Ovo je bilo moje nedjeljno čitanje, koje bi svakako preporučio svim da pročitaj jer je (1.) zanimljivo, (2.) radi boljeg razumjevanja ovog mog kratkog sumiranja. Prof. Easterly je u srcu debate o efektivnosti vanjske pomoći i općenito pristupa bogatih zapadnih zemalja razvoju siromašnih zemalja. Ne treba mu poseban uvod. No, u svom posljednjem radu – Where Does the Money Go? – objavljenom pod okriljem Brookings Instituta, Easterly (zajedno sa gosp. Pfutze, da ne zanemarimo asistente) se fokusira na „najbolju praksu“ davanja pomoći Razvojnih Agencija, ne efektivnost vanjske pomoći ili krive paradigme razvoja.
Državne i međunarodne Donorsko-Razvojne Agencije (od sad samo DORA), njih 48, ocjenjeno i rangirano je u pet dimenzija koje bi karakterizirale idealnu agenciju, kad bi tako nešto postojalo – fragmentacija, selektivnost, neefektivni kanali pomoći i trošak. Same DORAe su suglasne o nužnosti kvalitete u ta četiri elementa, kao i petog, vjerojatno najvažnijeg: transparentnost.
Transparentnost agencije daje uvid u njenu operaciju, alokaciju/operaciju pomoći (i.e. gdje novac odlazi), njene troškove, postignute ciljeve i naravno pristupačnost svih tih informacija javnosti. One agencije koje su dobile niske ocjene za transparentnost ne izvještavaju dobro gdje novac odlazi – u koje zemlje, koje sektore. Transparentnost je vidljiva i koliko kvalitetno agencije odgovaraju na upite javnosti telefonom, emailom – upravo jedan od načina kojim su Easterly i Pfutze tražili podatake. Gotovo sve UN-ove agencije su ovdje rangirane kao najlošije.
Fragmentacija daje uvid u stupanj specijalizacije pojedine agencije. Znamo da je veća specijalizacija bolja – donosi veću produktivnost i niže troškove – kako za državne agencije i privatne kompanije, tako i za DORAe. Unatoč tome, DORAe su relativno fragmentirane sa previše zemalja, previše sektora, previše projekata u pojedinoj zemlji. Fragmentacija po projektu, previše donora u jednom projektu, je isto nepoželjna.
Selektivnost, jednostavno govori kamo se pomoć upućuje i što DORAe (ne)izbjegavaju. Korumpirane, diktatorske zemlje i zemlje koje nisu siromašne (poput Hrvatske) vs. uistinu siromašne zemlje na dnu prihodovne tablice. Primjerice, Svjetska Banka ima urede u svakoj od middle-income zemalja poput Hrvatske ili egzotičnijih poput Brazila. No nema urede i administraciju u zemljama kojim najviše treba pomoć, poput Centralne Afričke Republike ili Chada.
Kriterij neefektivnih kanala vanjske pomoći gleda tipove pomoći (u hrani ili u tehničkoj pomoći) i koliko je uvjeta povezano uz vanjski pomoć. Tri tipa pomoći se smatraju lošim i DORAe bi se tih trebale kloniti – pomoć sa uvjetom obavezne reciprocitetne kupovine od donatora, pomoć u hrani i tehnička pomoć.
Elementom troškova pokušali su dati uvid u administrativne/operativne troškove DORAa u odnosu na fond vanjske pomoći, te omjer pomoći po zaposleniku. Imati visoki omjer (>100%) operativnih troškova prema pomoći je nepoželjno. Ukazuje da agencija troši više na administrativne troškove nego što daje u vanjskoj pomoći – što izgleda besmisleno. UN agencija za razvoj (UNDP) je jedna od najgorih u tom pogledu. No, iako je mjerenje troškova bitno, autori napominju da su podaci u radu od nedovoljnog povjerenja, ponajviše zbog šire nedostupnosti podataka o troškovima. (Opet zbog slabe transparentnosti i odgovornosti većine DORA, pogotovo multinacionalnih poput UN.)
Uzimajući konsenzus DORAa oko ovih elemenata najbolje prakse kao standard, Easterly i Pfutze su analizirali i ocjenili koliko se one drže tih deklariranih načela, tj. koliko su blizu tom standardu.
Unatoč određenim subjektivnim mjerenjima (koje autori priznaju) i hendikepu nedovoljno kvalitetnih podataka, Easterly i Pfutze su rangirali DORAe. Autori priznaju da su zaključci pomalo i paradokslani – dostupni podaci su loši; pokazatelji o praksi DORA, na osnovu tih podataka, su slabi.
Ja sam napravio slike djelova tablice, gdje su vidljive najbolje i najgore agencije. Najbolja je, malo ironično pošto Easterly skoro najviše nju kritizira, ispala International Development Association (dio Svjetske Banke). Druga je Britanska agencija, treća, četvrta, peta su sve multilateralne razvojne banke. Naglasak na banke jer upravo one proizlaze kao najbliže najboljim praksama u distribuciji pomoći.
“The broad pattern that emerges from our evidence is that development banks tend to be closest to best practices for aid, the UN agencies perform the worst on these dimensions, and bilaterals are spread out all along in between.”
Tri agencije na dnu su UNWFP, UNHCR i Global Environmental Facility. Možda se i vama kao i meni čini da je uključivanje UNHCRa kao humanitarne a ne razvojne agencije malo neprimjereno, pa sa razlogom Nicholas van Praag, glasnogovornik UNHCR prosvjeduje o ishodu. Ipak, UN je institucija pod najvećim političkim utjecajima i najmanje odgovorne itkome o ishodu svojih programa.
Ako ja nisam dovoljno naglasio loš ishod UNovih agencija, možda blog Real Time Economics je -UN Stinks. Uz to, RTE donosi reakcije rangiranih agencija – dobrih i loših.
Nadalje, kao što Easterly odgovara, iako je neka statistika u radu vjerojatno kriva, takva mora biti s obzirom na neadekvatne podatke ponuđene javnosti/istraživačima od samih agencija. Želite bolje rezultate, omogućite bolji uvid u praksu vanjske pomoći, je poruka. Problem je naravno da više podataka bi potencijalno otkrilo još gore stanje od sadašnjeg. Uglavnom, razlozi za ovakve ishode su ostavljeni za buduća istraživanja i revizije uz, valjda, kvalitetnije i opsežnije podatke.
“Our findings on aid best practice tend to confirm a number of long-standing complaints about foreign aid. The aid effort is remarkably splintered ito many small efforts across all dimensions-number of donors giving aid, number of countries receiving aid from each donor, and number of sectors in which each donor operates. A lot of aid still goes to corrupt and autocratic countries, and to countries other than those with the lowest income. Aid tzing, the use of food aid-in-kind, and the heavy use of tehnical assistance continue to persis in many aid agencies, despite decades of complaints about these channels being ineffective. In addition, some agencies have remarkably high overhead costs.”
Cronomy.org 