Na siteu magazina The Economist traje zanimljiva i potreban debata i glasanje na temu regulacije financijskog sektora. Propozicija koja se debatira i o kojoj se glasa je “Bila bi greška teško regulirati financijski sistem poslje krize.” “Za” tu izjavu je sada 38% glasova, “protiv” je 62%. Iza “za” argumenta je Myron Scholes, iza “protiv” argumenta je Joseph Stiglitz. Obojca Nobelovci iz ekonomije, imaju dobre argumente i pažljivo čitanje obojce vas može potaknuti da glasate za njegov položaj. Nijedan od položaja nije ekstreman koliko propozicija daje nagovjestiti. Čitaj dalje.
Stiglitz daje prilično balansiran argument (u odnosu na neke njegove istupe samo-ja-znam-vi-neznate). Prof. Stiglitz počinje sa argumentiranjem nužnosti regulacije da se vrati povjerenje u financijska tržišta i uvođenja novih regulacija te novih regulatornih struktura. Posve je u pravu, kao što su mnogi za vrijeme ove krize rekli, da regulatorni sistem na snazi od Velike Depresije nije u stanju nositi se sa današnjim svijetom visokih financija. Na to Stiglitz i stavlja naglasak te se tako odmiče od ekstremnosti propozicije – potrebna je adekvatna regulatorna struktura, ne samo gomilanje simboličnih regulativnih propisa što je u interesu mnogih političara kako bi pokazali javnosti da eto ipak vuku neke korisne poteze za riješenje problema.
Unless we have an adequate regulatory system—regulations and a regulatory structure that ensures their implementation—we are bound to have another crisis.
The question, more generally, is not so much too little or too much regulation, but the right regulation and a regulatory system that enforces the regulations we have.
Naravno Stiglitz ne bi bio Stiglitz da u svemu ne vidivi i asimetričnost informacija – što i nije pogrešno per se – te pretjerana vjera da će nove i više regulative samo ako su “adekvatno” implementirane pod državnom palicom, moći spriječiti neku sljedeću krizu. Zbog nekog razloga, to se jednostavno nije dogodilo iako je nakon svake financijske krize napisano na tisuće novih stranica regulacija. Regulatori i tehnokrati se uvijek bore sa jučerašnjom krizom i uvođenjem novih regulacija koje riješavaju probleme/uzroke te priješnje krize potencijalno povećavaju rizik da nova, sljedeća kriza postane još teža.
Ne možemo regulirati protiv sljedeće krize, ali možemo se pripremiti da budemo fleksibilniji i da institucije budu adaptivnije. Mjere i regulacije koje zaključaju određena riješenja bazirana na prošloj krizi “mogu stajati na putu toj fleksibilnosti” kako kaže Johan Norber sa Cato instituta.
Upravo na toj liniji razmišljanja, o potrebi i dobrobiti fleksibilnosti, ide argument “za” propoziciju Myrona Scholesa. I on se drži podalje od ekstremnosti da-ne riješenja, te tako nije posve protiv regulacije. Jednostavo on, sa dobrim argumentima, favorizira “light” regulaciju. Iako je njegov argument kompleksnije složen (zahtjeva veće poznavanje financijke ekonomije) i sadrži više složenih financijskih termina, ključni uvid je da ne možemo kvalitetno regulirati ništa bez ispravnog razumjevanja troškova i benefita regulacije te uzroka krize. Regulacija “na brzaka” ne smanjuje šansu nove krize. Kao što je već rečeno, to je problem jer su političari po pritiskom da učine nešto.
Economic theory suggests that financial innovation must lead to failures. And, in particular, since successful innovations are hard to predict, the infrastructure necessary to support innovation needs to lag the innovations themselves, which increases the probability that controls will be insufficient at times to prevent breakdowns in governance mechanisms. Failures, however, do not lead to the conclusion that re-regulation will succeed in stemming future failures…..
We would be derelict to regulate the financial industry heavily without attempting to understand the cost and benefits of regulation and without a thorough understanding of the causes of this crisis. With haste, new forms of regulation will probably not lead to less chance of further crisis and failures. History suggests that even the most heavily regulated banking (and broker/dealer) sectors have collapsed or nearly collapsed on myriad previous occasions. New regulations have supplanted old regulations to no avail. I reference here the Kindleberger – Aliber book, “Manias, Panics, and Crashes”, wherein myriad crashes or related incidents throughout the centuries are listed and discussed.
Krize su uzrokovane previsokim polugama u bankama kaže Scholes.
The simple remedy, therefore, is to require banks to have less leverage or—its converse—to have additional equity capital. This garners flexibility. And flexibility is valuable. It is an option. We can measure its value and price it accordingly. If society is to provide the option, it should charge for it in advance, and then it becomes the supplier of contingent capital to the financial system. This creates the correct incentives. This is not regulation; this is economics.
Na kraju upozorava:
Remember, however, that leverage is a two-edged sword. Wonderful when things are going well; a cancer when things are going badly. Since there are few costs and many benefits to this approach, capital requirements and pricing flexibility are the correct way to regulate banks going forward. Since this is the correct economic response, it trumps regulating the financial system heavily going forward. There is no need to “throw sand into the gears” to slow down innovation and new products. Capital is the solution and it is a form of “light regulation”.
(Objašnjena o financijskoj poluzi na hrvatskom možete saznati više u HUBovoj analizi 12. koju sam spomenuo u prošlom postu. Autor(i) u vezi regulacije u njoj primjerice kažu: “Međutim, uvijek treba imati u vidu da je financijska poluga, kao zajedničko ishodište potencijalnih problema, povezana s dva odvojena pitanja – pitanjima solventnosti i likvidnosti. Ta pitanja jesu donekle povezana (na kraju vidjeli smo da poluga u vremenima previranja može poslužiti kao prva aproksimacija (ne)solventnosti) no zabluda bi bila misliti da se regulacijom kapitala mogu razriješiti problemi likvidnosti. Regulacija likvidnosti uvijek mora biti odvojena od regulacije kapitala.”)
Cronomy.org 