Archive for ‘Uncategorized’

12. siječnja 2016

Ministar Financija treba biti moćniji

autora/ice cronomy

Po procjeni profesora Bićanića, zadnji ministar financija Lalovac bio je “do sada najslabiji ministar financija.” Oštra, profesorska ocjena, ali u dobroj mjeri ispravna, poštena. Lalovac nije nešto posebno napravio kao ministar skoro pa najvažnijeg resora: hapsio je bankare (a nije), lovio desetke milijuna neplaćenog poreza (nije baš posao za samog ministra, a učinak za prihode je zanemariv) i naravno riješavao je problem “švicaraca” i kredita,  monetarnih problema za što nije zadužen.

Možda bi trebalo uzeti u obzir da je Lalovac imao jako malo vremena da postigne veće zakokrete u vođenju javnih financija. Ipak, pitanje je da li bi imao više uspjeha da je raspolagao sa sve četiri godine, jer u jednoj stvari Lalovac je u pravu: ministar financija nema dovoljno moći da provede fiskalnu konsolidaciju i postavi javne financije u funkciju rasta.

Opširno govoreći, dva razloga određuju slabost ministra financija u Hrvatskoj. Prvo, vanjska makroekonomska previranja, na koja ministri Vlade malih otvorenih zemalja poput Hrvatske nemaju nikakvog utjecaja. Kao što smo vidjeli na slučaju švicarca, eksterni šokovi mogu stvoriti značajne socijalne i ekonomske probleme i potom glavobolje ministrima. Vlada međutim malo toga konkretno može napraviti u kratom roku da neutralizira slične negativne vanjske šokove.

Drugi razlog je sama procedura donošenja proračuna, u kojoj po riječima Lalovca:

“ministar financija nema utjecaja na planove drugih ministarstava, on samo prikuplja želje i pozdrave ministara, što nije dobro”

I prof. Bićanić prepoznaje da su ministri financija redovito slabiji dio Vlade. Ne mislim da je to tako jer su bili slabe osobe, loše izabrani ljudi, na što je Bićanić aludirao u svom tekstu. Crkvenac i Dalić su imali ekspertizu, a Šuker i Linić su bili politički vrlo jaki (stoga možda i najbolji izbor sa politčkog gledišta). Problem leži u proračunskom procesu i institucijama koje otežavaju unaprijeđenje fiskalne discipline i odlučno provođenje fiskalne konsolidacije, posebno sada kada je proračunski deficit visok i rast javnog duga nije stabiliziran.

Kao što su Alesina i Perotti sažeto prikazali, postoje dva pristupa donošenju proračuna: kolegijalni i hijerarhijski. Ovaj prvi je karakteriziran pluralističkim pristupom u svakom koraku proračunskog procesa, koji omogućuje svim ministrima određenu moć nad krajnjom verzijom proračuna. Naglasak na demokratskoj kontroli proračuna ima svoju vrijednost: garantira svakom proračunskom korisniku u Vladi  i Saboru utjecaj i kontrolu te primorava (ili omogućuje) kompromise između suprostavljenih interesa.

Problem je da  kolegijalnost i garancije odugovlače, a možda i onemogućavaju, fiskalnu konsolidaciju upravo onda kad je ona najpotrebnija, kako ističu Alesina i Perotti. To je zbog toga jer ministri ‘potrošači’ imaju značajnu moć nad proračunom, relativno prema ministru financija koji je jedini odgovoran za proračunske prihode.

‘Problem zajedničkog dobra’ (common pool problem) nije teško uočiti: svaki ministar ima motivaciju ne samo zagrabiti što više u proračun – jer su benefiti u obliku veće potrošnje na razini ministarstva i uzdižu samog ministra dok su troškovi raspoređeni kroz sve uplatitelje u proračun, za što je odgovoran samo jedan ministar – nego i što prije – jer i drugi proračunski korisnici žele što više za svoje ministarstvo pa treba osigurati sredstva rano. Sandra Švaljek je opisala isti problem sa velikim brojem stranaka u koalicijskim vladama i rascijepkanom moći odlučivanja.

Drugi, hijerarhijski pristup u donošenju proračuna ograničava tko i kada utječe na zadnju verziju proračuna svojim prijedlozima i zahtjevima za potrošnjom, te jednostavnim ‘top-down’ pristupom daje najveći utjecaj onima koji imaju i snose najveću odgovornost, ministru financija i premijeru. To ne znači nužno diktat, ali zna se čija je riječ zadnja. (The buck stops here!) Hijerarhijski pristup povećava moć ministra financija, koji je zadužen da centralizira proračunsko odlučivanje i uzme u obzir zajedničko proračunsko ograničenje, te limitira moć svih drugih ‘ministara potrošača’. Zbog toga, hijerarhijska procedura ima veću šansu osigurati fiskalnu disciplinu u vremenima visokih deficita i brzo rastućeg javnog duga.

Iz opisa procedure pripreme i donošenja državnog proračuna Proračunskog vodiča za građane IJF-a i  lamenta Lalovca proizlazi da je u Vladi u efektu kolegijalna procedura.  To znači da je fiskala prilagodba otežana u samom startu donošenja proračuna, zbog slabe pozicije ministra financija i nedovoljno centraliziranog odlučivanja oko proračunske potrošnje.

Postoje razlozi i ispravni argumenti da moć ministra financija treba biti ograničena. Ipak, to može biti dvosjekli mač. Valja prepoznati da se radi o ograničenju apsolutne moći u stvaranje fiskalne politike, čime se želi ograničiti zloporaba pozicije i politički oportunizam, što bi općenito trebalo biti kažnjeno na izborima. Ograničavanje relativne moći ministra financija u odnosu na druge ministre u Vladi, čiji je sasvim racionalan cilj veća potrošnja, limitira slobodu kreiranja fiskalne politike tako da onemogućava kontrolu rashoda i brzu fiskalnu konsolidaciju kad je to nužno potrebno.

Ako smo zabrinuti da bi si ministar financija u Hrvatskoj Vladi uzeo maha i nekontrolirano jačao, postoje reforme drugih proračunskih institucija koje mogu kompenzirati za njegovu/njezinu jaču ulogu, kontrolirati tu moć i učiniti ministra financija odgovornim za (ne)postignute rezultate. Prvo, više transparentnosti u donošenju proračuna. Puno više. Kako IJF ističe već godinama, u tom području Hrvatska ne stoji dobro. Točnije, situacija se pogoršava. Drugo,  uvođenje i poštivanje fiskalnih pravila, koja propisuju mjerljive ciljeve za ministra financija (dopuštene visine deficita, javnog duga). U Hrvatskoj je to postignuto Zakonom o fiskalnoj odgovornosti, makar nominalno.

Doduše, striktna fiskalna pravila mogu i natjerati ministra financija da posegne za “kreativnim metodama” prilikom donošenja proračuna, što umanjuje njegovu trasparentnost. Nema besplatnog ručka u ekonomskoj politici. Također, pitanje je da li relativno slab ministar financija, ako je i potpomognut premijerom, može zadovoljiti ciljeve iz Zakona?

U Hrvatskoj problem nije da je ministar financija prejak, nego preslab u odnosu na  ministre potrošače. Koje kod ime novi premijer i podpredsjednici postave na mjesto ministra financija, nužno bi bilo da istodobno ojačaju samu poziciju ministra i centraliziraju proces donošenja proračuna. Tu reformu mogu kompenzirati povećanjem otvorenosti proračuna, koristeći se preporukama IJF. Posao je već netko odradio. Korisno bi bilo i da se ozbiljnije pristupi Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, ne samo kroz poštivanje brojčano zadanih ciljeve, nego procedure kojom se to postiže.  Primjerice, prvo bi Vlada trebala odlučiti a Sabor izglasati deficit proračuna i ukupnu potrošnju kojom se taj deficit postiže, a onda se dogovarati oko raspodjele potrošnje među korisnicima.

Postoje ozbiljne i neozbiljne fiskalne konsolidacije. Ovakvi potezi bi znatno poboljšali kredibilitet Vlade da namjerava provesti ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju u očima  kreditnih agencija, europske komisije te stranih i domaćih investitora.

P.S. A nismo ni spomenuli instituciju ‘rebalansa’ kojoj su sve Vlada do sada  nekontrolirano vraćale, poput kakvog fetiša. Izbaciti tu riječ iz upotrebe treba. Zaboravite samu ideju rebalansa.

Oglasi
05. siječnja 2016

Fiskalna i Lalovac (ukratko)

autora/ice cronomy

Odlično je slušati Lalovca, u razgovoru sa Bagom, kako priča o primarnom deficitu, kamatama, “najvećem problemu” javnog duga i u isto vrijeme imati uvid u sve brojke o kojima Lalovac priča. Dakle kaže ….

Mi smo sad u primarnom suficitu, kad bi se izbacile kamate koje su ove godine bile 11 milijardi. Svakog sljedećeg ministra financija će boljeti glava nažalost…

… što je lijepo čuti. Vrlo je važno da državni proračun ostvaruje sufict nakon što se oduzmu kamate na javni dug.  Što je Lalovac zaboravio, a trebao je spomenuti, je da će proračun biti u primarnom suficitu tek nakon prilagodbe za efekt poslovnog ciklusa na državnu potrošnju i prihode.

Čitavih 0,01% BDPa

Tako ciklički prilagođen primarni deficit – prilagođava za kamatne stope i rast BDPa – prikazuje koliki bi deficit bio da je ostvareni BDP jednak svom potencijalu. Možemo ga uzeti kao indikator diskrecijske fiskalne politike, prociklična ili kontraciklična. Evo kako izgleda očekivani primarni suficit za 2015 godinu.

primarni

Očekuje se da će primarni deficit za 2015. biti na oko -1,3% BDPa, a ciklički prilagođen (crna linija) čitavih 0,01%. Nije mnogo, ali važnije je da se kreće u dobrom smjeru za vrijeme posljednje SDP-ove Vlade. (Neki Kejnezijanci se vjerojatno ne bi složili sa tom konstatacijom, s obzirom da je Hrvatska bila u recesiji čitavo vrijeme Milanovićeve Vlade.)

To se ne može reći za prijašnju HDZ-ovu Vladu. Primjetite iz gornje slike da je od 2005. ciklički prilagođen primarni deficit sve do početka recesije 2008. bio puno veći od `običnog’ primarnog deficita i zapravo se kretao u suprotnom smjeru. Fiskalna politika je bila prociklična.

Izazov za sljedeću Vladu predvođenu HDZom je održati i ubrzati smanjenje (ciklički prilagođenog) primarnog deficita. Bojazan je da će se vratiti na staru politiku fiskalne ekspanzije i povećanja deficita čim ekonomiji krene malo na bolje. Doduše je tu i Ekonomska Komisija koja puše za vratom.

Nažalost, bolje vijesti oko primarnog deficita se ne prenose na otplate kamata. Kamate na javni dug u 2015. bliže su 12 nego 11 mrd. KN (Možda je Lalovac mislio na 2016?) A čak da su i okruglih 11 mrd, ne bi bilo ništa više ni manje nego prijašnjih godina, tokom SDPove Vlade. Linić i Lalovac su uspijeli stabilizirati rashode za kamate na javni dug na 11 milijardi kuna.

Samo po sebi ni dobro ni loše. Po stanovniku, isplate kamata na javni dug skoro su se udvostručile od početka recesije 2008.

kamate-capita

Slično je i sa udjelom kamata u BDPu i tekućim rashodima (slika ispod). Iako stabilni, očit su znatni skokovi ovih postotaka od početka recesije. Primarni suficit nije dovoljan da se stabilizira javni dug. Visoke stope ekonomskog rasta su nužno potrebne.

kamate-udio

Lalovca nije boljela glava od ovih problema naravno, jer se on bavio švicarcima, bankama i utjerivanjem kojeg milijuna poreznih dugovanja. Jer na 9 milijardi KN deficita i 11 milijardi godišnjih isplata za kamate tih par milijuni će spasiti proračun. Ozbiljno za političara pred izbore. Neozbiljno za Ministra.

28. siječnja 2014

Povijest Hrvatskog javnog duga – neka pojašnjenja

autora/ice cronomy

U Subotu, 11.1.2014 u Magazinu Jutarnjeg Lista imali ste priliku pročitati zanimljiv članak o povijesti javnog duga. Točnije, tema je bila politička povijest hrvatskog javnog duga. Iako zanimljiva, ona se nužno ne podudara i sa ekonomskom povijesti javnog duga. Puno toga u ekonomiji je van utjecaja političara. Graf koji je bio prikazan u članku je moj rad. (linije i izračuni, slike premijera su dodatci JL). Pošto se JL poslužio mojim grafičko-umjetničkim djelom o indeksu mizerije mislio sam malo dodati/pojasniti neke stvari.

1. – Ako ste kojim slučajem sretnik koji živi u Istri ili Kvarneru graf je prikazan sa pogrešnom legendom. Izvrnute su boje indeksa mizerije i javnog duga. Greške se događaju, ništa strašno. Uostalom, vjerojatno ste i sami shvatili da ako je javni dug negdje oko 60% BDPa, onda samo gornja krivulja može biti javni dug.

2. –  Preferirao bi da su grafovi javnog duga (% BDPa) i indeksa mizerije prikazani zasebno. Primjetite da je mjera na Y osi “% BDPa”, što je ispravna mjera za javni dug, ali ne i za Indeks mizerije. Indeks je samo zbroj različitih varijabli i nije mjeren kao postotak BDPa. No, Jutarnji je htio sve na jednom grafu (možda upravo zbog obrade i nedostatka mjesta u novinama) pa sam ih “gurnuo” zajedno, iako ne bi trebali biti. Crtanje grafova sa dvije različite Y osi, dvije različite skale, je u osnovi pogrešno i vodi na pogrešno razmišljanje.

U posebnom okviru postavljeno je pitanje “Da li postoji veza između javnog duga i indeksa?” Gledajući samo graf ispada da postoji neka veza između njih, no to u biti nije ispravno. Možda postoji veza između kretanja jednog i drugog zbog nekog trećeg faktora (npr. poslovnog ciklusa, recesije) koji utječe na oboje, ali ne i direktna veza između jednog i drugog. Obična korelacija javnog duga i Barro indeksa mizerije za razdoblje od 2000. do 2013. je 0.4, ako nekome to nešto znači.

Kretanje indeksa mizerije možda možemo bolje razumijeti kroz kretanje njegovih komponenti, što donji graf predstavlja.

miseryQ3. – Analiza zaduživanje u članku se svodi na apsolutne iznose, ali kao što Jelić piše brojke bez konteksta ne otkrivaju sve.  Možda još konteksta o tempu gomilanja duga možemo vidjeti kroz stopa rasta javnog duga tokom prošlih Vlada. Donji graf prikazuje godišnje stope promjene (u %) apsolutnog iznosa javnog duga u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine. Npr. prvo Tr. 2012. u odnosu na prvo Tr. 2011.

Primjerice, i Račan i Kosor su zasjeli na čelo Vlade odmah nakon recesije i izgleda zaduživali su se istim tempom. S tim, rekao bih, da je recesija 2008. daleko gora i duža od one iz 1999. Kosor je preuzela Vladu sredinom 2009. i do kraja mandata spašavala proračun.

rastJD

4. – Također za imati na umu su nedostaci samih podataka o javnom dugu. 2008. je došlo do određenog “prekida” podataka jer su iz proračuna izdvojeni HAC, HBOR, itd. što znači da su određene komponente javnog duga “izbačene” iz statistike. Bar se meni tako čini gledajući u podatke. To otežava ispravnu analizu rasta javnog duga.

Možda i najvažniji dio članka u Jutarnjem je dio u kojm prof. Lovrinčević objašnjava da je javni dug zapravo prikazan nepotpuno zbog toga. Promjenom metodologije, promjeniti će se i razina javnog duga. Umjesto 65%  on će biti 80% BDPa. Ekonomisti koji gledaja javni dug to znaju, tržišta to znaju, investitori to znaju. Političari i dalje misle da raznim računovodstvenim ‘abrakadabra’ potezima zavaravaju netkoga. Možda građane, ali samo na kratko. Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.

5. – Ipak, ono što dominira u razdoblju od 2000. do danas je recesija koja sada traje 5.5 godina. Nažalost. Da bi mogli razlikovati što je posljedica stanja ekonomije na koje političari nemaju toliki utjecaj, a što je posljedica direktne politike (diskrecijske) Vlade, sve podatke bi trebalo korigirati za stanje poslovnog ciklusa. Na toj liniji je i moj komentar u Jutarnjem. Rasta (Pad) BDPa iznad (ispod) nekog dugoročnog trenda imati će utjecaj na prihode proračuna koji će (privremeno) rasti (padati) iznad (ispod) svog trenda i ekonomskog potencijala zemlje. Određeni rashodi su također pod jačim utjecajem stanja ekonomije nego političkih hirova, npr. naknade za nezaposlene.

6. – Na kraju, pitanje je kako smanjiti javni dug (javni dug u odnosu na BDP)? Vjerojatno najmanje bolan i najzdraviji način, što znači održiv, je rast BDP-a. To je Jelić i istaknuo na kraju članka. Razina javnog duga od 60%, 65%, 70% BDPa nije kritična ili nužno loša. Upitno je da li postoji crvena linija ili gdje se ona nalazi. No, loše je da javni dug nije stabiliziran na jednoj od tih razina i da i dalje raste. Nije jasno da li će se u dogledno vrijeme stabilizirati njegov rast.

Jedan od faktora koji smanjuju javni dug je dosljedno vođenje primarnog suficita, što je razlika između prihoda i rashoda umanjenih za troškove kamata. Isplate za kamate su van utjecaja političara, ali ostala državna potrošnja na razne (socijalne) programe je. Donji graf prikazuje primarni deficit državnog proračuna, kao % BDPa, po kvartalima. Iako je izračun prljav, na brzinu, vidljiv je opet utjecaj recesije i nedjelovanje političara na razliku prihoda i rashoda ne uključujući kamate. Primarni deficit je zacementiran od početka recesije. Dok se to ne preokrene, ne treba se nadati smanjenju javnog duga.

primarni

Hrvatski političari još uvijek smatraju da se parole i objašnjenja koja prolaze na hrvatskoj političkoj sceni i u javnosti prihvaćaju i vani. To nije  tako. Nikog van Hrvatske nije briga što je i koliko HDZ radio u prošlosti, za što je “kriv”, ili koliko dugo su “stvarali nered” – sve mantre koje ministar Linić ponavlja svaki put kad se govori o javnim financijama.  To nisu objašnjenja, već skretanje pažnje.  Tržišta zanimaju samo brojke, izračuni. One daju transparentno stanje stvari, bez političkih mućki. Vidljivo je da javni dug i dalje raste, možda i neodrživo.

Da li će se brzina rasta i veličina javnog duga moći smanjiti? Možda, ovisno o odlučnosti i sposobnosti vladajućih. Tržišta također vide da su hrvatski političari neozbiljni, da se u biti samo prave da žele riješiti probleme  deficita i javnog duga. Da pribjegavaju populizmu te da su u biti nesposobni riješiti probleme. Linić bi bio zgrožen da mu tako nešto kažete. No, da li je Linić bolji ministar financija od Šukera? Na stranu specifične okolnosti u kojima su jedan i drugi vladali, neki rezultati su fiksni kroz vrijeme i govore za sebe: nerealne procjene prihoda i rashoda proračuna, bazirane na nerealnim procjenama BDPa, što rezultira u rekordnom broju rebalansa proračuna. Rebalansi se planiraju i prije nego to se tinta na proračunu osuši i postali su glavna institucionalna karakteristika hrvatske fiskalne politike.

16. listopada 2013

Dobit Poduzeća i Zaposlenost (šporki, ali ne iznenađujući rezultati)

autora/ice cronomy

Ne treba nam dubinska analiza da bi saznali kako su zaposlenost i nova radna mjesta najveći problemi u Hrvatskoj. Jedan način razmišljanja o pitanju od kud dolaze nova radna mjesta, tko stvara nove poslove, je promatrajući poslovanje privatnih poduzeća i njihove bilance.

Privatnih poduzeća, jer državna u Hrvatskoj ne posluju po poduzetničkoj logici i tržišnim principima. Zašto i bi kad uvijek imaju porezne obveznike na koje se mogu osloniti za vječite subvencije, sanacije i rekonstruiranja. Firme poput HŽa, brodogradilišta, INA, HEP, Šume i sličnih ne mogu biti izvor rasta novih radnih mjesta i zaposlenosti. Dakle, ostaje uzdati se na privatna poduzeća.

Uostalom, razna istraživanja pokazuju da su upravo mala privatna poduzeća ona koja stvaraju nova radna mjesta brže i relativno više od velikih, pogotovo tokom perioda visoke nezaposlenosti. Ideja da su mali motor rasta i zapošljavanja su odavno prisutne kao teme istraživanja. Po podacima FINE, mala privatna poduzeća čine većinu privatnih, od osnivanja, poduzeća. 2012. bilo je nekih 98,000 malih poduzetnika, srednje veličine 847, a velikih ‘svega’ 161. Važnost malih poduzeća za stvaranje novih radnih  mjesta je stoga velika.

Logično je da zarada poduzeća ima veze sa zaposlenošću. Kada su poduzeća u dobroj financijskoj poziciji i očekuju da ostanu u dobroj poziciji dogodine, zapošljavaju, investiraju i šire poslovanje. Dodaju radnike umjesto da ih otpuštaju. Stoga je za očekivati da kad je dobit poduzeća snažna, snažan rast zaposlenosti i novih radnih mjesta sljedi.

  • Prvi graf prikazuje kretanje dobiti i gubitaka (nakon oporezivanja) privatnih malih i srednjih poduzeća. Podaci FINE. U predrecesijskoj 2007. dobit malih i srednjih poduzeća je bila još prilično viša od onih u gubitku. No recesija koja je počela sredinom 2008. i traje do danas istopila je dobit i poduzetnici još vuku više gubitke. Zanimljivo je da se dobit (blago) oporavil od 2011, ali izgleda da su još uvijek gubici veći.

g1

Da je ‘dovoljno’ otpuštanja uspjelo zaustaviti pad dobiti? Možda, ali gubici su još uvijek veći i dok se oboje ne izvrnu kao 2007. neće doći do snažnog zapošljavanja.

  • Donji graf prikazuje razliku između dobiti i gubitaka (nakon oporezivanja) malih i srednjih privatnih poduzeća (od osnivanja firme), te broj zaposlenih u malim i srednjim poduzećima za razdoblje 2007-2012. Gubitak je naravno negativan broj. Skladno sa gornjim grafom, uočljiv je snažan rast gubitaka pa je razlika potonula u negativan teritorij.g2
  • Isti graf, samo sa podacima DZSa o broju zaposlenih, da ne bi ispalo kako je ukupna zaposlenost rasla dok su mali i srednji poduzetnici otpuštali i nisu zapošljavali. Ukupna zaposlenosti pada već godinama. Doduše ukupni broj zaposlenih sadrži i zaposlene u državi, pa bi morao biti umanjen za broj zapslenih u javnom sektoru (lokanoj i državnoj upravi) jer nas zanima zaposlenost  samo u privatnom sektoru.g3

Da li podataka (nekakva vemenska serija) o zaposlenima u javnom sektoru ima, da li država to uopće zna, možda netko drugi može odgovoriti.

Standardna priča ala ministar Linić je da dobit poduzeća raste i da su je povećali otpuštanjem. Država im ide “svime” na ruku, a poduzetnici nikako da počnu investirati i zapošljavati. Kao.

Realnost izgleda malo drugačija. Kad pada dobit, pada i zaposlenost. Priča da su ‘poduzetnicima rasli profiti jer su otpuštali radnike’ ne drži vodu. Za očekivati je upravo suprotno, kad počnu rasti profiti i očekivanja veće zarade u budućnosti, početi će zapošljavati radnike.

  • Posljednji graf prikazuje kretanje Dobiti malih i srednjih privatnih poduzeća, od osnivanja, kao postotak BDPa i promjena zaposlenosti u istim malim i srednjim poduzećima. Unatoč vrlo malom broju godina očito je da se kreću zajedno. Veća Dobit nije loša stvar za zaposlenost. Tko bi reko.

g4

Hvala Nenadu Bakiću na podacima.

[*** Mali disclaimer: Koliko kvalitetno možemo napraviti ovakvu analizu Hrvatskih poduzeća i njihovih bilanci je upitno. Podataka o dobit je u biti malo, nisu javni, vremenske serije su kratke, samo po godišnjim intervalima. Profiti bi trebali biti iskazani i u nacionalnim računima, no ja ih preko DZSa nisam našao. Ovo je uistinu prljav prikaz i analiza. Mali broj obzervacija i godišnja razina nisu najbolji za dobiti uvid o vezi promjene zaposlenosti i privatne dobiti (gubitaka). Ono što nas zanima je podatak o dobiti (gubitku) na mjesečnoj ili tromjesečnoj bazi da možemo izračunati rast (pad) dobiti i zaposlenih od mjeseca do mjeseca i korelaciju tih dviju varijabli promjene. No imamo podatke koje imamo.]

06. listopada 2013

U susret Nobelu

autora/ice cronomy

U gužvi sam, ali bliži se Nobelova pa sam htio istaknuti par članaka o nekim prošli, nedavno preminulim Nobelovcima. Ovo svakako nije iscrpno.

Čuli ste i vjerojatno će te još o Ronaldu Coaseu koji je umro prije koji tjedan. WaPo ima dobar sažetak 5 njegovih najznačajnijih radova o kojim bi trebali biti informirani. The Economist članak o njemu je također vrijedan pažnje zbog kratke ali precizne poruke Coasova rada. Primjetite da je članak napisan pod stalnom kolumnom Free Exchange, što je pomalo ironično s obzirom na temu i ‘predmet’ teksta.

As he watched American car plants in action, he realised that the existence of the firm compensated for a critical flaw in the price-setting mechanism. In the real world it is often costly for buyer and seller to arrive at a final price. “Transaction costs”, like the need to negotiate or draw up contracts, prevent the price mechanism from working smoothly.

Možda su bar u ovoj instanci mogli staviti Free Exchange pod navodnike. Russ Roberts je prošle godine održao razgovor sa Coaseom. Ako ste voljni odvoji sat vremena poslušajte kako i o čemu 100 godišnjak govori. Ako ste voljni odvojit još malo više vremena, pogledajte njegovo govor u 99. godini života koji je održao na konferenciji u njegovu čast.

Elinor Ostrom nas je napustila prošle godine. Osim što je prva žena kojoj je dodjeljena Nobelova iz ekonomije, Ostrom je zapravo važna politička ekonomistica. Rad objavljen 2011. u AER, proširen iz Nobelovog predavanja, prikazuje njen intelektualni put studiranja kompleksnih sistema koji nisu centrirani samo pod strukture “tržišta” ili “države”. Ostrom je istraživala problem upravljanja zajedničkim dobrima, tkz. tragedy of the commons. Standardni lijek za taj problem je stvaranje jasno definiranih prava na privatno vlasništvo. No, Ostrom je pokazala da tragedija, iako realna, nije toliko uobičajena jer razna društva uspiju riješiti problem dizajnirajući neke druge institucije osim isključivo privatnog vlasništva. U 8 min dugom videu Ostrom objašnjava problem i rezultate.

Iako se manje oslanjala na matematiku (bar po današnjim standardima) Ostrom je vrlo efikasno komunicirala ideje i koncepte. U vrlo pristupačnom radu Collective Action and the Evolution of Social Norms Ostrom diskutira kako i zašto, za razliku od teorijskog rezultata da racionalni ljudi  nisu skloni kolektivnim aktivnostima, tj. ne bi trebali biti, razni tipovi ljudi komuniciraju želju za suradnjom i dizjaniraju institucije koje održavaju i “jačaju uvjetovanu suradnju.” Iz rada:

Extensive fieldwork has by now established that individuals in all walks of life and all parts of the world voluntarily organize themselves so as to gain the benefits of trade, to provide mutual protection against risk, and to create and enforce rules that protect natural resources. Solid empirical evidence is mounting that governmental policy can frustrate, rather than facilitate, the private provision of public goods.
…..

It is possible that past policy initiatives to encourage collective action that were based primarily on externally changing payoff structures for rational egoists may have been misdirected—and perhaps even crowded out the formation of social norms that might have enhanced cooperative behavior in their own way. Increasing the authority of individuals to devise their own rules may well result in processes that allow social norms to evolve and thereby increase the probability of individuals better solving collective action problems.

Zdravko Petak sa FPZ koji je boravio na Indiana University kod Ostrom napisao je osvrt o njenom radu povodom Nobelove 2009.

Robert Fogel, koji je 1993. podjelio Nobela (samo jedna nagrada se dodjeljuje) sa Douglassom Northom preminuo je u Lipnju ove godine. Fogel je bio pionir u korištenju kvantitativnih metoda u ekonomskoj povijesti i jedan od osnivača kliometrije, fancy ime za ekonometrijsku povijest. Testirao je one hipoteze o kojima povjesničari vole spekulirati ili imaju predosjećaj da su točne, pa provedu godine i godine kopajući po knjižnicama, tražeći nekakav “dokaz” da je hipoteza točna. Ozbiljno pogledati u podatke se malo tko usudio. Osim u intelektualnom smislu, Fogel je bio (možda) i doslovno pionir jer je u mladosti bio komunist. Vrlo brzo je odbacio za razmišljanja.

Fogelov najpoznatiji i vrlo kontroverzan rad Time on the Cross napisan 1974. zajedno sa Stanleyom Engermanom, je istraživanje ekonomije ropstva na američkom jugu. Uvriježeno mišljenje među povjesničarima prije Fogel-Engerman rada je bilo da je ropstvo neefikasna institucija i sve manje profitabilan načina proizvodnje. Kroz analizu podataka o plantažama Fogel i Engerman su pokazali da je ropstvo bilo profitabilnije nego što se prije mislilo i da bi postojalo još dugo vremena da nije došlo do njegovog ukidanja iz naravno moralnih razloga. Kritičari su ga napadali da je “pravdao” instituciju ropstva, što naravno nije. Fogelov odgovor je indikativan

But Fogel accused his critics of confusing economic efficiency with morality, likening the controversy over his views on slavery to the notion of selling “your dying parents for dog meat” to reduce burial costs. Though it would undoubtedly be economically efficient, “we don’t do it because the thought revolts us,” he said. “There is such a thing as morality, and morality is higher than economics.”

U Hrvatskoj mislim da vijesti o njegovoj smrti nije bila registrirana. Šteta, jer iako nešto manje razvikan od svog kolege Northa, jer neka Fogelova istraživanja i radovi donosi vrlo zanimljive pouke za Hrvatsku. Fogelova disertacija bavila se željeznicama. Točnije, da li je izgradnja željeznice u 19. st. prema američkom zapadu, povezivanje obje obale, otvorilo Ameriku i potaknulo visoki ekonomski rast? Smatralo se da su željeznice bilo neprikosnoveni temelj i razlog prosperiteta Amerike u to vrijeme. Fogel je pokazao da je izgradnja željeznica pridodala manje od 3% ekonomskom rastu, daleko manje nego što se prije mislilo. A autoceste?

Članak Nicholasa Wapshotta je dobar sažetak Fogelova rada.

James Buchanan, koji je preminuo u Siječnju ove godine, dobio je Nobela 1986. za svoj radu u teoriji ekonomskog i (posebno) političkog odlučivanja. Ključni uvid, koji možda i dana danas nije dovoljno usvojen u ekonomiji, iako je očit ko dan, je da političari, birokrati i država općenito nisu nisu ništa više ni manje nego jednako kao i radnici, potrošači i poduzetnici zainteresiran za vlastiti interes. Buchanana je razvio nesentimentalan pogled na politiku – “politika bez romantike” – i doveo ga do ekonomski logičnih zaključaka. U Nobelovom predavanju Buchanan je istaknuo (referirajući se na Knuta Wicksella na čijim idejama je gradio svoje uvide)

Economists should cease proffering policy advice as if they were employed by a benevolent despot, and they should look to the structure within which political decisions are made.

Njegov najpoznatiji rad je Calculus of Consent (1962); napisan zajedno sa Gordonom Tullockom jedan je od najznačajnijih radova teorije javnog izbora. Buchanan je proveo puno vremena na problemima proračunskog deficita, javnog duga i njegovog tereta. No umjesto pitanja “koji su efekti deficita?” Buchanan je pitao  “zašto država ima velike deficite? zašto državna potrošnja raste?” Za Hrvatsku vrlo aktulana pitanja. Istraživao je mikroekonomsku pozadinu državne potrošnje i deficita (u demokraciji) te sa time  izašao na ‘veliku’ scenu.

Proračunski deficiti iz godine u godinu su rezultat poticaja i interesa koje političari imaju: političari žele biti izabrani ponovo, birokrati žele zadržati svoj posao, birači žele dobra vremena i potrošnju zauvijek pa ponovo izaberu one koji im to omoguće. Ako je možda i korisno i moguće imati visoke proračunske deficite tokom recesije, Buchanan je pitao zašto bi očekivali da će političari uravnotežiti proračun u dobrim vremenima ekonomskog booma? U Democracy in Deficit: The Political Legacy of Lord Keynes prstom je pokazao na Keynezijansku ekonomiku u demokratskom sistemu. Pravila igre su ‘naklonjena’ rastućoj državnoj potrošnji i dugotrajnim deficitima.

George Mason je prošli vikend održao konferenciju o njegovom radu i djelu. Pomalo je fascinantno da je motivaciju za svoj rad Buchanan pronašao boravakom u Italiji nakon 2. svj. rata. Samo preko Jadrana. No poruke talijanskih ekonomista koji su desetljećima bili vrlo svjesni kvraljivosti i nedostatku političara da unaprijede ili poprave ekonomiju, ostale su gotovo nepoznate. Za kratki opis Buchananove ostavštine poslušajte prvih 10tak minuta EconTalk razgovora sa Peteom Boettkeom iz Siječnja ove godine, snimljenog na dan kada je Buchanan umro.

01. listopada 2013

Video o Ekonomskoj Mašini

autora/ice cronomy

Možda netko nađe ovaj video i poruke zanimljivim i praktičnim. (Post ≠ prihvaćanje i odobravanje svega u videu.)

Ray Dalio je osnivač najbogatijeg hedge fonda, Bridgewater Associates.

25. kolovoza 2013

Te dosadne krivulje ….

autora/ice cronomy

… a i moralnost je nepotrebna.

SaturdayMorningCereal1

Završetak stripa pogledajte ovdje.

25. svibnja 2013

Štednja, Potrošnja, Rast i Trokuti – 2. Dio

autora/ice cronomy

Debelo kasnim sa ‘nastavkom’ o pitanju ispravne državne politike u recesiji, potrošnja ili štednja?

U prethodnom postu istaknuo sam tri teme. Prvo, što znači ispravno u ovom kontekstu je već samo po sebi problematično za definirati. Da li je u recesiji ispravna ona politika koja u kratkom roku stabilizira ekonomiju i izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Mogući je određeni trade-off između dviju kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, što neke zemlje mogu provesti i podnijeti bolje od drugih.

Drugo, potpuni i zadovoljavajući odgovor teško ćemo pronaći usporedbom sa drugim zemljama, osim u iznimnim slučajevima nepokolebljve sličnosti dviju zemalja i seta okolonosti u kojima su se našle. (Kandidati?) Treće, možda samo pitanje ‘potrošnja ili štednja?’ nije najvažnije u datom trenutku ako ekonomski rast izostaje zbog nekih ‘trećih’ razloga.

TEORIJE (kao)

U procjeni učinka i ispravnosti javne politike nezamjenjiv alat je ekonomski model pomoću kojeg možemo ilustrirati moguće posljedice određene politike štednje ili potrošnje. Stoga nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model makroekonomij, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke te moguće ishode politika javne štednje ili potrošnje u recesiji? Samo u takvom okviru možemo uvjerljivo argumentirati što je vjerojatno ispravno, a što nije.

No, imajući to pitanje na umu, umjesto da se bacimo na dubinske analize mnogih makroekonomskih teorija i posljedica državne potrošnje ili štednje u njima, možda bi, kao prva aproksimacija, efikasniji put bio prvo upitati se ‘čijim’ modelima vjerujemo. Imamo par opcija: akademski ekonomisti, Vlada tj. Ministarstvo Financija, HNB i možda ekonomisti privatnih banaka. Svi oni koriste određene makroekonomske modele na kojima baziraju svoja predviđanja i koje koriste u procjeni nekih politika. Neki su ‘ispravniji’ od drugih.

Ne znam za vas, ali moja refleksna reakcija bila bi na prvo mjesto staviti ono što HNB govori; ozbiljna, ne-politička, ne-pristrana institucija kojoj je primarna zadaća cijenovna i makroekonomska stabilnost. Također, HNB uživa značajno povjerenje javnosti; sjetimo se samo koliko su riječi guvernera Rohatinskog odzvanjale u javnosti i povjerenje koje je sam guverner uživao. Ipso facto dobre su šanse da fiskalnu politika koju HNB zagovara, iako na nju ne može djelovati – a znamo da je to štednja i smanjenje javnih izdataka – je ona koja ide u smjeru poboljšanja makro stabilnosti. Drugim rječima bit će da modeli i teorije ekonomije kojima se HNB vodi za razumijevanje hrvatske ekonomije ukazuju na javnu štednju kao onu “ispravnu” politiku u ovom trenutku.

I drugim gore navedenim kandidatima makro stabilnost bi trebala biti primarni cilj. Kao što HNB provodi monetarnu politiku u korist makro stabilnosti, MiFin bi trebao provoditi fiskalnu politiku sa istim ciljem. Zašto onda ne bi vjerovali da je MiFin-ova politika ona ‘ispravna’? MiFin je pod političkom ingerencijom, a znamo da (hrvatski) političari vole izmišljati toplu vodu. Iako je dakle Vladi (ovoj, prošlo ili budućoj) načelno cilj stabilnost i rast, nema garancije da političari neće trgovati ekonomski cilj za kratkoročni politički cilj, npr. pobjedu na izborima. Dakle, bez obzira što ekonomski modeli govore da je ‘ispravno’, politički modeli možda govore da je nešto drugo ‘ispravno’.

Među akademskim ekonomistima, kojima je u načelu prosperitet i makro stabilnost također cilj, postoje raznolike preporuke o ispravnoj  državnoj politici u recesiji. Razni (polu) ekonomisti se paradiraju po medijima i već niz godina koliko već traje recesija ističu ili potrošnju ili štednju kao jedinu ispravnu politiku. Zbunjujuće. Na koje teorije se oni oslanjaju da imaju tako raznolike preporuke? Kako je to uopće moguće?

Problem sa modelima i teorijama makroekonomije za procjene fiskalne politike je da ih ima više, te da različiti modeli imaju drugačije, ponekad kontradiktorne, preporuke za ulogu državne politike u recesiji. Također, moderna makroekonomija nije se posebno bavila fiskalnom politikom, naglasak je bio na monetarnoj politici. Moderni makro modeli su imali vrlo malo utjecaja za vođenje kratkoročne fisklane politike. Stoga, ne iznenađuje da jedan makroekonomist iz Zagreba, jedan iz Splita i jedan iz Pule imaju drugačiju preporuku za Vladu što je “ispravna” politika u recesiji, povećanje državna potrošnja ili pak štednja.

Tako nešto sam pokušao ilustrirati u onoj  seriji o Vulgarnim Keynezijancima. Stara Keynezijanska garada zagovara povećanu državnu potrošnju kao jedinu ispravnu politiku koja može stabilizirati ekonomiju i izvući je iz recesije. Takvih Keynezijanaca u Hrvatskoj ekonomskoj misli ne nedostaje. Na drugu ruku, ako ste pročitali cijelu seriju, vidjeli ste da je moguće konstruirati drugačiji model – neuspjeh koordinacije – također oko nekih Keynesovih ideja (npr. animal spirits) i argumentirano doći do suprotnog zaključka: smanjenje državne potrošnje može imati stabilizirajući efekt, poboljšati očekivanja kroz smanjenje neizvjesnosti i gurnuti ekonomiju iz loše ravnoteže (recesije) u bolju (rast). Takvih Keynezijanaca u Hrvatskoj ekonomskoj misli ima malo.

Koje su implikacije nekih drugih teorija poslovnog ciklusa  za državnu politiku? Jedan od najmodernijih i najkorištenijih teorija u makroekonomiji je tkv. teorija realnog poslovnog ciklusa, RBC prema engleskom nazivu real business cycle.  U toj teoriji – za koju su Finn Kydland i Edward Prescott dobilli Nobelovu – jedan običan, standardan model ekonomskog rasta podvrgnut je stalnom “bombardiranju” šokovima produktivnosti, tehnologije. Dakle realnim šokovima, ne monetarnim jer je novac neutralan ovdje. Šokovi, pozitivni i negativni, za produktivnost ekonomije su izvor i objašnjenje poslovnog ciklusa. Koja je uloga državne politike? U osnovnom RBC modelu država nema ulogu stabilizacije poslovnog ciklusa. U RBC modelu poslovni ciklusi, periodi recesije i rasta, su optimalni odgovor ekonomije na stalne fluktuacije produktivnosti i stoga država jednostavno nema što stabilizirati nit potrošnjom nit štednjom, niti bi to trebala.

I austrijanci svog konja za utrke imaju (iako malo tko od ‘policymakera’ jaše tog konja). U njihovom modelu poslovnog ciklusa državna potrošnja i intervencija može pogoršati stanje jer država jednostvno ne zna sve moguće posljedice vlastite intervencije. Općenito austrijanci smatraju da državna (deficitarna) potrošnja može samo pogoršati alokaciju investicija i resursa, a taj je efek u recesiji možda i još gori. Dakle, RBC i Austrijanci od prve nisu ‘ispravni’ modeli za početi razmišljati o pitanju potrošnje ili štednje države. No, podsjećam, možda to nije ni ispravno pitanje.

Nova, moderna verzija Keynezijanske teorije svakako može poslužiti kao oslonac za državni stimulans i povećanje državne potrošnje u recesiji. No, vrijedi napomenuti da je važniji mehanizam za utjecanje na ekonomiju u novoj Keynezijanskoj teoriji kamatna stopa, ne državna potrošnja. Monetarna politika ima glavnu riječ i tek kada nominalne kamate udare nulu i monetarna politika je tehnički bespomoćna država može fiskalnom politikom utjecati na ekonomiju. U teoriji. Koplja se lome i dalje. Tematika koja je za Hrvatsku malo bitna sada.

Na kraju, korisnost svih ovih modela – jer svaki ima i svoju kritiku – je u tome koliko dobro su njihova predviđanja poravnata sa kretanjima varijabli u stvarnosti, poput investicija, potrošnje, zaposlenosti, plaća, itd. Pa tako, da si još malo zakompliciramo život, modeli neuspjeha koordinacije i RBC su gotovo identični u svojoj sposobnosti podudaranja sa stvarnim podacima. No, jedan model kaže da država nema ulogu stabilizirati ekonomiju ni potrošnjom ni štednjom, dok drugi kaže da država gotovo pa mora intervenirati fiskalnom politkom kako bi ekonomiju izbacila iz loše i presumjerila u dobru ravnotežu, inače šansa za poboljšanje ekonomije ostaje neiskorištenom. A crisis is such a terrible thing to waste. Na koji model se osloniti kao osnovu državne politike? Koji je model onaj “ispravni” za hrvatskih već pet godina recesije?

Ispada da se nalazimo u iznimno nezadovoljavajućoj situaciji. Ne možemo se osloniti na ishode i iskustva drugih zemalja.  Možda se ne možemo ni na vlastita iskustva iz prošlosti jer niti jedna ekonomija u biti nije ista u dvije točke u vremenu. Makroekonomski modeli nam daju mnoštvo kontradiktornih savjeta što činiti, a ne znamo ni kome, ni čijim modelima vjerovati.

TROKUTI
Možda pogled iz jednog drugog kuta bi nas mogao izvući iz ove frustrirajuće situacije i omogućio nam tračak nade da nekog korisnog odgovora ipak ima. Kaada pitamo da li je državna štednja ili potrošnja ispravna politika u recesiji, u suštini zanima nas kako bi, u određenom vremenu, država utjecala na razinu i rast BDPa fiskalnom politikom.

Keynezijanci, stari i novi, vide problem u jazu BDPa (output gap), razlike između potencijalne i ostvarene razine BDPa koja je manja zbog recesije. Zadatak države je da zatvori taj jaz. Oni “znaju” da je BDP (daleko) ispod svoje ‘potencijalne’ razine zbog nedostatka ukupne potražnje, ne zbog mogućih raznih neefikasnosti koje spriječavaju da tržište alocira resurse na najbolji mogući način i tako podigne BDP. Stoga povećana državna potrošnja, rađe nego rezanje poreznih stopa, je ispravna i najbolja politika za zatvoriti taj jaz i izaći iz recesije. Jaz BDPa kao rezultat umanjene ukupne potražnje u ekonomiji ponekad se zove i Okunov jaz, po ekonomistu Arthuru Okunu.

Jedna prepreka u tom pristupu je kocept potencijalnog BDPa. Što predstavlja potencijalni BDP? Za Keynezijance je to mjera razine BDPa koji bi mogli dostići sa “ispravnom” fiskalnom i monetarnom politikom. No, prisjetimo se npr. osnovne ideje RBC teorije poslovnog ciklusa: periodi recesije i buma optimalna reakcija ekonomije na stalne fluktuacije produktivnosti; potencijalna razina BDPa je istovjetna sa ostvarenom i nema jaza koji bi država trebala zatvoriti mjenjanjem svoje potrošnje na gore ili dole. Općenito, ako nema neefikasnosti u ekonomiji nema potrebe da država intervenira da ih ispravi.

No, ako resursi nisu iskorišteni na najbolji mogući način i razne distorzije tržišnog mehanizma (porezi, koluzije, državni monopoli, intervencije, itd.)  stvaraju alokativnu neefikasnost, kapacitet ekonomije da proizvodi dobra, usluge i stvara nova radna mjesta biti će smanjen. Znači neefikasnosti koje nastaju kao rezultat loših mikroekonomskih politika (visoki porezi, birokratske i regulativne prepreke, slaba zaštita privatnog vlasništva i ugovora) također mogu dovesti do gubitka par postotaka BDPa i smanjenjem produktivnosti ozbiljno narušiti dugoročni ekonomski rast. Gubitak blagostanja zbog raznih mikro distorzija, alokativnih neefikasnosti i intervencija države u kompetitivno tržište mjerimo  Harbergerovim trokutom, prema Arnoldu Harbergeru.

U prisutstvu takvih neefikasnosti uloga država je da ih ispravi, pogotovo ako je sama kreirala neefikasnosti i distorzije u alokaciji resursa svojim lošim mikroekonomskim politikama. Primjerice, znamo da porezi i subvencije uvode distrozije u funkcioniranje tržišta. Upravo je jedna od glavnih funkcija Harbergerovih trokuta mjeriti gubitka blagostanja zbog poreza i subvencija. Stoga, tijekom poslovnog ciklusa ispravno je da država izgladi distorzije koje nastaju zbog poreza. Ako se porezi drže konstantnim, kako bi se umanjile neefikasnosti zbog učestalih promjena, država dopušta da porezni prihodi porastu (padnu) u dobrim godinama (u recesiji). Ako se pak mjenjaju, bile bi niže u recesiji a više u bumu. Taj neki oblik kontraciklične politike ipak nije usmjeren na stabiliziranje BDPa nego na smanjenje porezne distorzije tijekom čitavog poslovnog ciklusa.

Također, distorzije i gubici blagostanja nastaju zbog (državnih) industrijskih monopola. Sam Harberger je pokušao izmjeriti te gubitke zbog monopola.

Keynezijanci ne daju Harbergerovim trokutima veliku važnosti. Kako bi Krugman rekao makro pobjeđuje mikro; gubitak blagostanja i zaposlenosti je daleko veći zbog pada potražnje i ostvarenog BDPa ispod ‘potencijalnog’ nego zbog nekakvih mikroekonomskih neefikasnosti. Poznata je izreka Jamesa Tobina da je potrebno puno Harbergerovih trokuta da bi ispunili jedan Okunov jaz. Zato njihov naglasak na jazu BDPa i njegovom zatvaranju povećanjem potražnje – trošite, trošite, trošite! –  bez obzira na prisutne ekonomske neefikasnosti u alokaciji resursa.

No ako razmišljamo o padu BDPa i ekonomskoj stagnaciji kao rezultatu pada kapaciteta ekonomije, padu produktivnosti i prisutstvu raznih neefikasnosti, ispravna politika države nije da štedi ili troši kako bi smanjili nekakav jaz outputa mikromenadžmentom potražnje, već da eliminira distorzije i unaprijedi alokaciju resursa u svoje najproduktivnije svrhe. 

Visoki porezi, visoke subvencije gubitašima i državni monpoli dio su hrvatske ekonomske stvarnosti već godinama. Te neefikasnosti su vrlo važan dio priče o ispravnoj fiskalnoj politici u recesiji, ali i tijekom čitavog poslovnog ciklusa. Rekao bi da su Harbergerovi trokuti u Hrvatskoj veliki i možda ih ne treba puno da bi ispunili jaz između sadašnje razine BDPa i neke moguće bez tih neefikasnosti.

Od 2000. do danas u Hrvatskoj je došlo do značajne realokacije resursa u zastarijele, nekonkurentne industrije poput brodogradnje, tekstila, prometa, u ‘industriju’ nekretnina, sve dok je javni sektor bujao bez možda ikakvog poboljšanja vlasitite produktivnosti i upitne koristi za privatni sektor. Posljedice tih neefikasnosti su katastrofalne. Vrijedi se sjetiti da je Domovinski rat trajao pet godina. Nakon pet godina recesije, moguće i još koje, možda možemo početi govoriti o (još jednoj?) izgubljenoj generaciji.

Razmišljati o štednji ili potrošnji države u recesiji možda u načelu nije korisno ako nas postavi na put u kojem štednja ili potrošnja postanu same sebi svrhom. Slabo promišljeno rezanje i otpuštanje dok se istovremeno uglavnom ignoriraju alokativne neefikasnosti i pogrešne mikroekonomske politike ne donosi mnogo poboljšanja u trenutnu situaciju već samo kupuje transcendentalan rejting i privid stabilnosti. (No, izgleda da ni to nije uspijelo.)


21. svibnja 2013

U međuvremenu, u Hramu Sindikata, Hrvatska je završila u kavezu

autora/ice cronomy

Sindikati javnih namještenika najavljuju štrajk. Blokirati će cijelu Hrvatsku. Cik pred sezonu. Prigodni video. (P.S. Možda malkice pretjerujem.)

20. travnja 2013

Crveni karton za Austerity ekipu? (nabacano)

autora/ice cronomy

Pretpostaviti ću da ste u posljednjih par dana upoznali sa dramom oko Reinhart-Rogoff (RR) rada u kojem je, nehotice, napravljena excel pogreška u procjeni stope rasta BDPa. RR su ranije procjenili da  kada javni dug naraste na određenu granicu (“treshold”) od 90% BDPa, ekonomski rast znatno uspori. Rezultat je ispao pogrešan jer su RR napravili excel grešku. Tri ekonomista sa UMass su analizirali njihove izračune i ukazali na grešku i još par upitnih stvari. RR su odgovorili isti dan.

Mediji i twitter su prilično dobro eksplodirali nakon toga. Ljudi su se naslađivali i još pumpaju diskusiju. Postaje nemoguće pratiti svu sili komentara. Dobar sažetak ovdje. Rogoff je faca u makroekonomiji. Velika faca. Osim što je profesor na Harvardu, bivši je glavni ekonomist MMFa. Otvoreno se usprotivio Stiglitzu. No, što to znači za Hrvatsku? Neke lekcije postoje, sigurni, ali mislim da ne mijenja puno za Hrvatsku fisklanu politiku u osnovi. Evo par nabacanih misli.

Koliko je procjena slučajna pogreška, a koliko ‘endogena’ zbog samog izbora excela kao softwarea za analizu je zasebna tema za diskusiju.
Dobra lekcija, pogotovo za studente ekonomije, je ne koristite i ne oslanjajte se na excel i mehanizme “povlaćenja” kockica ili čega već  u nekim možda važnijim istražvanjima i analizi podataka. Mislim da ne mogu zamisliti gori software, koji podiže vjerojatnost tehničke pogreške u takvim analizama od excela. Možda samo moje pristrano mišljenje, a možda ipak postoje daleko bolje i sigurnije alternative.

No, kako bilo, čitava drama koja se razvila u zadnjih par dana je zapravo malo bezvezna.
Neki ekonomisti drame. Određeni komentatori, koji ne skrivaju svoju pristranost, došli su na svoj “znao-sam-da-štednja-nevalja” moment, iako rad o tome ne govori direktno. Za njih je fiskalni stimulans (potrošnja) i dalje imperativ. Drugi pak, sa suprotnog kraja ideološkog spektra, hrabro i dalje pile jedno te isto, štednja, štednja.

Koliko toga ima koristi za ozbiljniju analizu i politiku u zemljama kao Hrvatska koje nisu dio kluba razvijenih zemalja u kojima se ove diskusije vode? Ameri komentiraju sa svojeg pogleda, gledajući svoj interes i svoju fiskalnu politiku. Malo ih zanima što RR istraživanje u svojoj srži znaći za fisklanu politiku zemalja poput Hrvatske. A znači da su javni dug (unutarnji i vanjski) važno ograničenje.

Koliko sam vidio, u čitavoj drami najžustriju diskusiju vode uglavnom medijski komentatori, pristrani analitičari iz raznih think-tankova, politikanti. Njihov je primarni interes što ovo znači za politiku štednje ili potrošnje, deficita i javnog duga. Među tim diskusijama nećemo pronaći odgovor na neka osnovna pitanja, pogotovo ne o uzročno-posljedičnoj vezi između ekonomskog rasta i javnog duga.

Te rasprave su političke naravi, nabijene emocijama, u kojima diskutanti imaju predodređna mišljenja što mora biti ispravan odgovor, ne nužno koji on jest  i koji je stvarni smjer uzročne veze između rasta i javnog duga. Veći naglasak na normativna, manji na pozitivna pitanja.

Na drugu ruku, ozbiljnije (akademske) ekonomiste isto zanimaju poante rada, ali na manje emocionalno nabijenom levelu. Par blogera ekonomista za koje sam očekivao da će komentirati još nisu. Akademike zanima istraživačka vrijednost i metodologija ovog rada. (U ovom slučaju je jednostavna, što je možda i problem rada.) Akademska rasprava je bitna u rezoluciji ovakvih pitanja, no mislim da toga još nije došlo. Komentatori koriste radove poput RR kao oružje, akademici kao osnove za diskusiju, raspravu.

Da, excel pogreška je vrlo(!) nesretna stvar za RR. Neupitna je, ali je i manje bitna. Možda dovodi u pitanje mnoge druge njihove brojke prezentirane u radovima. Druge dvije zamjerke koje rad troje ekonomista sa UMass ima su diskutabilne.

Da li visok javni dug usporava ekonomski rast? Možda ekonomski rast usporava pod teretom javnog duga. Možda javni dug raste brže zbog sporijeg ekonomskog rasta (BDP je nazivnik u javnom dugu). A možda štednja u situaciji visokog javnog duga usporava ekonomski rast.

Sve te i još par veza bi trebalo analizirati i isključiti kako bi došli do one ispravne. Iznimno težak zadatak. Uzročno-posljedičnu vezu je vrlo teško pronaći i potvrditi u većini slučajeva.  Istraživanja jednostavno nisu uvjerljiva po tom pitanju. Možda u vezi javnog duga i ekonomskog rasta uzročnost može ići u oba smjera u različitim vremenima.

RR nikada ne tvrde u svom radu uzročnost, već ukazuju na zanimljivu asocijaciji dviju varijabli. Rad ne bi bio objavljen inače. No, u nekim medijskim istupima RR su bili možda manje-nego-izravni da se radi o korelaciji, a ne uzročnosti. I to je nažalost, jer znaju bolje.

Da li je visok javni dug problem ili ne? Vjerojatno ovisi od zemlje do zemlje. Da, to je nezadovoljavajući odgovor, ali je instruktivan. Koliko povjerenja možemo imati da procjena jednog broja vrijedi, manje-više, za desetke zemalja u uzroku? Radi se o prosječnoj stopi ekonomskog rasta. Koliko pouzdanja imamo da je taj broj ispravan za Hrvatsku koja nije u uzorku analiziranih zemalja? Koliko je ta procjena čvrsta, precizna, značajna? Prepirati se oko preciznosti procjene jedne ili dvije brojke u makroekonomskom radu ili ekonometrijskih analizama općenito je bezvezno. Uvijek se radi samo o procjenama.

Slično, procjene plafona javnog duga iznad kojeg ekonomski rast definitivno usporava je nezahvalna vježba. Ne zaboravimo da se radi o mnogim različitim zemljama. Analiziramo zemlje koje se razlikuju po mnogim faktorima rasta, ne samo javnog duga. Zemlje sa istom raznom javnog duga mogu imati različita iskustva rasta. Ne zaboravimo, na kraju dana rast ovisi o produktivnosti.

U svakom slučaju, RR nikada nije bio jedini važan i pravi razlog zašto i da li bi državnu potrošnju trebalo rezati ili ne. Možda i važnije od same visine javnog duga je pitanje na što, kako i koliko država direktno troši i koliko državna potrošnja za dobra i usluge unosi neefikasnosti u ekonomiju i umanjuje produktivnost privatnog sektora? Možda je lakše identificirati te uzročne veze.

%d bloggers like this: