kreativna destrukcija odigra svoju ulogu, američka Vlada je odlučna spasiti GM.

Monday, U.S. President Barack Obama defended government intervention in GM as the auto maker enters Chapter 11 bankruptcy, saying the actions are part of a “viable, achievable plan that will give this iconic company a chance to rise again.”

Međutim, i prije salva analiza, komentar i nesigurnost ishoda, nema govora o dugogodišnjim pisanjima čekova potpore i garancijama američke Vlade bez pokrića i rezultata u restrukturiranju, kao ni garancija o očuvanju svih radnih mjesta ili očuvanju postojeće proizvodnje. Dapače, GM će morati smanjiti kapacitete i prenamjeniti svoj proizvodni asortiman što bi bilo (u grubo) ekvivalentno smanjenju (možda ztvaranju) i prenamjeni proizvodnje naših škverova a nad čime se zgražaju mnogi. Interes o zaštiti i povratu novca poreznih obveznika, kao i brzom izlasku države iz vlasništva je isto visoko na listi prioriteta. Imajmo na umu da se radi o daleko sposobnijim i bogatijim Vladama koje ne želi biti aktivni sudionik u auto industriji, dok naša ‘manje’ sposobna i siromašnija Vlada bira aktivno sudjelovati u brodogradnji.

Under the plan, the government would own 60% of the new GM, but Mr. Obama said auto executives “will call the shots and make the decisions about turning this company around.” He said the government would refrain from playing a management role in all but the most critical areas. “Our goal is to help GM get back on its feet…and get out quickly,” he said. …

In an affidavit filed with the court, Mr. Henderson (CEO) said the U.S. Treasury won’t continue to fund GM’s restructuring if the auto maker fails to obtain approval to sell its most valuable assets to a new entity by July 10. He said the “need for speed in approving and consummating” the deal is critical.

The U.S. government has agreed to provide GM with a further $30 billion in aid, in addition to the $20 billion the auto maker has already borrowed, to see it through its restructuring and exit from bankruptcy protection. The Canadian and Ontario governments are putting in $9.5 billion for a 12.5% stake. …

The Obama administration, for its part, has navigated the GM rescue so far with notable speed, clearing away many of the biggest obstacles in just months with less drama than many expected. In six to 18 months, GM could be a publicly traded company again, administration officials said.

Uglavnom, unatočim svim nedostacima i kompleksnostima intervencije u GM, mislim da stečajno spašavanje GM daje dosta poticaja za razmišljanje i lekcija u upravljanju procesom restrukturiranja gubitaša za zemlju koja godinama vuče posrnula poduzeća i novcem poreznih obveznika kupuje socijalni mir umjesto da ga koristi u razvojne svrhe. Jedna stvar bi trebala biti jasna – novcem hrvatskih poreznik obveznika Vlada godinama upravlja patetično.

27. Svibanj 2009

O ‘Iluziji besplatnosti’

autora/ice cronomy

Velimir Šonje ima dobar članak u Poslovnom. Vezano za onu tragediju hrvatske političke ekonomije, Šonje piše o sindromu ‘iluzije besplatnosti’ i beskrupuloznoj redistribuciji. Uz to, mogućnost nastanka hrvatskog liberalnog kapitalizma. Šonje ima zanimljivu tezu (ja to shvaćam kao njegovu tezu, koji bi trebao elaborirati kako sam kaže scientifikacijom) o cehu koji poduzetnici plaćaju radi održavanja ‘iluzije besplatnosti’.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

07. Travanj 2009

Evo ti ga na

autora/ice cronomy

MMF je “blagoslovio” primjereni rebalans i “impresioniranodlučnošću Vlade da spriječi utjecaj globalne krize otišao iz Hrvatske. Naslovi su to novinarskih izvještaja sa medijske konferencije MMFovaca.

Sad je samo pitanje vremena kad će Vlada i iskoristit ovu “ocjenu” i besramnim spinom pretvoriti je u MMFove hvalospjev i “eto vidite da i MMF odobrava politiku i hvali poteze naše (HDZove) Vlade.” Vlada mora iskoristiti moment za spin brzo, jer službeno izvješće ove konzultacije će ubrzo i izaći i neke druge, ne toliko pozitivne poruke MMFa koje se već duže vrijeme, ali pogotovo sada, potiskuju od ove iste Vlade izaći će na vidjelo. Iscprnija ocjena stanja, i to ne samo za sljedećih par mjeseci, umjesto par pridjeva će biti u izvješću. Vlada ima dovoljno razuma pa neće reći da nam teče med i mlijeko samo zato jer je MMF zadovoljan, ali će se detalji za koje se ne želi čuti i koji se kose sa politikom neinventivnog, rastrošnog populizma ignorirati. Stoga, stroga kontrola potrošnje je sada dobro došla, ali čim se bolja vremena vrate i proračun počne puniti, javna potrošnja će samo nastaviti bujati kao što je i dosada.Do nove krize, do nove panike.

Tako, iako se i na konferenciji moglo ukratko čuti, sada neće biti govora o neefikasnom (skupom i nekvalitetnom) javnom sektoru, nužnosti reforme javnih usluga i dugoročnom fiskalnom problemu/deficitu. (Što vodi na pitanje što će se rezati prilikom drugog rebalansa koji i MMF očekuje (?))

Nije trebalo očekivati da će MMF iznjeti lošu ocjenu i pokuditi Vladu – za to nema nekih razloga odmah nakon koliko-toliko korisnog rebalansa, a i bilo bi kontra-produktivno za zemlju kojoj treba “Good Housekeeping” pečat kako bi uspiješno refinancirala dugove. Sve je to igra psihologije. MMFu naravno nije bitno koja stranaka provodi rebalans već da li je nešto korisno postignuto u vezi likvidnosti, da li će biti utjecaja na očekivanja i pouzdanje da ne dođe do “odljeva” ili će pak MMF morati spašavati situaciju. U kratkom roku poruka je da je postignuto, a u dužem razdoblju uvijek isti problemi čekaju iza ugla.


Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 969 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: