Postovi označeni ‘Krediti’

28. Ožujak 2013

Dužnička kriza nije aksiom

autora/ice cronomy

Zbunjuju me natpisi i diskusija o “dužničkoj krizi” i njenom rješavanju.  Mislim da nisam jedini.

Kako to biva u zemlji u kojoj se diskusija oko ekonomske problematike bazira na populističkim parolama, a ne na ozbiljnim istraživanjima, sve se brzo preokrene u beskorisnu frazologiju.  Po mom mišljenju, najvrijednije izlaganje – ono Danijela Nestića – koje je vrlo jednostavno i ispravno ukazalo da siromaštvo i dužnički problemi građana nisu ista stvar, te da kanal uzročnosti oboje se kreće iz nekih dugih faktora (recesija, nezaposlenost). Oni sa nižim primanjima imaju manje dužničkog tereta jer  imaju ograničen pristup tržištu kredita. Zapravo, mogli bi konstruirati  argument da bi bolji pristup kreditnom tržištu i određene povećanje zaduženosti (primjerice zbog obrazovanja) najsiromašnijima omogućilo kvalitetniji i održivi izlazaka iz siromaštva.

To je naravno pre-ekonomski argument za političare koje više zanimaju politički zvučne teme – ropstvo! – a manje realni ekonomski problemi poput nezaposlenosti , za koje postoje moguća rješenja i reforme koje se mogu relativno brzo implementirati, ako se je voljno potrošiti nešto političkog kapitala. Jeftinije je diskutirati o dužničkoj krizi nego rješavati nezaposlenost.

Čast iznimkama, no većina reakcije nakon izlaganja Predsjednika Josipovića izgleda više se bavila o tome tko je što rekao, nego o nekim osnovnim pitanjima. Npr. kako je to ‘dužnička kriza’ definirana, koji faktori određuju dužničku krizu i da li su oni nastupili u Hrvatskoj?  Čini mi se da su ta vrlo osnovna pitanja dobila najmanje pažnje. Daleko od toga da neke Predsjednikove preporuke nisu poželjne. Institucija osobnog bankrota npr. je mjera prisutna u mnogim  razvijenim zemljama i u funkciji je rješavanja ‘osobnih’ dužničkih kriza. Netko negdje uvijek padne u dužničku krizu.

Ipak, izgleda da je Predsjednik jednostavno pretpostavio postojanje dužničke krize i krenuo od toga. Mislim da to nije tako očito i pitam se s kim (ekonomistima?) se konzultirao oko tih pitanja. Da li samo postojanje duga i kredita znači i dužnička kriza? Ako je tako, to bi značilo da se svatko (!) sa kreditnom karticom nalazi u “dužničkoj krizi”. Da li je dužnička kriza određena iznad nekog levela zaduženosti, u odnosu na raspoloživi dohodak ili BDP zemlje? Da li kriza znači da sve veći broj građana nije u mogućnosti vraćati kredite?

Kako govoriti o dužničkoj krizi kada se građani razdužuju od početka recesije 2008. i smanjuju svoj kreditni teret? Grafovi iz HNBove Financijske Stabilnosti za Siječanj to zorno prikazuju.

razdug1 razdug2

Također, usporedbom sa drugim zemljama Europe, teret privatnog duga (kućanstva + ne-financijske kompanije) u Hrvatskoj je relativno bolji. (Podaci Eurostata, a moja grafička izrada.)

dug3

Nisam uvjeren Predsjednikovom izjavom da je kriza ozbiljna, stoga još i manje da je prioritet u recesiji. No prosudite sami.

04. Ožujak 2013

Slab potez lošeg ministra u još gore vrijeme

autora/ice cronomy

Palac gore za prioritete u recesiji Slavko!

Kad sam pročitao o najavi ministra Linića da ograniči “prevelike” minuse na tekućima računima građana, prva pomisao je bila “zašto sad?” Dobro, prvo je bilo “zašto uopće?” Ali jednakom brzinom sam sebi odgovorio “pa naravno.” Što drugo očekivati od političara koji uvijek misle da znaju bolje, da  pomažu i kad ih građani nisu pitali za pomoć. Samo Liniću i ekipi može biti jasno kako je ovakvo zadiranje u ekonomske slobode građana opravdano i čemu služi. Ministra Linića, utoliko da ih i razumije, za ekonomske slobode nije briga. Taj svoj stav je i sam potvrdio.

Hrvatske Vlade i političari još nisu pokazali da razumiju svoju zadaću i ciljeve u demokratskom društvu i tržišnoj ekonomiji – štiti nas jedne od drugih, a ne samih od sebe.

Ali recimo, kao, da je Linićev paternalizam u biti ispravan; na mikroekonomskom levelu u jednom dužem roku, ograničavanje odozgo relativno najskupljeg kredita u obliku minusa na tekućem računu na samo jednu plaću, ima dobre posljedice za građane i podiže njihovo blagostanje. Ovo je samo hipoteza naravno, moja tenedencija bi bila u suprotnom smjeru ukoliko se ne pokaže drugačije nekim rigoroznim izračunom. No, ni u tom slučaju nije jasno da li je intervencija u obliku dikatata i zabrane nužno najbolja politika koja će postići željeni rezultat. Možda samo treba promjeniti neke poticaje i ljudi će promjeniti ponašanje. (Ekonomisti iz bihevioralne škole ekonomije bi imali dosta za reći o ovakvim problemima i tematici.) Ali sa makroekonomske strane postavlja se pitanje zašto sad?

Zašto je u recesiji ovaj potez prioritet? Da li je netko iz Vlade promislio o mogućim i realnim ekonomskim posljedicama, makar u kratkom roku? (Koji je drugi rok političarima bitan?)

Naime, vrijeme dugotrajne recesije u kojoj građani sami pokreću proces razduživanja – stezanje remena smanjenjem potrošnje, otplaćivanje prijašnjih dugova i povećanjem neto štednje  -  vjerojatno je najmanje poželjno vrijeme za još dodatno i arbitralno “pomaganje” građana u saniranju svojih dugova. Kućanstva to već i sama rade. U grafu lijevo, iz HNBove Financijske HNBfs1Stabilnosti za Prosinac 2012, taj je proces razduživanja jasno vidljiv. U vremenu rastuće nezaposlenosti, nesigurnosti zaposlenja, pada realne plaće (osim rezanja plaća i inflacija je na neugodnoj razini), te valutnim i kamatnim rizicima kojima su mnoga izložena, kućanstva  smanjuju investicije i potrošnju kako bi umanjjili rizik nemogućnosti otplate kredita i gubitka imovine. Ljudi nisu blesavi.

Za one građane koji su minuse koristili da bi mjesečno pokrili financiranje troškova života i potrošnju, spajanje kraja sa krajem, dodatno forsiranje da smanje minuse od dvije ili tri plaće na samo jednu, u roku od recimo godine dana, dovesti će do dodatnog stezanja remena. U tom kratkoročnom razdoblju prilagodbe, građani bi mogli biti primorani “pretvoriti” minus u nenamjenski gotovinski kredit i potom ga ijsplatiti. To znači dodatni pad osobne potrošnje, negativni efekt na ukupnu potražnju i tako pad prihoda od PDVa.

Isto što guverner Vujčić i Predrag Bejaković sa IJF govore.

Zanimljivo je da su obični, nenajamski gotovinski krediti, sa kamatnom stopom nižom od one na minuse, bili dostupni svo vrijeme tokom kojeg su se građani oslanjali na minuse na tekućem računu. Zašto ih građani onda nisu uzimali? Možemo diskutirati o financijskoj pismenosti građana, ali objašnjenje je vjerojatno jednostavnije.

Ljudi su racionalna bića koja reagiraju na poticaje i važu dostupne opcije (trade-offs). Troškovi i benefiti nečega odrediti će za koju opciju će se ljudi opredijeliti i kako će se ponašati. Kada nešto postane skuplje u novcu, vremenu i trudu manje će to raditi i kupovati. Kada neki proizvod postane jeftiniji, jednostavniji i dostupniji koristiti će ga više. Iako su minusi relativno najskuplji kredit, pristupačni su i ‘jeftini’ za dobiti. Gotovinski kredit, iako nosi manju kamatu, zahtjeva vrijeme aplikacije, obrade, jamce (!) i nesigurnost dobivanja. Nije teško shvatiti u kojem smjeru su poticaji išli i zašto građani vole minus na tekućem računu. Zapravo zdravorazumska odluka s obzirom da su banke na jednu ruku zagulile dobivanje jednostavnih nenamjenskih kredita, a na drugu ruku olakšale kreditiranje minusa na tekućem računu.

