Mihaljek – Nema rasta bez reformi. Nema reformi zbog političara

autora/ice cronomy

Naslov je ponešto apsolutistički, no nije daleko od istine. U razdoblju 1994. – 1997. Hrvatska ekonomija je zabilježila najviše godišnje stope rasta, kulminacijom ’97. sa 6.8%. Tada su Hrvatske stope rasta bile više od prosjeka rasta u zemljama Srednje i Jugoistočne Europe. Od 2000. do danas u hrvatskoj traje neprekinuti ekonomski rast. No, iako Hrvatski BDP prati putanju rasta zemalja SIE, stope rasta su posljednjih godina konzistentno niže od stopa rasta u zemljama SIE. Koji su uzroci tog zaostajanja, tj. nemogućnost podizanja godišnje stope rasta piše Dubravko Mihaljek u radu Između Olimpa i brodoloma: viđenja hrvatske tranzicije u 2007. godini. Rad vrvi britkim observacijama koje se izgube, zaborave ili nikada i ne spomenu u dnevno političkom diskursu. Nadalje, osim pitanja o objašnjenju hrvatske ekonomske prošlosti, Mihaljek, jedan od najeminentnijih Hrvatskih ekonomista, je okrenut i budućnosti – kako podići stope ekonomskog rasta? Prije samih politika potrebno je postići društveni konsenzus “s ciljem ostvarivanja socijalnog mira kao jednog od preduvjeta za daljnju izgradnju i afirmaciju sistema privatno-vlasničke tržišne ekonomije.” Najme, taj sistem osigurava dugotrajan rast i razvoj. Primjetite da je, kako se meni barem čini, naglasak na ostvarivanju socijalnog mira, ne na njegovom održavanju u sadašnjem obliku.

Drugim riječima, da bi se dovršila tranzicija i povećala dugoročna stopa rasta, potreban je konsenzus oko nužnosti reformi i promjene politike. Građenje tog konsenzusa je na izabranim predstavnicim, političarima, a oni su jednostavno nedovoljno zreli, vođeni populističkim i korporatističkim idejama.

Jutarnji je još u Rujnu ’07. imao članak o Mihaljekovom radu, te unatoč tome što je članak danas relativno star, tema, dapače, nije.

Mihaljek: ‘Nema pravog ekonomskog rasta zato što političari ne žele reforme’

Piše: Marina Klepo

ZAGREB – Je li predsjednik Stjepan Mesić u pravu kada kritizirajući Vladu tvrdi da sadašnja gospodarska politika nije dobra? Jesu li njegovi glavni argumenti za tu tvrdnju – rasprodaja imovine i stalni rast inoduga – ispravni? Dubravko Mihaljek, jedan od vodećih hrvatskih ekonomista zaposlen u Banci za međunarodna plaćanja u Baselu, ne slaže se s time.

Mihaljek, naime, smatra kako je jedan od najvećih problema Hrvatske činjenica da su političari zaokupljeni sporednim stvarima, poput nadmetanja tko će biračima ponuditi više stope rasta, dok ozbiljne reforme nitko ne želi provoditi.

U usporedbi sa zemljama srednje i istočne Europe (SEI), Mihaljekova analiza “Između Olimpa i brodoloma: viđenja hrvatske tranzicije u 2007. godini”, pokazuje da se Hrvatska ne razlikuje mnogo po makroekonomskim kretanjima. Najznačajnija razlika je u tome što ukupni ekonomski rast u Hrvatskoj posljednjih godina zaostaje.

U prosjeku iznosi 4,5 posto, dok se u zemljama regije kreće od 5 do 6 posto. Za sustizanje Grčke, Portugala i Španjolske – tri zemlje EU koje imaju niži dohodak i sličnu strukturu gospodarstva – Mihaljek procjenjuje da će Hrvatskoj trebati 29 godina, a računajući sivu ekonomiju i utjecaj pristupanja EU, to bi se  razdoblje smanjilo na 18 godina. Slovenija ih je, primjerice, već sustigla, baltičkim zemljama trebat će 6-10 godina, Mađarskoj 15, a Češkoj 17 godina. Uzroke zaostajanja Hrvatske, smatra, treba tražiti u sporijem provođenju strukturnih i tranzicijskih reformi.

Na ključno pitanje “koje bi mjere ekonomske politike mogle ubrzati ekonomski rast” Mihaljek odgovara da je najprije potrebno ispuniti glavni preduvjet: stvaranje konsenzusa oko provođenja reformi. Konsenzus, međutim, nije moguć, a razlozi su vrlo složeni: osim ekonomskih, tu su dublje društveno-političke, demografske i povijesno-kulturne dimenzije. Prema njegovu mišljenju, postoje tri fenomena koja priječe brži razvoj Hrvatske.

“Prvo, političari u Hrvatskoj još uvijek nisu odredili osnovne ekonomske zadaće države, osobito u područjima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture, znanosti, tehnologije”, ističe Mihaljek. Odgovornost za takvo stanje, smatra, dijelom snosi i ekonomska profesija, jer se previše koncentrirala na pitanja koja su manje značajna za dugoročni rast, poput tečaja i promjene industrijske strukture, a zapostavila je nepopularne, ali važne istraživačke teme kao što su reguliranje tržišnog natjecanja, subvencije, obrazovanje, javna uprava, socijalna politika, demografija…

Premda su političari skloni jednostavnim rješenjima kao što je “aktivna” tečajna i industrijska politika, Mihaljek upozorava da ona ne vode poželjnim visokim stopama rasta. Moderna teorija rasta govori da njima najviše pridonose “konkurentno gospodarsko okruženje, otovrenost u ekonomskih odnosima s inozemstvom i sposobnost brzog prihvaćanja novih tehnologija”. Stvaranju tih uvjeta pogoduju pak reforme obrazovnog sustava, mjere poticanja domaćih inovacija, istraživanja i razvoja, regulatorne reforme za razvoj tržišta, te restrukturiranje preostalih “strateških” sektora (energetika, transport, brodogradnja, poljoprivreda). “Mnoge od tih tema domaći ekonomisti izbjegavaju, što u konačnici podržava nesređeno stanje u tim važnim segmentima”, napominje Mihaljek.

Drugi fenomen koji primjećuje jest da javna uprava, osobito na lokalnoj razini, nije u stanju osigurati transparentnost i jednostavnost uvjeta poslovanja za potencijalne poduzetnike. Jedan od uzroka takvog stanja je loša obrazovna struktura i nedovoljna profesionalizacija u javnoj upravi.

Nesnalaženju javne uprave pogoduje i hiperprodukcija pravnih propisa, pa zbog velikog broja često nedorečenih, nejasnih i međusobno proturječnih propisa službenici ne znaju kako ih primjenjivati, a potencijalnim poduzetnicima nisu jasni poticaji za rad, investiranje i otvaranje radnih mjesta. “Bez tih osnovnih ekonomskih poticaja nema zdravog ekonomskog rasta, ni značajnijeg povećanja zaposlenosti u dugom roku”, kaže Mihaljek.

Kao treći faktor koji ograničava dugoročno ubrzanje rasta navodi delikatnu političku ravnotežu. “U uvjetima gdje ne postoji uvjerljiva parlamentarna većina, mali su izgledi da će zakonodavne vlasti postići sporazum oko pitanja vezanih uz reforme ‘druge generacije’, ističe Mihaljek, dodajući da izgledi za reforme na tim područjima presudno ovise o političkom konsenzusu, a on se trenutačno čini nedostižnim, i u Hrvatskoj, i u zemljama regije.

Stoga, ovaj ekonomist zaključuje da stope rasta postignute posljednjih godina najvjerojatnije neće biti premašene u srednjem roku, odnosno da hrvatskom gospodarstvu ne prijetiti brodolom, ali će još dugo biti daleko i od europskog Olimpa. S porukom da je Hrvatska osuđena na osrednjost političari će se teško pomiriti, ali očito nisu spremni ni učiniti mnogo više da bi promijenili percepciju o budućnosti Hrvatske.

Slični rezultati koalicijske i HDZ-ove vlade

Iako se političari uvijek hvale brojkama, Mihaljekova analiza pokazuje da nema bitnije razlike u makroekonomskim rezultatima između koalicijske i HDZ-ove Vlade. Obje su imale prosječan rast BDP-a od 4,6, odnosno 4,5 posto, kao i sličnu stopu inflacije. Sadašnja Vlada imala je više uspjeha – ali i sreće zbog povoljnih globalnih i domaćih uvjeta – u sređivanju javnih financija i smanjivanju nezaposlenosti, a bivša Vlada pri kontroli vanjskog deficita (platna bilanca i inodug) i cijena stanova.

No, u održavanju makroekonosmke stabilnosti, napominje, ključnu ulogu igrali su kontinuitet u monetarnoj i tečajnoj politici, te aktivne mjere HNB-a za usporavanje rasta vanjskog duga i kreditne ekspanzije.

U usporedbi sa zemljama srednje i istočne Europe, Mihaljekova analiza pokazuje da je najveća razlika u tome što ukupni ekonomski rast u Hrvatskoj posljednjih godina zaostaje

Faktori koji onemogućuju ubrzanje rasta

1. Prvo, političari u Hrvatskoj još uvijek nisu odredili osnovne ekonomske zadaće države, osobito u područjima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture, znanosti, tehnologije.
2. Javna uprava, osobito na lokalnoj razini, nije u stanju osigurati transparentnost i jednostavnost uvjeta poslovanja za potencijalne poduzetnike.
3. Delikatna politička ravnoteža – mali su izgledi da će zakonodavne vlasti postići sporazum oko ključnih pitanja vezanih uz reforme ako ne postoji uvjerljiva parlamentarna većina.

Oglasi
%d bloggers like this: