Tyler Cowen na MR blogu prenosi reportažu BBCa o povećanju nataliteta u Gruziji i svojstvenom načinu kako su to postigli.
Two years after having one of the lowest birth rates in the world, Georgia is enjoying something of a baby boom, following an intervention from the country’s most senior cleric.
At the end of 2007, in a move to reverse the Caucasian country’s dwindling birth figures, the head of the Georgian Orthodox Church, Patriarch Ilia II, came up with an incentive. He promised to personally baptise any baby born to parents of more than two children. There was only one catch: the baby had to be born after the initiative was launched.
The results are, in the words of the Georgian Orthodox Church, “a miracle”. The country’s birth rate increased by nearly 20% during 2008 – a rate four times faster than the previous year. Many parents say they took the decision to have another child on the basis of the Patriarch’s incentive.
Zanimljivo. Iako je 80% stanovništva Hrvatske katoličke vjere, kao što je 80% Gruzijaca pravoslavne, nažalost sigurno je da isti prijedlog kardinala Bozanića ne bi polučio iste rezultate. (Kad i bi, bojim se da bi Crkva tu vidjela dobru priliku za zaradu za svako krštenje, što izgleda pravoslavci nisu.)
Korektno i bitno je je pitati da li se radi samo o intertemporalnoj substituciji – obitelji/žene će samo imati djecu ranije, ne nužno i više djece. No, za male zemlje, sa iznimno niskom stopom nataliteta, kojima prijeti demografski (pa tako i ekonomski) kolaps u obliku dvostruko manjeg stanovništva za par desetljeća, to pitanje postaje sporedno. Jedna od tih zemalja je i Hrvatska i kritična demografska projekcija je jedina, vjerojatno najvažnija, dugoročna prijetnja za budućnost Hrvatske. Nešto radikalnije treba učniti, pa i ako su rezultati nejasni.
Paradoksalno je da je državni aktivizam (uglavnom sa negativnim rezultatima) prisutan gdje mu nije mjesto, u mnogobrojnim ekonomskim i socijalnim sferama, a u demografskoj gdje država jedina vjerojatno može značajnije i korisno utjecati na stopu nataliteta se drži postrani. Pošto poticaj na Gruzijski način ne bi polučio rezultate u Hrvatskoj, što drugo možemo pokušati? Kao i u mnogim drugim pitanjima, Estonija možda ima lekciju za nas. Estonci su osmislili odvažan poticaj da podignu svoju stopu nataliteta – počeli su plaćati žene da imaju djecu. Mehanizam je malo sofisticiraniji od mog ‘sirovog’ opisa i podrazumjeva tkz. “majčinsku plaću” – žene u radnom odnosu, što je većina žena u Estoniji, koje nakon poroda ostanu doma, plaćene su čitavu prijašnju plaću za 15 mjeseci, do iznosa od otprilike 1500 eura na mjesec. Nije loše s obzirom da je prosječna neto mjesečna plaća u Estoniji oko 500 eura.
I Hrvatskoj postoje određeni iznosi za rodilje (i neke proimjene su se najavljivale za ovu godinu) ali sa puno kraćima vremenskim limitima i manjim iznosima (1600 do 2500 kuna) teško da bi to mogli smatrati poticajima poput naknada u Estoniji. Iako se konačna ocjena ovih poticaja može vidjeti tek nakon više godina, određeni tentativni rezultati u Estoniji se naziru. Stopa fertilnosti (prosječan broj djece koje žena ima tokom života) se popela sa 1.4 2004. kad je program pokrenut na 1.7 2008. I to je i dalje ispod 2.1, potrebnih za održavanje sadašnjeg broja stanovnika, ali izgleda da pravi poticaji donose i rezultate. Estonci bi to sigurno rekli. Mnoge žene u Estoniji otvoreno kažu da ne bi imale djete ili još jedno, bez ovih izdašnih poticaja. No Estonija nije stala samo na ovome i gleda (ako već i nije implementirala nove politike) za daljnje poticanje stope fertilnosti.
Hrvatska stopa je efektivno stagnirala u međuvremenu i tako će vjerojatno i ostati ukoliko se ne uvedu značajni, ozbiljni poticaji koji prepoznavaju ozbiljnost demografske situacije. Nešto ekvivalentno Estonskom programu – 12 do 15 mjeseci naknade nakon rođenja, u punom iznosu prijašnje plaće uz značajniji dodatak, isto do limita 1500 eura na mjesec bez ustručavanja. Umjesto u razna druga društvena područja gdje Vlada gura prste i subvencira bez rezultata, ovo je svakako područje gdje bi se trebala preusmjeriti sredstva pa i ako se ne može znati da li će poticaji biti potpuno uspiješni. Rizik ako se ne učini ništa je ogroman.
Cronomy.org 