Archive for ‘Država’

20. prosinca 2013

Zapošljavanje i premija zaposlenja u javnom sektoru

autora/ice cronomy

Tržište rada se budi. Ne u stvarnosti doduše, već samo u raspravi o visokoj nezaposlenosti. U stvarnosti je u zimskoj hibernaciji.

Primjerice, Jutarnji ima jedan opsežniji članak u kojem ističu da po prvi put manje od polovice radno sposobnih građana (15-64 godine) radi. Stopa zaposlenosti (odnos broja zaposlenih i broja stanovnika između 15-64 godine) i udio radne snage u radno sposobnom stanovništvu (stopa aktivnosti) izgleda ovako:

zaposlenost

Iako se prepoznaje važnost i hitnoća reforme tržišta rada, malo se raspravlja o tome što koči reforme. Uzima se kao očito da su neke interesne skupine upletene, ali ne i koje i što točno hoće. (Da sindikati, ali što sindikati hoće je stogodišnje pitanje. “Više” je klasičan, polu-ozbiljan odgovor.) Članak ‘yours truly’ na banka.hr raspravlja o političkoj ekonomiji reforme ZOR-a. [Stvarno dobar članak ;)]

Vedrana Pribičević također komentira reforme ZORa i iskustva drugih zemalja. Milan Deskar-Škrbić ima odličan članak-reportažu o dva predavanja: o nezaposlenosti mladih Ive Tomić i razlici plaća u privatnom i javnom sektoru Ivice Rubila. Svakako pročitajte. Nažalost, male su šanse da će (ne)zaposlenost i ekonomija postati najvažnije teme u političkom životu zemlje. Teme iz prošlosti i dalje dominiraju.

Ivica Rubil istražuje jedan važan fenomen o kojem se često raspravlja: da su poslovi u javnom sektoru plaćeni više od onih u privatnom. Dokumentira da je jaz nadnice (po satu) za usporedive pojedince u javnom i privatnom sektoru oko 4.5%. Taj jaz reflektira određenu ‘ekonomsku rentu’ zaposlenja u javnom sektoru. Drugim riječima, viša prosječna nadnica zaposlenog u javnom sektoru iskazuje premiju zaposlenja u javnom sektoru. Ako već niste, više pročitajte u Škrbićevom članku.

Ono što nas zapravo zanima i više od veličine jaza, je zašto postoji taj jaz? Jaz između privatnih i javnih plaća sam po sebi nije nužno loša stvar, ali zanima nas koji faktori stvaraju taj jaz. Primjerice, zašto država plaća (u prosjeku) više kad istovremeno nudi veću sigurnost radnog mjesta? Maltene zagarantiranog. Očekivanje je da se veća sigurnost radnog mjesta kompenzira nižom plaćom.

Na drugu stranu, država koja želi osigurati najsposobnije radnike u javnoj službi konkurirati će najbolje plaćenim, sličnim poslovima u privatnom sektoru i htjeti će privući kvalitetne radnike sa  primjereno višom plaćom. (Razmislite primjerice o pravnicima koji mogu raditi za državu kao tužitelji i suci ili pak kao privatni odvjetnici.) No, ukoliko je država razmjerno veliki poslodavac i u ekonomiji zemlje može doći do efekta istiskivanja radnika od privatnih poslodavaca.

Brine nas da li i koliki dio razlike u plaći između javnog i privatnog sektora je rezultat ‘netržišnih’ faktora, dakle faktora koji nemaju veze sa tržištem rada, produktivnosti i tržišnim natjecanjem. (Ako počnete razmišljati o produktivnosti radnika u javnom sektoru naići će te na problem što to javnim sektor proizvodi?’)

Koje su odrednice razlike nadnica u javnom i privatnom sektoru? Zašto bi očekivalli da netko u javnom sektoru zarađuje više/manje i da li se radi o nekim Hrvatskim posebnostima? O javnom sektoru možemo razmišljati kao o jednoj velikoj industriji sa svojim posebnostima. Javni sektor uživa određene nemonetarne aspekte: veću sigurnost zaposlenja, povlastice, političku izloženost, ali i politička ograničenja, te u biti samo jednog poslodavca, državu.

Istaknuo sam iznad da veća sigurnost zaposlenja u javnom sektoru bi trebala biti kompenzirana nižom plaćom, tj. da stvara pritisak snižavanja nadnice. Veća sigurnost zaposlenja nije nužno loša stvar jer može spriječiti da se javna uprava smijenjuje kako paše političkoj stranci na vlasti. Tako se održava kontinuitet javne uprave i možda umanjuje razmjer korupcije u javnoj upravi, koja se ne mora bojati da će sa svakom promjenom vlasti izgubiti posao. No, veća sigurnost može biti i korisna političarima koji dijeljenjem “sigurnih” poslova i javnom sektoru mogu “kupovati” naklonost, prednost i utjecaj.

S obzirom da se plaće u javnom sektoru (upravi) financiraju novcem poreznih obveznika (kompliciranije za javne kompanije), za oportune političare je primamljivo da snize nadnice i uštede na sadašnjima plaćama te obećaju veće povlastice u budućnosti, poput ranije mirovine i/ili većih mirovina. To opet stvara pritisak na niže plaće i javnom sektoru danas, iako stvara veće obveze za buduće generacije poreznih obveznika.

Javni sektor je po svojoj naravni izložen političkom, a ne tkz. profitnom ograničenju, kojem su izloženi privatni poslodavci. To bi značilo da je politički proces nesavršen jer oni koji bi trebali imati najviše utjecaja nad visinom plaća u javnom sektoru (kao oblik državne potrošnje) – poreznici i upravitelji u javnom sektoru – u biti imaju najmanje kontrole. Poreznici nisu dovoljno ujedinjeni i informirani, i tek kroz povremene izbore imaju utjecaja. Menadžerima-birokratima lakše je prosljeđivati odgovornosti vezanu za politike plaća, pogotovo kada politika plaća nije dobro definirana.  Zaposlenici u javnom sektoru su pak vrlo dobro organizirani i ujedinjeni, obično u snažnim sindikatima, i tako vrše vrlo precizna i snažan pritisak za više plaće.

Iako političko ograničenje nije neumitno kao profitno koje vrijedi kod privatnog poslodavca, što omogućuje povećanje plaća u javnom sektoru, politika može utjecati i na smanjenje plaća i kontrolu rasta kroz poltičare koji se poreznim obveznicima žele prikazati kao štedljivi i razboriti u trošenju poreznog prihoda. (ima i takvih negdje u svijetu)

Mnoge usluge koje Hrvatska država proizvodi su osnovne, primjerice zdravstvo te usluge u njemu i osnovno obrazovanje, koje nisu ponuđene od privatnog sektora ili možda samo u beznačajno malim količinama. Korisnici tih ‘držvnih’ usluga, potrošači i porezni obveznici, ne mogu ih  zamjeniti privatnim pa je njihova potražnja prilično cijenovno inelastična. Veće plaće u javnom sektoru mogu se prevaliti na poreznike bez bojazni da će poreznici smanjiti potražnju za tim uslugama i tako potražnju za radnicima koji proizvode te usluge. Stoga, kao rezultat nedostatka konkurencije javno proizvedenim uslugama, ne-tržišnim faktorima koji ograničavaju korištenje zamjenskih usluga i rada u proizvodnjih tih usluga, sama potražnja za radom u javnom sektoru je neelastična.

Ideja je slična onoj benzina. Ako vam auto ide na benzin u njega možete staviti benzin, ne dizel. Ugradnja plina, osim što je možda skupa, nije možda uopće moguća zbog nedostatka plinskih stanica u blizini, pa bez valjane zamjene za benzin potržanja za benzinom je cijenovno prilično inelastična.

Slično ideji da je potražnja za radom u javnom sektoru inelastična je mogućnost da je država dominantna poslodavac na nekim tržištima rada: npr. nastavnici u osnovnim i srednjim školama, doktori, sestre, tehničari u zdravstvu. Država bi stoga bila efektivno monopson na tim tržištima rada. Kao monposon – jedini kupac – država tehnički ima moć držati plaće u javnom sektoru nižim nego što bi bile da nema tu ‘moć monopsona.’ (to je teoretski tako, da ne ulazim u tehničke detalje)

Zbog raznih političkih faktora i pritisaka, država se može ponašati suprotno tome i ponuditi plaće konkurentne privatnom sektoru. No, kao monopson država ima mogućnost povećati plaće radnika i ne samo održati isti level zaposlenosti već istovremeno povećati zaposlenost. Ako neealstičnoj potražnji, mogućem efektu države-monopsona dodamo i treći faktor, utjecaj sindikata u javnom sektoru dobit ćemo trifektu razloga zašto su i plaće u javnom sektoru više i zaposlenost veća.

Dakle, mogli bi formulirati sljedeću hipotezu o mehanizmu koji dovodi do viših plaća u javnom sektoru: relativno privatnom sektoru, sindikati u javnom traže povećanje plaća i ne moraju se brinuti o otpuštanjima pošto je država dominantna poslodavac (monopson) na nekim tržištima rada. Dapače, država može povećati plaće i zaposlenost, posebice u sektorima koji su znatno sindikalizirani, poput djelatnika u zdravstvu, javnoj administraciji i učitelja. Ukoliko je potražnje za radom u javnom sektoru neelastična, trošak većih plaća za više zaposlenih se “lako” prebacuje na potrošače poreznike, koji su kao porezni obveznici u usporedbi sa sindikatima neujedinjeni i malo utjecajni.

Do koje mjere su ovi faktori – država monopson, utjecaj sindikata, neelastičnost potražnje – prisutni u Hrvatskoj ostaju pitanja za empirijsku analizu.

Oglasi
07. studenoga 2013

Prihodi i Rashodi Države (preliminarno)

autora/ice cronomy

Nisam u zemlju propao, samo sam zauzet nekim drugim stvarima.

Među ostalim “službenim” obavezama, bacio sam se na neko “istraživanje” javnih financija, potrošnje i prihoda države. (Ovo više odgovara engleskoj riječi ‘exploratory’ nego ‘research’. Postoji razlika, ali hrvatski prijevod je nažalost isti.)

Proračun 2014 dolazi. Diskusija o makroekonomiji se, osim o nedostatku rasta BDPa, gotovo u potpunosti odnosi na stanje državnih financija i fiskalnu politiku. Sa dobrim razlogom. Monetarna politika je limitirana, a fiskalna (Linićeva?) politika stvara velike neizvjesnosti za ekonomsku aktivnost i ne pomične državne financije prema održivosti.

Možda je jedino izgledna da se nešto promjeni u  dogledno vrijeme zbog vanjskih pritisaka, Europske Komisije i MMFa. Eto Linić najavljuje da nakon 2 godine eksperimentiranja sa proračunom i poreznom politkom, dolazak MMFa ipak nije za isključiti. Izgubljene dvije godine. I sad je alarm.

Kako je to Vlada eksperimentirala?

Sažeto, značajnih reformi na rashodovnoj strani i dalje nema. Konsolidacija državnih financija se uporno pokušava ostvariti na prihodovnoj strani, što vidimo nikako ne uspjeva. U biti, moglo se predvidjeti, na osnovu primjera  prošlih konsolidacija raznih drugih zemalja, da to neće uspjeti. Jedino u čemu uspjeva je održavanje statusa quo: deficit umjestio da se smanjuje i dovodi pod kontrolu, raste, što znači da javni dug države raste iz godine u godinu.  S vremenom ta politika postaje sve skuplja za održavati.

Donji graf prikazuje kretanje udjela prihoda i rashoda (konsolidirane središnje) države u BDPu, po kvartalima. Recesija je započela u trećem tromjesečju 2008. i traje do danas. Rashodi koji su u biti ostali isti povećali su svoj udio u padajućem BDPu, dok su sve niži prihodi proračuna padali zajedno sa BDPom. Jaz koji se otvorio je očit i bez ucrtane linije nekakvog trenda.

[Da imamo dužu vremensku seriju, vjerojatno ne bi bilo iznenađujuće da je postotak prihoda, točnije poreznih prihoda, u biti konstantan. U američkom kontekstu, gdje federalni prihod uvelike ovisi o porezu na dohodak, ta pravilnost znači da je  federalni porezni prihod kroz povijest uvijek bio na razini 19% BDPa i zove se kolokvijalno Hauserov zakon. Nije bez kritike, ali kao mala zanimljivost možda vrijedno spomena. ]

udioMinistru Liniću i Vladi očito nitko nije rekao da iako država može povećati porezne stope, ima malo utjecaja na povećanje poreznih prihoda. Primjerice pogledajmo kako su se kretali prihod i rashod konsolidirane središnje države. Donji graf prikazuje kretanje desezoniranih ukupnih (nominalnih) prihoda i rashoda države po mjesecima. Slično kao iznad sve do početka recesije sredinom 2008. vidljv je rast prihoda, ali i rashoda. Potom se otvara jaz koji ostaje manje više isti sve do danas, što je mislim vidljivo i usprkos oscilacijama.

Ucrtane su i linije koje označavaju najznačajnije porezne promjene. Primjerice, 1.8.2009 uveden je krizni porez (“harač”) i povećan PDV na 23%. Krizni porezi su potom ukinuti 2010., prvo 2%, potom i 4%. Vlada premijera Milanovića je 1.3.2013. povećala PDV na 25%.

Unatoč povećanjima i uvođenjem novih stopa PDVa, uvođenjem kriznih poreza i fiskalizacije, prihodi države podbacuju i uporno su manji od očekivanih. Procjene Ministarstva Financija o visini prihoda su konzistentno pogrešene i napuhane, slično kao i nerealna očekivanja o rastu BDPa u posljednje dvije godine. Sjećate se onih projekcija rasta BDPa od 1.8% za 2013? Ali dobro, reći će te, lako je meni biti general poslije bitke. Čim podbaci nerealno prognoziran rast BDPa, podbacuje i prihod proračuna, unatoč povećanjima poreznih stopa.graphtot

Uostalom, što Ministarstvo Financija očekuje od prihodovne strane nakon vjerojatnog neto povećanja porezne presije? Da, na jednu ruku ne oporezuje se reinvestirana dobiti i smanjen je dosprinos za zdravstvo, ali na drugu, povećanja PDVa i krizni porezi su ostavili, izgleda, negativniji učinak na ukupnu prihodovnu stranu proračuna.

Možda je zanimljivija slika (i priča) ako pokušamo izoliramo nekakv trend kretanja ukupnih prihoda i rashoda države.

Ispod je slika ‘trenda’ prihoda i rashoda države. Sigurno da bez većih zahvata i reformi državne potrošnje ne možemo očekivati promjene u trendu rashoda države. Ali, usprkos određenim, možda i drastičnim potezima u poreznoj politici (ucrtane okomite linije), nema promjene trenda ni u ukupnim prihodima države. Možda možemo reći da je povećanje PDVa na 23% i uvođenje ‘harača’ zaustavilo drastičan pad prihoda i postavilo nekakav pod ispod kojeg prihodi nisu više pali, sve dok ‘harač’ nije ukinut. Izgleda kao da povećanje PDVa na 25% i ukidanje nulte stope također nije promjenilo trend, što možda nije bilo ni za očekivati.

Primjetite kretanje Rashoda: strmi porast prije recesije i potom plafon bez promjene. Zanimljiv je onaj strmi pad rashoda krajem 2009.

graphMA

Donji graf predstavlja sličnu priču trenda prihoda i rashoda, samo što je trend izračunat na drugačiji, robusniji, način. Obično prosjeci znaju biti prilično loše mjere. Ucrtane točkice su originalni mjesečni prihodi i rashodi KSD, dakle ne-desezonirani. Prikazane su dvije linije za prihode i rashode. Jedna, koja oscilira, uspijeva zahvatiti sezonsku komponentu, dok druga, glatka, predstavlja trend komponentu. Poanta je kao i iznad da se jaz između prihoda i rashoda države otvara početkom recesije i bilo koji značajni potez u poreznoj politici nije uspio zatvoriti taj jaz, tj. deficit.

(Ostavite komentar ili pošaljite email ako vas zanimaju detalji ovog izračuna.)

pirkernelscatter

U izostatku ekonomskog rasta, prihodi su konzistentno podbacivali. U izostatku promjena, reformama, rashodi su ostali isti od početka recesije. Recesija je zaustavila rast državne potrošnje i odredila plafon ispod kojeg nije pala. Jaz između prihoda i rashoda su sve Vlade do sada pokušale zatvoriti povećanjem porezne presije, ali niti jednoj još nije uspijelo niti okrznuti deficit državnog proračuna.

Više je razloga iza izostanka većih prihoda nakon viših poreza (pozitivnog efekta porezne politike na prihode). Ljudi se jednostavno prilagode na više poreze, pa ili  manje troše ili izbjegavaju plaćanje viših poreza kroz npr. kupovinu vani. Također, viši porezi “koštaju” više od samih ‘kuna’ koje treba platiti. Porezi uvode distorzije u ekonomiju, što smanjuje prihode, zaradu i naposljetku blagostanje. Porezne distorzije umanjuju ekonomski rast, a nedostatak i manjih stopa ekonomskog rasta onemogućuje više porezne prihode. I tako u krug.

Jedini način za povećati prihode je ekonomski rast, što znači porezna politika koja potiče rast ili ga makar ne guši. Porezna i parafiskalna presija u Hrvatskoj mislim da ne udovoljava tim uvjetima.

Možda je povećanje porezne presije uspjelo spriječiti još veći pad prihoda države, koji bi se dogodio u situaciji bez povećanja stopa PDVa i kriznih poreza. Možda. To bi trebalo bolje istražiti. No svakako nije uspjelo zatvoriti deficit. Bez reformi na rashodovnoj strani koje bi ne samo smanjile državnu potrošnju već i omogućile viši ekonomski rast, jaz će i dalje ostati, što je neodrživo.

Na kraju, ovo svakako nisu definitivni rezultati. Prihodi i rashodi su u nominalnim vrijednostima, što znači da su primjerice porezni prihodi veći kad su cijene veće. Cijene bi treballi držati konstantnim, no to nije jednostavno za državnu potrošnju, koja se razliku od običnih kućanstva. Također, dobro bi bilo kontrolirati za broj stanovnika. Više ljudi, znači više poreza, a znamo da u Hrvatska broj stanovnika pada. Ukupni prihod i rashod države su varijable ishoda, a daleko više nas zanimaju varijable fiskalne politike, tj. razni porezi na prihodovnoj strani i stavke potrošnje na rashodovnoj.

13. srpnja 2013

Iz Arhiva – Švicarci na Hrvate 2007.

autora/ice cronomy

Čitajući odličan članak Milana Deskara-Škrbića u Banka Magazinu ne mogu se otrgnuti dojmu da su banke zaslužile izgubiti ovaj spor oko kredita u ‘švicarcima’ i kamatnih stopa itd. Ne jer imam nešto protiv banaka ili njihove prakse ili jer mislim da su namjerno obmanjivale svoje klijente ili učinile nešto “krivo”, već jednostavo, kako se meni čini, jer se nisu uspjele oduprijeti argumentima na osnovi kojih je sudac Dobronić donjeo nepravomoćnu presudu. Zbog šlampavosti obrane.

Sudac Dobronić se poziva na studiju MMF-ovih ekonomista iz 1997. o kretanju švicarskog franka, odbacuje utjecaj financijske krize i recesije u EU i SADu, drži da je aprecijacija švicarskog franka bila zadana stvar, zicer, te da je i sama financijska kriza bila predvidljiva, citirajući Krugmana.

Usudio bih se reći da uz par dana pripreme jedan dobar prediplomski student ekonomije bi mogao replicirati na netočne navode svih ovih teza i dati protu primjere i argumente. Ta nije ovo prvi slučaj nepredvidljivosti kretanja tečaja. Uostalom to je upravo što je Škrbić i napravio.

No, pitam se da li je ili zašto nije do toga došlo u sudnici? Nisam bio u sudnici i slušao sve ove argumente (vjerojatno bi mi pozlilo vrlo brzo) ali pretpostavljam da su neki od ovih argumenata vjerojatno izneseni tokom suđenja i (možda) raspravljani. (?) Ako nisu i ako je sudac Dobronić donio presudu čitajući Krugmana i neke mutne i slabo zapažene radove MMF-ovih ekonomista, čemu onda čitavo suđenje?  Zbog povreda Zakona o zaštiti potrošača?

Ako se diskutiralo o ovim tezama, pravo pitanje je što su odvjetnici banaka radili, kako su se pripremali i kako replicirali na ove argumente odvjetnicima udruge Franak, pravnicima koji do jučer, po njihovim riječima, nisu znali da li je krivulja potražnje silazna ili uzlazna. Što su odvjetnici banka radili, s kim su se konzultirali? Zar nemaju te banke neke stručne i obrazovane analitičare i ekonomiste (neke čini mi se sa prilično zvučnim imenima) koji su mogli i trebali pripremiti odgovore također bazirane na ekonomiji tečaja, financijskih kriza i recesija?

Ovako, ispada da je šaćica ekonomski slabo potkovanih pravnika mahala nekakvim malo ili nimalo relevantnim radom MMF-ovih ekonomista za razdoblje 2007. do danas i zauvijek promjenila hrvatsko bankarstvo, bila presuda pravomoćna ili ne. Možda je bilo moguće pronaći rad – publicirani rad u akademskom časopisu, ne samo radnu verziju – koji ističe probleme i nemogućnost predviđanja kretanja tečaja, analizira stabilnost eur/chf tečaja do izbijanja krize u EU itd.

Ovo je naravno potpuno glupo pitanje, stoga ulovite se za nešto prije nego pročitate ostatak rečenice, ali kako to da ti isti  ekonomisti koji su “predvidjeli” aprecijaciju franka 1997. nisu predvidjeli krizu i recesiju 2008.? Čudno kako ta predviđanja (ne)funkcioniraju u ekonomiji. Poanta je da što god se “moglo” predvidjeti o kretanju tečaja ili krizi, “moglo” se predvidjeti i nešto drugo. U nekakvim seminarskim dvoranama konstatacija suca Dobronića da je bilo moguće predvidjeti aprecijaciju franka bilo bi dočekano sa, ahm, rezervacijom, ali zasigurno i sa protutezom da je franak mogao ostati stabilan ili oslabiti u odnosu na euro zbog ovog ili onog razloga. 

Primjerice, čisto da se besramno samopromoviram, Dobronić nije trebao kopati po radu iz 1997. da bi konstatirao da će franak aprecirati, već je mogao pročitati što sam napisao na ovom blogu davnog Rujna 2007. o popularnosti kredita u francima ili sa valutnom klauzulom, mogućnosti jačanja franka i rasta referentne kamatne stope za franke, te kako “Ne bi bilo iznenađujuće da kamate na kredite s valutnom klauzulom u Švicarskim francima porastu još jednom do kraja (2007.) godine.

Mogući mehanizam je onda bio jačanje franka zbog podizanja referentne kamatne stope (3-mjesečni Libor) Švicarske Narodne Banke “kako bi smanjila raskorak između kamatnih stopa na ostale valute, poskupila franak i tako učinila carry-trade manje privlačnim” (citiram sam sebe ovdje). Zbog toga, “predividio” sam onda da podizanje “švicarske kamatne stope zbog veće inflacije i smanjivanja carry-trade, osjetiti će se i u Hrvatskoj kao i drugim zemljama centralne i istočne Europe.”

No, nisam bio toliko sposoban predvidjeti financijsku i dužničku krizu u EU, skandal i krah Libora ili aprecijaciju švicarskog franka zbog njegove percepcije kao najsigurnije valute. Ipak, učinilo mi se onda da:

Postoji zabrinutost da špekulacije sa valutama mogu destabilizirati ekonomije istočne Europe u kojima su hipotekarni krediti indeksirani ili denominirani u francima i vrlo popularni. Dok se tipični investitori na tržišu valuta znaju zaštiti od gubitaka u carry-trade spekulacijama i mogu brzo likvidirati svoje pozicije, obična kućanstva nisu u mogućnosti to napraviti, a neka nisu ni svijesna u što se upuštaju. Hipotekarni krediti su uglavnom u domaćoj valuti, ali indeksirani za franak ili neku drugu valutu. Ako su krediti u “švicarcima” izdani sa plivajućom kamatom, porast Švicarskih kamata će povećati kamate na postojeće kredite. Kad bi vrijednost franka porasla u odnosu na kunu dužničko opterećenje obitelji koja zarađuje u kunama, a ima zajam u francima, bi se povećalo (bilo zbog rasta vrijednosti franka ili nekakve umjetne devalvacije kune).

Kuna je zapravo malo i ojačala u odnosu na franka u to vrijeme. No, unatoč mojim sposobnostima predviđanja ili možda zbog njih, to nije odvratilo ni moje roditelje od uzimanja kredita sa klauzulom u franku te su i oni potom iskusili neugodnosti vezane za potpuno “predvidljivo” jačanje švicarskog franka.

Vo’ se veživa za roge, a čovik za besidu! A ča san ti ja reka 2007. mama? (Forši ta poslovica nima veze sa gornjim tekstom, ma mi se istešo pježa.)

11. rujna 2012

Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)

autora/ice cronomy

Nadam se da ste imali vremena i bar se malo potrudili prožvakati onaj jednostavni model u zadnjem postu u seriji. Pitanja? (Prvi dio ovdje.)

Cilj nam je razmotriti efekte i ulogu državne potrošnje u ekonomiji. Ovo nije Keynezianski model, ali pomoću njega razmotriti ćemo neke Keynezianske ideje, stare (koje sam ja brendirao kao ‘vulgarne’) i nove (potpuno nezastupljene, nerazmotrene u diskusiji o izlasku iz recesije.)

BDP je pao u drugom kvartalu. Privatna potrošanje se strmoglavila. Stari Keznezijanci, u kratko, vjeruju da u tom trenutku država treba uskočiti sa aktivnom fiskalnom politikom i povećati svoju potrošnju na sve ono što privatni sektor ne kupuje i u što ne investira. I monetarnom naravno. Primjerice, Ratko Bošković u svom komentaru o padu BDPa, a izgleda i u svakom njegovom članku, ne može bez da spomene Keynesa i ideju da država mora aktivno trošiti. Naslovnica Jutarnjeg sa Krugmanom to odlično ilustrira. Znamo da je Krugman stari Keynezijanac. (Nevezano, Jutarnji je dakle Keynezianski nastrojena publikacija? Naslov intervja je ipak malo očajan, “Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize“. Kao da hrvatski ekonomisti žive i rade pod kamenom pa im netko izvana treba “otkrivati”.)

No, u teoriji, to nije jedini način na koji država može intervenirati tokom prolongirane recesije, a možda nije ni najpoželjniji. Neki moderni Keynezijanci imaju i ponešto drugačije ideje o ulozi države u ekonomiji.

Zaboravite za sada koji je model ‘ispravan’ ili bolji. Često se o tome raspravlja u javnosti kao o nekakvom proizvoljnom izboru, vjeri ili političkoj ideologiji. Postoji više od jednog načina i modela za razumijeti (makro)ekonomiju i poslovni ciklus. Svaki od njih ima prednosti i mane i sve ih možete naučiti na levelu druge godine fakulteta. Koji je korisniji za razumijevanje recesije na kraju ovisi o stvarnim uzrocima poslovnog ciklusa i u biti kako pojedini model objašnjava i ‘pristaje’ dostupnim ekonomskim podacima.

read more »

01. veljače 2012

Loše i dobre strane proračunskog prijedloga

autora/ice cronomy

Dvije pretpostavke za primjetiti u Vladinim smjernicama za izradu proračuna: prva, herojsko očekivanje (želja) 0,8% ekonomskog rasta ove godine i druga, povratka na putanju ekonomskog rasta “uz izostanak jačih izvanjskih gospodarskih turbulencija” (direktan citat iz Smjernica).

Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

23. studenoga 2010

Proračunske kalkulacije

autora/ice cronomy

Sve pohvale ekipi Vjetrenjača za projekt proračunskog kalkulatora. Stavio sam link sa strane (Vjetrenjača) da i ja malo pridodam širenju ovog projekta. Počeo sam se ‘igrati’ Šukera, doduše to i nije baš toliko teško kad znamo da je ministru i cijeloj Vladi proračun samo aritmetički izračun. Zar nije Šukerov odlazak već najavljen? Predizborne peripetije. Jedino jasno je da za novu i bolju fiskalnu politiku prvi i najvažniji potez je pronaći novog ministra financija. Šuker jednostavno ne zna šta i kako. Nije ni problem pronaći nekog tko bi znao i savjetovao, ali šta kad on i vladajući opet ne žele provesti reforme, rezove, poslušati. Tako, u biti nije Šuker jedini za kriviti, već cijela Vlada. Drago mi je da nisam jedini sa tim mišljenjem.

Složio sam i ja jedan proračun za sljedeću godinu te ga snimio i poslao. Nadam se da će Marko i ostala ekipa imati ću više za reći kad prikupe određeni broj prijedloga samih građana. Koju kategoriju građani smanjuju/povećavaju najčešće, a koju najviše? Koliki je prosječan rez? Koliko je (prosječno) velik ili manji deficit sljedeće godine? Sa samo par tisuća odgovora da se prikupiti zanimljiva baza podataka, možda u mnogo čemu i posebna, bolja od standardnih anketnih upita građana što bi i kako bi.

Što sam uradio? Ovo su krajnji rezultati mog ‘igranja’, na brzaka jer moglo bi se i bolje.

Nastojao sam ići na smanjenje deficita za 2 postotna poena za sljedeću godinu. Otprilike je uspijelo. Da su prihodi od privatizacije dopušteni, vjerojatno i bi. Osim toga, na prihodovnoj strani nisam ništa mjenjao osim ukidanja nulte stope PDVa. Sve promjene su bile na rashodovnoj strani. Zdravstvo (-5%), naknade nezaposlenima (-3%), mirovine, (-5% i -3%), ostalne mirovine (-3%), braniteljske (-3%), subvencije poljop. (-10%), ostale subvencije (-5%). Otpuštanja i smanjenja plaća su bila u Znanosti, obrazovanju i sportu, obrani, javnoj upravi (središnje države i lokalne) po 4, 5, 6%, pomoć u inozemstvo je isto skresano za (-10%). Rezovi plaća u javnom sektoru su najbrži način kojim se mogu donekle izjednačiti prava zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

Za razliku od nekih drugih, poput Jurčića i Ante Babića (jedine koje sam pronašao), gornji rezovi nisu drastični. Znam da rezanja plaća svatkome jest drastičan i nepoželjan čin. No, ako imate jasan cilja i zadatak smanjiti deficit, javni dug i prekvalificirati državnu potrošnju u efikasniji mehanizam raspodjele i razvitka onda ne možete izmišljati toplu vodu. Smanjenje rashoda je dokazano najkvalitetniji način konsolidacije javnih financija. Primjetite tu frazu. Nije ukošena bez razloga.

Ne može se silno puno napraviti u proračunu za jednu godinu, ako je pravi problem u fisklanoj politici, nedostatku ideja, smjera, nedostatku kratkoročnog, srednjeročnog i dugoročnog cilja. Ovako, ispada da je problem u aritmetičkom izračunu i političkoj volji da se stavke samo režu i otpuštaju ljudi. To je pogrešno.

Proračun se ne može balansirati u jednoj godini, niti mora. Politika balansiranog budžeta je u mnogim situacijama suboptimalna. Uz deficit od 4.6% BDPa nisu potrebni drastični rezovi potrošnje, pogotovo u trenutnoj ekonomskoj situaciji, ili porezne akrobacija samo da se prikupi neki prihod, kakve se predlažu već mjesecima. Ogromni rezovi u jednom proračunu, za jednu godinu ugrožavaju ekonomsko stanje zemlje. Trebali bi biti raspoređeni u sljedećih par godina, sa određenim ciljem za svako razdoblje i jasnom političkom porukom. Ne prijeti nam neposredna dužnička kriza, iako financijska tržišta imaju ograničeno strpljenje i povjerenje, naravno. Dakle, ono što je još prošlo-godišnji proračun trebao započeti je fiskalnu konsolidaciju ili konsolidaciju javnih financija. To je proces koji traje par godina, upravo kao što mnoge Vlade u Europi najavljuju posljednjih mjeseci. Uostalom, mnoge je primjera zemalja koje su u posljednjih par desetljeća prošle kroz konsolidaciju javnih financija. Imamo njihova iskustva i lekcije uspijeha.

Primjerice, pročitajte o iskustvima Švedske sa početka ’90ih. Poanta: rezovi i konsolidacija ne moraju znači rješiti se socijalne države. Nasuprot.

Mislim da je vidljiv problem sa ovakvim proračunskim kalkulacijama. Konsolidacija javnih financija je primarno političko pitanje, pitanje ekonomske politike, ne samo budžetsko pitanje. Problem smanjenja deficita/rashoda za 2% je isti kao i smanjenja za 20%.

Drugim riječima, ne radi se samo o skupu brojeva koji se mogu povećavati ili smanjivati, već o kompleksnom, uzajamnom utjecaju mnogih stavki. Rashodi za zdravstvo se ne mogu tek tako smanjiti bez ikakve reforme, nove raspodjele plaćanja, utjecaju na troškove/cijene, cijene osiguranja i sličnog. Reforma rashoda zdravstva nužno za sobom vuće i reformu prihoda zdravstva, kad već imamo potpuno javan zdravstveni sustav. Dakle, pitanje postane kakav zdravstveni sustav želi Hrvatska, što vrijedi zadržati od postojećeg, a što ukoniti, nadomjestiti novim i boljim? (Da to je stvarno pitanje o kojem mnogi razmišljaju i koji iziskuje društveni dijalog.) Slično je i sa visokim školstvom primjerice, ali i srednjoškolskim obrazovanjem. Političko pitanje je ponajviše istaknuto u vezi mirovinskog sustava – smanjenja mirovina, mirovinskih prava, poreza na plaću koji financiraju te mirovine. Svatko u zemlji ima ulog (stake) u ishodu mirovinske reforme.

Često se spominje kako je proračun temelj ekonomske politike jedne zemlje, najbitniji dokument jedne Vlade, nosioc njene razvojne politike, i slično. Ali je i politički dokument, koji reflektira ne samo stav vladajuće stranke već i opredjeljenje društva o porezima, raspodjeli, prioritetima razvoja, društvenu polarizaciju, društvene konflikte o preraspodjele, politički moćne skupine kojima se politika dodvorava, koje mogu diktirati uvjete i stavke u proračunu neovisno o posljedicama po čitavo društvo i ekonomiju. Da bi se riješila pitanja proračuna i javnih financija trebaju se razriješiti društveni konflikti, te urediti društveni izbor koji vodi u zdrave javne financije.

“When the people find they can vote themselves money, that will herald the end of the republic.” – Benjamin Franklin

30. lipnja 2010

Izvješće MMFa – Plaće

autora/ice cronomy

Za razliku od mnogih drugih izvješća koje je MMF objavio nakon konzultacija u Hrvatskoj, ovo je vjerojatno značajnije i zanimljivije s obzirom na vrijeme referenduma i reforme u ‘procesu.’ Tj. sada je bolje i isplativije vrijeme za informirati se o konkretnom stanju zemlje, umjesto oslanjati se na paušalne, ultra-subjektivne opise stanja.

Hrvatska verzija via HNB.

Original na engelskom.

Ovaj graf je informativan.


7. Cjenovni i troškovni pokazatelji pokazuju da se konkurentnost pogoršavala u proteklim godinama. … Također, jedinični troškovi rada su rasli znatno brže u Hrvatskoj nego u trgovinskim partnerima – rast plaća u privatnom sektoru je vjerojatno bio potaknut brzim rastom plaća u javnom sektoru u godinama prije krize (tablica u tekstu). Stoga se ukupna razina plaća čini visokom u odnosu na razinu produktivnosti i dohotka u Hrvatskoj. To je odraz nekonkurentnog određivanja plaća i snažne prisutnosti sindikata u javnom sektoru koji zapošljava jednu četvrtinu radne snage, isključujući javna poduzeća.

Ne postoje mnogobrojna riješenja za ovakvo stanje,  pogotovo ne kratkoročna (recimo oko godinu dana).

Samo su dva koja su približno kratkoročnog tipa: ili se moraju rezati plaće i ograničavati njihov rast ili otpuštati. Otpuštanje je naravno kontra namjere i cilja ekonomskog oporavka. Ostaje nam dakle rezanje nominalnih plaća u privatnom i javnom sektoru. Iz grafa i objašnjenja trebalo bi biti jasno od kud treba krenuti, gdje je problem. Već znamo da sindikati ne žele ćuti, niti su spremni, ni za jedno ni za drugo, iako nešto treće ne nude. Čak se u biti bore za zadržavanje dohodovne politike kakva je u javnom sektoru, to je poanta referenduma.

Dogovornih riješenja nema. Dohodovna politika (za koju su kolektivni ugovori zamjenica) koja se vodila do sada u javnom sektoru je neodrživa i nije doprinijela povećanju konkurentnosti.

Općenito, da su i koliko Hrvatski troškovi rada viši od susjednih zemalja, trgovinskih partnera, pogledajte u Slici 4.

06. ožujka 2010

Ekon Rap

autora/ice cronomy

Video koji se širi ekonomskom profesijom poput virusa. Rap (ili hip hop, ne znam razliku) verzija Keynesovog i Hayekovog prikaza poslovnog ciklusa. Ako ga niste još vidjeli. Više ovdje.


Oznake:
18. rujna 2009

Jesensko Otvoreno – uvodno, ukratko

autora/ice cronomy

Trenutne obveze me držve prilično zauzetim pa blog pati i nisam time oduševljen. (aka. dosta nedovršenih postova čeka.) Neke stvari mi promaknu, a ima se što za reći. No nije mi promaklo novo Otvoreno o proračununu za 2010. Komentirati ću malo, pogotovo kad me Lovrinčević iznenadio sa gotovo apologetskim objašnjenjem kriznog poreza. Ne slažem se sa njime. Mislim da je u krivu i ne postoji ništa što se zove “porez solidarnosti.” Poanta, problem, riješenje je u političkoj ekonomiji vođenja državnog proračuna, ne u mehanici uvođenja novog poreza za vrijeme recesije, što se sa time pokušalo napraviti, ili čiji je to prijedlog. (BTW, koga briga i zašto je bitno čiji je prijedlog? Vlada provodi politiku i Sabor donosi zakone.) Znamo što uvođenje novih poreza za vrijeme recesije znači i što smanjenje državne potrošnje za vrijeme recesije znači. Ni jedno ni drugo nije poželjno. Ali pogrešno je sada, kao i uvijek, tražiti riješenja za ulogu države u gospodarstvu na prihodovnoj strani, a ne na rashodovnoj. Ponašanje države je određene/vidljivo na rashodovnoj strani proračuna, pa je tako i korekcija u ponašanju na rashodovnoj strani. U Hrvatskoj se riješenja već godinama traže na prihodovnoj strani proračuna. Krivo. Uputiti ću zainteresirane na lekcije iz drugih zemalja koje su popravile svoje javne financije i unaprijedile državno ponašanje na rashodovnoj strani.

Tomislav Petrov na SEEbiz je dao mali osvrt na Otvoreno o proračunu. Ipak, ono što je opisao je fskalna teorija, fiskalna politika je nešto drugo.

07. rujna 2009

Neiznenađenje i iznenađenje

autora/ice cronomy

Šuker u Sisku.

Ivan Šuker: Krizni porez ideja jedne sindikalne središnjice

Napomenuo je da uvođenje kriznog poreza nije izvorna ideja Vlade, već jedne sindikalne središnjice koja nije pristala na smanjenje plaća pa je predložila porez koji će zahvatiti sve zaposlene.

Ma naravno. Još kad bi mogli glasati za te sindikate koji nam donose zakone, pa ih smjeniti na sljedećim izborima… Valjda je bilo samo pitanje vremena kada će se odgovornost za harač prebaciti na druge. Neiznenađuje.


Iz Jutarnjeg. Vladine antirecesijske mjere uzrokuju pad BDP-a

Prema procjeni bonitetne kuće Dun & Bradstreet, smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza u kontekstu recesije pogoršat će opseg gospodarskog pada u Hrvatskoj.

Uslijed toga, očekuju stopu gospodarskog pada od 4 posto, a za 2010. prognoziraju rast od 0,3 posto. Drugim riječima, antirecesijske mjere hrvatske Vlade imale su kontraefekt.

U rujanskom izvješću te tvrtke ističu kako odgovor Vlade na pad gospodarskih aktivnosti ostaju i dalje pojedinačne mjere, odnosno manjka ujednačen i dosljedan program.

To je, tvrde, pogoršalo nervozu među investitorima koji više ne znaju kojim će se putem ubuduće kretati politika.

Ne treba nam “procjena” kroz nekakvu fancy ultra kompleksnu analizu da bi znali kako je smanjenje proračunske potrošnje i povećanje poreza sve suprotno od onoga što bi bila antirecesijska, stimulativna mjera. Te mjere nisu dizajnirane kako bi potaknule gospodarstvo na oporavak, kako bi ga vratilo na uzlaznu putanju bar kratkoročno. To su stabilizacijske mjere kako fiskalni sistem ne bi krahirao. Nemaju nikakvu poticajnu funkciju. Iznenađuje me da se nekako posebno ističe da su “Vladine antirecesijke mjere imale kontraefekt.” Pa da. Ne treba ih zvati antirecesijske mjere jer one to nisu i ne treba očekivati da će one stimulirati gospodarsku aktivnost i uzrokovati rast BDPa. Ne govorim ja to u smislu “kontra Vlade”, jednostavno to je priroda stvari, to su očekivani učinci ovakvih mjera i Vlada nije imala puno izbora što napraviti u ovoj situaciji, ove godine. No, uzroke ove situacije treba tražiti godinama unazad.

%d bloggers like this: