Search Results for “PTKM”

  |  
22. travnja 2012

Privatizacija PTKM – “There you go again”

autora/ice cronomy

Tako mi mlijeka u prahu, zar to dogoditi će se stvarno čak? Privatizirati Petrokemiju (PTKM), relativno uspješu državnu kompaniju posljednjih par godina, hoće li?! Hrvatske zapovjedajuće visine, obiteljsko bogatstvo, zjenicu gospod …. ok pretjerujem.

Samo spominjanje riječi privatizacija u Hrvatskoj vjerojatno donosi mrak na oči mnogima. Možda i opravdano. Ne zaboravimo da je uistinu bilo mnogo nepravilnosti. Ipak, stanje uma našeg državno-političkog miljea je takvo da je privatizacija PTKMa dobra ideja. Postoje dva načina za razmišljati o tome. Dva vrlo dobra razloga zašto se država ne treba mješati u bilo kakvoj funkciji u kompanije poput Petrokemije.

[1] Prvo, država se ne treba baviti proizvodnjom ili prodajom gnojiva. PTKM proizvodi klasičan privatni proizvod (dobro) i ekonomski gledajući teško je argumentirano obraniti zašto bi se država trebala baviti proizvodnjom ili provizijom tog privatnog proizvoda, bilo u funkciji vlasnika, menadžer ili neke treće izmišljenje uloge. Istina, ekonomska teorija ima nešto za reći u vezi javne proizvodnje/provizije privatnih dobara. (Vidi ovdje i ovdje)

Gledajući sa normativne strane, razne tržišne nesavršenosti (eksternalije, ekonomije veličine (razmjera)…), te posebne karakteristike privatnih proizvoda – poput zdravstva – daju razloga za razmotriti državnu ulogu u proviziji privatnih proizvoda. Također, na pozitivnoj strani – zašto postoji javna (državna) provizija nekih privatnih proizvoda – znamo da se radi o političkj odluci, tj. barem u demokracijama o društvenom izboru nekog miksa javne i privatne provizije shodno biračkim preferencijama. Opet se uglavnom radi o privatnim proizvodima sa nekakvim posebnim karakteristikama. Osnovni proizvod PTKM – gnoj – teško da se kvalificira kao takav proizvod.

[2] No drugi razlog je daleko važniji – politika. Većinski državni udio vlasništva PTKM, kao i u mnogo drugih slučajeva, omogućuje direktno političko petljanje u poslovanje i operacije kompanije uvijek i samo na njenu štetu. Naravno sanacija štete onda ide iz poreznog novca. U Hrvatskoj je to pravilo, a ne iznimka. Premjer Milanović je lijepo i za promjenu osvježavajuće ‘priznao’ neodrživost i besmislenost takve situacije (u vezi HEPa iako naravno vrijedi i za druge državne kompanije).

Hrvatska ima izbor ovakvim načinom upropastiti korporacije koje se bave tim poslom pa ih onda sanirati novcem građana ili poraditi na tome da se građanima osigura posao i standard kako bi se bolje radilo i više ulagalo, kaže Milanović.

Još samo da ne ostane na lijepim riječima. Ne radi se toliko o državnom vlasništvu gdje svi porezni obveznici RH imaju pravo glasa i utjecaj na odluke vezane za kompaniju (prilično nemoguća situacija) već o političkom vlasništvu i kleptokraciji. Najmanji od svega radi se o nekakvoj “strateškoj važnosti” ili razvoju.

Prosječan birač nema šanse a ni mogućnosti znati što se u time kompanijama događa “ispod haube”,  niti birati svog predstavnika u nadzornom odboru. Sve ovisi o domaćem političaru. Ako potražimo po vijestima neće biti teško vidjeti tko se i kako se zapošljavao po nadzornim odborima. Da ne govorimo da dobit javnih kompanija nikada ne završi u džepu građana RH, na papiru većinskog vlasnika Petrokemije i sličnih državnih kompanija. Naravno svi gubitci HŽa i brodogradilišta redovno ‘završe’ u džepu građana.

