Posts tagged ‘Javne Financije’

12. siječnja 2016

Ministar Financija treba biti moćniji

autora/ice cronomy

Po procjeni profesora Bićanića, zadnji ministar financija Lalovac bio je “do sada najslabiji ministar financija.” Oštra, profesorska ocjena, ali u dobroj mjeri ispravna, poštena. Lalovac nije nešto posebno napravio kao ministar skoro pa najvažnijeg resora: hapsio je bankare (a nije), lovio desetke milijuna neplaćenog poreza (nije baš posao za samog ministra, a učinak za prihode je zanemariv) i naravno riješavao je problem “švicaraca” i kredita,  monetarnih problema za što nije zadužen.

Možda bi trebalo uzeti u obzir da je Lalovac imao jako malo vremena da postigne veće zakokrete u vođenju javnih financija. Ipak, pitanje je da li bi imao više uspjeha da je raspolagao sa sve četiri godine, jer u jednoj stvari Lalovac je u pravu: ministar financija nema dovoljno moći da provede fiskalnu konsolidaciju i postavi javne financije u funkciju rasta.

Opširno govoreći, dva razloga određuju slabost ministra financija u Hrvatskoj. Prvo, vanjska makroekonomska previranja, na koja ministri Vlade malih otvorenih zemalja poput Hrvatske nemaju nikakvog utjecaja. Kao što smo vidjeli na slučaju švicarca, eksterni šokovi mogu stvoriti značajne socijalne i ekonomske probleme i potom glavobolje ministrima. Vlada međutim malo toga konkretno može napraviti u kratom roku da neutralizira slične negativne vanjske šokove.

Drugi razlog je sama procedura donošenja proračuna, u kojoj po riječima Lalovca:

“ministar financija nema utjecaja na planove drugih ministarstava, on samo prikuplja želje i pozdrave ministara, što nije dobro”

I prof. Bićanić prepoznaje da su ministri financija redovito slabiji dio Vlade. Ne mislim da je to tako jer su bili slabe osobe, loše izabrani ljudi, na što je Bićanić aludirao u svom tekstu. Crkvenac i Dalić su imali ekspertizu, a Šuker i Linić su bili politički vrlo jaki (stoga možda i najbolji izbor sa politčkog gledišta). Problem leži u proračunskom procesu i institucijama koje otežavaju unaprijeđenje fiskalne discipline i odlučno provođenje fiskalne konsolidacije, posebno sada kada je proračunski deficit visok i rast javnog duga nije stabiliziran.

Kao što su Alesina i Perotti sažeto prikazali, postoje dva pristupa donošenju proračuna: kolegijalni i hijerarhijski. Ovaj prvi je karakteriziran pluralističkim pristupom u svakom koraku proračunskog procesa, koji omogućuje svim ministrima određenu moć nad krajnjom verzijom proračuna. Naglasak na demokratskoj kontroli proračuna ima svoju vrijednost: garantira svakom proračunskom korisniku u Vladi  i Saboru utjecaj i kontrolu te primorava (ili omogućuje) kompromise između suprostavljenih interesa.

Problem je da  kolegijalnost i garancije odugovlače, a možda i onemogućavaju, fiskalnu konsolidaciju upravo onda kad je ona najpotrebnija, kako ističu Alesina i Perotti. To je zbog toga jer ministri ‘potrošači’ imaju značajnu moć nad proračunom, relativno prema ministru financija koji je jedini odgovoran za proračunske prihode.

‘Problem zajedničkog dobra’ (common pool problem) nije teško uočiti: svaki ministar ima motivaciju ne samo zagrabiti što više u proračun – jer su benefiti u obliku veće potrošnje na razini ministarstva i uzdižu samog ministra dok su troškovi raspoređeni kroz sve uplatitelje u proračun, za što je odgovoran samo jedan ministar – nego i što prije – jer i drugi proračunski korisnici žele što više za svoje ministarstvo pa treba osigurati sredstva rano. Sandra Švaljek je opisala isti problem sa velikim brojem stranaka u koalicijskim vladama i rascijepkanom moći odlučivanja.

Drugi, hijerarhijski pristup u donošenju proračuna ograničava tko i kada utječe na zadnju verziju proračuna svojim prijedlozima i zahtjevima za potrošnjom, te jednostavnim ‘top-down’ pristupom daje najveći utjecaj onima koji imaju i snose najveću odgovornost, ministru financija i premijeru. To ne znači nužno diktat, ali zna se čija je riječ zadnja. (The buck stops here!) Hijerarhijski pristup povećava moć ministra financija, koji je zadužen da centralizira proračunsko odlučivanje i uzme u obzir zajedničko proračunsko ograničenje, te limitira moć svih drugih ‘ministara potrošača’. Zbog toga, hijerarhijska procedura ima veću šansu osigurati fiskalnu disciplinu u vremenima visokih deficita i brzo rastućeg javnog duga.

Iz opisa procedure pripreme i donošenja državnog proračuna Proračunskog vodiča za građane IJF-a i  lamenta Lalovca proizlazi da je u Vladi u efektu kolegijalna procedura.  To znači da je fiskala prilagodba otežana u samom startu donošenja proračuna, zbog slabe pozicije ministra financija i nedovoljno centraliziranog odlučivanja oko proračunske potrošnje.

Postoje razlozi i ispravni argumenti da moć ministra financija treba biti ograničena. Ipak, to može biti dvosjekli mač. Valja prepoznati da se radi o ograničenju apsolutne moći u stvaranje fiskalne politike, čime se želi ograničiti zloporaba pozicije i politički oportunizam, što bi općenito trebalo biti kažnjeno na izborima. Ograničavanje relativne moći ministra financija u odnosu na druge ministre u Vladi, čiji je sasvim racionalan cilj veća potrošnja, limitira slobodu kreiranja fiskalne politike tako da onemogućava kontrolu rashoda i brzu fiskalnu konsolidaciju kad je to nužno potrebno.

Ako smo zabrinuti da bi si ministar financija u Hrvatskoj Vladi uzeo maha i nekontrolirano jačao, postoje reforme drugih proračunskih institucija koje mogu kompenzirati za njegovu/njezinu jaču ulogu, kontrolirati tu moć i učiniti ministra financija odgovornim za (ne)postignute rezultate. Prvo, više transparentnosti u donošenju proračuna. Puno više. Kako IJF ističe već godinama, u tom području Hrvatska ne stoji dobro. Točnije, situacija se pogoršava. Drugo,  uvođenje i poštivanje fiskalnih pravila, koja propisuju mjerljive ciljeve za ministra financija (dopuštene visine deficita, javnog duga). U Hrvatskoj je to postignuto Zakonom o fiskalnoj odgovornosti, makar nominalno.

Doduše, striktna fiskalna pravila mogu i natjerati ministra financija da posegne za “kreativnim metodama” prilikom donošenja proračuna, što umanjuje njegovu trasparentnost. Nema besplatnog ručka u ekonomskoj politici. Također, pitanje je da li relativno slab ministar financija, ako je i potpomognut premijerom, može zadovoljiti ciljeve iz Zakona?

U Hrvatskoj problem nije da je ministar financija prejak, nego preslab u odnosu na  ministre potrošače. Koje kod ime novi premijer i podpredsjednici postave na mjesto ministra financija, nužno bi bilo da istodobno ojačaju samu poziciju ministra i centraliziraju proces donošenja proračuna. Tu reformu mogu kompenzirati povećanjem otvorenosti proračuna, koristeći se preporukama IJF. Posao je već netko odradio. Korisno bi bilo i da se ozbiljnije pristupi Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, ne samo kroz poštivanje brojčano zadanih ciljeve, nego procedure kojom se to postiže.  Primjerice, prvo bi Vlada trebala odlučiti a Sabor izglasati deficit proračuna i ukupnu potrošnju kojom se taj deficit postiže, a onda se dogovarati oko raspodjele potrošnje među korisnicima.

Postoje ozbiljne i neozbiljne fiskalne konsolidacije. Ovakvi potezi bi znatno poboljšali kredibilitet Vlade da namjerava provesti ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju u očima  kreditnih agencija, europske komisije te stranih i domaćih investitora.

P.S. A nismo ni spomenuli instituciju ‘rebalansa’ kojoj su sve Vlada do sada  nekontrolirano vraćale, poput kakvog fetiša. Izbaciti tu riječ iz upotrebe treba. Zaboravite samu ideju rebalansa.

Oglasi
28. siječnja 2014

Povijest Hrvatskog javnog duga – neka pojašnjenja

autora/ice cronomy

U Subotu, 11.1.2014 u Magazinu Jutarnjeg Lista imali ste priliku pročitati zanimljiv članak o povijesti javnog duga. Točnije, tema je bila politička povijest hrvatskog javnog duga. Iako zanimljiva, ona se nužno ne podudara i sa ekonomskom povijesti javnog duga. Puno toga u ekonomiji je van utjecaja političara. Graf koji je bio prikazan u članku je moj rad. (linije i izračuni, slike premijera su dodatci JL). Pošto se JL poslužio mojim grafičko-umjetničkim djelom o indeksu mizerije mislio sam malo dodati/pojasniti neke stvari.

1. – Ako ste kojim slučajem sretnik koji živi u Istri ili Kvarneru graf je prikazan sa pogrešnom legendom. Izvrnute su boje indeksa mizerije i javnog duga. Greške se događaju, ništa strašno. Uostalom, vjerojatno ste i sami shvatili da ako je javni dug negdje oko 60% BDPa, onda samo gornja krivulja može biti javni dug.

2. –  Preferirao bi da su grafovi javnog duga (% BDPa) i indeksa mizerije prikazani zasebno. Primjetite da je mjera na Y osi “% BDPa”, što je ispravna mjera za javni dug, ali ne i za Indeks mizerije. Indeks je samo zbroj različitih varijabli i nije mjeren kao postotak BDPa. No, Jutarnji je htio sve na jednom grafu (možda upravo zbog obrade i nedostatka mjesta u novinama) pa sam ih “gurnuo” zajedno, iako ne bi trebali biti. Crtanje grafova sa dvije različite Y osi, dvije različite skale, je u osnovi pogrešno i vodi na pogrešno razmišljanje.

U posebnom okviru postavljeno je pitanje “Da li postoji veza između javnog duga i indeksa?” Gledajući samo graf ispada da postoji neka veza između njih, no to u biti nije ispravno. Možda postoji veza između kretanja jednog i drugog zbog nekog trećeg faktora (npr. poslovnog ciklusa, recesije) koji utječe na oboje, ali ne i direktna veza između jednog i drugog. Obična korelacija javnog duga i Barro indeksa mizerije za razdoblje od 2000. do 2013. je 0.4, ako nekome to nešto znači.

Kretanje indeksa mizerije možda možemo bolje razumijeti kroz kretanje njegovih komponenti, što donji graf predstavlja.

miseryQ3. – Analiza zaduživanje u članku se svodi na apsolutne iznose, ali kao što Jelić piše brojke bez konteksta ne otkrivaju sve.  Možda još konteksta o tempu gomilanja duga možemo vidjeti kroz stopa rasta javnog duga tokom prošlih Vlada. Donji graf prikazuje godišnje stope promjene (u %) apsolutnog iznosa javnog duga u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine. Npr. prvo Tr. 2012. u odnosu na prvo Tr. 2011.

Primjerice, i Račan i Kosor su zasjeli na čelo Vlade odmah nakon recesije i izgleda zaduživali su se istim tempom. S tim, rekao bih, da je recesija 2008. daleko gora i duža od one iz 1999. Kosor je preuzela Vladu sredinom 2009. i do kraja mandata spašavala proračun.

rastJD

4. – Također za imati na umu su nedostaci samih podataka o javnom dugu. 2008. je došlo do određenog “prekida” podataka jer su iz proračuna izdvojeni HAC, HBOR, itd. što znači da su određene komponente javnog duga “izbačene” iz statistike. Bar se meni tako čini gledajući u podatke. To otežava ispravnu analizu rasta javnog duga.

Možda i najvažniji dio članka u Jutarnjem je dio u kojm prof. Lovrinčević objašnjava da je javni dug zapravo prikazan nepotpuno zbog toga. Promjenom metodologije, promjeniti će se i razina javnog duga. Umjesto 65%  on će biti 80% BDPa. Ekonomisti koji gledaja javni dug to znaju, tržišta to znaju, investitori to znaju. Političari i dalje misle da raznim računovodstvenim ‘abrakadabra’ potezima zavaravaju netkoga. Možda građane, ali samo na kratko. Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.

5. – Ipak, ono što dominira u razdoblju od 2000. do danas je recesija koja sada traje 5.5 godina. Nažalost. Da bi mogli razlikovati što je posljedica stanja ekonomije na koje političari nemaju toliki utjecaj, a što je posljedica direktne politike (diskrecijske) Vlade, sve podatke bi trebalo korigirati za stanje poslovnog ciklusa. Na toj liniji je i moj komentar u Jutarnjem. Rasta (Pad) BDPa iznad (ispod) nekog dugoročnog trenda imati će utjecaj na prihode proračuna koji će (privremeno) rasti (padati) iznad (ispod) svog trenda i ekonomskog potencijala zemlje. Određeni rashodi su također pod jačim utjecajem stanja ekonomije nego političkih hirova, npr. naknade za nezaposlene.

6. – Na kraju, pitanje je kako smanjiti javni dug (javni dug u odnosu na BDP)? Vjerojatno najmanje bolan i najzdraviji način, što znači održiv, je rast BDP-a. To je Jelić i istaknuo na kraju članka. Razina javnog duga od 60%, 65%, 70% BDPa nije kritična ili nužno loša. Upitno je da li postoji crvena linija ili gdje se ona nalazi. No, loše je da javni dug nije stabiliziran na jednoj od tih razina i da i dalje raste. Nije jasno da li će se u dogledno vrijeme stabilizirati njegov rast.

Jedan od faktora koji smanjuju javni dug je dosljedno vođenje primarnog suficita, što je razlika između prihoda i rashoda umanjenih za troškove kamata. Isplate za kamate su van utjecaja političara, ali ostala državna potrošnja na razne (socijalne) programe je. Donji graf prikazuje primarni deficit državnog proračuna, kao % BDPa, po kvartalima. Iako je izračun prljav, na brzinu, vidljiv je opet utjecaj recesije i nedjelovanje političara na razliku prihoda i rashoda ne uključujući kamate. Primarni deficit je zacementiran od početka recesije. Dok se to ne preokrene, ne treba se nadati smanjenju javnog duga.

primarni

Hrvatski političari još uvijek smatraju da se parole i objašnjenja koja prolaze na hrvatskoj političkoj sceni i u javnosti prihvaćaju i vani. To nije  tako. Nikog van Hrvatske nije briga što je i koliko HDZ radio u prošlosti, za što je “kriv”, ili koliko dugo su “stvarali nered” – sve mantre koje ministar Linić ponavlja svaki put kad se govori o javnim financijama.  To nisu objašnjenja, već skretanje pažnje.  Tržišta zanimaju samo brojke, izračuni. One daju transparentno stanje stvari, bez političkih mućki. Vidljivo je da javni dug i dalje raste, možda i neodrživo.

Da li će se brzina rasta i veličina javnog duga moći smanjiti? Možda, ovisno o odlučnosti i sposobnosti vladajućih. Tržišta također vide da su hrvatski političari neozbiljni, da se u biti samo prave da žele riješiti probleme  deficita i javnog duga. Da pribjegavaju populizmu te da su u biti nesposobni riješiti probleme. Linić bi bio zgrožen da mu tako nešto kažete. No, da li je Linić bolji ministar financija od Šukera? Na stranu specifične okolnosti u kojima su jedan i drugi vladali, neki rezultati su fiksni kroz vrijeme i govore za sebe: nerealne procjene prihoda i rashoda proračuna, bazirane na nerealnim procjenama BDPa, što rezultira u rekordnom broju rebalansa proračuna. Rebalansi se planiraju i prije nego to se tinta na proračunu osuši i postali su glavna institucionalna karakteristika hrvatske fiskalne politike.

18. ožujka 2013

Štednja, Potrošnja, Rast i Trokuti – 1. Dio

autora/ice cronomy

Dugujem komentar i mogući odgovor na jedno pitanje postavljeno preko emaila.

S obzirom na poslovni ciklus jedne (svake) ekonomije, da li je u vrijeme recesije ispravna državna politika štednje ili potrošnje?

Vrlo relevantno i zanimljivo, ali opširno i nezahvalno pitanje, što je i sam autor pitanja priznao. Blogovi i mediji su preplavljeni tekstovima koji diskutiraju to pitanje pa ne znam da li za načitanu osobu mogu nešto posebno novo reći ovdje. One koje zanima ova tema lako će pronaći mnoštvo korisnih tektova. No, nisam siguran da će pronaći odgovor. Kao stvar ekonomske znanosti, pitanje nema jednostavnog odgovora.

Upravo je to područje makroekonomije u kojem ekonomisti imaju određene nesuglasice u odnosu na mnoga druga ekonomska pitanja i nemaju jednoglasnu preporuku. Mislim da sam u seriji o Vulgarnim Keynezijancima već ponešto i rekao o tom pitanju, doduše više indirektno nego direktno. Poanta je bila onda kao i sada da nema jednog jedinog ispravnog načina; da svaka politika ima svoje troškove i benefite koji se možda ne ostvaruju u isto vrijeme. Dakle, vrijedi staro ekonomsko pravilo “dvije ruke”. [Da rasčistimo, 90% ekonomista se slaže u 90% drugih pitanja, većinom mikroekonomske prirode. Oni komentatori koji brkaju i poistovijećuju makroekonomiju sa ekonomijom u cijelini neznaju (sic) o čemu pričaju, IMHO.]

Primjerice, na problem nailazimo čim pokušamo razjasniti što znači “ispravno”.
Da li pod “ispravnim” podrazumijevamo postizanje nekog makroekonomskog cilja: rast BDPa, pad nezaposlenosti, smanjenje državnog deficita i očuvanje makro stabilnosti? Da li je u recesiji “ispravna” ona politika koja u kratkom roku izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Za obje funkcije postoje respektabilni razlozi zašto i potrošnja i štednja mogu biti ispravne politike, ovisi na što točno ciljamo, što želimo postići i u kojem roku. [Za mnoge je to i moralno pitanje, ali to dodatno komplicira odgovor.]

No, možda sama problematika koja je od te dvije politike u recesiji “ispravna” nije uopće pitanje koje se isplati diskutirati.

Prvo, mislim da je nepotpuno pitanje, a nepotpuno pitanje može dati samo nepotpuni odgovor. Element koji nedostaje u toj diskusiji je ‘ekonomski rast’. Sada se o štednji i potrošnji diskutira u kontekstu politike tokom recesije, negativnog ekonomskog rasta, ili stagnacije. I jedna i druga politika će imati određene efekte za rast u kratkom roku sa strane potražnje. Ali mogu utjecati i na drugoročnu (potencijalnu?) stopu rasta sa strane ponude. Sve to komplicira odgovor što je “ispravno”.

Drugo, ispravna politika u recesiji vjerojatno ovisi gdje smo bili prije recesije. Mnogi ekonomisti smatraju da nije poželjno voditi procikličnu fiskalnu politiku – iznad proporcionalna javna potrošnja, sni\avanje poreznih stopa i deficiti tijekom dobrih vremena, a rezanje potrošnje i podizanje poreza tijekom recesije. Znamo da u dobrim vremenima političarima nije imperativ smanjiti javnu potrošnju ili pokrenuti reforme. Ali, lako ćemo se složiti da je krov teško popraviti tijekom oluje. Prociklična proračunska politika je destabilizirajuća jer povećava jačinu i oscilaciju poslovnog ciklusa.

One države i političari koji su bili razumni tijekom dobrih vremena visokog rasta i koji su doveli javne financije u red vjerojatno si mogu priuštiti određenu deficitarnu potrošnju kako bi ublažile udar recesije. Uostalom, to će se dogoditi i samo po sebi ako država ima kvalitetne automatske stabilizatore kao npr. naknadu za nezaposlene. Možda važnije pitanje od potrošnje ili štednje tokom recesije je zašto neke zemlje vode procikličnu fiskalnu politiku, koje institucije pogoduju takvoj politici i kako ih promjeniti?

Treće, ne radi se samo da li su štednja ili potrošnja u recesiji “ispravne” same po sebi, već “kakva” štednja i “kakva” potrošnja? Keynezijanci još uvijek debatiraju da li je bolje direktno povećati državnu potrošnju ili rezati poreze. Slično možemo prenjeti i na javnu štednju – da li rezati potrošnju ili podići poreze kako bi smanjili deficit? ‘Kako’ štediti je podjednako važno pitanje kao i ‘koliko’. [Definicija štednje ovdje znači i rezanje potrošnje i smanjenje deficita proračuna, no može biti i uže definirana isključivao kao smanjenje potrošnje.]

Ipak, gdje bi mogli pronaći makar tentativni odgovor? U povijesti i usporedbama sa drugim zemljama? Možda, ali odgovor bi bio vrlo kolebljiv. Da li u ekonomskoj teoriji? Svakako nužan element, ali zahtjevan i ne dovoljan. U empirijskoj analiza? Opet zahtjevan pristup, sa svojim specifičnim problemima i nedostacima, jedan od kojih je da potencijalno može potvrditi i jednu i drugu politiku kao “ispravnu”.

USPOREDBE

Ako fokusiramo pitanje malo više, zanimalo bi nas da li možda “ispravnost” ovisi od zemlje do zemlje? Zašto i kako bi u recesiji politika javne potrošnje (ili štednje) bila ispravna politika u jednoj zemlji, a pogrešna u drugoj?  Možda zbog nekog specifičnog političko-ekonomskog konteksta i ekonomske povijesti zemlje?

Vjerojatno nečeg ima i u tome. Primjerice, nije isto postaviti to pitanje u Hrvatskoj, Americi ili pak Japanu. Toliko je valjda jasno. Ako se ne varam, niti jedna država istočne Azije nije bankrotirala tokom azijske financijske krize 1997. U Latinskoj Americi neke države “redovito” su bankrotirale na svoje obveze prema stranim i domaćim kreditorima tokom recesija i financijskih kriza. Stoga, ako npr. Argentina najavi povećanu državnu i deficitarnu potrošnju kao odgovor na recesiju, očekivanja i krajnji efekt te politike mogli bi biti drugačiji od te iste politike potrošnje implementirane u Južnoj Koreji.

Ipak, ne treba preuveličavati. Fiskalna politika u svakoj (demokratskoj) zemlji radi na manje-više istim principima: država prikuplja prihode određenim porezima i odlučuje, s obzirom na želje i sklonosti građana, na što taj prihod potrošiti. Neke zemlje su u tome bolje od drugih jer efikasnost fiskalne politike ovisi i o političkim institucijama kroz koje su implementirane. No, sa osnovnog makroekonomskog pogleda svaka država također ima svoje budžetsko ograničenje koje limitira što i do kada Vlada može raditi. Da li je moguće da je jedno “ispravno” za Hrvatsku u recesiji, SAD u recesiji i sve zemlje u recesiji?

U ekonomiji težimo pronalasku i korištenju jedinstvenih alata da bi objasnili neke fenomene.
Zakoni ponude i potražnje vrijede podjednako u svim zemljama i ne treba ih posebno korigirati prelaskom granice; negativni efekti poreza su također dobro znani i skloni smo misliti da su univerzalni. Imati specifično objašnjenje za svaku zemlju pobija tu univerzalnost i daje nam hrpu objašnjenja koji nam ne mogu pomoći shvatiti i predvidjeti efekte fiskalne politike. Zamka teorije koja objašnjava sve a predviđa ništa, beskorisni alat.

To ne znači da neke lekcije iz drugih zemalja nisu korisne, ali neke usporedbe jesu beskorisne. Usporedbe Hrvatske sa Amerikom uglavnom su takve prirode.
Hrvatska i SAD su u fiskalanom (državnim financijama) i monetarnom pogledu skoro pa različiti planeti. Ono što Amerika može, Hrvatska ne može, a što Hrvatska mora Amerika ne mora.  Sa čuđenjem čitam određene komentare nekih Hrvatskih ekonomista koji uspoređuju Hrvatsku i Američku ekonomsku stvarnost i politiku ili pak u istoj rečenici(!) spomenu HNB, FED i nešto o monetarnoj ekspanziji i nižim kamatama.(Nadam se da nisam pre suptilan.) Slično vrijedi i za fiskalnu domenu. Rezanje graničnih stopa poreza na prihod u Americi ima malog, ako ikakvog, značaja za Hrvatsku jer taj kanal u Hrvatskoj jednostavno nije dovoljno bitan. Amerika pak nema PDV. Itd…

Svakako treba istaknuti da su usporedbe ekonomskih politika između zemalja vrlo zahtjevne, kolebljive i često neuvjerljive. Zanimljive su, ali i riskante kao osnova za direktne preporuka o provođenju politika. Područje komparativne političke ekonomije je prepuno mina.
Lako moguće da je određena politika štednje, potrošnje ili reformi uspjela (propala) u nekoj zemlji zbog nečeg drugog što se događalo u njenoj okolini ili datom trenutku u globalnoj ekonomiji. Izolirati uzročnost politike potrošnje ili štednje prema određenom rezultati  u takvom kontekstu je prilično teško, a možda i gotovo nemoguće.   Kao rezultat, teško se oslanjati na takve komparativne studije i njihove rezultate. Stoga, teško ćemo usporedbom među zemljama pronaći odgovor o “ispravnosti” politike štednje ili politike potrošnje u Hrvatskoj.

Dakle, mislim da osnova odgovor nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke i implikacije za moguće politike javne štednje ili potrošnje?

Korisnost ekonomske teorije je da bi svugdje trebala biti aplikabilna. Ne znači da će svugdje objasniti sve, ali to nije ni cilj. Ako nam pomogne razumijeti par ključnih obilježja makroekonomije i recesije imamo bolju šansu znati koja javna politika je “ispravni” odgovor. Ako ste političar koji treba znati kojim smjerom bi fiskalna politika trebala krenuti, koji smjer je “ispravan”, morate se osloniti na kvalitetno razumijevanje (makro)ekonomije. Oslonite li se na “pogrešan” model, ni politika ne može biti “ispravna”.

U drugom djelu o teoretskim i empirijskim “ispravnostima” i trokutima.

28. kolovoza 2012

Porez na imovinu – Previše demagogije, premalo argumentiranja

autora/ice cronomy

Mnogo diskusija, ekonomista, političara, građana, oko najava o uvođenju poreza na imovinu (PNI nadalje) početkom iduće godine. Jedino šta je jasno iz svih diskusija je da nitkome nije svejedno i da je zasad većina protiv, uključujući i dežurne ekonomske komentatore.

Ono što je manje jasno su polu argumenti na kojima se baziraju kritike, zamjerke ili što već.  Zapravo je zapanjujući nedostatak solidnog argumentiranog protivljenja najavljenom PNI. A što je zabrinjavajuće je da se još manje nastoji pokrenuti rasprava i argumentirati što bi PNI trebao postići, kako bi taj porez trebalo dizajnirati, a kako nebi i što se očekuje od Vlade.

Možda je sve to zato jer, kao što je Martina Dalić istaknula, osobine najavljenog PNI su nedostupne pa se u biti ne može konkretno diskutirati niti o okvirnim crtama poreza, slagati ili protiviti, korigirati.

read more »

03. siječnja 2011

Nova godina, nova ministrica, novi ciklus

autora/ice cronomy

Sve najbolje u novoj godini!

Sve najbolje i ministrici Martini Dalić. Nisam ni prijazno ni neugodno iznenađen postavljanjem Martine Dalić za ministricu financija. Uglavnom, reakcije su pozitivne po medijima jer za razliku od Šukera, Dalić ima više stručnosti. Svi se slažu, i ja to ne dovodim u pitanje, da je Dalić stručna i dovoljno kompetentna, pozna makroekonomsku situaciju, bankarski sektor kao i unutarnju organizacju ministarstva i Vlade na račun svog prijašnjeg rada u Vladi. Ipak, ništa od toga nije impresionirajuće niti na čemu treba bazirati velika očekivanja. Ništa drugačije, nikakav kvalitetan potez ne očekujem. Makroekonomiju pozna i svaki ekonomist u HNBu. Što posebno treba isticati da Dalić pozna makro situaciju kao nekakav plus? Poznavao ju je i Šuker pa opet ništa. Dalić je stručna ekonomistica u odnosu na koga? Šukera ili Matu Crkvenca? Vidim da se ističe kako Dalić

“svoje stavove obrazlaže čvrstim ekonomskim objašnjenjima i da za razliku od dosadašnjeg ministra izbjegava političke fraze. U stanju je, navode, okupiti stručnjake, napraviti bolne rezove, te vjeruju kako Hrvatskoj pod njenom palicom ne bi trebao MMF.”

Živi bili pa vidjeli. Stav treba i prodati i provesti, ne samo obrazložiti. To je ono što se očekuje od ministrice. Ipak, pokazalo se više puta da se sve svede na dobro diagnosticiranje problema i “trebamo” politika, a bez provedbe. Slično kao sa onim programom oporavka. Ništa više, nažalost, ne očekujem ni od nove ministrice financija. Proračun je donesen i bez rebalansa sa dobim razlogom ne treba očekivati veće promjene u proračunu. Već smo imali 15 rebalansa u 12 godina i još jedan zbog izbora nam stvarno ne treba. Bolje se ne nadati, nego razočarati.

Da li je prisan odnos sa bankovnim sektorom zapravo dobra stvar u ovo vrijeme? U vrijeme kada je Hrvatskoj potrebna fiskalna konosolidacija kroz smanjenje potrošnje i reforme javnih financija, Dalić bi u mjesto toga, zbog svojih odnosa sa bankarskim sektorom, možda mogla imati olakotne okolnosti u refinanciraju javnog duga. Financijski sektor uostalom i nju dobro zna. Za političare, linijom manjeg otpora je uvjek lakše ići, pogotovo kad si u lošem političkom okruženju prije izbora. Možda je to i jedan od razloga zašto je upravo ona sada postavljena za ministricu financija. Samo kažem.

O Martini Dalić i njenim pogledima sam jednom davno nešto i napisao. Bilo je to prije posljednjih izbora, vezano za onaj njen komentar ako investitori žele otići u susjedne zemlje “treba ih pustiti.” Od onda mi je to bilo dosta za Martinu Dalić, njenu kompetentnost i stručnost.

Uglavnom, ekonomski problemi ostaju isti i u 2011. Dalić je bolji tehnokrat što bi joj trebalo olakšati identificiranje problema, a u vezi provedni bolnih rezova ne treba puno očekivati.  Ipak, Dalić vjerojtno ima više iskrenosti i realnosti u ophođenju sa javnosti od Šukera.

Ništa drugo, nego Stankoviću u emisiju pa nek odgovoi na par pitanja, razjasni stanje državnih financija i pojasni kako fiskalno konsolidirati državu.

——————————————————

2011. godina bi mogla biti prekretnica. Ponajviše zbog izbora. Jedan ciklus političke ekonomije bi trebao mogao završiti, a drugi započeti. Sve ekonomije i društva prolaze kroz nekakve cikluse. Barem povjesničari tako vole razmišljati. Arthur Schlesinger Jr. je za SAD deifnirao cikluse političke ekonomije između što ih mi zovemo social-demokrata (Demokrati tj. liberali) i konzervativaca (Republikanci). Razdoblje vladavine jednih na kraju uvijek podlegne nekoj vrsti pretjeranosti koju onda druga stranka iskoristi za dolazak na vlast. Ideja “krize” je centralna kako piše Skidelsky.

Hrvatska je još premlada da bi mogli identificirati nekakav ciklus. Sigurno postoje razdoblja tranzicije i potom konsolidacije političke scene. Ali tek negdje nakon normalizacije politike sa koalicijskom Vladom, HDZ započinje ciklus nekakve političke-eknomije. HDZ je sada definitivno u krizi i svojom gramzljivošću i korupcijom doveo je cijelo društvo u krizu. Izgubio je legitimitet i sposobnost. Jedino prirodno je da izgubi izbore (prekriži se i prekriži prste ovdje). Političko-ekonomski model HDZove vladavine je potrošen, bez puno za pokazati. Uglavnom se temeljio na vanjskoj politici i okrnjenoj ekonomiji. Ostavština? Ulazak u EU je na dobrom putu, a ekonomija puna problema.

Dolaskom nove stranke na vlast i nove Vlade, predovođene SDPom u nedostatku jače alternative, te ulaskom u EU krenuo bi novi političko ekonomski ciklus. Kako će izgledati teško je znati. Gledajući alternativu u politici teško je za očekivati samo dobro i bolje. Ipak, bolje od HDZ danas je gotovo sve. HDZ se koncentrirao na vanjsku politiku i postigao neke uspjehe, ali je oportunitetni trošak za ekonomiju bio daleko veći nego što je to itko htio platiti i što je vrijedilo platiti. Drugi zamah u ciklusu će vjerojatno dakle okrenuti ploču i staviti, kao šti bi i trebao, veći prioritet na ekonomsku politiku i rješavanje ekonomski problema. Uostalom kad uđemo u EU, što isto zahtjeva riješavanje ekonomskih problema, ništa drugo više neće ostati kao prioritet veća samo ekonomija.

27. studenoga 2010

Preliminarno o bazi proračunskog kalkulatora

autora/ice cronomy

Preuzeo sam bazu podataka iz proračunskog kalkulatora Vjetrenjače. Pohvale ekipi opet, ali da ih samo ne hvalimo par upita.

Zašto nedostaju krajnji (nakon svih promjena) proračunski deficit (ili suficit) za svakog korisnika? Isto za krajnje rashode i prihode? Te tri variable (obzervacije) su bitne. Ukazuju ne samo na postotke ljudi koji su htjeli viši ili niži deficit, već primjerice ako želimo istražiti koliko dob, stupanj obrazovanja i radno mjesto objašnjavaju promjene u rashodima, prihodima, deficitu. Koliko se krajnji deficit mjenja sa rashodima, koliko sa prihodima.

Bilo što što želite objasniti po kategoriji obratite pažnju da za nekih 324 obzervacija dobi nema, tj. =0. Primjerice, ako želimo saznati koliko su neke promjene prihodovnih ili rashodovnih stavki objašnjene godinama morate ukloniti nulu, inače su rezultati iskrivljeni. To naravno smanjuje broj obzervacija. Možda bi se moglo zahtjevati makar dob kao nužan odgovor prije snimanja ili općenito tražiti odgovore na anketna pitanja prije samog proračunskog kalulatora. (Znam da to ima neke nepoželjne poljedice.)

Vrlo dobro bi bilo opisati što određene brojke u anketnom djelu znače, tj. redizajnirati anketni odgovor da bude jasniji. Primjerice za level školovanja što znači 4 “ostalo”? Kako to interpretirati? Zamjenite sa visokim stupnjem obrazovanja – magisterij, doktorat tokom upita da znamo tko ima više od 4 godine fakulteta.

Nula kao stupanj obrazovanja je isto nekoristan u analizi, svatko ima neki stupanj obrazovanja pa 1 neka znači osnovnu ili manje. Isto za ostala anketna pitanja. U “Status” treba uključiti kao odgovor “umirovljenik” ne “ostalo.” Po dobi možemo saznati tko je ‘vjerojatno’ umirovljen, ali to je neprecizan indikator. A pošto je trećina zemlje umirovljena to je prilično važan indikator.

Općenito, nulu kao indikator odgovora potpuno izbacite i zamjenite sa 1, 2, 3, 4, 5 itd. u drugim anketnim pitanjima. To bi valjda značilo da pitanje ne može ostati neodgovoreno. Nula predstavlja smetnju pri izračunima, osim kad su odgovori da, ne (dummy variabla). Ostalo neka budu jasni odgovori sa interpretacijom, bez opcije “ostalo.”

Više informacija je bolje u ovom slučaju i cilj, među ostalima, bio bi analizirati i pokušati objasniti što bolje možemo željene promjene proračuna po određenim karakteristikam populacije. Odlično bi bilo ako bi za koji tjedan bilo još više snimljnih proračuna i baza naraste za još koju tisuću.

Za kraj samo jedan graf distribucije po dobi. (0 kao odgovor je uklonjena naravno). Primjerice, da imamo odgovor o krajnjem deficitu/suficitu mogli bi usporediti dvije variable i vidjeti kako se deficit da objasniti po dobi. Više će usljediti.

P.S. Zanimljivo je kako se prilikom empirijske analize nekih pitanja najviše vremena potroši na pronalaženju kvalitetnih podataka koja se onda relativno brzo analiziraju. Ovdje je situacija obrnuta – podatke imamo (sa nekim nužnim poboljšanjima) a možda i više podataka uskoro kako bi bili što više reprezentativni stanovništva hrvatske. Sad treba postavljati dobra pitanja i onda analizirati dostupne podatke.

23. studenoga 2010

Proračunske kalkulacije

autora/ice cronomy

Sve pohvale ekipi Vjetrenjača za projekt proračunskog kalkulatora. Stavio sam link sa strane (Vjetrenjača) da i ja malo pridodam širenju ovog projekta. Počeo sam se ‘igrati’ Šukera, doduše to i nije baš toliko teško kad znamo da je ministru i cijeloj Vladi proračun samo aritmetički izračun. Zar nije Šukerov odlazak već najavljen? Predizborne peripetije. Jedino jasno je da za novu i bolju fiskalnu politiku prvi i najvažniji potez je pronaći novog ministra financija. Šuker jednostavno ne zna šta i kako. Nije ni problem pronaći nekog tko bi znao i savjetovao, ali šta kad on i vladajući opet ne žele provesti reforme, rezove, poslušati. Tako, u biti nije Šuker jedini za kriviti, već cijela Vlada. Drago mi je da nisam jedini sa tim mišljenjem.

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin

15. studenoga 2010

Da li zabluda o fiskalnoj prilagodbi vrijedi i u Hrvatskoj?

autora/ice cronomy

Uz sve bombastične najave katastrofe nadam se da ste stigli pročitati i odličan članak Branke Stipić o zabludi političara da fiskalnim rezovima, prilagodbama i reformama gube izbore.

read more »

17. rujna 2010

Re:MMF

autora/ice cronomy

MMF se zaziva iz krivih razloga. Razlozi koje je Marko Rakar nabrojao i elaborirao u načelu stoje, ali gledaju na samo jednu dimenziju problema javnih financija u Hrvatskoj – ekonomsku. Istina, osim jeftinijih MMFovih kredita, pritisak za rezove i reforme poboljšao bi stanje proračuna, deficita te možda i šire ekonomske uvjete u zemlji. Ekonomska konsolidacija javnih financija bila bi implementirana. Ako je to baš što želimo i moramo.

Ali, pošto je proračun kako Škegro voli reći “izraz ukupnosti ne samo gospodarskih nego i svih drugih politika i sustava društvenih vrijednosti”,
tako ekonomska konsolidacija javnih financija koju bi nam MMF dostavio nije dovoljno rješenje niti najveći problem. Ono što nam MMF neće dostaviti je politička konsolidacija javnih financija. Ekonomska stabilizacija mora biti paralelno praćena sa političkom konsolidacijom moći. Ukratko, politička polariziranost raznih interesnih grupacija, društvenih skupina i slabog političkog vrha onemogućava ekonomsku stabilizaciju. Ako vam se to čini samo kao jasno, već poznato, stanje stvari onda bi i sljedeći, logičan korak trebao biti jasan. Netko mora postati dominantan. Teret reformi neće biti podjednako raspodjeljen već će slabije grupe podnjeti veći teret/trošak. MMF se time neće baviti. Javni službenici? Sindikati? Umirovljenici? Poljoprivrednici? Subvencionaši? Zaposlenici državnih tvrtki? Tko?

24. kolovoza 2010

Tužno i zabrinjavajuće

autora/ice cronomy

Rebalans proračuna je tuga i čemer. Vlada je uglavnom najveći krivac za ovakav ‘nikakav’ rebalans jer je kao ‘legitimno’ izabrana vlast izgubila kontrolu nad javnim financijama, političku volju i kapacitet za jedini pravi rebalans na rashodovnoj strani. Iako je glavni upravitelj javnih financija za sve socioekonomske grupe, ona je tu zadaću odlučila djeliti sa raznim “socijalnim partnerima.” Rezultat zastoja u kojem se sada našla je jasan, ali i poguban.

Ali nije to ni zabrinjavajuće ni tužno, već samo proizvod takvog koalicijsko-sindikalno-interesnog upravljanja proračunom gdje su određene interesne grupe, ne baš najslabije, sa strateškom retorikom prenapuhale socijalnu komponentu svakog mogućeg reza, reforme, racionalizacije i sličnog pokušaja unaprijeđenja fiskalne situacije. Njihov cilj je bio samo zaštiti vlastite interese. Bojazni Vlade o rezovima kao “poljubcu smrti” su neopravdani. Da li itko od političara zna da ta konvencionalna hipoteza, kako drastični rezovi su “poljubac smrti” i vode u izborni porez uopće nije istinita, tj. za nju nema dokaza?

Ono što je zabrinjavajuće pa i jadno (da se ne ustručavam) je da likovi poput Ribića i sličnih sa njihovim blesavim, trećerazrednim argumentima i idejama dobivaju više pažnje i konkretne misli od jednog Rohatinskog.

Uistinu, da li će ova Vlada i općenito hrvatska politika uključujući i oporbu, ozbiljnije i sa strahom uzimati ideje Ribića, Matijaševića itd., ili Rohatinskog? Šta je bolje za zemlju?

%d bloggers like this: