Archive for ‘Ekonomska Politika’

12. siječnja 2016

Ministar Financija treba biti moćniji

autora/ice cronomy

Po procjeni profesora Bićanića, zadnji ministar financija Lalovac bio je “do sada najslabiji ministar financija.” Oštra, profesorska ocjena, ali u dobroj mjeri ispravna, poštena. Lalovac nije nešto posebno napravio kao ministar skoro pa najvažnijeg resora: hapsio je bankare (a nije), lovio desetke milijuna neplaćenog poreza (nije baš posao za samog ministra, a učinak za prihode je zanemariv) i naravno riješavao je problem “švicaraca” i kredita,  monetarnih problema za što nije zadužen.

Možda bi trebalo uzeti u obzir da je Lalovac imao jako malo vremena da postigne veće zakokrete u vođenju javnih financija. Ipak, pitanje je da li bi imao više uspjeha da je raspolagao sa sve četiri godine, jer u jednoj stvari Lalovac je u pravu: ministar financija nema dovoljno moći da provede fiskalnu konsolidaciju i postavi javne financije u funkciju rasta.

Opširno govoreći, dva razloga određuju slabost ministra financija u Hrvatskoj. Prvo, vanjska makroekonomska previranja, na koja ministri Vlade malih otvorenih zemalja poput Hrvatske nemaju nikakvog utjecaja. Kao što smo vidjeli na slučaju švicarca, eksterni šokovi mogu stvoriti značajne socijalne i ekonomske probleme i potom glavobolje ministrima. Vlada međutim malo toga konkretno može napraviti u kratom roku da neutralizira slične negativne vanjske šokove.

Drugi razlog je sama procedura donošenja proračuna, u kojoj po riječima Lalovca:

“ministar financija nema utjecaja na planove drugih ministarstava, on samo prikuplja želje i pozdrave ministara, što nije dobro”

I prof. Bićanić prepoznaje da su ministri financija redovito slabiji dio Vlade. Ne mislim da je to tako jer su bili slabe osobe, loše izabrani ljudi, na što je Bićanić aludirao u svom tekstu. Crkvenac i Dalić su imali ekspertizu, a Šuker i Linić su bili politički vrlo jaki (stoga možda i najbolji izbor sa politčkog gledišta). Problem leži u proračunskom procesu i institucijama koje otežavaju unaprijeđenje fiskalne discipline i odlučno provođenje fiskalne konsolidacije, posebno sada kada je proračunski deficit visok i rast javnog duga nije stabiliziran.

Kao što su Alesina i Perotti sažeto prikazali, postoje dva pristupa donošenju proračuna: kolegijalni i hijerarhijski. Ovaj prvi je karakteriziran pluralističkim pristupom u svakom koraku proračunskog procesa, koji omogućuje svim ministrima određenu moć nad krajnjom verzijom proračuna. Naglasak na demokratskoj kontroli proračuna ima svoju vrijednost: garantira svakom proračunskom korisniku u Vladi  i Saboru utjecaj i kontrolu te primorava (ili omogućuje) kompromise između suprostavljenih interesa.

Problem je da  kolegijalnost i garancije odugovlače, a možda i onemogućavaju, fiskalnu konsolidaciju upravo onda kad je ona najpotrebnija, kako ističu Alesina i Perotti. To je zbog toga jer ministri ‘potrošači’ imaju značajnu moć nad proračunom, relativno prema ministru financija koji je jedini odgovoran za proračunske prihode.

‘Problem zajedničkog dobra’ (common pool problem) nije teško uočiti: svaki ministar ima motivaciju ne samo zagrabiti što više u proračun – jer su benefiti u obliku veće potrošnje na razini ministarstva i uzdižu samog ministra dok su troškovi raspoređeni kroz sve uplatitelje u proračun, za što je odgovoran samo jedan ministar – nego i što prije – jer i drugi proračunski korisnici žele što više za svoje ministarstvo pa treba osigurati sredstva rano. Sandra Švaljek je opisala isti problem sa velikim brojem stranaka u koalicijskim vladama i rascijepkanom moći odlučivanja.

Drugi, hijerarhijski pristup u donošenju proračuna ograničava tko i kada utječe na zadnju verziju proračuna svojim prijedlozima i zahtjevima za potrošnjom, te jednostavnim ‘top-down’ pristupom daje najveći utjecaj onima koji imaju i snose najveću odgovornost, ministru financija i premijeru. To ne znači nužno diktat, ali zna se čija je riječ zadnja. (The buck stops here!) Hijerarhijski pristup povećava moć ministra financija, koji je zadužen da centralizira proračunsko odlučivanje i uzme u obzir zajedničko proračunsko ograničenje, te limitira moć svih drugih ‘ministara potrošača’. Zbog toga, hijerarhijska procedura ima veću šansu osigurati fiskalnu disciplinu u vremenima visokih deficita i brzo rastućeg javnog duga.

Iz opisa procedure pripreme i donošenja državnog proračuna Proračunskog vodiča za građane IJF-a i  lamenta Lalovca proizlazi da je u Vladi u efektu kolegijalna procedura.  To znači da je fiskala prilagodba otežana u samom startu donošenja proračuna, zbog slabe pozicije ministra financija i nedovoljno centraliziranog odlučivanja oko proračunske potrošnje.

Postoje razlozi i ispravni argumenti da moć ministra financija treba biti ograničena. Ipak, to može biti dvosjekli mač. Valja prepoznati da se radi o ograničenju apsolutne moći u stvaranje fiskalne politike, čime se želi ograničiti zloporaba pozicije i politički oportunizam, što bi općenito trebalo biti kažnjeno na izborima. Ograničavanje relativne moći ministra financija u odnosu na druge ministre u Vladi, čiji je sasvim racionalan cilj veća potrošnja, limitira slobodu kreiranja fiskalne politike tako da onemogućava kontrolu rashoda i brzu fiskalnu konsolidaciju kad je to nužno potrebno.

Ako smo zabrinuti da bi si ministar financija u Hrvatskoj Vladi uzeo maha i nekontrolirano jačao, postoje reforme drugih proračunskih institucija koje mogu kompenzirati za njegovu/njezinu jaču ulogu, kontrolirati tu moć i učiniti ministra financija odgovornim za (ne)postignute rezultate. Prvo, više transparentnosti u donošenju proračuna. Puno više. Kako IJF ističe već godinama, u tom području Hrvatska ne stoji dobro. Točnije, situacija se pogoršava. Drugo,  uvođenje i poštivanje fiskalnih pravila, koja propisuju mjerljive ciljeve za ministra financija (dopuštene visine deficita, javnog duga). U Hrvatskoj je to postignuto Zakonom o fiskalnoj odgovornosti, makar nominalno.

Doduše, striktna fiskalna pravila mogu i natjerati ministra financija da posegne za “kreativnim metodama” prilikom donošenja proračuna, što umanjuje njegovu trasparentnost. Nema besplatnog ručka u ekonomskoj politici. Također, pitanje je da li relativno slab ministar financija, ako je i potpomognut premijerom, može zadovoljiti ciljeve iz Zakona?

U Hrvatskoj problem nije da je ministar financija prejak, nego preslab u odnosu na  ministre potrošače. Koje kod ime novi premijer i podpredsjednici postave na mjesto ministra financija, nužno bi bilo da istodobno ojačaju samu poziciju ministra i centraliziraju proces donošenja proračuna. Tu reformu mogu kompenzirati povećanjem otvorenosti proračuna, koristeći se preporukama IJF. Posao je već netko odradio. Korisno bi bilo i da se ozbiljnije pristupi Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, ne samo kroz poštivanje brojčano zadanih ciljeve, nego procedure kojom se to postiže.  Primjerice, prvo bi Vlada trebala odlučiti a Sabor izglasati deficit proračuna i ukupnu potrošnju kojom se taj deficit postiže, a onda se dogovarati oko raspodjele potrošnje među korisnicima.

Postoje ozbiljne i neozbiljne fiskalne konsolidacije. Ovakvi potezi bi znatno poboljšali kredibilitet Vlade da namjerava provesti ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju u očima  kreditnih agencija, europske komisije te stranih i domaćih investitora.

P.S. A nismo ni spomenuli instituciju ‘rebalansa’ kojoj su sve Vlada do sada  nekontrolirano vraćale, poput kakvog fetiša. Izbaciti tu riječ iz upotrebe treba. Zaboravite samu ideju rebalansa.

14. svibnja 2014

Država bi trebala prestati spašavati radna mjesta

autora/ice cronomy
22. travnja 2014

Beskorisnost “neoliberalizma” (587459-ti put)

autora/ice cronomy

Više od 2 mjeseca bez blogiranja. Loše.

Mislim da postoje dva načina da postanete nerelevantni. (1) da jednostavno propadnete u zemlju. Nisam u zemlju propao, samo sam veoma zauzet. (2) način da postanete nerelevantan u javnoj diskusiji je da kao intelektualac, akademik, stručnjak, itd. pišete i diskutirate o …. wait for it …. nerelevantnim temama, idejama, riješenjima. Mislim da to izbjegavam.

[1] Nema boljeg da uzavre blogerovu krv nego beskorisno laprdanje grupice intelektualnih nulera pozera, koji se skrivaju iza beskorisnih fraza i ispuhanih ideoloških koncepata, a tobože pokušavaju potaknuti nekakvu društveno korisnu intelektualnu raspravu.

Slučaj je to sa skupinom akademika i ekonomista, izgleda dobrim djelom okupljenih oko HDZ-a, koji uzroke sadašnje recesije u Hrvatskoj vide u “prihvaćanju i upotrebi neoliberalne ideologije, ideokracije i mitologije“:

  • neoliberalizam je dotukao Hrvatsku;
  • neoliberalizam je opasan za opstanak malih naroda;
  • domaći ekonomisti krivi su za njegovo promoviranje;
  • domaći ekonomisti krivi su za trajanje krize u Hrvatskoj;
  • domaći ekonomisti krivi su za nastajanje krize u Hrvatskoj;
  • privatizacija je loša;
  • državni kapitalizam je dobar;
  • prosvijećeni državni kapitalizam je još bolji;
  • treba studirati Marxa;
  • neokolonijalizam;
  • baba roga;

Mediji su te pompozne i ‘maštovite’ teze naravno bezrezervno prenijeli. Na 24 stranice rada neoliberalizam je spomenut 92 puta, u raznim oblicima, a opet ništa korisno nije rečeno. Keynes i kejnzijanstvo je spomenuto 43 puta, bez da je jednom opisan način kako bi to funkcioniralo u Hrvatskoj. Paradoksalno, javne investicije na tragu (krute) kejnezijanske politike i državno vlasništvo poduzeća karakteriziralo je vladavinu HDZ-a do 2012.  Ali, neoliberalizam je kriv.  (Da li je intelektualno nepošteno od mene da ne želim proslijediti direktan link na rad?)

Jednom sam rekao, a sad ću ponoviti: koncept i sam izraz neoliberalizam ima malo, ako ikakvog značaja u potjeri za boljim sutra. Koriste je ekonomski polu-pismeni, ali najglasnij komentatori koji vode diskusije (da ne kažem glavnu riječ) koristeći se tobože samo-očitim “istinama” i poštapalicama kao zamjenom za suvislu misao. Nažalost, u društvu u kojem još uvijek vladaju krute polu-istine o tržištu, beskorisne ekonomske teorije i diktat države, ne čudi da upravo takvi dobivaju medijskog prostora.

No, sigurno je bez trunke nedoumice da to nije rasprava koja će pomoći u rješavanju problem recesije, nekonkurentnosti i stagnacije Hrvatske ekonomije, ili uopće razumijevanju istog. Čitajte Marxa do mile volje, no kao što je Željko Ivankovoć jednom napisao, ovo je odličan primjer “diskusije koja onemogućava oporavak.”

Uz to, ovakvi ispadi HDZ-ovaca stranci daju imidž potpuno beskorisne stranke koja  se sama sa sobom ne može dogovoriti što hoće i što predstavlja. Podvodni tuneli, Marx, korupcija i nacionalizam, sve je jedno veliko ništa, a ne politička opcija. Nažalost, i to je loše za Hrvatsku. Demokracija i zemlja je na dobitku sa kvalitetnom oporbom koja je vlasti stalno za petama i tjera je na inovativna razmišljanja i poteze. Ovako, SDP i drugi ne moraju puno brinuti od “koncepcijski zbunjenog” HDZa i može dati mozak na pašu.

[2] Ništa bolji ne vidim nedavni intervju sa renominiranim ekonomistom Zvonimirom Baletić-em u Globusu.  Doduše, umjesto neoliberalizma, Baletić se bacio na teorije zavjere o diktatu ekonomske politke izvana,  funkcionerima iz Bruxellesa i “zlim” kapitalistima. Mišljenja se predstavljaju kao činjenice (precjenjenost kune), ekonomska politika kao ishod klasne borbe (štednja). Što reći? Bilo kakva replika je suvišna jer bi samo dala dozu kredibiliteta idejama i tezama koje su same beskorisne za bolje sutra. Čitav tekst je dostupan ovdje, no u biti je gubitak vremena.

[3] Doduše, ako si već date truda i pročitate originlani rad pod [1] i intervju pod [2], onda idite korak dalje i usporedite te tekstove sa primjerice intervjuom sa Velimirom Šonje, Zdravkom Petkom, ili Maruškom Vizek. (Još ih ima, ne mogu sve izdvojiti.) Koliko je puta spomenut neoliberalizam, krupni kapital, nekolonijalizam, Marks? 0 puta, jer su 0 puta bili korisni za raspravu i odgovore na pitanja.

Da, moguće je odgovoriti na ekonomska pitanja i problematiku u Hrvatskoj, BEZ prizivanja neoliberalizma!!

Priznajem, vjerojatno sam pristran u svojoj selekciji. Pristran sam prema diskusiji koja se bazira na realnosti Hrvatske ekonomije, modernom razumijevanju ekonomije, a ne nekim umišljenim scenarijima i fetišu traženja krivca za recesiju. No, vjerojatno sam kriv za recesiju u Hrvatskoj. Ispričavam se.

 

17. siječnja 2013

Zbunjujuće o multiplikatoru i Hrvatskoj

autora/ice cronomy

Uf…..

Vrlo zbunjujući članak Vladimira Gligorova u Jutarnjem. Mislim da se radi o još jednom slučaju izvrnute interpretacije nedavnog MMFovog istraživanja o multiplikatoru. Ono što je zabrinjavajuće je da je Gligorov predstavio neke svoje ideje i poruke o fiskalnoj politici i  konsolidaciji kao da ‘prirodno’ proizlaze iz MMFovog rada, dok njih uopće nema u MMFovom radu.

Npr. što Gligorov kaže o poruci MMFovog istraživanja, uz ostalo …..

Ovdje je sada važna ta druga navodna promjena u politici MMF-a. Jer ona sada, navodno, ne preporučuje da fiskalne vlasti u uvjetima krize štede, dakle ne preporučuje fiskalnu prilagodbu, nego zapravo potiče povećanje javne potrošnje. Tako se tumače neki stavovi o potrebi da se MMF angažira na tom povećanju globalne potražnje, a i najnoviji nalazi objavljeni u izvještaju World Economic Outlook iz listopada prošle godine, koji su detaljno obrazloženi u tek objavljenoj studiji.

… ili još niže …

Opet, iz toga se može izvesti zaključak da je fiskalnu konsolidaciju preporučljivo odložiti ili ublažiti dok se ne krene putem gospodarskog oporavka. Zapravo, na vrhuncu krize je bolje ne samo odgoditi štednju, nego povećati javnu potrošnju i financirati je dodatnim zaduživanjem. Veći fiskalni deficiti u vrijeme recesije, dakle negativnog gospodarskog rasta, nisu ništa drugo nego anticiklička fiskalna politika utemeljena na automatskim stabilizatorima.

… a što stoji u originalnom radu. (Moj prijevod slijedi engleski original tako da oni koji su tečni u engleskom mogu komentirati ako misle da sam izvrnuo prijevod.)

[str. 6] Treće, naši nalazi da kratkoročni fisklani multiplikatori su bili veći nego što je bilo očekivano nemaju mehaničke implikacije za vođenje fiskalne politike. Neki komentatori interpretirali su naš raniji okvir [misle na okvir u World Economic Outlook iz Listopada 2012.] kao da implicira da bi se fiskalna konsolidacija morala izbjeći u potpunosti. To ne proizlazi iz naših analiza

Third, our findings that short-term fiscal multipliers have been larger than expected do not have mechanical implications for the conduct of fiscal policy. Some commentators interpreted our earlier box as implying that fiscal consolidation should be avoided altogether. This does not follow from our analysis.

[str. 20] Konačno, vrijedi naglasiti da odlučivanje o odgovarajućem stavu fiskalne politike zahtjeva puno više nego procjenjivanje veličine kratkoročnog fiskalnog multiplikatora. Dakle, naši rezultati ne bi trebali biti protumačeni kao zalaganje za bilo koji specifičan stav fisklane politike u bilo kojoj specifičnoj zemlji. Konkretno, rezultati ne podrazumijevaju da je fiskalna konsolidacija nepoželjna. Gotovo sve napredne (razvijene)  ekonomije suočene su sa izazovom fiskalne prilagodbe kao odgovor na povišeni nivo državnog duga i budućih pritisaka na javne financije od demografskih promjena.Kratkoročni efekti fiskalne politike na ekonomsku aktivnost samo su jedan od mnogih faktora koji moraju biti razmatrani u određivanju adekvatne brzine (tempa) fisklane konsolidacije za svaki pojedinu zemlju. 

Finally, it is worth emphasizing that deciding on the appropriate stance of fiscal policy requires much more than an assessment regarding the size of short-term fiscal multipliers. Thus, our results should not be construed as arguing for any specific fiscal policy stance in  any specific country. In particular, the results do not imply that fiscal consolidation is undesirable. Virtually all advanced economies face the challenge of fiscal adjustment in response to elevated government debt levels and future pressures on public finances from demographic change. The short-term effects of fiscal policy on economic activity are only one of the many factors that need to be considered in determining the appropriate pace of fiscal consolidation for any single country.

I sve to bez posebnog isticanja da Hrvatska nije dio ovog istraživanja i da Blanchard i Leigh nisu pronašli dokaze o podcjenjenosti ili precijenjenosti multiplikatora  za  ekonomije zemalja u razvoju, već samo razvijene zemlje. Dakle, ne znam točno što je Gligorov pročitao, ali mislim da originalni rad nije. Ili barem ne pomno.

Niže u svom tekstu, kao malu ogradu, Gligorov ističe da,

To ne znači da pojedine zemlje, koje se iz jednog ili drugog razloga ne mogu dodatno zaduživati, ne bi trebale smanjiti javnu potrošnju i povećavati porezne prihode ako žele izbjeći jednu ili drugu vrstu neizvršavanja svojih dužničkih obveza.

Ali “to” se po njemu ne odnosi na Hrvatsku. 

Gligorov ocjenjuje da je Hrvatska vodila restriktivnu fiskalnu politiku po pitanju državnih rashoda u razdoblju između 2008.-2011. jer su oni kao udio u BDPu u 2011. ostali na istoj razini kao 2008. (što bi ja prije ocjenio acikličnim), a poticajnu po pitanju javnih prihoda jer su porezi kao udio u BDPu pali sa 39.2% u 2008. na 36.8% u 2011. Po Gligorovu porezni teret je zapravo smanjen, unatoč višestrukim povećanjima PDVa, uvođenja novih stopa i naravno razdoblja kriznog porez u danom razdoblju. Dobro bi bilo primjetiti da je i BDP, zbog recesije, pao u istom razdoblju što je igralo znatnu ulogu u kretanju ovih omjera.

Od restriktivne smo došli do blago poticajne politike jer je proračunski deficit povećan, ali on ne spominje da je javni dug također skočio sa 42.3% u 2008. na 64.6% u 2011. i da su ta državna zaduženja označena kao investicijsko “smeće” prije nekoliko tjedana.

Za Gligorova dakle ta dva razloga ne svrstavaju Hrvatsku među one “zemlje, koje se iz jednog ili drugog razloga ne mogu dodatno zaduživati” već upravo suprotno?

Još o Hrvatskoj

Milan Deskar Škrbić je spomenuo neke faktore koji utječu na visinu fiskalnog multiplikatora, što to znači za Hrvatsku te koji faktori bi mogli pogodovati višem odnosno nižem multiplikatoru u Hrvatskoj. Evo još par razloga zašto je multiplikator u Hrvatskoj niži i to iz studije u kojoj Hrvatska jest bila dio istraživanja.

Istraživanje Ethana Ilzetzkia, Enrique Mendoze i Carlosa Végha  o veličini fisklanih multiplikatora na uzorku razvijenih i zemalja u razvoju između 1960. i 2007. polučilo je sljedeće zaključke o multplikatoru državne potrošnje. Kratkoročni i dugoročni multiplikatori državne potrošnje (konzumacije) su u prosjeku niži za zemlje u razvoju nego razvijene zemlje. Ključnu ulogu u tome igra vrsta tečajnog režina, gdje ekonomije sa de facto fiksnim režimom imaju multiplikator u prosjeku veći od 1 (cca. 1.5) a one sa de facto fleksibilnim režimom imaju u biti prosječni multiplikator oko nule.

Otvorenost zemlje, mjerena  udjelom izvoz+uvoz u BDPu, također igra kritičnu ulogu u određivanju veličine multiplikatora. Prosječni multiplikator za otvorene zemlje (vanjska trgovina iznad 60% BDPa) nije značajnije drugačiji od nule, dok zatvorene zemlje (vanjska trgovina ispod 60% BDPa) imaju prosječni kratkoročni multiplikator oko 0.26, a dugoročni i do 1.6.

Posebno za zemlje u razvoju sa visokom visokim vanjskim dugom (iznad 50% BDPa) multiplikator državne potrošnje je kratkoročno viši od zemalja sa niskim vanjskim dugom (ispod 50% BDPa) ali ubrzo, nakon samo godinu dana, padne na nulu, a kasnije, nakon 10 kvartala, čak može biti u prosjeku značajno negativan. Znači, u visoko zaduženim zemljama u razvoju održivost programa državne stimulacije kroz povećanu javnu potrošnju vrlo brzo je doveden u pitanje od strane tržišta. Veći javni dugi i troškovi refinanciranja onemogućuje produženu fiskalnu stimulaciju i smanjuju efekte državne potrošnje.

Dakle, u Hrvatskoj kao maloj, otvorenoj (udio izvoz+uvoz u BDPu oko 87%) zemlji u razvoju, koja de facto ipak ima relativno fleksibilan, a ne predeterminiran/fiksni tečaj za razdoblje 2000.-2007. i visoku vanjsku zaduženost (od 52% BDPa u 2000. do 77% u 2007, i preko 100% u 2012.), indikacije su dobre da je multiplikator državne potrošnje dosta ispod jedan.

Standardni disclaimer da jedan broje ne vrijedi za sve zemlje naravno stoji i ovdje.

Svakako pogledajte njihov rad iz 2011. sa citatima, u kojem je uključena i Hrvatska, za detalje, a i raniji CEPR sažetak iz 2009. je isto koristan.

16. studenoga 2012

Vulgarni Keynezianizam (4. dio)

autora/ice cronomy

I posljednji “nastavak”. Isprike ako ste duuuugo čekali.

Započeli smo seriju sa pitanjem što to država može učiniti tokom prolongirane recesije da bi se ekonomija pokrenula, izvukla iz pada outputa i rasta nezaposlenosti? Da li postoji aktivna i možda korisna uloga države i fiskalne politike u izlasku iz recesije? Primjetite da pitanje nije što država treba učiniti, jer nije jasno da li država (uopće) može nešto korisno učiniti ili je bolje da se drži postrani.

read more »

11. rujna 2012

Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)

autora/ice cronomy

Nadam se da ste imali vremena i bar se malo potrudili prožvakati onaj jednostavni model u zadnjem postu u seriji. Pitanja? (Prvi dio ovdje.)

Cilj nam je razmotriti efekte i ulogu državne potrošnje u ekonomiji. Ovo nije Keynezianski model, ali pomoću njega razmotriti ćemo neke Keynezianske ideje, stare (koje sam ja brendirao kao ‘vulgarne’) i nove (potpuno nezastupljene, nerazmotrene u diskusiji o izlasku iz recesije.)

BDP je pao u drugom kvartalu. Privatna potrošanje se strmoglavila. Stari Keznezijanci, u kratko, vjeruju da u tom trenutku država treba uskočiti sa aktivnom fiskalnom politikom i povećati svoju potrošnju na sve ono što privatni sektor ne kupuje i u što ne investira. I monetarnom naravno. Primjerice, Ratko Bošković u svom komentaru o padu BDPa, a izgleda i u svakom njegovom članku, ne može bez da spomene Keynesa i ideju da država mora aktivno trošiti. Naslovnica Jutarnjeg sa Krugmanom to odlično ilustrira. Znamo da je Krugman stari Keynezijanac. (Nevezano, Jutarnji je dakle Keynezianski nastrojena publikacija? Naslov intervja je ipak malo očajan, “Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize“. Kao da hrvatski ekonomisti žive i rade pod kamenom pa im netko izvana treba “otkrivati”.)

No, u teoriji, to nije jedini način na koji država može intervenirati tokom prolongirane recesije, a možda nije ni najpoželjniji. Neki moderni Keynezijanci imaju i ponešto drugačije ideje o ulozi države u ekonomiji.

Zaboravite za sada koji je model ‘ispravan’ ili bolji. Često se o tome raspravlja u javnosti kao o nekakvom proizvoljnom izboru, vjeri ili političkoj ideologiji. Postoji više od jednog načina i modela za razumijeti (makro)ekonomiju i poslovni ciklus. Svaki od njih ima prednosti i mane i sve ih možete naučiti na levelu druge godine fakulteta. Koji je korisniji za razumijevanje recesije na kraju ovisi o stvarnim uzrocima poslovnog ciklusa i u biti kako pojedini model objašnjava i ‘pristaje’ dostupnim ekonomskim podacima.

read more »

21. kolovoza 2012

Vulgarni Keynezijanizam (2. dio)

autora/ice cronomy

Zadnji post smo završili sa idejom da kako bi razumijeli što muči ekonomiju, koji su mogući uzroci recesije (poslovnog ciklusa) i koja je uloga država u tome, moramo se osloniti na neki model koji nam može ilustrirati što država može učniti i koje su posljedice toga za ekonomiju.

Da bi opravdali aktivnu ulogu države tokom poslovnog ciklusa, stari Keynezijanci se oslanjaju na model sa pretpostavkom da cijene i plaće nisu savršeno fleksibilne (“ljepljive” u kratkom roku) što kao posljedicu ima da sva tržišta (npr. tržište rada) nisu u ravnoteži (tj. da ponuda ne mora biti jednaka potražnji). Zbog tih tržišnih nepravilnosti Keynezijanci vjeruju da država ima ulogu u stabiliziranju ekonomije sa aktivnom fiskalnom i monetarnom politikom.

read more »

14. kolovoza 2012

Vulgarni Keynezijanizam (1.dio)

autora/ice cronomy

Određeni milje Hrvatske ekonomske misli zalaže se za keynezijansko rješenje recesije u Hrvatskoj. Pod time podrazumijevam primarno anticikličnu fiskalnu politiku. Pretpostavka je da je to moguće, da je to jedini (ispravni) način analiziranja poslovnog ciklusa te da je uloga državne fiskalne politike stabilizacijska.

read more »

13. travnja 2012

Što si ti to samljeo?? – Razmišljati dalje od prvog koraka

autora/ice cronomy

Pohvala ministru Čačiću. Velika pokuda Ljubi Jučiću.

Neizbježno je, bar u demokratskim zemljama, da kad se raspravlja o ekonomskoj politici to znači mješanje ekonomije i politike. Kako kaže Thomas Sowell, ekonomski principi ostaju isti, ali šansa da će se potpuno primjeniti je znatno smanjena. To treba razumijeti. Mnogo puta i sami ekonomisti zaborave da ekonomske politike provode izabrani političari što znači da i njihove motivacije i ponašanje treba razumijeti, ne se samo žaliti na njih.

No nisu samo političari jedini kratkovidni. Birači, mediji a posebno interesne skupine poput sindikata, naklonjenji su razmišljati o ekonomskoj politici samo kroz jedan korak: koja je politika ili intervencija najpoželjnija, u danom trenutku, za rješavanje nekog društveno-ekonomskog problema. Rijetko kada se razmisli hoće li ta politika postići svoj cilj. Tako smo svjedoci raznim ekonomskim politikama koje ne samo da nikada zapravo ne donose rezultate za koje su načelno bile namjenjenje, već se u biti nikada ni ne preispitaju da li donose rezultate.

Jedan od razloga implementacije loših politika je upravo ne razmišljanje dalje od prvog koraka, iza neposrednih željenih namjera. Ne radi se samo o tome da određene politike neće postići željeni rezultat, već da li razumijemo mehanizme i karakteristike procesa koji sljede implementaciju određene politike.

Test toga je pitanje – “I što će se dogoditi onda”?

Pitanje možete postavljati ponovo i ponovo, sve dok ne dobijete suvisli odgovor koji uzima sve dobre i loše strane određene politike. Ekonomisti neće biti iznenađeni da manipuliranje cijenama i njihovo ograničavanje rezultira nestašicom. Oni koji ne razmisle dalje od prvog koraka “očitih” riješenja hoće.

Primjerice, uzmimo porast cijene benzina i prijedlog, koga drugog nego sindikata, kako da se ona “smanji”. Ako se Vlada odrekne 1.20kn (auto)cestarine cijena litre će pasti za 1.20kn. Ne samo da je izračun vjerojatno vrlo pogrešan, jer malo toga u tržišnim mehanizmima prati aritmetički izračun +/- gore-dolje, već je odličan primjer razmišljanja samo o prvom koraku.

Sarkastična reakcija ministra Čačić koji je pokazao da se može i mora razmišljati dalje od prvog, refleksnog, koraka kako “riješiti” neko pitanje je vrlo osvježavajuća. Posebice  Video odgovora pogledajte na linku.

‘Ako Vlada intervenira, to će biti ugrožavanje standarda građana. Čuo sam danas neke fantastične ideje sindikata da treba skinuti iz cijene benzina 60 lipa za ceste i 60 lipa autoceste. To je izvrsno! Bit će 1,20 kuna jeftinije gorivo, a onda ćemo iz budžeta otplaćivati kredite za ceste i autoceste, a da bismo budžet napunili, onda ćemo staviti neki novi porez u istom tom iznosu. To su ta genijalna rješenja’, kazao je (cinično) Čačić.

Nažalost daleko smo od redovite uporabe ovog jednostavnog pitanja i mentalne vježbe. Odgovori i riješenja se i dalje serviraju ad hoc, bez promišljanja, bez ekonomskih principa i razmišljanja unaprijed čemu zapravo vode. I to od onih od kojih se očekuje bolje. Ili možda ne više?

Ljubo Jurčić, u prilogu Otvorenog o Petrokemiji, 27.3. još jedan primjer razmišljanja samo o prvom koraku. Verbatim:

Petrokemija je više od obične kompanije. Petrokemija znači i Kutina. Bez Petrokemije vi nemate Kutine, a razvoj tog kraja ne može se prepustiti privatnom sektoru odnosno privatnom vlasniku jer ulazak privatnog vlasnika u Petrokemiji znači da on direktno ili indirektno uzima na sebe odgovornost za razvoj Kutinskog kraja. 

Novinar: Kako to da se državi niti jedno poduzeće ne isplati, a privatniku se isplati? [iako je ovo pitanje novinara blesavo, nemojmo na njega pikirati. Njegov je zadatak pitati ‘sočna’ pitanja za zanimljivu reportažu.]

Većina proizvodnje u Hrvatskoj je neisplativa zato što ekonomska politika stvara takve uvjete da se u Hrvatskoj ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti onda se riješenja nalaze u privatizaciji ili domaćim ili stranim investitorima i to ide na ruke privatnom sektoru, privatnim investitorima, koji zbog uvjeta koje je stvorila ekonomska politika umanje vrijednost tih kompanija i tako da potencijalno puno veću vrijednost dobivaju za puno manju cijenu ili puno manju vrijednost.

Jurčić političar ili Jurčić ekonomist? Ni jedno, već populist, što je posebno poražavajuće za netkog tko ima dokatorat iz ekonomije i paradira se po medijima kao stručnjak i spasitelj. Da je Jurčić i malo razmislio unaprijed i potražio odgovor na “što će se dogoditi onda” ne bi izvalio da privatizacija ide na ruku privatnom investitoru tako da on umanji vrijednost kompanija. Za zgroziti se. Zašto se ovo uopće našlo u prilogu Otvorenog?

Čitava posljednja rečenica je zagonetka zamotana u enigmu. Što je on tu samljeo? Zar nije PTKM pokazala da se u Hrvatskoj može proizvoditi i izvoziti? Zar domaći investitori smanjuju vrijednost PTKM jer ulažu u nju? Ne znam u kakvim su odnosima Čačić i on, ali bi Čačićevo sakrastično zapažanje da “imamo mi tih stručnjaka u našoj javnosti” i u ovom bi slučaju bile potpuno na mjestu.

P.S. Ako želite knjigu, a ‘kao’ niste vični internet pretraživanju, pošaljite mi email.

13. ožujka 2012

Adama Smitha vrijedi čitati i danas

autora/ice cronomy

Da, 9. Ožujka 1776. je Bogatstvo Naroda Adama Smitha objavljeno, kao što Monopolizam blog ističe. Što se još značajno iste godine dogodilo?

Unatoč tome što se nevidljiva ruka konstantno ističe kao jedan od najvažnijih doprinosa, sam Smith je toj metafori pridavao malo važnosti. U čitavom radu spominje se samo jednom. Bogatstvo Naroda je primarno bio “napad” na merkantilizam i tu je zadaću fantastično obavio. Usput je vjerojatno i začeo zasebno područje političke ekonomije i kasnije ekonomije.

Da li je knjiga relevantna i danas? Iako možemo reći, kao što povjesničari misli često kažu, da je čitava povijesti misli irelevantna, mislim da je Adam Smith koristan i danas.  Struje merkantilističke misli u Hrvatskoj, po kojima je uvoz svega loš i ‘nužnost’ domaćeg uzgoj banana samo očita istina, su još jake. Kako i zašo ne znam. (Tj. pravo pitanje je što se to predaje po fakultetima o međunarodnoj trgovini pravi je misterij.)

Nije anti-merkantilizam jedino gdje su njegove ideje korisne. O isprva neshvatljivim događajima i kolektivnim utjecajima poput ovih

“Moramo   shvatiti  da  imamo višak pamuka, koji treba izvoziti. Zahtjevi tekstilne industrije da se zabrani izvoz pamuka su kratkovidni”,  izjavio je Nayan Mirani, potpredsjednik udruženja proizvođača i trgovaca pamukom.

Indija je drugi najveći proizvođač pamuka u svijetu, a u trenutku kada je uvela zabranu izvoza imala je naručeno 2,5 milijuna bala, prenio je BBC. Izvoz premašuje Vladine ciljeve, a dužnosnici tekstilne industrije smatraju da je zabrana neophodna radi sprečavanja pojave manjka na domaćem tržištu.

Smith ima što reći.

“People of the same trade seldom meet together, even for merriment and diversion, but the conversation ends in a conspiracy against the public, or in some contrivance to raise prices. It is impossible indeed to prevent such meetings, by any law which either could be executed, or would be consistent with liberty and justice. But though the law cannot hinder people of the same trade from sometimes assembling together, it ought to do nothing to facilitate such assemblies; much less to render them necessary.” (Book I, Chapter X)

%d bloggers like this: