To je bio naslov u nedavnom Wall Street Journal članku o Novoj i Staroj Europi, o čemu sam već pisao, a ovo je svojevrsni nastavak. Ja sam samo izmjenio French za Croatians.
Zašto? Zato jer smatram da su Francuski izbori indikativni za Hrvatske. Naravno ne po veličini, ozbiljnosti i relevantnosti za budućnost Europe, tu Hrvatska ne može parirati (još …. a ima potencijala da bude važna Europi samo ako hoće). Izbori u Francuskoj su donekle slični našim predstojećim po par pokazatelja i situacija u kojoj se nalaze obje ekonomije.
Obje države su ekonomski visoko centralizirane, imaju veliki državni udio u ekonomiji, državnu potrošnju na razno-razne “socijalno pogodne” programe, realtivno visoke poreze i relativno visoku stopu nezaposlenosti (u te dvije smo mi čak više rangirani)
-Francuska je sada zemlja sa najvišom stopom nezaposlenosti i najslabijim rastom gospodarstva u euro zoni. Glavni ekonomist za Europu u Morgan Stanley-u, Eric Chaney, je dodijelio titulu “the sick man of Europe,” nakon Njemačke i Italije, Francuskoj.
-Hrvatska je zemlja sa najvišom stopm nezaposlenosti u centralnoj i istočnoj Europi među zemljama u tranziciji i novim članicama EU i sa najsporijim gospodarskim rastom među njima. Rastemo bolje od ‘France’, ali puno sporije od Slovenije, Češke, Slovačke, Bugarske itd. Iako imamo pet puta veću bruto plaću od Bugarske, sporije rastemo i moguće je (ekonomski ceteris paribus) da će nas Bugari dostići prije nego što ćemo mi dostići Europu.
Isto tako obje države čini se imaju problem sa reformama.
Dugoročne reforme nužno potrebne za konkurentnost ekonomije, koje su već odavno trebale biti sprovedene, kasne. No dobra je vijest za Francuze da su, izgleda, nakon dugo vremena, točnije od 1965, spremni na “nove radne pobjede.” Na prvu rundu izbora je izašlo 84% birača, najviše od 1965. Traže se novi političari, nova generacija i novi programi. Da li isto vrijedi za Hrvatsku? Koga i što mi želimo? Politiku i ekonomiju Stare Europe ili Nove? Želimo biti stari ili novi Europljani?
Dosta je ideološke, ulične, “protestirajuće i štrajkačke” politike. Nedavno smo mogli i u Jutarnjem čitati o problemima koji diktiraju u ovim Francuskim izborima. Eric Chaney korektno identificira sljedeće simptome Francuske bolesti, a ja bih dodao da nisu toliko drugačiji od Hrvatskih, čak štoviše!
-Prvi je svakako jednak i jednima i drugima. “Unutarnja bolest guši tržište rada.” Bolest je količina javnih, državnih službenika, birokrata i onih sa dugoročnim otvorenim ugovorima o radu, koji beneficiraju od krutih regulacija tržišta rada. Drugi, outsideri, se šlepaju sa privremenim poslovima i ugovorima na “određeno radno vrjeme” obično kratkoročno. Jednostavno je preskupo i time riskantno zaposliti nove radnike u normalan radni odnost. Zvući poznato?
Mobilnost rada je jako mala. Mladi i tek diplomirani se nadaju i potražuju udobne fotelje u rutinskim, birokratskim, državnim uredima gdje jest da je plaća manja, ali slobodni dani, tjedni godišnjeg i gotovo pa doživotna garancija posla su više nego dostatni da nadoknade par stotina eura. Što je kod nas drugačije? Jako malo toga. Hrvatska stoji najlošije po nezaposlenošću u tranzicijskim zemljama.
U odnosu na Europu “58% nezaposlenih čeka na posao dulje od godine dana.” A 33% nezaposlenih je mlađe od 25 godina. Trend je u našu korist u ovom slučaju, jer kod nas se smanjuje taj postotak a u Francuskoj povećava. No pogledajte iz grafa gdje stoje Irska, Estonija pa čak i Bugarska, naši konkurenti, neki i geopolitički, tj. u našem su kvartu. Kod nas jest drugačije da smo ambiciozni, vidi se veći poduzetnički duh i želja za boljim, bogatijim životom, dok kod Francuske nema tog duha i dinamike, mladi nemaju snove, strah nesigurnosti vlada, upravo suprotno od onoga što “vrla” socijalistička i protekcionistička ekonomija nudi ….. u teoriji.
–Drugi simptom je da Francuske kompanije inoviraju puno manje od njenih konkurenata u Švedskoj i Njemačkoj (podaci iz Eurostata) Ja se tu neću zadržati jer nemam podatke o našim kompanijama.
-Treći je pak opet sličan nama i povezan sa prvim. Veličina države, mjereno kao postotak javne potrošnje u BDPu, je velika otežavajuća okolnost. U 2006, Francuska država je postrošila 53.7% BDPa i tako “spriječila da enormna količina resursa ide u smjeru projekata sa visokim povratom.” (Eric Chaney) U Hrvatskoj, konoslidirana država je 2005 potrošila 44.4% BDPa, kao što je ispravno rekao Đuro Njavro na Hloverkinom “Kontaktu.” (dobra rasprava i pisati ću o njoj, čak imam čitavu emisiju na kompjuteru)
A koje su to reforme koje Gđica Royal i Gdin Sarkozy predlažu?
Ségolène Royal, predlaže politiku i ciljeve iz starog, već znanog Socijalističkog kataloga i k tome mutno objašnjava točno kako bi došla do cilja. To joj i najviše zamjeraju, kažu da nema čistu viziju, generalizira. “Moj porez će biti na levelu potrebnom za socijalnu pravdu.” Zvuči poznato? Platforma, bez slogana, je to povećanja minimalne plaće koja već je najviša među OECD zemljama za nekih 20% na $1500 (što će najviše pogoditi male poduzetnike i povećati strukturalnu nezaposlenost), silna obećanja državne prirode (stvaranje 500 000 novih radnih mjesta u javnoj upravi) koja kao posljedicu imaju povećanje državne potrošnje i naravno više intervencije u ekonomiji. O, da, tu su i veći porezi na kapitalnu dobit kojim bi povećala i proširila novi, državni, mirovinski plan. I naravno krivljenje globalizacije, koju dosta Francuza vidi kao uzrokom većine ekonomskih problema, a ne šansom.
Sarko ide suprotnim smjerom. Sa sloganom “Radi više da zaradiš više” planira olakšati porezni teret za 4% BDPa kroz 10 godina, povećati prekovremenu plaću iznad maximalnih 35 sati tjedno i što je najbitnije, obećava nove zakone i ugovore za tržište rada. Sadašnja kruta, protekcionistička pravila iz socijalističkog kataloga daju negativni poticaj poslodavcima da zapošljavaju na dugoročno radno vrijeme, pa traže radnike na privremni rad i određeno radno vrijeme što samo povećava nesigurnost zaposljenja koju su ta pravila trebala spriječiti. Nadalje, srezao bi se osobni porez i porez na nasljedstvo. No iako zvuči puno bolje od Royal, Sarko ima svoju dozu državnog intervencionizma i oba kandidata se zalažu za očuvanje strateških firmi i patriotisme économique. Iako je jasno suprotan on Socijalističke Royal, ni on ne gaji previše ideja slobodnog tržišta. Ne pretjerano dobra ekonomska politika, ali stare navike umiru sporo. I ovo što najavljuje, polako napuštanje teškog socijalizma, je pravo osvježenje za Fancusku ekonomiju.
Francuska, kao nositelj stare socijalstičke Europe, je pred velikim izborom reformi i mandatom za temeljne, strukturale promjene. Izbori 1979 i politička i ekonomska revolucija 1980tih je transformirala Anglo-Saxonski svijet na bolje. Ovi izbori i šta dolazi nakon njih u Francuskoj imaju potencijal biti revolucionarne za politiku i ekonomiju Kontinentalne Stare Europe, kojoj mi još uvijek pripadamo i zato su indikativni za nas. New York Times ih naziva “a ground breaker.” Tu moram reći da sam optimističniji od Wall Street Journala koji je skeptičan da će Sarko ipak dostaviti reforme na level svoje retorike i da ni jedan ni drugi kandidat nisu predstavili plan reformi ambiciozan poput jedne i jedine Margaret Thacher. No ipak je to spora Francuska i Stara Europa, a ne Britanija. Francuzi su poznati kao narod koji teško mjenja navike i opiru se promjenama. No ja ipak mislim, kao i uvijek sa mojim kontra stavom, da je biračko tijelo gladno promjena i spremno prihvatiti konkretne prijedloge i rješenja za probleme nastale socijalističkom demagogijom, populističkom ekonomijom i protekcionizmom u zadnjih četvrt stoljeća. Sve predizborne teme i debate su bile oko unutarnjih tema, ponajviše socio-ekonomskih. Vanjska politika (što bi za Hrvatsku direktno bilo bitno) Iraq, Afganistan gotovo da se i nisu dotakli u zadnjoj debati. Ipsos anketa je na dan izbora 22. 4. pokazala kao tri glavne teme nezaposlenost, kupovna moć i ekonomska nesigurnost. Da li su kod nas relevantnije neke druge teme? Što još ima novog i bitnog za budućnost ove zemlje o generalima, o transkriptima, nogometu ili takvim prolaznim medijskim temama?
Da li ćemo mi na jesen birati temeljne i konkretne reforme ili birati iz ofucanog kataloga socijalne skrbi i populističke ekonomije? Čak se i Francuska sprema napustiti državnu socijalnu ortodoksiju, a mi? Nitko još nije ponudio te reforme kod nas, no neki novi europljanin će se morati pojaviti i na našoj sceni. Da li već na sljedećim izborima?
Cronomy.org 