Političari sve to znaju. Sindikati sve to znaju. Svatko gleda svoj osobni interes i to je u biti uredu! Ne treba očekivati i htjeti nešto drugačije u ovakvoj situaciji. Ne treba očekivati da sindikati okrenu ploču ili da dođu neki novi, dobronamjerni političari. Vjerojatno najefikasnije rješenje je uopće ne omogućiti da se razne kompanije nađu u ovakvoj situaciji, u lancima politike.

Državne kompanije u rukama političara postaju alat manipulacije, ekstraktivne institucije (Da li ih se u Hrvatskoj u posljednjih par godina može opisati nekako drugačije nego kao ekstraktivne institucije?) koje zamjenjuju političku moć za razvoj, kao što objašnjavaju Acemoglu i Robinson.

Ilustraciju toga imamo i u Hrvatskoj, baš u slučaju Petrokemije.

2008. sam pisao o PTKM koja je u medijima tada isto bila vrlo zastupljena, iako iz pogrešnih razloga. Sjetimo se, političarima se nije svidjelo najavljeno povećanje cijene umjetnih gnojiva i tako poljoprivednih proizvoda (iako su i te cijene više određene na svjetskom tržištu nego doma) pa su zauzeli nekakav stav tobože brige o potrošačima i ograničavali cijene umjetnih gnojiva i uvodili zabrane izvoza. Time su politički pritisci na PTKM direktno štetili njenom poslovanju i perspektivi razvoja. U vrijeme kad su cijena gnojiva na svjetskom tržištu bile najviše, kada je izvoz trebao donositi dobit (!) isti se zabranjivao iz čisto političkih razloga.

Sasvim identičan komentar koji sam imao onda, davne 2008., o PTKM vrijedi i danas. Onda, sve u režiji Vlada-Pankretić-Mesarić-Klaus. [Oprez Bakić! Slika Mesarića na linku! 😉 ] Od onda su neki otpali i nadajmo se da je Vlada zauzela drugačiji stav. Gornje reakcija premjera daje naslutiti da možda i je.

[3] Ako pak sva ta štetna politizacija kompanija u državnom vlasništvu nije dovoljan razloga da se država i politika uklone iz privatne proizvodnje i razvoja, da li nam utjecaj privatizacije u postkomunističkim zemljama središnje i istočne europe može poslužiti kao vodič i razuvijeriti nas od nekih mitova?

Da li se ikad zapravo pitamo, ‘što uopće znamo o efektu privatizacije u posljednjih 20 godina?’ Upravo o tom pitanju se bavi odličan rad Estrin-Hanousek-Kočenda-Svejnar The Effects of Privatization and Ownership in Transition Economies. (Journal of Economic Literature 2009, publikacija AEA) Vrijednost rada je u tome što je zapravo pregled 34 studije  o utjecaju privatizacije u CEE i CIS zemljama napisanih u razdoblju 1997-2007. Autori traže jasne odgovore na pitanja poput: Što kažu ozbiljna znanstvena empirijska istraživanja o efektu privatizacije za efikasnost, prihod i profitabilnost privatiziranih kompanija? Koji je utjecaj na ekonomski rast i output? Da li postoji razlika između privatizacije stranim ili domaćim vlasnicima i što je poželjnije?

Iz gornjeg rada:

  • Privatizacija, posebice kada je popraćena komplementarnim reformama, može imati značajan pozitivan efekt na ekonomiju, BDP i ekonomski rast. Jedino što se još debatira je da li je bolja brža ili sporija privatizacija.
  • Privatizacija ima pozitivan utjecaj na ukupnu produktivnost i rast iste. Efekt je slabiji prilikom privatizacije domaćim vlasnicima i jači kod privatizacije stranim vlasnicima. Efekt na produktivnost radnika je sličan efektu na ukupnu produktivnost.
  • Koncentracija vlasnštva je bitan faktor. Većinski privatni vlasnik ima najveći pozitivan efekt na produktivnost. Utjecaj stranih vlasnika je jači od domaćih vlasnika, a efekt radničke privatizacije je nedovoljno značajan.
  • Utjecaj privatizacije na profitabilnost je uglavnom pozitivan iako mali. Efekt varira između vrsta vlasništva, gdje domaće i strano vlasništvo ima pozitivan efekt, a radničko vlasništvo ili državno zadržavanje kontrolnog paketa (golden share) nije povezano sa rastom profita.
  • Efekt privatizacije na level prihoda i obujam poslovanja kompanija je značajan i pozitivan u CEE zemljama. Opet strano vlasništvo ima jak pozitivan efekt, dok domaće nema značajan efekt.
  • Efekt na zaposlenost je isto pozitivan, gdje je tendencija da privatizirane firme posebice u stranom vlasništvu povećaju ili ne smanje zaposlenost u odnosu na firme u državnom vlasništvu.
  • Broj studija o utjecaju na plaće je mali, ali državno vlasništvo je povezano sa nižim plaćama i većom šansom neisplate.
  • Privatizacija rezultira većem izvozu, Tobin Q, restrukturiranju, većoj šansi isplate dividendi i manjoj šansi neisplati duga.
  • Niti jedan grad nije nesto nakon privatizacije.

