Da, ne iznenađuje izbor Rohatinskog za “junaka” godine u odabiru Jutarnjeg. Na muci se poznaju junaci, zar ne? Doduše, na jednu ruku, izbor dolazi sa podsmjehom ako razmislimo da najbolje što možemo izabrati u godini je guvernera centralne banke kao “jedine političke neovisne institucije” i kormilara za većinu građana ezoterične monetarne politike. Ne nekog koji je učinio grandiozno djelo, slomio leđa korupciji, organiziranom kriminalu ili političkog lidera koji se snažno suprostavio utjecajima kontra interesa vlastite države ili pak kao pravi lider povukao neke nepopularne poteze ali imao snage i pameti objasniti zašto je to potrebno i dobro. Mi takve nemamo. Mi gledamo u centralnu banku kako bi pronašli integritet i vjerodostojnost jer nema konkurencije neke druge javne institucije. Jutarnji piše:
Željko Rohatinski stoga je, sasvim očekivano, postao jedan od ljudi s najvišim stupnjem vjerodostojnosti i integriteta na hrvatskoj javnoj sceni. Vjerodostojnost, autoritet i poštovanje; što bi više jedan bankar mogao poželjeti? I to u zemlji gdje nitko nikome ne vjeruje i gdje se malokoga respektira.
Centralni bankari ne bi trebali biti junaci godine u tom smislu. To je isto kao i da Sutkinja na ustavnom sudu bude proglašena osobom godine zbog integriteta. Za svakog kvalitetnog i uspiješnog centralnog bankara kredibilnost, integritet i konzistentnost su najpotrebnije karakteristike kako bi kvalitetno mogli provoditi monetarnu politiku. Pravilo je da nema monetarne politike sa ciljem niske inflacije i financijske stabilnosti bez temelja vjerodostojnosti i konzistentnosti onih koji je provode. Rohatinski to razumije i zato je odličan centralni bankar, ne samo zato jer je vrstan ekonomist. Uz rizik da zvuči malo omalovažavajuće, što mi svakako nije cilj, osobne karakteristike kao integritet i poštenje ne bi trebale nekog činiti junakom godine. Izgleda da je Hrvatska iznimka koja potvrđuje pravilo ili jednostavno imamo nestašicu integriteta u političkom miljeu. Tako, na drugu ruku, upravo zbog toga priznanje pripada Rohatinskom i njegovom HNBu. HNB je već niz godina politički neovisna institucija upravo zbog karaktera Rohatinskog i ostalih u HNB, samo to nitkome nije bilo zanimljivo dok su “zlatne godine” tekle, a i niz godina provodi istu dosadnu ekonomsku politiku. Unatoč mnogim protivljenjima politike visokog profila, specijalnih interesa i nekoherentnim zahtjevima oko valute, Rohin HNB je konzistentno održavao svoju “nepopularnu” politiku i priskrbio vjerodostojnost, iako teoretski i nema vlastitu monetarnu politiku za provoditi. Financijska stabilnost je visoko na listi prioriteta centralne banke pa je politika išla u tom smjeru i donjela benefite u burnoj 2008. što nije bilo predviđeno od svih silnih kritičara.
E da. Sada barem Rohatinski nema potrebe kupovati nagrade ala Man of the Year kao neki drugi.
Drugi junak godine koji mi je zapeo za oko je dr. Eduard Vrdoljak. Prikupio je 20 mil. kuna kako b unaprijedio zdravstvenu uslugu onkološkog odjela u KBCu u Splitu? Zar to se može?? Zar su ljudi voljni donirati novac za unaprijeđenje “besplatnog” zdravstva? Tko zna, možda su voljni i platiti za bolje zdravstvene usluge u svim odjelima? Još bolje, kako novinari pišu, dr. Vrdoljak je uzeo “duh dobro opremljenih američkih klinika i prenio ga u Hrvatsku.” Hmmm tko bi rekao da se nešto može naučiti i iz američkog zdravstvenog sustava. Ono što se nikada nije spomenulo tokom svih polemika oko reforme zdravstva je neprofitabilnost. Kao da nitko nikada nije čuo da bolnice mogu biti i neprofitabilne. Ali kako bi se onda napadao i aferizirao svaki pokušaj reforme i uvođenje reda u javno zdravstvo? Čim se spomene “plaćanje” za zdravstvene usluge dovoljno je to poistovijetiti sa “ostvarivanjem profita” i efektivno je blokiran svaki potez ka boljoj politici od postojeće.
KBC Split sigurno nije ostvario neki profit (ili famozni ekstra profit) zbog poteza dr. Vrdoljaka, ali je unaprijedio zdravstvenu uslugu bez centralne državne birokracije. Diljem svijeta postoje iznimno dobre bolnice koje su neprofitabilne institucije vođene od privatnih vijeća ne birokrata u dalekom glavnom gradu, a usluge (ako ne sve, bar neke) se ipak naplaćuju. Isto vrijedi i za sveučilišta. Proces prikupljanja donacija za poboljšanje usluga u bolnicama je isto poznata praksa, koja nije strana ni u Hrvatskoj. Ako čekamo da svi potezi, financiranje i investiranja budu odobreni od nekog birokrata u Zagrebu nećemo doći daleko.
Nadam se da je dr. Eduard Vrdoljak nagrađen za svoje odlične poteze osim same titule junaka.
Cronomy.org 