Mnogo diskusija, ekonomista, političara, građana, oko najava o uvođenju poreza na imovinu (PNI nadalje) početkom iduće godine. Jedino šta je jasno iz svih diskusija je da nitkome nije svejedno i da je zasad većina protiv, uključujući i dežurne ekonomske komentatore.
Ono što je manje jasno su polu argumenti na kojima se baziraju kritike, zamjerke ili što već. Zapravo je zapanjujući nedostatak solidnog argumentiranog protivljenja najavljenom PNI. A što je zabrinjavajuće je da se još manje nastoji pokrenuti rasprava i argumentirati što bi PNI trebao postići, kako bi taj porez trebalo dizajnirati, a kako nebi i što se očekuje od Vlade.
Možda je sve to zato jer, kao što je Martina Dalić istaknula, osobine najavljenog PNI su nedostupne pa se u biti ne može konkretno diskutirati niti o okvirnim crtama poreza, slagati ili protiviti, korigirati.
Uvođenje novog poreza, makar i kao zamjena za neki prijašnji, sa velikim upitnikom iznad čitavog poteza blizu je najgoreg načina da se porez uvede. Argumenti koji daje Dalić su u biti ispravni, sa nekim manjim korecijama, pa se neću na njima zaustavljati. Suočeni sa visokom neizvješnoću o budućem prihodu i poreznom nametu racionalna odluka jest povećati štednju i smanjiti potrošnju. Viša štednja, ipak, ne znači nužno i manje investicija i zašto je to slučaj u Hrvatskoj Dalić ne objašnjava dalje. Naravno, pretpostavka u argumentu je i da bi PNI bio dodatni porez, a ne zamjena za postojeću komunalnu naknadu. Iako malo znamo, čini se da će komunalna naknada biti zamjenjena PNI pa bi stoga racionalni pojedinac koji pokušava predvidjeti potez države trebao već i iz sada dostupnih informacija predvidjeti da njegov novčanik neće biti znatno dodatno olakšan ako i uopće. (PNI kao porez naravno ima svoje posebnosti i uvodi distorzije na tržišta nekretnina i manje ponašanje njegovih sudionika ako je i jednak iznosu komunalne naknade.)
Naravno, nije mogao izostati komentar dežurnog ekonomskog analitičara Ljube Jurčića. Iako konkretnih informacija o PNI nema, Jurčić već zna što će se i kako dogoditi. Poslije kad naravno to ne bude tako, mediji neće napisati ‘Jurčić u krivu’. (Ajde Večernji nešto malo i je napisao.) Ali kad predvidi pad BDPa i porast nezaposlenosti jer je zemlja u recesiji (nss!) onda je Jurčić vodeći prognostičar par excellence i hrvatski Dr. Propast. Smješno. Bez uvrede vrlim poslovnim ekonomistima koji su nadam se konkurentno plaćeni za makroekonomsko prognoziranje, ali predviđanje ekonomskih kretanja i uzročnih na osnovi aritmetičkih formula, što Jurčić čini i što možete provjeriti, je vrlo nizak oblik ekonomskog zvanja i zanimanja.
Uopće mi nije jasno zašto se vodeći mediji oslanjaju na Ljubu Jurčića kao ‘go to’ ekonomista za objašnjenje neke ekonomske politike pogotovo onih van njegove domene (međunarodna ekonomija) poput porezne politike. Da ne ispadne da kriziram Jurčića osobno, samo se osvrćem na njegove iritirajuće neargumente i demagogiju. Kao političar to je jasno. Kao ekonomist, za kojeg on slovi u medijima, to je za zgroziti se.
“Odakle će ljudi plaćati taj novi porez? Djedovinu od koje mnogi građani nemaju nikakve koristi uopće se ne bi smjelo oporezivati. Ne bi se nikako smjelo ulaziti u oporezivanje nekretnina u kojima se stanuje, svakako treba postojati zaštićeni, neoporezivi broj kvadrata po svakom članu kućanstva. Pitam još tko će procijeniti vrijednost nekretnina, pa to je golem posao, za to treba desetak godina”, kazao je Jurčić.
Jurčić svoje protivljenje PNI ne bazira na ekonomskim argumentima već na demagogiji. Želi uvjeriti ljude da se radi o novom porezu pa se pita “od kojeg će to dohotka građani plaćati taj novi porez”? Ako će PNI biti alternativa komunalnoj naknadi, kao što se u biti najavljuje, onda će građani valjda plaćati PNI iz onoga dohotka iz kojeg sada plaćaju komunalnu naknadu. Ne vidim razloga za strašenje ljudi “prodavanjem djedovine u bescjenje” i kakav je to argument?? (PNI povrh komunalne naknade bio bi političko samoubojstvo. Pretpostavimo da su političari racionalna bića sa uskim osobnim interesima.)
Naravno što bi bio ekonomski argument u Hrvatskoj bez jedne žlice ksenofobije.
Ekonomski razlozi za oporezivanje imovine poput zemlje i nekretnine su dobri i poznati već dugi niz godina. To ne znači da nema sivih zona i specifičnih problema, no, za razliku od Jurčićevih parola o “djedovini” “bescjenju” i “tajkunima”, argumenti se baziraju na ekonomskom rezoniranju. Josip Tica ima bolju argumentaciju od Jurčićeve, iako mislim da PNI ima malo veze sa moralnošću, pravdom. Ukratko, argumente možemo organizirati oko dva pitanja, kako i zašto porez na imovinu?
Zašto? Zemlja i nekretnina izgrađena na njoj, iako su obje imovina, različite su osnove za PNI. Više o tome niže. Ponuda zemlje je u biti fiksna, što ekonomisti nazivaju neelasitčna (potpuno vertikalna krivulja ponude što znači neosjetljivost na promjenu cijene). Ekonomski povrat (dohodak) na zemlju je ekonomska renta, pa je oporezivanje zemlje jednako oporezivanju ekonomske rente i kao takvo ne mjenja značajno ponašanje ljudi ili neku njihovu korisnu aktivnost.
Iako PNI ne može utjecati na ponudu zemlje, to nije jedini razloga zašto oporezivati zemlju i nekretninu. Oboje je vrlo jednostavno locirati, kao što samo ime kaže oboje su nepokretne, a i odrediti vlasništvo nad parcelom bi trebalo u teoriji biti vrlo jednostavno. (Zemljišne knjige u Hrvatskoj su naravno posebna priča i kamen spoticanja za uspješno uvođenje PNI.) Zbog toga je PNI povijesno izvor prihoda lokalne jedinice vlasti. Tradicija ima malo sa time. Kao prihod lokalne jedinice samouprave PNI financira dobra i usluge koje se pružaju na lokalnom levelu, kao npr. prometnice, škole, knjižnice itd.
Zbog direktnih benefita koje lokalne usluge poput kvalitetnih škola i cesta imaju za vrijednost nekretnina, PNI je adekvatan kao glavni izvor financiranja tih lokalnih usluga. Dakle, i benefiti lokalnih usluga i porez na nekretninte kapitalizirani su u vrijednost nekretnine. Ako ljudi znaju da je njihov PNI korišten za financiranje lokalnih usluga postoji direktna veza između benefita i trškova lokalnih usluga. Sa boljim lokalnim uslugama vrijednost nekretnina raste i porezni obveznici (vlasnici) spremni su platiti više za bolje usluge. Naravno, viši ili novi porez bez boljih usluga znači manju vrijednost nekretnina.
Jedan od glavnih uvida porezne teorije je da teret poreza pada na onu stranu tržišta koja je više neelastična. Kada Slavko najavi novi porez na nekretninu, npr. zemljište, vrijednost zemlje će pasti jedan za jedan sa novim porezom jer je ponuda zemlje neelastična. Vlasnici zemlje u trenutku kada je PNI najavljen snose čitav teret novog poreza u obliku manje vrijednosti zemlje (efekt fiskalne kapitalizacije). Taj jednokratni pad cijene zemlje jedini je efekt PNI – želja za kupovinom, razvojem i vrijednost bilo kakve ekonomske aktivnosti na toj zemlji ostaju nepromjenjeni. (Zemlja nije u biti 100% neelastična jer njena ‘ponuda’ djelomično ovisi o regulaciji putem dozvola i urbanizacije.)
PNI možemo gledati i kao oblik poreza na kapital. Na toj liniji je argument Maruške Vizek u Jutarnjem. PNI koje se bazira na vrijednosti zemlje i nekretnine na njoj destimulira investiranje i unapređenje zemlje. Oni koji unaprijede svoje zemljište ili kuću i time povećaju vrijednost povećati će i porez koji moraju platiti. Istovremeno, ukoliko taj porez financira lokalne usluge koje povećavaju vrijednost nekretnina PNI u potpunosti reflektira vanjske benefite od kojih vlasnici imaju korist i koji ne ovise o osobnom ulaganju.
