«The Good, the Bad and the – … well, the Croatians»

autora/ice cronomy

    To je bio naslov u nedavnom Wall Street Journal članku o Novoj i Staroj Europi, o čemu sam već pisao, a ovo je svojevrsni nastavak. Ja sam samo izmjenio French za Croatians.
Zašto? Zato jer smatram da su Francuski izbori indikativni za Hrvatske. Naravno ne po veličini, ozbiljnosti i relevantnosti za budućnost Europe, tu Hrvatska ne može parirati (još …. a ima potencijala da bude važna Europi samo ako hoće). Izbori u Francuskoj su donekle slični našim predstojećim po par pokazatelja i situacija u kojoj se nalaze obje ekonomije.

Obje države su ekonomski visoko centralizirane, imaju veliki državni udio u ekonomiji, državnu potrošnju na razno-razne “socijalno pogodne” programe, realtivno visoke poreze i relativno visoku stopu nezaposlenosti (u te dvije smo mi čak više rangirani)
-Francuska je sada zemlja sa najvišom stopom nezaposlenosti i najslabijim rastom gospodarstva u euro zoni. Glavni ekonomist za Europu u Morgan Stanley-u, Eric Chaney, je dodijelio titulu “the sick man of Europe,” nakon Njemačke i Italije, Francuskoj.
-Hrvatska je zemlja sa najvišom stopm nezaposlenosti u centralnoj i istočnoj Europi među zemljama u tranziciji i novim članicama EU i sa najsporijim gospodarskim rastom među njima. Rastemo bolje od ‘France
, ali puno sporije od Slovenije, Češke, Slovačke, Bugarske itd. Iako imamo pet puta veću bruto plaću od Bugarske, sporije rastemo i moguće je (ekonomski ceteris paribus) da će nas Bugari dostići prije nego što ćemo mi dostići Europu.
Isto tako obje države čini se imaju problem sa reformama.
     Dugoročne reforme nužno potrebne za konkurentnost ekonomije, koje su već odavno trebale biti sprovedene, kasne. No dobra je vijest za Francuze da su, izgleda, nakon dugo vremena, točnije od 1965, spremni na “nove radne pobjede.” Na prvu rundu izbora je izašlo 84% birača, najviše od 1965. Traže se novi političari, nova generacija i novi programi. Da li isto vrijedi za Hrvatsku? Koga i što mi želimo? Politiku i ekonomiju Stare Europe ili Nove? Želimo biti stari ili novi Europljani?
Dosta je ideološke, ulične, “protestirajuće i štrajkačke” politike. Nedavno smo mogli i u Jutarnjem čitati o problemima koji diktiraju u ovim Francuskim izborima. Eric Chaney korektno identificira sljedeće simptome Francuske bolesti, a ja bih dodao da nisu toliko drugačiji od Hrvatskih, čak štoviše!
-Prvi je svakako jednak i jednima i drugima. “Unutarnja bolest guši tržište rada.” Bolest je količina javnih, državnih službenika, birokrata i onih sa dugoročnim otvorenim ugovorima o radu, koji beneficiraju od krutih regulacija tržišta rada. Drugi, outsideri, se šlepaju sa privremenim poslovima i ugovorima na “određeno radno vrjeme” obično kratkoročno. Jednostavno je preskupo i time riskantno zaposliti nove radnike u normalan radni odnost. Zvući poznato?
Mobilnost rada je jako mala. Mladi i tek diplomirani se nadaju i potražuju udobne fotelje u rutinskim, birokratskim, državnim uredima gdje jest da je plaća manja, ali slobodni dani, tjedni godišnjeg i gotovo pa doživotna garancija posla su više nego dostatni da nadoknade par stotina eura. Što je kod nas drugačije? Jako malo toga. Hrvatska stoji najlošije po nezaposlenošću u tranzicijskim zemljama.

U odnosu na Europu “58% nezaposlenih čeka na posao dulje od godine dana.” A 33% nezaposlenih je mlađe od 25 godina. Trend je u našu korist u ovom slučaju, jer kod nas se smanjuje taj postotak a u Francuskoj povećava. No pogledajte iz grafa gdje stoje Irska, Estonija pa čak i Bugarska, naši konkurenti, neki i geopolitički, tj. u našem su kvartu. Kod nas jest drugačije da smo ambiciozni, vidi se veći poduzetnički duh i želja za boljim, bogatijim životom, dok kod Francuske nema tog duha i dinamike, mladi nemaju snove, strah nesigurnosti vlada, upravo suprotno od onoga što “vrla” socijalistička i protekcionistička ekonomija nudi ….. u teoriji.
Drugi simptom je da Francuske kompanije inoviraju puno manje od njenih konkurenata u Švedskoj i Njemačkoj (podaci iz Eurostata) Ja se tu neću zadržati jer nemam podatke o našim kompanijama.
-Treći je pak opet sličan nama i povezan sa prvim. Veličina države, mjereno kao postotak javne potrošnje u BDPu, je velika otežavajuća okolnost. U 2006, Francuska država je postrošila 53.7% BDPa i tako “spriječila da enormna količina resursa ide u smjeru projekata sa visokim povratom.” (Eric Chaney) U Hrvatskoj, konoslidirana država je 2005 potrošila 44.4% BDPa, kao što je ispravno rekao Đuro Njavro na Hloverkinom “Kontaktu.” (dobra rasprava i pisati ću o njoj, čak imam čitavu emisiju na kompjuteru)

France Economy

A koje su to reforme koje Gđica Royal i Gdin Sarkozy predlažu?
Ségolène Royal, predlaže politiku i ciljeve iz starog, već znanog Socijalističkog kataloga i k tome mutno objašnjava točno kako bi došla do cilja. To joj i najviše zamjeraju, kažu da nema čistu viziju, generalizira. “Moj porez će biti na levelu potrebnom za socijalnu pravdu.” Zvuči poznato? Platforma, bez slogana, je to povećanja minimalne plaće koja već je najviša među OECD zemljama za nekih 20% na $1500 (što će najviše pogoditi male poduzetnike i povećati strukturalnu nezaposlenost), silna obećanja državne prirode (stvaranje 500 000 novih radnih mjesta u javnoj upravi) koja kao posljedicu imaju povećanje državne potrošnje i naravno više intervencije u ekonomiji. O, da, tu su i veći porezi na kapitalnu dobit kojim bi povećala i proširila novi, državni, mirovinski plan. I naravno krivljenje globalizacije, koju dosta Francuza vidi kao uzrokom većine ekonomskih problema, a ne šansom.
Sarko
ide suprotnim smjerom. Sa sloganom “Radi više da zaradiš više” planira olakšati porezni teret za 4% BDPa kroz 10 godina, povećati prekovremenu plaću iznad maximalnih 35 sati tjedno i što je najbitnije, obećava nove zakone i ugovore za tržište rada. Sadašnja kruta, protekcionistička pravila iz socijalističkog kataloga daju negativni poticaj poslodavcima da zapošljavaju na dugoročno radno vrijeme, pa traže radnike na privremni rad i određeno radno vrijeme što samo povećava nesigurnost zaposljenja koju su ta pravila trebala spriječiti. Nadalje, srezao bi se osobni porez i porez na nasljedstvo. No iako zvuči puno bolje od Royal, Sarko ima svoju dozu državnog intervencionizma i oba kandidata se zalažu za očuvanje strateških firmi i
patriotisme économique. Iako je jasno suprotan on Socijalističke Royal, ni on ne gaji previše ideja slobodnog tržišta. Ne pretjerano dobra ekonomska politika, ali stare navike umiru sporo. I ovo što najavljuje, polako napuštanje teškog socijalizma, je pravo osvježenje za Fancusku ekonomiju.
    Francuska, kao nositelj stare socijalstičke Europe, je pred velikim izborom reformi i mandatom za temeljne, strukturale promjene. Izbori 1979 i politička i ekonomska revolucija 1980tih je transformirala Anglo-Saxonski svijet na bolje. Ovi izbori i šta dolazi nakon njih u Francuskoj imaju potencijal biti revolucionarne za politiku i ekonomiju Kontinentalne Stare Europe, kojoj mi još uvijek pripadamo i zato su indikativni za nas. New York Times ih naziva “a ground breaker.” Tu moram reći da sam optimističniji od Wall Street Journala koji je skeptičan da će Sarko ipak dostaviti reforme na level svoje retorike i da ni jedan ni drugi kandidat nisu predstavili plan reformi ambiciozan poput jedne i jedine Margaret Thacher. No ipak je to spora Francuska i Stara Europa, a ne Britanija. Francuzi su poznati kao narod koji teško mjenja navike i opiru se promjenama. No ja ipak mislim, kao i uvijek sa mojim kontra stavom, da je biračko tijelo gladno promjena i spremno prihvatiti konkretne prijedloge i rješenja za probleme nastale socijalističkom demagogijom, populističkom ekonomijom i protekcionizmom u zadnjih četvrt stoljeća. Sve predizborne teme i debate su bile oko unutarnjih tema, ponajviše socio-ekonomskih. Vanjska politika (što bi za Hrvatsku direktno bilo bitno) Iraq, Afganistan gotovo da se i nisu dotakli u zadnjoj debati. Ipsos anketa je na dan izbora 22. 4. pokazala kao tri glavne teme nezaposlenost, kupovna moć i ekonomska nesigurnost. Da li su kod nas relevantnije neke druge teme? Što još ima novog i bitnog za budućnost ove zemlje o generalima, o transkriptima, nogometu ili takvim prolaznim medijskim temama?

    Da li ćemo mi na jesen birati temeljne i konkretne reforme ili birati iz ofucanog kataloga socijalne skrbi i populističke ekonomije? Čak se i Francuska sprema napustiti državnu socijalnu ortodoksiju, a mi? Nitko još nije ponudio te reforme kod nas, no neki novi europljanin će se morati pojaviti i na našoj sceni. Da li već na sljedećim izborima?

Oglasi

8 komentara to “«The Good, the Bad and the – … well, the Croatians»”

  1. BRILJANTNA ANALIZA !!!!!!!!!!
    Ma uživa’ san čitati :-)))

  2. A sad malo ozbiljnije.
    Vezano uz izbor koji nas čeka, mi tu imamo GADAN problem !!! JERBO NEMAMO IZBORA !!!
    Jer svakom imalo pametnom Hrvatu je jasno kakav je promašaj HDZ (usprkos vrhunskom PR premijeru). A oni bi kao trebali biti “kontra” lijevoj opciji (Ivo Sanader = Nicholas Sarkozy 🙂 ????).
    Od SDP-a se ni u teoriji ne može očekivati provođenje reformi koje opisuješ u tekstu (i koje su apsolutno nužne !!!). I što ostaje ?
    HNS ? DC ? HSP (sačuvaj Bože – ali bi Tadića tribalo “oteti” :-).
    Moj osobni favorit je HNS i Radimir Čačić. Ali s obzirom na hipoteke koje vuče iz prošlosti (koliko god one bile (ne)točne) i činjenicu da je HNS kadrovski pomalo slab (Čačić, Vesna Pusić, Lesar (samo zato što je aktivan na internetu 🙂 … – i ko je još u HNSu 🙂 ne očekujem za njih dovoljno dobar rezultat na izborima da bi mogli nešto konkretnije postići.
    Sve u svemu, prilično sam pesimističan. U vrijeme kad Hrvatska mora odraditi ogroman posao prije ulaska u EU, kao najpozitivniji mogući ishod sljedećih izbora vidim smjenjivanje HDZ-a s vlasti.
    Pesimistički, i totalno kontra mog karaktera …

  3. cronomy, NE BUDI LIJEN 🙂 i postaj ovo na pollitika.com. OBAVEZNO.

  4. A kasno je već da to stavim na pollitika.com. “France” izbori su gotovi manje više. Možda kasnije bude osvrt na ishode izbora i kakve veze ima s nama.

  5. Odlicno i precizno.

  6. super site… al nisam onda siguran kako nisi točno pročitala što sam napisao na mojemu!… čini se da si ekonomski obrazovana?… čudim se da recimo bez komentara prenosiš Jurčićevu izjavu da će reindustrializirati zemlju (bez i riječi objašnjenja kako) a moje prijedloge odmah otpisuješ kao nerealne?…
    inače, imao sam puno radikalniji prijedlog, o potpunom ukidanju poreza na dohodak, (tijekom 4-8 godina, osim poreza na ekscesne plaće, iznad 30 000kn) ali ipak ekonomski potkovaniji od mene nisu ga prihvatili… strateško mišljenje ne ovisi o izborima!… porez na dohodak je anakronizam s prijelaza u 19. stoljeće i danas je zanemariv u strukturi prihoda, a pridonio bi (ukidanje) potrošnji, osjećaju optimizma, oslobodio bi tisuće poreznika potrebe kontrole milijun poreznih prijava…
    mislim, znam da nije TAKO jednostavno, al i je?
    inače, zalažem se za predvidivost uvjeta poslovanja…dakle, za dugoročnu politiku… primjerice, moj prijedlog je da se od 2008. uvede podjela mirovinskih doprinosa 14:6 posto, u korist osobnih računa umirovljenika, zatim od 2010 13:6, pa 2014 12:7, pa 11:7 itd, svake tri godine ili tako nekako, uz minimalna odstupanja (recimo do 6 mjeseci) ovisno o recesiji ili rastu u svijetu, na tržištima kapitala…
    time bi se osiguravala budućnost, a sadašnjim umirovljenicima se ionako sva dodatna prava alimentiraju zaduživanjem ili rasprodajom imovine (njih bi, okrutno, ali istinito, uz prekidanje umirvoljavanja nladih – branitelja – bivalo sve manje, jer je smrtnost visoka, a granica za umirvljenje je pomaknuta na 65 godina i mora se u sljedećih desetak godina izjednačiti za žene i muške; za 10 godina ćemo imati tek oko 900 000 umirovljenika!)… ista stvar je i pdv— ako su estonija i slovačka i bugarska osigurale rast flat taxom, zašto mi izmišljamo toplu vodu?… uvođenje jedinstvene stope od 20% (uz ukidanje povlaštene stope pdv-a) od 1. siječnja 2008. ne bi se ništa bitno promijenilo (kruh je ionako poskupio preko 30 posto i nema opravdanja za novo poskupljenje; osim toga, zašto da todorić kupuje kruh sa nula posto poreza? …onima koji stvarno nemaju, alimentira se razlika socijalnim mjerama)a zatim recimo svake dvije godine smanjiti tu jedinstvenu stopu za 1% … za 10 godina imali bismo jedistvenu stopu od 15% na dobit (postali bi porezni raj za greenfield investitore), dohodak (a ionako se na plaće do 4000 ili više kuna ne bi plaćalo ništa, a na veće tek simboličnih 15%), i PDV, koji bi uz do tada ovim mjerama naraslo gospodastvo za 1,5 puta(10 godina po 10 posto nominalno, 7posto realno) donosio i više nego dovoljno…

    mislim, sve je ovo zaokružen program (uz poticaj od 40 000 kuna za svako novootvoreno radno mjesto na barem dvije godine, uz jedini uvjet jamčenja imovinom tvrtke ili osobno poduzetnika, BEZ papriologije! … čak i da zaposlimo svih četvrt milijuna nezaposlenih, to je tek 10 mlrd kuna, koje bi se kroz 4 godine potrošile, ali bi prihodi proračuna naraslii za barem milijardu dvije godišnje zbog doprinosa, a povećala bi se i potrošnja u trgovinama (pdv…)

    bit svakog programa koji želi biti uspješan je cjelovitost! jer jedna mjera veže drugu…

    razmisli, pa odgovori… nisam uopće politički isključiv (bez obzira što sam dužnosnik jedne stranke) tko god ukrade barem neku moju ideju, neka mu je sa srećom; i meni će biti bolje!

  7. ok, samo brz odgovor prije nego i pročitam ostatak dugog komentara. Ja sam muško, nisam “obrazovana.” 🙂

  8. Imam mali problem sa nekim pitanjima ovdje.
    Ne znam koji, čiji prijedlog odbacujem kao nerealan? Možda bi me trebalo podsjetiti jer nisam siguran o čemu govorite i o kojem blogu se radi. Te dodatne informacije bi mi pomogle da odgovorim bolje i rado ću pogledati i pročitati o čemu se radi.
    PetarBašić mi je poznato, da li je to netko možda iz DCa?
    Nisam komentirao “reindustrijalizaciju” jer ne znam točno što Jurčić misli pod time. Kad izađe SDPov program znati će se više o čemu se radi. Neki dan sam gledao HSP gosp. program pa ni SDP neće proći nezamjetan. Plansko izgrađivanje gospodarstva po sistemu koji SDP najavljuje (svaka regija određene industrije) je diskreditirano.
    – Ukidanje poreza na dohodak je uistinu radikalan prijedlog u Hrvatskoj, iako ja ne bio protiv njegove zamjene sa flat stopom od 15-20% koji je daleko bolji po pitanje papirologije. Vrijedi istaknuti da je efikasnije oporezivati svu vrstu potrošnje umjesto prihoda.
    U Hrvatskoj prihodi od poreza na dohodak čine relativno mali dio ukupnog prihoda središnje države i nije nerelano za očekivati da bi prihodi bili veći od flat stope na dohodak. Za druge zemlje, to nije tako i proračun mnogo ovisi o prihodima od dohotka. Gđa. Srdoč iz Adriatic Instituta u njenoj knjizi govori puno više o tome, a ja je nisam još vidio, tako da ako vi jeste ispred mene ste. 🙂
    – Ekscesna plaća je širok pojam (i vjerojatno malo subjektivan) pa ne bih znao koliko to točno iznosi, a upravo smanjenje viših marginalnih stopa poreza na dohodak potiče rad i investicije. Ideja je poreznim olakšicama potaknuti zarađivanje prihoda koji inače ne bi bio zarađen. Posljednjih Nobelovac iz ekonomije, Edmund Phelps, tako kaže da je neefikasno imati male (ili u ovom slučaju nepostojeće) marginalne porezne stope na male prihode, zato jer oni sa srednjim i visokim prihodima isto imaju tu olakšicu ali nemaju interes raditi više i tako postizati veći prihod. Ako ne postoje porezi na male dohotke, a da na visoke, postoji mogućnost da ljudi ne žele raditi više i tako zarađivati dohodak koji inače ne bi zarađivali, dok upravo TO jest cilj. Tako da prijedlog o potpunom ukidanju poreza na niže i srednje dohotke je upitne efikasnosti. No, to jest malo drugačiji pogled i Phelps ide na maksimiziranje prihoda od poreza jer “nam trebaju svi mogući prihodi kako bi riješili neke probleme” ponajviše veliki val “baby boomers” koji nastupa u americi. Neće se svatko složiti sa time.
    Naravno, porezi na niže dohotke postavljaju pitanje ekonomske pravednosti. No, isto tako treba objasniti javnosti što ekonomska pravednost znači. Socijalisti iz SDPa će uglavnom odgovarati povezujuće se na razliku između bogatih sa visokim plaćama i onih sa niskim, tako da je “normalno” da oni sa visokim plaćaju veće porezne stope. Bolje je objašnjenje da je ekon. pravednost relativno pitanje razlike između niskih plaća i srednjih plaća. Cilj je postići dinamičnu socijalnu skalu, gdje je lako prelaziti iz nižih u više dohodovne razrede. (Kao i naravno pasti iz više u nižu) Zemlje koje su ukrutile tu skalu sa visokim porezima i nefleksibilnim zakonima o radu, poput Francuske, su otežale postizanje viših dohodaka, što ide na štetu onih sa malim dohotkom.

    -Zamjena progresivnog poreza na dohodak sa flat stopom je druga stvar i to bi vjerojatno bio dobar potez, kao i smanjenje poreza na dobit, no 20% nije toliko visok da stvara izrazito negativan efekt na poduzetništvo i greenfield investicije. Hrvatska se još nalazi na dobro strani Laferove krivulje po pitanju poreza na dobit, nešto što primjerice Amerika ne može reći.
    – No u Hrvatskoj je puno veći problem porez na rad, tj. doprinosi i oni puno više utječu na veličinu plaće, rada i zaposlenosti i evidiranje poreza, nego porezi na dohodak. (Prihod od poreza na dohodak je i umanje za onoliko koliko se neslužbeno dobiva na ruke i ne prijavljuje kao dohodak) Uobičajeno objašnjenje radnika jest da se u Hrvatskoj ne može zarađivati dobra plaća na legalan način kad se državi mora isplatiti 40% iznosa plaće. Naravno, i za poduzetnike je taj “klin” vrlo neprivlačan tako da se plaće uglavnoj isplaćuju u plavim kuvertama, što je sasvim razumljivo.
    – Subvencije kompanijama za zapošljavanje radnika sa niskim plaćama je isto Phelpsova ideja. No naravno subvencije stvaraju problem ovisnosti. No ja sam se tu raspisao već dosta za sada.

%d bloggers like this: