Kolega sa digresije.info u pravo mi je vrijeme ukazao na vrlo zanimljivu raspravu u magazinu Banka između njezina glavnog urednika Željka Ivankovića i Velimira Šonje. Ja sam eto bio toliko zauzet ovih zadnjih par tjedana, da nisam ni čuo do prije par dana nakon da je veliki Paul Samuelson umro, a okužen sam ekonomistima 24/7. (Malo me i sram.) Nastojati ću to nadoknaditi u ovo tekstu. Promaklo mi je i dosta drugih događaja, ali o tome drugom prilikom.
Da krenem od Ivankovićeva originalnog uvodnika. Pozdravljam uvodnik zbog čistog i bezrezervnog iznošenja stava koji se slabo čuje u hrvatskoj poslovno-ekonomskoj domeni – da ipak nešto ne štima sa pristupom hrvatskih ekonomista hrvatskoj ekonomiji. To je, koliko sam uspio dohvatiti iz oba teksta, suština Ivankovićeve kritike. Određena verzija te kritike jest na mjestu, ali mislim da se u Ivankovićevoj verziji nalaze neke nekorektnosti i nedostaci što umanjuje njenu uvjerljivost. Šonje je vrlo korektno reagirao i ispravno ukazao na neke nedostatke Ivankovićeva argumenta. Slažem se sa njim da je Ivankovićeva slika o hrvatskim ekonomistima nepotpuna, ali ne i da su njihove slabosti “zamišljene.”
Samo uvođenje knjige Animal Spirits u argument pokazuje da Ivanković dovoljno razumije veću sliku, promišlja o tome što nedostaje u razumijevanju hrvatskih ekonomskih problema. I na pravom je tragu. Akerlof i Shiller ukazuju na neke nedostatke u razumjevanju ekonomskih fenomena svugdje, ne samo u hrvatskoj, tj. podsjećaju na neke zaboravljene lekcije. Ipak, ono na što Ivanković aludira kao problem je što akademski ekonomisti zovu, ponekad i omalovažavajuće, “gore-dolje ekonomijom”. Prof. Krugman je to pojasnio u par svojih knjiga. Radi se onoj vrsti ekonomije koju javnost vidi u medijima. Preokupacija posljednjim statističkim podacima i forsiranje mogućih i nemogućih zaključaka iz toga. Suhoparno, vjerojatno dosadno i limitirajuće u svojoj pronicljivosti ekonomskih poteškoća. Ivanković je u pravu, to je upravo, u dobroj mjeri, slučaj na hrvatskoj “ekonomskoj sceni”. Iznimke potvrđuju pravilo da se u većini nastupa u Otvorenom ili dnevnim komentarima ekonomskih zbivanja pojavljuju gore-dolje ekonomisti kojima je cilj propagiranje ove ili one interpretacije i sva sila onih “trebamo” rješenja.
Sve uredu do sada. Ivankovićve poruka nije radikalna, iako se neće dopasti mnogima. Međutim, gdje je Ivanković prepoznao određene slabosti, malo je i pregeneralizirao i zalutao u svojoj kritici. Nisu svi hrvatski ekonomisti ograničenog pogleda na mehanizme ekonomske aktvnosti i plitkog spektra znanja.
Potaknutim time, Velimir Šonje je ispravno reagirao i pokušao ispuniti neke rupe. U svom osvrtu dotaknuo se mnogo toga. Ponajviše, vrlo je točno da je korišetenje termina “standardni ekonomski modeli” vrlo neodređeno. Sva sila ih je, iz mnogih domena ekonomske znanosti te rasprava koji su to ne vodi ničem korisnom u ovoj situaciji. To nije poanta i cilj rasprave ovdje. Meni, nasuprot Šonji, nije očito da se Ivanković referira baš na teoreme blagostanja kad kaže “standardni ekonomski modeli.” Mislim da je bio dovoljno jasan što on smatra pod “standardni ekonomski modeli” u svom uvodniku. Limitirajmo se na to kako bi došli do nekih (zanimljivih) zaključaka. Ne treba ulaziti u dublje diskusije i primjere “koji su to još.” Uglavnom, nije poželjno koristiti termin “standardni ekonomski modeli” jer bi mogli pokrenuti raspravu i o recimo “autoregressive conditional heteroskedasticity” kao jednim od standardnih modela ili njegovoj “adekvatnosti”. (Razumljivo je ako ste se počešali po glavi.)
Šonje također ukazuje na jednu pojedinost koja se slabo čuje i razumije u Hrvatskoj. U pola slučajeva pak uopće nisu pravi ekonomisti koji su prezentirani u javnosti, već kako Šonje ukazuje oni koji spadaju pod domenu poslovne administracije, biznisa ili kako vam već drago. To što se kod nas svi koji završe ekonomski fakultet brendiraju kao diplomirati ekonomisti je blago rečeno uvredljivo i iritirajuće, ako i ne već čisto glupo. Ne razumijem zašto se na preddiplomskom studiju ne radi nikakva klasifikacija već se svi trpaju u isti bazen, a na diplomskom odmah postoji razlika između netkoga koji je dobio MBA i onoga sa magisterijem ekonomskih znanosti. Ako razumijemo da postoji razlika između ‘poslovne administracije’ i ‘ekonomike’, ona postoji i na prediplomskom studiju. Rekao bih da u takvom nepreciznom ustroju ekonomskog obrazovanja djelomično leži odgovor na problem “gerilske slike” ekonomske struke u Hrvatskoj. Nadalje, trebamo na umu držati onu pomalo grupu razliku koju sami ekonomisti rade, između makro i mikro ekonomista. Mislim da sam jednom vidio jednog mikroekonomista na televiziji da daje kratki intervju. Za druge koji nisu očiti makroekonomisti, a njih je vrlo malo, nisam siguran pod koju točno granu spadaju i čime se bave. (Ekipa sa IJF je vjerojatna iznimka.) Nedostatak raznovrsnosti ponude i razumijevanja da postoji raznolikost među ekonomistima je problem, da nisu svi stručni i kompetentni za sve, i na to također Ivanković aludira indirektno.
Ipak, bolje da se koncentriramo na, kako Šonje kaže, važnija pitanja koja su artikulirana kroz raspravu.
Dakle, kao odgovor na prvo pitanje Tko su “hrvatski ekonomisti”? predlažem da se prvenstveno razlikuju gore-dolje ekonomisti od onih akademskog tipa, koji kreću sa znanstvenim pristupom ekonomskim pitanjima, oni čije se diskusije i analize hrvatskih ekonomskih problema nalaze u stručnim časopisima, te su kao takve u biti nedostupne i nerazumljive široj javnosti. Na njih Šonje ukazuje kad kaže “poznati su mi brojni radovi hrvatskih ekonomista”. Nažalost ti brojni radovi i njihovi autori nisu poznati javnosti kao ni većini zakonodavaca. Nisu poznati ni mnogim novinarima, što je vidljivo u površnosti njihovog pisanja o određenoj temi o kojoj postoje stručni, objavljeni radovi koje nisu pogledali. (Ivanković je tu vjerojatno iznimka.) Nadalje, to su oni koji su tek do nedavno (do recesije) imali malo utjecaja na političke institucije; oni koji se ne pojavljuju u Otvorenom i sličnim dovoljno često da bi građani primjetili razliku.