Svakako pročitajte makar uvod i zaključak, dovoljno da vidite da se daleko kvalitetnije može raspravljati o privatizaciji i da vas razuvjeri od raznih mitova. [Bakić daj pročitaj rad kad stigneš i napiši par riječi. 10x više ljudi će pročitati i poslušati što ti kažeš.]

Primjetite da je ovo diametralno suprotan način razmišljanja od onog ‘uvaženih’ stručnjaka poput Ljube Jurčića ili Željka Klausa koji jednostavno znaju da je privatizacija PTKM loša za mnogo toga i koji nisu u stanju sročiti bolje argumente od bacanja blata na moguće kupce ili trenutne privatne vlasnike, pa i Vladu, konstatirati da se razvoj ne prepušta privatnicima i zaključiti da će cijeli jedan grad nestati.

Nema nikakvo razlog za vjerovati da su njihovi odgovori-iz-rukava i instinkt vrijedniji od kvalitetnih empirijskih studija. No to možemo pripisati njihovom nerazumjevanju, uskom razmišljanju, a i ideologiji. Potvrdu takvih odgovora-prije-pitanja nećete naći u mnogim studijama o privatizaciji.

————————————————————-

Kao i davne 2008. Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.

Posted in Privatizacija | 6 komentara »

Oznake:
02. svibnja 2008

Graf – Svjetska upotreba gnojiva (vezano uz PTKM)

autora/ice cronomy

Raspisao sam se o Petrokemiji i gnojivu više nego obično o nekoj Hr kompaniji. (Jednostavnom u tome primjeru vidim dobar primjer blesavog državnog uplitanja.) No, vezano uz ta pisanja, evo zanimljivog grafa iz NYT članka o svjetskoj nestašici umjetnog gnojiva.

….In the United States, farmers in Iowa eager to replenish nutrients in the soil have increased the age-old practice of spreading hog manure on fields. In India, the cost of subsidizing fertilizer for farmers has soared, leading to political dispute. And in Africa, plans to stave off hunger by increasing crop yields are suddenly in jeopardy.

The squeeze on the supply of fertilizer has been building for roughly five years. Rising demand for food and biofuels prompted farmers everywhere to plant more crops. As demand grew, the fertilizer mines and factories of the world proved unable to keep up….

….Fertilizer companies are confident the shortage will be solved eventually, noting that they plan to build scores of new factories. But that will probably create fresh problems in the long run as the world grows more dependent on fossil fuels to produce chemical fertilizers. Intensified use of such fertilizers is certain to mean greater pollution of waterways, too.

Agriculture and development experts say the world has few alternatives to its growing dependence on fertilizer. As population increases and a rising global middle class demands more food, fertilizer is among the most effective strategies to increase crop yields.

…“Putting fertilizer on the ground on a one-acre plot can, in typical cases, raise an extra ton of output,” said Jeffrey D. Sachs, the Columbia University economist who has focused on eradicating poverty. “That’s the difference between life and death.”

…..As the use of such fertilizer spread, it was accompanied by improved plant varieties and greater mechanization. From 1900 to 2000, worldwide food production jumped by 600 percent. Scientists said that increase was the fundamental reason world population was able to rise to about 6.7 billion today from 1.7 billion in 1900.

Vaclav Smil, a professor at the University of Manitoba, calculates that without nitrogen fertilizer, there would be insufficient food for 40 percent of the world’s population, at least based on today’s diets.

Da li će PTKM imati izvozne koristi zbog ovakvog tight tržišta? Koliki je izvozni/proizvodni kapacitet? Da li je dugoročno narušen zbog državnog uplitanja u reguliranje cijena i alokacije dobiti? Cijeli opširniji članak, kao naručen, o nestašici gnojiva koja podiže cijenu možete vidjeti ovdje. Uz njega je i kratki video, no morate biti registrirani. (Ne preplaceni.) (DirectLink za graf)

Posted in Poljoprivreda, Razno | 1 Comment »

Oznake:
13. travnja 2012

Što si ti to samljeo?? – Razmišljati dalje od prvog koraka

autora/ice cronomy

Pohvala ministru Čačiću. Velika pokuda Ljubi Jučiću.

Neizbježno je, bar u demokratskim zemljama, da kad se raspravlja o ekonomskoj politici to znači mješanje ekonomije i politike. Kako kaže Thomas Sowell, ekonomski principi ostaju isti, ali šansa da će se potpuno primjeniti je znatno smanjena. To treba razumijeti. Mnogo puta i sami ekonomisti zaborave da ekonomske politike provode izabrani političari što znači da i njihove motivacije i ponašanje treba razumijeti, ne se samo žaliti na njih.

No nisu samo političari jedini kratkovidni. Birači, mediji a posebno interesne skupine poput sindikata, naklonjenji su razmišljati o ekonomskoj politici samo kroz jedan korak: koja je politika ili intervencija najpoželjnija, u danom trenutku, za rješavanje nekog društveno-ekonomskog problema. Rijetko kada se razmisli hoće li ta politika postići svoj cilj. Tako smo svjedoci raznim ekonomskim politikama koje ne samo da nikada zapravo ne donose rezultate za koje su načelno bile namjenjenje, već se u biti nikada ni ne preispitaju da li donose rezultate.

Jedan od razloga implementacije loših politika je upravo ne razmišljanje dalje od prvog koraka, iza neposrednih željenih namjera. Ne radi se samo o tome da određene politike neće postići željeni rezultat, već da li razumijemo mehanizme i karakteristike procesa koji sljede implementaciju određene politike.

Test toga je pitanje – “I što će se dogoditi onda”?

Pitanje možete postavljati ponovo i ponovo, sve dok ne dobijete suvisli odgovor koji uzima sve dobre i loše strane određene politike. Ekonomisti neće biti iznenađeni da manipuliranje cijenama i njihovo ograničavanje rezultira nestašicom. Oni koji ne razmisle dalje od prvog koraka “očitih” riješenja hoće.

Primjerice, uzmimo porast cijene benzina i prijedlog, koga drugog nego sindikata, kako da se ona “smanji”. Ako se Vlada odrekne 1.20kn (auto)cestarine cijena litre će pasti za 1.20kn. Ne samo da je izračun vjerojatno vrlo pogrešan, jer malo toga u tržišnim mehanizmima prati aritmetički izračun +/- gore-dolje, već je odličan primjer razmišljanja samo o prvom koraku.

Sarkastična reakcija ministra Čačić koji je pokazao da se može i mora razmišljati dalje od prvog, refleksnog, koraka kako “riješiti” neko pitanje je vrlo osvježavajuća. Posebice  Video odgovora pogledajte na linku.

‘Ako Vlada intervenira, to će biti ugrožavanje standarda građana. Čuo sam danas neke fantastične ideje sindikata da treba skinuti iz cijene benzina 60 lipa za ceste i 60 lipa autoceste. To je izvrsno! Bit će 1,20 kuna jeftinije gorivo, a onda ćemo iz budžeta otplaćivati kredite za ceste i autoceste, a da bismo budžet napunili, onda ćemo staviti neki novi porez u istom tom iznosu. To su ta genijalna rješenja’, kazao je (cinično) Čačić.

Nažalost daleko smo od redovite uporabe ovog jednostavnog pitanja i mentalne vježbe. Odgovori i riješenja se i dalje serviraju ad hoc, bez promišljanja, bez ekonomskih principa i razmišljanja unaprijed čemu zapravo vode. I to od onih od kojih se očekuje bolje. Ili možda ne više?

Ljubo Jurčić, u prilogu Otvorenog o Petrokemiji, 27.3. još jedan primjer razmišljanja samo o prvom koraku. Verbatim:

Petrokemija je više od obične kompanije. Petrokemija znači i Kutina. Bez Petrokemije vi nemate Kutine, a razvoj tog kraja ne može se prepustiti privatnom sektoru odnosno privatnom vlasniku jer ulazak privatnog vlasnika u Petrokemiji znači da on direktno ili indirektno uzima na sebe odgovornost za razvoj Kutinskog kraja. 

Novinar: Kako to da se državi niti jedno poduzeće ne isplati, a privatniku se isplati? [iako je ovo pitanje novinara blesavo, nemojmo na njega pikirati. Njegov je zadatak pitati ‘sočna’ pitanja za zanimljivu reportažu.]

Većina proizvodnje u Hrvatskoj je neisplativa zato što ekonomska politika stvara takve uvjete da se u Hrvatskoj ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti onda se riješenja nalaze u privatizaciji ili domaćim ili stranim investitorima i to ide na ruke privatnom sektoru, privatnim investitorima, koji zbog uvjeta koje je stvorila ekonomska politika umanje vrijednost tih kompanija i tako da potencijalno puno veću vrijednost dobivaju za puno manju cijenu ili puno manju vrijednost.

Jurčić političar ili Jurčić ekonomist? Ni jedno, već populist, što je posebno poražavajuće za netkog tko ima dokatorat iz ekonomije i paradira se po medijima kao stručnjak i spasitelj. Da je Jurčić i malo razmislio unaprijed i potražio odgovor na “što će se dogoditi onda” ne bi izvalio da privatizacija ide na ruku privatnom investitoru tako da on umanji vrijednost kompanija. Za zgroziti se. Zašto se ovo uopće našlo u prilogu Otvorenog?

Čitava posljednja rečenica je zagonetka zamotana u enigmu. Što je on tu samljeo? Zar nije PTKM pokazala da se u Hrvatskoj može proizvoditi i izvoziti? Zar domaći investitori smanjuju vrijednost PTKM jer ulažu u nju? Ne znam u kakvim su odnosima Čačić i on, ali bi Čačićevo sakrastično zapažanje da “imamo mi tih stručnjaka u našoj javnosti” i u ovom bi slučaju bile potpuno na mjestu.

P.S. Ako želite knjigu, a ‘kao’ niste vični internet pretraživanju, pošaljite mi email.

Posted in Ekonomska Politika | 23 komentara »

Oznake: , , ,
31. ožujka 2012

Privatizacija, Keynes i investiranje

autora/ice cronomy

Istina je da pišem jedan malo duži post o privatizaciji i PTKM. Ali još nisam završio. Stoga, naslov je malo zavaravajući.

Do onda pogledajte zanimljiv rad o Keynesu kao investitoru. Stock Picker Extraordinaire. Priča via WSJ (video na linku).

But Keynes wasn’t a very good macro manager. He lagged behind the British stock market miserably until 1928, and he had 83% of his primary portfolio in stocks going into the fall of 1929.

“It’s hard to time the markets,” Mr. Chambers says. “Keynes struggled with it, and then he missed the 1929 crash—even with an unrivaled network of information sources.”

So Keynes made a series of radical changes: He switched from being a “top down” asset allocator to a “bottom up” stock picker. He tilted sharply toward undervalued small and midsize companies.

Keynes also made titanic bets on industries he thought were cheap; by 1936, he had 66% of his portfolio in mining stocks and not a farthing in bank or energy shares. South African gold companies, he correctly foresaw, would benefit from falling currency values.

………

Keynes was no mere contrarian. He was the epitome of his own definition of a long-term investor: “eccentric, unconventional and rash in the eyes of average opinion.” To emulate Keynes, “you have to be idiosyncratic,” Mr. Chambers says. “That’s easy to say but much harder to execute.”

Posted in JM Keynes | 2 komentara »

Oznake: , ,
28. travnja 2008

PD o Petrokemiji

autora/ice cronomy

Još jedna primjer “pokvarene” ekonomske politike u Hrvatskoj u režiji države (i.e. Vlada) i mala sličica ekonomske neslobode. Poslovni Dnevnik piše o Petrokemiji, Vladinom gledanju kroz prste i radničkom dioničarstvu. Uz Vladinu politiku potencijalnog gušenja profitabilnosti PTKM kroz zabrane i prijetnje oko povećanja cijena gnojiva (kako bi se zadržalo na “socijalno” prihvatljivoj razini) i naravno kontrolu izvoza gnojiva sa posebnim dozvolama, uistinu će biti zanimljivo vidjeti zainteresiranosti za obujam dionica Petrokemije. U vremenu kad kompanija ima prilike izvoziti i zarađivati po rekordnim svjetskim cijenama, Vlada guši tu mogućnost arbitralnim mjerama, a na drugoj strani savjetuje radnicima da ne prodaju dionice jer će “cijene dionica rasti kad se stabilizira tržište.” Cijena dionice je funkcija profitabilnost, rasta i razvoja kompanije, upravo onih parametara koje Vlada guši svojom nonsense politikom, ne stabilnosti tržišta. Uostalom, tržište je i sada stabilno “stabilno pada.”

Jedna stvar koja mi se ne sviđa u članku:

“Spomenuti je dvojac do sada uspio izvrsno realizirati scenarij razvoja i opstanka Petrokemije u državnom portfelju. Koji, naravno, jamči veću stabilnost na užarenoj tržišnoj vjetrometini nego u slučaju da tvrtkom upravlja isključivo privatni kapital.”

Nema besplatnog ručka. Kratkoročno, ostanak u državnom portfelju PTKMu možda i jest omogućila stabilniji razvoj i opstanak. No to nije bez troška. Državnom upravljanje, zajedno sa “socijalnim partnerima” u Upravi, donosi tromost prilagodbama tržištu i samo umjetnu političku zaštitu. Državne mjere mogu biti kratkoročno i direktno štetne po kompaniju, poput primjerice ograničavanje izvoza u ovom slučaju. Država, pogotovo naša i njene kompanije su na kraju dana vođene politikom i kako smo vidjeli Ministri se ne boje prijetiti, savjetovati da se “unutarnje rezerve” i prošlogodišnja dobit (koja nema nikakve veze sa današnjim porastom sirovina i poslovanju) iskoriste za sanaciju. Umjesto da je to iskorišteno za ulaganje u inovacije, tehnologiju povećanje produktivnosti i međunarodne konkurentnosti (čitaj “veći izvoz”), upravo ono što dugoročno omogućuje razvoj i opstanak “na užarenoj tržišnoj vjetrometini.” Upravo je paradoksalno da u vremenima kada PTKM ima najveće šanse izvoziti, konkurirati i donositi dobit, država uvodi populističke mjere kontra toga. Tako, teorije koje se znaju čuti po domaćim medijima da nije bitno tko je vlasnik, država ili privatna osoba (vidi Čačićeve izjave), se mogu mački o rep okačit’. Očito da u Hrvatskoj još je bitno tko je vlasnik proizvodnje.

Posted in Sloboda | 1 Comment »

Oznake: , , , ,
19. travnja 2008

Kruh, žito, gnoj i prava cijena političkih gluposti

autora/ice cronomy

Petrokemija (većinski državna kompanija koja kotira na burzi) je najavila novo povećanje cijena gnojiva. Prvo je najavljeno 24%. Političari, od Predsjednika pa do Ministra svi vrsni menađeri, su odmah reagirali. To nije bilo prihvatljivo. Mesić traži analizu da se vidi “da li su poskupljenja bila potrebna.” Ministar Pankretić proziva i čuva glavu jer su seljaci hitro najavili povećanje cijena pšenice, što bi diglo kruh na 10kn. (Nema očito ljepljivih cijena 😉 )

– Ne želim biti odgovoran za rast cijene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a ovakvo poskupljenje umjetnog gnojiva zasigurno će to izazvati – rekao je.

Min. Poljoprivrede smatra ovakvo povećanje neprihvatljivim. Kao. A ja mislim da cijena nafte od $115/barel nije prihvatljiva, pa ako mi Pankretić ili određeno Ministarstvo može reći do koje cijene povećanje cijene jest uredu bio bih vrlo zahvalan. Usput ubacite i cijenu bakra u analizu. (!)

read more »

Posted in Hrana-Poljoprivreda-Agrobusiness, Inflacija, Uncategorized | 2 komentara »

Oznake: , , , ,
  |  
%d blogeri kao ovaj: