Dugujem komentar i mogući odgovor na jedno pitanje postavljeno preko emaila.
S obzirom na poslovni ciklus jedne (svake) ekonomije, da li je u vrijeme recesije ispravna državna politika štednje ili potrošnje?
Vrlo relevantno i zanimljivo, ali opširno i nezahvalno pitanje, što je i sam autor pitanja priznao. Blogovi i mediji su preplavljeni tekstovima koji diskutiraju to pitanje pa ne znam da li za načitanu osobu mogu nešto posebno novo reći ovdje. One koje zanima ova tema lako će pronaći mnoštvo korisnih tektova. No, nisam siguran da će pronaći odgovor. Kao stvar ekonomske znanosti, pitanje nema jednostavnog odgovora.
Upravo je to područje makroekonomije u kojem ekonomisti imaju određene nesuglasice u odnosu na mnoga druga ekonomska pitanja i nemaju jednoglasnu preporuku. Mislim da sam u seriji o Vulgarnim Keynezijancima već ponešto i rekao o tom pitanju, doduše više indirektno nego direktno. Poanta je bila onda kao i sada da nema jednog jedinog ispravnog načina; da svaka politika ima svoje troškove i benefite koji se možda ne ostvaruju u isto vrijeme. Dakle, vrijedi staro ekonomsko pravilo “dvije ruke”. [Da rasčistimo, 90% ekonomista se slaže u 90% drugih pitanja, većinom mikroekonomske prirode. Oni komentatori koji brkaju i poistovijećuju makroekonomiju sa ekonomijom u cijelini neznaju (sic) o čemu pričaju, IMHO.]
Primjerice, na problem nailazimo čim pokušamo razjasniti što znači “ispravno”.
Da li pod “ispravnim” podrazumijevamo postizanje nekog makroekonomskog cilja: rast BDPa, pad nezaposlenosti, smanjenje državnog deficita i očuvanje makro stabilnosti? Da li je u recesiji “ispravna” ona politika koja u kratkom roku izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Za obje funkcije postoje respektabilni razlozi zašto i potrošnja i štednja mogu biti ispravne politike, ovisi na što točno ciljamo, što želimo postići i u kojem roku. [Za mnoge je to i moralno pitanje, ali to dodatno komplicira odgovor.]
No, možda sama problematika koja je od te dvije politike u recesiji “ispravna” nije uopće pitanje koje se isplati diskutirati.
Prvo, mislim da je nepotpuno pitanje, a nepotpuno pitanje može dati samo nepotpuni odgovor. Element koji nedostaje u toj diskusiji je ‘ekonomski rast’. Sada se o štednji i potrošnji diskutira u kontekstu politike tokom recesije, negativnog ekonomskog rasta, ili stagnacije. I jedna i druga politika će imati određene efekte za rast u kratkom roku sa strane potražnje. Ali mogu utjecati i na drugoročnu (potencijalnu?) stopu rasta sa strane ponude. Sve to komplicira odgovor što je “ispravno”.
Drugo, ispravna politika u recesiji vjerojatno ovisi gdje smo bili prije recesije. Mnogi ekonomisti smatraju da nije poželjno voditi procikličnu fiskalnu politiku – iznad proporcionalna javna potrošnja, sni\avanje poreznih stopa i deficiti tijekom dobrih vremena, a rezanje potrošnje i podizanje poreza tijekom recesije. Znamo da u dobrim vremenima političarima nije imperativ smanjiti javnu potrošnju ili pokrenuti reforme. Ali, lako ćemo se složiti da je krov teško popraviti tijekom oluje. Prociklična proračunska politika je destabilizirajuća jer povećava jačinu i oscilaciju poslovnog ciklusa.
One države i političari koji su bili razumni tijekom dobrih vremena visokog rasta i koji su doveli javne financije u red vjerojatno si mogu priuštiti određenu deficitarnu potrošnju kako bi ublažile udar recesije. Uostalom, to će se dogoditi i samo po sebi ako država ima kvalitetne automatske stabilizatore kao npr. naknadu za nezaposlene. Možda važnije pitanje od potrošnje ili štednje tokom recesije je zašto neke zemlje vode procikličnu fiskalnu politiku, koje institucije pogoduju takvoj politici i kako ih promjeniti?
Treće, ne radi se samo da li su štednja ili potrošnja u recesiji “ispravne” same po sebi, već “kakva” štednja i “kakva” potrošnja? Keynezijanci još uvijek debatiraju da li je bolje direktno povećati državnu potrošnju ili rezati poreze. Slično možemo prenjeti i na javnu štednju – da li rezati potrošnju ili podići poreze kako bi smanjili deficit? ‘Kako’ štediti je podjednako važno pitanje kao i ‘koliko’. [Definicija štednje ovdje znači i rezanje potrošnje i smanjenje deficita proračuna, no može biti i uže definirana isključivao kao smanjenje potrošnje.]
Ipak, gdje bi mogli pronaći makar tentativni odgovor? U povijesti i usporedbama sa drugim zemljama? Možda, ali odgovor bi bio vrlo kolebljiv. Da li u ekonomskoj teoriji? Svakako nužan element, ali zahtjevan i ne dovoljan. U empirijskoj analiza? Opet zahtjevan pristup, sa svojim specifičnim problemima i nedostacima, jedan od kojih je da potencijalno može potvrditi i jednu i drugu politiku kao “ispravnu”.
USPOREDBE
Ako fokusiramo pitanje malo više, zanimalo bi nas da li možda “ispravnost” ovisi od zemlje do zemlje? Zašto i kako bi u recesiji politika javne potrošnje (ili štednje) bila ispravna politika u jednoj zemlji, a pogrešna u drugoj? Možda zbog nekog specifičnog političko-ekonomskog konteksta i ekonomske povijesti zemlje?
Vjerojatno nečeg ima i u tome. Primjerice, nije isto postaviti to pitanje u Hrvatskoj, Americi ili pak Japanu. Toliko je valjda jasno. Ako se ne varam, niti jedna država istočne Azije nije bankrotirala tokom azijske financijske krize 1997. U Latinskoj Americi neke države “redovito” su bankrotirale na svoje obveze prema stranim i domaćim kreditorima tokom recesija i financijskih kriza. Stoga, ako npr. Argentina najavi povećanu državnu i deficitarnu potrošnju kao odgovor na recesiju, očekivanja i krajnji efekt te politike mogli bi biti drugačiji od te iste politike potrošnje implementirane u Južnoj Koreji.
Ipak, ne treba preuveličavati. Fiskalna politika u svakoj (demokratskoj) zemlji radi na manje-više istim principima: država prikuplja prihode određenim porezima i odlučuje, s obzirom na želje i sklonosti građana, na što taj prihod potrošiti. Neke zemlje su u tome bolje od drugih jer efikasnost fiskalne politike ovisi i o političkim institucijama kroz koje su implementirane. No, sa osnovnog makroekonomskog pogleda svaka država također ima svoje budžetsko ograničenje koje limitira što i do kada Vlada može raditi. Da li je moguće da je jedno “ispravno” za Hrvatsku u recesiji, SAD u recesiji i sve zemlje u recesiji?
U ekonomiji težimo pronalasku i korištenju jedinstvenih alata da bi objasnili neke fenomene.
Zakoni ponude i potražnje vrijede podjednako u svim zemljama i ne treba ih posebno korigirati prelaskom granice; negativni efekti poreza su također dobro znani i skloni smo misliti da su univerzalni. Imati specifično objašnjenje za svaku zemlju pobija tu univerzalnost i daje nam hrpu objašnjenja koji nam ne mogu pomoći shvatiti i predvidjeti efekte fiskalne politike. Zamka teorije koja objašnjava sve a predviđa ništa, beskorisni alat.
To ne znači da neke lekcije iz drugih zemalja nisu korisne, ali neke usporedbe jesu beskorisne. Usporedbe Hrvatske sa Amerikom uglavnom su takve prirode.
Hrvatska i SAD su u fiskalanom (državnim financijama) i monetarnom pogledu skoro pa različiti planeti. Ono što Amerika može, Hrvatska ne može, a što Hrvatska mora Amerika ne mora. Sa čuđenjem čitam određene komentare nekih Hrvatskih ekonomista koji uspoređuju Hrvatsku i Američku ekonomsku stvarnost i politiku ili pak u istoj rečenici(!) spomenu HNB, FED i nešto o monetarnoj ekspanziji i nižim kamatama.(Nadam se da nisam pre suptilan.) Slično vrijedi i za fiskalnu domenu. Rezanje graničnih stopa poreza na prihod u Americi ima malog, ako ikakvog, značaja za Hrvatsku jer taj kanal u Hrvatskoj jednostavno nije dovoljno bitan. Amerika pak nema PDV. Itd…
Svakako treba istaknuti da su usporedbe ekonomskih politika između zemalja vrlo zahtjevne, kolebljive i često neuvjerljive. Zanimljive su, ali i riskante kao osnova za direktne preporuka o provođenju politika. Područje komparativne političke ekonomije je prepuno mina.
Lako moguće da je određena politika štednje, potrošnje ili reformi uspjela (propala) u nekoj zemlji zbog nečeg drugog što se događalo u njenoj okolini ili datom trenutku u globalnoj ekonomiji. Izolirati uzročnost politike potrošnje ili štednje prema određenom rezultati u takvom kontekstu je prilično teško, a možda i gotovo nemoguće. Kao rezultat, teško se oslanjati na takve komparativne studije i njihove rezultate. Stoga, teško ćemo usporedbom među zemljama pronaći odgovor o “ispravnosti” politike štednje ili politike potrošnje u Hrvatskoj.
Dakle, mislim da osnova odgovor nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke i implikacije za moguće politike javne štednje ili potrošnje?
Korisnost ekonomske teorije je da bi svugdje trebala biti aplikabilna. Ne znači da će svugdje objasniti sve, ali to nije ni cilj. Ako nam pomogne razumijeti par ključnih obilježja makroekonomije i recesije imamo bolju šansu znati koja javna politika je “ispravni” odgovor. Ako ste političar koji treba znati kojim smjerom bi fiskalna politika trebala krenuti, koji smjer je “ispravan”, morate se osloniti na kvalitetno razumijevanje (makro)ekonomije. Oslonite li se na “pogrešan” model, ni politika ne može biti “ispravna”.
U drugom djelu o teoretskim i empirijskim “ispravnostima” i trokutima.
Cronomy.org 