Dugoročno vjerojatno neće doći do znatnih promjena u potrošnji građana nakon što se priviknu na novi sistem sa relativno manje opcija za mjesečni kućni budžet. Oni koji su stalno bili u minusu, nisu nikada ni zatvarali taj proračun već stalno refinancirali postojeći minus i plaćali kamatu na to. U krajnosti, uvijek se živilo i trošilo tu jednu mjesečnu plaću. No, u vrijeme recesije, kada privatni sektor već samovoljno steže remen, taj kratkoročni efekt postaje problematičan i vjerojatno najlošije vrijeme za takvu paternalističku intervenciju.

Ako svi manje više imaju dostupan minus u visini jedne plaće, pitanje je koliko je građana koji su imali visoke dozvoljene minuse (2-3 plaće), koliko ih je koristilo za održavanje neke nužne osobne potrošnje i krpanje rupa, a koliko ih je koji su koristili minuse u visini od 2-3 plaće  za potrošnju na luksuz, ili ono što je Thorstein Veblen zvao ‘updaljiva’ potrošnja (conspicuous  consumption)?

Oni sa nižim plaćama, kojima minus služi za pokrivanje osnovnih mjesečnih troškova i krpanje rupa, banke su odobrile manje dopuštene minuse, dok su onima sa višim prihodima kojima je minus u biti nepotreban banke odobravale  više minuse. No, neki sa kojima sam razgovarao rekli su da visina plaće i nije presudni faktor u odobravanju minusa i njegove visine. Jedan od možda i važnijih je redovnost isplate plaće, a ponekad i ugovor o radu koristi, dok god se uredno može servisirati kamata na odobreni minus. Koliko je redovna plaća redovna pojava  u Hrvatskoj? (Dobro pitanje i naslov za rad na tu temu.) Horor priče o neisplati plaća svima su dobro poznate, ponekad i na osobnom primjeru, da u biti više nisu ni ni nove, ni tragične nego jednostavno stanje stvari.

Mislim da su tragični Linićevi prioriteti. U recesiji, “za raju” Linić pokazuje zube bankama, ograničava dopušteni minus, što će teže pogoditi one sa nižim primanjima koji više ovise o tim minusima od mjeseca na mjesec i kratkoročno loše utjecati na raspoloživi dohodak, dodatno potaknuti razduživanje i smanjenje osobne potrošnje. Više štete nego koristi. U isto vrijeme Linić, ostali ministri i sve prijašnje Vlade nisu u stanju  osigurati da se plaće u privatnom sektoru isplaćuju na vrijeme, što naravno ima direktan efekt na domaću potražnju jer bez plaće, raspoloživog dohotka nema ni osobne potrošnje. Ekonomski elementarno. Radnici koji šest mjeseci nisu vidjeli plaću, teško da su je mogli i potrošiti.

15. Travanj 2009

Poljska je, a da li će Hrvatska uzeti ili ostaviti?

autora/ice cronomy

Uzmi ili Ostavi za Hrvatsku?

11. Ožujak 2009

Nisu kreditni rizici svih zemalja Istočne Europe jednako loši

autora/ice cronomy

U tipičnom primjeru mentaliteta “elektronskog krda” posljednjih tjedana svi su skočili na vagon da je čitava Istočna Europa (sve banke) u podjednakim kreditnim problemima. No kreditna rejting agencija Moody’s, koja je i pokrenula taj vagon, upozorava da to nije tako i traži više razlikovanja među kreditnim rizicima. Rizici su veći u zemljama koje su posljednjih godina imale ubrzani rast domaćeg kreditiranja, te u onima koje bi mogle izgubiti izvore stranog zaduživanja. Nažalost, Hrvatska je upravo među njima. (I da ispravimo autora: Hrvatska se ne nada postati članicom EU u dogledno vrijeme, a sigurno ne ovo ljeto)

Utjeha? Moody’s je zabrljao puno rejtinga u zadnje vrijeme. Da su barem u krivu i sada.

Iz WSJ:

Moody’s ratings agency, which triggered a storm of selloffs and criticism last month with a warning on banks exposed to Eastern Europe, called Tuesday for more differentiation of credit risks in the region.

The call came as several European Union finance ministers meeting in Brussels said the EU should do more to help Eastern Europe, where the downturn has hit particularly hard, though the EU has continued to resist creating any new fund for the region.

A new report by Moody’s Investors Service Inc. said risks were highest in economies that have experienced rapid domestic credit growth and those that may not be able to rely on external support. The report targeted Romania, Bulgaria and Croatia, all rated Baa3, as particularly vulnerable to credit-rating downgrades.

“There is no justification for treating all Central and Eastern European governments as if their creditworthiness was uniform,” said Pierre Cailleteau, managing director of Moody’s sovereign risk group.

Romania will become the latest country from the region to seek a financial rescue package from the EU, the International Monetary Fund and the World Bank, Romanian and IMF officials said Monday. It follows fellow EU members Hungary and Latvia, as well as non-EU countries Ukraine and Serbia.

Croatia’s central-bank Governor Zeljko Rohatinski said his country’s government would need to slash spending and cut fiscal deficits to zero to avoid an IMF bailout. Mr. Rohatinski said the former Yugoslav nation’s gross domestic product is likely to contract between 2% and 3% in 2009. Croatia hopes to join the EU this summer.

Investors have punished financial assets around emerging Europe, citing persistent current-account deficits and the need to refinance large amounts of short-term loans, as wealthier economies are retrenching.

Last week, six central banks in the region issued an unusual joint statement protesting the way analysts had painted regional markets — from relatively stable Poland to struggling Ukraine — as the same.

The Moody’s report said the fate of sovereign ratings in the region will now depend on how the euro-zone banks that control may regional lenders respond to calls to maintain funding flows, and whether the EU will offer help.

EU leaders, including several from Eastern Europe, recently rejected a proposal from Hungary to set up a special fund for the region. The EU has provided €9.6 billion ($12 billion) to Hungary and Latvia as part of IMF-led bailouts, drawing from a €25 billion EU fund for economies in trouble. Finance ministers from Sweden and Britain said Tuesday that the EU should do more, but the bloc continues to say that it will treat countries on a case-by-case basis.

—Natasha Brereton and Adam Cohen contributed to this article.

Write to Christopher Emsden at chris.emsden@dowjones.com

Printed in The Wall Street Journal, page A11 – MARCH 11, 2009

Oznake: ,
18. Veljača 2009

Danijel Nestić o antirecesijskim mjerama

autora/ice cronomy

Danijel Nestić sa Ekonomskog Instituta piše povodom predstavljanja antirecesijskih mjera EI. (Graf iz prezentacije. Prezentacija je dostupna na stranicama EI.)

ei_antirArgument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.

Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.

Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.

Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007.  U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.

Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.

Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.

16. Veljača 2008

“Imamo dovoljno iskustva” – Ne prijeti inflacijska spirala

autora/ice cronomy

Nisam ukazao ili komentirao odličan članak dr. Ante Čičin Šajina u Jutarnjem prije dva tjedna. Ne želim da se to ponovo dogodi, pa ću sada makar prenjeti intervju u današnjem Magazinu Jutarnjeg Lista sa zamjenikom guvernera HNBa dr. Borisom Vujčićem. Dobro je da kad je govor o inflaciji i kamatama da se razgovara sa ljudima iz HNBa, uostalom to sam i tražio od medija prije koji tjedan.

U intervju – vrlo informativni i otvoreni odgovori na pitanja koja mnoge u javnosti sigurno zanimaju nakon ovotjednih razgovora između Vlade u HNBa, te neminovno oblikovanje očekivanja oko buduće inflacije. You got to love them central bankers! Jedina zamjerka, ovako na brzinu, je odgovor oko cijena energenata koje “treba kontrolirati u kratkom roku.” Iako nigdje ne stoji da to znači direktno određivanje cijena od strane države, teško je zamisliti naše “Vladajuće” da ne posegnu za tim politikama ukoliko zagusti, pogotovo kad je popularnost zamrzavanja cijena u porastu diljem svijeta. Naravno, uvijek sa lošim, lošim posljedicama. Smanjenje trošarina ili poreza na energente je sve manje vjerojatna mogućnost ako ekonomija uspori i porezni prihodi padnu. Da li će političari pustiti cijene slobodnim nakon kraćeg vremena kontrole? Što je uopće kratkoročno u njihovima glavama? Što je sa posljedicama i sanacijom gubitaka u energetskim kompanijama? Da li će to ići na leđa poreznih obveznika? Cijene nafte i plina su van kontrole i utjecaja Vlade i HNBa i tako ih treba tretirati, pogotovo kad sa svojom volatilnošću stvaraju veliku “buku” u ukupnoj promjeni cijena. Pokuša utjecanja na te cijene je lovljenje vjetra, a političarima služi za mazanje očiju javnosti da “rade nešto korisno.”

Svakako pročitajte intervju, tim više jer vam je servirano pod nos. (Bold je moj)

01. Veljača 2008

Inflacija? Rast od 2%? Stagflacija?

autora/ice cronomy

U SEEbiz čitam blago afirmirajuću reakciju Sanadera na predviđanja Rohatinskog da bi realni rast mogao iznositi samo 2% ove godine. Iako nema službene izjave toga, Rohatinski je to rekao Šprajcu prije njegovog nastupa u Dnevniku, a on to prenio na svom blogu. Nitko od najvećih novinskih kuća to nije prenio iako je “mini ekskluziva”. Upravo bi ta vijest trebala potresti burzu koja je forward looking. Još u Prosincu je HNB u službenim projekcima monetarne politike za 2008. predviđao rast od 5.1% za ovu godinu, a inflaciju iznad prosječne 2.8% za 2007.

09. Siječanj 2008

Linkovi zapeli mi ‘zaoko’ 4

autora/ice cronomy

Evo 4 linka, koja su malo zanimljivija, po mom mišljenju od ostale dnevne novinske rutine. Pretpostavljam da su neki od ovih linkova i promakli čitateljima koji su uglavnom zainteresirani za novu koalicijsku Vladu i Sankyi. A dobro.

21. Prosinac 2007

Da Bago, možda bi bilo bolje bez Božića

autora/ice cronomy

Bez da optužujem Mislava Bagu da je za ukidanje Božića i darivanja, sva ona pitanja u jučerašnjem Otvorenom su donekle opravdana i imaju smisla (osim onog sa bojlerom no i to ima nekog smisla). Da je i rekao da je za ukidanje Božićnog darivanja ne bi bio u krivu. Građani hrvatske misle potrošiti negdje oko 12 milijardi kuna za ove blagdane, a pravo pitanje je koji je stvarni trošak toga? Koliko nas realno košta Djed Mraz? Trebali bi misliti o dvije vrste analize: makroekonomska i mikroekonomska.

Na prvi letimični pogled, makroekonomski Hrvatska je na dobitku. Božićna potrošnja u milijardama kuna je bogom dana za trgovce koji i zapošljavaju znatan broj ljudi. Hrvatska, kako su konstatirali u sinoć u Otvorenom, ulazi u društvo zemalja koje trese potrošačka groznica za vrijeme blagdana. To znači da trgovci jednostavno neće moći zamisliti opstanak bez Božićnog šopinga. Primjerice, u Americi potrošnja u zadnja dva mjeseca godine donosi čak 1/4 svog godišnjeg prihoda trgovaca, pa nešto slično tome neće biti iznenađujuće ni kod nas. Božić reklo bi se, najbolji je dio godine za njih i ekonomiju. Je i nije. Ponekad je ispravno uzeti argument u krajnost. Što bi se dogodilo da nema Božića?

Možda ništa posebno. Primjerice, godišnja potrošnja bi vjerojatno ostala ista, samo bi bila raspoređena ravnomjernije kroz godinu. To bi zapravo i bilo bolje za prodavače jer izglađenija potrošnja kroz godinu teoretski je poželjnija – trgovci bi izbjegli neproduktivno planiranje zaliha i troškove neprodanih zaliha. Na slični način, potrošnja bi ostala ista kroz godinu jer bi se raspodjelila kroz druge blagdane i rođendane koji bi postali sve važniji. Pokloni za 1. Maj? (Krajnja desekracija komunističkog nasljeđa.)

Jedan scenarij, gdje bi došlo do pozitivne promjene, je da bi potrošnja pala, ali bi štednja porasla. Svakako bi to bilo korisno za hrvatskog zaduženog potrošača, vanjski dug u odnosu na BDP (u apsolutnim iznosima ne znači ništa). Građani će se zadužiti i ove blagdane za kupnju poklona, što nije baš sasvim racionalno. Djed Mraz znači smanjuje štednju? Tyler Cowen kaže da da. No tko kaže da je štednja racionalna?

No ako Božić postoji, a mi ne kupujemo i ne poklanjamo zar nismo gosp. Scrooge? Da, pa šta? Ebenezer Scrooge je vjerojatno bio najveći filantropist. Pošto nije ništa kupovao, samo zarađivao, svaka dodatna funta (ili što već je zarađivao) proizvedena je obogaćivala svijet. No u Hrvatskoj ionako ne proizvodimo mnogo generalne potrošačke robe. Drugo, sa debelim bankovnim računom omogućujemo drugima uvijek dostupna sredstva za posuditi i spustimo kamatne stope. No, u Hrvatskoj kamate su određene vani i već su niske. Nejasno je koliko bi dodatna kuna štednje spustila kamatnu stopu. (vjerojatno ne bi) Ako ne vjerujete bankama, slobodno punite madrac. Smanjenje novčane mase, smanjiti će te level cijena. To je ujak Paje Patka radio. Znači, i jedna i drugi su bili korisni društvu. (Thank you Steven Landsburg for nifty analogies.) Preporuka za roditelje – kupite djeci DVD A Christmas Carol i naučite ih štediti. :)

E, ali da li će se djeci svidjeti baš taj poklon? Da li je to dobro za ekonomiju? Mikroekonomska analiza za sutra.

26. Studeni 2007

Nominalno sad … realno onda

autora/ice cronomy

Trebao bi se i ja javiti malo o ishodu izbora. No, sve rasprave sada se vode oko nominalnih ishoda, tj. koliko sigurnih mjesta tko ima i koliko može dobiti koaliranjem, a ja nisam politički komentator pa me ovakve rasprave zanimaju samo kao vijesti. Ono što mene zanima jest realni ishod izbora, tj. da li će se išta promjeniti, principijelno u ekonomskoj politici kao osnovi svih drugih programa i ideja. Tek kad netko dobije mandat od Predsjednika dolazi do mog pravog interesa. Možda je to retoričko pitanje za većinu koja, ukoliko HDZ opet osnuje vlast ne vidi nikakvu mogućnost ili razloga za promjenu. No, imajte na umu da su protekle 4 godine išle manje više “ko po loju” u ekonomiji. Nezaposlenost je padala, inflacija je bila niska, ekonomija je rasla i u zadnjoj godini čak više od potencijala, rast poreznih prihoda je shodno tome bio veći i proračunski deficit je smanjen i na putu svođenja na nulu. Svjetske kamatne stope su bile na povijesno niskim razinama. Rast vanjske zaduženosti je usporen, a i izvoz je nešto sitno ubrzao (iako je jaz veći i potencijali su neiskorišteni). Financijsko tržište se razvijalo (dionice su rasle) i postiglo neke levele gdje je osjetljivo na izbornu kampanju i reagira na moguću promjenu vlasti. I realne plaće su nešto rasle, iako mislim da službeni podaci ne pokazuju pravo stanje. Plaće u sivoj ekonomiji su rasle brže od službenih podataka. Sve u svemu, Hrvatskoj je ekonomski išlo dobro, (ali moglo je i bolje, i ne znači da nema problema) a kako i nebi kad je i ostatku svijeta. No, sada dolazi do obrnutog slučaja.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Pridruži se 938 drugih sljedbenika

%d bloggers like this: