Cronomy.org

UPDATE – WSJ-ove spekulacije o Nobelovoj u ponedjeljak. Neka imena koja sam spomenuo plus neka druga. Istaknuli su kao moguće dobitnike Douglas Diamond i Philip Dybvig, što bi bilo vrlo dobro i vrlo primjerena nagrada s obzirom na financijsku krizu i juriša na banke.

———————————————————————————

Iako ima daleko boljih tema za obraditi, evo par razmišljanja o Nobelu iz ekonomskih znanosti koji će biti dodjeljen u Ponedjeljak, 14.10. u 13 sati. Pratite ovdje.

Nezahvalno i teško je predviđati imena. Postoji mnogo mogućih dobitnika koji zaslužuju nagradu i najlakše bi bilo nabaciti 100 imena pa jednog možda i pogodim. 2011. sam imao sreće prognozirajući da bi Chris Sims mogao osvojiti, što i jest ali u drugom društvu. Jedna od strategija je koncentrirati se na najstarije aktivne ekonomiste i vidjeti tko je zaslužan. Druga bi bila pregledati dobitnike John Bates Clark medalje i vidjeti tko je zaslužan a da nije još dobio, minus svi mlađi dobitnici.

Na Harvardu su neko vrijeme vodili “kladionicu“, no morali su je zatvoriti, kao što je i inTrade zatvoren. PaddyPower ima koeficijente za moguće dobitnike. Puno zanimljivih imena, neki će je sigurno dobiti. Možda je bolje, svakako lakše, ići po područjima.

BTW, suprug Janet Yellen je Nobelovac George Akerlof.

Prošlogodišnja nagrada je bila za istraživanja u teoriji igara i njenoj implementaciji (Roth-Shapley), stoga sumnjam da će i ove godine nagrada biti u tom području. Ali svakako postoje zaslužni ekonomisti. Ariel Rubenstein i Paul Milgrom npr. se često spominju. Neki su prošle godine bili iznenađeni da je Roth dobio nagradu prije Rubensteina, što ne znači da je Roth nije zaslužio naravno.

Godina prije toga, 2011. nagrada je otišla makroekonomistima, stoga opet mala šansa da će i ove godine. 2010. dodjeljena je u području ekonomije rada – Diamond, Mortensen, Pissarides. Doduše i ta nagrada se da interpretirati kao makroekonomska ili kao teorija igara, u širem smislu. Sigurno jedinom znamo ekonomiste koji je neće dobiti ove godine.

Ako razmislimo koje područje bi Švedska Akademija mogla favorizirati, rekao bih da bi to mogla biti ekonomija rasta, javna ekonomija, financije ili nešto sigurno i nekontroverzno kao ekonometrija. Doduše ravnomjerna raspodjela po područjima nije kako se nagrade dodjeljuje, kao što sam pisao prošle godine.

Iz razgovora sa određenim ekonomistom koji je u prošlosti pitan za preporuku kome dodjeliti nagradu (“podaci poznati redakciji”) znam da je Akademija dobila određena negodovanja zbog dodjele nagrade osobama koje su postale u medijima politički nabijene, naoštrene, nekorektne i preglasne te tako  odstupaju od slike studioznog znanstvenika. Izgleda da Akademija traži više povučene i manje politički angažirane znanstvenike koje ne bi pratila medijska kontroverza. Nagrade prošle dvije godine bile su upravo na tom znanstvenom nivou.

Bez posebnog reda ili kombinacija

Iz ekonomije rasta imena koja ističem svake godine su Robert Barro i Paul Romer. Barro je vjerojatno jedan od onih koji provede nesanu noć prije objave. Romer je nešto mlađi, a moguće da ga prate i određene kontroverze oko “charter cities” događaja. Ipak, zasluge su prisutne. PaddyPower predviđa Barro i Romer sa jednakim šansama. Za istraživanje rasta nagradu bi mogli dobiti i Philippe Aghion, Peter Howitt i William Baumol.

Par ekonomista iz područja financija se spominju već godinama. Robert Shiller, Eugene Fama, Richard Thaler, Stephen Ross. Shiller-Fama bi bila zanimljiva kombinacija ‘irrational exuberance’ i  ‘efficient market hypothesis’ teorija. Komentar očekuje od nekog drugog jer financije nisu moje područje.

Zato javne financije (ekonomija) jesu. Vjerojatno top izbor tu su Angus Deaton i Anthony B. Atkinson, prošlogodišnji Reutersov izbor. Oboje su značajno i originalno doprinjeli u istraživanju i mjerenju prihoda, nejednakosti (Atkinson),  potražnje, dobrobiti i siromaštva (Deaton). Široke teme, ali važni doprinosi u radovima sa preko 1000 citiranja. O nejednakosti prihoda se u zadnjih par godina mnogo razgovaraa na akademskoj i medijskoj sceni, pa je nemoguće zaobići Deatona i Atkinsona. Oboje su u ‘kasnim’ godinama pa je možda i blaga motivacija Akademiji da izbjegne situacija kao sa Halbertom Whiteom. Možda.

Reuters ističe kao moguće ovogodišnje dobitnike  Joshua Angrist, David Card i Alan Krueger. Za njih se već neko vrijeme govori da su sigurni dobitnici i ne bi bilo iznenađenje. Njihova istraživanja su uglavnom u području ekonomije rada, plaće, obrazovanje, imigracije, nezaposlenost, sindikati. Angrist je više fokusiran na metodologiju. Krueger je do ovog ljeta bio Obamin glavni ekonomski savjetnik. No nije bez kontroverze. Radovi Carda i Kruegera o minimalnoj plaći su vrlo kontroverzni. Ipak, pažljivo dizajnirane studije i oslanjanje na “prirodne eksperimente” u ekonomiji omogućili su neke originalne uvide.

Zanimljiva imena koja se spominju su Avinash Dixit, Gene Grossman, Elhanan Helpman. Njihova nagrada bila bi odlična vijest za mene, jer se moja istraživanja oslanjaju na njihove teorije. Dixit je jedan od onih ekonomista koji se spominju kao vrlo vjerojatni dobitnik, no pitanje je za što zbog velike širine tema o kojima je pisao, ekonomski rast, međunarodna trgovina i teorija igara. Jean Tirole se također spominje kao mogući dobitnik, kao jedna od vodećih ekonomista u području industrijske organizacije. Uz Deaton i Atkinsona, vjerojatno top izbor za Europskog ekonomista.

Ok, neću se nabacivati imenima. Hubert Fromlet, profesor na Švedskom Linnaeus Sveučilištu, sastavlja liste svake godine Top 10, Top 20 i Top 40 imena, sortiranih po mogućim kombinacijama i područjima rada.

Tim Judah (jugosfera) zna zašto jugoslaveni znaju da EU zavrijeđuje Nobelovu za mir. Ili tako nekako…..

The bile that has poured from so- called euro-skeptics since the Nobel Committee awarded the Peace Prize to the European Union is not surprising. To a journalist who has covered the Balkans for more than two decades, it is also reminiscent of the nationalism that ripped apart the former Yugoslavia. Back then, though, no one spoke of Yugo-skeptics.

Ostalo pročitatjte na Bloomberg.

Sljedeći tjedan moći će te pročitati mnoštvo toga o dodjeljenom Nobelu iz ekonomije. Ovo je kao uvertira.

Medicina i fizika su vec dodjeljene. Iako znam beznačajno malo o fizici, svo ovo vrijeme sam mislio da je nemoguće biti na dva mjesta odjednom. Sudeći po Nobelu iz fizike, izgleda da ipak je. Kao.

Prošlih godina nisam se potrudio više objašnjavati o dobitnicima i njihovom doprinosu. Sad se lupam u glavu zbog toga. Nekad je razlog bio jer nisam dovoljno specijaliziran pa nema smisla (primjerice Krugman) ili pak iako znam dosta vrijeme je bilo alocirano na nešto drugo. (npr. 2010 nagrada Diamond-Mortensen-Pissarides, a post koji sam onda započeo o relevantnosti te nagrade za Hrvatsko tržište rada stoji i dalje nedovršen). Pokušati ću promjeniti taj trend ove godine i napisati nešto, pa makar i bilo u nekom području o kojem znam malo. Razlog za naučiti, a i vrijeme će mi dozvoliti.

Odličan izbor. Zapravo postoji puno više zasluga ispod same ‘teorije traženja’ za koju su nagrađeni Diamond, Mortensen i Pissarides.

Vjerujem da ste do sada već pretražili po svim blogovima za više informacija. Tyler Cowen kao i uobičajeno dao si je truda, ali za to se i trebalo probuditi u 6 ujutro.

Teško je studirati ekonomiju, pogotovo makroekonomiji i javnu ekonomiju, bez da se upoznaju i nauče Diamondovi modeli i radovi. Peter Diamond je daleko više dao ekonomskoj znanosti od same zasluge za nagradu. OLG model nacionalnog duga i ekonomskog rasta, standardno štivo u makro teoriji, (kraći opis ovdje) velik doprinos javnoj ekonomiji (financijama) u optimalnom oporezivanju i zadnjih godina reformi mirovinskim sustavima. Imao sam nekakv jezoviti Diamond-bi-trebao-dobiti-Nobela osjećaj  prije par dana kada sam čitao njegovo (trodnevno) predavanja na Munich Lectures in Economics, 2000. Tema: upravo ono o čemu se već danima godinama raspravlja i vrti u krug u Hrvatskoj, mirovinski sustav. Evo uvodnog citata iz prvog djela predavanja.

Systems to provide pensions need to be adjusted from time to time.  This is true of public systems and is also true of private systems.  Sometimes the need arises from a mismatch between finances and benefits under existing rules.  Sometimes the need arises from a mismatch between system design and the social needs that pensions are trying to meet.

Najbolji kratki uvod u “tko je Peter Diamond” naći će te u laudaciji prije samog predavanja, u izvedbi još jednog (legendarnog) Nobelovca James Mirrlessa.

Diamond je dao snažne odgovore na pitanja poput Kako bi trebali oporezivati dobra i usluge i Što je to optimalno oporezivanje? Osim pronalaženja načina da se “uzme” što više prihoda od najproduktivnijih ljudi,  početni i još uvijek nezaobilazan temelj teorije optimalnog poreza je Diamond-Mirrlees production efficienty theorem iz 1971. Nužna karakteristika optimalnog poreznog sistema je da proizvodne (poslovne) odluke ostanu neiskrivljene. Drugim riječima, (pod određenim pretpostavkama) odlika optimalnog poreza je da drži ekonomiju na granici proizvodnih mogućnosti (production possibility frontier).

Ipak, sve to nije zašto je Diamond dobio nagradu. On je pionir teorije traženje (search theory) koja, ukratko, analizira teoriju alokacije resursa sa prisutnošću raznih trgovinskih, tj. tržišnih, frikcija. Drugim riječima, prodavač i kupaca, radnik i poslodavac se ne pronađu i zadovolje  instantno, bez troška, sa savršenim informacija kao što to obično biva u klasičnoj teoriji. Uzme vremena sa troškovima za obje strane što mjenja krajnji rezultat. Mortensen i Pissarides grade na njegovom modelu i ponajviše koriste teoriju traženja da opišu tržište rada i postojanje nezaposlenost, tj. otpuštanje, zapošljavanje i stvaranje poslova. Pissarides je daleko najpoznatiji svakom diplomskom studentu zbog svoje nezaobilazne knjige Equilibrium Unemployment Theory. Ovogodišnji Nobela baca posebno svjetlo na njihov rad o problemu nezaposlenosti i korisnost teorije traženja za probleme tržišta rada. Neki su već i “objavili” da je teorija traženja dobila Nobela. Više o tome slijedi.

Iako shrvan obavezama, o Nobelovoj se ipak treba pisati.

Bit će zanimljivije kad saznamo dobitnika u ponedjeljak, ali možda koja riječ o predkazanjima.

Ovdje su zadnje prognoze sa ‘tržišta’o šansama. Reutersova predskazanja su vrlo zanimljiva i u biti prvo što sam pogledao. (iako su im uspješne prognoze polovične)

Ostao sam ugodno iznenađen kad sam vidio ime Alberta Alesine. Vrlo dobro sam upoznat sa njegovim radovima i opis zasluge za koju bi Alesina dobio nagradu je vrlo točan. Godine mu ne idu u korist jer je ‘mlađi’ pa ima vremena pošto je ipak jak kandidat. (osobna pristranost je očita, ali mislim da bi se većina složila da je Alesina jak kandidat.) Nažalost Alesina je u Reutersovoj prognozi iz drugih razloga. Reuters bazira prognozu uglavnom na broju citiranih radova. Alesina je u zadnjih 12 mjeseci bio vrlo mnogo citiran i raspravljan zbog ovog rada, primarno, gdje opisuje kako štedljivost vodi u rast. Slično je i sa ovim kratkim radom. Pošto politički vjetrovi pušu u tom smjeru ljudi se love za sve što nađu da podržava njihovu tezu, bez kritičkog propitivanja. (Vidi članak u BusinessWeeku za sažet opis.)

Murphy je dobar izbor i siguran izbor, bez velikih kontroverzi i sa mnogo poštovatelja. Dobitnik je još prestižnije od Nobela John Bates Clark medalje i vrlo zaslužan za studije nejednakosti plaća. Kiyotaki je još jedan zaslužan kandidat ali manje od Alesine i Murphya. Kiyotaki je meni osobno, ali mislim i općenito, najpoznatiji po Kiyotaki-Wright modelu koji je višestruko unaprijedio monetarnu ekonomija, tj. teoriju vrednovanja novca kroz mikroekonomske temelje; vrijednost i bitnost novac kao sredstva razmijene. Nema (ili ne bi trebalo biti) monetarnog ekonomista koji nije upoznat sa ovim radom. Moore mi nije dovoljno poznat, ali jedan bez drugoga izgleda ne mogu dobiti nagradu, kao što ni Kiyotaki i Wright ne mogu jedan bez drugoga što čini šansu za nagradom malom.

Uglavnom, bilo da Alesina ili Kiyotaki osvoje mogao bi se raspisati.

Kod ostalih predskazanja, osobno ostajem kod Robert Barro. Zasluga bi mogla biti za rad u teoriji poslovnog ciklusa ili ekonomskog rasta. Problem je isti kao i sa Alesinom. Politička klima nije dovoljno dobra, kao i sa Alesinom jer bi Šveđani riskirali poslati prejaku političku poruku. Tyler Cowen je to dobro opisao.

Uglavnom, mislim da se Šveđani mogu odlučiti za jedan od dva modela. Ili kontroverznijeg dobitnika sa određenom dozom poruke s obzirom na političke struje danas, poput Alesina ili Barro.

Ili pak siguran i zaslužan dobitnik bez ikakvih “političkih” poruka – Bhagwati, Dixit, Nordhaus-Weitzman, Paul Romer (unatoč godinama). Možda neki neutralni ekonometričar. Možda i Shiller, iako bi isto bilo nagađanja što se time htjelo reći. Thaler-Shiller bi bila zaslužna nagrada, unatoč tome što ide za “financije”. U tom slučaju i Fama je treba dobiti gotovo pa sigurno. (Fama-Thaler kombinacija isto nije isključena.) Naravno, od svih ovih imena niti jedno se ne mora pojaviti ove godine (to će tako na kraju i biti). Ja sam makar bacio koje ime pa ako jedan od ovih osvoji moći ću reći da sam ja to predvidio. Tako to ide u Hrvatskoj.

U ove 2 min i 37 sekundi slobodnog vremena kojeg imam, samo da vam skrenem pažnju na “ono doba godine.”

Dodjela nobelovih nagrada za 2009.dolazi već sljedeći tjedan. Nagrada za ekonomiju, kao predposljednja biti će dodjeljena 12. Listopada. Na ovu temu sam već pisao prošle godine pa da se ne ponavljam previše.

Reuters je uobičajeno objavio svoja predviđanja za dobitnke ove godine, a rasprave među ekonomistima/blogerima su već počele. Standardno rangiranje top 5% ekonomista. InTrade još nema otvorenu kladionicu za EkonNobela. Moji izbori ove godine:

Paul Romer

Robert Barro

Gordon Tullock

Da li Eugene Fama (još) ima šanse? (Vidi ovdje i ovdje.)