Kako god gledamo na PNI ovo su, među ostalim, neki od ekonomskih argumenata koje vjerojatno želite koristiti prilikom diskusije. Nikakva djedovina, nikakvo bescijenje i slično paušalno rezoniranje.
Ključno je svakako da PNI u potpunosti bude pod ingerencijom lokalne vlasti. Na tome treba inzistirati jer je porez na nekretnine važan instrument fiskalne autonomije lokalnih vlasti. Svaki porez kao izvor prihoda je u biti neodvojiv od potrošnje za koju je namjenjen, a namjena PNI je kao važan izvor prihoda za financiranje lokalnih usluga. Ne da bi se punio Vladin proračun. Porezne stope trebaju biti određene lokalno i niti jedna lipa ne bi smjela otići u džep Vlade u Zagrebu. To je vrlo važan korak za autonomiju lokalne vlasti. Ako Linić planira uvođenje PNI i ubiranje prihoda djelomično u Vladinu kasu, to bi bio argument protiv takvog PNI i dobrim djelom pokazalo (ne)ozbiljnost Vlade oko fiskalne decentralizacije.
Drugo, kako oporezivati zemlju i nekretnine? Zemlja i izgrađena nekretnina u stvari različite su osnove za PNI što predstavlja praktični problem određivanje vrijednosti imovine na koju odrediti porez. Razne zemlje uglavnom koriste kombinaciju oboje kao osnovicu za PNI. Ali zemlju i nekretninu odlikuju različite karakteristike sa različitim implikacijama za poreznu politiku. Karakteristike samog zemljišta kao porezne baze prodiskutirane su iznad.
Na samoj zemlji razlikujemo poslovnu imovinu, imovinu za stanovanje ili imovinu za iznajmljivanje. Vlada nije konkretno naznačila kako će razlikovati između tih osnova i kako bi ih PNI razlikovao. Argument protiv oporezivanja poslovne imovine prilično je jak i razumljiv – kao input u proizvodnom procesu zbog efikasnosti ne bi se trebao oporezivati. Da li će tako i biti?
Za razliku od Jurčićevog bezrazložnog argumenta da se nekretnina za stanovanje ne bi uopće trebala oporezivati, postoje dvije karakteristike po kojima je imovina za stanovanje (kao i za iznajmljivanje) solidna osnova za oporezivanje, osim već onih gore navedenih.
(1) Stanovanjem u privatnoj kući ili stanu konzumiramo vrijednu uslugu koju ta imovina pruža te bi je stoga mogli tako i oporezivati, poput poreza na potrošnju. Nekretnina je u tom smislu samo veliko trajno, vrlo trajno, dobro pa bi u teoriji moguće bilo naplatiti PDV na novo izgrađen stan ili kuću. I to bi naravno trebalo ostati u blagajni lokalne vlasti. (2) Kuća ili stan su također imovina, vrijedna imovina poput štednje ili dionica i to u hrvatskoj svi dobro razumiju. Mogli bi tako analizirati kako oporezivati nekretnine kao oblik štednje. Razlika između te dvije osnovice za oporezivanje je posebno izražena kod imovine za iznajmljivanje – podstanar koji iznajmljuje stan ili kuću konzumira, a vlasnik investira u imovinu. Tržište podstanarstva je u crnoj zoni u Hrvatskoj, to znamo, ali ljetno tržište “zimmer frei” je vrlo vidljivo i dobro poznao svima.
Uglavnom, poanta nije analizirati oblike i način PNI iz svakog mogućeg kuta. (Ako vas to zanima, poglavlje 16. nedavnog Mirrlees Review o dizajnu poreza je odličan uvod kojim sam se i ja poslužio.) Poanta je da se svaka relevantna rasprava o PNI ili nekom drugom porezu mora temeljiti na nekim ekonomskim temeljima i rezoniranju, a ne na jeftinom podilaženju emocijama bez imalo korisnog rečeno.
Vlada bi svakako mogla tome pridonjeti objavom prijedloga PNI da se omogući rasprava i upoznaju lokalne vlasti sa novim porezom.
Cronomy.org 