Izašlo je Izvješće o Konkurentnosti za 2006 (nadalje samo IK) pa se da nešto i naučiti iz njega iako ne otkriva neke od prije nepoznate podatke i nužnosti. Po mom mišljenju, IK je dosta balansirano između dobrih i loših pokazatelja, što ga čini težim za kritiziranje. No to je vjerojatno i cilj IK kao neparcijalnog i nepolitičkog izvještaja. Mrak, ima “malkice” drugačije mišljenje i to je uredu. Pročitajte njegov osvrt. Cilj IKa je ukazati na potrebne promjene kako bi se podigla konkurentnosti, ne upirati prste tko je za što odgovoran.
Pregledom sadržaja vidimo usmjerenje IK. Prvo, stanje Hrvatske konkurentnosti na globalnoj sceni pa onda utjecaj toga na gospodarski rast i standard, što nas zanima. Na kraju imamo faktore koji utječu na konkurentnost. Nisam primjetio, ali mislim da nigdje nije definiran pojam konkurentnosti. Što pod time zapravo mislimo? Vjerojatno najmanje kontroverzna definicija i uža bi bila mjera produktivnosti u jednoj zemlji relativno sa drugima. Druga definicija, s kojim ima određenih problema pa nije uputno držati se je ko pijan plota, objašnjava konkurentnost kao sposobnost postizanja boljih rezultata od rivala u određenim ciljanim aktivnostima (djelatnostima) visoke dodane vrijednosti. Znači, redom, Hrvatska je napredovala s 64. na 51. mjesto u posljednje dvije godine u Indexu Globalne Konkurentnosti. Glavna poboljšanja došla su iz područja inovacija, obrazovanja i makroekonomije (stabilnosti). Manji dio je došao iz onih politički težih područja, institucijonalnih reformi. Kad ekonomisti pričaju o institucijama, prvenstveno se misli na pravila, norme i zakone koji stvaraju i reguliraju poticajnu strukturu u društvu i ekonomiji. Svakako da mjenjanje i reforme istih nisu uvijek politički popularni potezi, ali jesu nužni.
Kako IK kaže, činjenica je da mnoge promjene na bolje nisu posljedica reformi, a među institucijama je poboljšanje marginalno unatoč započetim reformama. Reforme su ili nedovoljno efikasne ili slabog intenziteta, tj. iz političkih razloga mlake i pre oprezne. Dobar point, kad znamo da postoji nedostatak liderstva na političkoj sceni. Saznanje da su institucionalne reforme polučile samo marginalno pozitivne rezultate ukazuje i da rast ekonomije je postignut privremenim povoljnim čimbenicima, uglavnom eksternih (npr. povijesno niske kamatne stope).
Makro pokazatelji pokazuju da se Hrvatska kreće u dobrom smjeru. Inflacija i stabilan tečaju su pozitivne odlike i nosioci naše makroekonomske stabilnosti, a i javni dug se smanjuje. Vanjski dug prema BDPu smješta zemlju u visokozadužene ali usporava i još uvijek nije alarmantan. Vanjski dug prema izvozu (kao glavnom izvoru strane valute kojom se otplaćuje vanjski dug) smješta Hrvatsku u srednje zadužene zemelje (slika 12, str. 20) i isto nije alarmantan. Pozitivna je odlika da se udio države u vanjskom dugu smanjuje. No, ta dva pokazatelja su isto indikativna povećane vanjske ranjivosti. Primjetite da IK kaže da je javni dug (u grubo zbroj svih deficita države) “veći u odnosu na inozemstvo, nego u odnosu na domaći sektor”, dok tablica 16 (str. 42) ispod pokazuje da je domaći javni dug 23.8% a strani javni dug 19.5%. (?) Djelomično kao posljedica napredovanja konkurentnosti ekonomija je i rasla solidnom (zadovoljavajućom) stopom od 4.8% u 2006. U prosjeku zadnjih 5 godina je rasla prosječnom stopom 4.75%. Mjera uspjeha gospodarstva jest visina i rast BDPa, kao posljedica dinamične konkurentnosti. Da, izvještaj kaže da je to niže od rasta baltičkih zemalja, Bugarske, Rumunjske i Slovačke, ali je i u liniji sa potencijalnim rastom od 4.5% i za očekivati je da će siromašnije zemlje (Bugarska, Albanija) rasti brže. Nedavna stopa od 7% je prema tome iznad potencijalnog rasta i u nedostatku reformi sadašnji rast bi mogao usporiti, što će se vjerojatno i dogoditi do kraja godine. Održivost ovakvog rasta ne odražava toliko fundamentalne čimbenike, pa stoga i nije za očekivati da će se moći održati. Sadašnja struktura rasta Hrvatskog gospodarstva ne može ispuniti želje za većim rastom, tako da se ne teba zavaravati nekakvim mogućnostima puno višeg dugoročnog rasta u ovako strukturiranom gospodarstvu. To je vidljivo, kako IK upućuje, i niskom sposobnošću stvaranja novih radni mjesta poslovnog sektora. Znamo da država zapošljava oko 34% svih zaposlenih (cca. mali iznad 1,400 000) i to se ne bi smjelo smatrati uspijehom kod zapošljavanja.
Zaposlenost kao postotak populacije se nije promjenio u 2006. (rast 0%) dok kao postotak radne snage jest. No dugoročno puno važnije je podizanje postotka radne snage, trenutno na niskih 40.6% populacije u odnosu na zemlje stare i nove Europe. (Da ne spominjem Ameriku gdje je na 66%) No to će biti teže sa planovima dužeg obrazovanja i demografskim deficitom koji će stvarati sve teži fiskalni uteg, a upravo je potrebno obuzdavanje javne potrošnje i općenito države (čitaj poreza) u ekonomiji. Kako IK kaže porezno opterećenje je relativno veliko u odnosu na usporedne zemlje, putem poreza na potrošnju i socijalnih davanja. Iako je još uvijek u određenoj mjeri nedovoljno poznato kako državna potrošnja (konzumacija) utječe na rast, postoji doza konsenzusa da ima znatan negativan efekt. To je pogotovo istina u državama sa lošim institucijama (da li Hrvatska ima loše institucije??), a u onim sa dobrim rezultat je inconclusive, tj. može imati negativan i pozitivan utjecaj. Znatno smanjenje državne, javne potrošnje može smanjiti proračunski deficit i omogućiti smanjenje poreza. Prvenstveno bi to značilo smanjenje poreza na rad, tj. socijalnih davanja, čime bi se ograničila državna potrošnja na iste. To svi znamo da je potrebno. Trenutno smanjenje proračunskog deficita je prvenstveno uzrokovano većim poreznim prihodima, ne većem smanjenju državne potrošnje. Indikativno znači da vrijeme “stiskanja remena” tek slijedi. Benefiti smanjenja javne potrošnje će se povećati proporcionalno ambicijama u smanjenju javne potrošnje. Tu ambiciju nije pokazala ni jedna stranka, a kamoli političar.
No, iako IK ističe da je porezno opterećenje veliko, malo (ili puno za neke) čudi ton IK kojim se ističe da je porezni sustav stimulativan za poduzetnike, a onda da Hrvatska iznimno malo prikuplja poreza na kapital i imovinu, a nizak je i udio izravnih (direktnih) poreza od poduzetnika i poreza na dohodak i dobit. Kao da je to nešto loše i odmaže rastu?? Nasuprot tome, porezno je opterećenje najviše putem poreza na potrošnju i socijalna davanja. Možda bi to moglo začuditi neke, ali to je uglavnom dobra stvar za ekonomski rast (osim prevelikih poreza za socijalne doprinose). Iako ekonomija još uvijek ima mnogo misterija, jedna od njih nije kako “dizajnirati” porezni sistem koji bi smanjio iskrivljavanje (distorizije) prema investicijama, pogotovo dugoročnim investicijama financirane dionicama ili plasmanom vlastitog kapitala. Kako kaže ekonomist Robert Barro, ideja je pomaknuti porezni okvir u smjeru koji oporezuje potrošnju umjesto prihoda. Svakako da treba smanjiti poreze na rad, kako bi postali cijenovno još konkurentniji (ili samo produžili tu prednost koju godinu) i privuklo više stranih investicija, ali povećanje ili uvođenje velikih poreza na kapital, imovinu i dobit kako bi se nadoknadio gubitak poreza i nastavilo financirati i ovako veliku i neefikasnu državu i socijalnu potrošnju, neće biti induktivno za ekonomski rast. Odgovor za probleme socijalnih programa treba tražiti u reformama tih programa, ne populističkim i emocijonalnim potezima određenih političkih struja. Veća količina neproduktivne državne potrošnje (na sve veće i jedino državne mirovine i nereformiranog zdravstva) su praćena sa visokim poreznima stopama i tako negativno utječi na stopu rasta.
Lamentiranja oko nedostatka većeg izvoza roba su pretjerana. Kako Ante Čičin-Šajin ukazuje (vidi njegov “intervju” u magazinu Banka) Relativno mala zemlja s visokokvalificiranom random snagom (kojoj mi težimo) i relativnom visokim troškovima rada (koje mi imamo u odnosu na ostale države regije) “vlastiti boljitak znatno lakše nalazi u djelatnostima, široko definiranog, uslužnog sektora nego u klasičnom industrijskim djelatnostima.” Da, trenutačno nemamo visokokvalificiranu radnu snagu (samo 7% radne snage ima +VSS), ali reformama u obrazovnom sistemu i podizanjem levela ljudskog kapitala i njegove iskorištenosti Hrvatska se kreće u smjeru postizanja visokokvalificirane radne snage koja će biti i skuplja. Da li je to brže ili sporije, nebitno je sada. Godišnja bruto plaća u Hrvatskoj je druga najviše u regiji u usporedbi sa Mađarskom Slovačkom, Bugarskom i Rumunjskom, druga po visini samo Sloveniji. A jedinični troškovi rada su nam najviši u Europi. Ako se konkurentnost većine naših proizvoda (misleći pritom prvenstveno na fizičke i one tech. složenije) i nalazi u troškovima rada ta prednost je tanka i neće dugo trajati bez kontinuiranih napredaka u produktivnosti koja bi opravdala veći cijenu rada. No, već ovako viša cijena rada nije hrvatska komparativna prednost na duže vrijeme, na kojoj graditi proizvođačku, industrijsku dijelatnosti. Nakakva reindustrijalizacija pod okriljem i pokroviteljstvom države, koja bi zapošljavala većinu niskokvalificirane radne snage, može polučiti pozitivne kratkotrajne rezultate, ali dugoročno se opet suočavamo sa troškovno puno konkurentnijim zemljama Istočne Europe, a da i ne spominjemo Aziju. Ne možemo istovremeno zahtijevati visokoobrazovanu i kvalificiranu radnu snagu, a umjetno podupirati industriju i poslove niske kvalifikacije. E sad, kad bi Hrvatska mogla proizvoditi avione, tj. proizvode koje nikada prije nijr proizvodila…..
Komparativnu prednost treba nalaziti u uslužnom sektoru (pogotovo financijskom gdje bi trebali biti lider u regiji), koji u Hrvatskoj kako vidimo iz grafa (slike 14.) čini €8 milijardi izvoza, dosta ispred većine naših konkurenata (Estonije, Slovačke, Bugarske, Rumunjske) Primarno je to zasluga turističke grane, naše prirodne prednosti, u kojoj se bilježi znatan rast produktivnosti, koja čini 20% BDPa (a po nekim mjerilima i više). No, još ne možemo reći isto za financijski sektor. Razvijanje nekakve nove teške industrije ne obećava dugoročno postizanje većeg rasta i razvoja, a da nije na uštrb turizma i općenito uslužnog sektora. Uostalom, čini se da nova generacija nije pretjerano zainteresirana za prerađivačko-proizvodnom industrijom.
Potrebne su znatne reforme usmjerene povećanju produktivnosti, iako je rast nje na par sa usporednim zemljama. Kao što sam prije, davno pisao, koristeći starije podatke iz 2004, produktivnost Hrvatskog radnika je oko $14 po satu, a u IK kažu da je malo manje od €14 (po zaposlenom, po satu). Malo me čudi izjava da je “visok rast produktivnosti ostvaren uz vrlo nizak rast zaposlenosti….što znaći da se rast produktivnosti ostvaruje bez novog zapošljavanja.” Ovim nije rečeno puno, ako išta. Pretpostavljam da su mislili na rast zaposlenosti kao postotak čitave populacije, gdje je istina da je rast bio 0%. Ali svakako da je zaposlenost kao postotak radne snage povećan. Uostalom, produktivnost uvijek raste prije zapošljavanja. Poduzeća pokušaju iscijediti dodatnu vrijednost iz postojećih radnika kako bi odgovorila na povećanu potražnju, prije nego se upuste u dodatna zapošljavanja. Kasnije, kad postane teže unaprijediti produktivnost, povećaju radne sate i zaposle nove radnike. Za političku elitu (smiješan izraz) indikativno je da su najneproduktivniji u gospodarstvu upravo javna uprava, socijalno osiguranje i skrb, zdravstvena zaštita i slično. Sve pod direktnom pashom države. No, to nije iznenađujući rezultat. Izdaci tih programa i institucija ne unaprijeđuju produktivnost, pogotovo ne bez znatno reformiranih institucija i javne uprave. Da se sada ne upuštamo u već znane vode o javnoj upravi, dovoljno je da znamo kako su potrebne reforme javnih uprava i programa socijalne skrbi.
Počeo sam se ponavljati mislim, a kako ne bi iznosio samo isto što piše u samo IK, završiti ću sa stranim investicijama kao indikativnim o potrebama poboljšanja poslovnog okružja (klime). Znatan je birokratski teret, posebice na lokalnoj razini i mikro rizici korupcije i privatnog vlasništva koji sputava inače “vrlo dobar poduzetnički potencijal.” Hrvatska, kako kaže rad MMFa i možemo se svi složiti, još “jednostavno nije onoliko povoljno mjesto za poslovanje koliko bi mogla biti.” Udio greenfield investicija u direktnim stranim investicija (FDI) u Hrvatskoj je daleko ispod regije. Kao posljedica slabog privlačenja greenfielda, Hrvatska ima slabe ocijene za FDI kao izvor novih tehnologija. Hrvatska isto tako ima i najveći regionalni razmjer između potencijalnog i aktualnog FDI-a, tj. potencijal da privuče strane investicije je velik, ali zbog lošijeg poslovnog okruženja aktualni FDI je manji. Bankarski sektor i struktura zajmova potvrđuje da je poslovno okruženje lošije, gdje većina zajmova ide stanovništvu a manje poslovnom sektoru. Nadalje, trend rasta zajmova je brži kod stanovništva nego kod poduzetništva. Što možemo vidjeti i razumijeti iz ovakvog izještaja? Pa možda prvo, izvješće iznosi dosta za javnost uglavnom razumljivih i informativnih podataka. Valjda sa ovim statistikama, mješavinom stranih i domaćih brojeva, nema problema. Ili….?? Drugo, shodno tome, uputnije je koristiti ovo izvješće kao standard prema kojem mjeriti buduće (ne)uspjehe, pokrenute reforme i obećanja političara i Vlade u gospodarstvu, nego parcijalne i populističke programe stranaka, koji će se ionako promjeniti nakon izbora.
Cronomy.org 