Javnosti, a čini se i Ivankoviću, je pretežito poznata ona druga skupina, tkz. “gore-dolje” ekonomisti čija je primarna svrha komentiranje i verbiozna elaboracija najnovijih statističkih podataka, uglavnom makroekonomske prirode i potom iz njih izvlačenje prognoze što će se dogoditi sutra. Znamo kako to već ide – novi podatak o stanju poslovnog ciklusa, primjerice nezaposlenost ili industrijska proizvodnja, izađe i sutradan se u medijima pojave uvijek ista lica sa uvijek istim komentarom. (Banka magazin je vjerojatno mala iznimka.) Javnost sigurno misli da se upravo tim manje-više monotonim poslom bavi većina ekonomista. Ne, ne bavi se, oni čine posebniju skupinu ekonomista. Ivanković jasno ima na umu ovu drugu skupinu kad kaže da pod “hrvatskim ekonomistima” smatra:
U Hrvatskoj je omjer utjecaja u korist druge skupine pa se stvorila percepcija neadekvatnosti svih domaćih ekonomista i “standardnih modela” na koje se oslanjaju i kako ih je Ivanković označio. To je moguće, no to ne znači da je ta skupina ekonomista manje vrijedna, sposobna ili nužna, iako priroda njihovog posla i njihov nastup ostavljaju monoton dojam. Dapače. No u dobroj mjeri točno je što Ivanković kaže – samo interpretiranje brojčanih fenomena poslovnog ciklusa ne pridonosi mnogo razumjevanju mnogih ekonomskih problema Hrvatske i ne nudi mnogo na planu riješenja. Međutim, nije točno da je to “područje na koje su se suzili većina hrvatskih ekonomista.” Šonje je tu upravu – hrvatski ekonomisti, kao i oni mnogih drugih zemljama, vrlo su heterogena intelektualna skupina (Šonje ostavlja dojam da se radi o specifično hrvatskom fenomenu, s čime se ja ne slažem) većina njih se ne bavi samo šturom statistikom i dnevnim fenomenima poslovnog ciklusa, te Ivankovićeva “herojska” pretpostavka o jedinstvenosti hrvatskih ekonomista u korištenju “standardnih modela” je neadekvatna i nekorektna. Nedostatak poznavanja te razlike ostavlja mnogo za tražiti i interpretirati u Ivankovićevu uvodniku.
Mislim da je ova klasifikacija na tragu Šonjevog opisa heterogenosti ekonomista u hrvatskoj i djelomično zadovoljava naše potrebe razumjevanja i razlikovanja tko su “hrvatski ekonomisti.” Neću spominjati imena, ali čitatelji koji prate naš ekonomski roster trebali bi sa lakoćom razlikovati jednu skupinu od druge.
Posebno je zanimljiva druga tema diskusije – “upotreba matematičkih i statističkih modela u ekonomskoj znanosti”. Ivanković ima problem sa time. Mislim da je sigurno krivo protumačio matematiku i statistiku (nije isto kao i ekonometrija, ali dobro) kao uzroke neadekvatnosti razumijevanja teškoća hrvatskog gospodarstva. Ja ću pokušati ukazati zašto su oni nužnost i kako, suprotno Ivankovićevu stavu, znatno poboljšavaju naše razumijevanje. Pozicija Šonje mi je malo nejasna. Da li je podnaslov “Ekonomika koja se oslanja na statistiku i matematiku ne daje puno novoga” kao nekav vrsta ironičnog stava ili stvaran stav Šonje? Da li bi to trebao biti stav Ivankovića koji Šonje ističe kao neispravan?
Kažem da je tema posebno zanimljiva jer se, vrlo vjerojatno pukom slučajnošću, pojavila baš u ovom broju, baš koji dan prije smrti diva ekonomske znanosti Paula Samuelsona. Oni koji su upoznati bar malo sa Samuelsovim doprinosom (možda je bolja riječ transformacijom ekonomije) spojiti će dva i dva u tren. Najme Samuelsonov najveći doprinos je baš kao što ga je opisao Avinash Dixit:
He took numerous principles of economics that were hidden in obscure verbiage by previous generations, and reformulated them with crystal clarity in the language of mathematics. In the process he always found new results, many of which launched new fields, or revolutions in stagnant ones.
Istina, količina i utjecaj matematike u ekonomskoj znanosti je danas golema i nezadovoljstvo time raste. David Henderson u svojoj kolumni u WSJ povodom smrti Samuelsona kaže da je njegov pristup i matematizacija ekonomije bila “dvostruki blagoslov.” Matematika i ekonometrija mogu riješiti mnoge teoretske “drž-nedaj” prepirke i ponuditi daleko jasnije riješenje i odgovor onima koji su odgovorni za proveđenje ekonomske politike.
The upside is that Samuelson sometimes used math to resolve issues that had not been resolved at a theoretical level for decades. As fellow Nobel laureate Robert Lucas of the University of Chicago said in a 1982 interview, “He’ll take these incomprehensible verbal debates that go on and on and just end them; formulate the issue in such a way that the question is answerable, and then get the answer.”
Zanemariti tako nešto, pogotovo u Hrvatskoj prepunoj drž-nedaj prepirka bilo bi iznimno beskorisno. Samo razumijevanjem toga ne vidim u čemu bi bio problem sa matematikom i statistikom.
Krugmanova primjedba je da matematika mora biti sluga, a ne gospodar ekonomskoj znanosti. Znamo da je danas gotovo pa sasvim obrnuto. Matematika bi trebala biti jezik za ekonomsite i to je nit vodilja Samuelsonova pristupa; kutija alata koja sadrži pregršt teorema i zakona koji su u službi ekonomske znanosti. Oni koji se najbolje služe tom kutijom, danas, nažalost ili ne, imaju najbolje uspijeha. Kako Henderson ističe oni koji odlično razumiju ekonomske koncepte ponašanja u lošijoj su poziciji u odnosu na čiste matematičare. Ako debata oko snage, uloge i dosega matematike u ekonomiji jest stara i uvijek prisutna, nekada sa više nekad sa manje značaja, debata oko upotreba i nužnost kvantitativnih metoda u modernoj ekonomskoj znanosti je jednostavno zaključena, poglavito sa Samuelsonovim doprinosom.
Zašto? Zašto ne bi sve modele, koncepte, teorije i politike formulirali, objasnili i raspravili bogatim riječnikom, logikom, opširnim esejima umjesto kvantitativnim metodama? Prvo i najvažnije je jer svaka ekonomska teorija formulirana u dobar matematički model ima dvije bitne značajke. Sadrži precizno izražene rezulate koji su nam već poznati, koji su očiti, nešto što je intuitivno pa ih model osnaži i dokaže. No također sadrži neke nove, prije neviđene, ne-očite rezultate, neka iznenađenja koja unaprijede naše razumijevanje i znanje o određenoj teoriji, ponašanju, fenomenu. To je jednostvno nemoguće postići samo riječima, esejima i sličnim. Matematizacija daje precizno definiranje problema. Čak i kad ne možemo direktno kvantificirati sve fenomene i ključne faktore možemo ih emulirati dovoljno kvalitetno da dobijemo koristan uvid u ekonomsku aktivnost pod pitanjem i relevantne odgovore. Postoje bolje i lošije emulacije i možda one koje gosp. Ivanković poznaje nisu uvjerljive. Ali to nije razlog da odbacimo jedan od najkvalitetnijih načina razmatranja ekonomske problematike.
Standardna linija “napada” na prezentacijama znanstvenih radova, na seminarima i sličnom je postaviti pitanje “Koje su ne-očite implikacije tog modela?” Odgovor ili nedostatak istoga otkriva doseg i uspijeh rada. Drugo, često se čuje kao prigovor, pa i u Ivankovićevoj objekciji implicitno također, da je ekonomsko modeliranje nerealno, neuvjerljivo. (Ivanković koristi Barro studiju) To je bezvezna objekcija. Svaki model je abstrakcija realnosti. Reći da je matematički ekonomski model nerealan i da zbog toga nije dovoljno koristan je stoga promašena objekcija koja ne doprinosi ničem. Treće, jer nismo odvjetnici. Odvjetnicima treba sto stranica da objasne nešto što ekonomisti mogu u dvije. (šala)
Imam još jednu stvar za dodati koja bi trebala opširnije objasniti što matematizacija nudi, kako koristi. Točnije još jedno pitanje uz ona tri i potom moj odgvor. Pošto se post odužio stati ću ovdje i nastaviti nakon nove godine. Komentari su dobrodošli (email također) kako bi raspravu još kvalitetnije usmjerili.
Sve najbolje svim čitateljima u novoj “još težoj” 2010!
Cronomy.org 