Posts tagged ‘Proračun’

« Stariji Unosi  |  
12. siječnja 2016

Ministar Financija treba biti moćniji

autora/ice cronomy

Po procjeni profesora Bićanića, zadnji ministar financija Lalovac bio je “do sada najslabiji ministar financija.” Oštra, profesorska ocjena, ali u dobroj mjeri ispravna, poštena. Lalovac nije nešto posebno napravio kao ministar skoro pa najvažnijeg resora: hapsio je bankare (a nije), lovio desetke milijuna neplaćenog poreza (nije baš posao za samog ministra, a učinak za prihode je zanemariv) i naravno riješavao je problem “švicaraca” i kredita,  monetarnih problema za što nije zadužen.

Možda bi trebalo uzeti u obzir da je Lalovac imao jako malo vremena da postigne veće zakokrete u vođenju javnih financija. Ipak, pitanje je da li bi imao više uspjeha da je raspolagao sa sve četiri godine, jer u jednoj stvari Lalovac je u pravu: ministar financija nema dovoljno moći da provede fiskalnu konsolidaciju i postavi javne financije u funkciju rasta.

Opširno govoreći, dva razloga određuju slabost ministra financija u Hrvatskoj. Prvo, vanjska makroekonomska previranja, na koja ministri Vlade malih otvorenih zemalja poput Hrvatske nemaju nikakvog utjecaja. Kao što smo vidjeli na slučaju švicarca, eksterni šokovi mogu stvoriti značajne socijalne i ekonomske probleme i potom glavobolje ministrima. Vlada međutim malo toga konkretno može napraviti u kratom roku da neutralizira slične negativne vanjske šokove.

Drugi razlog je sama procedura donošenja proračuna, u kojoj po riječima Lalovca:

“ministar financija nema utjecaja na planove drugih ministarstava, on samo prikuplja želje i pozdrave ministara, što nije dobro”

I prof. Bićanić prepoznaje da su ministri financija redovito slabiji dio Vlade. Ne mislim da je to tako jer su bili slabe osobe, loše izabrani ljudi, na što je Bićanić aludirao u svom tekstu. Crkvenac i Dalić su imali ekspertizu, a Šuker i Linić su bili politički vrlo jaki (stoga možda i najbolji izbor sa politčkog gledišta). Problem leži u proračunskom procesu i institucijama koje otežavaju unaprijeđenje fiskalne discipline i odlučno provođenje fiskalne konsolidacije, posebno sada kada je proračunski deficit visok i rast javnog duga nije stabiliziran.

Kao što su Alesina i Perotti sažeto prikazali, postoje dva pristupa donošenju proračuna: kolegijalni i hijerarhijski. Ovaj prvi je karakteriziran pluralističkim pristupom u svakom koraku proračunskog procesa, koji omogućuje svim ministrima određenu moć nad krajnjom verzijom proračuna. Naglasak na demokratskoj kontroli proračuna ima svoju vrijednost: garantira svakom proračunskom korisniku u Vladi  i Saboru utjecaj i kontrolu te primorava (ili omogućuje) kompromise između suprostavljenih interesa.

Problem je da  kolegijalnost i garancije odugovlače, a možda i onemogućavaju, fiskalnu konsolidaciju upravo onda kad je ona najpotrebnija, kako ističu Alesina i Perotti. To je zbog toga jer ministri ‘potrošači’ imaju značajnu moć nad proračunom, relativno prema ministru financija koji je jedini odgovoran za proračunske prihode.

‘Problem zajedničkog dobra’ (common pool problem) nije teško uočiti: svaki ministar ima motivaciju ne samo zagrabiti što više u proračun – jer su benefiti u obliku veće potrošnje na razini ministarstva i uzdižu samog ministra dok su troškovi raspoređeni kroz sve uplatitelje u proračun, za što je odgovoran samo jedan ministar – nego i što prije – jer i drugi proračunski korisnici žele što više za svoje ministarstvo pa treba osigurati sredstva rano. Sandra Švaljek je opisala isti problem sa velikim brojem stranaka u koalicijskim vladama i rascijepkanom moći odlučivanja.

Drugi, hijerarhijski pristup u donošenju proračuna ograničava tko i kada utječe na zadnju verziju proračuna svojim prijedlozima i zahtjevima za potrošnjom, te jednostavnim ‘top-down’ pristupom daje najveći utjecaj onima koji imaju i snose najveću odgovornost, ministru financija i premijeru. To ne znači nužno diktat, ali zna se čija je riječ zadnja. (The buck stops here!) Hijerarhijski pristup povećava moć ministra financija, koji je zadužen da centralizira proračunsko odlučivanje i uzme u obzir zajedničko proračunsko ograničenje, te limitira moć svih drugih ‘ministara potrošača’. Zbog toga, hijerarhijska procedura ima veću šansu osigurati fiskalnu disciplinu u vremenima visokih deficita i brzo rastućeg javnog duga.

Iz opisa procedure pripreme i donošenja državnog proračuna Proračunskog vodiča za građane IJF-a i  lamenta Lalovca proizlazi da je u Vladi u efektu kolegijalna procedura.  To znači da je fiskala prilagodba otežana u samom startu donošenja proračuna, zbog slabe pozicije ministra financija i nedovoljno centraliziranog odlučivanja oko proračunske potrošnje.

Postoje razlozi i ispravni argumenti da moć ministra financija treba biti ograničena. Ipak, to može biti dvosjekli mač. Valja prepoznati da se radi o ograničenju apsolutne moći u stvaranje fiskalne politike, čime se želi ograničiti zloporaba pozicije i politički oportunizam, što bi općenito trebalo biti kažnjeno na izborima. Ograničavanje relativne moći ministra financija u odnosu na druge ministre u Vladi, čiji je sasvim racionalan cilj veća potrošnja, limitira slobodu kreiranja fiskalne politike tako da onemogućava kontrolu rashoda i brzu fiskalnu konsolidaciju kad je to nužno potrebno.

Ako smo zabrinuti da bi si ministar financija u Hrvatskoj Vladi uzeo maha i nekontrolirano jačao, postoje reforme drugih proračunskih institucija koje mogu kompenzirati za njegovu/njezinu jaču ulogu, kontrolirati tu moć i učiniti ministra financija odgovornim za (ne)postignute rezultate. Prvo, više transparentnosti u donošenju proračuna. Puno više. Kako IJF ističe već godinama, u tom području Hrvatska ne stoji dobro. Točnije, situacija se pogoršava. Drugo,  uvođenje i poštivanje fiskalnih pravila, koja propisuju mjerljive ciljeve za ministra financija (dopuštene visine deficita, javnog duga). U Hrvatskoj je to postignuto Zakonom o fiskalnoj odgovornosti, makar nominalno.

Doduše, striktna fiskalna pravila mogu i natjerati ministra financija da posegne za “kreativnim metodama” prilikom donošenja proračuna, što umanjuje njegovu trasparentnost. Nema besplatnog ručka u ekonomskoj politici. Također, pitanje je da li relativno slab ministar financija, ako je i potpomognut premijerom, može zadovoljiti ciljeve iz Zakona?

U Hrvatskoj problem nije da je ministar financija prejak, nego preslab u odnosu na  ministre potrošače. Koje kod ime novi premijer i podpredsjednici postave na mjesto ministra financija, nužno bi bilo da istodobno ojačaju samu poziciju ministra i centraliziraju proces donošenja proračuna. Tu reformu mogu kompenzirati povećanjem otvorenosti proračuna, koristeći se preporukama IJF. Posao je već netko odradio. Korisno bi bilo i da se ozbiljnije pristupi Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, ne samo kroz poštivanje brojčano zadanih ciljeve, nego procedure kojom se to postiže.  Primjerice, prvo bi Vlada trebala odlučiti a Sabor izglasati deficit proračuna i ukupnu potrošnju kojom se taj deficit postiže, a onda se dogovarati oko raspodjele potrošnje među korisnicima.

Postoje ozbiljne i neozbiljne fiskalne konsolidacije. Ovakvi potezi bi znatno poboljšali kredibilitet Vlade da namjerava provesti ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju u očima  kreditnih agencija, europske komisije te stranih i domaćih investitora.

P.S. A nismo ni spomenuli instituciju ‘rebalansa’ kojoj su sve Vlada do sada  nekontrolirano vraćale, poput kakvog fetiša. Izbaciti tu riječ iz upotrebe treba. Zaboravite samu ideju rebalansa.

Posted in Deficit, Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije, Uncategorized | Komentari isključeni za Ministar Financija treba biti moćniji

Oznake: , , , , ,
05. siječnja 2016

Fiskalna i Lalovac (ukratko)

autora/ice cronomy

Odlično je slušati Lalovca, u razgovoru sa Bagom, kako priča o primarnom deficitu, kamatama, “najvećem problemu” javnog duga i u isto vrijeme imati uvid u sve brojke o kojima Lalovac priča. Dakle kaže ….

Mi smo sad u primarnom suficitu, kad bi se izbacile kamate koje su ove godine bile 11 milijardi. Svakog sljedećeg ministra financija će boljeti glava nažalost…

… što je lijepo čuti. Vrlo je važno da državni proračun ostvaruje sufict nakon što se oduzmu kamate na javni dug.  Što je Lalovac zaboravio, a trebao je spomenuti, je da će proračun biti u primarnom suficitu tek nakon prilagodbe za efekt poslovnog ciklusa na državnu potrošnju i prihode.

Čitavih 0,01% BDPa

Tako ciklički prilagođen primarni deficit – prilagođava za kamatne stope i rast BDPa – prikazuje koliki bi deficit bio da je ostvareni BDP jednak svom potencijalu. Možemo ga uzeti kao indikator diskrecijske fiskalne politike, prociklična ili kontraciklična. Evo kako izgleda očekivani primarni suficit za 2015 godinu.

primarni

Očekuje se da će primarni deficit za 2015. biti na oko -1,3% BDPa, a ciklički prilagođen (crna linija) čitavih 0,01%. Nije mnogo, ali važnije je da se kreće u dobrom smjeru za vrijeme posljednje SDP-ove Vlade. (Neki Kejnezijanci se vjerojatno ne bi složili sa tom konstatacijom, s obzirom da je Hrvatska bila u recesiji čitavo vrijeme Milanovićeve Vlade.)

To se ne može reći za prijašnju HDZ-ovu Vladu. Primjetite iz gornje slike da je od 2005. ciklički prilagođen primarni deficit sve do početka recesije 2008. bio puno veći od `običnog’ primarnog deficita i zapravo se kretao u suprotnom smjeru. Fiskalna politika je bila prociklična.

Izazov za sljedeću Vladu predvođenu HDZom je održati i ubrzati smanjenje (ciklički prilagođenog) primarnog deficita. Bojazan je da će se vratiti na staru politiku fiskalne ekspanzije i povećanja deficita čim ekonomiji krene malo na bolje. Doduše je tu i Ekonomska Komisija koja puše za vratom.

Nažalost, bolje vijesti oko primarnog deficita se ne prenose na otplate kamata. Kamate na javni dug u 2015. bliže su 12 nego 11 mrd. KN (Možda je Lalovac mislio na 2016?) A čak da su i okruglih 11 mrd, ne bi bilo ništa više ni manje nego prijašnjih godina, tokom SDPove Vlade. Linić i Lalovac su uspijeli stabilizirati rashode za kamate na javni dug na 11 milijardi kuna.

Samo po sebi ni dobro ni loše. Po stanovniku, isplate kamata na javni dug skoro su se udvostručile od početka recesije 2008.

kamate-capita

Slično je i sa udjelom kamata u BDPu i tekućim rashodima (slika ispod). Iako stabilni, očit su znatni skokovi ovih postotaka od početka recesije. Primarni suficit nije dovoljan da se stabilizira javni dug. Visoke stope ekonomskog rasta su nužno potrebne.

kamate-udio

Lalovca nije boljela glava od ovih problema naravno, jer se on bavio švicarcima, bankama i utjerivanjem kojeg milijuna poreznih dugovanja. Jer na 9 milijardi KN deficita i 11 milijardi godišnjih isplata za kamate tih par milijuni će spasiti proračun. Ozbiljno za političara pred izbore. Neozbiljno za Ministra.

Posted in Deficit, Fiskalna, Uncategorized | 2 komentara »

Oznake: , ,
09. veljače 2014

Zašto nam treba novi Ministar Financija

autora/ice cronomy

Šegon je smijenjen zbog neovlaštenog trošenja političkog kapitala Vlade premijera Milanovića i SDP-a, te njegovo neočitovanje o tome. Milanović je bio prilično jasan da nema više povjerenja u Šegona i da neće dopustiti da takvi incidenti stavljaju Vladu u sivu zonu.

Izgledno je da je Linićeva obrana Šegona i kolebanje oko smjene narušilo i njegovo povjerenje kod premijera. No, Milanović je prilično jasan, priča sa Linićem je zatvorena,  ostaje kao ministar financija.

Ne bi bilo loše da se predomisli.

Ovako ili onako, realni  problem je da ostaje kao ministar sa narušenim odnosom sa premijerom, nestabilnom pozicijom u Vladi – ratuje sa Marasom, sa Ostojićem –  i smanjenom djelotvornošću vođenja možda i  najvažnijeg resora u povijesti Hrvatske.

Ako je ministarstvo obrane bilo najvažnije ministarstvo za vrijeme domovinskog rata, ministarstvo financija je to danas, za vrijeme 5.5 godina duge recesije/stagnacije. Upitno je koliko je u takvom trenutku dobro imati  okrnjenog ministra financija.

U fiskalnoj politici, kao i u monetarnoj, puno toga ovisi o očekivanjima i vjerodostojnosti. Nije nemoguće zamisliti da EK i financijska tržišta, promatrajući trzavice u Vladi i slabo funkcionirajući odnos premijera i ministra financija, gdje ostavke i/ili smjene vise u zraku,  počnu sumnjati u mogućnost ove Vlade da smanji deficit i provede fiskalnu konsolidaciju. Što je prioritet? Fiskalna konsolidacija i smanjenje deficita ili političke pozicije?

Jutarnji ima anketu: Da li bi Slavko Linić trebao otići iz Vlade? Moj glas je bio Da. Čak i nevezano za čitavu situaciju sa pomoćnikom – koji je trebao biti smijenjen – Linić bi trebao otići. Incident sa Šegonom je možda dovoljan razlog da Linić odstupi, ali nije nužan.

RAZLOZI

Evo još par razloga zbog kojih bi Linić trebao podnjeti ostavku na mjesto ministra financija, više ekonomske prirode a ne zbog političkih afera.

(1) SOB – Same Old BS. U Listopadu 2011. kad je počelo biti očito da će SDP pobjediti na izborima i kada se kadroviralo sa ministarstvima, napisao sam tekst “Zato Linić ne može biti ministar financija“. Nisam mislio da je Linić dobar izbor za ministra financija onda, ne mislim to ni danas. Dapače.

Linić je onda vrtio priču oko dolaska MMF-a čim SDP preuzme vlast. Zaletio se. U Listopadu 2013. pak ne vidi potrebu za aranžmanom sa MMF-om, a već u Studenom “ne odbacuje ni takvu mogućnost.” Jedino što je stalno je Linićev bi-nebi. Kad treba plašiti sa groznom situacijom u proračunu, onda je MMF opcija, a kad  misli da ima argumente da radi dobar posao onda MMF više nije opcija.

Liniću je i dalje važnije polemizirati sa HDZom, ukazivati na 8 godina uništavanja ekonomije, golemog duga koje je HDZ ostavio, kostura u ormaru, financijskih mina itd. Linić Čisto politikanstvo kojim, slično prethodniku Šukeru, skreće pažnju od vlastitih rezultata na HDZ i prošlost. Uvijek prošlost!

I ja mislim da je HDZ stranka loših namjera i još gorih rezultata, ali kao i mnogima dosta mi je slušati  međustranačko kopanje očiju.

(2) Linić je već najavio odlazak. U intervju za Globus u studenom 2013. Linić je ne dvosmisleno rekao da neće biti u sastavu nove Vlade, ukoliko SDP opet dobije izbore. “Vrijeme je za nove ljude.” Jasno je da nema interesa i potrebe čuvati svoju poziciju za nove izbore.

To je u biti dobra stvar, pogotovo ako se složimo da su stranke u Hrvatskoj klijentističke. Ako politička budućnost Linića nije toliko bitna, onda se ne mora previše obazirati na političke implikacije svih poteza. Ako treba rezat neku potrošnju ili ukinut neku nefunkcionirajuću politiku, može to napraviti i ne previše mariti za sljedeće izbore jer njega tamo neće biti. Posao se može obaviti kako treba.

Linić se ipak ne oslanja na te okolnosti koje bi mu trebale davati snagu za obavljanje posla. Linićevi potezi su mlaki i neodlučni. Uporno pokušava stare recepte na prihodovnoj strani. Umjesto konzervativnih procjena i očekivanja, ima nerealna očekivanja rasta ekonomije i prihoda. Brojke kao da su iz sna izašle, a koje samo unose pomutnju među poduzetnicima i potencijalnim investitorima.

Uvažavanje je valuta u politici. Ministar koji jasno objavi probleme koje želi riješiti i ciljeve koje želi postići, te najavi ostavku ako u tome ne uspije u poziciji je kupiti poštivanje birača, investitora, medija. Ali još važnije, signalizira obvezivanje za politiku smanjenje deficita. Ostavka u kuverti podiže cijenu neuspjeha i donosi vjerodostojnost da se problemom namjerava baviti vrlo ozbiljno.

Linić bi još jednom trebao jasno reći da nakon sljedećih izbora neće sudjelovati u novoj Vladi. Trebao bi napraviti korak dalje i otvoreno ponuditi ostavku ukoliko u sljedeće dvije godine ne postigne smanjenje deficita za određni postotak, npr. na 3% BDPa. Ostavka se automatski aktivira i definitivno nema šanse više biti ministar financija ako bude očito da ostavlja deficit za 2016. veći od 3% BDPa. Vezati se za jarbol poput Odiseja! Naravno, znači i još nešto.

Sljedeći ministar financija to također treba napraviti, što sam također istaknuo  2011.

(3) Nevjerodostojnost i ad hoc. U članku u Jutarnjem Marina Klepo piše:

Hrvatska praksa, gdje ministar financija najavljuje i odustaje od pojedinih mjera, nije stekla potrebnu vjerodostojnost. Za ostvarenje ambicioznih ciljeva koje je postavio EK očito će je trebati mijenjati.

Ne vidim kako Linić, u sadašnjoj funkciji  ministra, ima ikakve šanse ostvariti te ciljeve. Zašto onda ne bi počeli sa svježim ministrom financija sa drugačijim praksama?

Nakon dvije godine ove Vlade, vođenje državnih financija Slavka Linića je karakterizirano probnim balonima i ad hoc potezima. Te karakteristike se pridodaju onoj vječitoj instituciji rebalansa proračuna, za koju se ministri financija drže kao pijan plota. Umjesto toga, zašto ne pokušamo sa argumentiranim opredjeljenjem za određenu politku i odustajanjem od improviziranja? Mislim da Slavko Linić u poziciji ministra financija za to (više) nije sposoban.

Porez na nekretnine je dobar primjer toga. Postoje dobri argumenti zašto je to dobra reforma i poželjniji porez od sadašnjeg stanja komunalnih nameta. Postoje i razlozi zašto nije poželjan u Hrvatskoj danas. Ali, Linić je odustao ili privremeno odgodio. Nije velika razlika. Unutarnju borbu u koalicijskoj Vladi nije izdržao. Umjesto ozbiljne ekonomske diskusije o porezu na nakretnine kao reformi poreznog sustava, danas imamo, da oprostite, uličarske politike “uzet ću pare iz privatnih mirovinskih fondova i javnih poduzeća  da smanjim deficit.” Briljantna ideja!

Unatoč političkom iskustvu i relativno snažnoj ličnosti koju Linić nosi u ovoj Vladi, ispada da Vesna Pusić i HNS imaju veću moć u kreiranju javnih financija od Linića. Ali i ministar financija i Vlada općenito zaboravljaju da se ekonomske politike ne analiziraju na principu što je bilo u odnosu na što će bit, već u odnosu na što bi moglo biti.

Pitanje dakle nije toliko što će biti ako se porez X uvede, već što će biti ako se ne uvede i odgodi za neku budućnost?

To moglo nije jednostavno za znati jer se odnosi na moguće buduće efekte raznih politika i ekonomsku situaciju što zahtjeva delikatniju analizu, a ne čisto protivljenje na bazi ideoloških principa.  Znamo, međutim, da zbog odgađanja i neprovođenja potrebnih reformi ishodi bi mogli biti loši.

Porez na nekretnine dolazi, kad tad, ali ne za ovog ministra. Može biti uveden na razuman način u obliku  zamjene za komunalne namete na “revenue neutral” principu ili na ad hoc način, nediskriminatorno u mogućem Grčkom scenariju.

(4) Van dodira sa modernom ekonomijom i stvaranje neizvjesnosti. Naglasak na državnim investicijama kao pokretačima razvoja veliki je signal da pripadate “staroj gardi”  ekonomskih planera koji misle da se ekonomiju može voditi po komandi i po dogovoru. Dvije godine mandata je Slavko Linić potrošio na  ufanje u državne investicije i europske fondove. U Globusu je bio jasan: rast BDP-a “samo na bazi državnih investicija.” Od toga nije bilo ništa.

Priznao da se prevario kad je mislio da je moguće restruktirirati državne firme i voditi program investiranja. Nema veze, sad su restrukturirane i “mogu krenuti sa investicijama….investicije u željeznice [će] postati pokretač niza proizvodnji.” Za energetiku  tu su mirovinski fondovi.

Ali, sad se sjetio uzeti dobit javnim firmama i štednju iz privatnih mirovinskih fondova “preusmjeriti” u proračun, sve za krpanje deficita. Nije jasno da li će se najavljene državne investicije ostvariti. U manje od 3 mjeseca okrenuo je ploču. Sa državnih investicija kao bazi rasta BDPa, na krpanje proračuna. Dogodine šta bude. Ako ne bude rasta, a neće, vikati će na poduzetnike. Prilično traljav načina vođenja ekonomije.

Linić ne razumije kako makroekonomija funkcionira. Nije da je trivijalno razumijeti makroekonomiju, ali Linić uporno stavlja kola ispred konja. Smatra da je dovoljno sniziti doprinos, porez na dobit, “odreći se poreznog prihoda” i poduzetnici bi već trebali skakati glavom u investicije i otvarati nova radna mjesta. Poslovna klima, ZOR, parafiskalni nameti (izgleda da se tu nešto radi), nesigurnost porezne politike, privlačenje stranih investitora i greenfield FDI manje više. A upravo ti faktori imaju više efekta na poduzetnički pothvat i prihvaćanje rizika nego ukidanje poreza na reinvestiranu dobit. Da to je dobro i poželjno, ali u Hrvatskoj nije dovoljno. Not by a long shot!

Iako Linić voli govoriti o opredjeljenju Hrvatske tržišnim principima, izgleda još uvijek operira na principu “Linić predlaže, Linić nalaže.” Jelena Lovrić – koja ga djelomično i brani – opisuje Linića kao formiranog u socijalističkom sustavu, pa stoga misli da može zapovjedati ekonomiji šta da radi.

Moderan ministar financija, razumije da je ispravno “Ministar predlaže, tržište nalaže.”

(5) ‘Sad bi gori, sad bi doli’ porezna politika. PDV nije porez koji je zamišljen da se mjenja 5 puta u 2 godine ili kao porezni instrument za stimuliranje ekonomije. Ne znam da li je Liniću netko predložio ili je bila njegova ideja da smanji PDV u turizmu nakon što je uveo fiskalizaciju i pooštrio poreznu disciplinu. Ovako ili onako bila je glupa ideja i politika od početka. Da se PDV za ugostitelje nije snižavao, rezultati u turizmu bili bi vjerojatno isti, a proračun ne bi izgubio potencijalne i dragocijene prihode.

Opet je pitanje ‘što bi moglo biti’ i očito da se nije mislilo da je moguće da će rezultati sezone biti isti bez obzira na promjene PDVa i da će jedino proračun biti na gubitku. To je prilično skup ‘trade-off’ u situaciji sve većeg deficita i tankih prihoda. Na osnovu čega se uopće mislio da će rezultati biti toliko bolji smanjenjem PDVa da će nadoknaditi izgubljene proračunske prihode?

Moguće je, naravno, da je smanjenje PDV “spriječilo” slabije poslovne rezultate i “spasio radna mjesta”, ali ne bi se kladio na taj scenarij. Ako mi netko može predočiti uvjerljive rezultate, bio bih zahvalan. Jedan instrument fiskalne politike je namjenjen za jednu politiku i obično postiže jedan rezultat, i to ako. Ovdje je ideja bila, izgleda, jedan instrument i pet rezultata.

Sad je situacija da se PDV opet “mora” mijenjati pred sezonu, što je još jedna u nizu kontraproduktivnih izmjena PDVa. Unosi neizvjenost i umanjuje vjerodostojnost u Vladinu poreznu politiku. Udženičke osnove: privremena promjena poreza nema nikakav utjecaj na ekonomiju, a samo trajne izmjene, za koje se Vlada obvezala, imaju šanse postići željeni efekt. No Vlada i Linić se ne mogu izgleda obvezati, a niti jedna promjena poreza nije podigla ukupni prihod proračuna.

(6) Drvlje i kamenje umjesto oslanjanje na struku.  Nevjerovatno je da Institut Javnih Financija, koji godinama piše o problemima i  upravljanju javnim dugom, napiše kritiku vođenja fiskalne politike i poteza koji su direktno povećali deficita i za koje je Linić direktno odgovoran, a Linićev odgovor je omalovažavanje i spočitavanje stručnog znanja. Samo bahata osoba ne bi pitala za savjet struke.

Smješno je da Linić napada IJF da ne žele govoriti o javnom dugu, a naslov kritike IJF je Gospodo, gdje je strategija zaduživanja i upravljanja javnim dugom?

Silni porezni novac se daje za visokoškolsko obrazovanje i stručno usavršavanje, a potom se stručni i obrazovani ekonomisti odbacuju kao neznalice od samog ministra. Tragikomično. Ozbiljne Vlade organiziraju ne-stranačke komisije sastavljene od vodećih stručnjaka, Nobelovaca, kao temelje za primjerice poreznu reformu, konsolidaciju i slično, te se potom vežu za njihove odluke i preporuke temeljene na znanosti, a ne ideologiji. Ali ne i  mudri i sveznajući Slavko Linić koji bazira proračuna na 1.8% rast BDP-a.

(7) Uvođenje Kvazi-Red. Nešto kao-dobro. Nije da Linić baš ništa dobro nije napravio. Hrvatska je porezno opterećena zemlja. Nameti, prirezi, “doprinosi”, sve u suštini porezi, mnogobrojni su i visoki. Ali, treba razlikovati veliku poreznu presiju od ozbiljnog provođenja poreznih zakona: da su jasni, da vrijede jednako za sve i da ih se svi pridržavaju. Visoki i mnogobrojni porezi nisu nadomjestak efikasnoj provedi poreznih zakona i politike.

Tko god bude sljedeći ministar financija neće moći u dogledno vrijeme smanjiti PDV, doprinose ili poreze na dohodak. Uvođenje fiskalizacije je dobro što se tiče ozbiljnog uvođenja reda i discipline u poreznoj politici. I najefikasniji oblici oporezivanja ne vrijede puno ako se provode paušalno, po političkoj (ne)volji. Kvalitetna porezna politika  prelazi stranačke linije i ideologije.

Nažalost, bolja porezna disciplina nije dovoljna da izvuće zemlju iz fiskalnog ponora. Jelena Lovrić ističe da je kombinacija visoke porezne presije i utjerivanja fiskalne discipline dovelo do fiskalne iscrpljenosti, nešto poput maksimuma na Lafferovoj krivulji. Možda i je. No, važnije je da je  Linićev fokus na prihodovnu stranu proračuna imao prorecesijske efekte, što je potpuno očekivano.

Iz iskustava konoslidacije državnih financija drugih zemalja znamo da fiskalne konsolidacije u vremenima fiskalnog stresa (visoki deficit, brzo rastući javni dug), a koje su se oslanjale na povećanje prihoda, bile su neuspješne i recesijske. (Vidi i ovaj pregled.) Oslanjati se na relativno “jednostavne”  prihodovne stavke u proračunu – PDV, trošarine, troškove – neće biti dovoljno za postizanje značajne i trajne fiskalne konsolidacije. Kompozicija je važna, a Linić je naglasak uporno stavljao na manje važne komponente.

Uz sav taj naglasak na poreznu disciplinu i uvođenje reda zaboravilo se na vječitu instituciju državnih financija – rebalans proračuna. Red u donošenju i izvršenju proračuna se nije uveo.

Prvo, i dalje se proračun planira od oka, nerealno, stalno misleći na sljedeći rebalans. Poput učenika koji uči da bi prošao popravni, znajući da će na prvom testu sigurno pasti. Da li griješim ili se još nije dogodila godina bez rebalansa? IJF je to lijepo dokumentirao, ali uzaldu. U uređenim zemljama rebalansi su gotovo nezamislivi. U Hrvatskoj su nužni i neizbježni, što konstantno umanjuje vjerodostojnost fiskalne politike Vlade. Koga briga kako proračun izgleda, kad ionako ide u rebalans.

Rebalans proračuna je temeljni dokument svake Vlade, ne sam proračun. Ministar Linića je “zaboravio” uvesti disciplinu u  proceduru donošenja proračuna.

Drugo, proračunska procedura i fiskalna disciplina nisu odvojene stvari. Procedura donošenja proračuna jedna je od odrednica proračunske bilance, i.e. deficita i fiskalne discipline. Hijerarhijski proces u kojem ministar finacija i/ili premijer ima moć stvaranja i određivanja proračuna povezan je sa većom fiskalnom disciplinom i imaju bolju šansu smanjiti  deficit proračuna i javni dug.

Ako Vlada i ministar financija žele ojačati fiskalnu disciplinu morali bi se okrenuti i reformi procedure donošenja proračuna, ojačati položaj ministra financija u odnosu na druge “potrošačke” ministre, ali potom i držati ga odgovornim za (ne)uspijehe. Procedure bi trebale biti transparentne i ne stvarati zapreke Vladi da bude fiskalno odgovorna. 

Posted in Deficit, Fiskalna, Javne Financije, Porezi-Taxes, Porezni Prihod | 2 komentara »

Oznake: , , , ,
07. studenoga 2013

Prihodi i Rashodi Države (preliminarno)

autora/ice cronomy

Nisam u zemlju propao, samo sam zauzet nekim drugim stvarima.

Među ostalim “službenim” obavezama, bacio sam se na neko “istraživanje” javnih financija, potrošnje i prihoda države. (Ovo više odgovara engleskoj riječi ‘exploratory’ nego ‘research’. Postoji razlika, ali hrvatski prijevod je nažalost isti.)

Proračun 2014 dolazi. Diskusija o makroekonomiji se, osim o nedostatku rasta BDPa, gotovo u potpunosti odnosi na stanje državnih financija i fiskalnu politiku. Sa dobrim razlogom. Monetarna politika je limitirana, a fiskalna (Linićeva?) politika stvara velike neizvjesnosti za ekonomsku aktivnost i ne pomične državne financije prema održivosti.

Možda je jedino izgledna da se nešto promjeni u  dogledno vrijeme zbog vanjskih pritisaka, Europske Komisije i MMFa. Eto Linić najavljuje da nakon 2 godine eksperimentiranja sa proračunom i poreznom politkom, dolazak MMFa ipak nije za isključiti. Izgubljene dvije godine. I sad je alarm.

Kako je to Vlada eksperimentirala?

Sažeto, značajnih reformi na rashodovnoj strani i dalje nema. Konsolidacija državnih financija se uporno pokušava ostvariti na prihodovnoj strani, što vidimo nikako ne uspjeva. U biti, moglo se predvidjeti, na osnovu primjera  prošlih konsolidacija raznih drugih zemalja, da to neće uspjeti. Jedino u čemu uspjeva je održavanje statusa quo: deficit umjestio da se smanjuje i dovodi pod kontrolu, raste, što znači da javni dug države raste iz godine u godinu.  S vremenom ta politika postaje sve skuplja za održavati.

Donji graf prikazuje kretanje udjela prihoda i rashoda (konsolidirane središnje) države u BDPu, po kvartalima. Recesija je započela u trećem tromjesečju 2008. i traje do danas. Rashodi koji su u biti ostali isti povećali su svoj udio u padajućem BDPu, dok su sve niži prihodi proračuna padali zajedno sa BDPom. Jaz koji se otvorio je očit i bez ucrtane linije nekakvog trenda.

[Da imamo dužu vremensku seriju, vjerojatno ne bi bilo iznenađujuće da je postotak prihoda, točnije poreznih prihoda, u biti konstantan. U američkom kontekstu, gdje federalni prihod uvelike ovisi o porezu na dohodak, ta pravilnost znači da je  federalni porezni prihod kroz povijest uvijek bio na razini 19% BDPa i zove se kolokvijalno Hauserov zakon. Nije bez kritike, ali kao mala zanimljivost možda vrijedno spomena. ]

udioMinistru Liniću i Vladi očito nitko nije rekao da iako država može povećati porezne stope, ima malo utjecaja na povećanje poreznih prihoda. Primjerice pogledajmo kako su se kretali prihod i rashod konsolidirane središnje države. Donji graf prikazuje kretanje desezoniranih ukupnih (nominalnih) prihoda i rashoda države po mjesecima. Slično kao iznad sve do početka recesije sredinom 2008. vidljv je rast prihoda, ali i rashoda. Potom se otvara jaz koji ostaje manje više isti sve do danas, što je mislim vidljivo i usprkos oscilacijama.

Ucrtane su i linije koje označavaju najznačajnije porezne promjene. Primjerice, 1.8.2009 uveden je krizni porez (“harač”) i povećan PDV na 23%. Krizni porezi su potom ukinuti 2010., prvo 2%, potom i 4%. Vlada premijera Milanovića je 1.3.2013. povećala PDV na 25%.

Unatoč povećanjima i uvođenjem novih stopa PDVa, uvođenjem kriznih poreza i fiskalizacije, prihodi države podbacuju i uporno su manji od očekivanih. Procjene Ministarstva Financija o visini prihoda su konzistentno pogrešene i napuhane, slično kao i nerealna očekivanja o rastu BDPa u posljednje dvije godine. Sjećate se onih projekcija rasta BDPa od 1.8% za 2013? Ali dobro, reći će te, lako je meni biti general poslije bitke. Čim podbaci nerealno prognoziran rast BDPa, podbacuje i prihod proračuna, unatoč povećanjima poreznih stopa.graphtot

Uostalom, što Ministarstvo Financija očekuje od prihodovne strane nakon vjerojatnog neto povećanja porezne presije? Da, na jednu ruku ne oporezuje se reinvestirana dobiti i smanjen je dosprinos za zdravstvo, ali na drugu, povećanja PDVa i krizni porezi su ostavili, izgleda, negativniji učinak na ukupnu prihodovnu stranu proračuna.

Možda je zanimljivija slika (i priča) ako pokušamo izoliramo nekakv trend kretanja ukupnih prihoda i rashoda države.

Ispod je slika ‘trenda’ prihoda i rashoda države. Sigurno da bez većih zahvata i reformi državne potrošnje ne možemo očekivati promjene u trendu rashoda države. Ali, usprkos određenim, možda i drastičnim potezima u poreznoj politici (ucrtane okomite linije), nema promjene trenda ni u ukupnim prihodima države. Možda možemo reći da je povećanje PDVa na 23% i uvođenje ‘harača’ zaustavilo drastičan pad prihoda i postavilo nekakav pod ispod kojeg prihodi nisu više pali, sve dok ‘harač’ nije ukinut. Izgleda kao da povećanje PDVa na 25% i ukidanje nulte stope također nije promjenilo trend, što možda nije bilo ni za očekivati.

Primjetite kretanje Rashoda: strmi porast prije recesije i potom plafon bez promjene. Zanimljiv je onaj strmi pad rashoda krajem 2009.

graphMA

Donji graf predstavlja sličnu priču trenda prihoda i rashoda, samo što je trend izračunat na drugačiji, robusniji, način. Obično prosjeci znaju biti prilično loše mjere. Ucrtane točkice su originalni mjesečni prihodi i rashodi KSD, dakle ne-desezonirani. Prikazane su dvije linije za prihode i rashode. Jedna, koja oscilira, uspijeva zahvatiti sezonsku komponentu, dok druga, glatka, predstavlja trend komponentu. Poanta je kao i iznad da se jaz između prihoda i rashoda države otvara početkom recesije i bilo koji značajni potez u poreznoj politici nije uspio zatvoriti taj jaz, tj. deficit.

(Ostavite komentar ili pošaljite email ako vas zanimaju detalji ovog izračuna.)

pirkernelscatter

U izostatku ekonomskog rasta, prihodi su konzistentno podbacivali. U izostatku promjena, reformama, rashodi su ostali isti od početka recesije. Recesija je zaustavila rast državne potrošnje i odredila plafon ispod kojeg nije pala. Jaz između prihoda i rashoda su sve Vlade do sada pokušale zatvoriti povećanjem porezne presije, ali niti jednoj još nije uspijelo niti okrznuti deficit državnog proračuna.

Više je razloga iza izostanka većih prihoda nakon viših poreza (pozitivnog efekta porezne politike na prihode). Ljudi se jednostavno prilagode na više poreze, pa ili  manje troše ili izbjegavaju plaćanje viših poreza kroz npr. kupovinu vani. Također, viši porezi “koštaju” više od samih ‘kuna’ koje treba platiti. Porezi uvode distorzije u ekonomiju, što smanjuje prihode, zaradu i naposljetku blagostanje. Porezne distorzije umanjuju ekonomski rast, a nedostatak i manjih stopa ekonomskog rasta onemogućuje više porezne prihode. I tako u krug.

Jedini način za povećati prihode je ekonomski rast, što znači porezna politika koja potiče rast ili ga makar ne guši. Porezna i parafiskalna presija u Hrvatskoj mislim da ne udovoljava tim uvjetima.

Možda je povećanje porezne presije uspjelo spriječiti još veći pad prihoda države, koji bi se dogodio u situaciji bez povećanja stopa PDVa i kriznih poreza. Možda. To bi trebalo bolje istražiti. No svakako nije uspjelo zatvoriti deficit. Bez reformi na rashodovnoj strani koje bi ne samo smanjile državnu potrošnju već i omogućile viši ekonomski rast, jaz će i dalje ostati, što je neodrživo.

Na kraju, ovo svakako nisu definitivni rezultati. Prihodi i rashodi su u nominalnim vrijednostima, što znači da su primjerice porezni prihodi veći kad su cijene veće. Cijene bi treballi držati konstantnim, no to nije jednostavno za državnu potrošnju, koja se razliku od običnih kućanstva. Također, dobro bi bilo kontrolirati za broj stanovnika. Više ljudi, znači više poreza, a znamo da u Hrvatska broj stanovnika pada. Ukupni prihod i rashod države su varijable ishoda, a daleko više nas zanimaju varijable fiskalne politike, tj. razni porezi na prihodovnoj strani i stavke potrošnje na rashodovnoj.

Posted in Država, Fiskalna, Javne Financije | 1 Comment »

Oznake: , , ,
18. ožujka 2013

Štednja, Potrošnja, Rast i Trokuti – 1. Dio

autora/ice cronomy

Dugujem komentar i mogući odgovor na jedno pitanje postavljeno preko emaila.

S obzirom na poslovni ciklus jedne (svake) ekonomije, da li je u vrijeme recesije ispravna državna politika štednje ili potrošnje?

Vrlo relevantno i zanimljivo, ali opširno i nezahvalno pitanje, što je i sam autor pitanja priznao. Blogovi i mediji su preplavljeni tekstovima koji diskutiraju to pitanje pa ne znam da li za načitanu osobu mogu nešto posebno novo reći ovdje. One koje zanima ova tema lako će pronaći mnoštvo korisnih tektova. No, nisam siguran da će pronaći odgovor. Kao stvar ekonomske znanosti, pitanje nema jednostavnog odgovora.

Upravo je to područje makroekonomije u kojem ekonomisti imaju određene nesuglasice u odnosu na mnoga druga ekonomska pitanja i nemaju jednoglasnu preporuku. Mislim da sam u seriji o Vulgarnim Keynezijancima već ponešto i rekao o tom pitanju, doduše više indirektno nego direktno. Poanta je bila onda kao i sada da nema jednog jedinog ispravnog načina; da svaka politika ima svoje troškove i benefite koji se možda ne ostvaruju u isto vrijeme. Dakle, vrijedi staro ekonomsko pravilo “dvije ruke”. [Da rasčistimo, 90% ekonomista se slaže u 90% drugih pitanja, većinom mikroekonomske prirode. Oni komentatori koji brkaju i poistovijećuju makroekonomiju sa ekonomijom u cijelini neznaju (sic) o čemu pričaju, IMHO.]

Primjerice, na problem nailazimo čim pokušamo razjasniti što znači “ispravno”.
Da li pod “ispravnim” podrazumijevamo postizanje nekog makroekonomskog cilja: rast BDPa, pad nezaposlenosti, smanjenje državnog deficita i očuvanje makro stabilnosti? Da li je u recesiji “ispravna” ona politika koja u kratkom roku izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Za obje funkcije postoje respektabilni razlozi zašto i potrošnja i štednja mogu biti ispravne politike, ovisi na što točno ciljamo, što želimo postići i u kojem roku. [Za mnoge je to i moralno pitanje, ali to dodatno komplicira odgovor.]

No, možda sama problematika koja je od te dvije politike u recesiji “ispravna” nije uopće pitanje koje se isplati diskutirati.

Prvo, mislim da je nepotpuno pitanje, a nepotpuno pitanje može dati samo nepotpuni odgovor. Element koji nedostaje u toj diskusiji je ‘ekonomski rast’. Sada se o štednji i potrošnji diskutira u kontekstu politike tokom recesije, negativnog ekonomskog rasta, ili stagnacije. I jedna i druga politika će imati određene efekte za rast u kratkom roku sa strane potražnje. Ali mogu utjecati i na drugoročnu (potencijalnu?) stopu rasta sa strane ponude. Sve to komplicira odgovor što je “ispravno”.

Drugo, ispravna politika u recesiji vjerojatno ovisi gdje smo bili prije recesije. Mnogi ekonomisti smatraju da nije poželjno voditi procikličnu fiskalnu politiku – iznad proporcionalna javna potrošnja, sni\avanje poreznih stopa i deficiti tijekom dobrih vremena, a rezanje potrošnje i podizanje poreza tijekom recesije. Znamo da u dobrim vremenima političarima nije imperativ smanjiti javnu potrošnju ili pokrenuti reforme. Ali, lako ćemo se složiti da je krov teško popraviti tijekom oluje. Prociklična proračunska politika je destabilizirajuća jer povećava jačinu i oscilaciju poslovnog ciklusa.

One države i političari koji su bili razumni tijekom dobrih vremena visokog rasta i koji su doveli javne financije u red vjerojatno si mogu priuštiti određenu deficitarnu potrošnju kako bi ublažile udar recesije. Uostalom, to će se dogoditi i samo po sebi ako država ima kvalitetne automatske stabilizatore kao npr. naknadu za nezaposlene. Možda važnije pitanje od potrošnje ili štednje tokom recesije je zašto neke zemlje vode procikličnu fiskalnu politiku, koje institucije pogoduju takvoj politici i kako ih promjeniti?

Treće, ne radi se samo da li su štednja ili potrošnja u recesiji “ispravne” same po sebi, već “kakva” štednja i “kakva” potrošnja? Keynezijanci još uvijek debatiraju da li je bolje direktno povećati državnu potrošnju ili rezati poreze. Slično možemo prenjeti i na javnu štednju – da li rezati potrošnju ili podići poreze kako bi smanjili deficit? ‘Kako’ štediti je podjednako važno pitanje kao i ‘koliko’. [Definicija štednje ovdje znači i rezanje potrošnje i smanjenje deficita proračuna, no može biti i uže definirana isključivao kao smanjenje potrošnje.]

Ipak, gdje bi mogli pronaći makar tentativni odgovor? U povijesti i usporedbama sa drugim zemljama? Možda, ali odgovor bi bio vrlo kolebljiv. Da li u ekonomskoj teoriji? Svakako nužan element, ali zahtjevan i ne dovoljan. U empirijskoj analiza? Opet zahtjevan pristup, sa svojim specifičnim problemima i nedostacima, jedan od kojih je da potencijalno može potvrditi i jednu i drugu politiku kao “ispravnu”.

USPOREDBE

Ako fokusiramo pitanje malo više, zanimalo bi nas da li možda “ispravnost” ovisi od zemlje do zemlje? Zašto i kako bi u recesiji politika javne potrošnje (ili štednje) bila ispravna politika u jednoj zemlji, a pogrešna u drugoj?  Možda zbog nekog specifičnog političko-ekonomskog konteksta i ekonomske povijesti zemlje?

Vjerojatno nečeg ima i u tome. Primjerice, nije isto postaviti to pitanje u Hrvatskoj, Americi ili pak Japanu. Toliko je valjda jasno. Ako se ne varam, niti jedna država istočne Azije nije bankrotirala tokom azijske financijske krize 1997. U Latinskoj Americi neke države “redovito” su bankrotirale na svoje obveze prema stranim i domaćim kreditorima tokom recesija i financijskih kriza. Stoga, ako npr. Argentina najavi povećanu državnu i deficitarnu potrošnju kao odgovor na recesiju, očekivanja i krajnji efekt te politike mogli bi biti drugačiji od te iste politike potrošnje implementirane u Južnoj Koreji.

Ipak, ne treba preuveličavati. Fiskalna politika u svakoj (demokratskoj) zemlji radi na manje-više istim principima: država prikuplja prihode određenim porezima i odlučuje, s obzirom na želje i sklonosti građana, na što taj prihod potrošiti. Neke zemlje su u tome bolje od drugih jer efikasnost fiskalne politike ovisi i o političkim institucijama kroz koje su implementirane. No, sa osnovnog makroekonomskog pogleda svaka država također ima svoje budžetsko ograničenje koje limitira što i do kada Vlada može raditi. Da li je moguće da je jedno “ispravno” za Hrvatsku u recesiji, SAD u recesiji i sve zemlje u recesiji?

U ekonomiji težimo pronalasku i korištenju jedinstvenih alata da bi objasnili neke fenomene.
Zakoni ponude i potražnje vrijede podjednako u svim zemljama i ne treba ih posebno korigirati prelaskom granice; negativni efekti poreza su također dobro znani i skloni smo misliti da su univerzalni. Imati specifično objašnjenje za svaku zemlju pobija tu univerzalnost i daje nam hrpu objašnjenja koji nam ne mogu pomoći shvatiti i predvidjeti efekte fiskalne politike. Zamka teorije koja objašnjava sve a predviđa ništa, beskorisni alat.

To ne znači da neke lekcije iz drugih zemalja nisu korisne, ali neke usporedbe jesu beskorisne. Usporedbe Hrvatske sa Amerikom uglavnom su takve prirode.
Hrvatska i SAD su u fiskalanom (državnim financijama) i monetarnom pogledu skoro pa različiti planeti. Ono što Amerika može, Hrvatska ne može, a što Hrvatska mora Amerika ne mora.  Sa čuđenjem čitam određene komentare nekih Hrvatskih ekonomista koji uspoređuju Hrvatsku i Američku ekonomsku stvarnost i politiku ili pak u istoj rečenici(!) spomenu HNB, FED i nešto o monetarnoj ekspanziji i nižim kamatama.(Nadam se da nisam pre suptilan.) Slično vrijedi i za fiskalnu domenu. Rezanje graničnih stopa poreza na prihod u Americi ima malog, ako ikakvog, značaja za Hrvatsku jer taj kanal u Hrvatskoj jednostavno nije dovoljno bitan. Amerika pak nema PDV. Itd…

Svakako treba istaknuti da su usporedbe ekonomskih politika između zemalja vrlo zahtjevne, kolebljive i često neuvjerljive. Zanimljive su, ali i riskante kao osnova za direktne preporuka o provođenju politika. Područje komparativne političke ekonomije je prepuno mina.
Lako moguće da je određena politika štednje, potrošnje ili reformi uspjela (propala) u nekoj zemlji zbog nečeg drugog što se događalo u njenoj okolini ili datom trenutku u globalnoj ekonomiji. Izolirati uzročnost politike potrošnje ili štednje prema određenom rezultati  u takvom kontekstu je prilično teško, a možda i gotovo nemoguće.   Kao rezultat, teško se oslanjati na takve komparativne studije i njihove rezultate. Stoga, teško ćemo usporedbom među zemljama pronaći odgovor o “ispravnosti” politike štednje ili politike potrošnje u Hrvatskoj.

Dakle, mislim da osnova odgovor nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke i implikacije za moguće politike javne štednje ili potrošnje?

Korisnost ekonomske teorije je da bi svugdje trebala biti aplikabilna. Ne znači da će svugdje objasniti sve, ali to nije ni cilj. Ako nam pomogne razumijeti par ključnih obilježja makroekonomije i recesije imamo bolju šansu znati koja javna politika je “ispravni” odgovor. Ako ste političar koji treba znati kojim smjerom bi fiskalna politika trebala krenuti, koji smjer je “ispravan”, morate se osloniti na kvalitetno razumijevanje (makro)ekonomije. Oslonite li se na “pogrešan” model, ni politika ne može biti “ispravna”.

U drugom djelu o teoretskim i empirijskim “ispravnostima” i trokutima.

Posted in Fiskalna, Javne Financije | Komentari isključeni za Štednja, Potrošnja, Rast i Trokuti – 1. Dio

Oznake: , , , , ,
01. veljače 2012

Loše i dobre strane proračunskog prijedloga

autora/ice cronomy

Dvije pretpostavke za primjetiti u Vladinim smjernicama za izradu proračuna: prva, herojsko očekivanje (želja) 0,8% ekonomskog rasta ove godine i druga, povratka na putanju ekonomskog rasta “uz izostanak jačih izvanjskih gospodarskih turbulencija” (direktan citat iz Smjernica).

Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

Posted in Deficit, Država, Fiskalna, Javne Financije | 2 komentara »

Oznake: , , , ,
27. studenoga 2010

Preliminarno o bazi proračunskog kalkulatora

autora/ice cronomy

Preuzeo sam bazu podataka iz proračunskog kalkulatora Vjetrenjače. Pohvale ekipi opet, ali da ih samo ne hvalimo par upita.

Zašto nedostaju krajnji (nakon svih promjena) proračunski deficit (ili suficit) za svakog korisnika? Isto za krajnje rashode i prihode? Te tri variable (obzervacije) su bitne. Ukazuju ne samo na postotke ljudi koji su htjeli viši ili niži deficit, već primjerice ako želimo istražiti koliko dob, stupanj obrazovanja i radno mjesto objašnjavaju promjene u rashodima, prihodima, deficitu. Koliko se krajnji deficit mjenja sa rashodima, koliko sa prihodima.

Bilo što što želite objasniti po kategoriji obratite pažnju da za nekih 324 obzervacija dobi nema, tj. =0. Primjerice, ako želimo saznati koliko su neke promjene prihodovnih ili rashodovnih stavki objašnjene godinama morate ukloniti nulu, inače su rezultati iskrivljeni. To naravno smanjuje broj obzervacija. Možda bi se moglo zahtjevati makar dob kao nužan odgovor prije snimanja ili općenito tražiti odgovore na anketna pitanja prije samog proračunskog kalulatora. (Znam da to ima neke nepoželjne poljedice.)

Vrlo dobro bi bilo opisati što određene brojke u anketnom djelu znače, tj. redizajnirati anketni odgovor da bude jasniji. Primjerice za level školovanja što znači 4 “ostalo”? Kako to interpretirati? Zamjenite sa visokim stupnjem obrazovanja – magisterij, doktorat tokom upita da znamo tko ima više od 4 godine fakulteta.

Nula kao stupanj obrazovanja je isto nekoristan u analizi, svatko ima neki stupanj obrazovanja pa 1 neka znači osnovnu ili manje. Isto za ostala anketna pitanja. U “Status” treba uključiti kao odgovor “umirovljenik” ne “ostalo.” Po dobi možemo saznati tko je ‘vjerojatno’ umirovljen, ali to je neprecizan indikator. A pošto je trećina zemlje umirovljena to je prilično važan indikator.

Općenito, nulu kao indikator odgovora potpuno izbacite i zamjenite sa 1, 2, 3, 4, 5 itd. u drugim anketnim pitanjima. To bi valjda značilo da pitanje ne može ostati neodgovoreno. Nula predstavlja smetnju pri izračunima, osim kad su odgovori da, ne (dummy variabla). Ostalo neka budu jasni odgovori sa interpretacijom, bez opcije “ostalo.”

Više informacija je bolje u ovom slučaju i cilj, među ostalima, bio bi analizirati i pokušati objasniti što bolje možemo željene promjene proračuna po određenim karakteristikam populacije. Odlično bi bilo ako bi za koji tjedan bilo još više snimljnih proračuna i baza naraste za još koju tisuću.

Za kraj samo jedan graf distribucije po dobi. (0 kao odgovor je uklonjena naravno). Primjerice, da imamo odgovor o krajnjem deficitu/suficitu mogli bi usporediti dvije variable i vidjeti kako se deficit da objasniti po dobi. Više će usljediti.

P.S. Zanimljivo je kako se prilikom empirijske analize nekih pitanja najviše vremena potroši na pronalaženju kvalitetnih podataka koja se onda relativno brzo analiziraju. Ovdje je situacija obrnuta – podatke imamo (sa nekim nužnim poboljšanjima) a možda i više podataka uskoro kako bi bili što više reprezentativni stanovništva hrvatske. Sad treba postavljati dobra pitanja i onda analizirati dostupne podatke.

Posted in Javne Financije | 3 komentara »

Oznake: ,
23. studenoga 2010

Proračunske kalkulacije

autora/ice cronomy

Sve pohvale ekipi Vjetrenjača za projekt proračunskog kalkulatora. Stavio sam link sa strane (Vjetrenjača) da i ja malo pridodam širenju ovog projekta. Počeo sam se ‘igrati’ Šukera, doduše to i nije baš toliko teško kad znamo da je ministru i cijeloj Vladi proračun samo aritmetički izračun. Zar nije Šukerov odlazak već najavljen? Predizborne peripetije. Jedino jasno je da za novu i bolju fiskalnu politiku prvi i najvažniji potez je pronaći novog ministra financija. Šuker jednostavno ne zna šta i kako. Nije ni problem pronaći nekog tko bi znao i savjetovao, ali šta kad on i vladajući opet ne žele provesti reforme, rezove, poslušati. Tako, u biti nije Šuker jedini za kriviti, već cijela Vlada. Drago mi je da nisam jedini sa tim mišljenjem.

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin

Posted in Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije | 1 Comment »

Oznake: , ,
24. kolovoza 2010

Tužno i zabrinjavajuće

autora/ice cronomy

Rebalans proračuna je tuga i čemer. Vlada je uglavnom najveći krivac za ovakav ‘nikakav’ rebalans jer je kao ‘legitimno’ izabrana vlast izgubila kontrolu nad javnim financijama, političku volju i kapacitet za jedini pravi rebalans na rashodovnoj strani. Iako je glavni upravitelj javnih financija za sve socioekonomske grupe, ona je tu zadaću odlučila djeliti sa raznim “socijalnim partnerima.” Rezultat zastoja u kojem se sada našla je jasan, ali i poguban.

Ali nije to ni zabrinjavajuće ni tužno, već samo proizvod takvog koalicijsko-sindikalno-interesnog upravljanja proračunom gdje su određene interesne grupe, ne baš najslabije, sa strateškom retorikom prenapuhale socijalnu komponentu svakog mogućeg reza, reforme, racionalizacije i sličnog pokušaja unaprijeđenja fiskalne situacije. Njihov cilj je bio samo zaštiti vlastite interese. Bojazni Vlade o rezovima kao “poljubcu smrti” su neopravdani. Da li itko od političara zna da ta konvencionalna hipoteza, kako drastični rezovi su “poljubac smrti” i vode u izborni porez uopće nije istinita, tj. za nju nema dokaza?

Ono što je zabrinjavajuće pa i jadno (da se ne ustručavam) je da likovi poput Ribića i sličnih sa njihovim blesavim, trećerazrednim argumentima i idejama dobivaju više pažnje i konkretne misli od jednog Rohatinskog.

Uistinu, da li će ova Vlada i općenito hrvatska politika uključujući i oporbu, ozbiljnije i sa strahom uzimati ideje Ribića, Matijaševića itd., ili Rohatinskog? Šta je bolje za zemlju?

Posted in Ekonomska Politika, Fiskalna, Javne Financije | 4 komentara »

Oznake: , ,
31. kolovoza 2009

Proračunsko stanje

autora/ice cronomy

U novom Aktualnom Osvrtu IJFa Katarina Ott je sažela proračunsku situaciju za ovu godinu, nakon 3 rebalansa. Jasno je (ili bi trebalo biti) što je uzrok ovakvom proračunskom stanju (boldano) i jedino što slijedi kako bi se to stanje popravilo. Što reći i savjetovati Vladi koja je krajem 2008. planirala porast prihoda u 2009? Ništa stručno, jer da ima i malo stručnosti u Vladi ni u snu se ne bi planirao porast proračunskih prihoda. Možda istu razinu prihoda, u najboljem slučaju. Ako netko ima ideju što savjetovati, molim vas. Zaključak i tablica:

Naime, iako je već početkom jeseni 2008. bilo jasno da je zavladala svjetska recesija od koje ni Hrvatska ne može biti pošteđena, Vlada je krajem 2008. isuviše optimistično planirala proračun za 2009. Vlada je tada već znala da imamo neodrživo veliku javnu potrošnju i da nam u 2009. dospijeva gotovo 11 mlrd kuna javnog duga (što prikazuje puna linija u grafikonu, desna skala). Vlada je morala znati da je daljnje zaduživanje neodgovorno prema budućim – sve malobrojnijim – naraštajima koji će te dugove morati otplaćivati, te da će pretjerano zaduživanje države kočiti razvoj privatnog sektora kako zbog otežanog financiranja tako i zbog neminovnog povećanja poreznog opterećenja. Međutim, pod pritiskom raznih interesnih skupina proračun za 2009. planiran je kao u najboljim danima gospodarskog rasta, tj. porast prihoda sa 116,1 na 124,6 mlrd kuna i porast rashoda sa 118,4 na 127 mlrd kuna uz deficit od 2,4 mlrd kuna. Takav plan proračuna se ubrzo pokazao neodrživim. Stoga je u rebalansima koji su uslijedili, čak u uz uvođenje novih poreza i povišenje stope PDV-a Vlada morala planirati značajna smanjenja prihoda (od 124,6 mlrd kuna planiranih u prosincu na 112,2 mlrd kuna planiranih u srpnju), jer prihodi se jednostavno zbog recesije ne ostvaruju. Nažalost, Vlada nije imala snage značajnije smanjiti i rashode (sa 127 mlrd kuna planiranih u prosincu smanjila ih je na 121 mlrd kuna planiranih u srpnju), već se odlučila za značajno povećanje zaduživanja (vidi isprekidanu liniju u grafikonu, desna skala). Posljedica takvog neodgovornog fiskalnog ponašanja – kako prethodnih vlada u razdoblju 5% godišnjeg rasta BDP-a 2002- 07, tako i ove vlade pri planiranju i rebalansima proračuna za 2009. – je da smo od 2,4 mlrd kuna deficita državnog proračuna planiranih krajem 2008. došli do planiranog deficita od 9,3 mlrd kuna u kolovozu 2009.

IJF AO12

Cijeli Osvrt i grafikon pogledajte ovdje.

Posted in Deficit, Država, Fiskalna, Javne Financije | 4 komentara »

Oznake: , ,
« Stariji Unosi  |  
%d blogeri kao ovaj: